Sjećanje !

 

Sjedim ispod kamena Čučavca na  Stapu i gledam u daljinu.Vrhove Velebita polako ali sigurno pokrivaju teški olovni oblaci koji nagovještavaju kišu. Moje misli su smirene i idu jednim logčnim redosljedoma.

Između tih olovnih oblaka pojavio se tračak duge,tračak sunca iskra nade.Pitam se da li će to troje moju tugu i boli.

Hoće!

Osjećam i znam,jer se u meni iznenada probudilo moje iskonsko Ja.

Ne brinem se više!

Udaljini vidim grupu planinara koji s pjesmom kroče prema skloništu,tamo će ih dočekati Žuti,svojom pjesmom malo su poremetili moj proces razmišljanja,ali sam zbog toga bio sretana jer su me podsetili na lijepa trenutka kad sam ja sa svojom ekipo planinari i pjevao.

Zamakli su iza krivine nevidim ih više ,ali čujem njihovu pjesmu.

Ponovo sam usredotočio svoj misli .

Odjednom sam pun optimizma i vjere u sebe .

Vratilo mi se sjećanje na sve sretne dana.

Znam uspjeću u svojoj namjer,jer mi je Velebit kao majka dala savjet ,a da ni riječi nije prozborila.

Hvala ti majko Velebita,što si mi otvorila svoja njedra,prigrlia me i savjet mi dala.

Polako se dižem i laganim korakom spuštma se prema skolništu,pune duše,puno optimizma,pun ljubavi sa sve ljude .

Sva sjećanja bilo lijepa ili ružna ostavi sam ispod kamena Čučavca ,koji prkosi svim zakonima statike i fizike,jer ono što se ostavi pod njih ulazi u njega i on nikada ne progovori,a za uzvrat od njega dobiješ smirenje,olakšanje i dobrotu koju sam Velebit može datai