"Ljubav je energija, ljubav je lijek, ljubav je život." tutnji mi u glavi.

Ovih dana je njeno mjesto za stolom prazno, njena fotelja odiše mirisom njegova parfema, ali je prazna, u krevetu naslućujem obrise njena tijela i dodirujem jastuk da vidim njegovo uvijek nasmiješeno lice.

Što je uistinu ljubav i gdje ona nastaje?

Osluškujem tišinu ove besane i samotne noći i pitam se kako ona nastaje u meni, kako nastaje u njemu, koji su putevi istinskog sjedinjenja.


"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase."

pročitah davno ovu nerazumljivu rečenicu u knjizi o istraživanju mozga.

Nanograma čega?

Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona?

Gomilaju se pitanja u mojoj svijesnosti.

 

Razmislih o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere.

Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:

“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet."

I na koncu je dokazano da zbog nedostatka živaca, neurona i sinapsi, papučica za komunikaciju s drugim organizima i organizaciju svoga rabi svoj stanični skelet.
Misao davnog znanstvenika me potiče na razmišljanje.

Logični kandidati za objašnjenje tog procesa su mikrocjevćice koje, svojom građom i djelovanjem, čine citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake ljudske moždane čelije.

Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te hipoteze. Ulazeći sve dublje u nanosvijet, promatrajući i brojeći formacije u tom čudesnom svijetu, znanstvenici su odkrili spiralne oblike posložene po zakonu Fibonaccijevih brojeva u samim strukturama mikrocjevćica iz kojih izrasta stanični skelet. Tu su se susreli i sa zakonom zlatnog reza i spiralnom dinamikom koju susrećemo svuda u prirodi.

Slijedim svijesno zlaćanu spiralu ovog trenutačnog osjećaja koji se širi u tijelom, slijedim ju do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet samospoznaje, u sebstvo i tražim oči božje iz kojih možda izranja istina.

 

Imitirajući djelovanje u mikrocjevćicma citoskeleta, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji).
Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, slažu u rečenice pretvorene misli, odjednom vidim napisane osjećaje.

Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi ono još ne dokazano “sitno zrno” svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?

Mi danas znamo da živčane stanice i sinapse u mozgu funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača u računalu.

Naši neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrocjevćica koji svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu naše svijesti.

 

Ulazim u isprepleteni svijet svijesti, lutam među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je skelet naših neurona, bezbroj mikrocjevćica se djelotvorno organizira i ja, kao Alica, ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Misao se širi i prolazi kroz te male tunele.
Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajem njihovu neizračunljivost.

 

Naša svijest prima još uvijek izazove iz okoline, a okolina je za nas Božji san u kojem trajemo i onda ih povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti pa nam onemogućuje spoznaju o procesima iz kojih proizlaze sva naša duševna stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenutku intervencije naše svjesne spoznaje.

Svaki puta kada nam se pričini da smo stigli do pravoga mjesta i pokušamo spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem smo razmišljali i koji smo nesvijesno u sebi osjećali.

 

Nalazimo li se ja doista u Platonovoj špilji i zbog toga spoznajemo samo sjene istinskog života?

Možda sam ipak ušla u Alicin djetinji svijet, možda sam dotakla i osjećajem razumjela ono što sam kao malena djevojčica čitala i tada ništa nisam razumjela?

Pokušavajući pronaći odgovor na ta pitanja uđoh još dublje u svijet iza ogledala svijesti, iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje, zakoračih među sjenke duše.

 

 

Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena.
Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu.

Crna kraljica, okrutna u svojoj želji za pobjedom, stoji između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke života. Elektronska muzika mi odzvanja u ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.

"Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti" šapnu mi mi boginja mjeseca i smrti.

"Na drugoj strani mene je svjetlo kojem hrliš"

"Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.

"Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka." odgovori mi crna kraljica, skrivajući jedan dio svoga lica.

Iz jednog tamnog ogledalca izađe Bijeli kralj i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah.

Molećivo pogledah u zvjezdano nebo. Ispred mene se prosu svjetleći trag i postade most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na početku mosta. S druge strane mosta nazirem sav u bijelom blješteći lik žene sa suncem u kosi.

"Tamo na tebe čeka boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina ovog trenutka.

 
Srce zatreperi strahom, ali želja je bila jača.
"Što moram učiniti" upitah tiho

"Moraš obraniti bijeloga kralja, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."
"Gdje je bijeli kralj?"

"Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život." reče mi žena u crnom.

"Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno.
"Tvoje misli i tvoji osjećaji će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole život"
"Tko sam ja u ovoj igri?" upitah nesigurno.

"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.

Misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme.

Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.

Ta misterija me cijeli moj život slijedila u stopu i ja sam pokušavala još od djetinjstva otkriti izvor onog još uvijek nedovoljno shvaćenog i neizgovorenog.
Noćas sam putujući citoskeletom dospjela u kristalni labirint zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susretoh svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslutih budućnost.

Sjenke duše noćas oživješe i ja prepoznah LJUBAV i vratih se u život.

Bila sam uistinu u svijetu svjetla i sjena, svjesno doživjela sjenke duše, tu kontroverznu i od strane mnogih znanstvenika napadanu tvrdnju.

Sviće, na horizonu se rađa novi dan i ja spoznajem da je upravo, ta još neriješena i za sada nemoguća izračunljivost u kvantnom svijetu ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i odkriti tko prede niti iz koje proizlazi mreža našeg vremena i LJUBAV.

Ovo jutro mi potvrđuje i davno pročitanu izjavu:

“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
Sören Kiekegaard