Ah,da...šetajući uz more,znaju se dogoditi predvne stvari,trenutci...
Isto tako,šetajući uz more dogode se nažalost neke ružne,tužne situacije..
A ponekad se ne dogodi baš ništa.....
Ali,šetajući uz more možeš odlutati u neki svoj unutrašnji svijet isprepleten raznoraznim mislima koje su pune sukoba,
osjećaja toliko izmiješanih i kao da se tuku i bore za opstanak....
To su osjećaji ljubavi,žaljenja,kajanja,ljutnje ,bijesa,tuge...
Eto,meni se to dogodilo..šetajući uz more...
Valovi koji su lagano dodirivali obalu,kao da su svakim dodirom željeli ukrasti po jednu moju misao...
Ali,nisu uspjeli..Moje misli sve su jače i glasnije odzvanjale u meni...
Vratila sam se u djetinjstvo..
I zaredale se tako slike jedne male razigrane djevojčice,koja bezbrižno trči po plaži,mazi se s morem,dodiruje skoro svaki kamenčić ne skidajući osmjeh s lica...
I tad ,u tom trenutku,osjetila sam taj osmjeh,ozario je moje lice,ali samo na trenutak...jer,čim sam ga postala svjesna,nestao je,kao da se uplašio jer ne smije biti tu...nestala je ta dječja spontanost...
I baš kao valovi ,preplavile su me nove misli,one o meni sada...
Lice se uozbiljilo,čelo naboralo,a u cijelom tijelu grč...
Sad sam ,iako u dubini sebe vesela i vedra,opet toliko opterećena,toliko toga mi smeta,kvari mi dan,raspoloženje,toliko toga „ne mogu“ zbog nečega..hm..
Uhh,čisti užas svakodnevnice odraslog čovjeka...
A ustvari,ništa nije tako...sve je to samo privid..
I šteta je što sami sebe toliko opteretimo sa svim obavezama koje „moramo „ obaviti,jer kao u protivnom,propasti će svijet...
Ali,ne,ništa neće propasti niti nestati...Sve će i dalje postojati..i more,i nebo,i ptice i cvijeće.....i ljubav...
Da,sve će i dalje postojati ,samo moramo izabrati,da li će sve to postojati s nama nasmijanima i sretnima bez obzira na tekuće probleme...pa svako ih ima na pretek...ili s nama nesretnima i zavezanima okovima „
navodnih moranja“.
Da,puno toga se dogodi šetajući uz more...i kad se naizgled ne dogodi ništa::::
S puno ljubavi,,,svima vama::::