SLON

Slonovi žive na otvorenom, a umiru u zatvorenom. Kad se približe vlastitoj smrti, osjete je pod svojom debelom, zemljanom kožom, povuku se tamo gdje su toj istoj zemlji najbliži – u pećinu. Potkožnoj smrti opire se život zemlje. Ali je ne savladava.

Životinje znaju umirati. Prepoznaju dolazeći trenutak preobrazbe, poput dobrih domaćica pripreme sve za gozbu u slavu susreta dvaju svjetova. Ali čovjek nije takav domaćin. Rijetko pripremi doček svojoj kosturnoj prijateljici, jer čovjek malo zna. Na primjer, kako ući u unutrašnjost životinja, a da ih ne ubije pritom. Životinje su neslobodne, vezane prostorom u kojem obitavaju, svaka promjena prostora stvara opasnu rupu u njihovom vremenu postojanja. Za razliku od njih, čovjek je slobodan. Može se kretati, može se seliti s mjesta na mjesto pod ovim narančastim suncem. Ali, ne smije zaboraviti kako selidba vani znači selidbu unutra. Cijena ljudske slobode je gubitak intuicije. Tankoća ljudske kože pokazuje koliko duboko vanjski život može ući u naš unutrašnji. Debljina slonove kože pokazuje koliko je slon zatvoren u sebi samom. Zato se povlači kad osjeti smrt. To je posao kojeg nitko ne može obaviti za nekog drugog.

Najtvrđi i najdeblji dijelovi tijela neke životinje pripadaju zemlji: kostur, koža, zubi, nokti. I kad nas smrt rastoči, kad nas potpuno nestane za život, ostaje još samo ta tvrdoća kostiju na kojima je smrt i došla. I onda je pošteno kosti vratiti zemlji.

Ne sanjajte slonove, uplašit će vas ogromna životna snaga koju posjedujete, a da niste ni znali. Osim toga, nije svejedno sanjate li afričkog ili azijskog slona. Iako ih je lako razlikovati, to nam ne uspijeva zato što uglavnom niti ne znamo da postoje dvije temeljne vrste slonova. Afrički su veći, s većim ušima i konkavnim leđima. Uši azijskih su manje, baš kao i oni, a konveksna leđa i veliko čelo pomoći će vam da ih prepoznate. Životni vijek i jedne i druge vrste približan je ljudskom, doseže sedamdesetak godina. Ali, reprodukciju započinju ranije, azijski čak u dobi od 8 do 13 godina, dok afrički nešto duže čekaju trenutak slavljenja života – poneki od njih i do osamnaeste. I trajanje trudnoće je dugo – gotovo dvije godine. A što se tiče toliko spominjane slonovske težine: mužjaci nabace i do šest tisuća kilograma, ženke tek polovicu toga. I u slonovskom je svijetu, muški rod puno teži. U svakom pogledu, čini se.

Zašto si dopustio svemiru počivati na tvojoj kralježnici, kozmoforu, odnosno – kozmoslonu jedan? Tako osjetljiv, inteligentan, destruktivan, zadivljujuće svoj i snažan – kad bi znao koliko malo ljudi mogu omotati ovom rečenicom! Kompliciran i intenzivan, sklon ritualima u rađanju i umiranju, čedan i vjeran, ako je vjerovati Aristotelu – dok mu ženka nosi mlado, dvije duge godine – slon ne skače na nju, a još manje na koju drugu, spreman i na osvetu kad se o preljubu radi.

Prostor je slonovska mjera. Kad se rodi neka beba slon, njih dvadesetak zapjeva u zboru, a pjesmu im mogu čuti svi koji uši imaju, u promjeru od pet do deset kilometara.

Indijci štuju ovo čudo prirode, posebno štuju Ganešu, Šivinog sina, čovjeka slona. Ta mješavina lakoće i težine, koja s ogromnim trbuhom sjedi na sićušnom mišu ili tek cvijetu lopoča, Bog je svih mogućnosti. Simbol spoznaje. Može li se, uopće, biti više od toga, reci, Ganeša? Postoji li nešto što ti ne možeš?

Da, ne sanjajte slona, iako bi to mogao biti pokazatelj da vam je skladište pamćenja prekrcano i da nešto iz njega treba izbaciti. Ali, pazite da ne izbacite ono što se niti nije dogodilo, jer takve ne-događaje, najbolje pamtimo.

Slona povezujemo s mudrošću, pamćenjem, starenjem. Zašto mudrost? Jer, znanje sakupljeno iskustvom življenja, ne samo svojim već i svojih predaka, i pretvoreno u mudrost, otkriva najprije – strpljivošću. Kao da zna da je vrijeme moguće pobijediti jedino ignoriranjem. Uostalom, kao i svakog drugog neprijatelja. Jer, ono na što obratimo pažnju u svojim životima, hrani se tom pažnjom i – raste. Sve dok i nas ne nadraste. A onda više ni strpljivost ne pomaže, ugušio ju je taj pomahnitali rast uokolo gubitnikovog tijela.

Čovjek i slon stalno su u sukobu. Možda zato nitko nikad nije odgovorio na Darwinovo pitanje – da li slonovi plaču? Potvrdan bi odgovor zaustavio ubijanje zbog slonovače. U negativan, nitko ne bi povjerovao. Slona, u simboličkom smislu, povezujemo i sa duhovnošću. Biti duhovan, znači nadrasti sve panike tijela na ovom zemaljskom otoku na rubu Mliječnog mora koje, tako ružno i eufemistički, zovemo Stazom. Ali, što uopće znači duhovnost? Najjednostavniji odgovor je – vjerovanje u nevidljivo. Pa, onda je cijeli svemir duhovan! Naravno, mi ljudi, zajedno sa svim slonovima i ostalim vrstama koje ubijamo zbog neke njihove slonovače, živimo u malom dijeliću koji je vidljiv, jer tek jedna desetina svemira pripada materiji. A ona je – prljavština. Onaj koji je pravio ovaj svijet, možda ga nije pravio onako kako slonovi ili mi, prave djecu. Ali, dobro je znao da je prljavština jedini dokaz da nas je negdje nekad bilo!

Pomakni svoje teško tijelo, slone! Otvori se prostoru, otvorit će se i on tebi! Ionako ga je sve manje za tvoju raspjevanu vrstu!

A do tada ćemo sanjati klepet tvojih ogromnih ušiju, puštajući da svojom težinom otkrivaš našu snagu. I budit ćemo se zahvalni Šivi na tako mudrom sinu. I dobrostivom. Jer, ima li ičeg moćnijeg od radosne mudrosti?

Ovaj svijet nema uši, ali čuje tvoju riku, slone kozmoglasni! Ovaj svijet nema kljove, ali na prljavoj trgovini tvojima gradi svoje bogatstvo. Ovaj svijet ima srce, ali kao da su ga nagazile horde slonova na svom putu k smrti. O čemu ja to, prijatelju teški? O tebi, o sebi, o čudu postojanja između dvaju događaja kojima Bog neizostavno prisustvuje: rođenja i smrti. Zavukao si mi se pod kožu, ovako ljudski tanku, i sad mi nema druge nego živjeti s tobom u pećini vlastitog tijela. Sve dok se jednog dana ne probudimo shvativši kako je cijeli svijet tek pećina u kojoj umiru slonovi.