Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.
Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec, samo ti, moja zimzelena.
Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,
Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar
Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.
P. Neruda
Prije sna o snu koji danas budna sanjam osjetih tvoju blizinu u suncu moga malog svemira. Kao noćni leptir si sletio u zagrljaj noći i odnio me u svijet tišine. U mikrosvijetu osjetih izrastanje univerzuma boja, uronih u legendu svjetlosti i utopih se u oceanu sanja. Spokojna u snazi tvog zagrljaja naslutih ljepotu tvojih očiju. U tijelo je ponirala lakoća, sreća se širila tkivom, ljubičasta koprena je grlila dušu, a pjenušavi nektar proticao venama. Dugo, dugo prije ovog vremena si postojao u snovima, hranio si dušu tihom muzikom kozmosa, odnosio me do središta svijeta, u onu točku u kojoj se zrcali život i ljubav. Volio si me u zavjetrini stvarnosti, lutao si mojim snoviđenjima, bdio na vratima vremena, budio me u praskozorjima svijesti. Bio si strastan, nježan i vječan, bio si ljubav, život i san. Svojim šapatima si zalijevao cvijetove u dubini srca, osmijesima obećavao vječnost sna o snu u snu. U zrcalima svijesti si slagao nezaboravne mozaike mojih duševnih stanja, iskrio puteve ka dubini, osvijetljavao tunele podstvjesti i izvodio me pod koplja sunčanog sjaja. Bio si i ostao Hiperion, bog sunaca mog malog kozmosa. U jednom davnom prskozorju si sišao sa nevidljivog pijedestala i uz mene zakoračio ovozemaljskim stazama. Na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja osjećam kako ljubim ljubav, osjećam je u svitanjima, vidim je u podnevnom suncu, naslućujem je u svjetlosnoj muzici sutona, spoznajem je u dubini tvog pogleda, u misli koja me odnosi u onaj imaginarni dio postojanja iz kojeg crpim stvarnost i budna život sanjam. Udišem ljepotu i rađam se uvijek iznova u snu. Svjetlo tvoje me miluje, lomi se u Kohinoru spoznaje i stvara sretan trenutak. Postajem osjećaj bezuvjetne ljubavi, nedodirljive i neopisive sreće. To je ljepota i lakoća tvog zagrljaja, tiha melodija tvoga glasa, životna lađa kojom budna jezdim ka onoj inaće nedohvatnoj svjetlucavoj zvijezdi.
http://umijece-vremena.blogspot.com