Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja u znakovlju sna, u molitvi osjećanjima i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći znakovlje prolaznosti vremena i simbole postojanosti ovog osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Pišem sinopsis sreći. Objavljuje se prividom žuđene čarolije iznjedrene iz magije srca. Na sceni trenutka se ništa ne događa i događa se sve. U tihovanju prostornosti ove lijepe vremenosti ćutim titraje neizgovorljive čujnosti i čulnosti vremena. Pod reflektorima, na rampi svjesnosti, se paralelno odigrava igra prošlosti i performance treptaja oka. Prisjećam se tugaljive stvarnosti iz oluje ruža. Sjećam se sebe ogrnute odorom nepostojanja, uronjene u žabokrećinu osobne destruktivnosti. Ognjilo strasti se bilo ugasilo, ili uopće nije bilo rasplamsano. U maglovitom oblaku pamćenja naslućujem boli koje nisu bile boli nego nutarnji strahovi. Pitam se čega li sam se tada bojala. Velikog nepostojećeg pauka koji je tkao nevidljivu mrežu oko svjesnosti? Oko mene su koračali nasmiješeni ljudi, ali ja nisam uzvračala osmijehe. Bila sam zarobljena u samosažaljenju i nepovjernju prema glasovima koji su me pozivali u život. Prostor u kojem sam se skrivala od sebe same je postajao sve manji, zrak sve gušći. Entropija nutrine je prijetila buktanjem ubitačnog kaosa. A onda se dogodilo čudo, ali čuda se događaju tek u trenutku u kojem smo spremni na promjene. Dogodilo se onoga dana kada si mi, na pješćanom žalu oceana snova, cvijećem kitio kosu, a šum valova se mješao sa  poezijom suza. U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca dok su morske orgulje svirale baladu ljubavi. Mjesec je sjao samo za nas ogledajući se na pučini želja. Uzburkavao je valove želja i igrajući se pretakao ih u plimu strasti. Šapatima si dodirivao srebrene niti i pretvarao ih u mrežu koju si ovio oko moga srca. Ulovljena u mreži snova, slobodna u životu. Umrežana u tkivo sanjivosti sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san, živim život pustolova, plešem s tobom ples tetrijeba i ždrala. Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate u sinopsis sreći. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše, tvoje obličje koje ispunjava cijelo moje osrčje. Ponavljajuća milina koja me opija kao crno vino. Pišem himnu sreći, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje. Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti? Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i duše koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie me ovija svjetlosnim zrakama i sakriva tajnu sna, ne dozvoljava mi da je pretočim u štivo koje nikome do meni ne bi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao. Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca, to je šapat anđela.

http://umijece-vremena.blogspot.com