Zadar, Biograd, Benkovac, Knin, Strmica, Livno, Vakuf, Bugojno, Travnik, Zenica, dva Broda, Vinkovci, Vukovar. Studeni dani studenim stude...olovne i čemerne magle dušu čemere...razvijanjem sjećanja...zov Vukovara...zov duboke boli... Putu me zaputi pjesnička nagrada prvoga književnog natječaja za kraći uradak o Domovinskome ratu: U predvečerje Sjećanja na Vukovar...odlomi korak, s kraja na kraj Lijepe naše... Od Zadra, Biograda, Ravnim kotarima... Benkovac, Knin, Strmica...Livno, Vakuf, Bugojno, Travnik, Zenica, dva Broda... Most između Brodova...Jaris brodolomi okove magle... Rijetki su i stidni znakovi uzputni koji znako-kazuju koju o Gradu Heroju kao da nije eto...naglašavati...ono...da se ne bi prenaglašavalo...Ono...Hrvatsko... Vukovar podjeljeni grad, na čekanju grad...

Od dana sjećanja na tragediju Vukovara do dana sjećanja na tragediju Vukovara...Tragedija Vukovara. Otvoreni grobovi u susjedima s one druge strane, susjedima koji, u vatrama rata u vatrama krvi uperiše smrt, pozvaše na krvoproliće, umjesto susjedskog pozdrava, čašice razgovora...ubiše grad... A sada samo šute...Šute stradale i nestale...šute otvorene (i) bez križa grobove. Dopiru li do njih suze, pogledi isplakanih očiju...do kada će nositi u sebi otvorene grobove...oprostiti (a) toliko otvorenih grobova...bez svijeće, mise zadušnice... Neka oprosti tko može govorile su oči i usne s ekrana projekcije Zadranina Dujele... S Vukovarom u sebi, istu noć zalomih dolinom rijeke Bosne, zaplovih duše usidrene u Vukovaru, obilježen Vukovarom, dotičem avetinjski nestvarne magle...ubijaju mi oko...simbolu Vukovara dodajući ozračje boli...u tmini tišine, krik Ovčare se ćuti...

Sine Sinišin glas sa zrakama sunca nad ovim busom škrte zemlje ilovače, moje Busovače, a ja.pozvan na kavu, korak danim novim danom... ka ravnateljici knjižnice u Busovači, gospođi Ankici Mravak, sa Sinišom Glavaševićem u mislima: studeni mjesec rođenja i mjesec Sinišine smrti... Ostah sleđen kada kroz razgovor gospođa Mravak reče kako je Siniša s njom ili ona s njime svejedno, studirala u Sarajevu komparativnu književnost i bibliotekarstvo i kako ga se sjeća kao jedne pjesničke duše: Nježan, osebujan, jednostavno se lijepio za djevojačke oči, uz to jedini muški među nama djevojkama. Bile smo malo i ljubomorne na njega, i zbog ljubavi i popustljivosti profesora prema njemu, a posebice profesorice Lamije Hadžiosmanović (bibliotekarstvo-katalogizacija). Zaljubljenik u književnost sve nas je kupio svojim nadahnutim recitacijama... Kako je samo govorio stihove Arsena Dedića, njegovu pjesmu: Nedaj se Ines...

Ode i donese mi zajedničku fotografiju, koju donosim uz ovu putopisnu crticu. Ništa nije slučajno...ni ovaj slikovni ukradak vremena... Fotografije nam mlade sjećanja...govorilo je zamišljeno lice knjižničarke... Nedokučivi su putovi Gospodnji...čuo sam svoj glas uz pruženu ruku na odlasku... Busovača, Travnik, Livno, Strmica, Knin, Benkovac, Škabrnja!...