Serenada titra ljubičastim tonovima sunoćavanja i mirisom ruža. Volim ljubav  sa praiskonskog izvorišta. Odsanjah ljepotu renesansnih privida. Iznenada se budim u svijetu nepostojanja. Nebo plače. Proplakalo je nad isušenom zemljom punom ožiljaka prohujalog vremena. Ranojutarnja ljepota je ogrnula korotu. Promatram lastavice koje kreću prema jugu bježeći od umiranja kasnoljetne jeseni. Vjetar razgrće oblake i otvara im put ka slobodi. Sunce se zaustavilo u paukovoj mreži tužnih sjećanja i zadržava svoj sjaj za sretno buđenje u ljubičastom snu. Srce je prepuno neisplakanih suza i prijeti raskinućem ugovora sa stvarnošću, poziva me u pustolovinu neizrecivim i nedodirljivim carstvom lijepih privida. Hvala ti srce što preskačeš ritam ubadanja u tvoju srž, hvala ti što otvaraš klijetke i nedozvoljavaš nagomilavanje žalopojki u pretklijetki sna. Niz okna duše se slijevaju kristali ucrtavajući sliku uskrsnuća. Sunce se probija kroz vitraž oslikanog rođenja ljubavi i najavljuje zlatno doba. U tankoćutnosti odluke se odlučujem za nasladu davne glazbe. Niz obraz teku suze radosnice objavljujući novu zoru. Ti stojiš u ružičnjaku priznavanja snage ovozemaljske ljubavi i bereš pupoljke koji procvjetaše zaljevani rosom dušozorja. Iluzija se pretače u javu. Prilaziš mi sa buketom ljepote i šapatom upisuješ novu pjesmu u knjigu života. Budiš me usnama i odnosiš u beskraj lijepih snoviđenja, na puteve odlazećih lastavica. Južno nebo blješti zenitom omatajući se oko ekvatora planete na kojoj sunce nikada ne zalazi. Atlas pruža svoja ramena i zaustavlja njeno vrtloženje u trenu sretnog buđenja. Osjećam harmoniju na izvorištu života i uranjam u kristalnu kap postojanja u ljubavi. Hvala dječaće očiju boje snova, hvala ti što mi u svakom trenu daruješ serenadu vječnosti i poeziju ispisanu suzama trenutka sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com