Riječi koje smo godinama izgovarali su bile kao mekani dlanovi kojima smo milovali dušu. Te čudesne riječi pune mirisa i boja, riječi koje su sa tvojih usana dolijetale u srce i kao lastavice najavljivale proljeće sna zatihnuše u buri strahova koja se uskovitlala u nama. Promijenili smo temu, iako to nismo željeli, morali smo promijenuti temu. Neke tajne siluete su se uvukle u moju svijest. Bojim se ovih sjena rekoh. Ne boj se, rekao si pročitaj Matošev poetičan opis sjene "Kad ne bijah, bijah sjena. Kada me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga što bijah i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti." Ne želim znati što si bio kad te nije bilo, ne zanima me što ćeš biti kada te ne bude, sada se ne volim sjećati tog teksta. Želim te ovakvog kakvog te doživljavam srenim srcem i dušom bez sjete. Roger Penrose je napisao cijelu knjigu o sjenama svijesti. Shadows of the Mind, ponekada proždiru dušu, grizu za srce, gase tišinu, truju ljepotu postojanja. Oslobodi se tih sjena, rekao si, one su tek paučina satkana strunama ovoga tužnog trenutka spoznaje.
Jedne noći začuh tišinu u odkucajima najsvetije posude na svijetu i uzvratih šutnjom da ne probudim zle duhove koji su kao paučina visjeli nad sudbinom. Nije te bilo te noći da vidiš kako se jedan veliki pauk uvlačio u san. Ukrala te je neman i odvela u bijele dvore u kojima se širi miris smrti. Na jezeru zaleđene sudbine se odigravala predstava našega života, a je se nisam usudila zakoračiti na led da ne potrošim darovano nam vrijeme, da ne razbijem sliku u kojoj se zrcalila tvoja duša. Umotah se u ljubičasti san i osanjah tvoju daljinu na obali oceana davnih privida. Začuh šapat, tvoje obećanje da ćeš se vratiti i pomaknuti veo tuge i straha kroz koji sada prolazi samo ledeni dah slutnji. To nije bio san u kojem sam sretala toplinu juga, to je bio san u kojem se zemlja prestala vrtjeti oko sunca, san u kojem sam osjećala blizinu pauka koji je pleo svoju mrežu oko uzdrhtale leptirice. Povezah se sa sjenom demona koji se smijao smijehom zlog pobjednika, osmjehnuh mu se da zaustavim plimu straha, da ne dozvolim da se nježna površina vjerovanja raspukne kao kristalna vaza u kojoj smo njegovali pupoljke života. Tišina srca je postajala sve zamornija, tišina koja me je inače smirivala je trajala predugo i ja vrisnuh krikom ranjenog galeba, zagluših smijeh demona, vidjeh pauka u odlasku i osjetih treptaje oslobođene leptirice u sebi. Promjenili smo temu, ali ljubav je bila i ostala u zraku.
http://sretan-trenutak.blogspot.com