Sinestezija je poznata u književnosti, kao stilska figura koja objedinjuje riječi koje izražavaju različite osjetilne doživljaje. Antun Gustav Matoš je u pripovijetki "Samotna noć" sinesteziju ovako predstavio:

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"

Nadareni sinesteitičari govore onako kako vide svojim unutarnjim očima:

“San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"

Probudimo dijete u sebi, probajmo se igrati svojim osjetilima da bi doista u sebi osjetili onu čudesnu energiju, koji nazivamo ljubav. Za lakše razumjevanje nastajanja sinestezije, taj vilinski koktel osjećanja osjećaja, predočimo si misaono- osjećajnu sliku ljubavi, kako ju je stihovima izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira pokušajmo živjeti punim osjećajem.

 

 
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme...

Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi

Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali Mi zaljubljeni
imamo samo tebe.

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage. Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani. Vidim ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećam toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca. To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je čudesan osjećaj i ja u toj opijenosti gluha poput tetrijeba plešem ples ždrala, uz tonove simfonije svemira smaragdnih boja. Ljubav je pokret u kojem se zrcale naše najintimnije misli.
U pokretu vidim misli i želje i osjećam tijelo. Taj novi osjećaj me ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu pokreta  prepoznajem sklad njegovih oblika i ljepotu dana u kojem se budim. Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena, jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali. Osjetimo ljubav kao muziku, kao tonove simfonije univerzuma, gledajmo je u nijansama boja našeg sna o njoj. U tom stanju punom ljepote ćemo biti u stanju razlikovati osjećaje strah, strast, odlučnost, sreću, zrelu samoosjećanost i spoznati trenutak u kojem trajemo.
Obično u trenucima potpune sreće, vidimo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. Tada nas zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i mi čujemo ljubav.

 

 

Snijeg je prekrio cvjetnjak duše, vidjeh strah u boji aveti koja se spuštala  niz obronke ljubičastog sna. Sjeverac je hučao crnom bojom oko okna srca i pokušavao svojim bjesnim naletima razbiti vitraž ljubavi. Osjetih bol, razlijevala se sivilom užasa, zaustavih dah, osluhnuh elegiju okusom gorčine koja se slijevala u dubinu svijesti. Pomislih ovo je kraj svijeta, poželjeh tvoju blizinu, ali ti si bio u bjeloj kući smrti, na margini sna i jave. Sotonski virtuoz je svirao na nebeskoj violini requiem, nebo je bijelim suzama sudjelovalo u mojoj boli. Sjećanja na prohujalo vrijeme su se slijevala nutarnjim bedemima i ostavljala trag pastelnih boja uklesan u tišinu. Tugovala sam u bezgraničju slobode koju si darovasmo kao poslanje, žalovala sam purpurnim emocijama koje branismo od kradljivaca sreće, plakala sam pjesmama iz oluje ruža ispisnim slovima duše. Oćutih ključanje zaleđene vrulje u dubini svjesti i otapljanje bezbojne ledene sante koja je bila zarobila žudnje. Zvon telefona me vratio u stvarnost. Tiho, jedva čujno si rekao dođi. Došla sam i vidjeh svoje tužno lice u tvojim sjajnim očima. Dlanom si obrisao suze sa mog lica i šapnuo, ne boj se prošlo je. Bjelina kuće smrt je nestajala u ljubičastim tonovima blaženstva koje se širilo tijelom. Osjetih nestajanje snijega sa cvjetnjaka duše, naslutih nicanje purpurnih pupljaka nove sreće. Probdjeli smo tu noć ne progovorivši više niti jednu riječ. Držali smo se za ruke, kao da smo se bojali da će nas nalet crnog vjetra razdvojiti. Utihnuli su tonovi sotonske elegije nebo je prestalo tugovati bijelim suzama, a srce je otvorilo svoja okna da neboja tuge odleti u nedohvatne daljine. Pogledah te i vidjeh crvene pečate mojih poljubaca na tvome obrazu. Nagnuh se da pomilujem to znamenje ljubavi, da udahnem mirisnu  toplinu tvoga bića i vidjeh moje nasmiješeno lice u dubini tvojih očiju. Volim odraz moga lica u tvojim očima, šapuo si toneći u san.  Pred očima mi zasja ljubičasto srcezorje puno mirisa lavande i okusa crvenog vina koje ispijasmo u dolini zelene rijeke.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

poglavlje "Sinestezija" str. 81.

http://umijece-pokreta.blogspot.com