...Većer je mirna,tiha i prohladna.Stisnuta uz tebe,grijem svoje ruke ispod tvoje jakne i osjećam toplinu tvoga tijela.Šetamo,meni nepoznatim ulicama i onako pomalo već promrzli od hladnog zraka,ljubiš mi usne i daješ mi malo svoje topline....Griješ me...A ja se još više stiščem uz tebe i ...ne želim da ova šetnja prestane...Lijepo je...Svi naši koraci su usklađeni i iako je hladno,iako hladnoća grize ne želim otići od tebe.Neka je hladno,neka su puste ulice,neka ulične svijeće trepere i govore nam da idemo kući...mi ih ne čujemo,mi ih ne vidimo...Ne smeta nam hladnoća ,jer toliko su nam tijela topla da nije važno ništa...Važan je samo ovaj trenutak...ovaj trenutak nježnosti,trenutak kojeg smo ukrali...

   Zagrli me...samo me zagrli jače...i neka ova šetnja potraje...