PROČITANO

2020

PUTA

OD 14.01.2018.

Sic transit gloria mundi!

Stajali su na kristalnom mostu iza njih nedosanjani snovi ispred njih život zagrljen u kotač istinskog postojanja u ovom sretnom danu između jučer i sutra.

Mjenja se slava svijeta!

Koračala je oštricom zaborava,

između jučer i sutra,

između nedosanjanih snova i praznine.

Još samo jedan korak do vječnosti

čudesni trenutak odluke i

ona

zastade na hridi sudbine,
veliko more zahukta sjećanjima
a sunce prosu
svoje dlanove i
pomilova njeno umorno srce.
Ona snovima omamljena
zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i
koraknu u danas,

u buđenje u novom snu.

Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj hridi, na oštrici zaborava. Miris novog sna se izmješa sa mirisom proljeća i ljepotom sunca. Iza nje u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice puno osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostivo more, razlila tuga ukradenog vremena. Ona pogleda u sunce i šapnu:

Sjećam se dječaće

sjećam se onoga dana kadasi došao

čela punog osmjeha i

razbio oklope moje vječne tuge.

Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Ona progovori glasnije:

Sjećam se dječaće kako si otvorio kapije srca i pustio sunce u hladnoću postojanja.

Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostivo more se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.

Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna i vidje dlanove neba kako miluju more zaborava. Uzburkane kapljice postadoše kristali kroz koje se samo nazirala razlomljena slika njene ljubavi.