Fenomenologija umnoga u nama je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći novorođene sanjare njome možemo prodrijeti u iskustva svijesti, zaustavljati se na granici svijesnog i nesvjesnog, doticati ono još nespoznato u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, otvarati beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove. To je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti. Ona nam otvara vrata naše podsvjesti iza kojih se kriju sve nespoznate pojavnosti u našim tijelima. Nad tim skrivenim vratima bdije "homo ludens", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost.

Ponekada mi se čini da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života. U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo:
"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."

Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u čuđenja vrijedne misli.
A mi se smješimo i njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi.

Kakav je to smijeh u nama?

Možda je to Zarathustrin smijeh: "Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama! Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg! Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći? Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?
A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!
O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti. Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!"
(Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra )

 

 

Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo racionalno u nama i probudimo "homo ludensa" u sebi. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno u sebi. Doživjeti ono veselo ništa u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti naših fizičkih tijela.
Smijmo se ljudi, smijeh je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude i slobodan. Osmjehnimo  se vedrini jutra koje nam daruje toplo zlato i hrani naše duše hormonom sreće, oblaku koji prosipa kristalne suze neba i gasi žeđ životu, sutonu koji objavljuje buđenje sna. Nasmiješimo se sudbini koja nas je obdarila lakoćom postojanja u zagrljaju svjetlosti koja materiji poklanja dušu. Smijmo se prošlosti koja je ostavila zlaćane tragove u ovome ovdje i ovome sada. Poželimo da nam stigne ono željeno ljubavno pismo koje je ostalo skriveno u prohujalom vremenu, pismo u kojem je skupljena cijela kozmologija naše ljubavi. Zaustavimo se na pjesničkoj hridi o koju se razbijaju valovi oceana snova, iskre nenapisani stihovi, niže biserje ne napisanih priča. Nasmiješimo se trenu spoznaje iz kojeg izranja  silueta ljubavi koja svojom nježnošću razbija maglu i tminu, mrvi predrasude, blaži nedaće i nepogode, otvara vrata sretnog života, života punog strasti, vedrine i poezije. Smijmo se jer smijeh ja eliksir za dušu i tijelo.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Smijeh kao terapija" str. 95.

http://smijeh-kao-terapija.blogspot.com