SLUČAJ ARSENA DEDIĆA
Rekao sam sebi da moram nešto napisati o Arsenu Dediću a njegov najnoviji nastup u Kneževom dvoru u Dubrovniku dobar je povod za to.
Prema vlastitom priznanju Arsen Dedić je svoju karijeru otpočeo 1951 godine kao član šibenske gradske glazbe a prvu nagradu koju je dobio bila je za pjesme koje je on objavio u splitskome Vidiku. Od onda pa do danas redaju se priznanja i nagrade kojih ima na desetine kao i ordenja koja su trebala potvrditi njegovu nesvakidašnju pojavu i osobitost na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Od onda pa do danas - to je ravno 64 godine. I mi smo već 64 godine svjedoci njegova individualnoga duhovnoga i lirskoga razvoja.
Pa kako mu već toga nije dosta- to je moje najozbiljnije pitanje. Pa 64 godine, to je skoro 3 četvrtine stoljeća i mi već decenijama slušamo jedno te isto, pamtimo jedno te isto, gledamo jedno te isto, razmišljamo o jednom te istom......pa kako nam vec nije dosadilo gledati i pamtiti jednu te istu osobu i jedno te isto lice. To je moje najozbiljnije pitanje!!
Pogotovo danas kada se na estradi ostaje mozda nekoliko godina na isti način kao što je to slučaj sa sportom ili sa televizijskim voditeljima. A nas je Arsen već 64 godine prvo ime hrvatske i jugoslavenske estrade. Jer ne treba zaboraviti da je Arsen bio jedan od najpopularnijih glazbenika bivšega režima i kao što je bio jedan od najprodavanijih glazbenika bivše države. Nije niti čudno ukoliko imamo na umu činjenicu da je rođen i kršen pod imenom Arsenije po uzoru na Čarnojevića koji podatak možemo pronaći samo kod njegovih biografija koje su štampane na stranim jezicima i kod stranih izdavača. Isto tako tu nalazimo podatak da je studirao pravo ali da je pokazao skromne rezultate pa se orijentirao na glazbu upisavši Muzičku akademiju koju je diplomirao 1964 godine.
I mi smo sa Arsenijem odrastali, vodili ljubav, studirali, pratili nogometne utakmice jugoslavenske reprezentacije, kupali se u moru uz zvuke njegovih balada, pekli ribu na gradelama dok smo istom slušali njega i njegovu Gabi, a sada slušamo njega i njegovoga sina Matiju Dedića kojemu je njegov otac načinio promociju u Kneževom Dvoru jer je njegov sin tobože ‘’bolji’’- da čovjek pukne od smijeha!!!
Strahovali smo nad njegovim operacijama, divili se njegovoj mladosti, zavidili njegovim ljubavima, pjevušili njegove šansone koje su nam ostajale u uhu godinama , pamtili njegovu poeziju kao što Bavarci pamte Goethea......ukratko- živjeli smo spokojno uz osobu koja nam je prodavala zašećerenu vodicu tvrdeći da je najbolji pelinkovac....I ja osobno mislim da je došlo vrijeme da Arsenije napokon ode u zasluženu penziju i da ostatak života provede mirno u krugu svojih najmilijih. A mi mlađi potruditi ćemo se da mu nađemo dostojni nadomjestak koji nas neće daviti više od pola stoljeća.
zlatan gavrilović kovač
irida
bglavac
