Školstvo

Kakvo je moje sjećanje na iskustvo u školskom obrazovanju?

Prvi razred osnovne škole pohađala sam u trošnoj drvenoj učionici u selu Vlaići, kod Teslića. Četrdesetak učenika u jednom razredu, hladnoj učionici trulih dasaka i bez stropa, s WC-om negdje u okrajku šume, podaleko od škole. Četiri takva razreda, dvije učionice i dva učitelja: Danko i Izet. Kakvo je to učenje bilo i kakva disciplina i koje je sve ovlasti učitelj imao nad djecom? Bio je „bog i batina“, otac i majka, brat i sestra, ali smo mi učenici naučili ono što je trebalo.

Prvi put bilježnice umjesto tablice na kojoj se piše i briše. Koje li sreće za mene kao učenika. Imam trajni podsjetnik u bilježnici o tomu što se radilo u školi (i danas se živo sjećam kako sam starijem bratu iz šale znala pobrisati već napisanu zadaću na tablici). U školi disciplina učitelja, a u kući svih koji su stariji od mene. Uh, uh! Kažu ljudi da se ne bi vratili u svoju prošlost. Ja bih se vratila u ovo vrijeme, da me podsjeti koliko sam se uzoholila i „pogospodila“ u sadašnjosti. Vratila bih se u ovo vrijeme zbog zahvalnosti, da je iskažem tim prekrasnim ljudima – mojim prvim učiteljima. Oni su me poučili osnovama pisanja i računanja, tu sam prvi put spoznala ljubav i odgovornost koje su mi iskazivali do tad potpuno nepoznati ljudi, ljudi otvorena srca i ljudske dobrote. Oni su ugradili osnovno školsko znanje u moju svijest, a učiteljica Đurđa koja me je poučavala u trećem i četvrtom razredu, ugradila je u moje srce ljubav prema znanju i učiteljima. Hvala svim učiteljima, kao i svim nastavnicima, koji su me poučavali u osnovnoj školi Đulići. Hvala društvu koje je odgojilo ovu strukturu zvanja za mlade naraštaje i prisililo roditelje da školuju svoju djecu. Lako se moglo dogoditi da kao šesto dijete koje već treba hranu, obuću, odjeću ne mognem još dobiti i knjige, jer je to preveliki trošak za siromašnu obitelj. Neš ti štete, reklo bi se ironično u mome kraju u ono vrijeme, ali bez škole danas ne bi bilo ni ove knjižice koja podsjeća (nadam se, ne samo mene, već i vas) na djetinjstvo i iskrenu zahvalnost učiteljima i društvu. Ne treba njima ta zahvalnost, ali lijepo je podsjetiti se na vrijednosti poput dobrote, sućuti, praštanja, strpljenja, velikodušnosti, požrtvovnosti, radoznalosti, radosti, snage, brižnosti koje su oni zajedno sa znanjem ugradili, ili to bar pokušali, u nas. Ista je to ona zahvalnost koju osjećam prema svim „učiteljima“ čije sam znanje kasnije u životu, najčešće kroz knjige, ugrađivala u svoju svijest. Rado je osjećam, tu zahvalnost, u sebi jer, eto, uza sve životne probleme koji su me gazili nisam zaboravila tu pozitivu svog djetinjstva. Hvala im, dakle, što me sjećanje na njih i danas grije iznutra, iz Duše.

Uza sve ovo lijepo sjećanje i iskrenu zahvalnost, ispričat ću vam i jednu svoju uspomenu na nepravdu iz školskih dana koja me je jako dugo, godinama, progonila. Želim je ispričati jer po mnogočemu što i danas čujem u razgovorima sa školskom djecom i njihovim roditeljima takve se nepravde i dalje događaju, iako smo objektivno u školstvu daleko odmakli od krede i drvene tablice s kojom sam ja krenula u školu. Događa se, a ne bi trebalo…

Kada sam završila osmi razred osnovne škole bila sam po uspjehu u znanju treći učenik u razredu. Do škole sam pješice putovala osam kilometara u jednom smjeru. Borila sam se za taj uspjeh. Željela sam bolji život i težila sam usvajanju znanja koje će mi omogućiti da ga ostvarim. Razrednica nas je obavijestila da će tri najbolja učenika dobiti pohvalnice. Očekivala sam, po njezinim riječima i svojim ocjenama, da ću biti među njima i nagovijestila to svojim roditeljima. Nažalost, pohvalu za uspjeh dobila je četvrta učenica po uspjehu u mom razredu, kojoj je škola bila udaljena pet stotina metara od kuće. Ne okrivljujem ja nju, nikad i nisam. Ona je bila dobro dijete. No ja sam ostala silno razočarana nedostatkom poštenja razrednice. Svojoj razrednici Milki nikad nisam oprostila ni zaboravila ovo poniženje. Roditeljima nikad nisam objasnila zašto nisam donijela pohvalnicu. Povjerenje u nastavnike i njihovo poštenje u nagrađivanju ostalo je u sjećanju moje Duše pod debelim znakom upitnika. Nijemo sam u nevjerici šutjela, posramljena, pognute glave, a oproštajna zabava za mene je završila prije nego što je i počela. Jedan dječak iz razreda imao je hrabrosti reći razrednici da je pogriješila. Mi smo djeca međusobno znali kakve ocjene tko  ima. No ona se nije potrudila ispraviti nepravdu, što je meni značilo da je to namjerno napravila. S druge strane, moje školsko obrazovanje tu je i završilo. Meni je ostala dugogodišnja nedoumica bi li mi moj otac da sam donijela pohvalnicu možda ipak dopustio nastavak školovanja, što sam ja žarko željela. Ali, eto, nije. Suze nijeme tuge i jecaj povrijeđene dječje Duše još uvijek me podsjećaju na nepravdu koja mi je učinjena. Ova priča neka bude podsjetnik svim učiteljima koji ne znaju ili znaju kako ocjenjuju i nagrađuju dječju vrijednost u znanju. Što se mene tiče, sva djeca zaslužuju veliku pohvalu za bilo kakav školski uspjeh. S kakvim se sve iskustvima suočavaju u školstvu, prečesto ne smiju nikome reći, a nerazumijevanje, zašto je to tako, ostaje u njihovom sjećanju tijekom čitavog života.