Iz kontinuiteta trajanja beskrajno dugog ponedjeljka vidim sliku bez okvira, kao tijelo bez duše.

Svaka minuta ovog beskrajno dugog dana je još beskrajnije duga i preduga.

Polako trošim životnu snagu, polako zaranjam u ovo čudno poslijepodne i polako se iza mirnog čela roje niti onog misaonog, koje uzima svoje mjesto u određenoj sferi postojanja i čeka.

Snovi. Sjećanja. San.

Dug dan bez kraja i kratak bez predaha.

Nisam išla u šetnju leptirovim stazama, nisam udahnula oštar zrak što ga je vjetar tako nemilosrdno bacao ispod mojih nogu, dok sam hodala u tom dugom beskrajnom danu.

Rečenica se odvojila iza mirnog čela i pustila sam je, da se oblikuje i prolije.

Rečenica se odvojila i zauzela svoje mjesto ispred mene, a intuitivno osjetih tihu želju za počinkom.

Darovala bih ovo tijelo zemlji, jednog dana, i kad izuzmem svoje postojanje na ovom globusu, pitam se, ostaju li dah ili samo pepeo i iza mene?

Ili ostaje jedna blistava tamna traka, koja na svojim rubovima tako kristalno jasno svjetluca, da ne mogu gledati u taj sjaj, zaboljet će me ove osjetljive oči.

I kad se večeras ugase svjetla moga grada i kad se mekana tama nadvije nad njegovu usnulu panoramu, ispod mog balkona zašumjet će vjetar, poviti suhu travu i nestati negdje u tami.

To je vrijeme mojih sanjarenja, lutanja dalekim dubinama moje duše i zaranjanja u beskrajne bezdane postojanja.

Iz sjene se razabire kontura mog lica, koja polako tone u svoje sanjarenje.

Ah, kako volim te sanjalačke trenutke...

 

 

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=32241

 

 

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php

 

 

http://shadowofsoul.blog.hr