Kada postaješ Biće čudno,

Dvaput mudro u imenu - narcisoidno,

Odakle dolaziš i kuda ideš – Biće što želi sve pobit...

Krhki su otisci tvojeg podrijetla,

Manji od otiska vjetra na cvijetu,

Tragovi leptira u letu.

Još si u sukobu vlastite vrste,

Božansko podrijetlo snivaš,

Ili se evolucijom nejasnom prikrivaš.

Dvonožac, danas. Nekad, kako neki, tobože mudri, kažu,

Bio si dio, pa izbačen iz Raja, na dvije ili četiri noge

(Nikako da se znalci dogovore).

Čini se, neki stručnjaci – lažu.

Samo majke znaju za odgovor; dijete si

Rođeno bez svoje volje, htijenja,

A odlaziš galopirajućom apokalipsom - samouništenja.

Gdje su razlozi Tvoje divlje čudi,

Ne šalim se, pitomost nije tvoja slika,

Krvožednost predatora Tvoja je – odlika.

Bio si, izgleda, poput drugih bića. Primat.

Srodnik razigranoj braći što nestaju,

Pogledaj ih u kavezima – istim te očima gledaju.

Iz toplih si krajeva podrijetlom, valjda.

Preostala braća su dlakava po tijelu.

A ti golo stvorenje, gotovo ćelav,

Bez zaštite prirodne na svakom dijelu.

Lutalica, biće u bijegu. Zarobljenik luče, svjetlonoša;

Neki te zovu Luciferom, simbolom ološa.

Strogo? Iskreno? U metafori?

U tvojoj ruci i danas baklja gori.

Sijač iluzija – to je tvoj znamen.

Smrvljen između želja i pokornosti;

Na razmeđi instinkta i intelekta,

Kažnjava te tvoj vlastiti lumen.

Prevelika, opasna zapremnina mozga, volumen,

Kora sive tvari i tamnih poruka.

Tobože, za sve je kriva slobodna ruka.

Tvoj ego, ugriz škorpiona.

Razara sve oko sebe.

Na kraju, ugrist ćeš – sebe.

To nije bitno. Uzimaš tuđ život

Zbog svoje lakomosti,

Igraš se Boga – o ludosti.

Gladni od tebe traže tako malo,

Koru kruha za djecu.

A ruka tvoja psu baca - perecu.

Pravo i pravda se ne vide,

Između njih je tisuću prepreka,

Nema dogovora – divljačka dreka!

Ipak, nešto će doći na naplatu.

Nisu iluzije, fikcije, utvare, beznađa,

Ugušit će te najbliže sluge,

Čim okreneš leđa.

Sve blago koje imaš, a nisi pošteno stekao,

(Što uopće nešto vrijedi,

A vremenom ne blijedi?)

Nećeš nosit u nebo, upamti što sam ti rekao:

Savana. Noć. Još u razvoju, valjda,

Skupina pognutih bića.

Dob: najstarijem tri desetljeća,

Uz ognjište spavaju djeca.

Netko tiho jeca.

Vjetar, polako, pa sve brže,

Podiže iskre. Zebnja na očima

Sviju oko vatre. Na obzorju opako sijeva,

Prvi gromovi, oluja se prema.

U tami nestaju prijeteće oči zvijeri, zaklon traže.

Nebo napuštaju zvijezde, oblaci dolaze tamni.

„Još granja, sve što gori

– na vatru!“ Pokretima ruku

I gestama odlučnim, vođa zbori.

Savana je škrta, samo nisko bilje, poneka kost,

I krzno za djecu. Tihi očaj, strepnja.

Priroda pokazuje svoje okrutno lice, nailazi prijetnja.

U očima strah: Zar ćemo opet jesti sirovo meso?

Postoji li za lutalice neko utočište,

Zaštita od zvijeri i oluje?

Vođa, mudriji od drugih, nešto snuje.

„Svi na okup! Tijelima svojim stvorimo krov!

Noćas nema spokoja, u zaštitu vatre svaki stvor“!

Duga je olujna noć. Munje sijevaju

Bez cilja i prividnog smisla.

Savana nudi samo jedno mjesto za

Udar viših sila: družina je to pokisla.

Jutro. Mrtvi se ne broje. Vatre nema.

Ranjeni jedni druge cjelivaju,

Nebo proklinju.

Novi vođa, više za sebe: Treba poći!

Kamo? Nekuda. Odmah, svi što mogu hodati!

Danju je bolje, opasna je noć.

Kuda? Prema izvorištu munja, oblaka?

Tamo gdje sunce izlaz? U savani se mogu naći

Kapljice vode na suhoj travi:

Možda je zraka sunca zapali?

Skupina kreće. Sumrak. Na obzorju nešto

Tamno, a nema munja. Tamo!

Kameno brdo, poneki izvor. Logor! Dalje nikamo!

Jutro. U polusnu vođa osjeti dahtanje zvijeri:

„Na noge! Izvor je mjesto opasno!

Postaje tijesno, to nismo htjeli“!

Bez vatre – zaštita krhka. Bitka neravnopravna.

Ishod je jasan: pobjeda zvijeri.

Skupina mala nema potomstva.

Kosti raznosi vjetar, hijene.

Povijest će pisati skupine nove.

Negdje, nekad. Doći će nova bića,

Ponoviti povijest - krvoprolića.

Novi će ljudi pronaći zaklon,

Zadržati vatru, osmislit oružje,

Stvorit kulturu. Novo okružje.

I tako kroz tisućljeća.

Tko se još toga sjeća….

Doba davno, milijun godina prije…

Družina gladna. Tuga. Nitko se ne smije.

Prijeti pomor.

Tko će održati posmrtni govor…

Ipak, starac zbori:

- Sve što imamo dajmo rodilji!

Nevjerica, šutnja. Slušaju: on je prvi.

- Ona je majka što živo biće njedri,

- Hrani ga do zadnje kapi svojeg mlijeka!

- Životne rijeke, krvi!

Zamisao ima smisla. I druge majke

Žele se priključit,

Trebalo je to dokučit!

Ako nema mesa, dobro je bilje.

U svemu je život, korov, cvijeće, smilje!

To nije utopija! Na polja trkom!

Djeca uživaju, družina vesela,

Stariji skriveć na dojci,

Dok vlada nužda, nema srama.

Uz grudi žene rađa se ljubav,

Grle se i sijedi uvojci.

Oni mlađi u zanosu stvaraju bića nova,

Život nastavlja svoju nit,

Tko zna – možda je u tome bit…ili nebit.

Ruke nisu nizašto krive, tek su

Produžena oštrica uma.

O tome zbori tvorac Davida,

Pieta, Mojsija, robova, fresaka, građevina: Michealangelo, pjesnik,

Buonarroti – samog neba glasnik.

Arthur Clarke, tvorac Odiseje 2001, poručuje važno:

Poluga – oružje snažno!

Krleže javlja iz dubine:

Oduvijek sam se divio ljudskoj ruci!

I tu je kraj mojoj muci,

Sad znam da prvi pjesnik

Umjetnik, kipar, vidi dalje:

Što je ruka bez uma?

Ljudi i bez ruku rade, pišu, crtaju,

Ostvaruju svoje sanje.

Ne, ništa ne pripisujem ruci,

Osim kada su jedna drugoj blizu;

Tada je ljepše u tuzi, muci.

Ruke dodirom pišu u nizu

Poruke srca što krvari.

Ruka iz uma izvlači stvari,

Ratničke, prijateljske,

Tehničke, umjetničke…

Stvari ne treba osudit,

Još manje ruke.

U glavi su najveće muke:

Umu se treba divit,

Ili – njega okrivit.

Poluga nije ono bitno: u panici

Medvjed granom vatru gasi,

Majmun, neki kažu, daljnji rođo,

Dugo je tvrdi orah glođo,

Da sebi zube spasi.

Na kraju – kamen je rješenje

Za njegovo probleme.

Još uvijek polugom ili grančicom

Hvataju se mravi.

I tako do danas; poluga u ruci

Našeg rođe - stvarno manje glođe.

Ali od tog mozak nije posto veći.

Tko zna, možda je bliže sreći.

Varšavska. Podne. Studentica anketira.

- Gospodine trenutak…

(Ljepota starca dira),

- Izvolite mlada damo…

Studentica, ljepota, prirodno bistra,

- Anketu pišem, nova mreža mobitela.

Pitanje prvo: Koliko godina imate?

Ako nisam previše smjela...

Starac odgovara flegma:

- Niti jednu, svih sam šezdesetpet potrošio…

Tek trenutke brojim,

Ali se ničeg ne bojim!

Studentica, divna lica, puna kreposti:

- Žao mi je, osobe preko pedeset ljeta,

Statistički su uzorak - bez vrijednosti.