SLUČAJ AUSTRIJE

Pa s obzirom na najnovija pitanja u pogledu Austrije i Hrvata u njoj a u kontekstu završnih borbi na Balkanu i u Europi ja bih mogao reći da je oko toga pitanja uneseno već prilično jasnoće  nakon decenija šutnje i zabluda kod nas. Danas u Austriji ima negdje oko 40 tisuća Hrvata, od toga 25 tisuća u Gradišću i oni su poznati kao Gradiščanski Hrvati a 15 tisuća ih ima u Beču. U Mađarskoj oni čine nacionalnu skupinu od njih 15 tisuća dok u Slovačkoj njih ima 5 tisuća. To je nema nikakove sumnje jako lijepa cifra, cifra koja može predstavljati jako ozbiljnu stavku u političkim međunarodnim odnosima Hrvatske. Pri kraju rata na Balkanu vojne snage partizanske armije stigle su i do Austrije i njenih granica  u vojnome djelovanju treće armije kojom je komandirao Kosta Nađ  a  kojoj su zadaci bili oslobađanje teritorija Slovenije uz suradnju  slovenske Oslobodilne fronte i daljnje napredovanje u slamanju kvislinških i njemačkih snaga u Austriji. Istovremeno ovaj prostor je također bio predmet djelovanja osme britanske armije.  I ova relacija partizanskih jedinica, britanskih snaga i njemačkoga poraza dobro je obrađena u našoj literaturi pa ja sada ne bih mnogo o tome pisao. Htio bih samo reći to naše djelovanje u Koruškoj i Štajerskoj nije bilo baš jako promišljeno. Na stranu sada svi ti dosadni detalji koji su povezani sa cjelokupnim našim slučajem i slučajem Bleiburškoga pokolja. Važno je reći da taj pokolj nije stvar partizanske armije. To je bila stvar naše vrhovne komande nakon što su hrvatske vojnike Britanci predali Kosti Nađu za kojega je  i Tito govorio da je bio ''mnogo gadan general''. Jer armija je tu da izvršava komande, ona nije ta koja donosi komande. A prema svjedočanstvima  Richarda Westa koja je on iznio u svojoj knjizi o Titu i padu Jugoslavije upravo je Tito bio taj koji je donio odluku o ''anuliranju'' zarobljenih hrvatskih vojnika. Međutim što je tu pravi problem? Pa  pravi problem je u tome da su naše snage zaboravile okupirati one dijelove Austrije koji su naseljeni Hrvatima i Slovencima pa tek onda voditi pregovore oko toga da li će  ti teritoriji pripasti  nama  ili će oni ostati u sastavu Austrije.Dakle Titu je bilo važnije da čini pokolj nad nemoćnim hrvatskim  vojnicima nego da vojnostrateški donosi odluke o pripajanju ovih područja matici zemlji zbog čega smo mi i danas jako nezadovoljni. Odatle proizilazi da je Tito bio totalni diletant u vojnim i strateškim  pitanjima ali da niti drugi naši proslavljeni generali nisu bili ništa bolji. Jer naprosto nisu poznavali geografske karte Jugoslavije i Slovenije. Niti su poznavali distribuciju našega stanovništva u susjednim zemljama. Pored te istine da se cijelo vrijeme rata operiralo sa granicama versajske Jugoslavije  i na britanskoj i na nasoj strani pa se tako već onda  velikoj masi naših boraca činilo da je riječ o  apsolutnim veličinama koje nikako ne mogu doći u pitanje. Ovi problemi tek danas dolaze do većega interesa s obzirom na pune istine o karakteru  Drugoga svjetskoga rata u nas i s obzirom na državne i političke  konzekvencije  taktike i strategije partizanskoga djelovanja na prostoru Balkana  tijekom Drugoga svjetskoga  rata. Kako će ovi problemi biti razriješeni u budućnosti zavisit će svako od  konačne riječi  naše vojne historiografije.

Zlatan gavrilović kovač