TRI

 

*

 

U Rimu sam sjeo na avion za Delhi. Tamo sam se zadržao nekoliko dana, ali mi se ovdje nije dopalo, pa sam odlučio nastaviti put. Sjeo sam na vlak za Bombay, i sada sam se truckao u vlaku. Putovanje je trajalo nešto duže nego što sam predviđao, ali i to sam nekako preživio. U Indiju sam stigao s namjerom da tu ostanem duže vrijeme. Koliko će to dugo biti još ne znam, no ovdje sam želio potražiti ono što kod kuće nisam uspio naći.

Indija je u mojim očima bila kolijevka mudrosti svijeta, zemlja iz koje su potekli drevni učitelji i mudraci. Vidio sam je kao zemlju iz koje su se svijetom raširila sveta učenja i polako se uvukla u srca onih koji traže, a ne mogu se zadovoljiti površnim objašnjenjima smisla života, pogrešnim shvaćanjima čovjekove uloge u ovom svijetu i iskrivljenim shvaćanjima smisla svega onoga što ga snalazi u životu.

Indiji sam tako duhom stremio odavno, težeći tome da i ja u sebe pustim njenu mudrost. To bogatstvo duha i oštrina vizije kao da su bili ostavština iz jednog davnog razdoblja, kad su zemljom hodali ljudi otvorena srca i probuđena duha, noseći u sebi znanje koje su oživjeli u svakodnevnom životu, pretvarajući ga u ljubav, mir i sreću.

To je znanje, čini mi se, dobrim dijelom uspjelo ostati sačuvano i predano u naslijeđe budućim pokoljenjima, da bi jednom u budućnosti moglo ponovo zaživjeti u svoj svojoj veličini i izvesti svijet iz mraka koji ga već toliko dugo prekriva.

Ono što sam ovdje namjeravao naći bili su odgovori. Kako ću ostvariti ono što sam zamislio to još nisam znao, ali ići ću polako, korak po korak, i negdje ću već stići. Možda sam ovamo došao s prevelikim očekivanjima, ipak, smatram da pronaći svoj put nije nemoguće. Zaokružiti se kao čovjek, pomiriti se sa sobom i sa svijetom i sigurna koraka, s mirom u srcu kročiti naprijed kroz život, to je ono što bih volio postići.

 

*

 

Za početak svog obilaska ove zemlje nasumično sam odabrao jedan manji grad koji se nalazio podalje od Bombaya. Namjeravao sam sići puno ranije sa vlaka, prije nego što stignem u Bombay, da zametem trag za sobom ako me ona dvojica budu tražila. Mislio sam ostati u njemu nekoliko dana ili možda nešto duže, već ovisno o tome kako će mi se svidjeti ovdje, i odmah po dolasku dao sam se u potragu za smještajem. Namjera mi je bila pronaći neki pansion u mirnijem dijelu grada, gdje ulice nisu bučne i pune ljudi.

Stadoh se stoga raspitivati, i nakon kraćeg vremena bio sam upućen na jedno takvo mjesto. Krenuo sam potom da ga pronađem, slijedeći upute koje sam dobio.

Bio je to mirniji, izdvojeni dio grada, upravo ono što sam priželjkivao. Dopalo mi se ovdje. Uske uličice sa drvoredima duž ceste, na ulici tek tu i tamo neki prolaznik, i ova neobična tišina koja je ovdje vladala, kao da su se svi posakrivali u svoje kuće i pritajili se u njima ne dajući znakove života.

Uživao sam prolazeći ovuda. Išao sam polagano i ogledavao se oko sebe. Gledao sam kako se granje drveća lagano povija na vjetru, zatim bih se zagledao u plavo nebo iznad sebe. Ulice su bile okupane zlatnom svjetlošću. Neobično se presijavalo sunce na prozorima i na krošnjama stabala. Bio je to divan prizor.

Stigao sam uskoro i do pansiona koji sam tražio. Bila je to, ovako gledana izvana, sasvim lijepa kuća, i učinilo mi se da sam pronašao pravo mjesto, upravo kakvom sam se i nadao. Ušao sam unutra bez premišljanja i u predvorju naišao na krupnog i snažnog čovjeka srednjih godina, vrlo visokog, tamne, nešto duže kose, zaraslog u bradu, sa turbanom na glavi.

-Dobar dan, -obratio sam mu se čim sam ga ugledao. -Imate li možda neku slobodnu sobu za mene?

-Dobar dan, izvolite samo, -odvrati mi on s osmjehom na licu. -Ja sam Hakim, vlasnik ovog pansiona. Odmah ću vam pokazati s kakvim sobama raspolažem, pa ako vam odgovara dobro ste došli.

-U redu, zahvaljujem. Inače, ja sam James. -Malo sam mu slagao kad sam ovo rekao, ali sve je to bilo zbog toga da pokušam zamesti tragove za sobom.

Prošli smo hodnikom i redom mi je pokazao sve sobe. Po veličini i iz- gledu sve su one bile slične, pa mi je bilo manje-više svejedno koju ću od njih odabrati.

Ono što sam ovdje vidio u potpunosti je odgovaralo mojim potrebama, te sam bez daljnjeg odlučio ostati.

-Ova će odgovarati, -rekoh vlasniku kad sam pogledao posljednju sobu koju mi je pokazao.

Ušao sam odmah unutra i smjestio se. Soba koju sam izabrao bila je opremljena tek najnužnijim, krevetom, stolom i ormarom, te kupatilom uz nju, no više od ovoga mi i nije trebalo. Ionako nisam namjeravao provoditi previše vremena ovdje, tek koliko je neophodno.

Raspakirao sam se i umio hladnom vodom da se osvježim. Zatim sam se ispružio na krevetu, sklopio oči i neko vrijeme ležao tako. Pokušao sam se opustiti i ne razmišljati ni o čemu, no misli su dolazile same od sebe. Jedna po jedna počele su se preda mnom vrtjeti slike davnih događaja, međusobno nepovezanih, bez nekog logičnog redoslijeda, i sve su me one navodile na razmišljanje o tome kako ću nastaviti dalje kroz život.

-Kad bih znao, -pomislih, -da ću živjeti još svega nekoliko godina, sve bi tada bilo jednostavno. Ne bih morao dugoročno planirati, niti bih se imao oko čega pretjerano zabrinjavati. Putovao bih svijetom bez potrebe da se vežem uz neko određeno mjesto i uz ljude. Ali ovako, kad preda mnom još stoji možda i trideset ili više godina života, to već nagoni na razmišljanje o tome kako proživjeti svo to vrijeme i gdje se skrasiti. Toliko dugo čovjek ne može biti sasvim sâm i lutati bez cilja i obaveza.

I dok sam se ovako zamislio nad svojom budućnošću u meni se javio jedan vrlo neugodan osjećaj. Bila je to neizvjesnost, silna neizvjesnost.

Odlučih odagnati od sebe ovakve misli te se spremih za izlazak u grad.

Izašao sam iz svoje sobe, no prije odlaska sreo sam Hakima.

-Ne idete valjda van? -upita me iznenađeno. -Upravo sam vas namjeravao pozvati na ručak.

-Krenuo sam van, ali izlazak mogu odgoditi, -odgovorih mu. -Rado ću prihvatiti poziv.

Uz jelo smo se raspričali i malo se bolje upoznali.

-Vodite li već dugo ovaj pansion? -upitah Hakima.

-Petnaestak godina. Preuzeo sam ga od svojih roditelja, -odvrati mi on.

-I bude li gostiju?

-Trenutno ste vi jedan od trojice. Imam još dva gosta gore na istom katu na kojem ste se vi smjestili. Ali zna ih biti. No uglavnom svi odlaze negdje bliže centru grada. Ovdje je malo mirnije jer je ovo zabačeniji dio grada. Kako to da ste došli baš ovamo?

-Dosta mi je buke i gužve, -rekoh. -Treba mi malo mira.

-Pa, ovdje ćete ga imati, u to sam uvjeren, -reče Hakim. -Mislite li se duže zadržati?

-Ne znam. Mislio sam ostati nekoliko dana. No vidjet ću, možda se to i produži.

-Hoćete li nakon toga posjetiti još neka mjesta u ovoj zemlji, ili imate drugačije planove? -upita me on nakon toga.

-Volio bih obići zemlju i vidjeti što više toga. Nemam još u glavi potpunu sliku o tome gdje bih sve išao, ali vremenom će i to doći. Nego, možete li me uputiti što se ovdje u gradu može vidjeti?

-Zavisi što vas zanima, -odgovori Hakim. -Ali moj vam je savjet da malo obiđete grad i sami se upoznate s njim. Tako ćete vidjeti puno više nego ako vas pošaljem na četiri ili pet mjesta koje većina obično posjećuje.

-Da, u pravu ste, -rekoh.

-Inače, ja sam uvijek ovdje i ako vam bilo što zatreba slobodno mi se obratite. Mogu li vam pomoći na bilo koji način, rado ću to učiniti, -doda Hakim.

-U redu. Budem li što trebao znam kome ću se obratiti.

Sa zadovoljstvom sam prihvatio ponudu, te ga nakon ručka odmah upitah kako da dođem do tržnice.

-Tržnica nije daleko, na svega nekoliko minuta odavde, -odvrati, pokazujući mi rukom pravac kojim mogu stići do nje. -Vidi se i odavde s prozora, pogledajte, -reče. -Trebate li nešto određeno? Možda vam ja to mogu pronaći?

-Hvala, htio bih malo razgledati. Možda si kupim neki suvenir. Ne znam još, vidjet ću.

-Njih možete naći svugdje, u trgovinicama kakvih ima na svakom ko- raku, -reče mi. -Doista ih neće biti teško pronaći.

Zahvalio sam mu i krenuo u obilazak.

 

*

 

Ispočetka sam prolazio ulicama ne uočavajući na njima ništa osobito što bi mi privuklo pažnju, no nakon nekog vremena u potpunosti sam se uživio u ambijent i zapazio da one odišu osobitim ozračjem. Na čudesan su način oživjele ove ulice preda mnom. Upijao sam dojmove oko sebe, sve više i više ushićen neobičnošću ovog prizora. Lutao sam gradom koji kao da je pripadao jednom drugom vremenu, kao da je vrijeme ovdje stalo ili kao da je protjecalo na drugačiji način nego ondje odakle ja dolazim. Lutao sam ulicama i obilazio trgove, zastajkivao i osvrtao se oko sebe. Toliko sam se uživio u sve ovo.

Isprva sam zadivljen prizorom prolazio ulicama ne obraćajući pažnju na ljude oko sebe. No nakon nekoliko sati hodanja bez zaustavljanja i oni su mi stali privlačiti pažnju. Promatrao sam lica ovih ljudi, čitao s njih ono što je život ispisao na njima, i ustanovih nakon nekog vremena koliko su ljudi u različitim dijelovima svijeta ustvari slični. Na licu svakog od njih izbija ono što se nakupilo u čovjeku tokom godina, odražavajući tako unutrašnji svijet misli i osjećaja, koji je tom licu dao određenu crtu, poput nekog trajnog obilježja koje prevladava na njemu i ostaje isto neovisno o trenutnom raspoloženju.

Otiđoh nakon podužeg obilaska konačno i na tržnicu te se zagledah u šaroliki svijet koji se ovdje okupio. Stadoh obilaziti štandove bez nekog posebnog razloga, tek toliko da malo razgledam, no onda mi je pažnju privukao jedan štand na kojem su bili izloženi kipići od bronce. Prišao sam mu te sam se neko vrijeme zadržao ondje, gledajući ove neobične skulpturice. Toliko su mi se dopale da sam morao svaku od njih uzeti u ruke i detaljno ih promotriti. Jednu sam, naime, po svaku cijenu namjeravao kupiti, pa sam ih odmjeravao i uspoređivao jednu sa drugom, pomalo neodlučan. Nakon nekog vremena ipak sam izabrao jednu koja mi se najviše dopala, kupio je i ponio sa sobom.

Pri ulasku u pansion dočekao me je ljubazni i nasmiješeni Hakim, koji je sjedio za stolom u predvorju i čitao novine.

-I kako vam se dopada grad? -upita me. -Zadržali ste se vani prilično dugo.

-Mislim da bih se ovdje mogao zadržati dulje vrijeme, -odvratih mu. - Sviđa mi se ovdje, zaista mi se sviđa. Drugačije je od onoga na što sam navikao, i to drugačije u pozitivnom smislu.

-Drago mi je to čuti, -odgovori mi on na to. -Vidim da niste došli praznih ruku, -dodao je, vidjevši figuricu koju držim u ruci.

-Da, kupio sam je ovdje na tržnici. Naišao sam sasvim slučajno na nju,

-rekoh pružajući mu je.

On je uze u ruke i pogleda je s velikim zanimanjem.

-Dobar izbor, -reče. -Vrlo lijepa figurica. Mora da je bila skupa.

-Ne znam, možda. No svejedno, jednu si mogu priuštiti. I slažem se da je lijepa, odmah mi je privukla pažnju, -dodao sam. -Znate li možda koga predstavlja? Radi li se o nekom božanstvu ili nečemu sličnom?

-Ne bih to znao, -odgovori mi Hakim počešavši se po bradi. -Nisam siguran u to koga bi trebala predstavljati.

Viđao sam već ranije likove Indijskih božanstava. Najupečatljivija od njih su mi možda bila biće sa četiri ruke i slonovskom glavom i boginja koja u jednoj ruci drži mač, a u drugoj odrezanu ljudsku glavu. Sjećam se i boginje koja sjedi na lotosovom cvijetu prekrštenih nogu, dok je slonovi prskaju vodom iz svojih surli. No ova je figurica bila sasvim drugačija i puno jednostavnija. Prikazivala je ženu raširenih ruku kako pleše, glave ukrašene neobičnim ukrasom, koji se dizao visoko uvis iznad njene glave u obliku pet vijugavih šiljaka koji se sužavaju prema vrhu. Figurica je bila žućkasto-smeđa, veličine dlana, i bilo mi je neobično drago što sam naišao na nju. No nije se ni po čemu moglo utvrditi radi li se o boginji ili o običnoj plesačici nekog drevnog Indijskog plesa.

-Svejedno, nije ni bitno koga predstavlja, -rekoh Hakimu. -Možda joj to samo dodaje crtu misterioznosti. Tajanstvena rasplesana boginja, dobro zvuči, zar ne?

Nakon što smo izmijenili ovih par riječi otišao sam u svoju sobu i izvalio se na krevet. Htjedoh odrijemati sat ili dva, ne duže, te zatim uvečer ponovo izaći u grad, u šetnju po mjesečini. Zanimalo me je kako noću izgleda ovaj grad. Zaživi li po tami nekim svojim tajnim životom, danju nevidljivim? Krije li i on neku svoju tajnu?

Noć me je mamila van, ka sebi.

-Da, izaći ću malo kasnije, -pomislih.

Figuricu tajanstvene plesačice stavio sam na okvir prozora. Smjestio sam se na ležaj, pogled uperio kroz prozor u daljinu i pustio mislima da odlutaju daleko odavde. Vratio sam se u mislima u djetinjstvo. Rađali su se preda mnom prizori iz tih davnih dana, tako jasno urezani u mom sjećanju, kao da im vrijeme nije ni malo naudilo. Nizali su se davni događaji i prolijetali preda mnom poput ubrzanog filma, pretvarajući godine u sekunde. I najednom djetinjstva više nije bilo, ni mladosti. Svega je nestalo u trenu, a ostala je samo sadašnjost. Ostala je ova soba, i ja u njoj, sam sa svojim mislima, sam sa svojim osjećajem tuge, sam sa svojim željama i snovima.

-Gdje sam to dospio i kuda će me još život odvesti? -pomislih. -Hoću li ovdje naći ono što tražim ili ću samo juriti za sjenama? Kako se ovo do- godilo?

Vratih se u mislima u prošlost i stadoh prebirati po njoj. I tek što sam se prepustio svojim mislima kad vani u hodniku začuh neku glasnu prepirku. To su valjda bila ona dva gosta iz pansiona. Osluhnuh malo bolje da čujem o čemu pričaju. Razgovor se, izgleda, vodio o sudbini. U stvari bila je to više žučna rasprava nego razgovor, jer jedan od dvojice je glasno uzviknuo;

-Ma kakva sudbina? Nemaš ti pojma. Hoćeš reći da našim životom upravlja sudbina? A gdje je onda sloboda izbora?

-Ma kakva sad sloboda izbora? De razmisli samo. Nema u životu nikakve slobode izbora. Sve je to jedna velika zabluda.

-Zabluda? -drekne onaj prvi. -Hoćeš reći da sam ja budala?

-Možda i jesi ako vjeruješ u slobodu izbora. Izgleda da ti nikad u životu nisi ni o čemu razmišljao, samo si prihvaćao ono što su ti drugi servirali. Sloboda izbora. U redu, tupavko, znaš što, imam jednu ideju. Vidim da je tebe teško uvjeriti u bilo što, ali ima tu još jedan gost na ovom katu, vidio sam ga danas u prolazu, pa hajdemo njega pitati. Možda te on uspije uvjeriti.

-Hoćeš da treći presudi? U redu, hajdemo ga pitati. Koja je njegova soba?

-Ova preko puta, -i već slijedećeg trenutka začuh kako mi netko od njih dvojice lupa po vratima.

Trgnuh se i nakon trenutka ili dva ustadoh iz kreveta i krenuh prema vratima. Otvorio sam ih i tamo zatekao ovu dvojicu koji su se svađali, jednog visokog, mršavog riđokosog mladog čovjeka možda tridesetih godina i jednog nešto nižeg i jačeg čovjeka duge plave kose vezane u rep, otprilike istih godina kao i onaj prvi.

-Oprostite što vas ometamo, -rekao je riđokosi, -ali potrebni ste nam da presudite u jednom našem sporu. Naime, radi se o tome da...

-Čuo sam o čemu ste pričali, -ubacih mu se u riječ. -Bili ste prilično glasni.

-Ispričavamo se zbog toga, -rekao je riđokosi. -Onda znate što je u pi- tanju. Sudbina ili ne? Kakvo je vaše mišljenje o tom pitanju?

-Pa sad, znate, možda ću vas razočarati, ali ja vjerujem u sudbinu.

-Ne mogu vjerovati! -reče riđokosi. -Znači i vi?

-Da, jer kad malo bolje razmotrim stvari i počnem razmišljati o stvarima kao što su slučajnost i moć da svoj život oblikujem prema svojoj volji, sve me vodi ka pojmu ˝sudbina.˝ Nakon svega ostaje to jedno, suočenje sa nečim što je iznad mene.

-Ali neki govore da čovjek u životu ima potpunu slobodu izbora. I da sve ono što će u životu postići, kao i način na koji će si urediti život ovisi isključivo o njemu samom, -branio se on.

-Da, život je za ljude koji tako misle beskraj mogućnosti i igra slučajnosti, tek slučajan niz događaja i ništa više.

-Pa recimo, -reče on.

-E pa vidite, s tim se ne mogu složiti. Zamislite se malo i recite mi iskreno da li smatrate da je u životu sve pod našom kontrolom i da sve u njemu ovisi samo o nama? I je li naš život doista beskraj mogućnosti ili su one sužene na njih svega nekoliko? -upitah ga.

-Pa, rekao bih da jest, mislim, da je beskraj mogućnosti.

-Eh, -rekoh, -čovjek koji nije odgajan u takvom duhu da vjeruje u nadzemaljske stvari sudbinu shvaća kao glupost i nešto apsurdno i nepostojeće. Tko drugi upravlja čovjekovom sudbinom ako ne on sam?

-Istina. I ja tako mislim. A postoji li neko bolje objašnjenje?

-Pa sad, možda je prva misao koja je mene navela da prihvatim da su neke stvari u životu ipak uvjetovane utjecaj okolnosti na nas i naš život. Razmislite malo o tome kako na nas utječu okolina, ljudi koje srećemo i s kojima se družimo i svi oni događaji u našoj neposrednoj blizini i drugdje u svijetu. Svi ti utjecaji formiraju naše svjetonazore i time utječu na naše postupke. A i svjestan sam toga da mnogo toga u mom životu nije posljedica mojih odluka i želja, niti je odgovornost za neke događaje u mom životu isključivo moja, već suodgovornost za njih dijele i mnogi drugi.

-Ne razumijem na što mislite, -rekao je riđokosi, pomalo iznerviran mojim neslaganjem sa njim. -Mnogi ljudi u istim okolnostima reagiraju na sasvim različite načine, zar ne? Znači da to ipak ovisi o nama samima.

-Vidite, činjenica je da se čovjeku mogu dogoditi mnoge stvari koje mu mogu oblikovati život, a on njihove posljedice ne može promijeniti koliko god se trudio. Već samim rođenjem u određenoj sredini, određenoj obitelji i u određenom povijesnom trenutku dobili smo određenu početnu poziciju i stavljeni smo u određeni kontekst, iz kojeg proizlaze sve one okolnosti koje će ubuduće utjecati na naš život. Ovim je naš život bio stavljen unutar nekih zadanih okvira van kojih se ne može skrenuti, i onaj beskraj mogućnosti time se suzio na jedno usko područje mogućnosti.

-A koje su to okolnosti? -upita on.

-Gledajte, nismo sami odredili trenutak i mjesto svog rođenja. Nismo sami birali obitelj i kakve ćemo uvjete za život s njom dobiti. Nismo mi bi- rali školu u koju ćemo ići, ni ljude s kojima ćemo se tu svakodnevno sretati i čijem ćemo utjecaju biti izložen. Nismo sami birali kakav će biti naš odnos sa njima, ni kakva ćemo iskustva i emocionalne ožiljke iz svega toga ponijeti u budućnost. Ovi okviri, koje nismo sami izabrali, utvrdili su već gotovo u potpunosti naš život.

-Ali...

-Dozvolite da završim. Sve te stvari formiraju naš karakter, naše svjet- onazore i naše ponašanje. To znači da nije u našoj moći da odlučujemo o nekim stvarima i da ih svojevoljno mijenjamo, i da vrlo malo od stvari koje nam se događaju ovise o nama samima. A ako mi ovisimo o tako mnogo stvari, ako smo podložni tolikim utjecajima, gdje je tada naša sloboda? Jesmo li upravo mi ti koji odlučujemo o svojim životima? I možda je to trenutak u kojem počinjemo prvi puta razmišljati o sudbini, o nečemu u našem životu što je unaprijed predodređeno, o nečemu što mora biti.

-Ali zašto? Još uvijek vas ne razumijem.

-Gledajte, ako mislimo da u životu sami odlučujemo o svemu, je li to baš tako? Možemo li postići više od naših mogućnosti, bilo da se radi o fizičkim ili umnim sposobnostima, ili snalažljivosti i domišljatosti, o našem karakteru i inteligenciji, ili o našim željama? A većinu toga smo dobili, a ne sami stekli. Što smo to mi i kako smo to postali? Rodili smo se u određenom okruženju, u određenoj obitelji, a koliki je njen utjecaj na formiranje čovjeka? Od toga sve počinje. Od roditelja dobivamo puno toga i učimo se puno čemu. I ne samo obitelj, već sve ono što se čovjeku događa od najranijeg djetinjstva do mladosti i kasnije, sve nas to formira, uobličuje i određuje kao ljude koji imaju određene potrebe, navike i želje. A to je ono što nas vodi kroz život.

-Znači, po vama mi nemamo nikakvog utjecaja na naš život? A što je sa našim naporima koje ulažemo, odlukama koje sami donosimo, sa našim nastojanjima i trudom? -upita on pomalo narogušeno.

-Ako mislite da smo neku odluku u životu donijeli na osnovu naše slobodne volje, što je ustvari dovelo do te odluke? Navika, potreba, želja, nagon ili bilo što drugo. A što je stvorilo sve to prethodno spomenuto? Sve ono što nam se dogodilo do ovog trenutka, što nas je odredilo i usmjerilo kroz život.

-Dobro, čovjek ne utječe baš na sve i ne ovisi baš sve o njemu samom, ali to ne znači da nam je sudbina u potpunosti određena već prije našeg rođenja, -reče on braneći se. -A osim toga, ipak puno toga ovisi i o nama samima, zar ne? Mislim na to kako ćemo se snaći u životu i što ćemo postići u njemu. Ako se čovjek potrudi, on može postići baš sve. Primjera u povi- jesti za to ima i previše, -reče.

-Hm, nije istina da čovjek može postići sve unatoč tome s kakvih početnih pozicija kreće u životu, jer one nekome omogućavaju više u životu, a nekome manje, i nekoga usmjeravaju u jednom, a nekoga opet u drugom pravcu kroz život, -dodao sam njegovim riječima. -Onaj tko kaže da se i unatoč njima još uvijek može postići sve u životu zahvaljujući vlastitoj inteligenciji, snalažljivost ili vlastitom obrazovanju zanemaruje činjenicu da i sve to proizlazi upravo iz okvira koji su nam dodijeljeni tim pozicijama.

-Hoćete reći da čovjek sam ne doprinosi ni malo tome kakav će mu biti život i da sve ovisi o drugima?

-Da, upravo to, na neki način.

-Kako sad to?

-Pa vidite, naslijedili smo dobar dio svojih fizičkih osobina i umnih potencijala. Naš misaoni i emotivni svijet oblikovani su pod utjecajem onoga što je u nas usadila obitelj, onoga što je ostalo urezano u našoj podsvijesti iz najranijih životnih razdoblja i onoga što su nam drugi ljudi učinili. Naša životna uvjerenja samo su misli i stavovi iz već postojećih filozofskih i vjerskih sustava, a mi smo samo usvojili neke njihove dijelove u skladu s vlastitim senzibilitetom. Znanja i vještine kojima raspolažemo primili smo od drugih kroz učenje i životna iskustva. Naš psihološki ustroj razvijen je pod utjecajem onoga što nas je snalazilo u životu, jer sve što nam se zbivalo ostavljalo je trag u nama i oblikovalo nas. Naše želje, snovi i potrebe, svi su oni izrasli iz životnih okolnosti u koje smo dovedeni.

-Eto, vidiš, -ubacio se sad u razgovor i onaj plavokosi. -Čovjek pametno zbori. Nemaš ti pojma ni o čemu.

-A ja mislim da vas dvojica nemate pojma ni o čemu, -odvrati mu ovaj, a zatim se opet obrati meni. -A što vas je točno navelo na to da povjerujete u sudbinu?

-Pa, -rekoh, -na prihvaćanje mogućnosti da sudbina postoji navelo me je upravo razmišljanje o utjecaju okolnosti na moj život. Tako sam polako prestajao vjerovati u slobodu izbora. Jer događaji iz prošlosti, iskustva i situacije koje su se trajno urezale u moje biće ono su što me vodi i usmjerava. To je ono što me upućuje kroz život u jednom točno određenom pravcu, s kojeg se skrenuti ne može.

-A koji su do događaji?

-Pa kako da vam to pobliže objasnim? Koliku samo moć nad čovjekom može imati neki strah izrastao iz neugodne situacije koja mu se desila u prošlosti? Može ga zarobiti za čitav život i upravljati svim njegovim kasnijim postupcima, osjećajima i mislima. Koliko samo dugo u nama žive traume i boli iz prošlosti, i kakvu vlast imaju nad nama? Jeste li ikad razmišljali o tome?

-Pa, sad...

-A pored toga kroz život nas nose i želje. Ali ne želi čovjek sve u životu, već samo ono što mu nedostaje i za čim ima potrebu. A želje koje pokušava ostvariti one su za koje smatra da nisu van njegovih dosega, dok one koje smatra neostvarivima i ne pokušava realizirati.

-Ne znam, još uvijek me niste uvjerili, -rekao je razočarano.

-A što bih još mogao reći da vas uvjerim osim da su sva ključna događanja u našem životu bila logična posljedica nečega što nas je nekad ranije zadesilo, jer jedan nas je događaj u životu usmjeravao ka slijedećem, jedno poznanstvo otvaralo je put drugima, jedna nevolja uzrokovala je nove, jedna je odluka vodila drugima i time izazivala neizbrisive posljedice. I točno mogu slijediti tu putanju, taj lanac događaja u kojem je jedan od njih izazivao onaj sljedeći i tako me vodio kroz život točno zacrtanim pravcem, određujući time moju sudbinu

-Znači okolnosti, utjecaj okoline, geni, strahovi i traume, ono što život ispiše u nama, to je po vama sudbina? I zbog toga nemamo mogućnost izbora. Pa, ne znam. Možda ima nešto i u tome. Ali kakvog bi to sve smisla moglo imati? Zašto nam je sve određeno po vama?

-Možda ćemo drugi put razgovarati o tome, u redu? -rekoh.

-Kako želite. Samo da znate, možda i ima nešto u ovome što ste mi rekli ali još uvijek nisam sklon u potpunosti odbaciti zamisao o slobodnoj volji i slobodi izbora. Kakvog bi smisla život mogao imati bez toga? Ne, moram priznati da ne mogu povjerovati u sudbinu, -reče on na kraju, očekujući što ću mu ja reći na ovo.

-Od volje vam. Vjerujte u što želite. Nije mi ni bila namjera da vas uvjeravam u nešto, samo ste me pitali za mišljenje i ja sam vam ga iznio.

-Tu ste u pravu. Oprostite što smo vas omeli, -rekao je riđokosi. -Idemo mi sad dalje. Hvala i do viđenja

-Do viđenja, -rekoh obojici i opet uđoh u svoju sobu. A onda sam ih opet začuo vani kako se nadglasavaju dok su se udaljavali niz hodnik;

-Jesi sad čuo? Ma kakva slobodna volja? Čovjek ti je lijepo objasnio da takvo što ne postoji.

-Ma nije on meni ništa objasnio, samo je bez veze lupetao. Ne misliš valjda da ću povjerovati u takve besmislice?

-Pa tebi se stvarno ništa ne da dokazati. -I nakon ovoga glasovi su se sasvim udaljili i potpuno utihnuli.

Sada, nakon ovog razgovora, vratio sam se u mislima u ovu sobu i pogledao kroz prozor. Noć je već pala. Noćne su sjene progutale grad i uvukle se kroz prozor u sobu. Mjesec je obasjao statuu plesačice na prozoru i ona je bacila sjenu koja se raširila preko cijele sobe. Gledao sam ovu uvećanu sjenu koja se tako lijepo ocrtavala na podu sobe. Prikovala mi je pogled uz sebe. Zurio sam u nju opčinjeno i na tren sam utonuo u ovaj svijet sjena, prepuštajući se maštanju i zaranjajući u svoja sjećanja.

-Eh, sudbina, -uzdahnuh. -Da, sudbina.

Zamislio sam se nad ovim razgovorom i počeo kopati po svojoj prošlosti, tražeći u njoj uzrok svega onoga što me je kasnije snašlo u životu. I jedan se odgovor nametao pred svima, jedna je misao iskakala pred sve ostale, i to ona da je sve ono što me je zadesilo u životu začeto još u pradavnim danima, i to ne negdje drugdje već u mojoj vlastitoj obitelji. Moj odnos s ocem, na primjer, utjecao je bitno na mene i na neki način otvorio vrata nevoljama koje su stale navirati u moj život.

Preda mnom danas stoji tek blijeda slika onoga što se događalo među nama u doba mog najranijeg djetinjstva. Ne sjećam se nekih svađa ili bilo kakvih grubosti s njegove strane. Pamtim tek da je on tada u mom životu uvijek stajao negdje po strani, poput nestvarnog lika koji uopće ne sudjeluje u tom mom životu. Nije među nama bilo nikakve prisnosti, nikakvog prijateljstva, ništa od onog odnosa kakvog bi trebali imati otac i sin. Nije nikad iskazivao nikakvu brižnost prema meni, nikad nije razgovarao sa mnom onako kako bi to roditelj trebao sa svojim djetetom. Jedva da mi se čak i obraćao, kao da nismo bili dio iste obitelji, kao da sam u njegovom životu bio tek teret i ništa više. Nije među nama postojala nikakva spona, nije bilo topline i riječi koje bi me vezale uz njega, da znam da i ja postojim u njegovom svijetu, da mu je stalo, da me voli.

I dan danas, kad na ulici vidim očeve sa svojom djecom kako ih vode za ruke, obraćaju im se, smiju se sa njima i pričaju im o ovome ili onome, iskazujući roditeljsku pažnju, nešto me u srcu zaboli, jer iz mog je života to jedno uvijek nedostajalo. Trebao mi je otac, oslonac mog djetinjstva, stup na kojem će izrasti moja sigurnost u sebe, a svega toga nije bilo. Oca nisam nikad imao. Bio je tu tek poput blijede sjene, kao strano tijelo u mom životu, kao netko tko u njemu uopće ne sudjeluje. Već tada je među nama izgrađen zid, koji neće biti srušen nikada.

Sjećam se da sam već kao osmogodišnjak ili devetogodišnjak, kad bismo putovali na selo, a bilo je to dosta često, u autobusu uvijek sjedio uz majku, kao i moj brat, a otac bi sjeo negdje dalje, iza nas, s nekom nejasnom tugom u očima, kao da ga to odvajanje boli. I osjećao sam i ja tugu što je tako, što sjedi sam umjesto s nama, što nismo bliskiji, što nismo obitelj. Da, tada sam još osjećao tugu što je tako.

Došla su vremena kad sam već malo poodrastao i imao blizu deset godina, i u igrama sa bratom uvijek sam znao malo pretjerati. Znao bih ga kinjiti i gnjaviti, a ponekad mu i zavrnuti ruku ili ga gurnuti, a kad bi otac to vidio pljusnuo bi me po glavi ili se izgalamio na mene, kao da sam zločinac.

I tu su bili začeci dubokog jaza među nama. Osjećao sam da takvo ponašanje nije pravedno i u mom se srcu zbog toga javljao bijes, koji se vremenom sve više produbljivao. Sad više ne da nije sudjelovao u mom životu na bilo kakav pozitivan način, već se ponašao prema meni kao prema neprijatelju, i to me je duboko povrjeđivalo.

Od najranijih dana, sjećam se, imao je običaj dolaziti pred spavanje gotovo svake noći u moju sobu i pitati me volim li ja njega. Kao mali sam, više iz nelagode i iz sažaljenja, a i iz neke pristojnosti, na to pitanje uvijek odgovarao potvrdno. Možda sam tada tako osjećao. A kasnije sam te riječi;

˝Da, volim te˝ počeo izgovarati sa nelagodom, jer sam znao da nije tako i da lažem i njega i sebe.

Poslije, kad sam počeo doživljavati prve grube nepravde s njegove strane, nakon nekog vremena na njegovo pitanje sam odgovarao šutnjom. Više nisam govorio; ˝Da, tata, volim te.˝ A na kraju, kad se naš odnos već prilično zaoštrio, jednom sam mu prilikom rekao; ˝Ne, ja te ne volim.˝ I od tada više nikad nije došao u moju sobu pred spavanje.

Još mnogo ranije, jednom prilikom kad su me ulični mangupi uhvatili i pokušali me uvaljati u mravinjak, oteo sam im se, dok su oni trčali za mnom, i pozvonio na naše zvono, prijeteći im. ˝Sad će doći moj tata. On će vam pokazati,˝ -bijesno sam im dovikivao, a on je samo pogledao kroz prozor, i kad je vidio kako uzbuđeno i preplašeno vičem i lamatam rukama, pokazujući na ove uz mene, tražeći njegovu pomoć, hladno je odgovorio;

˝Smiri se, što galamiš? Kako se to ponašaš?˝ I bilo je još prilika kad sam od njega očekivao pomoć u sličnim situacijama, ali on nikad, nikad nije stao na moju stranu. Pomoć i podrška s njegove strane nikad nisu stizali. Usporedbe radi jednom sam bio kod svog školskog druga i igrali smo se pred njegovom kućom, kad mu je prišao neki stariji dječak, mala bitanga, i gurnuo ga, a ovaj je pao i na koljenu mu se otvorila stara rana. Otrčao je svom ocu i ispričao mu je što je bilo, a on je sišao iz stana i tako istegnuo uši onoj bitangi da je ovaj mog druga od tada zaobilazio kao kugu. Ja takvog oca nisam imao, i to je boljelo. Bila je to živa rana na mom srcu, koja nije zacijelila do današnjih dana.

Kad sam već bio trinaestogodišnjak, nakon brojnih nepravdi i pogrda koje sam doživljavao od njega, odlučio sam u sebi da to više neću trpjeti, i počeo sam se suprotstavljati. Počeo sam uzvraćati na svaku pokudu i svađati se s njim, i te su se svađe vremenom sve više rasplamsavale, poprimajući crtu brutalnosti. Ružne su riječi padale i s jedne i s druge strane, divlji je bijes titrao među nama, a sve to je obavijala jedna izrazito teška atmosfera, vrlo sumorno ozračje, koje se odražavalo i na ostale članove obitelji. Često bi mi majka nakon neke divlje svađe, kad bih se potišten, bijesan i razočaran zatvorio u svoju sobu, znala doći za mnom i nježnim me glasom smirivati govoreći; ˝Nemoj tako prema njemu, ta otac ti je. Jednom ćeš i ti imati djecu i nećeš željeti da se oni ovako ponašaju prema tebi,˝ -a ja sam tada mislio u sebi; ˝Ne, on mi nije otac.˝

U vrijeme mojih prvih velikih kriza, kad sam bio potpuno razočaran životom i sobom i kad sam tonuo do paklenih dubina, on se prema mojoj boli postavljao s neviđenom ravnodušnošću i bahatošću, a nerijetko i s neviđenom podmuklošću. To je konačno ubilo u meni i zadnje ostatke onoga što sam još osjećao prema njemu kao dijete, dok sam ga pokušavao voljeti i dok sam osjećao kajanje što to ne uspijevam.

I mnogo je toga iz tih vremena što je ostavilo neizbrisive posljedice na moj život, a za što sam odgovornim smatrao baš njega. Toliko me je puta ponizio, toliko puta povrijedio, uzrokovao je toliko zla. I onaj puta kad sam otišao u grad, bježeći od svoja dva ˝prijatelja˝, on je bio taj koji je zakuhao čitavu situaciju, rekavši im da sam pobjegao od njih i odjurio u grad jer ih ne želim vidjeti i jer mi je muka od njih. Lijepo je to izveo, nema što, a time mi je natovario na leđa doživotne neprijatelje koji su me mučili i mrcvarili još dugo nakon toga. Da je samo imao malo više obzira i takta, ali ne. To je bilo previše za očekivati od njega. I naš je odnos prerastao u nešto vrlo ružno. Vremenom su svađe postajale sve brutalnije, riječi koje su padale s obje strane sve teže, i moj se život pretvorio u pravi pakao. Nisam imao mira ni van kuće, ni u njoj. Nisam tu kod kuće imao nikakvu podršku i pomoć s njegove strane. Nisam imao ništa. Moj je život bio jezivo mračan. Taj oblak mraka nadvijao se nada mnom i prijetio da me potpuno uguši. U svom ocu sam vidio sve ono što sam prezirao u sebi, slabost i kukavičluk, bijedu i jad. A toliko sam želio imati oca, toliko sam ga želio voljeti. Ali on mi nije davao ni jedan jedini valjani razlog za to. Moje se srce pretvorilo u ledenu studen.

Nakon nekoliko minuta opet sam izronio iz mora svojih sjećanja i postao svjestan prisustva ove sjene i ove noći koja ju je stvorila i oživjela, dajući joj moć i ljepotu. Postadoh tako svjestan ljepote same noći, topline kojom zrači iz sebe, i njene beskrajne dubine, i uvidjeh kako je noć stvarima dala neobičnu jasnoću, naglašavajući njihove oblike umjesto da ih zatomi.

Prepustih se sad u potpunosti ovoj maloj čaroliji koju je noć stvorila i u jednom trenutku, kad sam već bio toliko opušten da sam počeo kliziti u san, učinilo mi se da se sjena na podu još uvećala. Ruke plesačice počele su se pomicati i pričinilo mi se da se ona cijelim tijelom njiše, kao da pleše. Taj ples sjena na kraju je prerastao u neobičnu igru, jer stekao sam dojam da se čitav svijet ljulja i pleše. I noć se njihala u ritmu plesa, prekrivajući moje oči velom sna.

Kasnije, kad sam izronio iz sna, pogledah na sat. -Dobro je, -pomislih.

-Drijemao sam tek oko dva sata. Još stignem otići u noćnu šetnju.

Ustadoh i spremih se za izlazak. Izašao sam iz svoje sobe, prošao kroz hodnik i na izlazu se sreo s Hakimom, koji se vraćao odnekuda. Pozdravih ga, a on me odmah upita;

-Idete van? Noć je lijepa. Šteta je propustiti priliku za šetnju.

-Slažem se, -odgovorih mu. Po glasu mu osjetih da je dobro raspoložen. Možda je i njega razvedrila ova lijepa noć puna mjesečine. -I inače volim noćne šetnje, -dodao sam. -Noć mi uvijek otkriva više nego dan.

-Ah, dakle ljubitelj noći? Uživati ćete, ova noć je izuzetno lijepa.

Osjećam nešto posebno u zraku večeras.

-Vi ste već bili u šetnji? -upitah ga.

-Da, nisam mogao odoljeti zovu noći. Kažete da vam noć otkriva puno toga? I sa mnom je tako. Noću mi grad otkriva jedno sasvim drugačije lice nego danju. Kao da zaživi drugačijim životom i odvodi me na mjesta koja su na samom rubu ovog svijeta, u nekim tajanstvenim prostorima koji pomalo zadiru u svijet sna.

Pogledah ga začuđeno. Znači i on je jedan od onih koji su prekoračili granicu ovoga svijeta i duhom su već pomalo negdje drugdje, u nekom drugom svijetu. I on spada među one koji su naslutili koliko je tanka linija između duhovnog i materijalnog svijeta i koliko je mala razlika između stvarnosti i svijeta privida. Čini se da je i on kročio putovima duha i tajanstvenim stazama koje odvode u nepoznato. Možda je bio pomalo osobenjak, možda i pomalo lud. A možda se jednostavno umorio od toga da svijet promatra očima onih koji u njemu vide tek gomilu nesklada i ne trude se proniknuti u suštinu onoga što ih zadesi u životu. Bio je, uglavnom, netko nalik meni i bilo mi je drago što sam naišao na takvog čovjeka.

-Čini mi se, Hakim, da vam je noć posebno draga, a i vi njoj, kad vam otkriva svoje tajne i vodi vas na tako osobita mjesta.

Klimnuo je glavom i nasmiješio se. Bilo je to sasvim dovoljno. Razumjeli smo se i bez riječi. Obojica smo bili svjesni toga koliko smo slični jedan drugome, osobenjaci strani ovome svijetu, oni koji duhom streme ka jednom uzvišenijem svijetu, koji je skriven iza koprene noći.

Još su mi u glavi bile misli od maloprije, kad sam izmijenio s onom dvojicom svoje spoznaje o sudbini i složio pred njima potpunu sliku o njoj. Što on misli o tome? Upitati ću ga.

-Hakim, možda će ovo doći iznenada, ali prije sat-dva razgovarao sam sa vaša dva gosta o nečemu i zanima me vaše mišljenje. Slutim da s vama o tome mogu pričati. Vjerujete li u sudbinu?

-U sudbinu? Da, vjerujem. A vi?

-I ja vjerujem u nju.

-Kako vi to sebi objašnjavate, to postojanje sudbine? -upitao me je, pre- duhitrivši me.

-Eh, to sam ja htio vas pitati, ali u redu. Mislim da je prva asocijacija koja se javlja pri razmišljanju o njoj pitanje opredjeljenja za slobodu izbora ili za sudbinu. Upravlja li čovjek životom ili život upravlja njime, i je li život zaista neki utvrđen pravac u kojem sadašnjost ima svoje korijene u prošlosti?

-Vidite, ponekad je teško uočiti vezu među onim stvarima koje su se desile ranije i onima koje su uslijedile kasnije. Možda je zbog toga teško povjerovati u sudbinu, -uzdahnuo je Hakim.

-A čini mi se i zbog toga jer odreći se zamisli da je čovjek gospodar svoje sudbine znači odreći se tvrdnje da je on svemoguć.

-Da, i to je sigurno jedan od najjačih razloga da se njeno postojanje pokuša osporiti. No ja uopće ne sumnjam u to da ona postoji, samo mi jedno nije sasvim jasno, -reče Hakim.

-Slutim o čemu se radi. Pretpostavljam da niste načisto s tim u kojoj je mjeri ona utvrđena, djelomično ili u potpunosti.

-Kako ste znali za ovo? -upita me iznenađeno.

-Naslutio sam to, -rekoh. -Ova dilema valjda muči svakoga tko je sklon povjerovati u sudbinu.

-U pravu ste. Vidite, vjerujem da mnogo toga u životu ne ovisi samo o nama, a neke stvari ne ovise uopće o nama i nismo ih u stanju kontrolirati. I jednom kad krenemo određenim putem kroz život, više nema natrag. I čini se da tek ponekad dobivamo priliku nešto bitnije promijeniti u svom životu, a sve dotle idemo putem s kojega ne možemo skrenuti, jer neke odluke i neki potezi koje smo donijeli u prošlosti imaju dugoročne posljedice. I takvi su trenuci rijetke prilike kada možemo utjecati na svoju sudbinu.

-No i u tom trenutku, kad smo stigli do raskrižja, -nadovezah se na njegove riječi, -i pruža nam se mogućnost skretanja sa dosadašnjeg puta na jedan od onih koji sada stoje pred nama, možemo izabrati samo jedan od njih. A odluka koju ćemo donijeti ona je za koju ćemo tada moći procijeniti da je najpametnija. Ipak, najčešće nismo ni svjesni toga da smo u životu stigli do raskrižja i da u tom trenutku vršimo sudbonosni izbor, jer nas u određenom pravcu u budućnost odvodi događaj koji je bio tako običan. A moći ćemo ga prepoznati kao fatalan tek kad se on već desio i ne može se promijeniti.

-Istina. Kako biti odgovoran za naše odluke kad smo ih donijeli ne znajući kuda će nas to odvesti u budućnosti. Na osnovu čega smo to i mogli znati? Kad bi postojalo neko jedinstveno pravilo kojim se trebamo rukovoditi za snalaženje u životu tada bismo svi bili pametni i mogli bismo postići sve što želimo. Nikad ne bismo griješili i pravili propuste, ali to tako ne ide. Na tuđim se greškama ne uči, već samo na svojima, -reče Hakim pomalo snuždeno.

-Da, -složih se sa njim. -Čovjek ima mogućnost odlučivanja, ali odlučuje onako kako je to proizašlo iz određene situacije. Toj ga je odluci dovelo sve ono što upravlja njegovim postupcima i načinom razmišljanja, a stvoreno je u prošlosti. I tako svaki put kad pomislim da sam u životu mogao skrenuti lijevo ili desno u stvari izbor nije postojao. Često mi se kasnijim sagledavanjem stvari činilo da sam mogao biti pametniji i donijeti drugačiju odluku, misleći da bi mi time sada čitav život bio drugačiji. No sad mi je jasno da mi se tako čini samo sa vremenskim odmakom. Kasnije je lako uvidjeti da sam pogriješio, jer sad mogu vidjeti kuda me je to odvelo, no u onom kob- nom trenutku koji se nekad ranije desio nisam mogao znati što će proizaći iz njega u budućnosti. Na osnovu onoga što sam tada znao i na osnovu svoje tadašnje nemogućnosti da vidim kuda će to u budućnosti voditi, nisam mogao učiniti ništa drugo već ono što sam i učinio, jer mi se u tom trenutku to činilo najboljim izborom. I lako je sada govoriti da sam mogao biti pametniji. No da se ponovo vratim u prošlost, opet bi mi bila uskraćena vizija budućih, možda kobnih posljedica neke odluke, i ponovo bih postupio isto kao i nekad.

-Znači, vjerujete da sloboda izbora uopće ne postoji, čak ni u onim stvarima u kojima sami vršimo izbor?

-Da. Iako nam se prividno nudi mogućnost izbora, jer pred nama stoji više putova i više mogućnosti, to ništa ne znači. Naš unutrašnji kompas, koji nas je usmjeravao u skladu sa trenutnom situacijom, vodio nas je ka tome da donesemo onu odluku koju smo i donijeli, kao da nas je u tom trenutku ponijela neka nevidljiva sila i usmjerila nas onamo kamo je ona htjela, jer su se u danom trenutku stvari posložile tako da se činilo da trebamo učiniti upravo ono što smo i učinili. I tako je sva sloboda izbora eliminirana.

-Pitanje je samo može li to imati nekog smisla ili ne. Neki misle da u slučaju da je tako ne bismo imali nikakvu slobodu, -počne Hakim klimati bradom.

-Ali očito je da slobodu nemamo. No oni koji tvrde da je čovjekov život predodređen kažu da mu je život dan iz određenog razloga i da svi imamo određenu misiju. Ako je Bog onaj koji uređuje život i ako nam je on odredio sudbinu, a samim tim nam je dao i neki zadatak, ne dobiva li upravo time svačiji život svoj smisao?

-Vjerojatno bi bilo tako. Da, čini se da bi moglo biti tako, -složio se Hakim sa mnom.

-A sada idem. Oprostite što sam vas zadržao, -rekoh mu, počevši se udal- javati od njega.

-Pa onda, sretno vam bilo, -reče mi on. -Neka vas noć vodi svojim putovima. Neka razmakne svoje zavjese i otkrije vam svoje pravo lice.

-Hvala, -rekoh i klimnuh mu glavom u pozdrav. On učini to isto, otvori ulazna vrata i uđe unutra u kuću, a ja se udaljih laganim korakom i krenuh u svoj noćni pohod.

*

Grad je bio obavijen noćnom tišinom. Svijet oko mene bio je prošaran svjetlima noćnih svjetiljki i sjenama noći.

Krenuo sam u neodređenom pravcu hodajući polako, vrlo smiren, riješen da ovu noćnu šetnju ne završim tako skoro. Osluškivao sam zvukove koji su dopirali iz daljine, slušao zvuk njihanja grana na vjetru, pogledom prelazio preko polumračnih ulica kojima sam prolazio i trudio se da se prilagodim ritmu noći.

Bilo je nečega čarobnog u ovoj noći, doista je bilo nešto u zraku. Osjećao sam to vrlo jasno. Noć je bila naglašeno lijepa. Nije bila tek obična noć poput mnogih drugih. Nebo je bilo poput dubokog mračnog oceana, prekriveno tamnim oblacima koji su plovili po njemu, a mjesec ih je obasjavao i prosijavao kroz njih kao kroz razmaknute zastore nebeskog svijeta.

Prolazio sam ulicama vođen instinktom, slušajući unutrašnji glas koji bi mi rekao kuda trebam ići. Povodio sam se za ovim glasom u sebi koji je, izgleda, točno znao kuda će me noć odvesti. Kao da sam trebao biti svjedokom nečega što će se desiti samo zbog mene, kao da mi je noć pripremala neku svoju malu predstavu. Potpuno sam se uživio u noćnu šetnju, svjestan ove ljepote oko sebe.

Ulice ovoga grada kao da su postale začarane ulice jednog usnuloga grada, grada iz nekog drugog vremena i iz jednog drugog svijeta, možda iz svijeta sna, a ja sam kročio ulicama toga grada kao u snoviđenju. Oživjela je ova noć tako snažno u meni. Čudesno je sjao mjesec, tako je čudesan bio svijet okupan njegovim zrakama. Nebo je isijavalo ljepotu, ulijevajući je u mene.

Ulice su blistale u mraku, blistava su bila svjetla u daljini. Sjene noći rasle su i gomilale se, prekrivajući Zemlju, a ja sam uživao u svakom trenutku, ganut ovom noćnom ljepotom. Iznenadila me je neobična čistoća koja je zračila iz noći. Sve je oko mene bilo tako bistro, tako kristalno jasno. Svijet se kupao u ljepoti, noć je blistala neobičnim sjajem.

-Kako sam uopće dospio ovamo, na ovakvo čudesno mjesto, -upitah se.

-Što se to zbiva? Prvi puta sam svjedokom ovakve ljepote. Je li ovo nešto što se događa u meni, a kao odraz toga tako vidim i svijet oko sebe? Možda je svijet ovako lijep samo u osobitim trenucima u životu, kad se um razbistri, a u srcu zavlada neobičan mir. Je li tek tada moguće vidjeti svijet onakvim kakav je on uistinu? Ali zašto treba čekati tako dugo na takav trenutak? No vjerojatno većina ljudi ne doživi taj trenutak uopće u toku čitavog svog života.

-Kad bi ovo bar potrajalo, -govorio sam u sebi. -Kad bi se bar moglo trajno zadržati, da nikad ne zaboravim ovu ljepotu i da nikad više ne zatvorim oči pred njom, koliko god bio pritisnut brigama i posrtao pod tere- tom života. Jednom ću možda nakon tko zna koliko godina ponovo doživjeti ovakvu noć, jer ako mi se nebeski svijet ukazao jedanput, to bi se moglo desiti ponovo. I vrijedit će čekati taj trenutak.

No noć je tek započela svoju predstavu, još joj se nije nazirao kraj. Još sam imao toga za vidjeti i doživjeti. Išao sam putem koji se pružao preda mnom, vođen rukom noći, noći koja me je zvala. Slušao sam njen šapat, prepuštajući joj da me vodi.

Stigoh tako i do rijeke. Sišao sam sve do njene obale. U trenutku kad sam došao do nje oblaci su zaklonili mjesec, tek je tračak blijede svjetlosti ostao na nebu, i rijeka se zaogrnula mrakom. Ono malo blijede svjetlosti koja je dopirala s neba otkrivalo mi je oblik rijeke. Na mjestu na kojem sam se nalazio rijeka je bila veoma široka. Bilo je više stotina metara do druge obale, a nizvodno se malo sužavala, u daljini zavijajući u luku i krivudajući kroz šumu. Veličina i širina rijeke djelovali su vrlo impresivno ovako u noći, a ono što me je neobično dojmilo bio je njen mračni sjaj.

Voda je u mraku poprimila zagasitu tamnu boju i blistala je crninom, neobičnom blistavom crninom koja se presijavala u noći. Zagledao sam se u njenu površinu, zadivljen neobičnošću ovog prizora. Stajao sam tako nekoliko minuta, kad su se oblaci na nebu nošeni vjetrom razmaknuli, otkrivajući mjesec, koji je malo pomalo počeo izranjati iza njih, i sve je više svjetlosti sada dopiralo kroz noć. Impresivne tame, koja me malo prije toliko očarala, sad je nestalo.

Krenuh polako uz rijeku nizvodno, zagledan u površinu rijeke i u odsjaj svjetlosti na njoj. Mjesec se sada ukazao na nebu u punoj veličini i razasuo svoje srebrne zrake prema Zemlji. Voda se kupala u srebrnoj svjetlosti, i kako sam se kretao uz rijeku svjetlost je svakim trenutkom postajala sve intenzivnija. Prekrila je rijeku i obasjala noć. Imao sam dojam da se čitav svemir kupa u mjesečevim jezerima, toliko je blistava i čista bila ta svjetlost, toliko snažna i iskonska.

-Kakav prizor, -pomislih. -Ovo je čarolija, ovo ne može biti stvarno.

Gledao sam ne vjerujući svojim očima, ipak, počeo sam se prepuštati dojmu, i osjećaj divljenja je narastao u meni i preplavio me cijeloga. Ostao sam bez daha pred ovom ljepotom.

-Čudesna je ova noć, -govorio sam sebi. -Kao da nije s ovog svijeta. Išao sam uz rijeku koračajući polako, a srebrna svjetlost koja se razlijevala po površini vode kao da me je pratila. Plovila je poput otoka svjetlosti nizvodno po vodi, čudesno se bljeskajući, i ja sam polako počeo zalaziti u šumu, hodajući stazom koja je pratila obalu rijeke. Išao sam tako neko vrijeme dok se rijeka nije počela granati. Jedan se rukavac odvojio od nje i skrenuo na drugu stranu kroz šumu. Krenuo sam ovuda, prateći sada taj rukavac. Išao sam uz njegovu obalu sve dok nisam stigao do mjesta gdje je u vodi bila naslagana gomila kamenja. Ono je služilo kao prijelaz s jedne obale na drugu. Siđoh skroz do vode i oprezno koračajući s jednog kamena na drugi pređoh na drugu obalu. Ovdje sam sjeo uz samu vodu i ogledao se oko sebe.

Ovim krajem sada je ovladala neobična tišina. Nije bilo noćnih zvukova, tek tihi šum vode koja bi tu i tamo malo zapljusnula obalu. U ovoj tišini bio sam okružen nebeskom svjetlošću, zadivljen ljepotom šume i ovom noći prošaranom svjetlima i sjenama. Osjećaj sreće i smirenosti u meni je sve više rastao. Osvrnuo sam se oko sebe i ugledao nešto divno i praiskonsko. Ugledao sam ljepotu jednog drevnog, davno iščezlog svijeta. Mora da je Zemlja izgledala ovako prije nego što je njome hodao čovjek, u ona vremena kad su svijetom hodali bogovi i kad je svijet bio u svojem proljeću, okupan zlatnom nebeskom svjetlošću. Svijet je tada sigurno bio jedan veliki rajski vrt u kojem su vladali sklad i ljepota. Upravo sam ga takvim i ja sada vidio, kao da se nalazim u mrakom prekrivenom rajskom vrtu.

Koliko čarolije može noć kriti u sebi nisam sve do sada mogao ni naslutiti, jer bilo je ovo snažnije od svega što sam do sada doživio. U jednom trenutku kao da je pao neki zastor s mojih očiju nakon tolikih godina, i ja sam sad gledao u svijet koji je bio sasvim izmijenjen. Na trenutak kao da mi je bilo dozvoljeno da napustim zemaljski svijet, kročim nebeskim stazama i zakoračim u davno iščezli raj.

 

*

 

Nekoliko dana ranije, u Veneciji, Tom i Dick su se vratili u hotel.

-Ona budala je izgleda nestala, i sa našom robom i sa novcem, -reče Tom.

-Misliš da se više neće vraćati ovamo? -upita ga Dick ozlojeđeno.

-A zašto bi se vraćao?

-Pa ostavio je svoje stvari ovdje, -promrmlja Dick.

-Što će mu stvari? S onolikim novcem može si kupiti čitav ormar Armanijevih odijela. Ne, mislim da se neće vraćati. U stvari siguran sam u to. Ne nakon onoga sinoć.

-Eh, da bar nisam udario onog bijednika na ulici. Možda onda ne bi vidio što smo nas dvojica u stvari.

-Misliš, životinje? Možda i jesmo. Ali nisi ti njega udario, ti si ga udarao, prijatelju. U množini, shvaćaš? -reče Tom. -Udarao si ga. Mlatio si ga nemilice i rukama i nogama, a k´o za vraga on se baš tada morao zateći tamo i sve to vidjeti. Kakav peh.

-Hm, koliko se ja sjećam, -prekine ga Dick, -nisam ga samo ja mlatio, već si mi se i ti pridružio u tome. I ti si ga šutao gdje god si stigao.

-Dobro, možda sam svemu tome i ja malo doprinijeo, ali ti si bio puno gori od mene. Pravi divljak. A da ga ti nisi počeo tući ne bih ga ni ja dirao. Mogao si jednostavno proći kraj njega, zar ne? Zašto si ga morao onako brutalno napasti?

-Eh, -uzdahnu Dick natmureno. -Lako je mudrovati sada kad je već sve prošlo. Da sam znao da ćemo imati svjedoka naravno da to ne bih napravio. A ti se nemoj praviti pametan. Jednako si kriv kao i ja.

-Ne bih rekao. Ti si prvi započeo.

-Ma nemoj. Sad sam ja kriv za sve? Nemoj da i tebe opalim po njušci.

Prilično sam tanak na živcima, kao što i sam znaš.

-Ti bi mene udario? Ho, ho, ho. -zahihota se Tom. -Ma zgazio bih te kao crva, patuljku.

-Ma tko je patuljak? -dreknu Dick, potpuno izgubivši strpljenje.

-Dobro, dobro. Smiri se. Znam da si tanak na živcima i da nisi baš obilato obdaren inteligencijom, pa te neću više izazivati. U stvari, samo sam se šalio.

-Tko nije obdaren inteligencijom? -reče Dick bijesno, iskešenih zubi, stisnuvši šake i koraknuvši prijeteći naprijed prema Tomu.

-Dovraga, smiri se već jednom. Ti stvarno nemaš ni malo smisla za humor. Neke stvari čovjek mora prihvatiti s osmjehom na licu. A naročito kritike. One mu mogu, na kraju krajeva, pomoći i da poradi malo na svom karakteru i ispravi neke svoje nedostatke.

-Znaš što, -dreknu na njega Dick još silovitije. -Spomeni samo još jed- nom neki moj nedostatak i ostat ćeš bez ijednog zuba.

-Dobro, neću više. A sad se lijepo smiri. Moramo razmisliti kako ćemo dalje. Hoćemo li još pričekati dva-tri dana? Možda se momak još vršlja tu negdje u blizini, po ovom gradu. Mada čisto sumnjam. A ako je otišao onda smo nadrapali. U svakom slučaju morat ćemo javiti starom što se desilo i pitati ga što predlaže da poduzmemo. Zbog ovoga bismo mogli imati gadnih problema. Poznajući Cordovu narav, čini se da smo u popriličnoj nevolji. Taj čovjek nema ni malo skrupula, a ni milosti. Znam to, jer radim već godinama za njega.

-Da, moraš javiti starom što se desilo, -reče Dick, sad već potpuno smiren.

-Ja? Zašto ja, a ne ti?

-Zato jer se vas dvojica duže poznajete. I sam kažeš da radiš za njega već godinama, a ja sam vam se pridružio tek prije godinu dana. To je dakle, tvoja obaveza, a ne moja.

-Ne bih rekao. I ti si u ovome jednako kao i ja. A onda, da stvar bude poštena, mogli bismo izvlačiti slamčice, pa tko izvuče kraću...

-Ma kakve slamčice? Ne dolazi u obzir.

-U redu, onda se ti javljaš starome, -zaključi Tom.

-Dobro, kad je tako, onda ipak slamčice.

* 

Sutradan sam ustao kasno nakon one duge sinoćnje šetnje i malo kasnije izašao sam u grad. Nedaleko od pansiona naišao sam na restoran sa terasom i sjeo za jedan prazan stol da popijem kavu. Dok sam čekao da je konobar donese opazio sam svoja dva susjeda iz pansiona kako se približavaju, a i oni su spazili mene i odmah su prišli mom stolu.

-Pa to je naš susjed, -reče riđokosi onom drugom.

-Dobar dan, -pozdraviše me obojica.

-Dobar dan. Otkud vi? -upitah ih.

-Evo, bili smo malo u šetnji, -reče mi riđokosi. -Nego, je li slobodno?

Možemo li vam se pridružiti?

-Da, naravno. Izvolite samo, -rekoh.

Obojica su sjela za stol, a onda mi plavokosi reče;

-Mi se još nismo ni upoznali. Ja sam Hans Dietrich, a ovo je Björn.

-Drago mi je. Ja sam James, -rekoh im. -Björn, kažete? Vi ste onda Šveđanin? -upitah nakon toga ovog riđokosog.

-Da, Šveđanin sam, -reče. -A Hans Dietrich je Nijemac. A vi?

-Ja sam Britanac, -rekoh.

-Jeste li tu poslovno, -upita me tada Hans Dietrich, -ili ste turista?

-Ne, nisam ovdje poslovno, -odgovorih mu. -Tu sam na proputovanju. Mislio sam se zadržati kraće vrijeme u ovom gradu, a zatim nastaviti obilaziti Indiju.

-Znači turista? -upita ponovo Hans Dietrich.

-Da, na neki način, -rekoh.

-A čime se vi to inače bavite? -upita me sada Björn.

-Ja? Pa ..., kako da vam kažem, svime pomalo, ali ničime sa previše us- pjeha. Fotograf sam i novinar, a i pomalo pišem, i tako.

-Pišete? Što pišete? Romane? -upita začuđeno Björn kad je ovo čuo.

-Pa... da. Okušao sam se u pisanju romana. Napisao sam dva kraća ro- mana, ali nisam ih uspio objaviti. Morat ću ih malo dotjerati, a tko zna, možda ih napišem i ispočetka, -rekoh. -Mada sam prilično obeshrabren rezultatima i nezainteresiranošću izdavača.

-Ne biste trebali odustati, -reče Björn. -Pisanje je dar, ali treba ga i razvi- jati. Ne treba odustati odmah pri prvom neuspjehu. Možda vam je to samo dobra priprema za nešto veliko, za onu pravu stvar, ako me razumijete?

-Možda. Tko zna? -rekoh. -Vjerojatno ste u pravu.

-A o čemu to pišete? -upita sada Hans Dietrich.

-Pišem filozofske romane, ustvari više nešto nalik ezoteriji. Pišem o svojoj životnoj filozofiji, koja je neka mješavina istočnjačke filozofije, odnosno budizma i hinduizma, i zapadnjačke ezoterije, kabale i hermetizma, a istovremeno i o svojim spoznajama koje se nadograđuju na njih.

-Vrlo zanimljivo, -stade Hans klimati glavom. -Vrlo zanimljivo. Dakle filozof. To znači da ste dobro upoznati sa istočnjačkom filozofijom, pretpostavljam, -pogleda me zainteresirano. -A to sam mogao naslutiti već i iz onog našeg razgovora o sudbini kojeg smo jučer poveli.

-Pa, ta moja zamisao o sudbini doista ima nekih dodirnih točaka sa istočnjačkom filozofijom, -rekoh, -ali nije baš u potpunosti identična sa njom. Tu sam svoju spoznaju razvio više na osnovu svojih vlastitih promišljanja. Ali pustimo sad to. Drugom ćemo priliko o tome. A čime se vas dvojica bavite?

-Ja sam slobodan umjetnik, -reče Björn.

-A što to znači? -upitah ga.

-To znači da se ne bavim ničim određenim, a istovremeno se bavim svime. Pomalo slikam, pomalo režiram video spotove u vlastitoj produkciji. A i ja pišem, ali pjesme, a ne romane kao vi. I imam i ja svoju osobnu filozofiju, pa mogu reći da sam uz sve ovo i filozof, a uz to i boem. Živim neobaveznim životom, bez stalnog sam zaposlenja, putujem svijetom, i tako mi prolazi vrijeme.

-Zanimljivo, -rekoh. -Znači da smo na neki način srodne duše.

-Izgleda, -reče Björn.

-A vi? -okrenuh se sada ka Hansu. -Čime se vi inače bavite?

-Ja sam do nedavno bio zaposlen kao računalni operater, ali onda sam dao otkaz i odlučio se nagraditi jednim malo dužim izletom u Aziju.

-Znači dosadio vam je uredski posao?

-Dosadio. Baš dosadio, -reče Hans.

-Nego, kako ste se vas dvojica upoznali, jedan Šveđanin i jedan Ni- jemac? Je li to bilo tu, u Indiji? -upitah ih.

-A ne, -odgovori Björn. -Mi se znamo već desetak godina.

-Recite mi što vas dvojica radite u Indiji?

-Pa eto, tu smo već neko vrijeme kao turisti. Imamo u ovom gradu neki poslić za obaviti, a zatim odlazimo na Tajland, -reče Björn.

-Na Tajland? To je lijepa zemlja, -rekoh.

-Da, lijepa, -uzdahne Hans. -Ali mi ne idemo tamo zbog toga.

-Nego? -upitah.

-Voljeli bismo tamo isprobati nešto novo, -reče Björn i pogleda u Hansa, a zatim u mene. -Nadam se da se nećete šokirati zbog ovoga što ću vam reći, ali zaboga, vi ste odrastao čovjek pa ćete razumjeti. Naime, željeli bismo isprobati curice od trinaest godina, najviše četrnaest.

-Ma nemojte mi reći, -rekoh uznemireno. -Trinaest godina? Nisu li takve premlade za vas?

-Za nas nisu, -odgovori Hans.

-Dovraga, nemojte mi reći da se palite na to, -rekoh ljutito. -A što fali odraslim ženama? Zar vam one ne bi mogle pružiti više od trinaestogodišnje djevojčice?

-Pa kako se uzme, -reče Hans. -Ne bih znao. Nismo još probali. Zato bismo to i voljeli učiniti, da možemo usporediti što je bolje.

-Ne mogu vjerovati, -rekoh.

Ovaj me je razgovor počeo uznemiravati pa sam se odlučio izgovoriti i lagano se udaljiti od stola.

 

*

 

Idućih dana malo sam bolje upoznao ovaj neobičan gradić. Obišao sam uzduž i poprijeko većinu njegovih ulica. Ujutro bih ispraćao ribare koji su se u svojim barkama otisnuli s obale, zatim bih odlazio na obližnju tržnicu i promatrao šaroliki svijet koji se ovdje okupljao. Obilazio sam u svom lu- tanju ulice i trgove. Promatrao sam pomno ovaj grad i njegove kuće, polako se saživio s njegovim ulicama i privikao se na ovaj toliko drugačiji svijet od onoga u kojem sam ranije živio. Počeo sam osjećati bilo kojim je tuklo srce grada. Promatrao sam ove ljude, u kraju toliko dalekom od mog doma. Nisam znao ništa o njima, o njihovoj svakodnevici i poteškoćama s kojima se moraju nositi, no poželio sam o tome saznati više.

Jednog dana u razgovoru s Hakimom upitao sam ga o ovdašnjem životu, a on mi je na to rekao;

-Ovdje se živi kao i drugdje. Ima onih kojima ide bolje nego drugima i onih kojima ide lošije. Ipak, čini mi se da nitko u dubini svog srca nije u potpunosti zadovoljan svojim životom i želi mnogo više od onoga što ima.

-Zar je i ovdje tako? Ali zbog čega? -upitah ga.

-Tko zna? Tko bi od nas mogao sa sigurnošću reći što bi ga moglo usrećiti? Mislim da to nitko ne zna. Kad bismo mogli ustanoviti što nam doista nedostaje mogli bismo krenuti tome u susret, ali ovako je cilj prikriven i nepoznat. Što god bilo ono što čovjek želi postići, kad to i ostvari uvijek želi još. To znači da je stremio ka pogrešnom cilju. A što je ono što bi nas, kad bi se doseglo, moglo u potpunosti zadovoljiti, to valjda nitko ne zna.

-Eh, da. Čini se da mnogo toga u životu pred sobom ima znak velike nepoznanice. Kada bismo znali kuda trebamo ići možda bi nam bilo lakše. Vjerojatno tada ne bismo toliko lutali i griješili.

-Griješili? Što to znači griješiti? I može li se to ikako izbjeći? -upita me on.

-Ne znam, -odgovorih mu. -Znam samo da sam napravio nekoliko grešaka u životu. Da sam bar onda imao sadašnju pamet, možda bih sve to nekako izbjegao.

-Htjeli biste promijeniti slijed događaja u svom životu? Ali da ste onda imali sadašnju pamet možda biste ironijom sudbine u tom slučaju sada imali ondašnju pamet. A vi sami procijenite koliko bi to bilo dobro.

-Ima i u tome logike, -pomislih.

-A osim toga, -dodao je, -već ste mi rekli kako vjerujete da čovjek nema mogućnost izbora u životu i da radi ono što mu se čini najpametnijim u određenoj situaciji, a tek će jednom u budućnosti moći vidjeti posljedice toga. Ali pošto ne možemo znati što nas u budućnosti očekuje, i ako smo napravili jedino što smo mogli, odnosno ono što je proizašlo iz određene situacije, onda naša odluka nije bila greška. Griješiti se može samo ako napravimo krivi izbor. A ako izbora nije bilo, onda nije bilo ni greške.

-Pa, kad se stvari promotre u tom svijetlu... A toliko se grizemo zbog nekih stvari i smatramo ih greškama kojima smo si upropastili život. Čudno, zaista, ako izbora nije bilo tada nije bilo ni greške. A što se tiče tog nezadovoljstva ljudi njihovim vlastitim životom, možda je to zbog toga što posjedovanje materijalnih stvari ne može ispuniti sve naše potrebe.

-A prava je vrijednost u duhovnim stvarima? Da, čuo sam već o tome. Samo ni te duhovne stvari, čini se, ne mogu u potpunosti da nas zadovolje. Ili još nismo uspjeli postići toliki nivo duhovne zrelosti da bismo pomoću njih pronašli potpuno duhovno ispunjenje, -reče Hakim.

-Moguće, -odgovorih mu. -Ipak smo mi i duhovna i tjelesna bića. Što ako imamo jednaku potrebu za materijalnim stvarima kao i za onim duhovn- ima? Isključiti jedno od to dvoje možda nas zakida na nečemu što nam je neophodno. Samo bi možda trebalo pronaći pravi omjer između materijalnoga i duhovnoga. Zar je grijeh željeti imati nešto što smatramo lijepim i korisnim i što nam život može učiniti ugodnijim? Ili biti malo imućniji i priuštiti si stvari koje bez novca ne bismo mogli imati, i uz to putovati svijetom i živjeti opuštenijim životom, koji pruža više sigurnosti i manje stresa?

-Da, valjda i materijalne stvari imaju svoju vrijednost. Možda i one mogu imati pozitivnu ulogu u našem životu. Ali ako one postanu jedino što želimo i ako mislimo da samo njihovim posjedovanjem možemo naći sreću, onda je to zabluda.

-Slažem se., -rekoh. -Možda je pravi recept za sreću emocionalna ispunjenost i materijalna sigurnost, a ujedno i nekakva duhovna ravnoteža. Neke spoznaje mogu nam pomoći da se bolje nosimo sa životnim nedaćama, ojačati našu volju za životom i dati nam snage da izdržimo. Ništa ne može imati tako razornu moć kao kada čovjek izgubi nadu. Sve dok vjeruje da stvari mogu izaći na dobro, nekako će gurati kroz život. Ali jednom kada povjeruje da za njega više nema izlaza napustiti će ga sva životna snaga. A upravo neke spoznaje o životu, o tome da nije sve uzaludno i besmisleno, mogu biti naš oslonac i ono zbog čega ćemo izdržati najteže udarce života. Jer voditi će nas misao da ćemo jednom izroniti iz mraka. A ako je jedina stvar na osnovu koje ćemo sebe cijeniti i voljeti to koliko materijalnih stvari smo stekli onda je temelj na kojem gradimo svoje samopoštovanje prilično klimav.

-Da, sreća se u životu mijenja, -odmahnu Hakim. -pa onaj tko danas ima sutra sve to može i izgubiti. Ali uvidjeti da čovjekov život ima svrhu i mimo tih materijalnih stvari može biti dobra osnova za nekakvu sigurnost i duševni mir.

-Slažem se. Ali kako to postići? -upitah.

-Eh, dobro pitanje.

 

*

 

Otišao sam nakon ovoga u grad i dok sam hodao ulicama još sam razmišljao o ovom razgovoru sa Hakimom. Dok sam zaokupljen razmišl- janjem prolazio jednom prilično prometnom ulicom u kojoj se nalazio niz trgovina i restorana, pred izlogom jedne od tih trgovina netko me je oslovio imenom. Podigao sam pogled i osvrnuo se oko sebe, a malo dalje od mene stajao je Hans. Pored njega je bio njegov prijatelj Björn. Prišao sam im i pozdravio ih.

-Dobar dan. Otkud vas dvojica?

-Malo smo prošetali, pa smo vas ugledali kako nam prilazite, -reče Hans.

-Kako ste? -upita me zatim. -Nismo se sreli već par dana.

-Evo dobro sam, hvala, -rekoh. -A vi?

-I mi smo dobro, -odgovoriše mi obojica u isti glas. Zatim mi Hans reče;

-Nego, pri onom razgovoru o sudbini od prije neki dan niste nam do kraja obrazložili svoj stav. Niste nam objasnili kakvog bi smisla moglo imati postojanje sudbine i potpuno odsustvo slobodne volje u našim životima.

-Pa i to vam mogu objasniti, ako će vas zanimati moja suhoparna obrazloženja.

-Hoće, hoće, -reče zagrijano Hans. -Samo vi pričajte. Slušamo vas.

-U redu, -rekoh.

-Možda najvažniji pomak u životu, -započeo sam svoju priču, -napravio sam kad sam počeo vjerovati u sudbinu. Onog trenutka kad sam počeo vjerovati u nju i u to da je ona točno zacrtani put, u mene se počela uvlačiti misao da rođenje nije početak i da smrt nije kraj života. Ako mi je sudbina točno određena, a određena je zbog tisuću stvari na koje ja ne mogu utjecati, i ako nemam nikakvu mogućnost izbora, kakvog tada smisla život može imati? Zašto bi nekome bila dodijeljena ovakva sudbina, a nekome onakva? Koji je smisao toga? Ako je moj život nošen vjetrom sudbine, a smjer kojim idem kroz život jedini je kojim mogu ići, zašto je to tako? Odgovor tada mora ležati izvan rođenja i smrti, u nečemu što je postojalo i prije tog rođenja i što će opstati i nakon smrti.

-Počeli ste vjerovati da čovjek ima dušu? -upita Hans zainteresirano.

-Da, postalo mi je jasno da u nama ima i nešto više od onoga što se vidi okom, -odvratih.

-A kako ste došli do tog zaključka? -upita Björn.

-Vjerovao sam u to da se čovjeka ne može poistovjetiti samo sa njegovim materijalnim tijelom. Postavljao sam si pitanja poput onih može li se čovjeka svesti samo na tjelesni aspekt ili je on nešto više od skupine mišića, tkiva i organa? Nije li čovjek i misaono i emotivno biće? A jesu li misli i osjećaji materijalni ili su oni nešto duhovno i energetsko, što podliježe drugačijim zakonima nego materija? Nije li čovjek biće koje žudi i sanja, raduje se i pati? I nisu li to osobine duhovne prirode? A ako je čovjek više duhovno nego tjelesno biće i ako je duh energetske prirode, a energija ne može nestati, već se samo promijeniti, zar je tada tako teško povjerovati da čovjek može postojati i kad njegovo tijelo nestane.

-Malo po malo, -nastavih, -ova mi se misao usadila u srce i počela se ukorjenjivati sve dublje u moje predodžbe o životu. Na ovu spoznaju o potpunoj utvrđenosti sudbine nadovezalo se nešto što je još proširilo moje vidike i na čudesan način produbilo moje spoznaje o životu. Bio je to moj susret sa zapadnjačkom ezoterijom i sa svijetom Astrala.

-Čudesan je bio trenutak kad sam doživio svoju prvu astralnu projekciju i kad sam krenuo na prva astralna putovanja, -govorio sam mu. -Time kao da je neka nova svijetlost ušla u moj život i donijela sa sobom nagovještaj novih blistavih otkrića. Taj novi svijet bio je toliko čudesan da sam se na trenutak našao u nekoj bajci koja se obistinjuje, u snu u kojem sam se probudio i progledao, u svijetu toliko lijepom i skladnom da sam se poželio zauvijek ondje zadržati. Bilo je ovo moje fantastično putovanje u jedan drugi svijet o kojem, pak, postoje zapisi i jasno izrečeni načini o tome kako ga dosegnuti. Začudio sam se tada koliko je u stvari jednostavno uz malo želje i truda dosegnuti taj svijet i uvjeriti se u postojanje nečega nematerijalnog i duhovnog. Ujedno se iznenadih što ljudi ne žele krenuti ovim putem i na jednostavan se način uvjeriti u postojanje tog duhovnog svijeta koji postoji uz ovaj naš materijalni svijet, jednako stvaran kao i on sam.

-Možda to i nije tako jednostavna stvar? -upita Björn s nevjericom u glasu.

-Da, vjerojatno mnogi tako misle. Ali čini mi se da im to samo služi kao izgovor.

-U redu. Vjerojatno je tako. Nisam još čitao i čuo ništa o tome. Vjerojatno postoje načini.

-Da, postoje. I vrlo su djelotvorni, -rekoh mu uvjeravajući ga.

-I što se dalje događalo? Jesu li se ta vaša putovanja često događala?

-Jesu, ispočetka. Kasnije sam prestao sa svim tim. No ovo je zaista bilo nešto neusporedivo s bilo čime što mi je od ranije bilo poznato. Zašao sam tako u taj paralelni svijet, u svijet Astrala. Vremenom sam, međutim, počeo naslućivati da su astralni svijet i svijet sna jedan te isti svijet i da snovi nisu samo halucinantni proizvod podsvijesti, već svijet jednako stvaran kao i onaj u kojem boravimo u budnom stanju, iako u njemu vladaju drugačiji zakoni. I bilo je to ono najdragocjenije što je proizašlo iz svega ovoga.

-Znači to što doživljavamo u snu, odnosno čitava ta sfera, čitav taj svijet, i sve što postoji u njemu ustvari je astralni svijet?

-Da.

-Mora da je doživjeti sve to bio poseban doživljaj.

-Bio je, zaista, -rekoh. -No ono što su meni donijela ta astralna putovanja bilo je puno više od ushićenosti ljepotom novootkrivenog svijeta. Bila je to spoznaja da se u toku sna moj duh izdvaja iz mog uspavanoga tijela i boravi u jednom sasvim drugačijem, ali jednako stvarnom svijetu. To je opet značilo da moj duh može postojati i kretati se i van mog materijalnog tijela. Počeo sam tako postepeno uviđati da ja nisam samo to materijalno, vidljivo i opipljivo tijelo, već nešto puno više od toga, nešto energetsko i duhovno. Shvatih i to da sam biće koje istovremeno obitava u više paralelnih dimen- zija i različitih svjetova.

-Ovo postaje sve zanimljivije, -rekao je Hans. -I kako se to sve odvijalo?

Što ste tamo doživjeli? Pričajte mi o tome.

Prepričao sam mu nakon ovoga ukratko neke od svojih astralnih projekcija.

-Zanimljivo, -dodao je na kraju Hans klimajući glavom.

-Da, i život sam od tog trenutka počeo gledati drugačijim očima. Počeo sam ga shvaćati kao nešto što se proteže van granica ovog našeg svijeta i zalazi u drugačije svjetove, dostupne mom duhu. A ako moj duh ili duša može boraviti van materijalnog tijela tokom života i postojati potpuno neo- visno o njemu u jednoj drugačijoj sferi, tada može postojati i nakon smrti tog materijalnog tijela. Ako je duša energetska tvorevina, a energija je neuništiva, tada smrću možda umire samo materijalno tijelo, dok sam ja ustvari puno više od njega. Čudesne su bile posljedice ovakvog razmišljanja. Ako je duša besmrtna i ako je ona moja prava suština, a jedino se materijalno ti- jelo rađa i umire, tada sam i ja besmrtan. Tako mi je ideja o ponovnom rađanju ili o reinkarnaciji postala bliska i u potpunosti prihvatljiva. I mogao sam time svoj sadašnji život shvatiti kao nadopunu prethodnom i kao nastavak puta s one točke na kojoj sam zastao na kraju tog prethodnog života.

-Još je jedna važna spoznaja proistekla iz ovakvog shvaćanja stvari, - nastavih svoju priču. -Ako sam se rodio mnogo puta i proživio mnoge živote tada se ne mogu smatrati zakinutijim u bilo kojem pogledu od ikoga drugoga, ni manje vrijednim od nekoga tko ima ljepši i ispunjeniji život nego ja, jer je u ranijim životima situacija možda bila obrnuta. Život sam tako počeo sagledavati s mnogo šireg vremenskog aspekta, od tko zna koliko stotina života koje proživimo na ovom svijetu. Uvidjeh i to da sam u svakom od tih života bio u drugačijoj ulozi i da mi je u svakom od njih bila dana drugačija sudbina. A isto se odnosi na svakoga. I u tolikom vremenskom razdoblju mogli smo doživjeti baš sve što se u životu može doživjeti i dobiti sve što život može pružiti. A to sve nas stavlja u ravnopravan položaj, jer tako prije ili kasnije svi prođemo istim putem i suočimo se sa istim životnim situacijama.

-Želite reći da je put za sve nas isti? -upita Björn.

-Upravo to.

-Kako vam ovo zvuči? -upitah ih nakon podužeg obrazloženja koje sam im dao. -Ima li vam to ikakvoga smisla?

-Meni ima, a za njega ne znam, -reče Hans pokazujući ka Björnu.

-Pa ne znam, ne znam, -reče Björn češkajući se po bradi. -Mene je malo teže uvjeriti u takve stvari. Nisam ja baš od jučer da nasjedam na ovakva objašnjenja.

-No dobro, a kakva je onda vaša životna filozofija? -upitah ga. -Rekli ste da ste i vi pomalo filozof i da imate vlastite poglede na život. U čemu se oni sastoje? Pričajte mi malo o tome.

-Što bih vam mogao reći o tome? Ne znam, po pitanju sudbine sam se već izjasnio. Poznato vam je što o tome mislim. Ali više me zaokupljaju neke druge stvari.

-A koje to?

-Recimo proučavao sam malo tantričku filozofiju i po njoj sva zla u svijetu izrastaju iz čovjekovih seksualnih frustracija. Iz toga sam zaključio da su žene krive za sva zla na ovom svijetu, a ne mi muškarci.

-A je li? Nisam baš najbolje shvatio vaš stav, -rekoh mu.

-Vidite, tvrdi se da su muškarci ti koji vode ratove i koji su skloni nasilju, i time ovaj svijet čine teško podnošljivim za život, ali u pozadini svega toga stoje žene, jer kad bi one malo bolje odradile svoj dio posla po pitanju seksa, ni mi ne bismo bili toliko frustrirani i nesretni da vodimo ratove i budemo nasilni. Kad bi žene malo više davale i kad bi se malo više potrudile da nam udovolje, ovaj bi svijet izgledao sasvim drugačije nego što sad izgleda.

-Tu si u pravu, -ubaci se Hans u razgovor.

-Naravno da sam u pravu, -reče mu Björn.

 

*

 

Te večeri dosta sam se umorio od poduže šetnje po gradu i kad htjedoh zapaliti cigaretu shvatih da mi se upaljač istrošio. Pogledao sam oko sebe, ali u ovim kasnim noćnim satima nije bilo prolaznika u blizini. Dovraga, što sad? A tako mi se puši. Tada sam ugledao par automobila parkiranih nedaleko od mene i odlučih okušati sreću. Otišao sam do onog meni najbližeg i prišao mu sasvim blizu, ali bio je prazan.

-Dobro, -pomislih i odlučih to isto napraviti sa slijedećim.

Prišao sam i drugom, ali i ovaj je bio prazan. Zatim sam prišao trećem, a u njemu je bio par koji je upražnjavao oralni seks, i prilično su se iznenadili kad su ugledali moje lice priljubljeno uz staklo sa bočne strane, no mahnuo sam im u znak isprike i brzo produžio dalje.

-Eh, izgleda da danas ništa od pušenja -uzdahnuh razočarano.

Nakon toga otišao sam u svoju sobu, legao u krevet i stao razmišljati o proteklim događajima, sve dok nisam zadrijemao. Poslije, kad sam se probudio, počeo sam opet u mislima otpetljavati klupko svog života i svoje sudbine. Prisjetih se sad jedne druge bolne uspomene, koja je tištala moju dušu. Slike su stale navirati same od sebe. Sjetio sam se djetinjstva i svog brata, naših igara u pijesku, hrvanja i loptanja, i sve mi se učini tako stvarnim, kao da se sad nedavno zbilo. A bilo je to tako davno. Prisjetio sam se davnih proljeća djetinjstva, mirisnih jutara i zelenih oranica oko sela, naših odlazaka u djedov vinograd i pentranja na stare višnje, našeg izleta na obližnje brdo i igara sa mačićima, koje smo imali svake godine i koje smo toliko voljeli. Jedan dio mene rado bi se vratio u ta idilična vremena, ali znam da bih tada još jednom morao proći sve ono što sam prošao, a to bi bilo prebolno, možda smrtonosno. Još jednom ne bih podnio takvu okrutnu kaznu. No zato su slike tih davnih dana još uvijek žive, još uvijek mi diraju srce i izazivaju u meni čežnju za nečim davno umrlim, što je možda pomalo i nalikovalo na sreću, iako to tada nisam znao, a vrlo je brzo otišlo u nepovrat.

Volio sam svog brata, i to davno izgubljeno djetinjstvo bilo je najljepše razdoblje mog života, no već u tim davnim vremenima raslo je u meni nešto, neka sjena koja me opsjedala i kasnije postajala sve veća. Već u onim vremenima bilo mi je jasno kako smo nas dvojica različiti. On je bio vedar, otvoren i pričljiv, svima drag i simpatičan, a ja sam bio šutljiv, tužan, povučen i iz nekog razloga, kako članovima moje obitelji tako i drugima, mnogo manje drag. Možda zbog moje povučenosti i šutljivosti. Sjećam se kako su mi seoske babe znale govoriti; ˝Zašto ti toliko šutiš, a tvoj je brat tako pričljiv. S njim se može o svemu pričati.˝ I u tim se vremenima u meni rodila neka vrsta zavisti. Ljudi se nisu jednako ophodili prema nama, ja sam tu bio dobrano zakinut i zapostavljen, a sve je to proizlazilo iz toga što su me svi uspoređivali s njim i zbog toga što sam bio drugačiji od njega. A osjećao sam i da su nas roditelji drugačije tretirali. On je bio puno otvoreniji prema njima i puno prisniji sa njima, imao je s njima odnos kakav ja nisam mogao imati. Nisam im se nikad povjeravao, nisam im mnogo pričao o sebi i onome što se dešavalo sa mnom, bilo u školi bilo za igara s drugom djecom. A nisam im znao reći ni kad me je tištala neka bol, kad me je nešto razdiralo i kad sam doživio neku uvredu i poniženje, kad mi je došlo da plačem od tuge. Sve sam to držao u sebi. Među nama nije bilo prisnosti. Iz nekog razloga u ono sam vrijeme mislio da roditelji nisu prave osobe kojima se takve stvari mogu povjeriti, a nikog drugog nisam imao, pa je sve ostajalo zaključano u meni. I tamo se gomilalo, dok mi se duša nije u potpunosti napunila gorčinom, a nisam poznavao načina da se svega toga oslobodim. A moji me nisu mnogo ni poticali da im se otvorim, jednostavno su sve to prihvaćali zdravo za gotovo, i tako sam svoj teret nosio sam, sve dok on nije postao pretežak. I ova povezanost mog brata s roditeljima, odnos koji je on imao s njima, a ja nisam, bio je još jedan razlog za moju zavist. Često sam tada, sjećam se toga dobro, mislio da me oni zbog toga manje vole, i to je bio razlog moje velike tuge. Zbog svega ovoga u mojim igrama sa bratom često sam znao i pretjerati, kinjiti ga i biti čak i grub sa njim, mada je on to brzo zaboravljao, bar mi se tada tako činilo, i naše je prijateljstvo u ono vri- jeme ipak bilo neupitno.

I bilo je još mnogo razlika među nama, još mnogo razloga koje sam pronalazio da mu zavidim. On je bio puno spretniji od mene, brže je trčao, bolje baratao loptom, bio je bolji u sportovima i u dječjim igrama, i zato su ga djeca više voljela. Imao je prijatelje, rado su ga zvali da im se pridruži u igri, a ja sam bio nespretan, kratkovidan i zbog toga nesiguran. Zbog svega toga nije mi išao ni nogomet, ni bilo koja druga igra, i često sam zbog toga trpio izrugivanja i bio već tada izopćen iz društva. Ja tu u gradu prijatelje nisam imao. Možda sam mu i to tada podsvjesno zamjerao, kao još mnogo toga. Činilo se da je on u svemu bolji od mene i da ima sve ono zbog čega ga drugi mogu voljeti, a ja nisam imao ništa od toga. Bio sam sâm, ostavljen od svih.

Ipak sam mu se u jednom divio, a to je bila njegova jednostavnost, neposrednost, nesebičnost i dobrota. Sa svima je bio dobar i nikoga nije povrijedio, pomagao je kome je mogao i svi su ga zbog toga voljeli, dok sam ja bio povrijeđen i uplašen, u svojoj sam boli nanosio bol drugima, a i njemu, bio sam razočaran i neshvaćen. Oko sebe sam podigao zid i živio usamljen i po strani, gledao sam druge i vidio kako život prolazi kraj mene mimoilazeći me. Mene drugi nisu voljeli, iako sam se ja jako trudio voljeti njih. Život nije bio blag prema meni, padao sam sve dublje i činilo se da tome nikad neće biti kraja. I pokušavao sam shvatiti zašto je to tako, naći neki oslonac, neki cilj. Bio sam nesretan, grub i nagao, i beskrajno tužan. I duboko u sebi zavidio sam svom bratu, želio sam biti poput njega.

A onda jednog dana, bez ikakvog upozorenja smrt je nadvila krila nad njim. I stajao sam tamo pored njega, gledao kako ga život polako napušta i ponavljao u sebi; -˝Bože, zašto on, a ne ja?˝ I prisjetio sam se tada svih onih sretnih dana kad smo još bili djeca, igrali se i maštali. Toliko se još toga trebalo dogoditi, a sada mi je u srcu ostala samo sjena. I želio sam samo biti pored njega. I godine su prolazile, a bol je ostala, i želja da opet budemo zajedno nije se ostvarila. Dijelili su nas svjetovi, ja na jednom, a on na drugom. Nije nam bilo suđeno da budemo skupa.

 

*

 

Jednom prilikom u toku svog obilaska došao sam do ulaza nekog hrama. Bilo je to lijepo uređeno mjesto, mada neveliko, ukrašeno kipom nekog božanstva neobične ljepote. Čitav prostor bio je ispunjen mirisom mnoštva zapaljenih mirisnih štapića. Miris se širio u svaki dio hrama i djelovao vrlo ugodno i opuštajuće. Nekoliko desetaka ljudi okupilo se da poslušaju govor nekog jogija. Bio je to muškarac srednjih godina, duge crne kose i brade, markantna izgleda, upečatljiva glasa i držanja, i govorio je okupljenima koji su ga pažljivo slušali.

Nisam znao ometam li prisutne, ipak sam ovamo došao nepozvan. No unatoč tome odlučio sam se pridružiti slušateljima, tiho, bez glasa, da ne ometam govornika. Sjeo sam među njih ne pobuđujući neku veliku pažnju. Tek se nekolicina njih okrenula ka meni pogledavši me na trenutak. No na brzinu su okrenuli glave ka govorniku i nastavili slušati, pa sam stekao dojam da ne smetam, i odlučih se malo zadržati ovdje.

Pogledom sam ispitao unutrašnjost hrama, pregledavši ga letimično. Usmjerih nakon toga svu svoju pažnju ka govorniku koji je, odjeven u narančastu halju, prekrštenih nogu, mirno sjedio i dubokim, a ipak vrlo blagim glasom govorio okupljenima o drevnom učenju o Bogu. Isprva nisam pažljivo slušao ono što je govorio, jer mi je pažnju zaokupio on sam svojim izgledom i držanjem, kao i načinom svoga govora. Bio je neobično muževan, a na licu mu je počivala blagost. No iz očiju mu je isijavala neka neobična dubina. Te oči kao da su mogle prodirati u tuđe misli i vidjeti tuđe osjećaje. Čak su mi djelovale kao da mogu doprijeti do drugih svjetova.

Nakon prvobitne opčinjenosti pojavom ovog po svemu impresivnog govornika uspio sam sada obratiti pažnju i na njegove riječi. Govorio je polako i razgovijetno, ne žureći. Govorio je o slavi Boga i o Duhu koji ispunjava cijeli svemir, o Duhu koji je bestjelesan i nepovrediv, čist i zlom nedotaknuta. Taj Duh bio je daleko i blizu. Bio je to Duh koji se kreće i miruje, koji je u svemu i van svega, izvan čula i kojeg čula ne dosežu.

-Taj Duh je sveprisutan i nevidljiv boravi u vidljivom, -govorio je. -Stalan je u nestalnom, manji od najmanjeg atoma i veći od beskrajnog svemira.

Bilo je ovo drevno učenje zapisano u Upanišadama. Bilo mi je poznato iz sjećanja, jer već sam čitao te svete zapise i bio opčinjen ljepotom misli sažetih u toj knjizi.

Kako mi je došla u ruke? Počeo sam se prisjećati tog trenutka. Bilo je to jednog dana u toku šetnje gradom. Zastao sam pred izlogom neke male novootvorene knjižare i pogledom preletio preko knjiga u izlogu. Pažnju mi je privukla jedna osobita knjiga. Bila je zanimljiva već i zbog svog neobično malenoga formata. Bile su to Upanišade, sveti spis Orijenta, knjiga je bila tako naslovljena. Ušao sam u knjižaru privučen znatiželjom i uzeo je u ruke, malo je prelistao, te se bez imalo dvoumljenja odlučio kupiti je.

Bio je to početak mog druženja s Upanišadama i njihovim za mene u to vrijeme vrlo zagonetnim i teško shvatljivim učenjem. To se druženje između mene i ove knjige, koja je promijenila moj način razmišljanja i obogatila moj duhovni život, tokom kasnijih godina razvilo u pravo prijateljstvo.

Nije to doduše bio moj prvi susret s Istokom i njegovim učenjima. Imao sam već nekih zamisli o svemu tome. Poznavao sam neke najopćenitije osnove na kojima se temeljilo to vjersko učenje, toliko različito od svega sa čime sam se ranije susretao. Ipak, nekako sam ponajviše zahvaljujući upravo ovoj knjizi postao zaljubljenik u misaoni i duhovni svijet Istoka. Ona me je uputila ka daljnjem istraživanju i pobudila u meni neutoljivu glad za novim spoznajama. Upanišade su ostavile svoj trag u meni, ispočetka mi otkrivajući tek maleni djelić svog značenja, tek onoliko koliko sam bio u stanju shvatiti u tom trenutku. No s vremena na vrijeme vraćao sam im se i iznova ih čitao, zapanjen time koliko ih sad bolje i potpunije razumijem.

Tako bih nakon nekog vremena, nakon možda dvije ili tri godine od prethodnog čitanja, pri ponovnom proučavanju ovih spisa otkrio da sam se još za korak ili dva približio ovom učenju. Mnogo toga iz ove knjige sada sam puno jasnije shvaćao jer sam i sam u međuvremenu došao do istih spoznaja.

U periodu između dva čitanja sazrijevale su u meni te spoznaje i zaokruživala se u mojoj svijesti nova, drugačija vizija života. Sve je ovo bilo potaknuto nekim mojim temeljnim spoznajama, primjerice onom o sudbini, kao i nekim drugima, a sve su se ostale oslanjale na ovih nekoliko.

Bio je to jedan čudan proces mog sazrijevanja i moje filozofske prom- jene, koji je rezultirao drugačijim odnosom prema životu. Ipak, neke su ključne stvari tu nedostajale. Slika još nije bila potpuna. A sve dotle oni djelići koji su mi bili poznati nisu bili do kraja uklopljeni u nešto čvrsto i nerazorivo, što ne bi moglo biti opovrgnuto.

U mislima sam preletio tim razdobljem i sad sam se opet skoncentrirao i nastavio slušati riječi govornika. Spominjao je veliko jedinstvo svih bića i Boga koji je izvan vremena i nevidljiv boravi u tajni svih stvari i u srcu čovjekovom. Govorio je o Naćiketi, o njegovom odlasku u boravište Jame, boga smrti, i o tome kako mu je Jama otkrio tajnu smrti. Ispričao je i priču o Agniju, Vajuu i Indri, bogovima koji su se prvi približili Bramanu i tako prvi saznali da je on Vrhovni Duh. Govorio je o značenju svete riječi Om, o Atmanu koji se nalazi u četiri stanja svijesti i o sadržaju Vrhovnog učenja.

Slušao sam njegove riječi i nasmiješio se. Slušao sam o onome što sam ranije toliko puta pročitao.

Nakon svega još je dodao; -Napustivši prolazno u vječnom radost nađite, neka vam srca nemaju drugih sklonosti.

Naglasio je ove riječi jače od ostalih i bijaše to ujedno i posljednje nje- gove riječi upućene nama okupljenima. Ustao se, naklonio se prisutnima i udaljio se.

Okupljeni su se jedan po jedan počeli razilaziti, svatko na svoju stranu. Vidio sam osmjehe na licima ljudi. Činili su se zadovoljnima onim što su čuli. I meni se svidio govor, kao i način na koji je jogi pripovijedao, dodavši svemu rečenom i poneki svoj komentar. Bilo je sve ovo vrlo zanimljivo za slušati, a i poticalo je na razmišljanje. Pozivalo je na razmatranje nekih pitanja kojih se uglavnom tek površno dotičemo, ne želeći se upuštati u nepoznato, zadovoljni jednostavnim objašnjenjima, koja pak ništa ne objašnjavaju.

Udaljih se polako i ja, zamišljen nad ovim što sam čuo.

-Volio bih jednom dokučiti tajnu života i tajnu Boga, -pomislih, -ako je to uopće moguće. Postoji toliko različitih ideja o tome i toliko međusobno suprotnih viđenja. A možda je sve to samo naslućivanje, proizašlo iz naše potrebe da damo smisao onome što nema smisla, i iz želje da pokušamo objasniti ono što se ne može objasniti? A možda i može, tko zna? Život je tako zamršen. Kada bismo ga uspjeli shvatiti možda bi ga to bar malo pojednos- tavilo.

Sa ovim mislima udaljih se od hrama.

Još istog popodneva potražio sam Hakima i ispričao mu o svom posjetu hramu. Upitah ga poznaje li možda jogija, kojeg sam mu detaljno opisao, jer mu ime nisam mogao znati.

-Ne, ne poznajem ga, -odgovorio mi je on.

-Mislio sam da me možda možete upoznati s njim, no u redu, -rekoh slegnuvši ramenima.

-Htjeli biste razgovarati s njim?

-Da, upravo to sam želio. Pomislio sam da bi on mogao rasvijetliti neke moje dvojbe, a možda mi dati i neki koristan savjet.

-Kako to da vas zanima naša vjera?-upita Hakim iznenađen ovim što je čuo.

-U njoj sam se nekako najviše pronašao. U velikoj je mjeri utjecala na mene i moje viđenje života. Ima već dosta godina kako me je počela privlačiti.

Opet mu je na licu zaigrao osmjeh kao i prije neku večer, a taj je osmjeh govorio više od riječi.

-A kako je to započelo?

-Kako? Možda onda kada sam počeo razmišljati o sudbini. I jednom kad sam sudbinu shvatio kao nešto što je van moje kontrole slijedio je pokušaj da odredim gdje započinje i gdje završava život. I što sam dalje išao u svojim razmišljanjima to mi je jasnije postajalo da početak seže u vrijeme prije rođenja, a kraj iza smrti, da bih se na kraju suočio sa zastrašujućom činjenicom da je život neuništiv, da je ljudska duša besmrtna i da je ljudsko biće vječno.

-Vidi, vidi. Tko bi rekao! Nisam ovo očekivao od vas.

-Nije to ni nov ni neuobičajen stav, -rekoh. -Ustvari, koliko je meni poz- nato sve ili gotovo sve svjetske religije zasnivaju se na uvjerenju da život smrću ne završava. A s obzirom na starost i raširenost takvih religija u svijetu i na njihovu sposobnost opstojanja u vremenu unatoč svim promjenama u povijesti pitanje je može li se takvo nešto zanemariti bez udubljivanja.

-Istina, -reče na ovo Hakim. -Koliko god se neki ljudi trudili dokazati apsurdnost takvog razmišljanja i unatoč svim suvremenim nastojanjima da se čovjeka svede na tijelo koje umire, zbog čega ljudski život nema smisla ni vrijednosti, te religije ipak opstaju. Može li ih se onda proglasiti ostacima primitivne svijesti ljudi iz daleke prošlosti, iz vremena početaka razvoja ljudskog društva, zbog čega se vjerska uvjerenja smatraju zaostalima, nerazumnima i znanstveno neutemeljenima, ili tu ima i nešto više?

-Ono što po mom mišljenju mnoge sprječava da povjeruju u postojanje Boga nije to što ne bi mogli vjerovati u njega. To je prije zbog toga što možda nisu naišli na vjerske sustave koji bi im postojanje Boga i smisla svega što se događa u svijetu mogli približiti toliko da im sve to u potpunosti bude jasno, bez ikakvih nedoumica i proturječnosti. A i zbog toga što, ako takvi sustavi i postoje, oni možda nisu u potpunosti otkrili način kako približiti suvremenom čovjeku svoja znanja i spoznaje.

-Mislite da su se vremenom neke stvari zaboravile i da više nismo u stanju tako lako proniknuti u stvari koje su se u davna vremena podrazumijevale same po sebi? -upita me Hakim.

-Uvjeren sam u to, -rekoh. -Vrijeme čini svoje, i ljudi su, kako ono teče, sve dalje od nekih drevnih znanja.

-Ali vi govorite iz ugla gledanja nekoga tko dolazi iz sasvim drugačijeg kulturnog i vjerskog okruženja. I shvaćam da vam je teško shvatiti mnoge stvari koje porijeklo vuku iz naše kulture. Možda je to tako zbog poteškoće u komuniciranju između jednog svijeta, u kojem se neka vjerovanja podrazumijevaju sama po sebi, i drugog svijeta, koji pokušava shvatiti, a nije mu to blisko, jer ondje takva učenja nisu toliko ukorijenjena.

-Ima i u tome istine, -odvratih. -No ta stvar sa vjerovanjem je malo čudna. Mnogi su uvjereni u to da se život svodi na njihova vlastita iskustva i njihove vlastite zamisli. I niti žele niti mogu prihvatiti išta što iole odudara od tih istih. No ako ja ne vjerujem u to da ima Boga, to još nije nikakav dokaz da ga zaista i nema, to će uvidjeti svatko tko razmišlja. I ako ja ne znam da postoji nešto van uobičajenih okvira u koje se život smješta, ne znači da van tih okvira zaista nešto ne postoji.

-Eh, da, -reče Hakim. -Tako to obično biva. Ali ako su jedina stvar na kojoj se temelje naše spoznaje o životu naša uvjerenja, jer na kraju krajeva možda nikakvi drugačiji kriteriji i nisu mogući, tada su te spoznaje vrlo klimave, jer ljudska su uvjerenja podložna promjenama. Isto kao i znanstvene istine, pa tako dojučerašnje istine novim otkrićima padaju u vodu i postaju zablude, a ono što su do jučer bile teško potvrdive hipoteze i slutnje najed- nom postaju istine. Tko se tada može hvatati za nešto tako nepostojano kao što su ljudska uvjerenja i znanstvene istine?

-Razgovarat ću sa svojim poznanicima i pokušati ću vas najaviti jogiju, -dodao je još na kraju. -Možda uspijem dogovoriti da vas primi na razgovor. Na kraju, to i ne bi trebalo biti toliko teško. Nije to nikakva izolirana skupina u koju nitko izvana nema pristup. Čak sam uvjeren u to da ćete kod njega biti dobrodošli.

-Bilo bi mi drago da je tako. Hvala vam, Hakim.

-Nema na čemu. Već danas ili sutra razgovarati ću sa nekim ljudima i odmah ću vam javiti ako što uspijem urediti.

Bilo mi je drago što sam imao ovako ljubaznog domaćina i radovalo me je što ću konačno imati priliku razgovarati s nekim tko je dobro upućen u stvari koje me zanimaju, a ne samo površno informiran. Već sam se u mis- lima počeo pripremati za razgovor s njim i stadoh razmišljati o tome što ću ga pitati. Doista, ne mogu tek tako nepripremljen doći k njemu, pa onda smeten zaboraviti polovicu onoga što sam ga želio pitati. Volio bih doznati od njega o nekim stvarima koje su mi jako važne i ako propustim ovu priliku tko zna hoće li se ukazati neka slična.

Duboko sam se zamislio. Bilo je toliko toga što je ostajalo van mog domašaja, koliko god da sam to pokušavao dokučiti umom. Moram mu postaviti nekoliko ključnih pitanja, onih na koje bi mi odgovori rasvijetlili najviše toga. Ali odakle da krenem?

Počeo sam slagati pred svojim očima djeliće slagalice koji su mi bili poznati od ranije. Dobrano sam se zamislio nad svime.

Koliko sam samo nekad razmišljao o prolaznosti, o ovom kratkom trenutku koliko smo na ovom svijetu, a zatim nas prekrije zaborav, poništi se svaki trag našeg postojanja i naš život izgubi svaku smislenost. Zbog čega smo tu? -pitao sam se. -Zar samo zbog toga da bismo postali svjesni svoje smrtnosti? Zar samo zato da bismo uvidjeli koliko smo daleko od svega onoga što bismo željeli postići, i shvatili da je san o sreći samo tlapnja i ništa više?

-A što ako postoji duša? Što ako smrt nije kraj? -upitao sam se mnogo puta. -Zašto dobivamo samo jednu priliku, kad je većina od nas ionako neće iskoristiti. I na kraju, što se to može ostvariti, saznati i vidjeti u toku samo ovog jednog života, koji tako brzo prođe? Mora postojati nešto više od toga, nešto što nadilazi tu smrtnost i daje smisao svemu onome što moramo pretr- pjeti. Mora postojati nešto iznad toga, što je oku skriveno i nalazi se onkraj dokučivog mislima, nešto što poništava svu bol i briše zablude koje imamo u vezi života. Sigurno postoji neki razlog zbog kojeg se sve ovo događa.

Tako sam razmišljao nekoć. Toliko sam silno želio povjerovati u to da postoji neki smisao koji se krije iza očiglednog besmisla. U srcu sam osjećao da je tako i stao sam tragati za tim smislom. Počeo sam ga tražiti u stvarima i u njihovoj pozadini, tražio sam ga u zbivanjima i u onome što stoji iza njih i pokreće ih. Stao sam ga tražiti u ljudskim životima i u onome što vodi ljudska srca, mami ih i određuje put ljudskim sudbinama. Tražio sam u sebi i svojoj prošlosti. Pokušao sam shvatiti uzroke i njihovo porijeklo, te ishodište ka kojem sve to vodi.

* 

Dick se vratio u hotel prilično snuždeno. On je bio taj koji je izvukao kraću slamku i sad je donosio sa sobom vijesti o proteklom razgovoru sa Cordom.

-Onda, Dick? Što je stari rekao? Što da radimo? -upitao ga je Tom kad ga je ugledao.

-Rekao je da ga pronađemo i da mu oderemo kožu s leđa. A ako ga ne nađemo, to isto će on nama napraviti.

-No lijepo. Ali kako ćemo ga pronaći? Znaš li ti kolika je ova planeta? Mogao je otići bilo gdje. Ima dovoljno novaca uz sebe da se godinama skriva od nas.

-Ne znam, doista ne znam kako ćemo ga naći, -zaškrguta zubima Dick.

-Morali bismo se raspitati na svim autobusnim i željezničkim kolod- vorima i na svim aerodromima u blizini da bismo ga našli. To je jedino rješenje.

-Ali to bi nam moglo oduzeti nekoliko tjedana.

-Možda, -odvrati Tom, -a možda nam se i prije posreći. No nevolja je u tome što nemamo njegovu fotografiju.

-Ali mu bar znamo ime.

-Tupane jedan, misliš da pri kupnji karata za vlak ili autobus provjer- avaju tko se kako zove? -reče srdito Tom.

-Eh, u pravu si. Ovaj puta si u pravu. Ali da je odletio negdje avionom, tamo bi morao rezervirati kartu na svoje ime, pa ćemo ga možda na taj način pronaći.

-Ne znam, -odgovori Tom malodušnim glasom. -Moramo krenuti redom, ići od jednog do drugog šaltera, podrobno opisati našeg iščezlog prijatelja i možda će ga se netko sjetiti. Mada na kolodvorima svakodnevno prođe po nekoliko tisuća ljudi, naročito ovdje, uz Veneciju. Ne znam. Čini se da ćemo na kraju i mi morati zbrisati negdje, u neki zabačeni kutak svijeta. Mada poznajući Corda mislim da bi nas taj pronašao i na Bora Bori, pa mi to nekako nema puno smisla.

-Čuj, kad smo već kod toga obećao nam je golemu nagradu ako ga pronađemo. Rekao je, 150 000 EUR-a svakome ako ga nađemo i koknemo. On izgleda ne trpi da ga netko prevesla, pa ne misli oprostiti onom jadniku. Ne bih mu volio biti u koži kada ga pronađemo.

-Misliš ako ga pronađemo? -ispravi ga Tom.

* 

Već isti dan obojica su se našli na aerodromu i počeli obilaziti pultove gdje se izdaju karte za letove. Tom je prvi prišao jednoj mladoj blagajnici i rekao joj:

-Dobar dan, ispričavam se ali trebao bih vašu pomoć. Našli smo se u vrlo nezgodnoj situaciji. Samo nam vi možete pomoći.

-A o čemu se radi? -upita ljubazno blagajnica.

-Naime, radi se o tome da smo proveli nekoliko dana zajedno u Veneciji sa jednim našim prijateljem, koji je odsjeo u hotelu blizu našeg, pa smo se zadnji dan njegovog boravka tamo, odnosno prekjučer, izgleda mimoišli. On je trebao otputovati negdje taj dan, a nije nam rekao gdje. A desilo se to da smo u međuvremenu primili vijest od njegovih da se kod kuće desila ve- lika nesreća, da mu je otac stradao u saobraćajnoj nesreći i da je na samrti. A mi bismo mu željeli javiti tu tužnu vijest, da dođe natrag i da se stigne oprostiti od njega. Ali ne znamo gdje je otputovao, kao što već rekoh.

-Ali zar taj vaš prijatelj nema uz sebe mobitel na koji mu se njegovi mogu javiti? -upita blagajnica iznenađeno.

-Ne, pa on... Vidite, on je po tom pitanju prilično čudan čovjek. Nije baš ljubitelj suvremenih tehnologija. Nema kod kuće čak ni računalo, niti pos- jeduje mobitel. Nikad ga nije ni imao. Ne želi ni čuti za to. I u tome je up- ravo i problem. Njegovi mu ne mogu javiti da mu je otac na samrti pa bismo mi trebali, uz vašu ljubaznu pomoć, saznati, ako je to moguće, kojim je letom i kuda otišao. Jer nama to nije rekao. Rekao je samo da se sprema na jednu avanturu, na putovanje po egzotičnim zemljama uz Indijski ocean. A to može biti i bilo koja zemlja u Aziji, kao i u Africi, a može biti i neka otočna državica na Pacifiku. A nisu isključeni ni Australija i Novi Zeland. Vidite, problem je zaista velik, jer jednostavno ne znamo od kuda bismo krenuli. Zato smo se obratili vama, ako biste nam željeli pomoći?

-Pa vidite, -odgovori mlada dama nakon ovog podužeg Tomovog uvjeravanja, -pravilo kuće je da takve informacije ne odajemo nikome, samo poli- ciji. Možda da se njima obratite?

-Ali kakve veze policija ima s ovim aerodromom?

-Pa ne znam, -reče ona. -Možda da tog svog prijatelja proglasite nestalim, pa da policija pokrene potragu za njim?

-Eh, to bi moglo potrajati mjesecima. Znate već kakva je policija. A i sumnjam da bi oni to učinili. Ne znam, nekako nemam povjerenja u njih.

Zato bih vas ponovo zamolio... -reče Tom umilnim glasom.

-Eh, pa ne znam, -odgovori mu blagajnica počešavši se po glavi. -Ništa ne obećavam, ali vratite se sutra u ovo vrijeme, pa ću dotle pokušati nešto urediti po tom pitanju.

-Dobro, hvala vam puno, -rekoše i Tom i Dick u isti glas i okrenuše se u namjeri da odu, a blagajnica im dobaci;

-Hej, čekajte.

-Da, izvolite, -okrene se Tom ka njoj.

-Mislim da ste nešto zaboravili.

-A što to?

-Zaboravili ste ono najvažnije, reći mi kako se zove taj vaš prijatelj.

-Ah, to, -reče Tom udarivši se po glavi. -Kako sam glup.

-Istina, -dodao je ovome Dick, ali Tom je to valjda prečuo, ili se pravio da nije čuo, pa je nastavio razgovor sa blagajnicom.

-John Smith, zove se John Smith.

-U redu. Vidim da ste vas dvojica gospoda na mjestu i pokušati ću vam pomoći, -doda ona. -Kao što već rekoh, vratite se ovamo sutra, pa se nadam da ćemo do tada uspješno riješiti vaš problem.

-Neizmjerno vam zahvaljujem, gospodična, -reče Tom naklonivši se. - Zaista ste nam od velike pomoći. Hvala još jednom i do viđenja do sutra.

-I još nešto, -dobaci ona za njim. -Ako me slučajno u trenutku kada dođete ne zateknete ovdje, samo pitajte za Claru. To sam ja, dakako.

-U redu, -odvrati Tom osmjehnuvši se. -Vidimo se.

-Vidimo se.

 

*

 

Moje dnevne šetnje uz rijeku nerijetko su se pretvarale u noćne šetnje. Sve sam dalje odlazio, udaljavajući se nizvodno, prolazeći stazama kroz šumu, dolazeći do mijésta gdje staza više nema, i idući sve dalje iz noći u noć, vođen znatiželjom. Tjerala me je želja da vidim čega ima tamo u daljini, na mjestima gdje još nisam bio.

Tako je bilo i sada. Noć se spustila, a na nebu je sjao mjesec blistav u svojoj bjelini. Rijeka se kupala u srebrnkastoj mjesečini, nestajući negdje u beskraju noći. U jednom trenutku, hodajući tik uz obalu rijeke, učinilo mi se da čujem njen šapat. Površina joj je bila blago namreškana, poput bora na licu samog života, a nad njom je lebdio neki nestvarni zvuk koji sam jedva razabirao. Bilo je to kao da su u ovu rijeku utkani uzdasi i tužni šapat mnogih sjetnih duša.

Zabljesnuo me sjaj ove rijeke, okupane mjesečinom. Morao sam joj prići. Sišao sam skroz do same vode, nagnuo se nad nju i zagledao se u njenu površinu. Zatim sam se uspravio i pogledao oko sebe.

-Kakva divota, -pomislih. -Nisam znao da postoji ovakva ljepota. Pogledom sam prelazio preko suprotne obale i šume koja se tamo nazirala. Tada sam počeo pogledom pretraživati ovu obalu na kojoj sam se i sam nalazio. Na samoj obali, u daljini, netko je sjedio zagledan u vodu, bar mi se tako učinilo. Pogledao sam bolje. Da, doista je netko tamo sjedio.

U tom času kao da me je taj netko opazio. Okrenuo se prema meni. Nakon trenutka oklijevanja podigao je ruku u zrak i mahnuo mi, kao da me zove da mu priđem. Lecnuo sam se. Nisam znao što bih pomislio. Sve je ovo bilo prilično neočekivano. Predomišljao sam se trenutak-dva, a zatim krenuh ka njemu. Kako sam mu se približavao to je u meni sve više rastao osjećaj da je to netko koga poznajem.

Stigao sam do obale, a onaj tko je sjedio uz nju sad se uspravio i oslovio me:

-Gdje si tako dugo?

Taj glas, taj lik, njegovo lice. Nemoguće! -Kako?…-uzviknuo sam, ali od uzbuđenja nisam mogao nastaviti. Riječi su mi zapele u grlu.

-Dođi, sjedi ovamo, -rekao je.

Bio je to moj prijatelj iz mladosti, isti onakav kakav je bio prije mnogo godina, iz vremena prije nego što nas je život razdvojio i sudbina odvela svakog svojim putem, pretvarajući nekadašnje prijatelje u strance. Bio mi je i više od prijatelja, bio mi je poput brata.

Gledao sam ga s nevjericom, boreći se sa svojim osjećajima. Gledao sam njegov nekadašnji lik iz vremena kad ni on ni ja još nismo slutili koliko ćemo se udaljiti jedan od drugoga. Imao sam tada devetnaest godina, a on je bio tri godine stariji od mene. Gledao sam njegovo lice, zaraslo u crnu gustu bradu, i njegovu valovitu kosu. Da, bio je to on, nitko drugi.

-Zašto šutiš? Reci nešto, -rekao je.

-Idemo tamo, sjest ćemo uz samu vodu, -rekoh mu. Sjeli smo jedan do drugoga uz vodu.

-Jesi li mi je donio? -upitao je gledajući me kao da sam ponovo nešto zaboravio napraviti.

-A što to? -pogledah ga zbunjeno.

-Nešto si mi obećao jučer. Zar si već zaboravio?

Na što li je mislio?

-Možda bi me htio podsjetiti? –rekoh pokušavajući ga navesti da mi otkrije o čemu se radi. Ove njegove riječi djelovale su mi prilično nesuvislo.

-Zar je prošlo toliko vremena? Zaboga, bilo je to jučer. Jesi li siguran da si dobro? Ili me želiš naljutiti?

-Eh, jučer je bilo jučer. Kao da ja pamtim sve što se odonda desilo, - rekoh, i dalje ne shvaćajući o čemu se radi.

-Obećao si mi donijeti jednu knjigu. Možda si zaboravio i to koju?

-Pa, kad si već spomenuo, možda i jesam.

-Dobro, vidim da si neozbiljan. Ali s tobom ni inače nije lako, pa ću ti ovo oprostiti. Obećao si mi donijeti knjigu o onim tvojim Tibetancima.

-Što kažeš?

U tom trenutku počelo mi je navirati u svijest. Ovo kao da je bilo nešto što se desilo davno, u ona vremena kad smo se tek upoznali i kad je započelo naše druženje. Sjetio sam se i konkretne situacije. Doista, sjećam se i te knjige i našeg dogovora. Ali što...? Kao da sam se vratio mnogo godina u prošlost, upravo u taj trenutak, u dan koji je uslijedio nakon onog našeg dogovora. Pogledah ga začuđeno. Ustvari čini se da sam ga pogledao s prilično čudnim izrazom na svom licu, mogao sam to osjetiti i po njegovoj reakciji.

-Tebi stvarno nije dobro ili što? -upitao me je.

-Ne, samo, zaboravio sam na tu knjigu i nemoj mi to više spominjati, u redu? I ti si štošta znao zaboraviti, pa ti nisam držao govore zbog toga, - obrecnuh se na njega.

Na trenutak je zašutio. Ustvari šutio je dosta dugo, kao da mu nešto nije bilo jasno.

-Dobro, -rekao je nakon minutu-dvije. -Jesi li gledao sinoć onaj film o vampirima?

-Koji... Ne, nisam, -rekoh ispravivši se brzo.

-A što si gledao? Svejedno, trebao si ga pogledati.

-Možda.

-Šalim se. Ovo o vampirima sam izmislio, -reče.

-A zašto?

-Tek tako. No promijenimo temu. Što si radio danas? -upitao me je.

-Štošta, -rekoh.

-Kao na primjer?

-Kuhao sam ručak.

-A što si kuhao za ručak? -upitao me ponovo.

-Pečenu piletinu sa njokima, -odgovorih mu.

-Sa njokima? Kakvim sad njokima? -upita me. -Zar uz piletinu nisi mogao napraviti pomfrit ili krumpir pire?

-A zašto sad pomfrit ili krumpir pire? -upitah ga, spreman na svađu. - Meni se više sviđaju njoke, i gotovo.

-Dobro, od volje ti, -reče on pomirivši se sa onim što sam rekao. -A što si još radio osim što si kuhao?

-Prao sam suđe, -rekoh.

-Pa to se podrazumijeva, ali mislio sam nevezano uz ručak.

-Išao sam poslijepodne u kino.

-A što si gledao? -započeo je opet sa zapitkivanjem.

-Moja maćeha vanzemaljac, -rekoh. -Dosta simpatičan film. Mogao bi ga i ti pogledati.

-A zašto me nisi zvao da ga zajedno pogledamo? -upita on pomalo uvrijeđeno.

-A zašto bih te zvao? Otkud sam znao da ti se ide u kino?

-Pa mogao si pitati, zar ne? -reče on podižući ton.

-Dobro, idući put ću te pitati, -odvratih. -A što si ti danas radio? -upitah ga nakon toga.

-Isto štošta, -odvrati on.

-Kao na primjer?

-Išao sam na pecanje.

-A mene se nisi sjetio pozvati, je li? -rekoh sad ja uvrijeđeno.

-Eh, odlučio sam na brzinu, pa nije bilo vremena da te zovem, -reče on.

-Jesi li bar ulovio što?

-Nisam. Ali sam bar malo uživao u izletu, ako ništa drugo.

-Nego, kad smo već kod stvari koje smo zaboravili ponijeti, -rekoh mu, -i ti si meni nešto obećao donijeti.

-A što to? -upita on pokušavajući se dosjetiti o čemu se radi.

-Onu moju kasetu T´rexa koju sam ti posudio prije par tjedana, -rekoh.

-Kad ću je dobiti natrag?

-E nikada, -reče on zahihotavši se. -Prožvakao mi ju je kasetofon.

-Je li? I što sad? -upitah ga. -Kako ćeš mi nadoknaditi tu štetu?

-Ph, zašto bih ti je nadoknadio? -upita me on. -To je bila viša sila. Nisam ja kriv.

-Ma nemoj. Čini mi se da je ovo bilo zadnji put da sam ti nešto posudio.

No dobro, ostavimo sad to. I što si još radio osim što si bio na pecanju?

-Bio sam na jednoj izložbi, -reče on s oprezom u glasu.

-I opet se nisi sjetio toga da i mene pozoveš? -upitah ga, sad već prilično ljut na njega.

-A kako da te pozovem kad si bio u kinu?

-Hm, dobro kad je tako, -rekoh uvrijeđeno.

-A kako to da si išao gledati Moju maćehu? Jel´ inače voliš takve fil- move?

-Pa inače volim umjetničke filmove poput recimo Gladi za krvlju, Čovjeka koji je pao na Zemlju, a tu je i Sretan Božić Mr. Lawrence, pa Mis- ija, Anđelovo srce, Marijini ljubavnici, Indokina i Bilo jednom na divljem Zapadu. A volim i one malo drugačije poput Kuma, Apokalipse danas ili Pat Garetta i Billy The Kida.

-Uh, Apokalipsa danas je lud film, -reče on na ovo. -Totalno lud. Prava apokalipsa.

-Da, -rekoh. -A jesi li primijetio da u filmu nema ni jednog jedinog normalnog lika? Svi su prolupani. I to totalno.

-Da, jesu, -reče on. -A to je možda i poanta filma, da su u ratu svi ludi i da u njemu nema normalnih ljudi.

-Možda, -rekoh zamišljeno. -Ali Martin Sheen i Brando su obojica brilji- rali u filmu. A i Robert Duvall je bio dobar.

-Da, svi su glumci dobri, -složi se on sa mnom. A naročito me je impre- sionirao Brando.

Počeli smo tako pričati kao nekad, smijući se, izmjenjujući dojmove o proteklim događajima i raspravljajući o svemu što bi nam palo na pamet. Jedan dio mene vratio se u prošlost. Tokom razgovora shvatio sam da on još ništa ne zna o svemu onom što se kasnije događalo među nama, no dio mene je ipak bio na oprezu. Stali smo jedan drugome prepričavati neke događaje iz prošlosti. Pričali smo i o glazbi, filmu, umjetnosti, zombijima i o sličnim temama. Bilo je tu svakakvih besmislica koje su nam padale na pamet, poput njegove tvrdnje da svaki čovjek ima slobodu izbora, a ona se očituje u tome da on sam odlučuje koje će pivo naručiti u kafiću, a ne Bog, pošto bi mu Bog, da postoji, vjerojatno savjetovao da izbjegava alkohol jer šteti zdravlju.

Kako je razgovor odmicao bivao sam sve opušteniji. Nestalo je moje suzdržanosti. Mogao sam mu se povjeriti, mogao sam se smijati njegovim dosjetkama bez ikakve gorčine i sumnji u sebi. Opet sam imao svog starog prijatelja pored sebe, onakvog kakvog sam nekad upoznao i kakvog sam nekad volio.

Vrijeme je odmicalo. Razgovor je potrajao nekoliko sati, a ipak je pro- letio kao da se radilo o nekoliko minuta.

-Umoran sam, idem kući, -rekao je na kraju ustajući i spremajući se na odlazak. -Vidimo se sutra, -dodao je.

-Vidimo se, -odvratio sam mu.

Nešto mi se u srcu stegnulo. Bio je ovo susret s davno iščezlim dijelom mog života, nekad tako dragocjenim. Udaljavali smo se jadan od drugoga, svatko u suprotnom pravcu, on u očekivanju ponovnog susreta, a ja srca punog tuge, jer sam znao da do tog susreta neće doći. Ipak, bio sam neizm- jerno zahvalan na ovom susretu, na ovom povratku u prošlost i ponovnom otkrivanju jednog starog prijateljstva bez kojeg mi život u ono vrijeme ne bi ni izbliza bio toliko zanimljiv. Još jednom sam se okrenuo za njim mahnuvši mu, a zatim je on nestao u noći.

Koračao sam uz rijeku pun neobičnih dojmova. U meni su se miješali osjećaj ljubavi prema svom nekadašnjem prijatelju i osjećaj hladne odbojnosti prema onome u koga se on kasnije pretvorio.

-Kako su stvari mogle krenuti tim tokom? -upitah se. -Kako se sve moglo toliko promijeniti? Gdje je nestao onaj koga sam nekad toliko volio? Pred očima su mi sad stali prolijetati događaji iz kasnijih godina. Sjetio sam se svih onih stvari koje su se tada događale i svega što me je konačno odcijepilo od njega. Sjetih se svih onih grubih riječi koje je on kasnije izgovarao, dok sam ja s nevjericom slušao, ne mogavši vjerovati da ih izgovara onaj tko mi je nekad bio toliko blizak. Sjetih se i svog tadašnjeg očajanja, i borbe sa sobom da mu to oprostim, da mu progledam kroz prste i zaboravim, a i toga kako me on uporno iz susreta u susret bacao u još dublji očaj.

Sto puta sam tada rekao sebi; -Gotovo je, među nama je sve gotovo.

Nećeš me više nikad vidjeti.

Kako sam samo bio odlučan u tome da ga zauvijek izbacim iz svog života. Sto puta sam rekao, dvjesto puta se predomislio, uvijek se iznova nadajući da je nešto u njemu preostalo od onog nekadašnjeg prijateljstva prema meni. Tristo puta me on uvjerio da sam se uzalud nadao. I tako su prolazile godine, godine koje su nas zauvijek razdvojile, i jedino što nas je još vezivalo bile su uspomene.

-Kako se to moglo desiti? -ponavljao sam u sebi, još ni sada ne vjerujući da je takvo što moguće.

Dok sam uzdisao zbog svega toga pred oči mi je počeo izranjati jedan događaj koji se vremenski odigrao nekako na početku iščezavanja našeg prijateljstva. Bio je to događaj koji sam već potpuno zaboravio. Zbio se tako davno, i sad su iz mog sjećanja počele izranjati sve njegove pojedinosti. Da, bilo je to u ono vrijeme kad smo još bili dobri prijatelji. Sjetio sam se sada kako je doživio saobraćajnu nesreću, a i svog dubokog očajanja kad sam to saznao, znajući u koliko ozbiljnom stanju je bio, misleći da ću ga možda zauvijek izgubiti. Sjetio sam se i onoga što mi je prolazilo glavom u tim trenucima i kako mi se srce stezalo pred onim što se može dogoditi.

Poželio sam tada u svom očajanju, misleći ako mora otići na drugi svijet, da to radije učinim ja umjesto njega, ali jednako sam dobro znao da se takva pogodba ne može sklopiti. Znao sam to iz iskustva, jer sam već jednom ranije poželio da ja odem umjesto nekog drugog, i nije se ostvarilo. Valjda takva ponuda nije imala veliku vrijednost, jer svoj život i nisam smatrao pretjerano dragocjenim. Stoga u tom trenutku, kad nisam znao hoće li živjeti ili ne, nisam znao što bih u očajanju mislio i uputio sam nebesima jednu drugu molbu. Mislio sam da će se ta molba možda prenijeti nebeskim pros- transtvima i neće ostati neprimijećena. Ponudio sam tada, ne znajući ima li to uopće smisla ili ne, nešto najdragocjenije što sam imao u zamjenu za to da on i dalje ostane na ovom svijetu. Mislio sam, ako je ponuda dovoljno iskrena i ako je vrijednost ponuđenoga dovoljno visoka, da je s Onim tko odlučuje o životu i smrti moguća neka vrsta nagodbe.

Pomislio sam tada, -Bože, neka radije izgubim njegovo prijateljstvo, a on ostane živ, nego da ga izgubim ovako, zauvijek.

Ponudio sam naše prijateljstvo. Je li ta molba bila uslišana, ne znam. Nikad neću ni saznati. Znam samo to da je on ostao živ, a naše se prijateljstvo zauvijek izgubilo u izmaglici vremena.

Bolio je taj gubitak više od ičega. Dugo, dugo nisam shvaćao razlog tome. Možda nikad neću ni moći shvatiti. No sad, kako je iz prošlosti pred mene izronio ovaj događaj, više nisam bio siguran ni u što. Ako je moja tadašnja molba nekim čudom bila ispunjena, onda sam dobio ono što sam želio. Krivica tada nije bila njegova. Nije bila ničija. Sudbina je tako htjela. Pa ipak, kad bolje razmislim, doista mi je draže izgubiti njegovo prijateljstvo nego ga izgubiti na taj način da ga ruka smrti istrgne iz mog života zauvijek.

-Tko zna, tko zna… -razmišljao sam. Kako god bilo, sad mi je ipak bilo malo lakše misliti o svemu tome. Možda ipak nije u pitanju bila promjena u njegovom srcu. Možda me ipak nije počeo prezirati, niti je njegovo pri- jateljstvo prema meni umrlo. Što ako je u pitanju doista bilo nešto drugo? Ako je tako, onda sam i ja jednako odgovoran za to. Na kraju krajeva, zar nisam i sam to poželio? Ne znam, doista ne znam.

Znam samo da je on ostao živ i da je njegovo prijateljstvo prema meni naglo, nekako od tog događaja nadalje, iz meni neobjašnjivih razloga počelo umirati.

-Kako je tajanstven ovaj život, -uzdahnuh još jednom i pokušah se prisil- iti da više ne mislim o svemu ovome.

Išao sam dalje uz rijeku, išao sam naprijed u noć.

-Zbogom, prijatelju, -rekao sam tiho. -Drago mi je da sam te vidio još ovaj posljednji put.

Kako sam zamicao sve dublje u šumu, i dalje prateći tok rijeke, hodajući zamišljen sa sjetom u srcu, poželio sam se sresti sa još jednim starim pri- jateljem. I on mi je nekad bio jednako drag. Poželio sam to toliko snažno da sam mislio da će se i on nekim čudom pojaviti negdje uz obalu, onaj od nekad, iz vremena dok smo bili nerazdvojni. U ono vrijeme još sam vjerovao u snagu i neprolaznost prijateljstva. Sretni su oni koji imaju pri- jatelje koji ih nikad ne napuste. Nekim čudnim tokom sudbine mene su svi napuštali, jedan po jedan. Jedini moji doživotni prijatelji ostali su oni koji su otišli na drugi svijet. A da nisu, možda bi me i oni zaboravili.

Poželio sam sad možda više od svih drugih sresti još ovog jednog. Što sam više mislio o njemu to su mi više počele izranjati pred oči uspomene na ona vremena. Gotovo da su sve te situacije ponovo bile tu. Pomislio sam da ih snagom svoje želje mogu ponovo oživjeti, otrgnuti ih vremenu i učiniti ih vječnima. Poželio sam se vratiti unatrag i promijeniti tok događaja, poželio sam da ovo prijateljstvo nekim čudom vječno potraje. Zvao sam ga, zvao svom snagom svojih osjećaja. Mora doći.

Čekao sam i zvao ga, ali nije se odazvao.

Jednom davno rastali smo se, a da se nismo ni oprostili. Jesmo li tada znali da se više nećemo sresti, ne zato što ne možemo već zato što to ne želimo? Pomislio sam da će sad možda…, ali neke se stvari ne mogu popraviti koliko god ja to želio.

Bilo je ovo još jedno zbogom za jedan davni dio mog života.

Prožet osjećajem beskrajne tuge zagledao sam se u ovu noćnu rijeku. Nisam joj vidio kraja. Nisam ga ni želio vidjeti. Poželio sam jedan ponovni susret sa svima onima koje sam toliko volio. Možda ćemo se jednom opet sresti, negdje drugdje, u nekom drugom životu. Ovaj put nije bilo onako kako sam ja želio, ali možda će se opet ukazati prilika.

Krenuo sam sad u susret zori i buđenju iz sna.

*

Dočekao sam i taj željno iščekivani razgovor. Bio sam primljen kod jogija, koji me vrlo ljubazno dočekao. Smjestili smo se jedan nasuprot drugome, on sjedeći prekrštenih nogu na podu, a meni je pripremio stolicu, znajući da će mi možda sjedenje u lotosovom položaju pričinjavati poteškoće jer nisam naviknut na njega. S olakšanjem sam odahnuo kad sam to vidio, jer nekoliko sam puta u prošlosti pokušao dulje sjediti u tom položaju meditirajući, tek da bih nakon kraćeg vremena shvatio da su mi noge toliko utrnule da je bilo teško ponovo se osoviti na njih. Odustao sam nakon toga od sjedenja u tom položaju, svjestan toga da on nije bio stvoren po mojoj mjeri.

Nakon kraćeg upoznavanja dotakli smo se razloga mog dolaska.

-O čemu si želio razgovarati sa mnom? -upita me jogi ljubaznim tonom.

-O više toga, ustvari. No za početak, volio bih da mi malo približite jednu misao, onu koja kaže: -˝Tko sva bića u svome Ja sagleda, i svoje Ja u svim bićima, oslobađa se straha.˝

-Zanimljivo si pitanje postavio za početak, i vrlo složeno. Nadam se da ću ti to uspjeti malo pojasniti. No najprije bih ja tebi postavio jedno pitanje. Jesi li ikad razmišljao o tome tko si to ti ustvari?

-Pa..., -započeh i zastadoh da malo promislim o ovome. -Sebe smatram osobom koja ima svoje želje i snove, i vlastitu osobnost, koja me čini jedinstvenim i različitim od drugih, kao što je to, uostalom, slučaj sa svakim, a ne samo sa mnom.

-Vidiš, -reče on, -govoriš o svojoj osobnosti, o onome po čemu se razlikuješ od drugih, ali jesi li ikad pomišljao na to koliko su ljudi ustvari u svojoj biti slični jedni drugima?

-Sličnosti mogu pronaći, uopćeno gledajući. Ali ipak se ne mogu u potpunosti poistovjetiti sa drugima. Svi smo mi različiti. Živimo drugačijim životom, razmišljamo i osjećamo različito. Svatko od nas ima svoju sudbinu i ide svojim putem kroz život.

-Doista je tako na prvi pogled, -rekao je strpljivo i uljudnim tonom, -ali da li se u suštini baš toliko razlikujemo? Svi mi sanjamo snove o sreći, iako različito shvaćamo pojam sreće. Svi težimo prihvaćanju od drugih i sanjamo o ljubavi, i svi tražimo odgovore na pitanja koja nas muče. Svi plačemo kad izgubimo nekog nama dragog i patimo kad nas povrijede. Nismo li svi mi ljudska bića, iako se razlikujemo po crtama lica i ponašanju?

-Da, ali to nas ipak ne čini u potpunosti jednakima, zar ne? Ne mogu reći da smo svi isti, kada to nismo, -stadoh opravdavati svoj stav, ne shvaćajući u potpunosti što mi on to pokušava objasniti.

-Razumijem na što ciljaš, -nastavio je, -ali ne gledaj u ljudima površinske različitosti. Pogledaj malo dublje, u ljudsko srce. Pokušaj sagledati bit svakog čovjeka i ono što nas čini ljudima i vidjet ćeš da razlike nisu tolike kao što si mislio. Razlike postoje, dakako, ali suština nam je svima zajednička. Svi mi potičemo od istog izvora. Svi dobivamo život od Tvorca, od onoga tko ulijeva život u svako živo biće. I nije toliko bitno što svi san- jamo različite snove, bitno je to što svi mi sanjamo. Nije važno što različito razmišljamo, ipak, svi mi razmišljamo. Nije važno što svi želimo različite stvari, svi mi nešto želimo.

-Uviđam da nismo u svemu toliko različiti, ali ipak ja sam ja. Razmišljam svojom glavom, osjećam svojim srcem i vidim svijet svojim očima. Život doživljavam na svoj način i idem kroz njega vođen svojim željama i potrebama.

-Da, ali upravo to može i svatko drugi reći za sebe, zar ne? To je ono što nas čini sličnima. U grudima svakog od nas kuca ljudsko srce, neovisno o crtama lica, boji kože ili položaju u društvu i sudbini koja nas je zadesila. Kažeš -ja sam ja. Da, ali tko si to ti? Misliš li da te kao čovjeka definira ono što osjećaš i činiš? Je li to ono što određuje tvoju bit? Vjerojatno misliš da je ono što nosiš u sebi nešto što postoji samo ondje, u tebi, i nigdje drugdje iskazano u tom obliku, oživljeno na takav jedinstven, tvoj vlastiti način, skupljeno u tvoj osobni svijet misli, osjećaja i želja. Pa ipak, reci mi, što je od onog što smatraš svojim doista samo tvoje?

-Ali ako sve to nije moje, čije je onda? -upitah zbunjeno.

-Koliko si od onoga što nosiš u sebi dobio od ljudi koje voliš, od pri- jatelja i članova obitelji? Koliko tvojih strahova potječe od onih koji su te povrijedili i koliko tvojih nesigurnosti proizlazi iz situacija koje ti je život donio? Nije li sve što nosiš u sebi došlo izvana? Zato, reci mi, zar čovjek nije samo odraz onoga što se ulije u njega iz vanjskog svijeta? Nije li on samo zbir utisaka koji ostaju trajno utisnuti u njegovoj podsvijesti i svijesti, a došli su iz svijeta koji ga okružuje?

-Dobro. To shvaćam. Ali još uvijek ne nazirem sasvim jasno smisao vaših riječi, -rekoh.

-U redu, evo na što ciljam. Vanjski svijet i naš osobni unutarnji svijet razdvojeni su samo tijelom u koje je zarobljen taj unutarnji svijet i sviješću o našoj osobnosti. No naš unutrašnji svijet samo je specifičan način na koji se taj vanjski svijet prelama u nama. Tako je to tijelo koje razdvaja ta dva svijeta tek prividna barijera. To tijelo je ono što nas zbunjuje i tjera nas da se osjećamo odvojenima od vanjskog svijeta. Tijelo je ono što nas izolira u naš osobni svijet. No kako bismo ti ili ja mogli biti razdvojeni od tog okolnog svijeta kad u njemu živimo. On izgrađuje naše tijelo i održava ga hranom i vodom na životu, on nas odijeva, pruža nam zaklon i snabdijeva svime što je neophodno za život. Taj je svijet toliko utkan u nas da postaje jedno sa nama, a svako razgraničenje tek je prividno. Sazdan si od hrane koju unosiš u sebe, i sazdan si od vode. U tebi živi sve što saznaš i naučiš, i tako u sebi nosiš znanja iz davnina, i u stvari sva znanja svijeta. U sebi nosiš život koji si dobio od svojih roditelja i od onih koji su život dali njima. Tako u sebi nosiš život svih svojih predaka, i ustvari cijelog ljudskog roda, jer svi ljudi imaju iste pretke. U sebi nosiš radosti i tuge. Sazdan si od ovog svijeta, sazdan si od života, i u sebi nosiš cijeli svijet. Tvoj je duh puno veći nego što misliš. On je odraz svega što postoji.

-Gdje su tada granice ljudske duše? –upitah, još zbunjeniji nego što sam ranije bio.

-Ljudsko je biće mjesto susreta prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U njemu se svijet budnosti i svijet sna stapaju u jedno. U njega utječe sve ono što vidi i doživi, i sve će to nastaviti postojati u njemu kao uspomena i kao dojam, -odgovori mi on strpljivo.

-U njemu onda živi čitav svijet?

-Da, u njemu živi čitav svijet, pa i više od toga. U njemu žive beskraj i vječnost. U njemu živi on sam i svatko drugi. Tu, u njemu su nastanjeni nje- govi demoni i Bog. U njemu se zrcale nebo i zemlja, sunčeva svijetlost i tama. Čitav se život pretače u njegovu dušu.

-Onda je moj duh beskrajan?

-Da, duh ti je beskrajan, iako se čini da je on samo nešto što je zarobljeno unutar tvog tijela. O tome govori misao koja kaže da u svome Ja nosiš sva bića i da ona nose tvoje Ja u sebi, jer to je jedno. Sva su bića u tvorbi života blisko povezana. Sudbine su nam toliko isprepletene i u tolikoj mjeri upotpunjuju jedna drugu da se čini da smo svi mi ustvari jedno jedino biće, sa bezbroj različitih lica. To je ono veliko jedinstvo bića koje sam spomenuo prije neki dan, kad sam te prvi puta ugledao ondje među prisutnima. Ispod svih tih lica krije se jedno te isto lice, i u svim tim grudima kuca isto srce, srce života. Jesam li uspio odgovoriti na tvoje pitanje?

-Uh da, počinjem nazirati smisao vaših riječi, ali morat ću još o svemu promisliti. No htio bih vas još nešto pitati, ako mi ne zamjerate.

-U redu, ali ne sada. Vrati se sutra u ovo isto vrijeme i tada ćemo nas- taviti razgovor.

-Kako vi kažete. Hvala vam.

Pozdravio sam se sa njim i otišao natrag u pansion.

* 

Sutradan sam se vratio u hram u dogovoreno vrijeme i zatekao jogija, koji me je očekivao. Ponovo me je primio ljubazno i ponudio mi da sjednem, a onda mi je rekao;

-Izvoli, pitaj me što želiš. Sada možemo nastaviti naš jučerašnji razgovor.

-Želio bih vas zamoliti da mi malo pojasnite o tom Duhu koji ispunjava čitav svemir, -rekoh mu, -i zašto je opisivan pomoću suprotnih pojmova: - stalan u nestalnom, nevidljiv u vidljivom, manji od najmanjeg atoma, a ujedno veći od beskrajnog svemira, daleko i blizu i slično. Što to znači? Zar jedno ne pobija drugo? Ako je u svemu, kako je onda van svega? Ako je nevidljiv, kako je onda vidljiv? To me pomalo zbunjuje, možda zato jer nisam shvatio pravo značenje tih pojmova i takvog načina opisivanja. Želi li se time samo na simboličan način nešto naglasiti, a da nije baš doslovno tako kako je rečeno?

-Doista je djelomično tako. Mogu ti pokušati objasniti, no hoćeš li shvatiti?

-Potrudit ću se.

-Kada se govori o Duhu koji je u svemu i van svega, pod tim se misli na to da Duh obitava u svakoj stvari ovog svijeta, u svakom živom biću i u svakom kutku ovog svemira. On je sve što postoji. On je sve ono što ljudski um može zamisliti i ono što čovjek umom ne može dokučiti. Taj Duh je ono što je u stvarima i što pokreće živote i sudbine. On je ono što određuje putove, uređuje svjetove i stvara život. On daje život, upravlja njime i oduzima ga. Taj Duh je svepostojanje, on je vječnost i beskraj. Svugdje je i u svemu. Neki ga nazivaju Bogom, neki Bramanom, neki ga nazivaju suštinom stvari, prapočelom, izvorom i ishodištem svih života, putova i događaja. Iz njega nastaju svjetovi i u njemu oni nestaju. Neki ga nazivaju Apsolutom, neki jednostavno ljubavlju, neki svemirom, misleći pri tome da je materijalni svemir sve što postoji. Van tog Duha nema ničega, jer On obuhvaća sve što postoji, i sve što postoji nastaje iz njega i postoji u njemu.

-A što znači da je istovremeno daleko i blizu i da boravi nevidljiv u vidljivom?

-Kad se kaže da je istovremeno daleko i blizu, on to i jeste, jer on je svugdje. Kad se kaže da nevidljiv boravi u vidljivom, to znači da čovjek u stvarima vidi tek stvari same. Za njega je drvo tek drvo, ptica tek ptica, oblak je tek oblak, a čovjek tek čovjek. Ali iza svakog tog drveta, u svakom tom čovjeku i u svakoj ptici boravi Duh, taj Duh koji prožima sve stvari. Zato on nevidljiv boravi u vidljivom, jer ono što vidimo kao stvari i bića ustvari su Duh sam. Sve to je djelo Tvorca, njegova kreacija, iako to svojim umom tako sebi ne tumačimo. Možeš li ovo shvatiti? -zastao je na trenutak.

Zamislio sam se i odgovorio mu.

-Mislim da mogu.

-U redu. Da nastavim, taj Duh je u svemu i van svega, što znači da doista obitava u svim stvarima, svim bićima i svim kutovima svemira. Ali je i van njih u tom smislu da starenjem bića on ne stari i smrću bića on ne umire. On lomom nekog predmeta ne biva slomljen i nestankom neke zvijezde ne nestaje. On nadživljava stvari, bića i oblike u čijim se likovima pojavljuje. Zato je izvan vremena, jer ga vrijeme ne dotiče. Za njega prolaznost, starenje i smrt ne postoje.

-Znači, njemu vrijeme ne istječe?

-Ne, ne istječe. On je uvijek jednako star, i vječan je, jer je neuništiv. Sveprisutan je i u svemu, jer sve nastaje iz njega i jer ničega nema van njega. Stalan je u nestalnom zato jer su njegove manifestacije i oblici koje uzima podložni promjeni, ali on sam u svojoj suštini uvijek je isti.

-Ovo nisam shvatio, -rekoh, trudeći se shvatiti njegove riječi, ali bez uspjeha.

-Gledaj, put je utvrđen za sve što kreće na taj životni put, iako se ono što se dogodi na tom putu razlikuje. Svaki čovjek ima različitu sudbinu, pa ipak, svaki život podložan je sudbini. Ni jedan je čovjek ne može izbjeći, ni izmijeniti. To je ono što je stalno i nepromjenjivo, i odnosi se na svakoga. Ono što je stalno u nestalnom je i to da je taj Duh prisutan u svemu što mijenja svoj oblik, ali mijenja se samo oblik koji je Duh uzeo, on sam se ne mijenja. Vremenom ne postaje ni veći ni manji, ni mlađi ni stariji nego što je ranije bio. Nije ni svjetliji ni tamniji. Uvijek je isti, i uvijek i svugdje prisutan. Mijenjaju se samo lica koja nosi. Promjena je samo površinska manifestacija, dok se bit ne mijenja.

-Znači, neki temeljni principi se ne mijenjaju? -upitah sad kad mi je već sve bilo malo jasnije.

-Upravo tako. Zakonitosti na kojima se postojanje temelji se ne mijenjaju. I sama suština, sama bit stvari, također ostaje nepromijenjena. Možda ti to mogu malo približiti na ovom primjeru, -nastavio je govoriti dok sam ga slušao vrlo pažljivo. -Iako si u životu prošao mnoge mijene, izgledom, po duhu i karakteru, kao i po znanju i iskustvu, iako si se mijenjao kao čovjek, ipak si to uvijek bio ti. I do samog kraja ćeš to i ostati. Bio si različit, ali svoju si ljudsku bit zadržao. Mijenjao si se površinski, ali to nikad nisi prestao biti ti sam. Ostao si misaono i emotivno biće koje sanja, ima želje i potrebe, biće koje ima svoju sudbinu i koje će jednom spoznati da je ta ljud- ska bit ustvari nešto mnogo više od toga.

-Možda sam ti previše toga rekao odjedanput, -rekao je na kraju. -Vjerojatno ti većina ovoga sad još nije razumljiva, ali pokušaj razmišljati o ovome i vremenom će ti sve to biti mnogo jasnije. Drago mi je da si mi se obratio i nadam se da sam ti uspio bar malo pomoći.

Shvatio sam to kao naznaku da je ovo kraj razgovora i zahvalih mu na vremenu i razumijevanju.

-Bilo mi je zadovoljstvo. Razmislit ću o svemu ovome. Najljepše zah- valjujem, -rekoh mu opraštajući se od njega.

Rukovali smo se i rastali se. Otišao sam iz hrama pun dojmova, dirnut susretljivošću ovog čovjeka, njegovim strpljenjem i načinom na koji mi je objasnio ono što me je zanimalo. Nije mi doduše sve bilo jasno, ali mislim da ništa od onoga što je rekao nije nedokučivo ako se dobro promisli o svemu. No dobro, sad imam o čemu razmišljati. Zato je ovo bio koristan susret. Bio sam mu zahvalan i mnogo više nego što sam mu to stigao pokazati.

Otiđoh tako zamišljen i zadovoljan.

Na povratku sam se sreo s Hakimom, koji me je odmah upitao;

-No, kako je prošao razgovor? Je li ispunio vaša očekivanja?

-U potpunosti. Vrlo sam vam zahvalan što ste mi ovo omogućili.

-Ne morate mi zahvaljivati. Nisam samo ja taj koji je doprinio tome. Kada čovjek postavi sebi neka pitanja onda odgovori na njih dolaze sami od sebe, -reče Hakim.

-Kako to mislite?

-Zar se niste i sami uvjerili? Kada nešto dovoljno jako želite znati onda sami privlačite odgovore ka sebi. Jednom kad vas počne tjerati potreba da se upotpunite više se ne možete zaustaviti. Stvari vas tada silom inercije vode dalje. Život daje odgovore na mnogo različitih načina. Ti se odgovori kriju na raznim mjestima i dolaze iz različitih izvora, ali ipak su upućeni upravo vama.

-Može biti da je tako, -rekoh. -U svakom slučaju hvala vam još jednom.

-Nema na čemu.

-Hakim, siguran sam da imate vlastite zamisli o mnogim stvarima vezanim uz vjeru i općenito uz život. Ali kad bih vas upitao koliko ste čvrsto uvjereni u te svoje stavove i na koliko čvrstim temeljima oni stoje, što biste mi odgovorili?

-Razumijem na što ciljate. Gledajte, sve ono što ne možemo u potpunosti shvatiti i obrazložiti, i u čemu ne možemo pronaći jasne zakonitosti, ostaje zagonetka. Sve dok život ne možemo sasvim razumjeti nećemo moći reći da znamo išta o životu, već samo da slutimo i nagađamo. Zato vjernik može reći jedino da vjeruje u nešto, ne i da zna. Jer znati znači lišiti se svih nepoz- nanica i imati potpun pregled nad svime, a to će se moći tek onda kad budu otkrivene sve tajne.

-No ako u nekoj filozofiji ne postoje proturječnosti i nema u njoj pret- postavki koje su neodržive u stvarnosti, ako se sve uklapa u jedinstvenu sliku, ima smisla i ne može se opovrgnuti, onda je takva filozofija dovoljno blizu tome da bude neosporiva, zar ne? -upitah ga.

-Da, samo što svi svoju vjeru i svoju životnu filozofiju smatraju upravo takvom. A pri tome tuđe zamisli i druge vjere smatraju besmislenima i lažnima. Tko bi to mogao shvatiti?

-Istina, -rekoh. -Ljudi se toliko čvrsto drže svojih uvjerenja da su čak i spremni ubiti zbog njih. I to samo iz straha da bi njihova stara uvjerenja prihvaćanjem tuđih zamisli mogla izgubiti svoje temelje i pasti u vodu.

-Da, nije lako čuti suprotna mišljenja, koja dovode u pitanje naša vjerovanja, a ponekad ih čak i učine smiješnima, -reče Hakim osmjehnuvši se.

-Zato je lakše tuđe stavove smatrati zabludama nego se kritički suočiti sa svojima i shvatiti da je sve ono u što smo tako čvrsto vjerovali tek djelić istine, tek naše ograničeno iskustvo i tek jedan od mogućih putova, - nadovezah se na ono što je rekao.

-Ali zašto je način privlačenja ljudi jednoj određenoj religiji taj da se ostale proglašavaju bezvrijednima? Zar se jednome treba privući blateći druge? Nije li Tvorac samo jedan? I zar tada nije taj isti stvorio sve ljude? Nije li tada On stvorio i pripadnike jednih i pripadnike drugih religija? I ne očituje li se jedan te isti Bog u svemu, u svakom čovjeku i svakom narodu, u svakom učenju i svakoj religiji? -reče Hakim s nekim pritajenim gnjevom u glasu.

Zapanjeno ga pogledah nakon ovoga što je rekao. Da, slagao sam se s njim. I sam to shvaćam tako nekako, da je jedan Bog koji se očituje u svakom učenju i svakoj religiji. Lijepo je čuti da još netko misli tako.

Povukoh se nakon ovoga u svoju sobu i stadoh razmišljati o današnjem razgovoru, a nakon nekog vremena utonuo sam u san. Kad sam otvorio oči misli su opet potekle same od sebe. Ovaj puta su se probudile uspomene na majku. I opet se pred mojim očima stao premotavati film, od onih najranijih vremena prema onome što je uslijedilo kao gorka, neizbježna sudbina. Pojavile su se uspomene na djetinjstvo, na tople dane osunčane svijetlim sjajem bezbrižnosti i sreće. Mogao sam vidjeti svoju majku kao iznimno lijepu, još uvijek mladu ženu, čuti njen topao, nježan glas, vidjeti radost u njenim očima, prisjetiti se njenog lika. Sve to pruža sliku koja i danas preda mnom sja nepomućenom svetošću. Ako sam ikoga doista volio u svojoj obitelji to je, uz brata dakako, bila ona. I ona je mene voljela bezuvjetnom ljubavlju. Sjećam se njene beskrajne dobrote i skromnosti, njene ljupkosti i iskrenosti, i prije svega čestitosti i pravednosti. Takva se slika zadržala preda mnom neko vrijeme, a zatim ju je zamijenila druga, iz kasnijeg vremena, kad sam imao nešto više od osam godina i kad mi je umrla baka, majčina mama. I sjećam se njenih suza i njene boli iz tog vremena, a sjećam se i strahotnih razdoblja koja su započela nekako s tim događajem. Tada su započele strašne svađe među članovima naše obitelji, koje su moju majku bacale u potpuni očaj, jer je ona bila najviše pogođena čitavom situacijom u obitelji. I sjećam se majčinih suza nakon svake svađe, njenog blijedog, izmučenog lica i ugaslog pogleda punog tuge. I to se svirepo mučenje nastavljalo godinama, koje su se rastegnule na desetljeća, a iz majke je vremenom polako istjecao život.

Da, sjećam se majčinih suza. I danas me diraju, kao i nekad. To ju je gotovo slomilo i iscrpilo život iz nje. A onda, prisjećam se i onih vremena kad su započele moje strahovite krize, i sjećam se toga da se ona jedina od svih zauzimala za mene, iskazujući bezgraničnu nježnost i podršku kad mi je bilo najteže. Sjećam se i toga koliko se žrtvovala za mene, a i toga koliko je sve to skupo platila. Da, jer i ja sam bio u najosjetljivijem stanju, potpuno iscrpljen u to vrijeme, i u svojoj sam boli često znao biti zao, grub i nepravedan prema njoj, nerijetko je vrlo teško povrjeđujući nekom niskom opaskom, uopće ne razmišljajući, uopće ne shvaćajući koliko sam podmukao bio u svojoj slijepoj ogorčenosti. Da, sjećam se i njene tuge zbog svega toga, jako se dobro sjećam svega. Kako sam samo nesmotren znao biti, kako brzoplet i grub. A ovo što sam joj ja činio, ova rana na njenom srcu koju sam joj ja zadao, možda ju je boljela još mnogo više od onoga što je doživljavala od svoje sestre, a i od svojeg muža, koji je uvijek bio dalek i hladan prema njoj. Meni je davala svu svoju ljubav, a ja sam uzvraćao poput najgoreg bijednika.

Da, boljelo ju je to, znam da je boljelo, jer boljelo je poslije i mene. Žar- ilo je poput usijanog željeza prislonjenog na lice, jer tada se više ništa nije moglo ispraviti. Bilo je prekasno. Sjećam se tih vremena jasno. Tada je majka već posustajala pod teretom svega onoga što ju je snalazilo. Udarci su stizali sa svih strana, a ona nije imala kamo. Sjećam se jasno i toga koliko je puta znala reći u očaju i tuzi; -˝Otići ću jednom odavde, sasvim sigurno ću otići, i sve vas ostaviti.˝ Tuga joj nije silazila s lica, ni očaj izlazio iz srca, i vremenom je postala neizlječivo tužna, rastresena i potištena. Njen je očaj uskoro prerastao u dugotrajnu depresiju, a zatim je oboljela. Ispočetka su doktori govorili da se radi o rastrojstvu živaca. I ona se počela sunovraćivati u ponor, a ja sam u to vrijeme, vidjevši što se s njom događa, počeo osjećati da sam ja glavni krivac za sve to. Da ja nisam bio takav prema njoj sigurno se ni ona ne bi razboljela, to sam slutio, u to sam najdublje vjerovao. I mom kajanju nije bilo kraja. Kako je to samo peklo iznutra, kako je ranjavalo moju izmučenu dušu. I to me bacalo u potpuni očaj. Uzalud sam pokušavao da joj se iskupim. Nisam mogao ništa. Pred sobom se nisam mogao skriti. Nije postojao način da se sebi opravdam zbog svih ružnih riječi koje sam joj rekao.

A kasnije se ispostavilo da se ne radi o rastrojstvu živaca ili o duševnoj bolesti, već da boluje od atrofije mozga. Znali smo tada svi da za nju nema više spasa. Gledao sam je kako se raspada iznutra. Prvo više nije mogla ra- diti, jer je postala previše zaboravna i rastresena, pa je otišla na dugotrajno bolovanje, onda više nije mogla čak ni pisati, jer nije znala kako se to radi. Sve je manje u to vrijeme i pričala. Njene su riječi postajale sve rjeđe i rjeđe, dok na kraju nije skroz utihnula. U posljednje tri godine svoga života nije izgovorila ni jednu riječ. Sanjao sam tada svake noći iznova da moja mama sjedi sa mnom uz stol, ili šeta sa mnom, i da pričamo, i bio sam beskrajno sretan što joj čujem glas, ne vjerujući u svom zaprepaštenju da je opet pro- govorila, da je ozdravila i da će od sada sve biti kao nekad. Valovi sreće su me preplavljivali zbog toga, nisam se mogao nadiviti njenom umilnom glasu, misleći da je to java, a ne san. A onda sam pred buđenje, u polusnu, postao svjestan toga da je to bio samo san, i suze bi mi potekle svaki put. Tri godine sam se budio u suzama uvijek nakon istog sna, u kojem joj čujem glas, tako lijep, tako drag mom srcu, a onda nakon spoznaje da sve to nije stvarno, da ću je već malo kasnije naći bezglasnu, tužnu i slomljenu.

Uzaludna je bila spoznaja da je oboljela od urođene bolesti, od one iste od koje je umrla i moja baka. Krivnja se trajno naselila u meni. Bio sam bespomoćan pred njom. Svaka moja riječ koja je nekad nju zaboljela mene je sad boljela još više, svaka njena suza mene je pekla još puno, puno više, jer povratka više nije bilo. Za nju nije bilo spasa. Uzalud su bila bolnička liječenja, uzalud terapije.

U to sam vrijeme pročitao jednu priču o starom židovu koji je svog usvojenog sina, bolesnog dječačića, kojem je prijetila smrt, iskupio pred Bogom, ponudivši se umjesto njega. I tada je starca zadesila bolest i propadanje, koji su bili namijenjeni njegovu sinu. Starac je uskoro umro, a dječak je nekim čudom potpuno ozdravio. Dugo me je zaokupljala ta priča i ja sam počeo razmišljati o tome na koji način bih ja mogao iskupiti svoju majku. U to sam vrijeme posjećivao jednog svećenika i mnogo smo razgovarali o vjeri, i ja sam mu ispričao ovu priču, upitavši ga postoji li uistinu način da se nekoga iskupi pred Bogom. On je tada rekao da postoji, samo treba naći pravu riječ. Ja tu riječ nisam mogao pronaći, ali vjerovao sam da postoji način i da nije riječ bitna, već ponuda. Mislio sam, Bogu izgovorena riječ ionako ništa ne znači kad on poznaje naše misli i osjećaje. Mislio sam, trebam samo pronaći pravi način. I u svojoj tuzi ponudio sam Bogu deset godina svog života, samo da mi majka ponovo ozdravi. I nadao sam se, vjerovao sam u to više nego u išta. Ali ako je Bog i postojao, a vjerovao sam da postoji, on moju želju nije čuo. Ili nisam ponudio dovoljno veliku žrtvu u zamjenu za majčin život. Da sam to samo tada znao ponudio bih više, puno više.

I kraj je uskoro stigao. Nije mi bilo ni malo utješno znati da je time za nju prestala svaka patnja i da ju je smrt spasila od daljnje bijede. Nje više nije bilo, ni u mom životu, ni u mojim danima, tek u mojim snovima i mojim tugama. Pronašao sam kasnije neke njene stare fotografije i zagledao se u njih. Na jednoj od njih lice joj je bilo mlado, blistalo je dobrotom i ljepotom i odisalo nekom čistoćom, kao da ga okružuje aura neke svetosti, a na drugoj joj je lice bilo nešto starije, ali i dalje jednako lijepo. No iz očiju joj je tu isijavala teška, mučna, neizlječiva, preduboka tuga, izraz prepuštanja i odustajanja od svega. Da, život ju je slomio, a ja sam bio jednako kriv kao i bolest koja ju je dotukla. Isti takav izraz lica vidio sam i na jednoj bratovoj fotografiji iz tih vremena, tu tugu, taj očaj, tu sjenu preko lica, dok je na starijim fotografijama blistao vedrinom i životnom radošću. To je bila moja velika tuga, taj osmjeh koji sam im, između ostalih, i ja pomogao skinuti sa lica. I danas kad sklopim oči i prisjetim se svega toga suza mi klizne niz obraz. Ali sad je kasno, prekasno. Tu pomoći više nema.

* 

Idući su se dan u dogovoreno vrijeme Dick i Tom vratili na aerodrom i potražili Claru. Tom joj se nasmiješio i rekao;

-Onda, jeste li uspjeli što doznati?

-Jesam, ali ono što sam saznala neće vam biti od puno koristi. U zadnja tri-četiri dana ni jedan se John Smith nije ukrcao ni na jedan let ovdje kod nas.

-Dovraga, -procijedi Dick.

-Ma šuti, -opomenu ga tiho Tom, pa se opet obrati blagajnici. -Ustvari, puno ste nam pomogli. Bar znamo da nije otputovao avionom. Zaista ste nam puno pomogli. Hvala vam na pomoći. Bili ste vrlo ljubazni.

-Nema na čemu. Žao mi je što vam nisam mogla reći više od ovoga, ali to nije do mene.

-U redu, shvaćam, -reče Tom. -Hvala još jednom, i do viđenja.

-Doviđenja.

Kad su se malo udaljili Dick ljutito izlane;

-Prokleta guska. Od kakve nam je to pomoći bila kad nam nije ništa rekla?

-Ma šuti. Ipak se potrudila. A sad nam preostaje jedino da ovo ponovimo i drugdje. Idemo prvo na najbliži željeznički kolodvor.

-U redu, što je tu je, -reče Dick. -Idemo na željeznički kolodvor.

-Zašto ponavljaš ono što sam ja rekao? -upita ga Tom zajedljivo.

-Šta te briga. Zaveži.

 

*

 

Idući dan obojica su otišli na kolodvor i počeli se raspitivati po blagaj- nama o prijatelju koji je otputovao, a otac mu je na samrti, pa mu žele javiti da se na vrijeme vrati natrag dok još nije prekasno, ali stvar je bila uzaludna. Nisu uspjeli ništa doznati i sada su već obojica postali poprilično nervozni. Izgleda da im je u glavi počela odzvanjati Cordova prijetnja da će njima dvojici oderati kožu ako ne pronađu odbjegloga Smitha.

Idući dan su se ponovo vratili na isti kolodvor okušavši sreću u suprotnoj smjeni. Možda je netko od onih što rade u drugoj smjeni vidio Smitha. Tom se odvojio od Dicka i svaki je otišao na drugu blagajnu da ubrzaju stvar, jer blagajni je bilo mnogo. Tom se i dalje raspitivao o nestalom prijatelju kojem je otac vrlo blizu smrti, a Dicku je nešto sinulo u glavi.

-Ova priča sa prijateljem i umirućim ocem, -pomisli Dick, -očito nije dovoljna da impresionira ijednu od ovih blagajnica. Možda nam sve one lažu, a neka od njih sigurno zna istinu i sjeća ga se. Imaju one savršenu memoriju, siguran sam u to. Idem ja malo izmijeniti priču i izmisliti neku žešću varijantu. Možda će onda htjeti surađivati.

I tako je došao do blagajnice koja mu je bila najbliža, približio se skroz staklu pred njom, sagnuo se do otvora na njemu i obratio joj se;

-Khm, -zakašljao se. -Dobar dan, gospođo. Trebao bih vašu pomoć.

-Da, shvaćam, kupili biste kartu za vlak. Zato sam i ovdje. Izvolite samo, recite.

-Ustvari ne, nije u tome stvar. Potrebna mi je pomoć druge vrste. -I to je istina, jer bih te rado odveo u neki stan i primio od tebe uslugu erotske masaže, sa pušenjem na kraju, -pomislio je Dick, no zatim je opet progovorio naglas; -Treba mi pomoć druge vrste. Vidite, ja sam privatni detektiv i obavljam jedan vrlo važan posao.

-A kakav to posao? -obrecnu se ona.

-Tražim jednog opasnog kriminalca, koji je prije tri ili četiri dana možda baš sa ovog kolodvora otputovao vlakom. On je ubojica, a policija je vrlo neučinkovita u tim stvarima, naročito kad se radi o nekome tko je pobjegao u drugu državu, pa me je obitelj ubijenoga unajmila da pronađem gada. Jadniku je, mislim na ubijenoga, ovaj prokletnik ispucao cijeli šaržer u tijelo, prvo u koljena, pa u laktove, a zatim i u stomak. I na kraju mu je, zamislite vrhunac, iskopao oba oka i ostavio ga još živog u nekoj uličici da krepa, tj. umre, to sam htio reći. Jadnika su pronašli tek desetak dana kasnije, kad se već počeo raspadati. Crvi, ako niste znali, vrlo dobro obavljaju svoj posao. Ne biste vjerovali kako dobro, -izvergla na brzinu Dick, koji inače nije sklon sklapanju ovako dugačkih i složenih rečenica.

-Ah, tako, -reče ona ravnodušno.

-Da, baš tako. Jeste li voljni pomoći? Čovjek kojeg tražim visok je oko metar i osamdeset, tamne kose prošarane sijedim vlasima, malo jače konstitucije, bucmast u licu i ima nekih trideset i pet godina, a zadnji put je viđen u zimskom kaputu bež boje i u crnim samtenim hlačama.

-Da? -upita ona.

-Da. Jeste li ovdje vidjeli ikoga sličnog ovih dana?

-Mali, ne kenjaj, -odvrati ona žustro. -Jučer si bio tu i prodao mi priču o istom takvom tipu, samo je to onda još bio tvoj prijatelj kojem je otac na samrti, pa ga tražiš da mu javiš tužnu vijest. Gubi se odavde i ne trati više moje vrijeme. Nemam ja vremena za takve lažove kao što si ti.

-Što? Tko kenja? -viknu Dick na nju. -Tko je lažov? Ma nemoj, kučko, -rekao je i proturio svoju ruku kroz otvor u staklu pred blagajnom, pokušavajući zgrabiti blagajnicu. No ona se na vrijeme izmakla i jedino što je Dick uspio učiniti je da strgne majicu sa nje, a ona je ostala samo u grudnjaku. -Prokleta ženturačo, čekaj samo da te dohvatim, -počeo je drečati na sav glas, a Tom, koji je bio u blizini, čuo je to, i kad je vidio blagajnicu u grudnjaku i Dicka koji je pokušava dohvatiti uhvatio se za glavu i odmah pojurio ka njemu.

-Kučko jedna prokleta, -nastavio je vikati na nju Dick. -Jeb... -pokušavao joj je opsovati majku, ali ga je Tom zgrabio i prekrio mu rukom usta prije toga.

-Šuti, idiote. Šuti ili ću te udariti tako da ćeš pasti u nesvijest, -razvikao se na njega Tom. -Oprostite ovoj neukoj i neotesanoj budali, -doviknuo je blagajnici. -Malo je pod stresom. Žena ga je napustila prije par dana, pa su mu živci malo rastrojeni.

-Ma nabijem ja i njega i vas, -dreknu ona na njega. -Gubite se prije nego što pozovem policiju. A pojavite li se ovdje još samo jednom zaista ću zvati policiju, bez imalo predomišljanja, pa ćete malo odležati u zatvoru dok se ne ohladite.

-Ma koga ona nabije, -vikao je Dick otevši se Tomu iz ruku, ali ga je ovaj sada uhvatio s leđa, podvukavši svoje ruke ispod njegovih pazuha i uhvativši ga dlanovima za vrat oborio ga je na tlo. Zavrnuo mu je ruku, na što je ovaj bolno uskliknuo, i počeo ga je vući po podu prema izlazu sa kolodvora.

-Budalo, -rekao mu je Tom. -Zar zaista želiš da nam natovari policiju na leđa? Daj budi pametan bar jednom u životu. Saberi se malo.

-Dobro, ali prvo me pusti i prestani me vući.

-Ni slučajno, sve dok te ne odvučem van iz ove prostorije, da ne bi opet nasrnuo na blagajnicu.

 

*

 

Jedne večeri umjesto da odem u šetnju kao obično odlučio sam ostati u svojoj sobi, jer mi se nije išlo van. Odlučih stoga uzeti nešto za čitati, izvalih se na krevetu i otvorih prvu stranici. Nakon nešto više od tri sata završio sam sa čitanjem. Knjiga koju sam upravo pročitao bila je doista čudna, i to doslovno rečeno. Već sam dugo imao želju da pročitam Kafkin ˝Proces,˝ i nedavno sam je kupio u mekom uvezu sa sitne novce. I sada, nakon što sam je pročitao, nije mi bilo jasno kako sam to uopće uspio učiniti, jer sam se uz nju beskrajno dosađivao. Bila je to jedna od onih knjiga za koju sam mis- lio da će njen kraj donijeti neki drastičan zaokret i fascinantan rasplet, koji će dati neki smisao čitavoj knjizi i koji će imati neku duboku filozofsku poantu nad kojom ću se zamisliti, ali ništa od svega. Čitao sam je samo zato da mi prođe vrijeme. A ovo je zaista bio jedan od najgorih načina da se ubije vrijeme. Dosadna, nezanimljiva knjiga sa dosadnim likovima, apsurdnom radnjom, nezanimljivim dijalozima, pisana vrlo šturim stilom, bez ljepote, bez dinamike, bez ikakve filozofske poante, knjiga koja prkosi svim onim pravilima koja se daju kao naputci onima koji pišu romane, poput onih da knjiga treba biti zanimljiva, da treba vezati čitaočevu pažnju, da treba imati smisla i imati jasno razrađenu konstrukciju. Ovo što sam upravo pročitao bilo je sve suprotno tome. A na koricama knjige piše da je ovo remek djelo.

-Moj Bože, -pomislih, -kakav je idiot ovo mogao proglasiti remek djelom? Pa ova knjiga je najobičnije smeće, spomenik jednog vremena u kojem su stvorena tolika promašena djela i u kojem je sazdana filozofija jedne generacije koja je od onoga što je proglašavala umjetnošću stvorila jedno veliko izrugivanje umjetnosti, smislu i ljepoti izražavanja. Da, bilo je to čudno razdoblje, vrijeme koje je uništilo svaki smisao u umjetnosti. Je li to bio izraz generacije očajnika, koja nije vjerovala ni u što osim u glupost, besmisao i apsurde? Kakvo je to siromaštvo duha moralo biti da je moglo kreirati nešto poput ovog djela? Zar je čovječanstvo otišlo toliko daleko da je počelo negirati svaki vid estetike u umjetnosti i od svojih boleština i svoje ispraznosti stvoriti čitavu filozofiju? Zar je čovjek našeg vremena postao toliko nesretan, izgubljen i očajan da je morao posezati za ovakvim drastičnim rješenjima i drastičnim iskazima svojih sumanutih duševnih stanja, u kojima se negira sve ono u što se ranije vjerovalo i što se ranije smatralo vrijednim i lijepim? Zar je otišlo toliko daleko da se ovakva djela smatraju umjetnošću, i to još remek djelima? Ne razumijem. Ali za sve ovo postoje brojni primjeri i u slikarstvu, kiparstvu i drugim granama umjetnosti, gdje se od čovjekovog izmeta stvara filozofija i gdje se veliča morbidnost i glupost, neukus i nedostatak svake zanatske vještine.

Da, s takvim sam mislima dovršio čitanje ove knjige i požalio sam što sam je uopće počeo čitati. Nisam uspio uhvatiti nikakvu poantu u svemu ovome što sam pročitao osim da se radi o veličanju apsurda, i to je, čini se, bio jedini cilj ovog djela. A to doista može biti samo iskaz nečije zbunjenosti, izgubljenosti i očaja. Možda je vrijeme u kojem živimo takvo, a možda je to tek privremeni hir, privremena moda, nešto što je netko započeo čisto iz dosade, pa su onda drugi to počeli oponašati, a onda se našao i netko tko je sve to počeo veličati i pridavati tome preveliku pozornost. Doista, sve je to previše groteskno, a ako je to izraz duševnog i mentalnog stanja jednog ili čak više naraštaja ljudi, onda je to zaista jadno i otužno. Žalosno je da su stvari dotle došle. Zaista je žalosno u što smo se to vremenom pretvorili, u bića bez mašte i kreativnosti, u bića bez ljubavi, vjere i ljepote u sebi, u negacije sebe samih, u prazne ljušture koje vjeruju u isprazne filozofije i sulude ideologije.

Da, baš žalosno. Ne znam što bih drugo pomislio o svemu ovome. Čuo sam jednom da je ova knjiga stajala deset godina u ladici i da je svojevremeno nitko nije želio objaviti, a sad mi je jasno i zašto. Valjda tada još nisu u potpunosti sazreli uvjeti za ovako drastičan zaokret u pisanju, za ovakvo banalno ubijanje svega što ima nekakvu estetsku ili filozofsku vrijednost.

Prilično sam se snuždio nakon ove knjige i čak sam počeo tonuti u neko poludepresivno stanje. Bilo je već prilično kasno, iza ponoći, kad sam završio sa čitanjem i već mi se ukočio vrat od čitanja u ležećem položaju, pa sam ustao da se malo protegnem.

Hansa i Björna više nisam viđao, a Hakim mi je kasnije rekao da su otišli, pa sam se pomalo počeo dosađivati bez njih. Valjda su otputovali na Tajland, naći djevojčice. Bože, kakvi su to specijalci.

 

*

 

Dani su mi u ovom gradu počeli prolaziti kao u snu. Nisam bio siguran je li sve ono što ovdje doživljavam stvarnost. Bio sam daleko od svog doma i svoga grada, i činilo se da je prošlost vezana uz njih počela blijedjeti. Pritisak je popustio, rađale su se u meni drugačije misli i drugačiji osjećaji. Našao sam se u jednom drugačijem svijetu i život mi je krenuo sasvim drugačijim tokom. Činilo se da sam polako počeo zaboravljati stare tuge, no kako je vrijeme prolazilo pokazalo se da je to bio tek privid.

Iako sam sada bio tako daleko od kuće, odvojen od onih dijelova svog života koji su bili toliko bolni i daleko od ljudi koji su me povrijedili, često bih uhvatio sebe kako razmišljam o njima. Nisam iz svojih misli mogao istisnuti sve ono zbog čega sam napustio svoj dom i otišao na drugi kraj svijeta. Sve su više navirale stare slike, i sve su oštrije bile. Budile su sjećanja i nosile sa sobom bol. Ponekad sam pokušao zamisliti kako bi bilo da su stvari krenule drugačijim tokom, da su moji nekadašnji drugovi još uvijek moji prijatelji i da nam se životni putovi nikad nisu razdvojili. Osjećao sam nostalgiju za njima, a nije mi bilo jasno zašto. Možda sam sve to trebao zab- oraviti. Možda sam trebao zatvoriti vrata koja vode u prošlost, baciti ključ i izbrisati iz sebe uspomene na bolne trenutke, ali nisam to mogao učiniti.

Tako je moja bol ponovo zaživjela i ponovo je imala moć nada mnom.

Kako sam se prisjetio starih druženja tako sam odškrinuo vrata kroz koja su počele navirati i druge uspomene. Polako sam bivao uvučen u mračni svijet svoje prošlosti, u onaj svijet koji me je pritiskao i kojem nisam mogao uteći. Stale su pred mene navirati moje najbolnije uspomene i oko mene širiti tamnu izmaglicu iz koje su se počele pojavljivati slike smrti.

Eh, smrt. Nekad sam je prizivao želeći u njoj pronaći spas. Bilo je to razdoblje mog najvećeg očaja. Preda mnom tada nije postojalo ni jedno drugo rješenje, ni jedan drugi izlaz. I smrt sam tada priželjkivao kao onu koja će skinuti s mene prokletstvo života i povesti me u ništavilo.

Izbrisati iz sebe čitav svijet, ubiti ga i odstraniti iz sebe, poništiti sjećanje na svijet ljudi, i vlastitom smrću ubiti i ono što su usadili u mene, kakav bi to blagoslov bio.

Kasnije, kad smrt više nisam poistovjećivao s konačnim poništenjem, ona je za mene postala zagonetkom s kojom bih se rado suočio. Nisam više priželjkivao svoju smrt, ali sam jednom, kad za susret s njom dođe vrijeme, rado želio otkriti kuda ona vodi, u koje to tajanstvene svjetove, kojim to ta- janstvenim putovima sudbine, koji sežu i iza života. Kakvim to tajanstvenim zakonima duša podliježe nakon smrti tijela i kuda će dalje ići, natrag u ovaj svijet ili u neki drugi? Hoće li prijeći u neki viši oblik svijesti i postojanja, u neki bolji svijet? I tko će je dočekati u trenutku odlaska? Hoće li to biti božanstva iz tibetanske mitologije ili anđeli koji će me povesti sa sobom? Ili će me možda na svojim leđima ponijeti golema garuda? Kakvim ću svjetovima kročiti dok me na ovom svijetu nema i kakav će biti moj put kroz dolinu smrti? Da li ću tamo doživjeti neko čudesno prosvjetljenje, neko veličanstveno suočenje sa pravom stvarnošću? I hoće li me put vratiti na ovu Zemlju ili će me voditi nebeskim stazama, bliže svjetovima blaženstva i sreće, dalje od ovog svijeta boli i tuge?

Toliko toga sam očekivao od tog trenutka. Toliko je tajni kojima sam se nadao tamo naći odgovora. Koliko čudesnih mogućnosti je otvarao taj trenutak koji jednom ionako ima doći! Nije to više bila želja za bijegom, ni za ubijanjem boli u sebi. Sad je to bila želja za suočenjem sa vječnom tajnom, sa istinskim licem života i za tim da se uvjerim u besmrtnost duše. Sad je to bila želja da hodim svjetovima još blistavijima od onih kojima sam nekoć hodio u zemlji sna, da osjetim taj nebeski blistavi sjaj koji će me dodirnuti prstima vječnosti, odagnati strah, ugasiti tugu u meni i pokazati da postojim i dalje, i da je moj život nešto što nije ukaljano zemaljskim postojanjem i tuđom zlobom.

Tisuću je novih putova otvarala ova zamisao da iza smrti još ima života. Tek time je postojanje dobivalo smisao. Ovim se preda mnom otvorio jedan čitav novi, nepoznati svemir i otvorila se mogućnost sagledavanja drugačijeg lica života. Nije više bilo granica, rodio se beskraj, rodila se vječnost. Sve se staro, ograničeno i besmisleno sada srušilo i pretvorilo u pepeo iz kojeg se rodio novi svijet, veći i trajniji, onaj koji pripada svima i koji svima jednako daje.

I dok sam nekad osjećao strah od smrti, mnogo prije onih vremena kad sam je počeo priželjkivati kao spas, tako sam je kasnije prestao priželjkivati kao bijeg od života i počeo je promatrati u drugačijem svijetlu, bez straha. Sad sam je vidio kao učiteljicu koja otvara oči, pomaže da se skinu velovi zablude sa svijesti i pokazuje put ka onom besmrtnom u nama, što nije pod- ložno protjecanju vremena.

Slutio sam sada mnogo toga novog. No možda me tuda povukla želja da se na ovaj način suočim sa smrću onih koji su me zauvijek napustili. Možda sam time samo želio izbjeći suočenje sa smrću, i svojom i njihovom. Ipak, bilo mi je jasno da je vjerojatnost da je smrt konačni kraj jednaka vjerojatnosti da ona to nije.

Bilo mi je jasno i to da život dobiva neki smisao jedino ako se smrt, kao zamisao o konačnom poništenju bića, nadvlada. Život kao jedina prilika, kao greška i kao okrutna šala slučaja doista nema baš nikakvog smisla, ni opravdanja.

I na kraju sam prestao priželjkivati susret sa smrću. Mislio sam; -Neka dođe kad joj bude vrijeme i neka mi sa sobom donese suočenje s onim što se krije na drugoj strani.

No ona mene nije puštala tako lako.

Koliko sam samo puta bio suočen s njom, koliko je samo puta nada mnom raširila svoja krila.

Kao da je znalački birala način na koji će me najbolnije raniti, a ipak me održati na ovom svijetu da bih trpio i nosio njen biljeg na svom srcu, uklanjala je iz mog života jednog po jednog one koje sam najviše volio.

Odlazili su prijatelji jedan za drugim, iz mog su života zauvijek bivala uklonjena njihova nasmijana lica. Umirao sam sa svakim od njih, mnogo bolnije i duže nego oni sami.

Sjetih se i toga kako sam ostao bez majke. Iako je dugo pobolijevala, ipak se još ni izbliza u tom trenutku nije mogao nazrijeti kraj. Došlo je to tako iznenada. I sjetih se i toga kako sam je dva dana prije tog trenutka pos- jetio u bolnici. Bio je to inače dan na koji bih joj svake godine kupovao cvijeće, a ja sam pomislio da joj ionako sad to cvijeće nije važno. A dva dana kasnije više je nije bilo, i u mene se zauvijek urezala misao da sam propustio zadnju priliku u životu da je darujem cvijećem. Vratio sam se u mislima i u trenutak kad sam stajao nad bolničkim krevetom svoga brata, gledajući potpuno bespomoćan kako ga život napušta. Nije bilo sile na ovom svijetu koja ga je mogla zadržati tu, uz mene. I sjetih se i toga kako sam sta- jao nad njegovim odrom i ponavljao u sebi; -Bože, zašto on, a ne ja?

Smrt se tada trajno uselila u mene.

Oživjele su sad uspomene na te događaje, bolnije od svega drugog što me je snašlo u životu, i ja sam opet živio u njima. Gomilalo se sve ovo u meni i nisam nalazio načina da se oslobodim tih osjećaja i mračnih misli. Naletio sam jednom na Hakima tako smrknut i tužan. I pomislih, možda on može nešto da mi kaže, možda može malo olakšati.

Stadoh mu stoga pričati o svemu, i ne razmišljajući o tome želi li on to slušati ili ne. Pričao sam mu o svom gubitku i o osjećajima koji su sad ponovo oživjeli u meni, na što mi je on rekao;

-Ono što nas najviše pogodi smrću nekog nama dragog je suočenje s tim da nikad više nećemo moći izmijeniti ni jednu riječ s njim, ni vidjeti mu lice i čuti glas, i da nikad više nećemo dijeliti trenutke koje donosi život. I ono što ostaje je jedna golema praznina u srcu i duši, ispunjena tugom i skrhanošću. Tek gubitkom postajemo svjesni koliko smo toga propustili reći onome koga više nema i koliko toga smo još trebali popraviti. Svaki naš propust boli, i svaka naša ružna gesta, jer ostaje spoznaja da se to više nikada neće moći ispraviti.

-No da se smrt nije uplela, -nastavio je, -i da smo ostali skupa, tko zna bismo li se zajedno smijali onoliko koliko zamišljamo da smo još mogli i bismo li rekli sve one riječi zbog kojih sad očajavamo što smo ih propustili reći?

-Hm, ne znam, -rekao sam na ovo.

-I tko zna, -dodao je, -bismo li ispravili sve one greške koje sada uviđamo da smo počinili ili bismo nastavili činiti sve po starom? Tko zna zašto smo takvi da ne čuvamo sreću dok se još može sačuvati, umjesto da plačemo kad je već prekasno. Možda zato što sve uzimamo suviše zdravo za gotovo, kao nešto što nam pripada. I zato to ne cijenimo dok ne uvidimo da je ono što smo imali mnogo više nego što imaju drugi i da nam to ne pripada nekim pravom, već nam je poklonjeno uz velika odricanja. Tko zna zašto grešku prepoznajemo tek kad je učinjena? Tko zna zašto se pravo lice stvari prepoznaje tek pogledom unatrag u prošlost, kad je sve prošlo i ne može se više ispraviti? No ako je to svima svojstveno možda je baš to normalno, jer da toga nema bili bismo nepogrešivi. A ovako smo ipak samo ljudi.

-Možda je u pravu, -pomislio sam čuvši njegove riječi. No nije mi to donijelo olakšanje. Tko zna zašto, ali nisu me utješile ove riječi. I dalje sam sve ovo nosio u sebi i pritisak nije popuštao.

Lutao bih tako gradom spuštene glave, ne gledajući kuda idem. Išao sam kao u nekom polusnu. Često bih došao do rijeke i zagledao se u daljinu, tamo gdje se rijeka gubi, blijedeći na mjestu gdje je izbrisana jasna granica između neba i zemlje.

Mnogo su mi značile ove šetnje uz rijeku. Imala je neku čudnu moć da umiri moje uzburkane misli i očara me svojom ljepotom. Stajao bih neri- jetko na obali ili bih išao uz nju, promatrajući boje koje se razlijevaju po njenoj površini. Gledao sam kako odražava boju neba i oblaka, i boju sunca i zelenila sa svojih obala. Svaki put odisala je drugačijim tonovima, kao da mijenja raspoloženja. Nekad je bila tmurna i ozbiljna, nekad siva i gotovo bezlična, a nekad duboka poput neba samog ili poput duboka mora. Nekad je, opet, bila vesela i živahna, okupana vedrim tonovima sunčanog ljetnog dana.

No poseban trenutak za mene uvijek je bio trenutak na prijelazu dana u noć, kad bi rijeka na mahove postajala sve tamnija, na kraju se potpuno stapajući s crninom noći. Blistala je tada još tamnija od noćnoga neba, pretvarajući se u moćnu noćnu kraljicu, tako dojmljivu i lijepu, tako potrebnu mom srcu.

Sve su češća bila ova moja druženja sa rijekom. I na kraju su se razvila u pravu ovisnost, jer nisam više mogao bez nje, toliko sam uživao u njenoj ljepoti, toliko sam se saživio sa njom. Ono što mi je pružala nije bio samo vizualni dojam. Bila je ona puno više, postala je moja iscjeliteljica i pri- jateljica, oduzimala mi je tugu i punila mi srce ushićenjem. Upijala je u sebe moju bol, a zauzvrat mi je davala mir i svoju ljepotu, ljepotu koja me je malo po malo izliječila.

Vrlo sam rano postao svjestan takvog njenog djelovanja na mene. Svaki put kad bih pun sjete otišao na njenu obalu očarano bih zurio u nju, ne primjećujući kako sati prolaze. I na kraju bih se vraćao od nje smiren, kao da je iz mene izvukla sve ono loše što se gomilalo u meni i pritiskalo mi srce.

Postao je to moj svakodnevni običaj, doći na obalu rijeke i provesti dio dana s njom.

 

*

 

Kako je vrijeme prolazilo u meni se izoštravala predodžba o onom što mi je jogi rekao. Polako mi je postajalo jasno kako je sve na ovom svijetu povezano jedno s drugim i utkano jedno u drugo. Zato ne mogu sebe ograničiti na ono što jesam na prvi pogled i ne mogu reći da sam beznačajan i malen, jer čitav je svijet ugrađen u moju dušu. Moj je život jedno sa životom svijeta i moja je duša zbir beskrajnog broja utisaka koji su kliznuli u nju iz okolnog svijeta. Može li se tada povući jasna granica između onoga što je moje i onoga što nije moje? Može li se povući granica između onoga što postoji unutar mene i onoga van mene? Postojim li tada doista Ja ili svijest o mojoj individualnosti postoji samo u mojoj zamisli?

Shvatih tada davno izrečenu misao koja kaže: -˝Tvoja je duša čitav svijet.˝ Postala mi je sad razumljiva ova misao, koja sa svega nekoliko riječi govori tako mnogo i u kojoj je sažeta tolika mudrost. Može li se na jednos- tavniji i ljepši način reći više od ovoga?

Malo po malo postajalo mi je jasno to o povezanosti i istovjetnosti unutarnjeg i vanjskog svijeta. Čak sam sklon povjerovati da ničega u nama i nema osim onoga što uđe u nas iz tog vanjskog svijeta. Sve se naše misli vežu uz ono doživljeno, i svi naši osjećaji. Svi aspekti našeg bića, naš um, naš duh i naša psiha izgrađuju se posredstvom onoga što je dospjelo u njih iz raznih izvora iz tog vanjskog svijeta. Svaki trenutak našeg vremena vezan je uz doživljeno. A i svaki naš čin, svaka misao i osjećaj, jer mislima i osjećajima reagiramo na ono što smo doživjeli.

U nama žive slike viđenoga iz tog svijeta. U nama žive glasovi iz tog svijeta. U nama žive dojmovi koje su u nas donijele osobe iz tog svijeta. A na neki način i ono što čini našu maštu, iako nema baš posve identičan sadržaj onome što smo upili iz vanjskog svijeta, ipak čini našu vlastitu kombinaciju senzacija koje smo primili iz njega. Zar smo tada doista samo ono što se u nas utiskuje izvana? Zar smo samo specifična kombinacija doživljaja i utisaka? Nismo li tada doista kreirani na način na koji to život čini od nas?

A i svi naši napori oko izgrađivanja sebe i uređivanja vlastitog života izrastaju iz onoga što nosimo duboko u sebi, a što je život upisao u nas. Nije li tada ono unutarnje, što smatramo svojim osobnim svijetom misli, osjećaja i iskustava, tek preslika vanjskog svijeta i njegov odraz?

 

*

 

Idućih dana Tom je sam obilazio autobusne kolodvore istražujući, jer Dicku je zabranio da ide s njim i da se upliće u to, s obzirom na njegovu naglu ćud. No nije uspio saznati ništa o Smithu.

-Što ćemo sad? -upitao je Dicka kad se bez uspjeha vratio sa svog izviđanja.

-Jesi li što doznao?

-Ništa. Baš ništa. Taj čovjek kao da je u zemlju propao. Kako ćemo ga sad pronaći? Izgleda da smo izvisili. Možda smo na onom željezničkom kolodvoru i mogli nešto saznati da ti nisi izazvao onaj incident. Što si uopće rekao onoj ženi i zašto si strgnuo majicu s nje?

-Hm, pa ništa joj nisam rekao. Sama je počela provocirati. Tom ga pogleda oštrim pogledom.

-Nisi joj ništa rekao?

-Pa dobro, možda i jesam, -reče Dick.

-A što to?

-Predstavio sam joj se kao detektiv koji traži opasnog kriminalca i ubo- jicu, a ona me prepoznala od prethodnog dana, kada sam joj ispričao priču o tome da tražim prijatelja kojem umire otac.

-Pa lijepo, nema što. Ovo se samo tebi može desiti. A zašto si uopće mi- jenjao priču? Kako si mogao biti tako glu..., neozbiljan?

-Učinilo mi se, -odvrati Dick, -da ona prva priča baš i nije toliko do- jmljiva da bi nekoga natjerala da se prisjeti jednog lica od njih nekoliko tisuća koja svaki dan tamo prođu.

-I zato si istoj ženi dva puta došao sa dvije potpuno različite priče?

-Pa kako sam ja to mogao znati? Ja baš ne pamtim lica najbolje. Za- lomilo mi se, eto. To se moglo i tebi desiti.

-Meni se, oprosti, to nije moglo desiti. Da se moglo desiti, desilo bi se.

Ali desilo se tebi, zato jer nisi baš sklon logičkom razmišljanju.

Dick se zagledao u njega, odmaknuo se dva koraka unatrag i rekao;

-Znaš što? Jednom ću te tresnuti u facu zbog tog tvog opakog jezika.

-Je li?

-Da, hoću. Samo nastavi izazivati.

-A zašto to ne učiniš sada odmah, -dobaci Tom izazivački.

-Misliš sad odmah? A zašto?

-Pa kad već priželjkuješ da mi promijeniš lični opis, riješimo to odmah.

-Ali ja sam rekao da ću to napraviti ako nastaviš izazivati, -reče Dick uzmičući.

-A zašto te ne bih nastavio izazivati kad si beskoristan? Ne znam iz kojeg razloga te je Cord uopće unajmio. I taj čovjek mora da baš nije sasvim svoj. Nego, -reče zastavši na trenutak i promislivši. -Što si ono rekao? Što si ono pokušao uvaliti onoj ženi, priču o tome da si detektiv?

-Da, pa rekao sam ti.

-Vidiš, vidiš, -reče Tom češkajući se po bradi. -Zanimljivo, vrlo zan- imljivo.

-Što je sad tu zanimljivo? -upita ga Dick.

-Pa upravo to. Ako mi nismo uspjeli ništa saznati o Dicku, možda bismo trebali unajmiti pravog privatnog detektiva, nekoga tko zna svoj posao.

-Eto, vidiš. Ipak sam ja taj koji ti je dao tu ideju.

-Ne, nisi mi ti dao ideju, -reče Tom ispravljajući ga. -Ideja je moja, ti si mi samo dao inspiraciju za nju.

-Pa to je isto, zar ne?

-Zavisi, kako se uzme. No dobro, bitno je da smo do nečega došli. Da, moramo pronaći nekog privatnog detektiva, da se on malko raspita. Ako us- pije nešto saznati, na konju smo.

 

*

 

Jednog od narednih dana uspjeli su pronaći nekog dobrog detektiva i odmah su ga posjetili u njegovom uredu. Ušli su unutra bez kucanja, a tamo ih je dočekao proćelavi pedesetogodišnjak tamne kose, s okruglim naočalama na nosu, zavaljen u stolicu i nogu ispruženih preko stola. Kad ih je ugledao žurno je skinuo noge sa stola i rekao;

-Dobar dan, izvolite. Ja, ovaj, oprostite, ali iznenadili ste me. Inače ne dočekujem mušterije ovako, s nogama na stolu. To radim samo kad sam sâm u uredu i dosađujem se, a znam da nikoga ne očekujem u to vrijeme.

-Dobar dan, gospodine, -reče mu Tom ozbiljnim glasom. -Čuli smo za vas. Prati vas glas vrlo predanog i efikasnog privatnog istražitelja, pa smo vam se odlučili obratiti za pomoć.

-Da, recite slobodno, -reče čovjek u stolici. -Kako vam mogu pomoći?

Inače, ja sam Hanibal Mancini.

-Hanibal? -upita Tom iznenađeno.

-Da, na žalost, -odvrati ovaj. -Moji su roditelji bili zaluđeni pričom o Hanibalu i o njegovom prelasku preko Alpa sa trideset i šest slonova, i odlučili su me nazvati po njemu. Zbog ovog sam imena trpio mnoga poniženja i ismijavanja u školi.

-Nije ni čudo, -promrmlja Tom sebi u bradu.

-Što ste rekli? -upita ga detektiv Mancini.

-Hoću reći, šteta. Ta djeca znaju biti tako okrutna, zar ne?

-Da, prokleto okrutna. Ali molim vas, recite mi što vas muči.

-Pa, trebali bismo vaše usluge za jedan poslić koji bi vam mogao oduzeti nekoliko dana vremena, najviše tjedan ili dva. Mada čisto sumnjam da će vam trebati toliko ako ste dobri kao što kažu.

-A o čemu se radi?

-Pa radi se o tome da tražimo nekoga za koga nam je jako važno da ga pronađemo u vrlo kratkom roku. Usput, ja sam Tom Walsh, a moj prijatelj je Dick Zakaryas. Taj gospodin, uvjetno rečeno gospodin, nestao je bez traga s povećom svotom našeg novca, pa bismo ga rado pronašli, da povedemo s njim jedan prijateljski razgovor.

-Mora da se radi o zaista velikoj svoti čim ste se odlučili mene potražiti.

-Da, o povećoj, -reče Tom.

-A otkuda vama toliko novaca? Da niste možda lopovi ili takvo što?

-Ma ne, zaboga. Mi smo pošteni ljudi. Imamo odvjetničku tvrtku, a taj čovjek, inače zove se John Smith, bio je zaposlenik kod nas, u stvari blaga- jnik. I jednog dana pufff, nestadoše i on i naš novac.

-Ah, tako? Ali vas dvojica, zaključujem to po vašim imenima, niste odavde. Zašto ste onda ovdje odlučili potražiti privatnog detektiva, a ne kod kuće?

-Pa zato jer smo ispočetka gajili nadu da ćemo ga sami pronaći. Naime, pouzdano znamo da je nedavno proveo nekoliko dana u Veneciji, i tu mu se trag iznenada gubi. Došli smo ovamo čim smo čuli za to, riješeni da ga sami pronađemo, da nikoga ne uplićemo u to. Ali bez uspjeha. Zbog toga smo se obratili vama, jer sada nemamo više nikakvog drugog izbora.

-U redu, ali moje usluge nisu jeftine, znate li to?

-Pa, pretpostavili smo to, -reče Tom. -Ali računali smo s tim i to nam ne predstavlja veći problem. Najvažnije nam je da pronađete tog Johna Smitha, ili da bar otkrijete kamo je otišao, pa ćemo mi dalje za njim. A onda ćemo, ako je otputovao negdje u inozemstvo, stupiti u kontakt sa lokalnim vlastima i policijom i pokušati ishodovati da se izda tjeralica za njim. Ali najbitnije nam je da vi otkrijete kuda je otputovao.

-U redu. Imate li njegovu fotografiju?

-Na žalost, nemamo. Ali opisat ćemo vam ga tako detaljno da ćete imati dojam da ga i sami poznajete.

-U redu, prihvaćam vašu ponudu. Detalje možemo dogovoriti odmah ili kasnije, kako god vama odgovara.

-Bolje odmah, da ne gubimo vrijeme, -odvrati Tom.

-U redu, u redu, onda izvolite, sjednite, pa mi ispričajte sve detalje. I dajte mi sve informacije koje mi mogu pomoći u potrazi za njim.

-Dogovoreno.

 

*

 

Deset dana kasnije istražitelj Mancini je kontaktirao svoja dva klijenta i pozvao ih u svoj ured.

-Dakle, gospodo, -rekao im je, -prilično sam se namučio pri traženju tog vašeg misteriozno nestalog druga. Obišao sam sva moguća mjesta sa kojih je mogao otputovati, raspitivao se, njuškao, istraživao, pa čak i nudio novčanu nagradu u zamjenu za informacije. A čak sam na jednom mjestu doživio i popriličnu neugodnost. Jedna blagajnica na željezničkom kolodvoru na kopnu, kad sam joj rekao da sam privatni detektiv, dreknula je na mene da joj je dosta privatnih detektiva za čitav život, a dodala je i da sam prokleta baraba i neka se nosim u majčinu. Drugim riječima, posao nije bio nimalo lak.

-I jeste li išta doznali?

-Na vašu sreću jesam. Vaš prijatelj je otišao u Rim, odakle je odletio za Delhi, a ondje je kupio kartu i sjeo na vlak za Bombay.

- Za Bombay? -pogledaše se ova dvojica začuđeno.

-Da, upravo tako. Eto, sad znate gdje je. Samo, da vas upozorim, u Bom- bayu ga nećete baš tako lako naći. To je višemilijunski grad. Osim ako ne želite da ja preuzmem na sebe i taj dio posla. Ali u tom slučaju to će vas koštati barem pedeset puta toliko kao ovo što ćete mi sada isplatiti za moje usluge. A možda i šezdeset puta, ako uračunamo putne troškove i troškove smještaja.

-Što? -pogledaše se opet zbunjeno ova dvojica.

-Ali to si nipošto ne možemo priuštiti. Ne dolazi u obzir, -reče Tom.

-Onda u redu. Kako želite. Ja sam vam samo ponudio jednu od mogućih opcija.

-Neka, zahvaljujemo, ali snaći ćemo se već i sami, -reče opet Tom. - Kontaktirati ćemo mjesnu policiju i njih zamoliti za pomoć. Hvala što ste nam pomogli. Bez vas ne bismo uspjeli.

-U redu, kako želite. Ali ne morate mi zahvaljivati. Dovoljno je da mi isplatite dogovoreni honorar i ja ću biti sasvim zadovoljan.

-Može, -reče Tom i stavi 5 000 EUR-a na stol pred detektiva. -Bilo nam je zadovoljstvo. Do viđenja.

-Zadovoljstvo je bilo moje. Zbogom, gospodo, i sretan put.

 

* 

Zadržao sam se u ovom gradu duže nego što sam ispočetka namjeravao. U jednom sam trenutku čak pomislio da bih mogao i ostati. No da bih se dobro osjećao na nekom mjestu bilo bi neophodno vezati se s ljudima i stvoriti prijateljstva, postati dijelom zajednice i saživjeti se s njom. Ali ja se ovdje nisam uspio zbližiti ni sa kime osim sa Hakimom. Nekako kao da su mi sva vrata ostajala zatvorena.

Moj je život stoga ovdje počeo ulaziti u nekakvu rutinu. Nije se događalo mnogo toga, ustvari nije se događalo gotovo ništa. Nije više bilo velikih izazova. Činilo se da sam već vidio sve što ovdje mogu vidjeti, i polako su dani postali jednolični.

No jednog jutra sve se to izmijenilo. Tog jutra prolazio sam tržnicom, krenuvši prema rijeci zamišljen, oborena pogleda. Provlačio sam se među ljudima naguranima između redova klupa, kad sam krajičkom oka zapazio ženu koja mi je dolazila u susret. Morala je proći pokraj mene u uzanom prostoru između dva reda klupa i sklonih se u stranu da je propustim, stavši tako iza dvoje-troje ljudi koji su tu stajali, pa su mi oni u tom trenutku zak- lonili pogled na nju. Nisam je zato mogao bolje osmotriti, jer sve se desilo u trenutku. Nisam se ni uspio snaći, a ona je već prošla kraj mene. Produžih i ja dalje u suprotnom pravcu. No krajičkom oka ipak sam uspio vidjeti da se radi o prelijepoj ženi. 

Sve to mi je stiglo do uma tek malo kasnije, kad je ona već otišla i kad sam se i ja udaljio. U trenutku kad se ovo desilo, kad je prolazila kraj mene, učinilo mi se da je i ona mene zapazila, ali kako sam se brzo sklonio u stranu da je propustim možda ni ona mene nije uspjela osmotriti. Ipak, stekao sam dojam da je pogledala ka meni sa zanimanjem. Nisam u tom trenu uspio reagirati, no bilo mi je žao što nisam imao prilike vidjeti joj lice.

Dođoh do rijeke i zagledah se u daljinu. Poželio sam upiti njenu ljepotu i diviti se bojama koje se odražavaju na njenoj površini, ali jedino o čemu sam mogao misliti bila je ona. Prošla je kraj mene poput sjene i odmah zatim nestala van mog vidokruga. Nisam je takoreći ni vidio, tek letimično, no učinilo mi se da je divna. Visoka, crnokosa, graciozna, to je jedino što sam uspio vidjeti.

Gledao sam u vodu i u nebo, tražio u oblacima neki prepoznatljiv oblik i zagledao se u šumu, ali mi sve to u ovom trenutku nije diralo srce. Ništa mi drugo nije bilo važno, mogao sam misliti samo na nju. Čudno kako mi je opsjela misli, ta zagonetna dama. Kad bih je bar ponovo sreo.

Nešto kasnije, moglo je proći možda pola sata, vratio sam se istim putem natrag. Nešto me kopkalo, nije mi dalo mira. Želio sam je ponovo sresti, da zadovoljim svoju znatiželju. Kako mi je utekla prvi put?!! Da sam je bar mogao vidjeti. Ovako je mogu zamišljati ovakvom ili onakvom, mogu je smatrati prelijepom, a ona to možda i nije. Mogu zamišljati da sam sreo na- jljepšu ženu na svijetu, ali sve bi to bila samo moja uobrazilja. Zato sam je želio ponovo vidjeti, da se uvjerim u njenu ljepotu. No kako je već prošlo pola sata od tog susreta teško da ću je ponovo zateći ovdje. Da sam se bar ranije vratio. Zašto odmah nisam krenuo za njom? Ali kao i obično i sada sam se toga sjetio tek kasnije, umjesto da se sjetim odmah.

-U važnim je stvarima valjda uvijek tako. Čovjek jednostavno prekasno reagira, -uzdahnuh.

No nisam odustao od toga da je pronađem. Možda je još ovdje, tko zna? Stigoh tako do tržnice, gdje se i odigrao onaj naš susret na brzinu. Stadoh polako obilaziti i kružiti, osvrćući se na sve strane. Nisam želio proći slučajno pokraj nje, a da je ne vidim. Stadoh ići u krug s jednog kraja tržnice na drugi, iz jednog reda u drugi, i tada ugledah meni leđima okrenutu crnokosu ženu koja je bila otprilike iste visine kao ona koju sam tražio.

Mogla je to biti ona, ali morao sam biti siguran u to, pa odlučih prići malo bliže. Ipak, želio sam bar ispočetka ostati neprimijećen, stoga ostadoh na odstojanju.

Zastao sam i promatrao je. Bila je to ipak ona. Prepoznao sam je po stasu, odjeći i po visini, a kad sam vidio njenu dugu crnu kosu nije više moglo biti dvojbe. Stajao sam nekih petnaestak metara udaljen od nje, pro- matrao je i čekao da se okrene ovamo da joj vidim lice.

Ona je zastala i izmijenila par riječi sa nekim, zatim je krenula prema meni, pa opet zastala, ali sada je bila okrenuta licem ka meni i pružila mi se prilika da je promotrim.

Pogledah je tako i srcem mi prođe neka toplina. Zadrhtao sam, jer bila je to prelijepa žena. Nikad ranije nisam vidio ljepšu. Njeno lice, njena duga kosa, njeno držanje, bila je predivna. Nikad još nisam vidio ženu toliko lijepu, ali lijepu na jedan veoma poseban način. Bila je to ljepota koja izvire iznutra. Zračila je unutrašnjom ljepotom i nekom toplinom, koja je dolazila iz srca i ocrtavala se na njenom licu. S tom toplinom dolazila je i ljupkost i neobično naglašena ženstvenost. Kao da sam gledao ženu koja je istovremeno anđeo i boginja, toliko privlačna, toliko nezamislivo lijepa. Gledao sam je netremice. Nisam mogao skinuti pogled s nje.

Nakon nekoliko trenutaka i ona je spazila mene. Pogledi su nam se sreli. Mora da je zapazila kako je pažljivo promatram i koliko sam opčinjen njom. Možda sam čak i zinuo, ne mogu sa sigurnošću reći da nisam. U svakom slučaju, mogla je jasno vidjeti da zurim u nju. Kako me je opazila i ona se zagledala u mene, i nakon dugog trenutka uzajamnog promatranja nasmiješila mi se.

Bio je to najljepši osmijeh koji mi je žena ikad uputila. Prodro je do dna mog srca. Dok me je gledala oči su joj blistale, a moje je srce brže zakucalo.

Nije pokazivala nelagodu zbog toga što je ovako promatram. Možda joj je to čak i godilo. Na kraju, sigurno je već navikla na to da je ovako gledaju. A taj osmijeh kojim me nagradila, bilo je to više nego što sam se usudio očekivati od nje. Ako postoji nešto što može donijeti svjetlost u čovjekov život i odagnati tamu, ako postoji nešto što može razbiti čini koje su mu okovale srce i osudile ga na dugogodišnju samoću, onda je to ovakav osmijeh. Bio je to osmijeh koji grije srce, rađa lude snove o ljubavi i tjera na maštanje o sreći. I taj osmijeh je uputila meni.

U tom trenutku pomislih da se i ja njoj dopadam. Poželio sam da ovaj trenutak nikad ne prođe. Poželio sam da traje vječno.

-Možda bih se čak i mogao upoznati s njom, -pomislih. -Možda bih joj samo trebao prići i predstaviti se. Bilo bi tako jednostavno. Ona je tu, ide prema meni. Trebao bih joj samo reći nekoliko riječi, ali koje riječi? Što ako nije slobodna? Što ako je udana?

Ova misao poput strijele mi se zabila u srce. Trenutak kad se san o ljubavi susretne sa mogućnošću da se neće ostvariti, postaje trenutak strahovite nesigurnosti. Sto mi se misli počelo vrzmati glavom.

-Što ako ispadnem smiješan? Možda sam sve samo krivo shvatio? Tako lijepa žena, pa još da je sama. Što li će misliti o meni?

Odjednom više nisam znao što bih. Osjetio sam toliku nervozu i zbun- jenost. Gledao sam je kako mi se približava. Toliko je malo trebalo, trebao sam samo na trenutak svladati tremu i osloviti je, ali kao da su mi se noge prikovale za zemlju. Srce mi je lupalo tako glasno da mi je postalo neugodno.

Sve ovo sigurno mi se moglo primijetiti i na licu. Ona je prilazila i gledala me, a ja sam poželio okrenuti se i pobjeći. Onda se opet na trenutak pokušah sabrati i skupiti hrabrost da joj priđem, no ipak se u zadnji čas predomislih. Mislim da ne bih bio u stanju progovoriti čak i da sam smogao snage da joj priđem. A i da sam uspio progovoriti, mislim da ne bih uspio izreći ništa razgovijetno. Možda bih uspio tek zamucati, a to bi samo pogoršalo stvari i čitavu ovu situaciju učinilo još smješnijom.

Ona je prišla sasvim blizu. Morala je proći pored mene. Uhvatio sam njen pogled pun očekivanja. Čekala je što ću učiniti, bacila još jedan kratak pogled ka meni, a zatim je prošla kraj mene bez zaustavljanja i produžila dalje.

Taj pogled urezao mi se u pamćenje. Okrenuh se još jednom za njom, na trenutak se još predomišljah da li da krenem za njom, ali nisam više vidio svrhu tome. Zaputih se u suprotnom pravcu sve bržim hodom. Kao da me demoni proganjaju počeo sam bježati odavde i proklinjati samog sebe. Osjećao sam se poput utopljenika koji je odbio da ga spase, poput onoga tko čitavog života čeka priliku da pronađe svoju sreću, a kad se ona ukazala tvrdoglavo odbija da je iskoristi misleći; -Eh, neka, navikao sam već na ovo. Tko sam ja da budem sretan?

Kakav je to trenutak bio. Kakva se strašna sumnja rodila u meni. Pokušavao sam po tko zna koji put ispočetka uvjeriti sebe u to da sve ovo nije ni bitno. Ta kako i može biti. Niti ja znam išta o njoj, niti ona o meni. Vidio sam je samo nakratko, možda posljednji put u životu. Zašto bi mi to sve trebalo biti tako važno? Možda samo umišljam da je i ona nešto osjetila prema meni.

Pokušah uvjeriti sebe u to da je ovo bilo nešto što se odigralo samo u mojoj zamisli. Moja je mašta od toga stvorila nešto čega nema i uveličala stvari. Pokušah sebe uvjeriti u to da mi sve to nije važno, ali nije bilo tako. Uzalud sam zavaravao sebe. Bilo je važno. Itekako važno.

Predvečer sam se vratio natrag u svoju sobu da odrijemam sat-dva prije nego što ću nastaviti sa svojim noćnim lutanjima. Na ulazu sretoh Hakima.

-Dobar dan, -reče, a ja mu nevoljko uzvratih pozdrav.

-Dobar dan, Hakim, -rekoh sa zamišljenim izrazom na licu i produžih odmah dalje, na što me je pogledao s čuđenjem. Valjda nije navikao od mene da odbijam razgovor i povlačim se ovako na brzinu, bez toga da izmijenimo bar nekoliko riječi. Uhvatio sam taj njegov iznenađeni pogled.

-Nešto se desilo? -upita me pomalo zabrinutim glasom.

-Ne, ništa se ozbiljno nije desilo, hvala na pažnji, -rekoh ne baš uvjerljivim tonom. -Oprostite što sam ovako na brzinu želio nestati u svojoj sobi. Nešto me tišti, pa sam mislio da u ovom trenutku nisam najpogodnija osoba za razgovor. Ispričavam se zbog toga. Ne bih želio da me krivo shvatite.

-U redu, razumijem. Ne zamjeram vam, samo sam pomislio da nešto nije u redu kada sam vidio taj pomalo izgubljeni izraz na vašem licu.

-Zar se toliko primijeti?

-Primijeti se. No neću vas dalje zadržavati. Sigurno ste već umorni od lutanja po ovoj vrućini.

Pozdravih se s njim i povukoh se u svoju sobu, a tu sam se, i ne želeći, prepustio razmišljanju i uspomenama koje su stale navirati. Ona je prizvala sjećanja na moju potragu za ljubavlju. Opet me je sustigla moja prošlost i poput vrtloga me uvukla u sebe. Počele su se pojavljivati preda mnom jedna za drugom moje nekadašnje ljubavi. Vidio bih lice jedne od njih i sjetio se svega što sam osjećao prema njoj, i svih onih događaja koji su nam ukrstili putove.

Oživjelo je sve ovo preda mnom kao da je bilo jučer. Prisjetio sam se svih ovih čudnih događaja i trnovitog puta koji je vodio do upoznavanja s njom. I sjetio sam se svojih snova o ljubavi, o ljubavi koju s njom nisam pronašao. I tako se moja strast prema njoj lagano ugasila. Vidio bih tada lice one koja ju je zamijenila u mom srcu. I opet se sjetih svojih osjećaja i svojih snova, snova o ljubavi, koju ni s njom nisam našao.

Smjenjivale su tako jedna drugu, a uz svaku od njih bilo je vezano toliko uspomena. Za svaku sam imao toliko ljubavi u svom srcu i svaka od njih značila mi je više od ičega. Uvukle su se u moje srce i moje snove i ispunile moje dane toplinom i nadom. Svaka od njih postala je dio mog života, onaj dio kojeg se uvijek rado sjetim, iako je uz sve njih vezano toliko boli, jer ni jedna svoju ljubav nije čuvala za mene već za nekoga drugog. I tako je sva ta žudno očekivana sreća ostajala samo san. Došle su u moj život da bi u potpunosti ovladale njime, da razore moj mir i srce mi ispune žudnjom, da moj život pretvore u iščekivanje i nadanje. Dale su mi krila na kojima sam letio u nebesa. Za mene je uvijek postojala jedna jedina, ona koja je u tom trenutku zagospodarila mojim snovima. I nijedna druga na svijetu nije mogla privući moju pažnju, jer mi je srce pripadalo uvijek samo njoj, onoj koja bi nakon nekog vremena pokazala da ja nisam bio taj koga ona čeka.

Bio je to trenutak gorkog prepoznavanja, kad sam shvatio da ona ne dijeli moju ljubav i moje sne. Ali nije ta bol dugo trajala, jer u moj bi život tada ušla nova kraljica i ovladala njime. Ponovo sam na krilima ljubavi letio u nebesa. Moje je srce cvalo samo za nju. Ludom sam joj upornošću bio odan i vezao se u srcu uz nju za sva vremena. Ali opet bih samo spoznao da ja nisam bio taj kojeg ona čeka, onaj koga sanja i s kim leti u visine. I opet bi bol ovladala mojim srcem. Opet bih obnevidio od tuge i bježao u svoju samoću, dok se ne pojavi nova ljubav, dok u meni opet ne zaživi taj divan osjećaj ljubavi i ispunjenosti.

Desilo se to nekoliko puta. Zadnji put možda sam tu ljubav želio više nego prije. Snovi su mi bili smjeliji nego ranije, srce je kucalo jače nego za ijednu prije. Volio sam tako snažno i letio toliko visoko da sam se, kad je svemu došao kraj, strahovitom snagom obrušio iz visina. Tresnuo sam o zemlju tako jako da sam slomio krila.

Odlučih tada da nikad više neću voljeti i nikad više neću letjeti. I tada, kad osjetih bol kakvu nikad ranije nisam osjetio, rekoh sebi; -Dosta je bilo. I istom onom snagom kojom sam ranije volio sad počeh bježati od ljubavi. S onim poletom kojim sam ranije tražio svoju sreću sad počeh bježati od nje. Sva ona ljubav koju sam ranije imao u srcu sad se pretvorila u bol. I počeo sam činiti sve da se ostvari ono što sam si obećao kad sam rekao da voljeti neću nikad više.

Prošle su godine od tada. Bol se primirila, ali nije nestala. Sjećanja na snove o ljubavi još su u meni bila živa, iako su izblijedjela. Srce je sad lakše kucalo, dani su lakše prolazili. Nije više bilo toliko tuge. Nekako je bilo lakše živjeti bez tog tereta, bez te obaveze, bez te lude želje da sa nekim nađem sreću i da taj netko iz mog srca ukloni svu bol. Navikoh se tako živjeti sa mišlju da mi ljubav možda i nije potrebna. Saživjeh se nekako sa svojom samoćom. Lakše je bilo nositi njeno breme sad kad nije tih bilo tih ludih želja, kad nije bilo tog sna o sreći, tog neostvarivog sna o ljubavi. I prvi put u životu učinilo mi se da sam našao svoj mir. Eh, da je bar bilo tako.

Sklopih oči. Prisjetivši se svega ovoga ponovo mi se u srcu javi tiha bol.

Mislio sam da više nikad neću čeznuti za ljubavlju i za ženom. Tako sam mislio sve do danas, dok nisam ugledao nju. Sklopljenih očiju pobjegoh od starih uspomena, ali od njenog lica nisam mogao pobjeći. Od njenog pogleda, od njenih očiju, od njenog osmijeha nije se moglo uteći. Pred njima sam bio potpuno bespomoćan.

Pokušao sam ne misliti o njoj, ali što sam je više pokušavao istisnuti iz svojih misli to se upornije ona vraćala u njih. Prošli su sati, vrijeme je teklo, ali ja sam mogao misliti samo o njoj. I što sam više mislio o njoj to mi je srce jače tuklo. Što sam joj jasnije vidio lice to mi je srce više bivalo ispunjeno toplinom. Pokušao sam zaustaviti struju svojih osjećaja. Zidovi koje sam podigao oko svog srca još su čvrsto stajali, ali malo po malo temelji su im počeli popuštati. Sve su se slabije držali, sve više su popuštali pred divljom bujicom, da bi na kraju ta moćna struja lude ljubavi smrvila zidove i uništila im svaki trag.

Preplavila me cijelog i ispunila moje biće, ponovo mi dajući krila. I ja sam opet letio iznad svijeta gore u nebesa, noseći je u srcu, držeći je u naručju, vodeći je u kraljevstva vječne ljubavi i ljepote, tamo gdje će ona svojim sjajem rastjerati noćnu tamu. Nije više bilo tuge. Nisam više bio ojađen i sam. Sad je ona bila ovdje da nosi moje sne. Ona je sad bila moja sreća, ona je sad bila moja noć i moj dan. Ona je postala moja java i moj san.

 

*

 

Došao je novi dan, skupa s njim i ona. Sklopio bih oči i bila je tu uz mene, zatim ih otvorio i ona je i dalje bila tu. Nisam prestajao misliti na nju. Nisam mogao misliti ni na što drugo, samo na nju. Jedan se osjećaj rodio u meni onog trena kad sam je ugledao, a postadoh ga svjestan onog trena kad se uselila u moje sne. Nije me napuštao, kao ni njen lik. Osjetio bih ga kad god bih pomislio na nju, i taj je osjećaj rastao i postajao sve snažniji. Nisam mogao misliti ni na što drugo, samo na nju, i dok sam mislio na nju osjećao sam ljubav. Ta je ljubav rasla u meni svakog trena. Preplavila je moje srce, preplavila je moje tijelo. Sklopio sam oči i bio sam sretan, zatim ih otvorio i sreća je i dalje bila tu. Uvukla se u moje srce i nije me više puštala. Pratila me je iz jednog trenutka u drugi, iz sata u sat. Imao sam ono o čemu sam oduvijek snio, imao sam svoju sreću, imao sam nju.

U jednom trenu postadoh svjestan snage ovog osjećaja i poželjeh taj san pretvoriti u javu. U potpunosti me je opsjela. Zagospodarila je mojim srcem i morao sam je pronaći. Morao sam joj sve to reći i prepustiti joj se na milost ili nemilost, staviti svoj život u njene ruke. Neka ona odluči hoću li biti sre- tan s njom ili ću morati živjeti bez nje. Moram je ponovo sresti. Želim je opet vidjeti. Krenut ću za njom.

Prestadoh sa sanjarenjem. Umio sam lice hladnom vodom. Pokušao sam s njega ukloniti podočnjake, tragove prošle uglavnom neprospavane noći. Uzeo sam britvu i škarice, uredio svoju bradu i počešljao se pomno. Otvorio sam ormar i odabrao najljepšu košulju, i hlače koje idu uz nju. Dok sam se spremao za izlazak na umu mi je bilo samo jedno, moram se dotjerati što bolje. Pred njom moram izgledati najljepše što mogu.

Ni jedan detalj nisam smetnuo s uma, uzeh u obzir svaku sitnicu. I dok sam se tako spremao i uređivao, počeo sam pjevušiti na glas. Bio sam toliko veseo i dobro raspoložen kakav već odavno nisam bio. Provjerih u ogledalu je li sve u redu, da li je svaki detalj na svom mjestu, i izađoh van u grad.

Krenuh u potragu za svojom kraljicom. Nisam pri tome mislio na to je li pravo doba dana, ni na to kako ću je naći i gdje ću je tražiti. Jednostavno sam išao s namjerom da pročešljam čitav grad, da prođem svakom ulicom i svakim trgom, da prođem kraj svake kuće i da se zagledam u svako lice. Nisam uopće pomišljao na uzaludnost takvog pothvata, jer kad se radilo o njoj ništa mi nije bilo preteško.

Izašao sam iz pansiona neobično dobro raspoložen i na jednom uglu ugledah starca koji je sjedio na rubu pločnika i ispružio ruku pred sebe.

-Udijeli nešto, -reče mi.

Zavukoh ruku u džep i pronađoh u njemu nešto novca.

-Izvolite, -rekoh pružajući mu ga.

-Hvala, -reče on zadovoljno. -Bog će ti vratiti.

-S tim sam i računao, -dobacih mu dok sam se udaljavao od njega. Sišao sam na ulice grada i krenuo u potragu. Hodao sam iz ulice u ulicu, bolje bi možda odgovarao izraz lebdio nego hodao, jer išao sam za njom, a nosio me je osjećaj ljubavi. Išao sam osvrćući se na sve strane. Gledao sam u svim pravcima. Pogledom sam prelazio po svakom kutku ovog grada i osvrtao se za svakim tko joj je iole nalik.

Čim bih iz daleka ugledao ženu duge crne kose srce bi mi zakucalo snažno. Počeh joj prilaziti oprezno i polako. Stadoh smišljati kako da joj priđem i što da kažem. U tim trenucima neizvjesnosti pojavio bi se ponovo onaj osjećaj da je sve to uzaludno i da kod nje nemam nikakve šanse, i pobojah se da opet ne odustanem prije no što joj priđem. Moglo se lako desiti da opet ne smognem snage za to. Možda će me opet stati salijetati sto suvišnih misli; -što ako ovo, što ako ono, -i na kraju ću se možda opet okrenuti i otići prije nego što izmijenim i jednu riječ s njom.

No ne, to se ne smije desiti. Ovaj puta to ne smije tako završiti. Počeh se smirivati i tješiti sebe, ta nije ovo što kanim učiniti toliko strašno. Ništa jednostavnije od toga. Moram se samo opustiti i prići.

Ali lakše je to pomisliti nego učiniti, jer prividno sam bio sasvim miran, ali srce je kucalo sve brže. I dok sam joj se približavao, dok je srce tuklo sve glasnije, kad se udaljenost među nama smanjila i kad sam joj već mogao vidjeti lice, uvidjeh da to nije ona, samo netko tko joj sliči.

Prođoh kraj nje i tužan, a i sretan. Tužan jer to nije ona, a sretan jer ću, kad to stvarno bude ona, moći ipak skupiti svu hrabrost i smiriti se potpuno. Zato ovo bijaše dobra priprema za stvarni susret s njom.

Prođoh dalje. Krenuo sam nekim logičnim redom. Počeo sam obilaziti prvo one ulice koje su prometnije i gdje prolazi više ljudi. Mislio sam da na takvim mjestima imam više šanse da je sretnem. Obilazio sam ih redom. Gledao sam, tražio i osvrtao se, zastajao i vraćao se. Prošao sam ih više puta s jednog kraja na drugi.

Par puta mi se još učinilo da u daljini vidim nekog sličnog njoj i srce bi mi opet poskočilo i počelo brže kucati. Krenuo bih tada za onom koja je mogla biti Ona, dobro bih pružio korak, ako bi se udaljavala pojurio bih za njom. Nisam je mogao samo tako pustiti da ode. Ali kad bih stigao dovoljno blizu ustanovio bih da to nije ona.

Nisam ipak posustajao. Ponovio sam sve ovo, obišao grad nanovo iz ulice u ulicu, s trga na trg, čekao i nadao se, veselio se trenutku susreta. Prošao sam i kraj rijeke. Nisam odustao, nisam posustajao. Išao sam polako, uporno gledajući oko sebe. No jedino što sam uspio postići je da sam se dobro izmorio. Tražio sam je, a dan je prolazio. Zastao bih svaki put kad bih vidio nekoga tko joj je iz daljine nalikovao. Pomislih, to bi mogla biti ona. Krenuo bih tada za njom veseo jer je to mogla biti ona, no kad shvatih da nije, veselje bi se pretvorilo u tugu.

Zrake sunca prošarale su predvečernje nebo jarkim bojama. Oblaci su već potamnjeli. Dan se polako primicao kraju, a ja sam i dalje lutao gradom. No nisam je uspio naći.

Moj se polet polako pretvorio u očaj i umor. Nisam više mogao ovako.

Teško da ću je danas igdje naći. Ali ništa zato, pokušat ću opet sutra.

Koliko sam samo želio da je nađem. Koliko sam samo siguran bio u to da ću je naći. Nisam mislio da ću je sresti, znao sam to. Moralo je biti tako.

Srce me je vuklo k njoj, a ponadah se da možda i njeno srce nju vuče k meni. Potajno se ponadah da i ona možda negdje čeka na mene, da i ona prolazi ulicama osvrćući se, čekajući da naiđem, želeći da me nađe. Pomislih da tako snažan osjećaj mora biti obostran. Mislio sam da nešto u meni osjeća da pripadamo jedno drugome i da smo već skupa, iako se to još nije desilo. Pomislih da nešto ovakvo ne može biti samo uobrazilja. Ako sam to osjetio toliko jako, ako je zaživjelo toliko snažno, sigurno je to ono pravo. Zato sam išao gradom za njom, jer sam mislio da i nju pokreću isti osjećaji, da je vode isti snovi. Vjerovao sam da se moramo sresti. Zato sam je toliko uporno tražio.

Ipak, danas je nisam našao. Krenuh stoga natrag iz grada tužan jer je nisam sreo, no znao sam da ima dana. Ima još vremena da je nađem.

Iste večeri sreo sam Hakima, ali ovaj puta nipošto nisam želio izbjeći da izmijenim nekoliko riječi sa njim.

-Dobra večer, Hakim, -rekoh mu. -Nadam se da se ne ljutite zbog onoga jučer.

-Zašto bih se ljutio. Niste me ničim uvrijedili. Vidim da ste danas dobro raspoloženi.

-Jesam.

Nisam mu ipak spominjao razlog svoje jučerašnje zlovolje. Nisam za sada s nikim želio podijeliti svoje nade, da se ne bi slučajno sve izjalovilo.

-Kako ste vi? Krenuli ste negdje? -upitah ga

-Dobro sam. Krenuo sam u šetnju. Šetnje me uvijek oraspolože.

-Imate li neko posebno mjesto kamo volite ići?

-Imam ih više, -rekao je, -ali jedno od njih je osobito. Volim sići do rijeke i podijeliti s njom svoje misli.

-Zar i vi? I ja to činim već dosta dugo. To mi je čak postala svakodnevna navika. Ova vaša rijeka ima posebnu moć.

-Mislite, moć da utješi, oraspoloži i iscijeli dušu? -upita me Hakim.

-Upravo to.

-Da, moćna je to rijeka, -reče.

-Jeste li razmišljali kad o tome kakva se tajna krije u toj moći koju rijeke posjeduju u sebi? -upitah ga. -Čime one to privlače ljude od pamtivijeka? Zašto oni odlaze na rijeku da s njom podijele svoju bol, i kako to ona uspi- jeva da ih umiri?

-Eh, da. Rijeke su, čini se, jedna velika zagonetka. Vidite, one doista u očima mnogih imaju neko mistično značenje. Često služe kao metafora za opisivanje samog života, njegove prolaznosti, a istovremeno njegove postojanosti. 

-Ali ima tu još nešto, zar ne? -rekoh. -Većina ljudi ne odlazi na rijeku da se pita o tome kako je moguće poistovjetiti tu prolaznost sa postojanošću. Mnogi joj se dive ponajprije zbog njene ljepote. One kao da zaista imaju tu moć da smire naš duh, i da nas utješe i iscijele nam dušu. Odakle im takva moć? Zašto su ljudi i rijeke toliko blisko povezani?

-Tko bi to znao? -reče Hakim zagledavši se negdje u daljinu. -Možda one zaista imaju nekakvu metafizičku ulogu u našem životu? Ali i meni se prije čini da je stvar u onome što ste rekli. Većini ljudi one srce diraju svojom ljepotom. Njihova moć je u tome da nas opijaju tom ljepotom, a ona je tako očita. Može je uočiti svatko. Nije to nešto prikriveno, što treba odgonetati i što se otkriva tek mudrima. Ona je otvorena za svakoga. I svatko tko na trenutak uspije potisnuti svoje brige može je primijetiti.

-Znači, mislite da se njihova moć krije u tome, u tom vizualnom dojmu koji stvaraju, i u osjećajima koji se bude u nama u tim trenucima? -upitah.

-Ne vjerujete da ljepota može biti nešto što je toliko moćno? Ali ljepota i jest nešto najmoćnije što postoji. Upravo je ljepota ono što najviše opija dušu i najlakše nam prodire do srca. A ta se ljepota krije na najrazličitijim mjestima i iskazuje na najrazličitije načine. I nisu samo rijeke te koje imaju tu moć. U čovjeku postoji snažna potreba za duhovnom ravnotežom, za skladnim i lijepim, i za mirom i srećom koje sklad i ljepota izazivaju u nama. Isti učinak na naš duh može imati i gledanje u oblake i u neko lijepo drvo. Ili boravak u planinama.

-Istina. Čini se da sve što je vezano s prirodom asocira na ljepotu i na nešto izvorno, božansko, gotovo savršeno. A jedva da išta od toga postoji u našem ljudskom svijetu i u našim životima.

-Da, to dvoje izgleda da je u vječnom sukobu, -reče Hakim. -Taj sklad prirode i nesklad ljudskog svijeta gotovo da su nešto nepomirljivo. Kao da nas je priroda izopćila iz svoga okrilja, jer se naši životi uopće ne uklapaju u prirodni ustroj svijeta.

-Možda je to zato jer smo mi izopćili prirodu iz svojih života? -rekoh.

-Da, možda. Vidimo se, -rekao je pri odlasku.

 

*

 

Tražio sam je danima. Tražio sam svugdje. I nadao sam se da ću je vid- jeti, ali nisam je našao. Gledao sam posvuda, ali nje nije bilo. Vidio bih je samo kad bih sklopio oči. I tako iz dana u dan. Ušla je u moje sne. Živjela je u mom srcu. Svaki put kad bih sklopio oči ona bi došla. I bila je tu.

Tražio sam je svaki dan. U mom srcu postali smo jedno. Znao sam da mogu voljeti samo nju i ni jednu drugu. Postala je svrha mog postojanja, topli zrak koji otapa hladnoću dugih godina usamljenosti koje su bile iza mene. Bila je moja, i ja sam bio samo njen. Tražio sam je takvom upornošću kao da sam na svijet došao samo zbog nje, i s osjećajem da su nam sudbine odavno usmjerene jedna k drugoj. Možda smo se već ranije voljeli i ponovo došli na svijet da pronađemo jedno drugo. Srce mi je ponovo bilo preplavl- jeno valovima sreće. Ponovo sam živio za ljubav, za taj osjećaj koji sam već polako počeo zaboravljati i smatrati meni zabranjenim. Ponovo sam pun života i nade, jer postoji ona.

Gdje god išao, išao sam sa željom da nju nađem. Gdje god pogledao, gledao sam samo sa željom da vidim njeno lice. Odlazio sam i ponovo se vraćao na sva mjesta gdje bi se ona mogla zateći. I svaki put sam se vraćao tužan, jer nisam je našao.

 

*

 

U njegovom srcu živjela je jedna djevojka. U ljetnim noćima bila je uvi- jek negdje u njegovoj blizini, ali uvijek malo dalje, izvan njegova dosega. Bila je to dama ljetnih noći.

Pratio ju je pogledom punim ljubavi. I ona je pratila njega. Pratio ju je kroz noć, išao njenim putovima. I pratio ju je kroz dan, do mjesta na kojima nestaju dan i noć, do mjesta gdje se miješaju san i java. I ona je uvijek bila tamo, ali uvijek malo dalje, uvijek izvan dosega. Pratio ju je na ulicama, pratio ju je na trgovima, išao za njom uz rijeku i gledao tamo gdje je gledala i ona. I kad ona nije bila tamo, on je zamišljao da je ona tamo. I ona je odlazila, nestajala poput sjene, bježala u neke druge svjetove. I on je išao za njom, uvijek tek malo iza nje, ali ona je uvijek ostajala van dosega.

I bili su tu, skupa kao dan i noć. I nedostajali su jedno drugome kao dan i noć. Ali nisu bili skupa.

Ona je činila njegove sne. Ona je bila dama njegovog srca. I nestajala je i pojavljivala se, odlazila je i dolazila. I on je uvijek mislio na nju. Samo na nju. Želio ju je grliti, uvijek biti uz nju, mrsiti joj kosu, smijati se kada se i ona smije. I čekao je na nju.

Jednog dana ona nije došla.

Tražio ju je pored rijeke, tražio ju je na ulicama i trgovima. Tražio ju je kroz dan i tražio ju je kroz noć. Išao je do ruba noći, tamo gdje se sreću san i java. I nje nije bilo. Tražio ju je u odrazu vode, tražio ju je u oblacima, išao je svugdje gdje je nekad išla ona. I nije ju pronašao.

I počeo je misliti da ona nikad nije bila stvarna, da je živjela samo u njegovom snu. I pokušao je ne misliti na nju. Ali nije mogao. I tražio je i dalje. Ali ona kao da je iščezla s ovog svijeta i nije ostavila nikakvoga traga. I nada da će je ponovo ugledati polako je slabila, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan.

Ona nije dolazila.

Tuga je prekrila njegovo srce. Noći više nisu bile lijepe, a dani su bili dugi poput vječnosti. Hodao je sam na rubu postojanja, pognute glave, usamljen i slomljen. I želio je da ona ponovo dođe, da bude blizu nje, da ide svugdje gdje i ona.

I jednom, u očaju, podigao je pogled prema nebu. Oblaci su se razišli nošeni vjetrom i kroz njih su prošle zrake sunca. Ostao je samo jedan oblak čudesnoga oblika. Imao je lik krilatoga konja, a na njegovim leđima sjedili su muškarac i žena, jedno uz drugo, zagrljeni. Okruživala ih je blještava svijetlost sunčevih zraka.

I znao je da će njih dvoje jednom ponovo biti skupa. 

Bio je ovo san koji sam usnuo. Bio je to moj san o ljubav.

 

*

 

Jednog jutra, kad već pomislih da je neću uopće više uspjeti naći, jer ona kao da je iščezla s lica zemlje, sjetih se zamoliti za pomoć svog domaćina. Možda on može nešto saznati o njoj. Na kraju, takvu ženu je lako zapaziti. Netko mora znati nešto o njoj.

Potražio sam ga.

-Oprostite, Hakim. Želio sam vas nešto pitati. Do sada vas nisam želio opterećivati time, ali sada mi je doista potrebna vaša pomoć. Pokušao sam sâm riješiti ovaj problem, ali čini se da je to izvan mojih moći.

-O čemu se radi?

-O jednoj ženi.

-Kojoj?

-Kad bih bar znao. Nedavno sam je sreo i od onda je ne mogu istisnuti iz svojih misli. Pokušao sam je pronaći, ali nisam uspio. Možda biste mi vi mogli pomoći? Pomalo mi je neugodno tražiti takvo nešto od vas i neću se uvrijediti ako odbijete, ali morao sam pokušati.

-Ispričajte mi o čemu se radi. Ako mogu, pomoći ću.

Ispričah mu stoga o onome što me već tjednima proganja i muči. Ispričah mu u detalje cijelu priču, da mu stavim do znanja koliko mi je ovo važno, da ne pomisli da sam lud. Mogao bi to lako zaključiti o nekome tko se toliko zaljubio u ženu koju je vidio samo jednom, a nije s njom progovorio ni riječi. Mogao bi me pitati na osnovu čega sam zaključio da i ona želi isto što i ja, da i ona osjeća tu ljubav i da ima iste snove, i što bih mu tada mogao reći osim da ne znam. Na osnovu čega sam sve to zaključio, doista ne bih znao. No neka me slobodno to pita, pa što? Zar u ljubavi mora biti logike? Zar je u ljubavi itko pametan? Ta ne osjeća se ona razumom, već srcem.

No ako sam na trenutak i pomislio da će biti sumnjičav i da će me čudno gledati, pitajući se jesam li sišao s uma, on me razuvjerio u to. Nije me ni jednom riječju upitao zašto me salijeću takve čudne misli i čudne ideje. Rekao je samo jedno;

-Bez brige, raspitat ću se. Ako netko nešto zna o njoj ja ću to saznati i prenijeti ću vam.

Nije bilo previše ohrabrujuće ovih par riječi. Ton njegova glasa nije mi ulijevao previše nade. Bilo mi je jasno da je dio svojih misli prešutio. Možda me htio poštedjeti njih, ali mogao sam naslutiti da je svjesniji od mene uzaludnosti ovakvog pothvata. Ipak, nije to izrekao, i bilo mi je drago zbog toga. Ovako još ipak postoji nada.

 

*

 

Narednih nekoliko dana s više sam entuzijazma nastavio obilaziti grad u svojoj potrazi, misleći;

-Čak i ako je ja ne pronađem, netko sigurno hoće. Hakim je ovdje domaći. Poznaje ljude. Sigurno će mu već netko nešto reći i uputiti ga dalje. Takve stvari lakše idu kad te ljudi znaju i kad nisi stranac, a ja sam ovdje bio upravo to, samo stranac.

U jednom trenutku činilo se da će se to promijeniti. U tom ludom trenutku najednom se svijet izmijenio, i moj život također. Činilo se da će ovo mjesto postati moj dom, da sam konačno našao mjesto gdje ću pronaći svoju sreću i svoj mir. Najednom su sve one godine čekanja dobile svoj smisao. Nisu više bile toliko teške, jer sad je ona bila tu.

Činilo se da je svo to vrijeme samoće izgubilo na svojoj težini. Nije više bilo tako teško samovati i tugovati, jer na kraju puta bila je ona. Zbog nje je sve to vrijedilo proći. Najednom je čitav moj život postao smislen, i svaka tuga tek privremena, jer ranije nisam mogao vidjeti kuda taj put vodi. Prije nisam mogao znati da će me upravo taj put samoće dovesti do nje. Čekao sam stoga vijesti i nastavio tražiti. Nije bilo lako sada se zaustaviti. Nije bilo lako sada prestati sanjati o ljubavi i sreći.

Prošao je još jedan dan i na njegovom isteku upitah Hakima ima li vijesti o njoj.

-Ne, nikakvih, no rano je još. Dajte mi vremena, dajte mi još par dana.

-U redu, -rekoh.

-Doista je još rano, -pomislih. -Možda za dva tri dana?

Prođoše i ta dva tri dana i ja se opet obratih Hakimu; -Ima li vijesti? - upitao sam ga pun nade, a sve što sam čuo bilo je; -Nema. Nema još nikakvih vijesti.

-Ništa znači, -mislio sam. -To je izgleda sve što ću čuti i narednih dana. Nisam ipak odustajao. Čekao sam i nadao se. I došao je opet novi dan, opet pitah, a odgovor je bio; -Ništa još uvijek, nažalost.

To ˝ništa˝ odzvanjalo je u mom srcu. Čitav dan bi prošao pun nade, samo zato da čujem tu okrutnu riječ koja ruši moje sne; -˝ništa.˝

Polako se stadoh pripremati za novi dan, i nekako sam sad već bio spreman. Lakše je bilo čuti opet tu riječ, koja bi odzvanjala u mom srcu čitavog tog i narednog dana -˝ništa.˝ Počeh sad već polako vagati koliki su mi izgledi. Sve je bilo protiv mene, jer izgleda je bilo sve manje. Ja je nisam pronalazio, a čini se ni itko drugi. Kako je mogla tako nestati bez traga? Gdje se mogla izgubiti? Zar je nitko drugi ovdje ne pozna? Možda i nije iz ovog grada?

 

*

 

Kako je vrijeme teklo postajao sam sve tužniji i ogorčeniji. Ipak, još uvijek sam se nadao. Išao sam ulicama i okrenuo se za svakom ženom koja je podsjećala na nju, ali to nije bila ona. U jednom času, kad me je uhvatio očaj i potpuno preplavio moje srce, shvatih da je sve bezizgledno. Jedino što mi je još preostalo bijaše da uputim molbu nebesima. Koliko je ta misao luda bila, ali ipak se ponadah, možda, tko zna? Možda netko ipak čuje. Ovakva ljubav nije baš tako česta, možda se netko ipak odazove.

Stadoh tako prizivati nebeske anđele i izgovarati molitvu ljubavi. Zatim stadoh prizivati boginje ljubavi, sve kojih sam se mogao sjetiti. Svakoj od njih izgovorih molitvu, svaku zamolih, svakoj se obratih. Molio sam da s neba pošalju pomoć, samo tu jednu stvar da mi omoguće, da dobijem priliku da je oslovim i da joj kažem ono što prema njoj osjećam. Ne bi to trebala biti tako velika stvar za nebeska bića. Za te boginje bila bi to igra. Ne bi trebalo biti tako teško došapnuti joj u snu ili dok je budna, navesti je da taj puta dođe na jedno određeno mjesto ili da krene malo drugačijim putem od onog uobičajenog, i da nam se putovi slučajno ukrste.

Molio sam samo za tu jednu stvar, da neko od tih nebeskih bića čuje moju želju, i ne da odluči umjesto nje i možda je osudi na ljubav koju ona ne želi, već samo to da moje putove na tren ukrsti s njenima, da joj mogu reći to što ćutim i koliko mi je stalo. A njeno srce bi već znalo je li to ljubav o kakvoj ona sanja i jesam li ja čovjek kakvog ona želi, ili možda nisam.

Uputih stoga ovu molbu svima na nebesima koji bi mogli pomoći i pon- avljah je neumorno iz početka, iz minute u minutu, iz sata u sat, očekujući pomoć s neba, kad već odavde sa zemlje nije stigla.

Bijah nekako siguran da je netko tamo gore čuo moju molbu i sad mi je bilo lakše nanovo čekati i nadati se.

Nakon nekoliko dana Hakim je došao k meni ozbiljan. Dalo se naslutiti da mi ne donosi ohrabrujuće vijesti.

-Pokušao sam sve, ali nekim čudom nisam uspio saznati baš ništa o njoj. Niti ju je itko vidio, niti itko poznaje nekoga sličnog, -slegnuo je ramenima kao da se ispričava zbog ovoga.

-U redu. Čini se da je još uvijek prerano. Sačekat ću još malo. Možda, možda ipak...

-Tko zna? Više od ovoga vam zaista ne mogu obećati. Učinio sam sve što sam mogao. Nadam se da mi ne zamjerate što vam nisam donio dobre vijesti.

-Ni najmanje. Hvala vam na trudu.

-No to ipak nije nikakva utjeha, -pomislih. -Možda, možda... -ponavljao sam u sebi.

*

Dani su tekli. Nada je i dalje nesmanjenom snagom opstajala u meni, ali samo zato da bih na kraju, htio ne htio, uvidio da je sve bilo uzalud. Obratih se nebesima, no ona su bila nijema. Obratih se vjetru, ni on mi nije donosio odgovora. Obratih se anđelima, ni oni nisu znali puta koji bi me odveo do nje. Tražio sam među ljudima, pitao ih. Nisu znali.

Tražio sam kroz noć, tražio sam kroz dan, išao sam neumorno svuda, ali nigdje je nisam uspio naći.

Je li to bila neka čarolija koja mi je zabranila da joj uđem u trag? Je li to bila nebeska kazna? Zar je mogla samo tako nestati, da nitko ništa ne zna o njoj?

 

*

 

Dani su se pretvorili u tihu jezu. Srce je još bilo puno žara. Čekao sam i nadao se, ali vijesti o njoj nije bilo.

Polako mi je postajalo jasno što mi je činiti. Polako sam postajao svjestan toga što mi sada predstoji. Preostalo je još samo jedno za učiniti.

Obiđoh zadnji puta ulice ovoga grada, ali ovaj puta ne zato da bih je potražio, jer znao sam da nju više neću naći. Zadnji put sam prošao uz rijeku i gledao kako sunce zalazi nad njom, zadnji put sam krenuo u noćnu šetnju onako kao ranije, dok nju još nisam sreo, dok mi nije opčinila srce i zatočila dušu. Otiđoh još jednom daleko niz rijeku, zađoh duboko u šumu, tamo gdje više nema staza, tamo gdje svjetla grada ne sjaje, samo mjesec koji prosijava kroz granje.

Otiđoh daleko i vratih se natrag. Osjetih još jednom noćnu tišinu, još jednom doživjeh tihu ljepotu noći, i bio je to moj pozdrav s ovim gradom.

Sutradan sam se već počeo spremati za odlazak. Ovdje me više ništa nije zadržavalo.