SLUČAJEVI NAŠIH LJUDI U ADELAIDEU

Sticajem ratnih okolnosti u Adelaide je u proteklim godinama pristiglo mnogo naših ljudi sa svih strana bivše države. I netko bi  pomislio da bi dužnost ove zemlje bila u tome da  se našim ljudima pomogne na neki način kako bi što jednostavnije i što učinkovitije preboljeli '' balkanski sindrom'' zaračenoga prostora i trauma u vezi sa time . Međutim to u mnogim slučajevima nije  baš  slučaj. Mogli  bismo reći da ponekada  traume naših ljudi australijska strana i australijska policija koriste kako bi namakli  neke vlastite koristi. Mislim da je i australijska psihijatrija također u funkciji  ove opće  ludosti koja je zadesila naše  ljude. Najbolji primjeri za to jesu slučajevi naših ljudi koji su na neki način iskusili  težinu ove države pa onda pod  raznoraznim pritiscima  počeli za nju lojalno raditi kao  odani skrbnici  kojima ne promiće niti jedna  zgoda vezana za naše ljude u ovome gradu. Tako se onda dogodi da oni sebe  predstavljaju kao jako važne  faktore bez kojih djelovanje australijske države uopće nije moguće. Tako preko noći postaju  jako važni generali i oficiri, jako važni djelatnici australijske policije i ostalih državnih službi . Ili se ponekada dogodi da sebe shvate kao veliki kulturni radnici, kao veliki pisci ili čak kao nobelovci mada to nitko nezna izuzev njih. I ja osobno  mislim  da odgovornost za ovu opću ludost u adelaideu snase neki  vrlo važni australijski ljudi koji od naše nevolje čine veliki biznis  pored nekih jako interesantnih informacija koje dobijaju na taj način . Ne treba također smetnuti sa uma  da najbolji među njima bivaju adekvatno plećeni za taj svoj posao pa se onda hvale svojim autima, svojim kućama  i svojim promocijama. A zapravo je riječ o  jako teškom našem problemu da velika većina  naših ljudi pati  od velikih ideja i od manija veličine koja ih ponekada dovede do sasvim beznadežnih situacija jer na koncu ispadaju velike budale. Tako je na primjer  moja bivša žena  došla na ideju da je  ona general s  obzirom  na ratno iskustvo koje je imala iz Hrvatske i Bosne  za vrijeme trajanja  balkanskoga sukoba  i ona je  doista  svoj posao jako lijepo obavljala dok nije  poludila od manije veličine kao što je redovito slučaj  sa sličnim slučajevima  tako da je na koncu i svoje vlastito dijete stavila pod okrilje adelaidske psihijatrije mada je ono bilo sasvim nedužno i sasvim zdrave pameti. Eto vidite dokle  naša ludost može  ići!!!!!!!!Srdacno  iz  adelaidea zlatan gavrilovic kovac