Tražila sam čudesnost postojanja u protegi sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta protega u kojoj sam do tada samo trajala se odjednom počela uvlačiti u moje pokrete otkucajima moga srca. Prestajala je biti količina, gubila je kvantitet i postajala je kvalitetom, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja.
Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike ja pokušah spoznati snagu svoga uma i osjetiti u sebi ono, znanstveno još ne dokazano, izvor iz kojeg istjeće moj život.
Prisjetih anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo.
"Zaboravi sve što si do sada čula, zaboravi tonove tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti." začuh ponovo anđeoski glas.
"Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su zaboravom postali gluho kolo mojih ćelija. Dozvoli mi da ponovo čujem tonove života u meni." zamolih anđela.
"To je ono što je Giordano Bruno nazvao kontemplativnim. Pokušaj misaonim fitnessom oživjeti glazbu početka u sebi."

Ritam i dinamika su osnovni stvaraoci glazbe, a glazba je umjetnost kojom se izražava ono neizrecivo. Potražih je u harmoniji univerzuma i pokušah slušati njegove boje. Simfonija univerzuma je za mene još uvijek nečujno titranje superstruna, njihova dinamika i ritam, vrijeme, trenutak koji još uvijek ne spoznajem svjesno. To je ono još nespoznato suludo jedinstvo, cjelina koja je više od sume dijelova, onaj trenutak u kojem se rodio ritam. Glazba je ritam kojim se osjeća ono do sada neosjetno.
Ritam je izraz života, kosmološka potvrda svijeta i tako temelj čovjekove duhovnosti i njegove harmonične uravnoteženosti.

"Kako se razvio ritam u meni, koje li je to tonove slušalo moje srce kada je počelo otkucavati trenutke moga života?" misleći pitam anđela čuvara čije prisustvo osjećam iako ga poslije poroda nikada više nisam vidjela.

"Vrati se još jednom na početak. Slijedi misli Giordana Bruna, popni se na svoj misaoni Olimp, pozdravi svoja božanstva, spoznaj alegoriju trenutka. No sada to više nesmije biti iluzija sna, sada ga doživi svjesno, u njegovoj punoj snazi, osjeti njegovo trajanje i oblikuj ga, proširi ga, zaobli ga u sferu svog bivstvovanja i u jednom treptaju oka se misaono odvoji od univerzuma. Usredotoči sjećanje na samu sebe. Sjedini Dianu i Bacchusa u sebi i postani sama majstor trenutka jer jedino tako možeš osjetiti umijeće vremena u sebi." iznenada mi ponovo odgovaraju strune tonovima svih ovih godinama nečujne glazbe.
"Pozivaš me na evolucioni trening, na samosvjesno uranjanje u razvoj vrste i samopoimanje proteklih miliuna godina." upitah anđela.
"Da, neka to bude ulazak u svijet iza zavjese iluzija u kojima živiš. Ovaj materijalni svijet je Danteovo čistilište za rođene na plavoj planeti, prolazno prebivalište tvojem istinskom postojanju. Zakorači misaono u sebe samu, pređi uistinu onu granicu između svijetova koju si dotakla u alegoriji trenutka. Uđi u školu trenutka."
"Što je škola trenutka?"
"To je tvoj istinski životni put. Trenutak do trenutka je život, a između je prazni prostor puteva kojima treba krenuti i stvarati trenutke. Neki odabiru put pokreta, drugi put osjećaja, treći put razmišljanja. Ti kreni četvrtim putem i sjedini u sebi sve puteve, umreži ih u kartama mozga i dozvoli mozgu da upravo taj put pamti." glas je još uvijek dolazi iz vana.
"Broj četiri je u alkemiji bio znak za kamen mudrosti, sjedinjenje tijela, misli i osjećaja u protegu istinskog postojanja. Na početku prošlog stoljeća se vjerovalo da samo odabrani mogu sjediniti u sebi to trojstvo i vinuti se u novu dimenziju, protegu spoznaje potpune osobnosti, protegu vremena i tako otkriti i peti put, na čijem se kraju krije quintesencia, trenutak u kojem je uistinu skupljena vječnost. Kako mogu to ostvariti, gdje da počnem?"
"Počni s formulom sa ploče Smaragdine Hermesa Trismegistosa, "Kako gore, tako i dole", formulom koja dokazuje jednakost univerzuma i atoma, formulom potvrđenom u današnjoj znanosti. To dokazuje da u svima vama vladaju isti zakoni, da su svima otvoreni isti putevi, samo ih trebate prepoznati. Zbog toga rečenica ispisana pred ulazom u proročište na Delfima,"Čovječe spoznaj samoga sebe", ima isto tako duboko značenje i neka ti bude vodilja na putu ka spoznaji trenutka." anđeoski glas je bivao sve jasniji i bliži.
"Ali ja sam rođena poslije njih, moje misli su proizvod novoga znanja. Na ulazu na veleučilište stoji natpis, "Tu moraš vjerovati." Zar nemogu početi s epohom u kojoj živim?"
"Sve je energija, šapuće ti tvoja epoha i ti si vjerujući u to, tražeći potvrdu čudesnosti te izreke usmjeravala svoju misaonu energiju, pretvarala je u osjećaje i spoznala svoje zvjezdano tijelo, čula oktavu svog ritma, povezala iz njega proizašle tonove linijama iz kojih su izrastali tvoji pokreti. Moj glas je potvrda da je ta teorija istinita. Ipak bez prošlosti nebi bilo niti trenutka u kojem živiš, znanost počiva na temeljima prohujalih epoha i u nemogućnosti konačne spoznaje vraća se uvijek početku, pokušava davnu mistiku pretvoriti u hipoteze, davna vjerovanja oblikovati u definicije iz kojih ti sada učiš. Magičnost brojeva, njihova snaga je oduvijek privlačila zanesenjake koji su onda njima oblikvali svoje misli. Sama si spomenula broj četiri, pa broj pet, no osnova svega je brojka tri, dvojstvo iz kojeg nastaje trojstvo. Trenutak je ono nešto u čemu se sjedinjuje tvoja duša, tvoje tijelo i svijet u kojem živiš." tonovi anđeoskog glasa su se počeli sjedinjavati s gluhim kolom mojih ćelija.

"Kojim se osjetilima moram služiti da bih to uistinu spoznala?" zapitah još jednom anđeoski glas.
"Za istinsku spoznaju trenutka ti netrebaju vanjska osjetila. Njima gledaš, slušaš, dodiruješ i mirišeš, ona ti služe za sjećanje i pamćenje ugode ili neugode. Jednim od njih spoznaješ i tvoje postojanje u tijelu, ali trenutak stvaraš svojim istinskim postojanjem u njemu." ovaj put osjetih nove tonove u gluhom kolu mojih ćelija.
Moja misao dobija novi oblik. Da, ja sam već dugo nesvjesno bila u školi trenutka, otkrivala sam tajnovite puteve postojanja, ali još uvijek nisam svjesno spoznala trenutak u kojem to sve spoznajem.