Schopenhauer I pitanja sociobiologije

Pa ja stvarno mislim da nije danas potrebno uopće da sebi postavljamo ovakove teme jer Schopenhaurova filozofija sa suvremenim feminizmom doslovno nema nikakove veze. Istina u diskusijama koje su bile potaknute u Hrvatskoj I bivšoj Jugoslaviji početkom osamdesetih godina a u kojim diskusijama sam I ja djelomično učestvovao bilo je riječi o tome da u tim društvima postoji jedan izvijestan socijalni segmenat koji obnavlja Schopenhaurovu iracionalističku filozofiju posebno oko takozvanog ženskoga pitanja. I tada se uglavnom mislilo na moju malenkost. Međutim ja odmah moram da kažem da Schopenhauer nema nikakove veze sa tim diskusijama niti ikakovim suvremenim razmimoilaženjima oko toga pitanja I to ne zato jer nas dijeli velika vremenska distancija od njegove filozofije, niti zato što bi on tobože bio konzervativan pa kao takav daleko ispod zadataka vremena, niti zato što on nije poznavao bit problema ecetera, ecetera, nego prije svega zato jer Schopenhaurovu filozofiju kao I svaku filozofiju treba shvatiti a ne naprosto bulazniti o njoj. Jer u biti filozofije jeste to da ona mora biti shvaćena, pojmljena, da mora imati takoreći kritičku refleksiju jer je I sama baš takva a onda dakako produktivno usvojena kao dio jedne velike cjeline ljudskoga znanja. To se međutim sa Schopenhauerom nikada nije dogodilo. Postoje dakle oni filozofemi koji u suvremenom vremenu kao primjer filozofijskoga konzervativizma navode Schopenhauerovu raspravu o Ženi koja je objavljena kao jedan mali esej u zbirci njegovih eseja štampanih tamo negdje 1841 godine. I on zapaža da su mnogi pjesnici I pisci jako lijepo pisali o ženi I ženama I na tim fundamentima nikao je jedan manjkavi pogled o našem drugome Ja kao o bićima neizmerne topline na čijim prsima mi muškarci sišemo neophodne vitalne životne sokove koji nam omogućavaju susrete sa beskonačnim. Dakako da se u ovoj jednostavnoj metafizici nije daleko odmaknulo niti danas a pogotovo u Shopenhauerovo vrijeme pa je njemu stoga zadatak da stvari postavi jasno tamo gdje one trebaju I pripadati pa tako na primjer zapaža da je sasvim suprotno od pjesnika I filozofa idealističke škole realno shvatiti ženu kao biće koje ne zahtijeva niti previše mentalne niti previše fizičke snage. Ona možda imati snage za dojenje djece, brige za dijecu I kao subjekat muškarcu prema kome je ona strpljiv I brižan drugar, da su pune fantazije I da je Priroda bila zapravo prilično ekonomična oblikujući ženu u biće kakva ona već jeste. Drugim riječima Schopenhaer je ovdje ponovio mišljenje Aristotela da žena postiže svoju zrelost sa 18 godina ali da cijeloj stvari nedostaje nešto više. To više Schopenhauer je pokušao objasniti u eseju Metafizika ljubavi koji se pojavljuje kasnije kao dodatak njegovoj glavnoj raspravi za koju ljubav sam kaže da igra jednu jako važnu ulogu u našem životu I svakodnevnom bitisanju. Odatle dramatis persona koja je determinirana svojim slobodnim ljubavnim aferama, odatle filozofija, poezija , umjetnost ecetera, ecetera. Međutim odatle I naše ponašanje prema instiktima ili odabir instinktima I ova ideja koja je oprečna Darwinovim a koju sam I ja zagovarao prilično često nije originalno moja nego Schopenhaerova u smislu jednog osjećaja ili smisla za vrstu. U tom smislu instiktima je data velika ideja smisla ili smisla za vrstu baš po toj potrebi sexa da uveća svoje vlastito zadovoljstvo. Međutim kod Schopenheura svaka manifestacija instinkta jeste inteligibilna za nas. Međutim ono u čemu je Schopenhauer bio u krivu jeste svakako jedna pozicija Krečmerove medicine I Krečmerove psihijatrije da naime tu prije svega socijalnu igru sexa koja I nije ništa drugo nego socijalni instinkt poveže sa teorijama prezervacije vrste kroz pitanja ljepote, dobi, zdravlja, skeletona I njegovog tipa koji definira I tip vrste, lica etc. Svi ovi elementi zapravo su zablude Schopenhauerovog vremena. Jer ja na primjer mogu imati veliku afekciju prema osobi koja pati što je sasvim točna pozicija koju ja imam. Ali I ne samo ja. Prema tome fizičke kvalitete I karakter ili rasa o kojima govori Schopenhauer u slučaju moje teorije su sasvim od drugorazrednog I trećerazrednog značaja. Isto tako jedna opskurna diferencija sexa na mušku volju I ženski intelekt je također u mome slučaju od sekundarnoga značenja. Isto tako ta takozvana “Simpatija prema krvi” I okrutnost potekla iz patnje muškarca koja je vjerojatno bila razlogom pojave Hitlerovog biologizma I nacizma etc.etc. samo su uzgredne napomene u slučaju moje teorije. Da bi se Schopenhauer ispravno shvatio potrebno je učiniti jedan pomak od ove esejistike prema njegovoj Volji I predstavi jer je upravo ovdje zapravo rečeno što on misli o tom odnosu sexa I ljubavi. Na stranu sada zablude njegova vremena jer I ovo naše vrijeme nije bez zabluda ali o tome sude naši potomci. I Schopenhauer kaže nasuprot, na primjer, Nietzcheu- Volja za život, ne Volja za moć. Zato I piše poglavlje 45 O afirmaciji volje za život isto kao što I raspravlja o gluposti suicida etc.etc. Jer za razliku od Hitlera koji ide u Svoju Borbu Schopenhauer Filozofski Rezignira. To su dvije pozicije, to su dvije posve različite filozofske pozicije koje bivaju to jasnije što se u Volji I predstavi ide dalje. Pa je tako jedno od zaključnih raspravljanja etičko raspravljanje gdje je rečeno da je pravu jedino zaštita u državi. Zato bismo mogli reći da je država kao I pravo umska kategorija, kategorija slobode kao I kategorija volje koje se suprotstavljaju prirodnom stanju barbarstva , nasilja I neobuzdanih strasti. Odatle centralni pojam simpatije. Ona je kao I empatija samo drugo ime za ljubav a počiva na sažaljenju, spolnoj ljubavi I magiji. Simpatija se može definirati kao empirijska manifestacija metafizičkog identiteta volje kroz fizičko mnoštvo svojih pojava kaže Schopenhauer. Čovjek je volja za život a sukcesivno zadovoljenje ovoga našega htijenja jeste ono na što se misli pod pojmom sreće. A to je sva sadržina naših nastojanja. Prema tome Schopenhauerova filozofija ima jako malo sa suvremenim feminizmom jer danas svatko misli o kamatama a nitko o simpatiji. Prema tome svaki pokušaj obnavljanja ove diskusije na ovakav jeftin način samo je još jedan udarac u seriji udaraca nanijetih istinskoj filozofiji.　

Muške fantazije!　

Ja ne bih htio previše govoriti o ovim pitanjima s obzirom da su ta pitanja već obrađena na primjereni način I to od znalaca koji sam problem bolje poznaju nego sto ga ja poznajem. U Dubrovniku u Hrvatskoj za vrijeme takozvanog Domovinskoga rata bila je organizirana jedna međunarodna psihijatrijska konferencija na kojoj sam I ja bio pozvan I moj prilog je imao naslov Psihologija fašizma I odgovor masa na izazove socijalne krize ali ja zbog ratnih prilika u Dubrovniku nisam htio učestvovati. Isto tako nisam htio učestvovati jer je jedan dio naših praxis filozofa među kojima najagilniji Žarko Puhovski također bijaše pozvan kao značajna znanica a kako ja nisam htio dodatne konfrontacije u tom teoretskom pogledu jer ništa nije u Hrvatskoj moglo proći bez Žarka Puhovskog i njegovog društva to sam svoj prilog sačuvao samo u manuskriptima. Kasnije su I oni izgubljeni. Tako sam svoju diskusiju bio zamislio kao deskripciju muških fantazija koje stoje ili mogu stajati u izvijesnim relacijama sa muškim ponašanjem ili bolje muškim iživljavanjem nad slabijim. Poznato je da je u Njemačkoj čini mi se objavljena bila početkom osamdesetih godina jedna višetomna rasprava na ovu temu I ja sam u svojim razmišljanjima I krenuo od ovih zapažanja, naime od iskustava psihijatrije sa muškarcima ratnicima na frontovima I njihovom odnosu spram žena. Međutim to je I prilično poznata tematika bila još odranije posebno kroz romane Na Zapadu ništa novo Ericha Marije Remarka koji je opisivao te probleme kroz ulogu njemačkog vojnika na frontu u Prvom svjetskom ratu. I u tim poznatim poglavljima Remarka opisan je taj odnos empatije i simpatije mladog njemačkog vojnika naspram brutalnosti vojnika koji su poznati bili po tome da su žene držali "hamburškim bestidnicama" kako je to autor i opisivao u Muškim fantazijama početkom osamdesetih godina. Ovaj negativizam kojeg vezujemo za muške fantazije ima jako malo veze sa pitanjima kojima se ja bavim. Ali je također istina da ne mogu biti po strani od tih pitanja. Međutim svoditi čitavu metafiziku muškosti na pitanja “muških fantazija” jest čista glupost koje sam ja svakodnevno svijestan kada se u gradu susrećem sa mladim dijevojkama koje na đepovima svojih jacketa imaju provokativne naslove kao na primjer “Pervert”. To su te emancipovane djevojke. Prema tome moja teza jeste da pored takozvanih “muskih fantazija” koje vezujemo za muškarce vojnike također imamo I “ženske fantazije” koje također možemo povezivati za žene koje su u svakodnevnom susretu sa "grubljim spolom". Odatle se nameće zadatak suvremenoj psihologiji I suvremenoj psihijatriji također I deskripcija takozvanih “ženskih fantazija” I to sa posebnim obzirom na iskustva žena logoraša iz Drugog svjetskog rata I ponašanja žena šefova ženskih odjeljenja tih koncentracionih logora do današnih naših iskustava sa mladom generacijom žena kako na frontovima tako I na ulicama.

Malthus I neki problemi prirodnog prirasta na primjeru Australije　

S obzirom na ovaj problem mi trebamo poći od notorne činjenice da je velika većina žena u Australiji privatno vlasništvo nekolicine bogatih građana. O ovim problemima ja sam već pisao a sada bih samo nadodao da je iza ove prakse zapravo bila skrivena ambicija tobožnjeg uništenja siromašnih radničkih slojeva u korist bogate manjine I iako su postojale ove ambicije to naravno nikako nije moguće. Ovoj filozofiji kumovao je silan val antiruskog, antikomunističkog i antisocijalističkog raspoloženja za koje su se vezivale ove tendencije o kojima govorim. Iza ove banalne političke prakse krila se Malthusova ideja da populacija sebe više ne može hraniti pa je potrebno ostvariti balans između prirodnog prirasta I zaliha hrane, kroz moguću kontrolu žena, bolesti ili nasilje ili kroz preventivne korake kao što su moralno odnosno seksualno suzdržavanje. Političke implikacije bile su u tome da je sistem prevencije siromaštva neefikasan a da ga je moguće postići putem psihijatrije. Odatle tolika stopa mentalno oboljelih koja ne odgovara istini I odatle kurativna, preventivna I medikamentiva psihijatrija koja u bitnome zarobljava ljude lijekovima, socijalnom kontrolom, socijalnim davanjima itd. itd Prema tome ovdje je psihijatrija bila u direktnoj svezi sa pokušajem biološke eliminacije radničke klase kao I ideologije socijalizma koja je ta klasa podrazumijevala. Naravno da čitava ova politika ima dugogodišnjeg oslonca u vanjskoj politici Australije koja je u bitnome svagda, kao I američka, bila antisocijalistička I anti ruska kao što najbolje pokazuje vijetnamski slučaj I supremacija ovoga elementa u svim porama australijske zajednice.　

Slučaj Hrvatske!　

Slom staroga sistema u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj također je značio slom čitavog progresivnog pokreta radničke klase koja je oslabljena do krajnjih granica doživjela istu sudbinu kao I njena braća I sestre u kapitalističkim zemljama koji su prihvatili neoliberalne tendencije. To je u hrvatskom slučaju dovedeno do krajnje ludosti tako da su privatizacije koje su bile prihvaćene kao kurentni ekonomski program hrvatske vlade istovremeno značile slom čitavih industrija u kojima je radnička klasa bila neobično jaka. Tako se danas pažnja polaže na turizam, poljoprivredu, sitni obrt, trgovinu ali nikome nije u cilju stvaranje velikih industrijskih pogona I sistema jer oni znače upravo ono što su hrvatski gradani pokušali slomiti. Zato više niti nema industije u čitavoj Hrvatskoj. Ne znam koliko ljudi Vijetnama imaju veze sa ovim programima ali je svakako sigurno da je proces o kojem govorim jako dug proces antisocijalističke borbe protiv progresivnih snaga čovječanstva.　

Pa u bitnome riječ je o takovom političkom programu u kojem dolazi do totalnog sloma I uništenja radničke klase kao I siromašnih slojeva stanovništva, da su svi na drogama koje legalno primaju na psihijatrijama, da su siromašni slojevi za organe bogatima I da je I dalje osiguran socijalni rast eksploatacijom sive supstancije odnosno ideja. 　

Mravi!　

Ja sam u svojim razmišljanjima I krenuo od ovih pitanja I neovisno od Briana Wilsona I drugih koji su se također bavili mravima I koji su štoviše bili ili još uvijek jesu stručnjaci za mrave. Ja sam u svojim knjigama I pokušao osporiti neke teze sociobiologije etc.etc ne znam dali sam u tome uspio ali svako jeste jedno zanimljivo I važno pitanje. Od Platona postoje pokušaji da se ljudska organizacija shvati u obliku mravinjaka, nekada je to išlo sa manje ili više uspjeha I općenito bi se moglo reći da je napor biologa I sociologa zadnje tri decenije I bio uglavnom usmjeren prema ovim pitanjima. Međutim ljudska zajednica ipak se jako razlikuje od mravlje u tome se manje više svi slažemo. Ali program o kojem govorimo cijelo vrijeme nije ništa drugo nego oponašanje mravlje organizacije u kojoj postoje kraljica koju opslužuju radilice I koja je jako golema I koja je prilično fertilna, mravi radnici koji rade, mravi vojnici kojima je zadaća odbrana mravinjaka. Postoje I drugi mravi kao na primejr mravi medarice koje proizvode med, pa onda poznato je da ima mravi koji uzgajaju gljive itd. Međutim ukoliko pogledamo to famozno poglavlje o Instinktima kod Darwina u njegovom knjizi o porijeklu vrsta onda on ima ideju da možemo govoriti o preoblikovanju instikata u prirodnom stanju odabiranjem I on navodi primjere instikte kod kukavice, mravi I pčela. Ja ću se ovom prilikom zadržati samo na njegovim pitanjima Instinkta porobljavanja koje on vezuje za neke vrste mravi. I Darwin lijepo kaže da je kod nekih mravi korisnije za vrstu zapljena mravi robova nego da ih samo proizvode ali ako je sakupljanje lutaka ( a to će reći čahurica još nerazvijenih mravi) upotrebljeno ne za hranu nego za korist zajednice tako da se navika pomoću prirodnog odabiranja postepeno pojača I učini stalnom za jedan “veoma različit cilj porobljavanja” onda govorimo o…..Kada je taj instinkt stečen onda je prirodno odabiranje moglo povećati I preinačiti instikt. Ja ne želim sada ulaziti u svu tu priču ali bih htio naglasiti da kurentna socijalna situacija u Australiji ništa nije drugačija nego što je situacija kod mravi koji imaju svoje robove o kojima govori Darwin. Dakle mi vidimo sada dokle je stigla ta velika britanska ideja kojoj se cijeli svijet divi, kojoj zavidi I na koju bi se htio ugledati. 　

N.B. U jednom izvijesnom smislu treba imati na umu australijski film Matrix I to njegov prvi dio svagda kada raspravljamo ovaj politički program sociobiologije zadnjih tridesetak I više godina.　

zlatan gavrilovic kovac