ŠEST

 

*

 

I dalje smo bili na putu, zaokupljeni našim ciljem, nalaženjem tajanstvenog hrama, koji je mogao biti bilo gdje, a možda ga i nije bilo. Put nas je i dalje vodio po bespućima beskrajno velike zemlje i pomalo nas je već iscrpljivao. Jednom smo se zaustavili na nekoj zaravni u podnožju planine, u blizini rijeke koja je vijugala kroz šumu. Sviđalo nam se ovdje, pa smo ostali čitav dan. Ovo mjesto je po nečemu bilo posebno. Je li to bilo zbog toga što smo već bili pomalo umorni od traženja ili je stvar bila u mjestu samom, ne znam, no zastali smo i ovdje nam je bilo dobro.

Isprva nismo puno pričali jedan s drugim. Obojica smo se pomalo povukli u sebe i prepustili se svojim mislima ili gledali daleko pred sebe, pokušavajući pogledom prodrijeti kroz zastor koji dijeli sadašnjost od budućnosti i vidjeti kuda nas to put vodi.

Rama je nakon poduže tišine prvi progovorio;

-Znaš, -reče, -prošli smo dug put. Ne znam što nas još čeka i gdje još sve moramo ići, no nešto mi govori da i nismo tako daleko od našeg cilja. Mislim da bi svako mjesto moglo biti jednako pogodno za to da pronađemo ono što tražimo.

-I meni se nekako čini da je tako. Čak sam mislio da taj hram koji tražimo i nije neko stvarno mjesto. Možda je to samo pojam koji označava nešto drugo, a odgovor se krije u nama samima.

-I ja sam već pomislio na to, -klimne Rama glavom. -I sve nešto mislim da bismo mogli otići i do kraja svijeta i ne naći to posebno mjesto, taj hram, a ako bismo i naišli na njega možda ga ne bismo prepoznali. Tko zna što je taj hram ustvari?

-Da, tko zna? -rekoh. -No, ako ga nećemo pronaći na nekom određenom mjestu već to ovisi o trenutku, kao što nam je rečeno, tada treba pronaći pravi trenutak.

-Da, valjda je tako.

Vrijeme je polako odmicalo. Stigla je i noć, ali kakva je to samo noć bila. Oblaci su plovili po nebu poput tamnih planina, a pun mjesec oslikavao je noćni krajolik. Bila je ovo doista posebna noć, toliko intenzivnih boja. Svijet je tako neobično sjao, a meni se učinilo da stvari u mraku ove noći vidim puno jasnije nego inače. Kao da su mi se čula izoštrila, mogao sam vidjeti sve detalje ovog tamom prekrivenog svijeta. Drveće u daljini, brda, oblaci, zemaljski svijet koji se stopio s nebeskim i srebrna svijetlost mjeseca, sve se to slilo u jednu predivnu sliku, neobično skladnu i lijepu. Poznavao sam već slične noći. Nije ovo bilo prvi put da sam počašćen ovakvom ljepotom, iako je takvih noći bilo svega nekoliko u mom životu. No ovo je ipak bilo nešto bez premca, jer nijednom još nije sve oko mene bilo toliko lijepo, toliko čisto. Doista, svijet je oko mene zračio nevjerojatnom čistoćom. Sve je bilo tako blistavo, bistro i jasno, kao da je iz noći isijavala neka nebeska svijetlost neprimjerena ovom zemaljskom svijetu.

-Vidiš li i ti isto što i ja? -upitah Ramu ushićen neobičnošću ovog pri- zora. -Je li i tebi ova noć tako neobično lijepa?

-Misliš onako lijepa kako ne može biti ni jedna noć prije nje? Da, i meni je ona posebno lijepa. Ne znam što se to događa.

-Znaš, Rama, -rekoh mu, -kad vidim ovakvo nešto upitam se da li mi uopće život vidimo onakvim kakav je on uistinu?

-Nisam siguran da razumijem što želiš reći, -odvrati on pogledavši me začuđeno.

-Ono što želim reći je da smo cijelo vrijeme toliko pritisnuti svojim brigama i ojađeni zbog koječega da nismo u stanju vidjeti ništa drugo osim toga. Zatvorimo se u svoj mali svijet i ne želimo više izaći iz njega. Zaključimo s lakoćom da je sve u svijetu zlo i naopako i to je sve što želimo vidjeti i čuti od drugih ljudi. I ta nas opsesija sprječava da vidimo pravo lice stvarnosti. Ponekad mi se čini da sve vidimo drugačijim nego što uistinu jest.

-Kako to misliš?

-Kreni samo od nas samih. Toliko smo opterećeni tuđom zlobom i onim što su drugi skrivili nama da pri tome zaboravljamo da ponekad ni sami nismo puno bolji od drugih.

-Dobro, s tim se slažem, -odvrati Rama.

-I ne želimo li svi, -dodao sam ovome, -da oni koji su nam nanijeli neku nepravdu budu kažnjeni zbog toga i da dožive iste posljedice koje smo i mi doživjeli zbog nekog njihovog čina?

-Da, čini se da je zaista tako.

-Čak i ako se uspijemo pomiriti s tim da nam je zlo bilo učinjeno i da nećemo imati prilike uzvratiti, zar ne ostaje u nama želja da im netko uzvrati umjesto nas? Ili da im makar savjest vrati ono što mi nismo uspjeli, odnosno da im Bog sudi ako već ljudi nisu osudili njihova djela, da se računi izravnaju i da se ispuni neka pravda? No s druge strane možda to ne bismo toliko priželjkivali ako bismo uračunali i to da će se, ako Bog naplati svako učinjeno zlo, i nama naplatiti ono što smo mi skrivili drugima. A nema čovjeka koji nije nekome drugome učinio nešto, makar mu samo rekao grubu riječ i iskalio se bijesom na njega u trenucima kad ga je nešto tištalo, a to je ostalo zauvijek urezano u pamćenju dotičnog.

-Možda je i to točno, ali još uvijek ne vidim... -negodovao je Rama.

-Dobro, evo što sam želio reći. Ima li među nama ikoga tko nije učinio neki vid nepravde onome tko to nije zaslužio, povrijedio ga ili prevario, iz tko zna kojeg razloga, jer je baš taj netko tada bio pri ruci i dobro je došao za iskaljivanje? -pokušah mu objasniti svoju misao.

-Čini se da nema, -složi se on sa mnom.

-Eto, vidiš. Kad bi se na kraju sve zbrojilo i oduzelo, kad naša savjest ne bi govorila malo previše nama u korist i kad bi postojala ista mjerila za vrednovanje vlastitih i tuđih postupaka, što bi tada prevagnulo, koja strana vage? I bismo li još uvijek željeli da Bog kazni sve prijestupe kad bismo bili svjesni toga da ni mi nismo bili toliko bezazleni i bezgrješni kako nam se isprva činilo?

-Hm, da. Savjest je prilično nepouzdan sudac. Isprva, a to u slučaju nekih ljudi traje doživotno, ona odbija prihvatiti da je nekome učinjena neka nepravda. A ako ikad odlučimo preuzeti na sebe odgovornost za učinjena djela onda često pretjeramo, pa sebe krivimo i za ono za što nismo odgov- orni. I to više iz samosažaljenja nego iz stvarnog osjećaja krivnje, -dodao je Rama mojim riječima, a ja nisam bio siguran odnosi li se to što je rekao na mene.

-Da, -uzdahnuh, -i sebe vidimo drugačijima nego što jesmo, a čini se da i druge vidimo drugačijima nego što uistinu jesu. Uvijek smo u svemu i u svakome skloni tražiti greške i u tom svijetlu promatramo život i ljude. No traže li se greške, lako ih je naći. Lako je svakom čovjeku pronaći neku manu. I u svakom učenju je moguće naći nedostatak i grešku, i u svakom obliku ponašanja, i u svakoj filozofiji. U svemu se može naći greška ako je traženje grešaka jedini cilj. Ali greške uvijek nalazimo upravo po svojim vlastitim mjerilima. A tko kaže da su ta mjerila savršena? Na osnovu čega bi itko mogao biti mjerodavan da proglašava nekoga ili nešto pogrešnim kad ne postoje općeprihvaćena mjerila. Sve se uvijek svodi na to što meni samom ne odgovara, što ja sam ne mogu shvatiti i prihvatiti i što ja ne mogu tolerirati. I svatko razmišlja na isti način.

-Ali se isto tako u svakome može pronaći i poneka dobra osobina, samo ako je želimo uočiti, -nadoveže se Rama na moje riječi.

-Upravo to sam želio reći, -rekoh vidjevši da je počeo shvaćati. -A na isti način prosuđujemo i o nečijim svjetonazorima, o nečijem načinu razmišljanja, pa i o nekoj vjeri. Ali greške se u nekoj vjeri, koja nama osobno iz nekog razloga nije bliska, pronalaze uglavnom zbog nedovoljnog pozna- vanja cjelokupnosti sadržaja te vjere i zbog vađenja pojedinih misli ili de- talja iz njihovog konteksta, kao što se greške u nekoj osobi pronalaze zbog toga što je ne poznajemo dovoljno. Ili je uopće ne poznajemo.

-I tako nalaženje grešaka više govori o onome tko greške traži nego o onome u kome se greške pronalaze, -dodao je Rama klimnuvši glavom.

-Da. A koji to čovjek ima potpuni uvid u pravu prirodu stvari? Koji to čovjek ima potpuni uvid u nečiju dušu, u nečiju istinsku narav? I tko može sagledati sve stvari odjednom i reći da nešto što se čini zlim i pogrešnim jednom neće voditi ka nečemu lijepom i dobrom? Tko ima pravo suditi na osnovu vlastitih ograničenih moći shvaćanja? Tko sebe može smatrati nepogrešivim sucem? I tko sebi uopće može dozvoliti da se smatra sucem?

-Sad već počinjem shvaćati na što si mislio, -reče Rama složivši se sa mnom.

-Vidim, -odvratih, i bilo mi je drago zbog toga. -Uvijek smo skloni osuđivati ljude i život, no možda ih jednostavno ne razumijemo dovoljno. Možda se u pozadini svega onoga što nam je život navalio na leđa ustvari krije nešto drugo? Što ako jednostavno nismo u stanju shvatiti pravi smisao teških stvari koje nas zadese u životu?

-I s ovim bih se mogao složiti, jer nije uvijek sve onakvo kakvim se is- prva čini.

-Da, baš tako. Ja to vidim ovako nekako. Što je veći i teži kamen koji se baci u vodu to više mulja diže sa dna. I kad život ubaci nešto teško u nas, to istiskuje sa dna naše duše i izbacuje na površinu ono što je skriveno negdje duboko u njoj. Istiskuje ono najteže dohvatljivo, što se skriva u dubokoj tami, daleko od pogleda, onu najskriveniju suštinu, onu najbolje skrivenu tajnu. Možda nam život time samo pomaže da dopremo do sebe?

-Zanimljivo. Vidiš, kad se stvari promotre iz tog ugla...

Malo kasnije ponovo smo obojica zašutjeli i utonuli svatko u svoje misli. Mene je zaokupila jedna misao koja mi se već i ranije javljala. Ta je misao bila izazvana dojmom da ponekad, dok se nalazim na nekom posebnom mjestu i doživljavam nešto posebno dojmljivo, osjetim da sve to nije stvarno i da to ustvari nije ništa drugo nego san. Koliko je tanka linija koja razdvaja san od jave, i postoji li ona uopće, možda nikad neću saznati.

Potaknut ovakvim mislima sjetih se sad nečega neobičnog iz svoje prošlosti. Sjetio sam se trenutaka kada bih lutajući svojim gradom odlazio na osamljena mjesta na rubnim dijelovima grada uz riječnu obalu. Došao bih tada na mjesta na toj obali koja su mi od ranije bila poznata, iako sam tamo bio prvi put. Bila su mi toliko poznata da sam čak prepoznavao neke detalje na njima, i tada bih se prisjetio da sam ovdje već bio u svojim snovima. I što sam se više zamislio nad time, to sam se jasnije prisjećao svega. Iz skrivenih dubina moga sjećanja počele su izranjati slike tih mjesta, koje su učvrstile moje uvjerenje da sam ovdje jednom već bio.

I doista, gledajući u obalu, drveće i staze koje vode do same obale počeo sam sve ovo jasno prepoznavati. Znao sam tada da sam jednom već hodao ovim stazama i da sam se jednom već divio ovim mjestima.

Ovaj osjećaj prepoznavanja mjesta koja sam posjetio u snovima neobično me tada uzbudio. Bilo je to poput povratka nekom srcu dragom mjestu nakon tko zna koliko godina izbivanja, poput otkrivanja drage uspomene iz djetinjstva koja se vremenom zagubila negdje u zakutcima sjećanja, i sad je ponovo bila otkrivena. Ponovo sam bio ondje gdje sam nekoć kročio zemljom sna. San i java u tom trenutku činili su mi se puno tješnje vezani nego ikad ranije. Da, sjetio sam se sad svega toga. 

U tom trenutku nešto me prenulo iz misli. Okrenuh se prema Rami i spazih da je zadrijemao. Osvrnuh se oko sebe, pa odlučih malo prošetati, da protegnem noge i da se razbudim. Mjesec je sjao na nebu blistav i bijel. Ustadoh i krenuh u šetnju prema obližnjem drveću. Nakon nekoliko trenutaka postadoh svjestan jedne neobične činjenice. Svijet oko mene bio je nekako čudno izmijenjen, gotovo nestvaran. Ništa u njemu ustvari nije bilo drugačije nego inače, samo sam se ja osjećao drugačije. Krenuo sam dalje ka šumi i zašao u nju. Ovdje je sad postalo puno mračnije. Krošnje  drveća zaklanjale su svijetlost mjeseca, i kako sam zalazio dublje u šumu to sam više uranjao u mrak.

Nakon nekog vremena više se nisam mogao orijentirati u tami pa se odlučih vratiti natrag. No puta natrag nisam nalazio. Lutao sam naokolo u mraku i vrtio se u krug pokušavajući pronaći onu čistinu gdje sam ostavio Ramu, no kao da je svuda oko mene bila samo šuma. Ipak, nisam se dao obeshrabriti. Ali izgleda da sam zalazio sve dublje i dublje u mračnu šumu, a puta van nikako da pronađem.

Zastao sam da razmislim što sada. Ako sam se izgubio, a očito jesam, teško ću se snaći ovako u mraku. Što da radim? Da čekam da svane? Ali pi- tanje je hoću li i onda naći put natrag. Nije mi jasno kako sam se mogao ovako izgubiti. A sve mi se čini da uopće nisam daleko od čistine i Rame.

Nisam mogao otići tako daleko. Pokušat ću još jednom. Ali na koju stranu da krenem?

Krenuh nasumice naprijed, znajući da ionako ne postoji način da odredim na koju stranu trebam ići.

Nešto kasnije učinilo mi se da se šuma ipak malo prorjeđuje, jer je sada dopiralo više svjetlosti do mene. Ugledah još malo kasnije mjesto na kojem šuma završava, a iza redova drveća vidio sam čistinu i s olakšanjem u srcu pojurio naprijed ka tom mjestu.

-Konačno, -pomislih. -Već sam mislio da se prije jutra neću izvući iz ove proklete šume.

No kad sam stigao do čistine dočekalo me je novo iznenađenje. Ovo nije bilo mjesto koje sam tražio već neko drugo, a preda mnom je stajala planina čiji su se obrisi jasno ocrtavali u tami noći. Uzdizala se visoko u nebo poput drevnog gorostasa koji kao da je izrastao iz samog srca zemlje, iz podzemnih svjetova. Gledano odavde činilo se da nema vrha, jer se gornji dio planine gubio negdje u izmaglicama visina, prekriven sivim oblacima koji su ga zaklanjali.

U meni se, gledajući ovu planinu, probudio čudan osjećaj da ona ne pripada ovom svijetu. Stajala je ovdje kao da je istrgnuta iz vremena i prostora i činilo se da stoji ovdje kao spona između zemlje i neba, kao spona između različitih svjetova.

Dok sam joj prilazio u meni su se rojile svakakve misli. Što sam joj se više približavao to sam više osjećao neku vezanost s njom. Imao sam osjećaj da će mi se ovdje desiti nešto što će me zauvijek izmijeniti. Prilazio sam joj i ona je rasla u mojim očima, golema i osamljena, okovana velom tišine.

Stigao sam u njeno podnožje i pronašao prolaz u stijeni koji je ličio na ulaz u spilju.

-Kuda li vodi? -upitah se. -Ali ne, neću ulaziti unutra. No što da radim do jutra? Ionako se po mraku ne kanim vraćati kroz šumu. Ne bi imalo smisla, u to sam se do sada već mogao uvjeriti. A ovaj ulaz... Ništa, bar ću ga malo razgledati, pa ću se onda vratiti ovamo.

Prišao sam ulazu, još se jednom okrenuo i osmotrio okolinu, nebo u visi- nama i šume u daljini i zatim ušao unutra. Pri tome se u meni probudio nelagodan osjećaj. Nešto u meni govorilo mi je da napuštam ovaj svijet i da se možda više neću ni vraćati u njega, ili ću se vratiti potpuno promijenjen.

S tim čudnim osjećajem zakoračio sam unutra kroz ulaz i našao se u nekoj vrsti tunela u stijeni. Ogledao sam se oko sebe koliko mi je dopuštala svjetlost mjeseca koja je dopirala izvana i koja je donekle osvjetljavala unutrašnjost prolaza. Prolaz se gubio negdje u tami pa nisam mogao ocijeniti ni koliko je dug ni kuda vodi, jer mu nisam vidio kraja, no na stjenovitom zidu nedaleko od samog ulaza, u visini mog ramena uočio sam baklju pričvršćenu uz stijenu. Zapalio sam je. Svijetlost tinjajućeg plamena rasula se uokolo rastjerujući tminu, i krenuo sam naprijed u unutrašnjost planine. Nakon podužeg hoda našao sam se u nekoj vrsti dvorane koja je bila prilično prostrana i visokog svoda, a na bočnim zidovima dvorane uočio sam niz prolaza koji su vodili svaki u drugom smjeru. Bilo je ovo nešto poput podzemnog labirinta, i trebao sam odlučiti kojim prolazom da krenem dalje. No onda odlučih vratiti se putem kojim sam i došao i krenuo sam njime žurnim korakom, svjestan toga da mi baklja neće vječno gorjeti, a ako ne pronađem izlaz prije nego se ona ugasi morat ću nastaviti u mrklom mraku. Koračao sam tako dugim zavojitim tunelom dok nisam ugledao njegov kraj. Zaputio sam se ka njemu i kad sam stigao do njega shvatio sam da ovo nije bio nikakav kraj puta.

Ponovo sam se našao u nekakvoj prostranoj dvorani, u podzemnoj spilji, iz koje je dalje opet vodio niz drugih prolaza.

-Kuda sad? Nije li ovo isto ono mjesto na kojem sam već ranije bio? - pomislih.

Dok su mi ove misli grozničavo prolijetale glavom plamen moje baklje počeo je jenjavati. Sve je slabijim bivao, dok se na kraju nije potpuno ugasio. No samo trenutak prije toga, bacivši posljednje zrake svjetlosti, na zidu je ocrtao moju sjenu koja je rasla i uvećavala se, dok me nije progutao mrak.

-No lijepo. A što ću sada? -upitah se.

Pokušao sam rukama napipati zid i kretati se uz njega, no nakon par minuta odustao sam. Sapletao sam se na svakom koraku i nisam vidio ni prst pred nosom. Odlučio sam zastati i malo sačekati, usput razmislivši što da radim. Pokušavao sam dokučiti kako da iziđem odavde, ali ništa mi pametno nije padalo na pamet. Tada sam opet pokušao napipati zid i kretati se uz njega, ali sam se u jednom trenutku sapleo i pao na zemlju, pri tome se dobro udarivši.

-Prokletstvo, -pomislih. -Ovo neće ići. Kad bih samo znao što da radim.

Što me je samo tjeralo da uđem ovamo?

Dok sam tako razmišljao, svakakve su mi misli počele padati na pamet. Što ako se ne uspijem izvući odavde? Ali samo što sam pomislio na to, kroz tu se tamu počela pomaljati mliječno bijela svijetlost, no ta svijetlost nije bila zarobljena unutar podzemne dvorane u unutrašnjosti planine. Dvorane više nije bilo, a ova svijetlost, ne znam odakle je mogla doći. Bio sam na poprištu neke sasvim druge scene, a ova svijetlost bila je nešto poput zore života koji se tek rađa. Stajao sam na pozornici događaja koji su se odvijali van prostora, možda u meni samom. Možda sam potpuno potonuo u un- utrašnji svijet i bio svjedokom rađanja svojih vlastitih predodžbi, koje su se otjelotvorile i oživjele.

-Što se to događa? -uzviknuo sam preplašeno.

Blijeda svijetlost sad se još više prigušila i počela se prelijevati u drugačiju nijansu. Postala je plava poput neba u trenutku kad je sunce već zašlo, ali noć još nije posve zaživjela, u trenutku koji lebdi između dana i noći i uzima i od jednog i od drugog, pretvarajući ih u predivnu mješavinu boja koje prekrivaju svijet koji tone u san. Gledao sam sve ovo ne vjerujući svojim očima.

Do ušiju mi je tada dopro zvuk sličan onom koji stvara netko tko diše duboko i jednolično, kao u toku sna. Pogledao sam bolje, i iz plave sumaglice počeo je izranjati jedan lik. Bio je to lik djeteta koje mirno leži u svom krevetu i spava, s izrazom blaženog mira na svom licu. Oko njega, okružujući ga i izranjajući iz njega samog, lebdjeli su otjelotvoreni prizori iz njegovih snova. Na ovoj nestvarnoj pozornici satkanoj od niti duše smjenjivali su se bajkoviti predjeli i odbljesci nestvarnih zbivanja u svjetovima mašte. Rađali su se tu prizori koji nadmašuju iskustva koja je dijete moglo steći u svijetu budnosti i pretočiti ih u vlastite slike i predstave.

Bio je ovo čitav svemir nebeskih boja, neobičnih likova i bajkovitih priča, u kojima su se miješali odjeci prošlih događaja iz povijesti čovječanstva i sjećanja na nekad doživljena vlastita iskustva iz prošlih života, sa događajima koji su se odvijali u drugačijim svjetovima, u kojima obitavaju mitska bića i božanstva iz duhovnog naslijeđa čovječanstva.

Prizori iz snova kojima je usnuli bio okružen nisu izgledali kao da nas- taju u njemu samom. Nisu ti snovi bili njegova tvorevina, već se njegov duh činio uključenim u okolna zbivanja, koja su imala svoj vlastiti tok. Taj svijet bio je nepregledan, ali nije to bio njegov osobni svijet. U njega su bile uključene i duše drugih snivača. Svaka od njih bila je prisutna u ulozi sudionika i putnika kroz svjetove s one strane stvarnosti i ovozemaljskih oblika, kroz svjetove u kojima vladaju drugačije vremensko prostorne zakonitosti. Ovi svjetovi bili su jedan golemi svemir. Bio je to životni prostor cijelog čovječanstva i svih bića koja su uključena u postojanje. Svi su oni bili dio ovog svijeta, pripadali mu i sudjelovali u njegovom stvaranju.

Bio sam i ja svjedokom ovih snovitih zbivanja, i sam uključen u taj bajkoviti svijet čudesnih odbljesaka.

-Mora da sanjam, -rekoh sebi. -Ovo ne može biti stvarno.

A zatim sam obratio pozornost na lice usnulog djeteta, nešto me njemu privuklo. Crte tog lica, da, počeo sam ih prepoznavati. Bio je to meni nekad dobro znani lik, onaj koji se odavno zagubio u izmaglici prošlosti. Stajao sam ovdje gledajući onoga koga još nisu počele pohoditi noćne more ni ugnjetavati zlodusi života. Bio je u dobi u kojoj je još mogao imati taj opušteni, sretni izraz lica nekoga tko ne sluti s čim se još treba suočiti u budućnosti.

-Ne, ovo ne može biti. Što se to događa sa mnom? Imam li priviđenja?

-počeo sam uzbuđeno razmišljati.

Zatim sam ponovo pogledao prema djetetovom licu. Gledao sam u dijete kojem će djetinjstvo vrlo skoro biti pretvoreno u poprište okrutnog sukoba, to djetinjstvo koje će biti zgaženo i iščupano iz njega, a on sam će biti bačen u jedan drugi svijet, kojem ne pripada i koji će ga vječito smatrati strancem. Gledao sam u dobro poznato lice. Gledao sam u sebe, u onoga tko je bio tek u ranom proljeću svog života. Bio sam to ja prije toliko godina. Prvi put sam vidio nekadašnjeg sebe očima odrasla čovjeka, prvi put se moje sadašnje ja suočilo s onim davnim, iz prošlosti. Bio je ovo susret s izgubljenim djelićem mog života.

-Kako? Što se događa? -uzviknuo sam zaprepašteno, a glas mi je još odzvanjao neko vrijeme, pa je sasvim utihnuo. -Kako sam se ovdje našao?

-Zatim ponovo pogledah u nekadašnjeg sebe i pokušah mu doviknuti; - Probudi se, -ali moj glas nije dopirao do njega.

Nije mi bilo jasno kako sam uopće dospio ovamo i što je sad ovo što se ukazuje preda mnom.

-Jesam li sišao s uma? -upitah se.

Krenuh tada ka njemu i pokušah ga dotaknuti, ali ni to nisam uspio. Kao da smo postojali istovremeno na dvije sasvim različite razine postojanja. Kao da sam bio prisutan u njegovom svijetu poput duha. Ili on u mome, tko zna?

Gledao sam izraz na svom nekadašnjem licu, kako je samo opušteno bilo, kako je zračilo mirom i spokojem bezbrižnosti. Pri pogledu na njega ispunila me mješavina brige i ljubavi prema onome koga bih volio zaštititi od udaraca sudbine, a bio sam u tome potpuno nemoćan. Bio sam tek puki promatrač koji ne može utjecati na daljnji razvoj događaja u njegovom životu. Nisam ih mogao izmijeniti, nisam mogao krenuti drugim putem doli onim kojim sam već prošao.

Usnulo dijete sad se okrenulo na drugu stranu, promeškoljilo se pa se nanovo okrenulo. Do njega su počeli dopirati zvukovi iz drugog svijeta, iz svijeta budnosti, i on se počeo buditi. San je polako nestajao iz njegovih očiju i njegov je duh kliznuo iz jednog svijeta u drugi.

Nije taj drugi svijet bio bitno različit za njega. U njegovim očima i on je bio pun tajni, snova i maštarija, beskrajno uzbudljiv i ispunjen izazovima, pun stvari koje se trebaju otkriti i dalekih krajeva svijeta koji se trebaju oploviti i istražiti. Još su ga čekala daleka prostranstva i bitke sa strašnim gusarima, otkrivanje podvodnih svjetova u kojima žive morske sirene, odlazak u zemlje nastanjene vilenjacima i viteške borbe za ruku prelijepe princeze.

U ovom svijetu još je za ostvarenje svojih snova imao na raspolaganju čitavu vječnost. Dani su mu prolazili u igri, a do ušiju mu je dopirao majčin glas pun ljubavi i topline. Bilo je ovo kraljevstvo spokoja i sigurnosti. Činilo se da je jako poput najjače tvrđave i sigurno poput najutvrđenijeg grada, no bila je to kula od stakla, tako krhkog da ga je mogao razbiti najlakši dašak vjetra.

-Kad bi samo znao što te čeka, ne bi bio tako miran, -rekoh, više sebi nego njemu, znajući da me ne čuje. -Eh, da sam onda to mogao naslutiti, tko zna kako bi se stvari razvijale. Da ti bar mogu reći što da ne radiš, kome da ne vjeruješ i koga da izbjegavaš u životu. Ali ti me ne čuješ, zar ne? Uzalud je. Što je bilo... Uzalud, da, -rekoh spustivši glavu. Malo kasnije nastavih ga promatrati.

-Eh, da. Tada još nisi znao što te čeka. Nisi to mogao ni naslutiti. Kako ćeš se samo iznenaditi za koju godinu, kad ti se tlo počne izmicati pod nogama i kad se počneš gušiti u svom očaju. Prokleti život, prokleta sud- bina. Zašto se sve to moralo desiti? -zavapio sam. No sve je bilo uzalud.

Nastavih ga tada promatrati i gledati što se događa sa njim. U svijet nje- govog djetinjstva nakon nekog vremena počeli su ulaziti nezvani i neželjeni gosti. Počeli su u njega pristizati tuga, usamljenost i osjećaj izdvojenosti. Stigli su iz svijeta koji ga je okruživao s onima koji su postupali prema njemu kao prema nekome tko ne pripada ovamo i trudili se da mu bude što neugodnije. Osjećaji koji su skupa s ovim uljezima pristizali u njegov dotad bezbrižan život rasli su i pritiskali iznutra. Pritiskali su krhke staklene zidove njegova svijeta, i zidovi od stakla popucali su i razbili se u krhotine.

Nije više bilo nikakve barijere između njega i vanjskog svijeta, nikakvoga utočišta koje bi mu pružilo sigurnost, i on se našao izložen surovim vjetrovima života. Otresao je sa sebe paučinu svog bajkovitog svijeta, iskoračio iz razdoblja djetinjstva i zakoračio u hladan i negostoljubiv svijet odrastanja. Zakoračio je u život.

Želio je tada naći mjesto u tom svijetu, ali ga nije nalazio. Prebolna je bila promjena. Prerano je došao oproštaj s djetinjstvom i pretežak je bio susret s hladnim srcima onih koji su bili puni zlobe.

Gledao sam njegovu promjenu, promatrao preobrazbu njegova lika, osjetio buru osjećaja u njemu i njegovu potrebu da pronađe zaklon i izgradi zid oko sebe. Bio bi to zid koji bi ga zaštitio i odvojio od onih koji su ga smatrali uljezom u svom životu, a sami su bili uljezi. Došli su kad ih nitko nije zvao i nisu donijeli ništa dobroga, samo zlog. I bježao je od njih, bježao u zaklon svoje osame. No nije ni ondje bio van njihova domašaja. Zid koji je podigao oko sebe propuštao je i dalje unutra otrovne strijele tuđe zlobe, ali nije puštao van sebe ništa. Zarobio je samog sebe unutar tog zida, i on ga je počeo gušiti i gnječiti njegovu dušu, koja se počela puniti gorčinom i očajem, vezana vlastitim okovima.

Vidio sam i sada otjelotvorene osjećaje iz njegove nutrine i dijelove njegova vlastita bića kako lebde oko njega. Bile su to utvare koje su ga proganjale i bacale u još veći očaj. Oko njega su lebdjeli njegovi vlastiti fantomi, a on je bježao od njih, ali nije imao kamo.

-Zbog čega se sve ovo događa? Zbog čega da živim? Kuda da idem? Hoće li sutra biti imalo bolje? -to su bila pitanja koja su odzvanjala u njegovoj glavi u tom razdoblju njegovog života, i nosila su sa sobom silnu bol.

-Kad bi se bar pojavio netko da malo ublaži moju samoću i tugu, -govorio si je tada. Ali nitko, baš nitko nije dolazio. A onda je sebi u jednom trenutku rekao; -Ovo mora prestati po svaku cijenu. Ovo mora prestati. Ovako više ne mogu živjeti. Vrijeme je da se to prekine. -I došao je do sudbonosne odluke, koja je bila prekretnica njegovog života.

Vanjski svijet za njega je postajao sve dalji. Nije mogao natrag u njega i krenuo je tada prema unutra i zaronio u svoj unutrašnji svijet. Plovio je neistraženim područjima svoje duše, počeo otkrivati jedan novi svijet i pron- ašao u njemu fantastičan sklad i obilje ljepote.

Njegov svijet sad više nije bio tijesan. Rastao je i širio se, postajao sve ljepši i bogatiji, i ono što je u njemu raslo sad je počelo iznutra pritiskati ranije stvorene zidove. Počeo je sada zračiti drugačije osjećaje iz sebe. Počeo je upoznavati ljepotu i ljubav, počeo pronalaziti znanje i razumijevanje, i sada je zračio iz sebe toplinom.

I ponovo je otresao sa sebe paučinu svog starog bića i svog samotnog svijeta. Nadrastao je svoj strah od života i svoj osjećaj odvojenosti od svijeta. Polako se oko njega topila zavjesa neizvjesnosti, iščezavao je zastor osame, nestajala je koprena mraka koja ga je tako dugo obavijala, i on je sada gledao sebe i svijet drugačijim očima. Nije više bježao od onih dijelova svog života koje je ranije toliko želio zaboraviti, nije više vidio neprijatelje u njima. Nisu oni više bili nešto prijeteće, što teži tome da mu razori život. Prigrlio ih je kao dragocjene suputnike i vjerne prijatelje. Više nije bilo barijere između njega i svijeta, i više nije bilo unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Oko njega su sad blistale zvijezde, oko njega je bio beskraj, a on sam bio je utopljen u njega, bio je dio njega, iz njega rođen i s njim vezan. Nije više bio sam. Pripadao je cijelom svijetu, a njegov svijet nije više bio skučen. Bio je beskrajan, a njegov dom je bio svugdje, dokle dopire pogled, i dalje, dokle dopire misao, i još dalje, dokle dopire želja, i još puno dalje, dokle dopiru slutnja i san.

Njegov dom bio je još i širi, još veći. Dopirao je iza ruba horizonta do nebeskih visina i zvjezdanih daljina, do svjetova s druge strane postojanja. Znao je sada da kuda god otišao i gdje god se jednom zatekao, više tamo neće biti stranac, jer njegov je dom bio svugdje.

Čitav mi je život proletio pred očima. Bio sam njegovim svjedokom gledajući ga svojim sadašnjim očima, i u ovoj predstavi koja se odigravala preda mnom vidio sam puno više nego što sam mogao vidjeti nekadašnjim očima onoga koji odrasta i koji se mijenja. Vidio sam sad puno šire i sveobuhvatnije tu divnu međuigru vanjskog i unutarnjeg svijeta, tog života koji se pretače u tijelo i dušu moga nekadašnjeg Ja i oblikuje ga. Vidio sam odnose svog vlastitog bića i svog vlastitog Ja sa okolnim svijetom i svoju uključenost u tokove života i u kozmički, vječni zakon. Ta je uključenost ispočetka bila zatamnjena velovima moje predstave o vlastitom jastvu, no ta je zavjesa konačno spala.

Gledao sam međuigru stvarnosti i mašte u sebi i upliv odbljesaka svjetova sna i svijeta budnosti u mene. Vidio sam utjecanje dojmova iz okolnog svijeta u sebe, dojmova koji su me lomili, obeshrabrivali i ispunjavali jezom i neizvjesnošću, a zatim su, dovodeći me do ponora mog vlastitog bića, razbili tvrdu ljusku mojih čvrsto ukorijenjenih shvaćanja i skinuli veo s mojih očiju.

Mogao sam sada doista shvatiti da je svaki dio mog životnog puta bio neophodan i neizbježan. Mogao sam sad vidjeti koliko su dragocjeni bili svi oni tjeskobni osjećaji i bolni događaji koji su ispunjavali moj život. Nije im bio cilj da me slome, bili su oni dijelovi promjene koja se odigravala u meni. Nisu pustošili moju dušu već su je činili bogatijom, obilno me darivajući. Nisu sužavali i ograničavali moj svijet, već su ga uvećavali. Nisu izmicali tlo pod mojim nogama, već su me ispunjavali osjećajem duboke pripadnosti ovom svijetu i životu. Punili su me osjećajem sudbinske pripadnosti čovječanstvu i osjećajem da sam sa svim bićima povezan sponama ljubavi, one iste ljubavi koja je oduvijek tu, i koja ponekad uzima neugodna obličja i vodi neočekivanim smjerovima, prateći nas putovima sudbine, ali je to uvijek ljubav. To je uvijek ljubav čista u svojoj blistavosti i neiskvarenosti, ona koja nas vodi od početka do kraja našeg puta, strpljiva u iščekivanju da je konačno prepoznamo kao ljubav vječnosti i kao ljubav božanskog srca prema nama, koji smo i sami dijelovi tog božanskog bića.

Bio sam svjedokom toga kako se živi i u snu i na javi i kako se gubi granica između to dvoje, i čini se da java postaje dio sna, a san dio jave. I vidio sam jasno kako su i java i san dio jedne te iste ličnosti, slike i refleksije jedne te iste duše, i vidio sam kako se naizgled različiti svjetovi u meni stapaju u jedan.

Na ovoj sceni kojoj sam svjedočio tada se ponovo pojavilo dijete koje spava u okrilju svoga djetinjstva, a zatim je njegov lik počeo blijedjeti i nestajati.

-Sanjam li zaista sve ovo? -upitah se, a misli su mi odzvanjale u glavi i vraćale mi se kao da sam ih izgovorio naglas ili kao da ih izgovara netko drugi.

Pokušah ponovo dotaknuti rukom nešto od onoga što sam mogao vidjeti oko sebe, ali i ovaj puta bezuspješno.

-Kako da se vratim u svoj svijet? I dokle će ovo trajati?

U meni je počela narastati tjeskoba. Nisam više znao što da mislim.

U tom trenutku iz sumaglice koja me okruživala počeli su se rađati pri- zori koji su se odvijali u pradavnoj prošlosti. Vidio sam odbljeske jednog pradavnog svijeta, valove drevnih oceana koji oplahuju obale drevnog kontinenta i šume koje su prekrivale kopno, i čuo sam zvukove koji su izlazili iz grla bića koja su nekad nastanjivala ovaj svijet.

Bila je ovo zora postojanja. Prolazili su eoni, prolijetale tisuće i tisuće godina. Lice se svijeta mijenjalo, čas je bilo prekriveno ledenim pokrivačem, čas narastajućim vodenim valovima. Drevno kopno počelo se cijepati, nastajali su kontinenti. Nekadašnja su bića nestajala i pojavljivala se nova. Život je bujao u svom obilju. Drevni dinosauri došli su i otišli, pojavile su se prve ptice i prvi sisari, more je bilo puno opasnih grabljivaca i odvijala se neprekidna borba za životni prostor i za opstanak.

U međuvremenu se pojavio čovjek, pojavio se novi grabljivac. Počeo je loviti, hraniti se mesom životinja i odijevati se njihovim krznom. Postajao je sve jači i sve brojniji taj grabljivac. Počeo je uzgajati biljke i ukrotio je životinje, počeo je graditi drevne gradove i kule, obožavati bogove i osvajati Zemlju.

Počeo se dijeliti, okretati se svoj protiv svoga. Bio sam svjedokom stoljeća ratova protkanih kratkotrajnim razdobljima mira. Stoljeća su prolazila, a ljudi su se voljeli i mrzili, rušili su i gradili, rađali se i umirali.

Ispisivala su se poglavlja ljudske povijesti. Svijet se mijenjao, bivao ra- zorenim i ponovo se izgrađivao. Isprva je bio ravan, a zatim postao okrugao, isprva se Sunce okretalo oko njega a zatim se on okretao oko Sunca. Nekad je bio beskrajno velik, a zatim postao malen, gotovo pretijesan. Čovjek se odvojio od Zemlje i zakoračio u svemir.

Život je za njega nekad bio tajna i svetinja, a kasnije mu više ništa nije bilo sveto. Gledao sam čovjeka kako se pojavljuje u divljem i tajanstvenom svijetu i kroči kroz epohe, gledao sam ga kako mijenja obličja, uzima nova i odbacuje stara. Stvorio je vrijeme iz beskonačnosti i ograničen svijet iz beskraja. Gledao sam kako pati, strahuje i kako se nada, vidio sam kako se povija pod teretom života i predaje svoj život, umire i nanovo se rađa.

Vidio sam kako hoda kroz život i kako korača dolinom smrti, on koji je bio lutalica, prosjak i ubojica, on koji je bio sanjar, pjesnik i zvjezdoznalac, on koji je bio trgovac, putnik i vladar, on koji je bio mučenik, patnik i stranac. Bio je i dijete i starac. Gledao sam kako kroči kroz život i mijenja lica, taj drevni putnik, kako otresa sa sebe paučinu prošlosti, i vidio sam kako se opet mijenja. Uzeo je oblik djeteta koje spava, a to dijete bio sam ja.

Djetetov se tjelesni oblik tada pretočio u drugi lik, pretvorio se u pticu sjajnih krila, i ta se ptica raširenih krila vinula u visine. Vinula se u nebesa nadletjevši oblake, prošla kroz plavu zavjesu zemljine kugle i poletjela u tamu u kojoj su blistale zvijezde. Ptica je lebdjela među zvijezdama, još jed- nom posljednji put zamahnula krilima i počela je blijedjeti.

Tada se u toj nebeskoj tami nešto počelo kretati. Postao sam sad svje- dokom buđenja sile, gibanja noći i komešanja uskovitlane energije koja prosijava kroz polutamu svjetova. Bio sam svjedokom nizanja slika i likova iz života i likova iz mašte i pretvaranja svih tih oblika u čudesnu sliku božanstva s mnogo lica i mnogo ruku, koje čas pleše čas miruje, strašno u svojoj veličanstvenosti, dok iz njega izranjaju slike umiranja i rađanja i slike mora boja u svim njihovim nijansama. Vidio sam ga kako blista, nadilazeći bol nad smrću i strah od ponovnog kročenja nesigurnim putovima života. Blistalo je praiskonskom ljepotom, tako moćnom, izvornom i sjajnom, blistalo je ljepotom lišenom tuge i svakog oblika patnje, isijavajući vječnost radosno i smireno.

Gledao sam sve ovo očaran i gotovo bez daha.

Tko me je to uveo u ovaj svijet čudesnih odbljesaka, gdje se stvarnost prelijeva u snove, gdje ljepota vlada svakim kutkom ovog svijeta čarolija? Tko me je to uveo u ovaj svijet tajanstvenih božanstava koja su odraz moje duše i utjelovljene slike neizmjernih prostranstava moga vlastitoga bića?

Nakon ovog veličanstvenog ukazanja nestalo je svega, a mene je opet prekrio mrak, iz kojeg je izronila ista ona šuma u koju sam zašao prije nego što se sve ovo počelo događati sa mnom. Preda mnom se pružala cesta koja je vodila kroz šumu, a na nebu je sjao pun mjesec.

-Znači gotovo je, -uzdahnuh sa olakšanjem. -Opet sam vani u šumi. Sad samo da nađem put natrag do Rame.

Osvrnuh se oko sebe da vidim jesam li doista na onom mjestu gdje sam ostavio Ramu da spava, ali njega nije bilo. Ipak, bila je to ta ista šuma, bar se tako činilo. No kad sam bolje osmotrio ovaj predio uočio sam da nema ni čistine sa koje sam ušao u šumu, kao da se nalazim u nekom drugom dijelu te iste šume.

-Rama, Rama, gdje si? -uzviknuo sam iz svega glasa i osluškivao hoću li čuti odgovor, ali nije ga bilo.

Napravio sam par krugova među drvećem da vidim mogu li naći ono mjesto gdje smo se Rama i ja zaustavili, no što sam više kružio i tražio, to sam više uviđao uzaludnost svega toga. Blizu mene nije bilo nikakve čistine, samo mračna šuma čija me dubina plašila, pa sam se odlučio vratiti do ceste i krenuti njom, da vidim kuda će me ona odvesti.

Malo po malo, kako sam prestajao razmišljati o neobičnosti svega ovoga što me je snašlo, počeo sam sve više obraćati pažnju na prizor pred sobom. Mjesečev je disk bio točno ispred mene, iznad ceste koja se protezala kroz šumu, i bio je mnogo veći nego inače. Noć je bila vedra i zvjezdana, a ipak neuobičajeno mračna, unatoč mjesečini. Ono što me je zadivilo bila je ova mračna modrina svuda oko mene, ovaj veličanstveni modri ocean noći i ta predivna nijansa tamno plave boje koja me je okruživala sa svih strana.

Zagledao sam se u nebo, drveće i u daljinu. Ponekad bih sišao par koraka sa ceste i stao ispod nekog golemog stabla, na neobičan način osvijetljenog mjesečinom, i gledao nijanse boja koje su se razlijevale po njemu, pa se opet vraćao na cestu i nastavljao put.

Stigoh na kraju i do izlaza iz šume, a prolazak kroz nju činio mi se poput prolaska kroz vilinsku šumu ili kroz neki bajkoviti san.

Šumu sam već ostavio za sobom kad je stiglo jutro i ugledao sam pred sobom brežuljak, primakao mu se i stigao do njegovog podnožja.

-Da idem dalje? -upitah se. A onda pomislih; -Što mi drugo preostaje?

Idem vidjeti što je sa druge strane brda, -i krenuh se verati uzbrdo.

Kako sam se penjao uz brežuljak tako su do mene počeli dopirati zvukovi s njegove druge strane. Bili su to glasovi mnogih ljudi. Ovi mno- gobrojni glasovi bili su usklađeni, svi su oni izvikivali iste riječi u pravilnom razmaku, a njihov žamor stizao je do mene poput prigušene grmljavine. Bilo je ovo poput nekog obreda ili svečanosti, bar mi se tako učinilo. Stigao sam do vrha ovog brežuljka i pogled mi se prolomio širokim prostranstvima u daljini. Vidio sam pred sobom grad u ravnici, opkoljen širokim zidinama, golemi drevni grad kako blista u svojoj ljepoti. Vidio sam hramove, palače, kuće i ulice koje presijecaju grad, i ljude na ulicama.

Pred jednim od brojnih ulaza u grad stajala je okupljena gomila ljudi. Mnogi od njih vukli su pomoću užadi golemi kip za sobom. Bio je ovo kip koji je vjerojatno predstavljao neko božanstvo, impozantan u svojoj veličini. Mogao sam ih odavde dobro osmotriti, i ovu neobičnu povorku, i samu ceremoniju, a i grad. Bio je ovo, pomislio sam, grad iz drevnih vremena i pripadao je možda nekoj od civilizacija nastalih između toka dvije rijeke.

Pogledom sam prelazio preko ulica i hramova. Bile su ovo tako skladno poredane ulice, a jedna je građevina nadvisivala sve ostale, ističući se među njima svojom veličinom i neobičnim oblikom. Bio je ovo toranj sa više nivoa, a svaki naredni bio je uži od onog ispod njega. Prebrojao sam ih. Bilo ih je sedam, i tada mi posta jasno. Bilo je to sedam katova drevne kule, koja je nestala zajedno sa ovim gradom prije tolikih stoljeća. Bio je ovo grad to- liko puta spominjan, jedan od najstarijih i najljepših koje je sagradila ljudska ruka, a ja sam stajao ovdje pred njim diveći se i njemu i duhu onih koji su izgradili ovo čudo.

Htio sam mu prići i stati pred njega. Poželio sam proći njegovim ulicama i prići ovoj drevnoj kuli, no pažnju mi je privuklo nešto u daljini. Skupina konjanika navirala je prema gradu poput bujice. Bili su to naoružani ljudi, nepregledna vojska koja se prijeteći primicala. Okupljeni ljudi razbježali su se tražeći zaklon iza zidina grada. Ova rijeka nadolazećih konjanika zatekla ih je nespremne. Prijeteći je jurila prema njima, donoseći sa sobom smrt i razaranje.

Ne mogavši ovo dalje gledati udaljio sam se sa poprišta događaja, vrativši se istim putem natrag, zamičući s ove strane brežuljka s koje sam i došao. Znao sam što će uslijediti. Nije ovo bio prvi ovakav nasrtaj na grad, a nakon njega uslijediti će ih još.

Vjetar je donosio prema meni krikove umirućih, bijesne povike ljutitih vojnika i topot konja, zaglušujući topot koji će jednom donijeti kraj jednom legendarnom gradu, i njegovim kućama i trgovima, hramovima i palačama. Jutro je tek svanulo. Nebo je bilo crveno poput krvi, a grad kojeg će se sjećati sva nadolazeća pokoljenja uskoro će postati samo hrpa kamenja, prazno ruševno mjesto nastanjeno još jedino duhovima onih čija je krv ovdje prolivena.

Prožet jezom napuštao sam ovo mjesto, na kojem sam u istom trenutku vidio jedno od najljepših djela ljudskog roda i čin razaranja tog istog jednim drugim izumom ljudskog roda, onim koji je razorio mnoge druge gradove i donio kraj mnogim velikim civilizacijama. Bila je ovo u jedan trenutak i jedan čin sažeta gotovo čitava povijest ljudskog roda, koji je sposoban izgraditi blistava i veličanstvena zdanja, a jednako tako i srušiti ih, rasuti njihov pepeo po crnoj zemlji i pustiti da ga vjetrovi raznose kroz stoljeća, ostavljajući time ovaj čin razaranja u ostavštinu budućim pokoljenjima.

Drevni Babilon je ostao iza mene prekriven maglom prošlosti.

Išao sam dalje ovom čudnom zemljom. Kako sam prolazio dalekim prostranstvima nailazio sam na druge civilizacije i druge gradove. Svi su oni nicali ispred mene, izrastali i nestajali u izmaglici vremena, a ja sam hodao kroz vrijeme, prelazeći barijere koje su sa ove strane stvarnosti samo prividne.

Bio sam svjedokom uspona i pada Perzije, drevnog Egipta i grčkog kraljevstva. Preda mnom se pojavio i drevni Rim. Drevne vojske opsjedale su gradove i uništavale ih. Oko tih gradova bješnjele su bitke i vodili se ratovi, pa su dolazili periodi mira i razvoja. Vjetrovi vremena rušili su jedna carstva da bi uzdigli druga, koja su zauzimala njihovo mjesto u svijetu i preuzimala njihovu moć. Pala je i Kartaga, nakon nje i sam Rim. Vidio sam nastanak blistavih gradova arapskoga carstva. Slika svijeta se mijenjala. Gledao sam promjene tog drevnog svijeta, promjene koje su imale svoje utvrđene tokove i svoje razloge, i svaki put naišao bih na neki novi grad, na neku novu veliku prijestolnicu starog svijeta.

U jednom trenutku učini mi se da je to uvijek jedan te isti grad, onaj iz pradavnih vremena, na kojeg sam prvog naišao na putu kroz ovu nestvarnu zemlju. Uvijek bi se pojavio ne nekom drugom mjestu nakon što bi bio srušen i razoren. Uvijek bi iznikao negdje drugdje, drugačiji, promijenjen, s drugačijim ulicama i trgovima, s drugačijim palačama i kupolama na drugačijim svetištima. Na njegovim ulicama živjeli su ljudi nekog drugog naroda, koji se pojavio kasnije u povijesti, govorio drugačijim jezikom i molio se drugačijim bogovima, ali uvijek bi to bio taj isti, neuništivi, vječni grad koji bi nanovo iskrsnuo na novoj stranici povijesti, izgrađen istom rukom, rukom onih koji su prelazili iz života u život, besmrtni kao i ovaj grad, mijenjajući ga u skladu sa vremenom i dijelom svijeta u kojem bi se pojavili. Ruka koja je gradila ove gradove bila je ruka života samog, života koji je mijenjao sliku svijeta i utvrđivao tokove sudbine pojedinaca i naroda. Taj je život usmjeravao promjene u svijetu i oblikovao ih onako kako je sam želio i kako je trebao, jer ga je usmjeravao Duh njegova Tvorca.

Vremena su se mijenjala. Svijet je postajao uvijek malo stariji i napučeniji. I gradovi su se mijenjali, i običaji i znanja. Promjena koja ih je zadesila imala je svoje utvrđene putove i zakone, i samo sebi poznate tajno zacrtane ciljeve.

Gledao sam lica toga drevnog svijeta, gledao sam ga kako se mijenja. Promatrao sam život nekadašnjih naroda, a nekad bih prošao nekim od tih gradova, dolazio u kontakt s ljudima i razgovarao s njima. Bio sam tamo, u svakom od tih vremena, klizio naprijed kroz buduća, tek nadolazeća, i sretao poznata lica. Gledao sam one koji su odlazili i vraćali se, a da nisu ni bili svjesni toga. Vraćali bi se uvijek nanovo na ovaj svijet, izgradili neki novi grad i uredili neko novo carstvo. Mijenjali su život, mijenjali su svijet, prilagođavali ga sebi i ispisivali nove stranice povijesti, ti putnici kroz vrijeme, drevni i neumorni.

Nakon svega ovoga nailazio bih na nepregledne ravnice, prolazio rubovima pustinja i obilazio zemlje čije su se granice vremenom pomicale. Tako sam se i sad našao u nepreglednoj nizini. Preda mnom se prostirala beskrajna pustopoljina, nigdje šume, planine ili rijeke u blizini. Pogledom sam prelazio preko ove pustoši. Pokušavao sam uočiti makar nešto što bi se svojim oblikom izdvajalo iz ove zaravni, neko drvo ili građevinu, bilo što.

Dok sam pogledom ispitivao okolinu negdje u daljini opazio sam oblak prašine. Taj se oblak nije zadržavao na istom mjestu, već mi se približavao. Počeo sam nakon nekoliko trenutaka razabirati crne točkice na horizontu, a oblak ih je pratio. Točkice su se povećavale, i sad sam već mogao vidjeti o čemu se radi.

Bila je to skupina konjanika koja se kretala u ovom pravcu. Pokušavao sam ih prebrojati, no nisam uspio. Još su bili predaleko. U jednom trenutku palo mi je na pamet da bi možda bilo poželjno skloniti se negdje, ali gdje? Ako su me opazili ionako im ne mogu uteći. Ništa, ostat ću ovdje. Možda mi ne prijeti nikakva opasnost.

Pokušao sam se umiriti, iako mi je srce ubrzano lupalo. Konjanici su mi se sve više približavali. Mogao sam ih sad bolje osmotriti. Bili su to oklopljeni vojnici. Sjajni metalni oklopi presijavali su se na suncu, a konji su im kopitima razrovali zemlju pod sobom. Crne grude zemlje frcale su na sve strane, a konji su jurili prema meni dahčući, dok im se topli dah širio iz usta svježim predvečernjim zrakom.

Ova povorka bila je tako bogato opremljena da je to lako mogla biti pratnja nekog plemića. Bili su to vitezovi iz davnina o kakvima su se ispredale priče i legende. Jurili su prema meni, i stigavši me nekolicina njih odvojila se od povorke i okružila me, dok su im se konji propinjali u vis.

Jedan od konjanika počeo mi je prijeteće prilaziti i zaustavio je svoga konja tik pred mojim nosom.

-Tko si ti? -zagrmio je, gledajući me iz visine.

-Ja, ovaj, nitko. Običan putnik, -odvratih, gotovo prestravljen njegovom pojavom.

Počeo je kružiti oko mene u širokom luku odmjeravajući me, pa je zatim zaustavio konja i dobacio mi sa podrugljivošću u glasu;

-Čudno si obučen. Izgledaš kao paž, -a ostali se grohotom nasmijaše na ovu primjedbu.

-Nisam paž, već običan putnik, kao što rekoh. A tko ste vi?

-Mi smo vitezovi kralja Arthura, -ponovo je zagrmio njegov glas.

-Vitezovi kralja Arthura? Vi? -uzviknuh u čudu. -Ovo je neka šala, zar ne?

-Usuđuješ se nazvati nas šaljivčinama? -dobaci mi mrka pogleda, primivši se rukom za dršku svoga mača.

-Znači, ipak jeste? Ispričavam se što sam posumnjao u vaše riječi, ali malo mi je teško povjerovati u sve ovo. Nisam očekivao da bih vas mogao sresti.

Gledao sam u njih i nisam mogao vjerovati svojim očima. Vitezovi okruglog stola ovdje, preda mnom. Ovo je nadmašivalo i moje najsmjelije snove.

-Ali otkuda ste se vi stvorili, i kuda ste krenuli? -zapitah. -Jeste li u ratnom pohodu?

-Ustvari nismo. Krenuli smo u potragu...

-Za svetim Graalom? -ubacio sam se u zanosu, prekidajući ga u pola riječi.

-Da, na neki način, -odgovorio mi je, dok su se ostali ponovo zahiho- tali.

U tom času drugi konjanik, koji nam je bio najbliže, doviknu ovom koji mi se ranije obratio;

-Bedivere, prestani maltretirati momka i pitaj ga je li gladan.

-Bedivere? Ti si Bedivere? -uzviknuh.

-Obraćaj mi se sa Vi, pažu, -odgovorio je osorno.

-E, pa ovo je već malo nepristojno, -pomislih i nakon toga tiho procijedih sebi u bradu;

-Mama ti je paž.

-Molim? Nešto si rekao?

-Ništa, plemeniti gospodine. Ništa nisam rekao.

-Tako je već bolje, -reče ovaj, silazeći s konja.

Ostali su ga slijedili i sad se nađoh licem u lice s njima. Počeli su skidati šljemove sa glave i stali su se redom predstavljati.

-Percivale, -rekao je prvi od njih. -Gawaine, -rekao je drugi, klimajući glavom. Za njima su se predstavili Galahad, Gareth, Bors, Tristan, Lamorak i na kraju Kay.

-Bediverea si već upoznao, -rekao je Gawaine. -Nemoj mu zamjeriti. Ima zlu narav, ali u biti nije loš. Dođi, pojesti ćemo nešto, -reče potegnuvši me za ruku i pozivajući me da im se pridružim.

Našao sam se okružen veselom skupinom simpatičnih bitangi. Posjedali smo u krug, na vatri se okretao vepar kojeg su ranije ulovili, i kasnije, kad je večera bila spremna, prionusmo jelu.

Bila je ovo prava gozba. Jelo se i pilo, veselilo se i šalilo, uglavnom na moj račun. Bio sam novi u ovoj družini i tako sam bio počašćen pomalo nepristojnim komentarima na račun mog izgleda, moje odjeće i općenito na račun svega čega su se mogli sjetiti u vezi sa mnom.

Slušao sam ih kako galame, prazneći vrč za vrčem medovine. Društvo je postajalo sve veselije i bučnije. Ispitivali su me o tome tko sam, kuda idem i kako sam se ovdje zatekao. Ispričao sam im o svojoj potrazi za hramom. Pričale su se priče o bitkama i junačkim podvizima, a vitez s dugom crnom kosom i bradicom, Gawaine, dohvatio je liru i zapjevao, dok su ga ostali neartikulirano urlajući pratili u pjesmi. Bila je ovo divna noć. Bio sam ispunjen ponosom što sam ovdje s njima, iako im se nisam pridružio u pijanci, no oni to kao da i nisu primjećivali.

Kako je noć odmicala tako smo svi postajali umorniji i pospaniji, dok nas na kraju umor nije svladao.

Idućeg jutra pozvali su me da ih pratim dio puta ako želim, i ja sam im se oduševljeno pridružio.

Jednom prilikom upitao sam Gawainea, s kojim sam se u međuvremenu nekako najviše zbližio;

-A gdje je kralj? Hoću li i njega moći vidjeti?

-Arthur će nam se kasnije pridružiti. Trenutno je zauzet nekim sitnicama oko upravljanja kraljevstvom, -rekao je, namignuvši mi pri tome.

-Dobro, kako vi kažete.

Prošlo je već nekoliko dana od našeg susreta. Kako smo odmicali putem, zalazili smo sve više u brdovito područje. Bilo je ovdje šuma na sve strane, kao da smo zašli u raj. Često bi se pred nama, kad bismo dospjeli na vrh brda, ukazivao predivan pogled na cijeli ovaj predio, pa bih malo zastao i promatrao sve ovo, odvojivši se od kolone i pridružio im se malo kasnije, nakon sat-dva. Zašli smo u šume i tako smo stigli na obalu velikog jezera, smještenog između brežuljaka. Jezero je bilo okruženo gustom šumom i kad smo stigli do njegove obale zaustavili smo se i utaborili.

-Konačno voda, -viknuo je Bedivere čim smo stali, i zbacivši oklop sa sebe krenuo je prema jezeru.

-Što to kog vraga radiš? -doviknuo je Gawaine za njim.

-Idem se okupati, a što si mislio? -odvrati mu ovaj.

-Znaš li ti kakvo je ovo jezero? -reče mu Gawaine upozoravajućim tonom.

-Kakvo? Nemoj mi reći da je začarano, -dobaci mu Bedivere na svoj otresit način.

-Vidim da nisi dovoljno upoznat sa situacijom. U ovom jezeru živi Gospa od jezera. Ne želiš valjda da je udari kap kad te ugleda kako se kupaš u njenom jezeru?

-Gospa od jezera? Ma nemoj. Ne vjerujem ja u te priče o gospama koje žive u jezeru. Kako netko može živjeti pod vodom, a da se ne uguši? -rekao je, počevši se glasno smijati, ali svi ostali gledali su ga šutke i ozbiljno.

-Do vraga, ne mislite valjda ozbiljno? -upita ih ovaj s nevjericom u glasu.

Nisu mu ništa odgovorili, a on više nije znao što bi mislio, rugaju li mu se ili ne. Kao da se na trenutak pokolebao u svojoj namjeri da se okupa, a zatim je zgrabio oveći kamen sa zemlje.

-Ako u ovom jezeru živi nekakva gospa, onda bi se trebala pokazati kad bacim ovaj kamen u vodu, zar ne? -i bez imalo razmišljanja zavitlao je rukom, odbacio kamen što je dalje mogao, i on je bućnuo u vodu.

-Eto, vidite. Nema tu nikoga, -uzviknuo je Bedivere, no već slijedećeg trenutka taj isti kamen strelovito je izletio van iz vode prema onome tko ga je bacio i pogodio ga ravno u čelo.

-Prokletstvo, -uspio je ovaj procijediti prije nego što je od siline udarca odletio nekoliko koraka unatrag.

Njegovi su ga drugovi sat vremena drmusali i šamarali prije nego što je došao k svijesti.

Nastavili smo put, a na začelju kolone jahao je Bedivere, sa zavojem oko glave. Dva dana nije progovorio ni jednu riječ.

Jednom sam također malo ostao iza ostatka skupine i pridružio im se naknadno, no zatekao sam ih kako su zastali i kako se žustro dogovaraju oko nečega. Sasvim sam im se približio da čujem o čemu je riječ. Radilo se, naime, o tome da su odavde nadalje bila moguća dva puta prema mjestu ka kojem smo se mi zaputili, i čini se da su svi bili prilično neodlučni u pogledu toga koji od ta dva puta izabrati.

-Jedan je put puno duži i mogli bismo izgubiti možda i tri ili četiri dana ako krenemo njime, -čuo sam Gawainea i Kaya kako se raspravljaju. -No ipak je sigurniji od onog drugog, -govorio je Kay.

-A ovaj drugi? -upitao je Gawaine.

-Taj je mnogo kraći, ali navodno nije baš preporučljivo krenuti njime. Tko god može zaobilazi ga. Ne znam zašto je tako, ali čuo sam da oko ovog mjesta oblijeću mračne glasine.

-Ali kakva nam konkretna opasnost prijeti na tom putu? -insistirao je Gawaine.

-Tko bi to znao? Možda su to sve samo izmišljotine? Koliko znam, u ovim brdima nitko ne živi. Teško da bi nas itko ovdje mogao napasti.

-Pa čak i da se to desi, ima nas dovoljno da se obranimo, zar ne? -rekao je Gawaine uvjeravajući ga. -Ali upitat ćemo i ostale što misle o tome.

Okrenuli su se obojica prema nama ostalima.

-Onda, tko je za to da krenemo kraćim putem i time skratimo putovanje za nekoliko dana?

Ispočetka su se svi samo ogledavali oko sebe da vide tko će se prvi javiti i reći da je zâ, a poneki od njih su se i malko češali po bradi, no onda je netko od njih uzviknuo;

-Zašto ne bismo probali? Zar smo kukavice i slabići?

Nitko od njih nije ostao ravnodušan na ove riječi, i počeli su jedan za drugim klimati glavom i mrmljati;

-U pravu je. Hajde da probamo, pa što bude.

Ovo je, čini se, bilo presudno, i zaputismo se na kraju ipak onim kraćim putem, u susret onome što nas je možda vrebalo usput i prijetilo da zakom- plicira naše putovanje. No što se mene tiče osjećao sam se potpuno sigurnim uz ovakvu pratnju, pa se nisam mnogo uznemiravao zbog njihovog izbora. Krenusmo tako u susret našoj sudbini, kakva god ona bila.

Zalazili smo sve dublje u brda, a krajolik oko nas postajao je sve više opustošen. Na neki neobjašnjiv način sve je djelovalo tako nestvarno i jezovito. Drveće je bilo ogoljelo, a granje mu se sablasno širilo u vis. To drveće prije je ličilo na neke utvare nego na drveće. Ovom mrtvom šumom širila se sivkasta sumaglica, a zrakom su se prolamali krikovi gavranova, čudno izobličeni, izazivajući nelagodu u svima nama.

Teren je postao močvaran. Konji su nesigurno koračali, čas posrćući, čas glasno ržući, vidno uznemireni. Morali smo nastaviti pješice vodeći konje za sobom, a nad svima nama kao da se nadvila neka kletva.

Postajali smo sve nervozniji i napetiji. Osluškivali smo svaki šum. Svaki lom grane natjerao nas je da se zaustavimo i osmotrimo ima li koga u blizini. Ljudi su postali nestrpljivi i svadljivi. Činilo se da ovoj ukletoj šumi nema kraja, nikako da izađemo iz nje. Ovo okruženje djelovalo je hladno i neprijateljski, kao da nam je željelo poručiti da smo ovdje potpuno nepoželjni.

Mada to nitko nije glasno izrekao, osjetio sam da se svima uvukao strah u kosti.

-Dovraga, zašto smo krenuli ovuda? -čuo sam nekoga kako govori iza mene.

-A tko te je tjerao na to? -odgovorio mu je drugi.

-Sad sam ja kriv što sam krenuo za svima vama? -odvratio mu je ovaj. I tako su svi pomalo negodovali. No nakon nekog vremena cijela je družina zašutjela, kao da nas je sve prošla volja za razgovorom, i dugo, dugo pratio nas je samo muk. Nakon one zgode sa Bedivereom, koja je u biti bila bezazlena i simpatična, mada se on sam s tim ne bi složio, ovo je bilo nešto sasvim drugačije. Na ovom mjestu osjećala se nazočnost nekog zla, neke nadzemaljske sile koja je prožimala zrak, a ja sam se osjećao sve lošije. Pritisak u glavi postajao je sve teže podnošljiv, srce mi je ubrzano lupalo, a pred oči su mi počele izranjati sablasne slike. Bio sam okružen ut- varama koje su se pojavljivale i nestajale čas kasnije. Ispočetka sam bio pre- stravljen, no shvatih ubrzo da mi se priviđa, vjerojatno zbog napetosti i straha, i zbog cijelog ovog jezovitog okruženja zbog kojeg su mi počeli popuštati živci. No primijetih uskoro da su izgleda i ostali bili opsjednuti takvim prikazama, i osjetio sam kako nas sve hvata panika.

Dok smo se ranije koliko toliko uspijevali kontrolirati i sačuvati sabranost, sad više nitko od nas nije djelovao hladnokrvno. Izrazi na licima otkrivali su usplahirenost, i u pojedinim trenucima neki od nas djelovali su gotovo izbezumljeno od napetosti i iščekivanja da se na nas okomi neka demonska sila i sve nas rastrga.

Satima smo se kretali naprijed u ovakvom stanju bliskom deliriju. Već sam počeo gubiti nadu da ćemo se izvući odavde. Mrko i prijeteći nas je promatrala ova šuma, svi smo osjećali njen hladan pogled, no magla se na jednom počela razilaziti. Sablasno drveće postalo je sve rjeđe, zrak je nekako postao lakši i činilo se da smo najednom, naglo kako smo i ušli u ovu šumu, došli njenom kraju. Uzdah olakšanja oteo nam se svima iz grla. Nakon kraćeg vremena doista smo izašli iz nje. Jedva smo to dočekali,

jer svi smo već bili na rubu strpljenja. Uzjahali smo konje i bez osvrtanja odjurili s ovog mjesta s tjeskobom u srcima.

Sutradan smo se zaustavili na vrhu nekog brijega i ovdje smo trebali sačekati kralja s njegovom pratnjom. Sjećanje na protekle neugodne događaje još je bilo prisutno, još je dominiralo našim raspoloženjem, no napetost je ipak počela slabiti i postali smo opušteniji i vedriji. Bio sam ispunjen nestrpljivim iščekivanjem i oduševljenjem što ću konačno moći vidjeti ovog legendarnog kralja.

Pokušao sam si ga predočiti. Zamišljao sam ga kao visokog i snažnog muškarca markantnog izgleda i besprijekornih manira, koji svojom pojavom izaziva strahopoštovanje kako kod svojih ljudi tako i kod neprijatelja.

Naslušao sam se kao dijete priča o ovom mitskom kralju i njegovim vite- zovima, o njihovim pustolovinama i hrabrim podvizima. Bilo je to razdoblje viteštva i plemenitosti, razdoblje svjetlosti usred mraka ranijih i kasnijih stoljeća. To razdoblje završilo je Mordredovom izdajom i Arthurovom smrću, i čovječanstvo je tada nanovo potonulo u mrak vjekova. To kratko razdoblje protkano plemenitim djelima i idejama, taj kratki uzlet ljudskog duha bio je osuđen na propast. Ta epizoda u razvoju čovječanstva završila je nestankom onih s kojima sam ja sad rame uz rame jahao, dijelio s njima jelo i piće i slušao njihov veseli žamor. No, ako je i čitava ova priča o njima bila samo obična legenda u našem svijetu, u ovom je postala stvarnost.

*

Idućeg dana primijetili smo da nam se približava velika skupina konjanika, ali to nisu bili Arthur i njegovi ljudi. To je odmah izazvalo uzbunu u našim redovima.

-Ovo je Mordredova vojska, -netko je uzviknuo.

-Pripremite se za borbu, -doviknuo je Gawain ostalima.

-Brojno su nadmoćniji, možda bismo trebali uzmaknuti, -rekao je netko, ali Gawain je odvratio;

-Prekasno je za povlačenje. Svi na konje i idemo ravno na njih, -ali prije nego što su vitezovi uspjeli uzjahati konje zasula nas je kiša strijela i pogodila neke od nas.

-Pod štitove, -promijenio je upute Gawain. -Skrijte se pod štitove.

Kiša strijela nas je nastavila zasipati, dok se neprijateljska vojska sasvim približila i okružila nas, pritisnuvši nas sa svih strana. Arthurovi vitezovi su se poredali u krug u čijoj sam se sredini nalazio ja bez oružja i oklopa, i počeli su zamahivati mačevima i skidati konjanike, iako su pod njihovim naletom pali mnogi naši ljudi.

-Konje, udarajte im konje, -uzviknuo je Gawain. -Ovako su u prednosti i sve će nas posjeći, -a nakon toga svaki je Arthurov vitez kopljem ili mačem počeo gađati konje neprijatelja i obarati ih jednog po jednog na tlo.

Iako su napadali sa svih strana uskoro su se mnogi od njih našli na zemlji. Neki su ustali i nastavili se boriti, a neki su ostali zaglavljeni ispod konja, pod čijom se težinom nisu mogli pomaknuti, i ubrzo su bili posječeni. Neprijatelj je uskoro ostao bez konja, pa je ovako bitka postala ravnopravnija. Arthurovi su vitezovi razjareni jurišali na neprijatelja i sjekli ga, jer su bili puno vještiji i snažniji borci. Neprijatelji su padali pokošeni silovitim udarcima mačeva i buzdovana. Bilo je tu odsječenih ruku, zdrobljenih glava i razrezanih nogu na sve strane. Vojnici neprijateljske strane nisu posustajali. I oni su žestoko napadali i nadirali sa svih strana, i u jednom trenutku našli smo se potpuno okruženi i sabijeni u sredinu između njih, no Arthurovi borci vidjevši da su nadjačani navalili su dvostrukom snagom. Pod njihovim sječivima pao bi svatko tko bi im se približio. Jedan se vojnik prikrao Gawainu s leđa i zamahnuo je prema njemu, no ja sam to primijetio na vrijeme i doviknuo mu;

-Gawain, leđa, -a on se munjevito okrenuo, odbio udarac svojim mačem i snažnim zamahom odsjekao napadaču glavu.

Ona je od siline udarca odskočila u vis skupa sa kacigom i tresnula po glavi Bediverea, koji se nalazio odmah u blizini. Bedivere se zateturao od udarca po glavi i pao na koljena procijedivši,

-Dovraga, što je to bilo?- a čim je pao na koljena na njega je nasrnuo drugi napadač, no Gawain mu je priskočio u pomoć i odbio napad odrezavši napadačevu ruku do lakta, a zatim mu je zabio mač u lice kroz otvor na šljemu. Krv je šiknula iz šljema, a napadač je beživotno klonuo na zemlju.

Unatoč tome što su se hrabro borili, mnogi su Arthurovi vojnici pod naletom neprijatelja pali probodeni ili posječeni, a neprijatelja je još uvijek bilo mnogo više nego nas. U jednom trenutku uhvatila me je malodušnost.

Pomislio sam da smo gotovi. Arthurovi su ljudi padali jedan za drugim, a neprijatelj je sve više stezao obruč. Gledao sam kako se smrt sve više približava, no tada se iza nas začuo zvuk trube i topot silnog broja konjanika.

-Arthur, dolazi Arthur, -netko je uzviknuo, i nakon par trenutaka mnoštvo je konjanika udarilo na neprijatelja sa leđa i počelo ih nemilice sjeći, a nedugo zatim neprijatelj se počeo povlačiti i njihovi su se ljudi razbježali na sve strane, potpuno bespomoćni pod naletom Arthurove vojske. Bedivere se silno razmahao i bijesno je uzviknuo;

-Sve ću da ih pobijem, -no tada je jedan od konjanika rekao;

-Pustite ih, ionako su poraženi.

Bila je ovo potpuna pobjeda, a pojačanje je stiglo u zadnji čas. Tada se među konjanicima izdvojio jedan od njih, sišao je sa konja, skinuo kacigu sa glave i krenuo prema Gawainu, a ovaj ga je pozdravio riječima;

-Dobrodošli, kralju. Stigli ste u zadnji čas. Da vâs nije bilo, bili bismo poraženi, -a Arthur ga je upitao,

-Koliko vas je preostalo?

-Nešto više od polovice, -odgovorio je Gawain, -ali situacija je bila vrlo ozbiljna. Gdje ste zaboga bili do sada?

-Gdje smo bili do sada? A što da uopće nismo stigli, što biste tada? - odvratio je Arthur.

-U redu, u redu, -rekao je Gawain, -u svakom slučaju radujem se što vas vidim.

Kralj mu je prišao i rukovali su se. Bio je visok i snažan, krupne građe, duge kose i bradat, vrlo markantnog izgleda. Doista je bio onakav kakvim sam ga zamišljao, kralj nad kraljevima, junak o kakvom se pričaju priče koje se ne zaboravljaju, već žive stoljećima.

Krenuli smo dalje svi skupa, a ja sam nešto kasnije iskoristio priliku da se približim Gawaineu i upitam ga gdje ćemo ići u potragu za svetim Graalom. On ispočetka kao da se predomišljao što da mi kaže, a zatim mi je, sasvim mi se približivši, tiho rekao;

-Znaš, imam povjerenja u tebe i znam da ovo što ću ti reći nećeš proširiti dalje. Ta potraga za svetim Graalom, vidiš… -zastao je na trenutak i zatim opet nastavio; -Svaki put kad nam dosadi biti kod kuće i kad se zaželimo promjene, jer naše gospe znaju biti dosadne i čangrizave, mi odlazimo u potragu za svetim Graalom. Ta potraga obično završava u nekom gradu gdje ima puno lijepih dama, baš kao što je ovaj gradić u koji smo se sada zaputili.

Pogledao me je i povjerljivo mi namignuo dok je ovo govorio, a ja sam na silu progutao riječi koje su mi zamalo izletjele na usta. Umalo sam mu rekao da ni njihove gospe ne dangube dok im muževi nisu kod kuće, no učinilo mi se nepriličnim izjaviti takvo što.

Ipak me je prilično iznenadilo ovo što mi je rekao o pravoj prirodi nji- hove potrage za svetim Graalom. Tko bi rekao, lukavi vragovi. To je dakle u pitanju.

-Ako si i dalje zainteresiran, možeš i ti s nama, -dodao je Gawaine.

-Hvala, ali ne bih, -odgovorio sam mu.

Još smo neko vrijeme putovali skupa, a zatim sam se pozdravio s njima i krenuli smo svatko svojim putem.

 

*

 

Vitezovi okruglog stola nestali su iz mog vidokruga. Put sam nastavio sam. Išao sam dalje naprijed kroz vremena. Zapadni se Rim raspao na djeliće. Gledao sam kako na njegovom mjestu izrastaju pa onda nestaju jedna za drugom države Vizigota, Ostrogota, Burgunda i Langobarda i kako njihovo mjesto zauzima Franačka država. Bio sam svjedokom uspona arapskog Kalifata, koji se proširio na cijelo Sredozemlje i kroz Španjolsku prodro i u Evropu. Svijet se promijenio i zašao u srednji vijek, poprimajući oblik koji će se održati slijedećih tisuću godina. Franci su porazili i uništili avarsku državu, a pod Karlom Velikim nastupila je karolinška renesansa. Život se iz gradova povukao na selo i na veleposjede sa gospodarima i kme- tovima. Nicali su samostani, evropski poganski narodi pretvarali su se u kršćanske, napuštajući vjeru svojih očeva i djedova. Vjera je u Evropi postala sila koja sve pokreće. Svjedočio sam borbi između kraljeva, svemoćnog plemstva i Crkve, od kojih se svatko natjecao da se domogne moći. Franačka se država raspala na Njemačku i Francusku, i Njemačka je postala najjača država Evrope. U arapskom svijetu Abasidi su smijenili Omejide, razdoblje velikih arapskih osvajanja je završilo i započelo je raz- doblje kulturnog procvata. Širom Evrope stvaraju se utvrđeni gradovi iz kojih plemići vladaju svojom zemljom, a o njima ovisni seljaci plaćaju namete i obavljaju poslove u zamjenu za zaštitu, pravdu i red. Kasnije je Kalifat oslabio, a ojačali su seldžučki Turci, katolička se crkva rascijepila na katoličku i pravoslavnu, španjolska Granada se raspala na niz manjih država, a istovremeno na tim prostorima jačaju kršćanska kraljevstva. Nor- mani su osvojili Britaniju, a Aragon i Portugal postali su jake pomorske sile koje se otvaraju prema vanjskom svijetu. Turci su osvojili sveta mjesta u Palestini i ugrožavali hodočasnike, a Bizant oslabljen u borbi sa Turcima i Slavenima zove Zapad u pomoć. Nastupa stogodišnje razdoblje krvavih križarskih ratova. Uspjeh prvog križarskog rata podigao je ugled Papinstvu, pa su ojačali talijanski gradovi kao nove trgovačke sile, a to je omogućilo otvaranje Evrope ka Istoku.

 

*

 

Zađoh u planinsko područje i krenuh put planinskog prijevoja koji je ležao preda mnom. Ondje sam naišao na planinski potok i slijedio ga dio puta, sve dok nisam ožednio, pa priđoh vodi i nagnuh se nad nju.

Kako sam se sagnuo u namjeri da se napijem vode, začuo sam pljuskanje i udarac nedaleko od sebe, kao da se nešto stropoštalo u vodu.

Uspravih se i ogledah se oko sebe, no sa mjesta gdje sam stajao nisam mogao vidjeti ništa. Na trenutak pomislih da zanemarim što sam čuo, no radoznalost je u meni rasla i odlučih ipak krenuti u smjeru iz kojeg sam začuo onu buku. Kako sam se približavao mjestu s kojeg sam začuo onaj pljusak vode i tup udarac, postajalo mi je sve jasnije što se to zbilo. Isprva sam, s veće udaljenosti, samo nazirao nešto što leži u vodi, a kako sam se primicao počeo sam uočavati da to nije nešto već netko, tko se ispružio u vodi potoka koliko je dug i širok.

Približih se oprezno i vidjeh sad da je onaj tko leži u vodi muškarac star- ije dobi, s velikom ranom na glavi, iz koje je krv tekla u vodu potoka i bojala je crvenom bojom. Priđoh mu i oslovih ga, ali nije odgovarao. Činilo se da je izgubio svijest, možda pri padu i pri udarcu glavom o kamen koji je stršao iz potoka, te sam ga oprezno izvukao iz vode.

Kasnije, kad je došao k svijesti, zaprepastio se ugledavši me, kao da mu u tom trenutku nije bilo jasno što se događa i kako se tu zatekao. Ipak nije progovorio ni riječi već je zurio pred sebe, kao da se potpuno izgubio u svom svijetu, i odbijao je odgovarati na moje upite o tome tko je i što mu se desilo. Izgledao je na trenutke potpuno malaksao, a na licu mu se očitavao grozničavi strah pomiješan sa znakovima silne unutarnje borbe. Šutio je i dalje, zureći pred sebe, mene gotovo ne primjećujući, opsjednut svojim mislima i slikama koje su ga proganjale, pa sam šutio i ja, ne želeći ga uznemiravati. Sjedio je na tlu zgrbljeno i nepokretno, nemirna pogleda i upalih očiju, ne govoreći i ne mijenjajući položaj tijela, i tako satima, sve dok ga na kraju umor nije savladao i dok nije zaspao.

Razmišljao sam o ovom čudnom neznancu, tko li je i što mu se desilo, i kakve se to duševne borbe odvijaju u njemu. Djelovao je kao da je potpuno van sebe, opsjednut nekim strahom koji ga pritiska i ne pušta ga iz svog hladnog stiska.

Sutradan, u rano jutro trgnuo sam se iz sna, a neznanac je sjedio meni nasuprot i zurio u mene.

-Dobro jutro, -rekao je, promatrajući me netremice.

-Dobro jutro, -odvratih, iznenađen što mu čujem glas. -Progovorili ste?

-Da, ja, ovaj, ispričavam se zbog moje jučerašnje šutnje. Osjećao sam se zaista jadno i nisam bio u stanju razgovarati, no sada mi je bolje.

-Drago mi je zbog toga. Kako vam je glava?

-Ah, dobro sam se udesio i imam popriličnu kvrgu na njoj, no nadam se da će proći. Sada više ne boli toliko.

-Što vam se to desilo? Kako ste se ozlijedili? -upitah ga, pokušavajući doznati malo više detalja o onome što mu se desilo.

-Ni sam ne znam, -rekao je češkajući se po glavi. -Valjda sam se okl- iznuo u vodi i udario glavom o neki kamen.

-To sam i sam primijetio, ali što vam se desilo prije toga? Izgledali ste prilično jadno jučer.

Kako sam to spomenuo, neznanac se uozbiljio.

-O tome radije ne bih, ako mi ne zamjerate, -odgovorio je potišteno. - No još jednom se ispričavam zbog svoje neuljudnosti. Zovem se Jacob. Poz- najete li ovaj kraj? -upita me, mjerkajući me pomalo sa strahom u očima.

-Ne, ne poznajem ga.

-Jeste li se zaputili ka nekom određenom mjestu? Ako niste, možemo dio puta zajedno, -rekao je, gledajući me kao da očekuje to od mene, možda zato jer se bojao nečega, iako nije želio govoriti o tome.

-Hoćete li moći putovati? Ne izgledate mi još spremnim za to, -upitah ga pomalo zabrinuto s obzirom na njegovo jučerašnje stanje.

-Moći ću, ako ne budemo žurili i ako se budemo češće zaustavljali.

-U redu, ako mislite da možete.

Osvrnuo sam se oko sebe. Još uvijek smo se nalazili odmah uz potok, a s obje njegove strane bila je čistina bez drveća, samo gola stijena, dok se malo dalje od nas, na kraju čistine uzdizao stjenoviti vrh sa kojeg se slijevao ovaj potok. Voda mu je bila potpuno bistra i mogao sam mu vidjeti dno, pa i pokoju ribu koja pliva u njemu. Staza je vodila preko čistine prema stjenovitom vrhu i vjerojatno vodila do druge strane planine, pa se onda spuštala prema dolje.

Jacob se pokušavao osoviti na noge, ali nije uspijevao, pa sam mu pružio ruku i podigao ga, pri čemu mu se na licu pojavila bolna grimasa. No čim je ustao, učinilo mi se da je dovoljno stabilan na nogama i da će moći hodati. Napravio je nekoliko koraka bez moje pomoći, ali činio je to sporo i nesig- urno, a bolna grimasa mu nije silazila s lica.

-Hoćete li moći? -upitah ga.

-Vidjet ćemo. Za sada još ide, -odvratio mi je on.

Kretali smo se polako i već smo prešli nekoliko stotina metara kad je Jacob posrnuo i pao na koljena. Odmah sam mu priskočio u pomoć i podi- gao ga, zabrinuto ga gledajući, ali on je samo odmahnuo rukom, ponovo se osovio na noge i nastavio se kretati veoma polako, sada još sporije i teže nego do tada. Nakon još kojih stotinjak metara ponovo je posrnuo, ali se opet sam uspravio i nastavio je koračati, no vidio sam da ga hodanje silno zamara i da se počinje boriti da dođe do zraka. A onda se okrenuo ka meni i rekao mi je;

-Čini se da neće ići. Ne mogu dalje.

-Čudo da ste i dovde izdržali, -rekoh mu. -No dobro, pričekat ćemo neko vrijeme da skupite snage za put.

-Izgleda da ćemo morati tako, -odvrati on razočarano.

Tada smo se zaustavili i obojica sjeli na tlo, a on je i dalje duboko disao, dok mu je lice bilo potpuno smrknuto. Čini se da je bio potpuno utučen i silno razočaran time što ne može hodati, i djelovao je potpuno iscrpljen nakon ovo malo hoda. A zatim mu je lice prekrila tuga i izgledao je zaista jadno i malaksalo.

-Sami nećete moći dalje, čak ni ako sačekamo da vam se malo povrati snaga, -rekoh. -Kuda god da ste se zaputili, ja ću vas otpratiti tamo, za svaki slučaj. Ne bih se usudio ostaviti vas ovdje u ovakvom stanju.

-U redu, kako vi kažete. Krenuo sam svojoj kući. Ona je sa druge strane planine, udaljena oko tri milje odavde.

-Dobro, to nije jako daleko. A čekati možemo koliko god je potrebno da se malo oporavite.

Nakon toga obojica smo zašutjeli i tako u tišini čekali da vrijeme prođe. Bio je to srednje visok čovjek, ali vrlo snažne i robusne građe, nabijen, širokog vrata i snažnih ruku, u pedesetim godinama, obučen u kožuh i u krznene čizme, a na glavi je imao kožnu kapu. Pokušavao sam ocijeniti tko je ovaj čovjek. Možda je poljodjelac ili obavlja neke fizičke poslove, pa je zato tako snažan. No njegovo lice odavalo je dojam produhovljenosti i visoke inteligencije, što je bilo u oprečnosti sa njegovom tjelesnom građom, pa sam pretpostavio da nije priprosti seljak ili fizički radnik. Njegovo neobično lice, visoko čelo, debele obrve, dug i tanak nos i bistre oči ukazivale su na to. Više mi je djelovao kao neki znanstvenik, ili čak svećenik, posvećen umnim djelatnostima.

Jacob je šutio cijelo vrijeme, ali sam primijetio da me je s vremena na vrijeme sumnjičavo pogledao, kao da me mjerka i procjenjuje, kao da i on pokušava ocijeniti čime se bavim, kakav sam čovjek i kakve su mi namjere. A onda je u jednom trenutku progovorio;

-Znate, ne morate ostati ovdje ako ne želite. Snaći ću se već nekako i sam.

-Želite da vas ostavim ovdje? - pogledah ga u čudu.

-Nisam to mislio, ali ako imate preča posla... -rekao je okolišajući.

-Ustvari trenutno i nemam, -odgovorih mu na ovo.

-Pa onda, kako želite.

Nakon ovoga ponovo smo obojica zašutjeli. Nisam ga želio ostaviti ovdje u ovakvom stanju, ali onda sam počeo razmišljati o situaciji u kojoj sam se zatekao. Kao da mi je ubacio bubu u uho, počeo sam razmišljati o tome koliko će mu vremena trebati da se oporavi i skupi snagu za put, i hoće li se to uopće desiti uskoro. Možda će to potrajati, možda će me previše us- poravati, a zatim se sjetih cilja svog puta, hrama ka kojem sam se zaputio, i upitah se kada ću već konačno stići onamo. A možda me Jacob dovede i u opasnost. Tko zna što mu se ustvari desilo? On ne želi pričati o tome, a to da se slučajno okliznuo u vodi potoka pa je kasnije od udarca djelovao onako uzbuđeno i izbezumljeno, to mi nije djelovalo baš najuvjerljivije. Nešto mu se moralo desiti. Netko ga je sigurno proganjao ili je bježao od nečega, i morao je biti jako uplašen čim je bio onako neoprezan da se tako udesi. A to mi potvrđuje i stanje u kojem sam ga zatekao nakon što sam ga pronašao, kad je samo šutio i blijedo zurio pred sebe, sav izgubljen.

No svejedno, ne dolazi u obzir da ga ovdje ostavim samoga. Naročito ako je u nekoj opasnosti, što nije isključeno. Sačekat ću da se malo oporavi, pa ću ga otpratiti njegovoj kući, a onda ću otići dalje. Toliko bar mogu učiniti za njega. Nekih pola sata kasnije Jacob je opet progovorio;

-Možda bismo sada mogli krenuti?

-Ovisi o vama, -rekoh, još uvijek sumnjajući u to da će moći hodati.

-Dobro, hajdemo onda.

Ustao je i zakoračio naprijed, a zatim je stao.

-Hoćete li moći? -upitah ga zabrinuto.

-Mislim da ću moći.

-Da vam pronađem neku granu o koju ćete se moći oslanjati dok hodate?

-Ne vjerujem da će trebati, -rekao je, no već idućeg trenutka zateturao se i ispružio ruku prema meni da pronađe oslonac.

U tom trenutku na ruci mu ugledah golemu brazgotinu, koja se protezala preko čitave podlaktice. Bila je duboka, iako je rana već morala biti stara, jer ožiljak nije bio svjež. Pomislih da je to moralo boljeti, a onda se naglo prisjetih da je možda bio ratnik u mladosti i da je tada zadobio tu ranu, ili je možda bio kažnjenik, osuđen za neki zločin, pa mučen, što nije bila rijetkost u njegovo vrijeme. Jacob je primijetio da mu gledam u ruku i pokušao je na brzinu zakloniti ranu, ali sad je već bilo kasno. Vidio sam je, pa je bilo uzalud skrivati je. Valjda je zato odlučio objasniti mi o čemu se radi, pa mi je rekao;

-Ovo je uspomena iz mladih dana.

-Gdje ste je zaradili?

-U Svetoj zemlji, -rekao je sa gorčinom u glasu.

-Bili ste u ratu? -rekoh iznenađeno.

-Da, bio sam u križarskom pohodu.

-Kako to, ako smijem pitati?

-Eh, kako? Bio sam mlad, i ne odveć pametan. Vjerovao sam u put posvećenosti Bogu, u dobro i osudu zla. Vjerovao sam u to da je moja vjera jedina prava vjera i da je naš Bog jedini pravi Bog. I duh mi se uznosio u nebesa, i osjećaj blaženosti ispunjavao mi je dušu zbog svetosti tog cilja, zbog moje posvećenosti Istini i zbog mog služenja Najvećem i Najboljem Bogu, koji određuje koji je put vrijedan, a koji nije, i koji će nas izbaviti iz zemlje očaja i odvesti u obećani raj.

Zastao je na trenutak nakon što je ove riječi izgovorio sa gnušanjem i gađenjem. Glas mu se pri tome potpuno promijenio, kao da je iz njega govorio netko sasvim drugi, a zatim mu je glas potpuno utihnuo. Ruke su mu se počele čudno trzati, a tijelo se zgrčilo kao da ga je spopao neki nekontrolirani bijes i kao da su ga potpuno preplavile neke uspomene kojima nije mogao pobjeći. Čini se da sam ga dirnuo u bolnu točku kad sam mu spomenuo ovu brazgotinu.

-Koliko lijepih riječi, koliko lijepih obećanja, -dodao je uzdahnuvši. - Kako je to sve lijepo zvučalo. Kako je bilo divno biti dijelom tog veličanstvenog čina sudjelovanja u Božjem planu. Sve je to bilo divno ono- liko dugo dok nisam vidio drugu stranu, onu koja je došla poput Božjeg ša- mara ili prokletstva koje je sve to promijenilo.

-Što se desilo?

-Stigao sam u svetu zemlju pun oduševljenja i entuzijazma i priključio se našim redovima s idejom da ću promijeniti svijet. I sve se nekako činilo poput bajke, poput neke junačke priče pune uzvišenosti i herojstva. Ispočetka. A onda je počelo ubijanje.

-Mora da je bilo strašno, -rekoh, osjećajući težinu njegovih riječi i promatrajući izraz njegova lica.

U tom trenutku zastao je u govoru i zašutio na neko vrijeme, kao da razmišlja što da mi kaže ili kao da se predomišlja treba li mi uopće pričati o svemu tome ili ne.

-Vratio sam se sa tog pohoda kao sasvim drugi čovjek. Nakon toga je slijedio dugi period razočaranosti u život. Usporedivši ono u što sam ranije vjerovao i čime su mi punili glavu s onim što sam vidio i doživio, shvatio sam da tu nešto nije u redu. Ovakva vjera bila je nešto što je pobudilo veliku sumnju u meni. A onda su mi u ruke dospjele drugačije knjige i druga učenja i počeo sam polako otkrivati sasvim drugačiji svijet. A ono što sam ranije slušao, sve mi je to najednom postalo smiješno.

-Zašto?

-Zašto? Čini se da je Crkva postala samo još jedna dobro organizirana skupina koja je željela zgrabiti svoj dio zemaljskih dobara, koji zakoniti vladari i kraljevi nisu pokrivali. Čini se da je taj silni aparat moći u koji je vremenom Crkva prerasla postao samo instrument zadovoljavanja pohlepe i da postoji samo zbog zgrtanja svega onoga što nije imalo nikakve veze sa duhovnošću, uzvišenošću i predanošću Bogu.

Rekao je ovo povisivši ton, a pogled mu se izgubio. Oči su mu se za- maglile, a tijelo mu je obamrlo, kao da će klonuti i srušiti se na zemlju. No to je potrajalo samo trenutak, a zatim se pribrao i nastavio;

-Nisu li se vjera i Crkva pretvorili u sredstvo za pokoravanje ljudi, u instituciju koja teži apsolutnoj moći, koja želi svijet prilagoditi svojoj zamisli i poslužiti se kakvim god sredstvima da to ostvari. I u tome se ne razlikuje od drugih ideologija koje su imale iste ciljeve, prilagoditi svijet svojoj zamisli bez obzira na žrtve, i sve to u ime jedne plemenite ideje o popravljanju ljudskog roda i oplemenjivanju čovječanstva.

-Pa sad...

-Željeti postići neograničenu moć, -Jacob je žustro nastavio, ne dozvo- livši mi da ga prekinem, -zavladati svijetom i prilagoditi ga svojim mjeril- ima, uklanjajući iz njega sve one koji ne odgovaraju određenim zamislima i ne uklapaju se u tu viziju, to je korijen svakog zla. Ti samozvani promicatelji pravih životnih vrijednosti ustvari su najobičniji licemjeri. Koliko se to samo razlikuje od svojih izvora, od zamisli o ljubavi i praštanju, i toleranciji, miru i nenasilju? Zar je Isus uzalud umro? Zar je uzalud dao život zato da se njegova poruka ljubavi toliko izvrne i ukalja?

Slušao sam provalu gnjeva i očaja iz njega, a njegove riječi izražavale su svu gorčinu jednog razočaranog bića čiji su se snovi susreli sa stvarnošću i sa strašnom sumnjom koja se izrodila iz toga.

-Da, tako to obično biva, -pomislih, -kad se čovjek razočara u nešto, pa sve ono pozitivno što je vidio u tome sad pretvara u drugu krajnost. Tko zna zašto se u njemu nakupilo toliko gorčine? Što ga je sve moglo snaći i što je sve morao vidjeti i učiniti da to ostavi tako dubok trag u njemu?

A onda se preda mnom pojavila slika sasvim mladog čovjeka koji ide u vojni pohod pun ideala i zanosa, glave napunjene idejama o časti i slavi, o služenju domovini i Bogu, o dobročinstvima koja će napraviti, o herojstvu i sličnim stvarima. A onda ga je dočekala stvarnost rata i njegovo bezumlje, brutalnost i besmisleno klanje, ubijanje i pljačkanje. Koliko je samo nevinih ljudi moralo biti pobijeno u tom pohodu, i koliko žena i djece? Koliko je ljudi bilo izrezano na komade, koliko je rasporenih trupala morao vidjeti, odrezanih udova, krvavih unakaženih tjelesa, i koliko osakaćenih i unesrećenih ljudi koji su preživjeli pokolje? Da, a možda je i sam radio takve stvari, pa ga je poslije sustigla savjest? Mora da je to bio strašan šok za njega.

-Pa ipak, jeste li sigurni da sada sve vidite u pravom svijetlu? -upitah ga trenutak kasnije.

-A što to po vama ne vidim onako kako bih trebao? -odvrati Jacob žustro.

-Niste li još uvijek previše pod dojmom razočaranja koje ste doživjeli zbog svojih nerealnih očekivanja? -pokušah malo ublažiti svoje riječi.

-Po vama je to previše? -gotovo je dreknuo na mene.

-Ipak je bilo i mnogo dobrih djela učinjenih u ime vjere, samo što je povijest ponajprije zabilježila i kasnije se hvatala za one mračne primjere. Može li se vjera procjenjivati po tome što se u jednom trenutku povijesti činilo u njeno ime?

-U jednom trenutku? -povikao je izbezumljeno Jacob. -Kažete u jednom trenutku? Da, možda, ako trenutkom smatrate stotine godina krvavih ratova i divljanja onih kojima je dana vlast da prosuđuju što je dobro a što nije, i koji u ime toga dopuštaju sebi da popravljaju svijet ognjem i mačem, pročišćavajući ga od grješnih i poganih.

Čini se da sam prilično uzrujao svoga sugovornika, pa pokušah malo smiriti situaciju rekavši; 

-Iako se to vremenom izrodilo u ono što vas sada toliko ljuti, u svom izvornom obliku i u glavnom nosiocu te vjere to je ipak poruka ljubavi i praštanja. I to je ono što dodiruje ljudska srca, bez obzira pripadaju li oni Crkvi i jesu li oni smatrani pravim vjernicima ili ne. Prava vjera je ono što leži u čovjekovom srcu. A da bi čovjek bio vjernik ne mora ići ni u crkvu niti se slagati s njenim metodama.

-Hm, shvaćam što pokušavate. Želite me razuvjeriti, ali kakva je to vjera koja propovijeda da je njen Bog jedini Bog, a da oni koji vjeruju u druge bogove nisu ljudi, ili su tek napola ljudi, koji će postati ljudska bića samo kad se obrate? Ako je Bog jedan, to ne znači da je Jehova bog, a ostali nisu, niti znači da su oni koji vjeruju u te bogove pogani, već znači da postoji samo jedan Bog, zvali mi njega Jehova, Alah, Brahma ili nekako drugačije, i da nisu samo kršćani božja djeca već su to pripadnici svih vjera. I nije jedna od njih vjera u pravog, a druge vjere u lažne bogove, već su sve one u stvari vjere u istog Boga, a razlike među vjerama samo su razlike u tumačenjima tog Boga i razlike u pristupima vjeri.

-Da, s tim se slažem. No opet tvrdim da nije sve u toj vjeri pogrešno, već to samo vi tako vidite u ovom trenutku. Možda su povijesne prilike dovele do udaljavanja vjere od onog idealnog, no vjera je podložna evoluciji, kao i svijest ljudi.

-Vidim da s vama nema smisla razgovarati, -reče Jacob osorno, gotovo se izgalamivši na mene. -Ne, zaista nema smisla.

I ponovo se sav narogušio, a oči su mu se izbečile od bijesa. No onda je ponovo zašutio i povukao se u sebe, prepuštajući se svojim unutarnjim demonima koji su ga proganjali i razapinjali. Mora da je bilo teško živjeti sa svim tim. No jasno mi je zbog čega sam ga toliko razljutio. Pokušat ću da ga više ne uzrujavam, jer ja ipak vjeru doživljavam tek sa filozofskog stajališta, kao promatrač, a on je iz prve ruke osjetio sve strahote koje je uzrokovala ta vjera, kao sudionik u klanju u koje ga je ta vjera odvela. A što ja znam o svemu tome? Ne mogu ni zamisliti kroz što je sve morao proći, a lako je meni mudrovati i filozofirati. Da, mora da je sve to bilo strašno. Bila su to strašna vremena, u kojima je vjera bila isključivo instrument nasilja i dovodila do jednog krvoprolića za drugim, i to sa obje strane, jer obje su se sukobljene religije povodile za tim da je njihov Bog jedini pravi Bog i da moraju osvojiti svijet da bi njime proširili svoju vjeru. Da, strašna su bila ta vremena u kojima je Jacob živio. Vjera uopće ne bi trebala biti nešto zbog čega se ubija i što u ljudskim srcima pobuđuje mržnju i netrpeljivost.

-Ima li ovo što ste sada rekli nekakve veze s onim što vam se jučer de- silo?

Na ovaj upit prostrijelio me je pogledom.

-Ima, i te kako ima, -rekao je nakon kraće stanke. -Nisam znao držati jezik za zubima, već sam pričao okolo, i to je doprlo do ušiju nekoga kome se takve stvari nisu svidjele. Netko me je upozorio da budem oprezan. Jučer sam u daljini primijetio skupinu ljudi kako se približava mojoj kući. Silno sam se prestravio i na brzinu sam se pokušao skloniti. No čini se da sam ipak krivo procijenio situaciju i da to nisu bili oni koje sam očekivao.

-Ali kad ste već u opasnosti, zašto se onda vraćate svojoj kući?

-Možda opasnost nije tako velika kakvom se čini. A i ostavio sam tamo neke meni važne stvari i knjige koje bih volio spremiti na sigurno. A onda, kad bolje razmislim, ne mogu vječito bježati. Možda se trebam suočiti sa svojom sudbinom, kakva god ona bila, -rekao je malo mirnijim glasom.

-A možda biste s tim suočavanjem mogli malo pričekati? -pogledah ga, počešavši se po bradi.

-Tko zna? Moguće da ste u pravu. Ali u svakom slučaju želio bih ponijeti sa sobom bar neke od svojih knjiga, čak i ako se opredijelim za bijeg i skrivanje.

-Kako god želite. No ako već stvari stoje tako kako ste rekli, kako to da ste imali toliko povjerenja u mene da mi sve to ispričate?

-Kao što rekoh, ne znam držati jezik za zubima. No vi mi ionako ne djelujete opasno.

-Kako možete biti sigurni u to? -upitah pomalo uvrijeđen njegovim riječima.

-Prilično dobro znam procijeniti ljude, -rekao je, gledajući me ravno u oči.

-U redu, kako vi kažete.

Nekoliko sati kasnije, kad se Jacob osjetio dovoljno snažnim za put, krenuli smo i polako, sporim tempom stigosmo i do njegove kuće, udaljene nekoliko milja od mjesta gdje sam ga pronašao. Kuća je bila smještena na osami, na rubu šume, ali bila je to sasvim lijepa i prostrana drvena kuća, nimalo nalik onim sirotinjskim kućama od blata i trske u kakvima su živjeli siromasi njegova vremena.

-Hvala vam što ste me dopratili, -rekao je kad smo stigli. -A kad ste već ovdje, ne želim biti nepristojan i ne pozvati vas unutra, iako sam pomalo u žurbi.

-S obzirom na situaciju, shvaćam da ste u žurbi i ne želim vas ometati.

-Nakratko ipak možete ući. Volio bih vam pokazati svoje knjige, -rekao je insistirajući i počeo me vući za ruku.

-One zbog kojih se izlažete opasnosti?

-Da.

-Dobro. Uspjeli ste me zainteresirati.

Ušli smo u kuću, a ona je iznutra bila vrlo lijepo uređena, sa lijepim namještajem i velikim kaminom na sredini glavne prostorije. Jacob me je proveo kroz onih nekoliko prostorija koje su se nalazile u kući, a onda smo iz glavne prostorije ušli u jednu pokrajnju prostoriju, u kojoj je na povećem ormaru bila nanizana hrpa knjiga.

Približio sam im se i počeo čitati naslove na bočnim stranicama knjiga. Bilo je tu svega. Kolekcija je bila pozamašna, a raspon tema prilično širok. Bilo je tu knjiga o astrologiji i astronomiji, o okultizmu, duhovima i demonima, o drevnim religijama poput Sumerske i Asirske, a našao sam tu i Egi- patsku knjigu mrtvih, pa i Kuran. Pregledao sam ih letimično i našao mnogo zanimljivih naslova. Bilo je tu knjiga i o budizmu i hinduizmu, pa i gnostičkih učenja. Ne znam samo kako je sve to uspio sakupiti, i odakle. Očito je bio imućniji pa je imao novaca, a možda je i putovao po dalekim krajevima i tamo sakupljao knjige koje su ga zanimale.

-To je, znači, to? -upitah ga.

-Da. Ima tu primjeraka koje ne bih volio ostaviti za sobom, jer znam kakva bi ih sudbina snašla.

-Vrlo zanimljiva kolekcija. Moram priznati da se i ja zanimam za ovakve stvari.

-Ima tu zaista svega, -rekao je Jacob sa ponosom u glasu -Vidite, mimo kršćanske vjere postoji niz tajnih učenja i znanja koja i usprkos svim zabranama i pokušajima obezvređivanja uspijevaju opstati. Sav taj šaroliki splet učenja krije u sebi obilje drugačijih pristupa.

Skinuo je s ormarića nekoliko knjiga i pružio mi ih da ih pogledam. Pri- hvatio sam ih i počeo ih prelistavati, slušajući pri tome i dalje ono što mi je govorio. Bile su ovo starinske knjige kakvih danas više nema, ispisane rukom, ukrašene ilustracijama koje su bile prava mala slikarska remek djela, u kožnom uvezu i sa zlatnim slovima ispisanim na koricama, listova već pomalo požutjelih i savijenih od čestog listanja. Bili su ovo pravi rariteti i tko zna jesu li ove knjige preživjele njegovo doba i ostale sačuvane za kas- nija razdoblja ili ih je progutao mrak srednjeg vijeka. Bilo mi je žao što nemam malo više vremena da prelistam ove knjige, a možda neku i pročitam.

-Tu su magija i njena znanja, -nastavio je, -vještine vračanja, prizivanje duhova i djelovanje na osobe i događaje preko viših planova postojanja. Tu su tarot i slike likova koji postoje na astralnom planu, i tehnike izdvajanja astralnog tijela, te putovanja po čitavom jednom beskrajnom svemiru koji postoji paralelno sa našim materijalnim. Tu su sile i bića koje nazivamo anđelima i demonima i obredi zazivanja njihovih moći. Tu su tajna znanja kabale i njeni rituali, pa astrologija i proricanje sudbine iz karata i iz raznih drugih izvora. Pored ovih postoje i znanja o iscjeljujućim svojstvima biljaka, o moćima talismana i amajlija i o magičnim svojstvima minerala i metala.

Jacob se sasvim uživio u svoje izlaganje, pa sam ga samo slušao, ne želeći ga prekidati svojim upadicama.

-U tim tajnim učenjima, -rekao je, -skriva se čitav jedan svijet drevnih vještina koje pokazuju drugačiju sliku istine i daju drugačije pristupe i tumačenja nego što ih nude oni koji ih, bojeći se za svoje pozicije, potiskuju i zabranjuju. Tu se mogu naći drevna učenja i spisi iz egipatskih i grčkih vremena, Hermesove knjige, gnostička i hermetička znanja, učenja o drugim svjetovima, o našem jedinstvu s Bogom i o metafizičkim spoznajama iznad onih kojima nam se puni glava.

Klimnuo sam glavom u znak odobravanja.

-Ovaj čovjek je prilično načitan i dobro upućen u ove teme, -pomislih,

-i ima vrlo širok spektar zanimanja i znanja. I bilo bi vrlo zanimljivo slušati ga da imam malo više vremena. Čovjek zanimljivo razmišlja. I mene su nekad privlačile slične stvari, i ja sam nekad proučavao ove teme. I mene je sve to zanimalo još od rane mladosti.

Tada ponovo obratih pažnju na njegove riječi.

-Tu su i pokušaji pronalaženja kamena mudrosti i spravljanja eliksira života i vječne mladosti. No ono što je važnije od djelovanja na druge ljude preko viših planova postojanja je spoznaja da ti viši planovi postoje. Ono što je važnije od predviđanja sudbine i pokušaja da se prorekne budućnost je spoznaja da sudbina postoji. Ono što je važnije od zazivanja duša umrlih je spoznaja da duhovi mrtvih žive i nakon smrti fizičkog tijela. Slažete li se da je tako? -pogledao me je pogledom u kojem sam uočio da očekuje potvrdan odgovor ili će u suprotnom iz njega ponovo izbiti provala bijesa.

-Da, u potpunosti se slažem s vama, -rekoh slegnuvši ramenima. Što mi je drugo preostajalo?

-A sve ovo otvara sasvim nove mogućnosti pred čovjekom i nudi mu nove, drugačije pristupe, nije li tako? To je ono što me je zapanjilo. Ne proricanje budućnosti iz zvijezda, već sama povezanost položaja zvijezda i planeta sa našim životima i našim sudbinama. I ne proricanje toga što će se desiti sutra ili za mjesec-dva, već sama mogućnost da je budućnost, ako se može proreći, već unaprijed određena. A to je već nešto novo, nešto što se ne uklapa i što osporava istine koje su utvrdili oni koji misle da imaju ekskluzivno pravo tumačiti istinu. A zbog ovakvih opasnih, drugačijih tumačenja već vrijedi ubijati, zar ne? Zbog njih već vrijedi sprovoditi zabrane i plašiti božjom kaznom zbog zastranjenja sa puta. To je već nešto vrijedno pokušaja da se znanja mnogo starija od kršćanske tradicije pokušaju obezvrijediti, ili čak u potpunosti izbrisati.

Rekavši ovo naglo je zašutio na trenutak-dva, pa sam pomislio da očekuje neki moj komentar na ovo što je rekao.

-Hm, u vremenu u kojem Jacob živi, -pomislih, -zbog ovakvih se razmišljanja lako gubila glava, a tome su prethodila strašna mučenja i sakaćenja. Kakva su to vremena bila, kad je Crkva posezala za takvim metodama da suzbije svoju konkurenciju i da zadrži svoju prevlast, koja joj je donosila ogroman profit, i koliko je to samo žrtava odnijelo sa sobom?

Ipak, prije nego što sam uspio bilo što reći preduhitrio me je.

-No dosta o tome, -rekao je. -Rekli ste mi da se i vi zanimate za slične stvari, pa vam o tome mogu govoriti bez ustezanja, i evo, pokazat ću vam čime se zabavljam u zadnje vrijeme. Ono što me trenutno zaokuplja jedan je drevni tekst. Pripisuju ga bogu Hermesu. Čudan je to tekst. Pogledajte, - reče pokazujući mi knjigu staru i već požutjelu, koju je dograbio sa police i otvorio je na jednom mjestu.

Uzeo sam knjigu u ruku i pročitao tekst koji je bio vrlo kratak. Ustvari zauzimao je tek jedva jednu stranicu knjige. -˝Smaragdna tabela,˝ -tako je bio naslovljen.

-Smaragdna tabela? Zbog čega je ovaj tekst tako značajan, i što pred- stavlja? –upitah, zainteresiran njegovom pričom.

-No, čitajte samo, pa ću vam reći, -doda on nestrpljivo. Preletjeh pogledom preko teksta i pročitah ga u cijelosti.

-I onda? -zapita.

-U redu, pročitao sam ga, ali što je ovo?

-To je tekst koji navodno potječe od Hermesa Trismegistosa osobno, a predstavlja ključ za spravljanje eliksira života i vječne mladosti. Tajna koju ovaj tekst krije u sebi do sada još nije razjašnjena. I ja sam pokušavao, ali nikako da... No pogledajte samo. Možda ćete mi vi moći reći nešto što ja ne znam, -rekao je, gledajući me s iščekivanjem.

Pročitah tekst još jednom i sve ovo mi nije otkrivalo bog zna što, no pogled mi zape za pojedine dijelove teksta koje sam mogao poistovjetiti sa nečim meni poznatim. 

-˝Ono što je dolje poput onoga je što je gore, a ono što je gore poput onoga je što je dolje...˝ 

-Ovo mogu shvatiti, -pomislih. -No dobro, da vidim što dalje kaže... 

-˝Kao što je sve uvijek bilo i poteklo od Jednog, tako je sve stvoreno da bi se prilagodilo toj jedinstvenosti.˝ 

-I ovo mogu shvatiti. No ostatak teksta nisam mogao shvatiti.

-Kako? Nije mi jasno, -rekoh. -Je li ovo naputak za spremanje tog elik- sira života?

-Da, ali vidim da od vas nikakve koristi, -reče razočarano. -Uzalud sam se ponadao.

-A Hermes, Hermes Trismegistos, on je bog, zar ne? -upitah dok mi se neka nejasna misao počela pojavljivati u sjećanju.

-Eh, vidite... -dodao je pomalo zagonetno. -To je nešto čime sam se duže vrijeme pokušavao pozabaviti. Hermesa se jedno vrijeme poistovjećivalo s egipatskim bogom Tothom. Po nekim izvorima on je kozmičko božanstvo, ali i ono koje se nalazi u srcima svih ljudi. Neki ga ustvari smatraju bogom, a neki čovjekom, i to je ono najzanimljivije. On je po nekim izvorima svetac, drevni svetac koji je primio božanske objave.

-Mogu li još jedanput pogledati? -posegnuh rukom za knjigom.

-Naravno, samo izvolite, -pružio mi je ponovo knjigu sa tekstom. Uzeo sam je u ruke i još jednom pažljivo pročitao tekst.

˝Istina je istina bez pogreške, sigurna je i potpuno istinita.

Ono što je dolje poput onoga je što je gore, a ono što je gore poput onoga je što je dolje, da bi učinilo čudo od jedne jedine stvari.

Kao što je sve uvijek bilo i poteklo od Jednoga, tako je sve stvoreno da bi se prilagodilo toj jedinstvenosti.

Sunce mu je otac, a Mjesec mu je majka, Vjetar ga je u utrobi donio, Zemlja je njegova hraniteljica, otac svega svijeta je tu, ako mu je moć ka Zemlji upućena neograničena je.

Razdvojiti ćeš Zemlju od vatre, tanano od grubog blago i s velikom vještinom. Nanovo sa Zemlje na Nebo ide, odmah se na Zemlju vraća i snagu sakuplja od svih stvari, uzvišenih i prostih.

Ovim ćeš imati svu slavu Svijeta i stoga će svaka tmina daleko od tebe ići. To je sila jača od svake sile, jer pobijediti ćeš sve tanano i prodrijeti u sve što je čvrsto.

Na taj način je i svijet stvoren.

Iz ovog će izvora mnoga slaganja proisteći, a sredstvo za to ovdje je iz- neseno.

Iz toga razloga zovu me Hermes Trismegistos jer posjedujem tri dijela filozofije Svijeta.

Ovo što rekoh o djelovanju Sunca savršeno je i potpuno.˝ 

-Čini mi se, -rekoh, -da se tajna krije u prvoj polovici teksta, koji govori o istini i Jedinstvu. Ipak, sve mi ovo djeluje kao neka skraćena zagonetka koja ima više duhovnu i filozofsku dimenziju nego fizičku, onu na koju se alkemičari koncentriraju.

-Da, pa vidite, i ja sam upoznat s tim stavom, ali ipak mi sve ovo nije baš sasvim jasno, -rekao je gledajući u mene i očekujući od mene neki pametan odgovor, koji mu ja nisam znao dati.

-Ni meni nije jasno. Kao da ovdje nešto nedostaje. Jeste li sigurni da je tekst potpun? -upitah ga.

-Sasvim sam siguran. Imam ovdje i izvorni oblik teksta, a i njegov pri- jevod. Ustvari nije sigurno da je ovo izvorni tekst, jer je na latinskom. Pretpostavljam da bi original trebao biti na Egipatskom. No možda je tekst ustvari još i stariji. Ipak siguran sam u to da je tekst potpun, jer ovakav je u svim izvorima do kojih sam uspio doći. Kakva li se to tajna krije u ovoj priči? Eh, kad bih uspio barem otkriti dublje značenje ovoga. Tko zna što se krije ispod prividne nepotpunosti ovog teksta? No ne znam odakle bih krenuo u tumačenju.

-Zar je ovo jedini tekst ove vrste? -upitah ga, sjetivši se drugih Hermesovih djela.

-Niste li mogli pronaći još podataka o ovome? Rekli ste mi da znate za mnoga tajna učenja. Ne možete li nešto pronaći u drugim izvorima? Zar nemate neke druge Hermesove spise ili knjige?

-Ustvari oni postoje, ali ih je nemoguće pronaći, naročito stoga što su to zabranjene stvari i teško se do njih dolazi. Bar ja do sada nisam uspio. No svejedno. Čini se da od toga neće biti ništa, od otkrivanja tajne ovog teksta,

-rekao je, gorko uzdahnuvši. Bio je prilično razočaran, vidio sam to jasno po njemu.

-Žao mi je što vam ne mogu više pomoći. Nego, što ćete sada? Kuda ćete se skloniti? - upitah ga, sjetivši se ponovo onih koji ga proganjaju.

-Možda kod nekih prijatelja. Vidjet ću još.

-Treba li vam pomoć oko prenošenja stvari? -ponudih se da mu po- mognem.

-Ne. Ne želim vas dalje zadržavati. Mislim da ću biti sasvim dobro nakon nekog vremena. Hvala na ponudi, -rekao je.

-Ali zaista mi neće biti teško.

-Neka, zahvaljujem vam. Mislim da je bolje da se sada rastanemo, -rekao je nestrpljivo.

-U redu. Nadam se da ćete paziti na sebe i da će sve biti u redu.

-Hvala, -rekao je opraštajući se od mene. -I zbogom.

-Zbogom. I čuvajte se, -rekoh udaljavajući se od njega.

-I vi.

Kasnije, kad sam već otišao od Jacoba i nastavio svoje putovanje, počeo sam malo po malo slagati detalje koji su stali iskrsavati pred mene. Bile su to ustvari asocijacije koje su mi se javljale na temelju nekih mojih ranijih saznanja. Ponajprije se tu radilo o idejama koje su mi se javile u vezi identiteta samog Hermesa, no jasno mi je da su to tek zamisli koje nisam mogao ničim potvrditi.

Ipak, radilo se o slijedećem; ono što mi nije odmah privuklo pažnju kad mi je to Jacob spomenuo, već tek kasnije, bio je taj neobičan opis nekoga tko je u isto vrijeme svetac i bog, i kozmičko božanstvo i drevni mudrac, onaj tko je primio božanske objave i prenio ih ljudima.

Da, slika se polako složila, a asocijacija koja mi se još javila vezana uz ovo bila je teorija o tome da je lik sfinge ustvari nešto što pripada razdoblju i religiji mnogo starijoj od egipatske. Sve se sad složilo na ovaj način: -Egipat, Egipatski bog, drevna objava, možda i pred egipatska, i na kraju čovjek lav ili sfinga. Ključan je u ovome bio lik čovjeka lava, za koga se još uvijek ne zna koga ili što predstavlja, niti se zna o njegovom pravom porijeklu i starosti. Znao sam da sfinge simboliziraju više svjetove i da je lav u hermetizmu simbol mentalnog svijeta, a čovjek simbol najvišeg, arhetipskog svijeta, i da ova dva svijeta mogu posjetiti samo najveći adepti i avatari najvišeg reda. Po mome ova je sfinga možda predstavljala upravo jednog takvog avatara.

Jedno je u svemu ovome bila moja slobodna procjena. Znao sam, naime, priču o velikim avatarima, velikim duhovnim učiteljima čovječanstva koje bogovi šalju na ovaj svijet da ljudima donesu mudrost i znanje. Znao sam i da hinduisti smatraju da su neki od najvećih duhovnih učitelja čovječanstva utjelovljenja jedne te iste osobe, odnosno da su Rama, Krišna i Budha svi inkarnacije boga Višnua. Dakle, oni bi trebali biti jedna te ista osoba, koja se s vremena na vrijeme vraća na ovaj svijet da ljudima donese mudrost i pokaže im put. Slična je stvar i sa bodisatvama, od kojih je jedan Dhalai Lama. On se iz života u život vraća na ovaj svijet u liku duhovnog poglavara budističke vjere, i svaki je Dhalai Lama reinkarnacija onog prethodnog, jedna te ista osoba, koja unatoč tome što je stigla do kraja svog duhovnog razvoja odbija otići u nirvanu i vraća se među ljude iz suosjećanja, da im pruži svoju ljubav i potporu.

No ono što je bitno u ovoj priči je to da se Višnu jedanput pojavio na zemlji kao veliki avatar u obliku nekog uz koga se vezuje pojam čovjeka lava. Je li to bio onaj čovjek lav na kojega sam ja pomislio? Je li on bio Hermes, onaj od koga potječu drevna ezoterična znanja o tajnim čovjekovim moćima i višim svjetovima, o duhovnim silama, načinima postizanja jedinstva sa Bogom, duhovnoj transformaciji čovjeka i o astralnim putovanjima, dakle ona znanja koja su toliko bliska znanjima sa Istoka i njegovoj duhovnoj i mističnoj tradiciji?

A ono jedinstvo iz teksta, nije li to isto ono jedinstvo, ono Jedno iz kojeg sve potječe, koje je uzrok, izvor i ishodište svega, koje stvara svemire, sv- jetove i bića svojom diobom na manje cjeline? Zar to u svojoj osnovi nije slično, ako ne i identično istočnjačkim religijama, koje se temelje na konceptu jedinstvenosti svega što postoji i ideji zajedničke pozadine svega onoga što se nama čini razdvojenim i nepovezanim? To bi se uklopilo u zamisao da sva velika znanja i sve velike religije imaju zajedničko porijeklo, uključujući tu po nekim indicijama između ostalog i kršćanstvo, odnosno ključnu ličnost u njemu, onoga koji je također došao s nebesa da bi ljudima donio poruku ljubavi, mira i tolerancije, možda najuzvišeniju poruku od svih.

Nakon ovoga počele su mi se javljati još smionije zamisli, jer su mi se sve religije učinile potomcima jedne drevne religije, od koje su kasnije potekle sve ostale, kao što je po nekim izvorima postojala jedna drevna, kasnije zbrisana civilizacija, puno razvijenija nego što bi se to moglo pomisliti o civilizaciji koja je postojala na Zemlji prije toliko tisuća godina. Jedna jedinstvena, drevna civilizacija, o kojoj postoje zapisi u drevnom indijskom epu Mahabharati, i jedna drevna, zajednička religija, koji su bili zajednički izvor kasnijih civilizacija na razdvojenim kontinentima i različitim krajevima svijeta; kraljevstvo Mu i njegova ostavština budućim pokoljenjima.

* 

Išao sam dalje i gledao kako Džingis kan stvara svjetsku državu, a njegovi sinovi uništavaju Bagdad i slabe moć Kalifata. Preko kršćanskih misija, diplomatskih dodira i putovanja raznih avanturista uspostavile su se u 13. i

1. stoljeću kulturne veze Zapada i Istoka, Marco Polo dospijeva u Kinu i dolazi do razmjene dobara i ideja. Evropa se polako otvarala svijetu. Svitalo je razdoblje otkrića i plovidbe dalekim morima Španjolaca i Portugalaca. Ratovi između njemačkog carstva i Papinstva doveli su do sloma njemačkog carstva i gubitka moći papinstva, a Njemačka i Italija raspale su se u zajed- nicu država. U Evropi su nastale i ojačale nove države, pa su došle epidemije kuge. Osmanlije prodiru u Evropu do Balkana i osvajaju Carigrad. U Evropi ponovo sviće novo doba, pojavile su se renesansa i humanizam, koji opet otkrivaju antiku, i nastupa kraj srednjeg vijeka. U međuvremenu je jedinstvo kršćanskog zapada postalo sasvim krhko i navješćuje se reformacija, koja će konačno razbiti jedinstvo rimske crkve. Gledao sam kako Granada, posljednje utočište islama u Evropi pada i kako Kolumbo kreće na svoja prekomorska putovanja.

 

*

 

Prošlo je već dosta vremena kako sam otišao iz Jacobove kolibe. Pro- lazio sam brdima i nizinama, nizale su se šume i pustopoljine. Sunce je zlatom kupalo brežuljke načičkane vinogradima, a oblaci su oslikavali nebo najrazličitijim likovima. Polja u daljini blistala su sjajnim zelenilom sve dok sjene noći ne bi prekrile svijet. Uživao bih tada u svjetlima zalazećeg sunca. I upravo me je i sada želja za promatranjem tog događaja odvela na liticu koju sam primijetio izdaleka, i poželio sam stići na njen vrh taman na vri- jeme da ulovim taj prizor.

Dok sam se približavao vrhu zamijetih da me je netko već preduhitrio. Stajao je na mjestu koje sam si izabrao za promatranje. Primijetivši ga poželjeh odustati od svoje namjere i produžiti dalje, no privukla me je neobična pojava ovog promatrača. Bio je to postariji čovjek, duge sijede kose i jed- nako duge brade, koji se zadubio u promatranje. No nakon par trenutaka ustanovih da promatra nešto drugo, a ne zalazak sunca, jer je gledao na sasvim drugu stranu. Bio je vrlo usredotočen na nešto. Pogledom sam pokušao pratiti njegov i ustanoviti u što gleda.

Shvatio sam nakon nekog vremena što je predmet njegovog zanimanja. Bila je to ptica koja je kružila na prilično velikoj visini, a zbog njene udaljenosti nisam mogao biti siguran je li to bio jastreb ili orao. Gledao je pticu netremice vrlo dugo, ne skidajući pogled s nje. Ne znam što ga je toliko privuklo tom prizoru, no nisam ga želio ometati, pa se odlučih vratiti putem kojim sam došao, a u zalasku sunca sam mogao uživati i drugom prilikom. U tom trenutku neznanac je svoju pažnju preusmjerio s ptice u letu na nešto drugo i pri tome je, okrenuvši se u drugom smjeru, opazio i mene.

Ispočetka kao da se predomišljao hoće li mi se obratiti ili ne, no zatim me je ipak oslovio;

-Jeste li je vidjeli? Impresivno, zar ne?

-Ptica koju ste promatrali? –rekoh, ne znajući na što je mislio.

-Da. Dugo ste ovdje? Nisam vas primijetio, -rekao je prilazeći mi.

-Maloprije sam došao. Želio sam vidjeti zalazak sunca s ovog mjesta na kojem ste vi stajali, -rekoh.

-Još uvijek to možete učiniti, ne morate otići zbog mene. Vidim da ste bili spremni na odlazak, -odgovorio je neznanac prilazeći mi.

-Nisam vas želio ometati. Toliko ste se udubili u gledanje ptičjeg leta.

-Da, pa to je nešto što me opsjeda već duže vrijeme, taj ptičji let, -rekao mi je ovaj neobičan sugovornik prodornog pogleda i oštrih crta lica. -Kad bih samo mogao proniknuti u njegovu tajnu. Pokušavam već dugo vremena ustanoviti kako one to rade. U čemu je njihova tajna i može li se njihov let oponašati, to je ono što želim saznati. Radio sam istraživanja o tome i imam neke vlastite ideje i zabilješke. Ako vas zanima možda biste željeli pogledati? Usput, ime mi je Leonardo.

-Ja, ovaj, svakako, -rekoh, no onog trenutka kad mi je rekao svoje ime već sam slutio s kim imam čast.

-Da, volio bih to vidjeti, -rekoh na kraju.

-Dođite onda.

Malo dalje, par milja od litice na kojoj sam ga sreo, nalazio se gradić sličan mnogim drugima iz njegova doba, s raštrkanim kućama i pokojim trgom, a u jednoj od uličica na samom ulazu u gradić nalazila se i njegova kuća. Ušli smo u nju, a unutra je vladao silan nered. Na sve strane, na stolu, ormarićima i po policama bili su razbacani listovi papira sa crtežima. Na jednu od polica u kutu sobe bile su nagurane stare prašnjave knjige, a bilo je tu i nekih maketa izrađenih od drveta, koje su predstavljale mašine čudnog izgleda. Prišao sam im i uzeo jednu u ruke.

-Ratne mašine, -rekao je Leonardo vidjevši da su mi njegove igračke privukle pažnju. -Neko vrijeme sam konstruirao mašine i mogao bih se pohvaliti da sam imao prilično inovativne zamisli na ovom polju. No nije me to dugo zanimalo. Kao što vam rekoh, trenutno me fasciniraju ptice i pokušavam stvoriti sprave pomoću kojih bi se ljudi vinuli u nebo. Evo, imam tu neke svoje zabilješke, -rekao je i uzeo sa stola neke od listova koji su ležali tamo razbacani. -Ne obraćajte pažnju na ovaj nered. Čovjek zauzet naučnim istraživanjem ima malo vremena za uobičajene kućanske poslove. Evo, ovo su neke od mojih zamisli, -dodao je, govoreći u zanosu dok mi je pokazivao svoje crteže i studije.

Bilo je tu vrlo neobičnih crteža. Bilo je tu skica raznih letjelica. Jedna je od njih po svom obliku podosta nalikovala avionu. Imala je dvoja krila, drveni okvir na kojem bi čovjek ležao ispružen na stomaku, rukohvate za koje bi se pridržavao rukama i oslonce za noge, pa čak i neke poluge koje su visile sa krila, valjda za ručno pokretanje tih krila povlačenjem goredolje. Letjelica je imala i rep u obliku riblje peraje i izgleda da je trebala letjeti na ljudski pogon, odnosno da je trebala biti pokretana snagom ljudskih ruku. Na drugom crtežu nalazio se samo drveni okvir letjelice, nešto preinačen, sa mehanizmom koji bi pokretao krila i širim postoljem za ležanje na njemu, nešto nalik okviru kreveta koji se sužava prema stražnjem dijelu. Slijedeći je crtež prikazivao letjelicu nacrtanu iz raznih uglova, sa kosturom za jedno krilo, pa zatim tu istu letjelicu nacrtanu sprijeda, odozgo i sa strane, vrlo nejasnih i mutnih detalja, sa tekstom ispisanim na listu sa gornje strane. Pokazao mi je i njegov model helikoptera, koji se sastojao od okrugle platforme, iz koje je u vis stršala okomita osovina na kojoj se nalazila spiralna elisa. Uz ove crteže letjelica koje oponašaju oblik ptičjih krila bilo je tu i drugačijih letjelica, sličnijih po svom obliku današnjim aero- planima. No ovi su bili drugačiji, užih krila romboidnog izgleda. A naišao sam čak i na crtež neke vrste padobrana piramidalnog oblika na kojem visi čovjek okačen o užad.

-Vrlo zanimljivo. Jeste li pokušali konstruirati letjelice po ovim skicama?

-upitah ga.

-Jesam, pokušao sam, ali nisam imao puno uspjeha. Već na prvi pogled vidjelo se da ne ulijevaju dovoljno pouzdanja, pa se nisam usudio obrušiti se s njima niz liticu i vidjeti hoću li poletjeti ili ću skršiti kosti na stijenama. Nisam uspio proniknuti u tajnu toga kakvog bi oblika trebala biti ta letjelica. Da, nije to tako jednostavna stvar. Da jeste, danas bi ljudi više putovali zrakom nego kopnom i morem.

-Mogu li pogledati i ostale crteže? Vidim da ih imate mnogo ovdje, - rekoh, bacivši pogled na stol i na hrpu listova razbacanih po njemu.

-Da, ima tu svega. Evo, uzmite, -rekao je pružajući mi neke od njih.

Uzeo sam ih u ruke i stao ih pregledavati, i na ovim listovima bili su drugačiji crteži. Bilo je tu raznih studija ljudske anatomije. Jedan je crtež prikazivao presjek ljudske lubanje, jedan presjek ljudskog mozga, neki su prikazivali tijelo muškarca sa unutarnjim organima, neki su davali prikaz probavnog trakta ili čitav ljudski kostur, pa samo prikaz rebara ili kral- ježnice, ili kostiju ruke ili noge. Bio je tu čak i crtež fetusa. A bilo je i drugačijih crteža, poput slavnog crteža čovjeka raširenih ruku unutar kruga, pa prikaz proporcija ljudskog lica iz profila, njegov autoportret ili crtež djece u krilima žena, i crtež koji prikazuje razna groteskna ljudska lica, prikaz pe- jzaža i antičkog ratnika u oklopu sa šiljastim šljemom na glavi. Bilo je tu i vrlo lijepih i zahtjevnih crteža sa mnogo detalja, poput bitke konjanika sa mačevima u ruci, crteža konja u trku, Isusovog lica, pa raznih portreta žena i muškaraca ili borbenih kola vučenih konjima, sa rotirajućim sječivima na postolju postavljenom ispred konja, i sličnih.

-Fantastično. Ovo ste sve sami skicirali? -upitah ushićeno. Bio je zaista vrstan crtač.

-Da. Ljudska anatomija me je također privlačila neko vrijeme.

-Ovo je pravo obilje radova, -rekoh, oduševljeno posežući za novim crtežima i pregledavajući i njih.

Nisam nikad mislio da ću imate prilike držati ovo u rukama, i još i pričati s autorom ovih radova. Iako sam znao za njegovu opsjednutost ptičjim letom i ljudskom anatomijom, kao i za njegova druga zanimanja, nisam mu ničim stavio do znanja da znam da razgovaram s čovjekom kojeg smatraju jednim od najvećih umova čovječanstva.

Razgledao sam njegove radove i prebirao po njegovim crtežima, a onda, kako sam pogledom pročešljao unutrašnjost kuće, naslonjenu na zid, gotovo skrivenu iza brda drugih stvari ugledah sliku koju znaju svi ljudi svijeta.

Ležala je gurnuta u kut, gotovo bačena onamo poput neke bezvrijedne starudije. Priđoh joj u čudu.

-Ah, pronašli ste je? Ne obraćajte pažnju na nju, nije baš jedno od mojih najuspjelijih djela. Nekako mi djeluje nedovršeno. Što vi kažete? -pogledao me je očekujući da čuje moj sud o slici. -Razmišljao sam čak o tome da je prepravim i da preko žene naslikam neku domaću životinju ili mrtvu prirodu, recimo vazu sa cvijećem ili košaricu sa jabukama.

-Ne! Za boga miloga, nemojte to napraviti, -rekoh izbezumljeno.

-Zašto? Ovako vam se više sviđa? No dobro, možda je i ostavim ovakvom kakva je. I o tome vrijedi razmisliti, -rekao je češkajući se po bradi.

-Kako želite, slika je vaša, -rekoh, pokušavajući zamisliti kako bi danas izgledala slika naslovljena sa Mona Lisa na kojoj se nalazi neka krava ili koza koja skakuće po polju.

-Vidim da ste uz vaša znanstvena istraživanja i umjetnik, -rekoh skrećući razgovor na drugu temu. -Kako uspijevate pomiriti jedno sa drugim? Uvijek mi se činilo da su znanstvenici i umjetnici dva sasvim različita tipa ljudi i da zanimanje za znanost isključuje sklonost ka umjetničkom izražavanju.

-Nije to baš u tolikoj oprečnosti jedno s drugim, -rekao je Leonardo poučnim tonom.

-Nije?

-Vidite, većina čovjekovih duhovnih i intelektualnih djelatnosti i oblasti znanja; znanost, religija, filozofija i umjetnost, predstavljaju pokušaj ob- jašnjenja našeg porijekla, našeg mjesta u životu i prave svrhe našeg posto- janja. Sve je to težnja za objašnjenjem smisla postojanja i pronalaženjem zakona i pravila po kojima se odvijaju pojave u životu. Tko smo, odakle dolazimo, kuda idemo, što nosimo u našoj duši, što se krije u dubini naše psihe, i odakle dolaze naše vizije, strahovi i boli. Pokušaj je to da dopremo do sebe, do pravog Ja koje se krije ispod površine.

Dok je to govorio prebirao je po svojim listovima i dao mi neke da ih pogledam, zatim mi je pružio neke svoje knjige o znanosti, filozofiji i umjetnosti, otvorio ih i pokazivao mi neka mjesta u njima želeći mi pokazati da je zaista onako kako je rekao. Zatim je zastao, promijenio izraz lica, skroz se zamislio, pa je nakon kraćeg vremena nastavio,

-Sve je to, -dodao je, -jedna vječna, očajnička neprekidna potraga za smislom, pokušaj dosezanja Boga i želja za povratkom u izgubljeni raj. Po- traga je to za našim pravim identitetom i za našim pravim licem. I znanost i religija, pa i umjetnost, na kraju krajeva, imaju iste ciljeve, pronicanje u konačnu tajnu stvari. To su ona pitanja koja vječito muče ljude. To je najveći pokretač naših života, ona vječita zagonetka koja zaokuplja naše umove i onaj konačni izazov koji stoji pred nama.

-Da, sad kad ste mi tako predstavili stvari, sve zvuči logično, -rekoh. - Zaista se čini da sve ljudske djelatnosti i preokupacije imaju zajedničku pozadinu. I malo je nezgrapno dijeliti ih na zasebna područja kad su mnoga od njih usko povezana i granica među njima se čak i gubi. I znanost i religija postaju predmetom filozofskih istraživanja, kao i predmetom umjetničkog izražavanja, i obratno. I ono što je izrečeno u znanosti ili filozofiji postaje djelomično usvojeno i u drugim disciplinama i odražava se na njih.

-Eh, razdvajanje i razlikovanje, -namršti se Leonardo, -to nam je, izgleda, postala opsesija. Čovjek uživa u podjeli na lijepo i ukusno ili ružno i neukusno, na dobro i loše, i smisleno ili besmisleno. Svuda se povlače granice i vrši se podjela na umjetne cjeline...

-Koje u stvarnom životu ne postoje? -ubacih mu se u riječ.

-Da, koje u stvarnom životu ne postoje. I znate li što ću vam još reći? Pravi uzrok nesreća i patnji u svijetu je podjela koja je izvršena u ime zadržavanja nečijeg povlaštenog položaja u društvu, podjela na dobro i zlo, na duhovno i materijalno, na božansko i ljudsko, kao i na uzvišeno i savršeno s jedne, i nisko i grješno s druge strane. Iz te je podjele proizašlo svrstavanje na više i manje vrijedne ljudske osobine i ljudske djelatnosti, i uzdizanje jednih, a preziranje drugih ljudi, odnosno ljudskih sklonosti.

Zastao je nakon ovih riječi i odšetao do prozora, bacio jedan pogled van, pa zatim nastavio okrenuvši se ka meni, dok mu je sjena u potpunosti prekrivala lice;

-S jedne se strane više cijeni duhovnost i posvećenost pitanjima vezanim uz Boga, i prezire sve ono tjelesno i materijalno, a u drugim krugovima čini se upravo suprotno i prezire se sve što je duhovno. Iz istog razloga jedni preziru sve što je vezano uz tijelo, preziru tjelesne potrebe, posvećenost tjelesnim užicima i uživanje u ovozemaljskim stvarima. Dakle preziru sve ono što nužno ide uz činjenicu da smo smješteni u materijalno tijelo, koje ima svoje prohtjeve koje moramo zadovoljiti ako ga želimo održavati na životu. A ti se prohtjevi s podsmijehom smatraju potrebama ega, potrebama koje sputavaju i onečišćuju ljudsku dušu. S druge strane, opet, neki preziru sve duhovno i misaono, okrenuto vječnosti i Bogu.

-I ove dvije krajnosti u pristupu životu nikako da se pomire? –rekoh, u potpunosti se slažući sa njim.

-Točno. U ljudima se pronalazi čitav niz osobina koje se smatraju niskima i prijezira vrijednima, a koje bi se trebale smatrati prirodnima. No nije to sve, već iz podjele na više vrijedne i manje vrijedne oblike življenja proizlazi i podjela na više i manje vrijedne ljude i skupine ljudi, što jedne postavlja iznad drugih i suprotstavlja jedne drugima.

-Mislim da shvaćam. Želite reći da ova podjela na više i manje vrijedne ljude stvara ideju o superiornosti jednih nad drugima?

-Da, to je ono što sam mislio, -reče Leonardo sa prijezirom u glasu. -A čim jedni misle da su bolji od drugih, javlja se i ideja da jedni trebaju vladati i upravljati drugima. I čim se nekoga smatra manje vrijedim manje se cijene njegov život, njegova uvjerenja i njegova ljudska prava. Tako dolazi do ratova i do težnje za vladanjem nad drugima. I upravo u tome leži uzrok svih onih zala koja su zadesila čovječanstvo u zadnjih nekoliko tisuća godina, jer kad dolazi do podjela dolazi i do sukoba, zloupotreba i nepravdi.

Sasvim se uozbiljio dok je izgovarao ove riječi, a ja sam pri tome pro- matrao njegovo lice. Djelovalo je prastaro, vanvremensko i mudro. Izgovarao je riječi velike težine. Da, bio je u pravu. Podjela je ona koja je uzrok svih zala na ovom svijetu, podjela na bolje i lošije ljude i na one vrjednije i manje vrijedne, i to nužno mora dovesti do velikog zla.

-Tko zna gdje su korijeni te podjele, -dodao je, -koja se vremenom pro- tegnula na sve vidove života i sve dijelove ljudskog društva, kojom je zahvaćen svaki čovjek i svrstan na jednu od dvije strane? Iz te podjele potiče sva ta lažna moralnost koja nas okružuje, kao i težnja za osudom zla, koja je proizvoljna i svodi se na osudu onoga što nama samima ne odgovara, - dodao je na kraju. -No vjerujem da vas ovo ne zanima previše, pa vas neću time zamarati. Nego, nešto sam vam želio predložiti. Trebao bih pomoćnika koji bi mi pomogao oko mojih radova na letjelici koju pokušavam konstruirati.

-Pomoćnika? A što bih trebao raditi kao vaš pomoćnik? -iznenadih se i prestraših ovog njegovog prijedloga. -Zaista se ne razumijem u sve ovo i čini mi se da bih vam više odmogao nego pomogao. Znanstvenik ste vi, a ne ja.

-Ustvari ne treba mi pomoćnik u tom svojstvu, kao znanstvenik, već mi treba netko tko će mi pomoći na drugačiji način. Trebao bi mi netko mlađi i dovoljno odvažan da isproba moju letjelicu. Vidite, ja sam već star čovjek, pa sam mislio ako biste vi...

Gledao je u mene gotovo molećivo i bilo mi ga je pomalo i žao, no ono što mi je predlagao nije bila nimalo primamljiva zamisao.

-Pa sad, ne znam... Pristao bih kad ne bih morao krenuti dalje, no mene čekaju moje obaveze, -rekoh, pokušavajući se elegantno izvući iz svega ovoga.

-Eh, obaveze, kažete? No dobro. Nisam ni mislio da ću vas uspjeti nagovoriti. Ipak, predbacivao bih sebi da nisam pokušao.

-Nadam se da mi ne zamjerate, -rekoh.

-Nipošto, -rekao je, iako se vidjelo na njegovom licu da misli suprotno i da se razočarao.

-Hvala vam što ste me pozvali ovamo i pokazali mi sve ovo. Ne znate koliko mi to znači. Ipak, morat ću nastaviti svoj put.

-U redu. Pretpostavljam da vas ne vrijedi nagovarati. Ne? Dobro. Pa onda...

Pozdravili smo se i krenuo sam dalje.

-Zbogom, Leonardo, -rekoh u sebi dok sam se udaljavao od njegove kuće i njegovog grada.

 

*

 

Prošao sam dug put putujući kroz prošlost i vidio sam mnogo toga. Gledao sam svijet koji se mijenjao, gledao sam lica koja je uzimao i počeo se pobliže upoznavati sa ljudskom psihologijom.

Postajalo mi je jasno da većina čovjekovih postupaka proizlazi iz nje- govog odnosa prema životu i ljudima, odnosno da njegova djela proizlaze iz određenog stava, određene životne filozofije ili iz uvjerenja u skladu s kojima djeluje. Čovjekov odnos prema sebi i prema drugima, koliko cijeni ljude i koliko ih voli i poštuje, sve to proizlazi iz određenog stava. Hoće li biti dobar prema drugima ili ne, hoće li biti pošten, iskren i čestit, ovisi o tome vjeruje li u to da takvo djelovanje i razmišljanje imaju smisla, ili vjeruje u suprotno. Hoće li prednost dati mirnom putu ili nasilju ovisi o tome koliko cijeni ljudski život i koliko je obziran ili bezobziran u svojim ambicijama.

Svaki veliki duhovni vođa koji je ljudima prenosio poruku mira i ljubavi morao je vjerovati da ovo dvoje imaju neku vrijednost, a svaki veliki vojskovođa morao je to isto prezirati, jer nije vjerovao da put mira u ovakvom svijetu ima neku svrhu. A ono što je u njemu nadvladalo i iz čega su se rodile njegove ambicije i bezobzirnost bili su njegovi osobni demoni koji su živjeli u njemu, a koji su se rodili iz boli i frustracija koje je nosio u sebi. I ratovi koje je vodio bili su na neki način namirivanje neplaćenih dugova iz vlastite prošlosti.

Evo kako sam vidio noviju povijest čovječanstva, zadnjih nekoliko tisuća godina na pozornici života. Nekoć davno postojalo je drevno znanje. No ono što je nekad bilo očito, ono što je u srcima ljudi budilo ljubav, to znanje koje je ljudima otvaralo oči i činilo ih pravednima, vremenom se počelo gubiti.

Zaboravljanje tog znanja je ono što je dovelo do promjene u životima ljudi i u njihovim srcima i umovima. Nekadašnje zlatno doba čovječanstva odavno je iščezlo i svijet se promijenio.

Promjena je tekla sporo ali neumoljivo. Ljudi su zaboravili drevna znanja koja su im pružala mir i iz kojih je izvirao put ljubavi. Ljudi su zab- oravili svoje božansko porijeklo, zaboravili su da su nekada postojala vre- mena mira i ljubavi i zaboravili su znanja o vječnom životu i o tajnama smrti. Ovime je njihov život postao ograničen, ljudsko biće smrtno, a život kratak i prolazan. Iz ovoga se opet rodio strah, strah da će život proći za čas i da se mora zgrabiti što se može, jer je ovo jedina prilika za život, jedina mogućnost koja nam je dana.

Polako je uz ovo počeo da se postavlja jaz između božanskog i ljudskog, između nebeskog i zemaljskog, i taj jaz je postajao sve dublji. I javila se podjela na dobro i zlo. Iz te je podjele došlo i do podjele među ljudima, na one bolje i lošije, više i manje vrijedne i više i manje zaslužne. Život je tim činom postao mračniji i okrutniji, mnogi su bili zakinuti, poniženi i obezvrijeđeni.

Iz takve slike svijeta prestao je zračiti uzvišeni smisao, i nestalo je mira u ljudskim srcima i u svijetu. Polako se izgubila nada, postalo je nejasno koji je smisao takvog života i takvog svijeta u kojem vlada borba za dominaciju nad drugima. Život je postao borba za opstanak u kojoj preživljava samo onaj jači i bezobzirniji. Stare su se vrijednosti gubile jedna po jedna, jer je čovjek bio zbunjen, izgubljen i uplašen. Njegovo je postojanje gubilo smisao jer je život bio samo lagano istjecanje vremena koje je vodilo ka smrti. Čovjek je prekinuo vezu sa svojim korijenima, postao je izgubljeno biće koje ne zna odakle dolazi i kuda ide, koje nema mira i sigurnosti, ni oslonca i utjehe. Činilo se da su sve priče o tome kako bogovi mare za nas i kako ima smisla činiti dobro u svijetu u kojem dobrota ne postoji, obična laž, kao što je laž to da ima smisla vjerovati u ljubav i poštenje u svijetu u kojem ni jednog od to dvoje nema, ili truditi se ići ispravnim putem, kad to nitko ne radi.

I svijet je zagazio u mrak i potonuo u ludilo. Izgubile su se sve moralne vrijednosti, sva duhovna bogatstva postala su bezvrijedna, jer se u njih više nije vjerovalo. Ono materijalno, imati što više, ako treba i oteti od drugih, to je postalo ono najbitnije, jer više nitko nije vjerovao u uzvišena načela. Čemu imati obzira prema drugima u ovakvom pokvarenom svijetu, koji je oblikovao Bog koji i sam mora biti zao kao svijet koji je stvorio. I svaki pokušaj objašnjenja toga da je potrebno biti dobar, obziran, pošten i voljeti druge i pomagati im, sve je to čini se postalo uzaludno. Nadvladala je želja za vlašću, pohlepa i žudnja za moći. Jedino što je bilo važno bilo je zadovoljiti tjelesne potrebe i posjedovati što više materijalnih dobara.

I svjetlosti je nestalo iz svijeta. Zavladala je pomutnja, zavladali su ludilo i bjesnilo, i jahači apokalipse započeli su svoj razarački pohod.

Slika svijeta postala je slika umrljana krvlju, slika života postala je mračna i okrutna. I mrak je prekrio svijet, mrak je prekrio čovječanstvo.

A sve je počelo onog trenutka kad je čovjek zaboravio znanja koja su mu ranije pružala spokoj i kad je iz svijeta nestalo jedinstva, ljubavi i ljepote. Mrak neznanja je bio taj koji je čovjeka napunio bijesom, nezadovoljstvom i nemoći. Mrak neznanja je bio taj koji je njegovom životu oduzeo svaku vrijednost i ljepotu i naveo ga da se prepusti svojoj mračnoj strani.

I život je bio nadvladan smrću. I pakao se oslobodio i demoni su se rašir- ili svijetom. Četiri jahača dobila su bezgraničnu moć.

I ljudi su se međusobno sukobljavali, jer su jedni htjeli vladati drugima, jer se jedna vjera smatrala boljom od druge, jer su jedni morali imati više od drugih, a to su mogli samo ako su otimali od drugih. Oni koji su otimali činili su zlo, a oni kojima se zlo činilo su pamtili. I sjećanje na učinjena zla je preživljavalo iz naraštaja u naraštaj, mržnja se čuvala, prenosila i rasla. Zla krv se nasljeđivala i išla s koljena na koljeno, i bila uvijek iznova u budućim vremenima povod za nove sukobe, nove ratove i nove nepravde.

Zaboravilo se da je nekad bilo bolje i prestalo se vjerovati da jednom u budućnosti može biti bolje.

I može se za sve to kriviti čovjeka, može se za sve to kriviti njegovu grješnost, njegovu zaslijepljenost, oholost i bezosjećajnost. Može se za sve to kriviti poimence ovog ili onog, može se za sve to kriviti sklonost ljudi ka materijalnim, ovozemaljskim, prolaznim i lažnim vrijednostima i bogat- stvima. No iza svega toga ipak se naziralo lice sudbine.

 

*

 

Nastavio sam svoj put i gledao promijene svijeta oko sebe. Bartholomeo De Diaz je oplovio južni rt Afrike, Vasco de Gama je stigao oko Afrike u Indiju, Amerigo Vespucci je oplovio južnoameričku obalu, Magellan je oplovio svijet, Cortes je pokorio Asteke, a Pisaro Inke. Istočna Evropa se dva stoljeća bori protiv Turaka. Nizozemci, Portugalci, Španjolci, Francuzi i Englezi ojačali su i svojim otkrivačkim i osvajačkim plovidbama i prodiranjem na druge kontinente izgradili su svoja kolonijalna carstva, prvo Špan- jolska i Portugal, a nakon poraza španjolske armade dolaze na svoje Francuska, Engleska i Nizozemska. U Evropi su nastale protestantske države i došlo je do vjerskih ratova i protureformacije. Došlo je do tridesetogodišnjeg rata u koji je bila uvučena cijela Evropa. U bitci kod Lepanta zaustavljen je prodor Osmanlija na Sredozemlje. Nakon pada Španjolske sviće doba Francuza i apsolutizma, koji se širi Evropom, a kao posljedica toga javio se protupokret, prosvjetiteljstvo. Ono je donijelo novo doba, razvoj znanosti, novo poimanje svijeta, čovjeka i prirode, i zahtjev političke slobode za svakog pojedinca, te je konačno raskrstio sa kršćanstvom. Posljedice svega ovoga bile su rat za nezavisnost u Americi i francuska revolucija. Engleska i Francuska zaratile su u Sjevernoj Americi, Indiji i Evropi i Engleska je istisnula Francusku iz Amerike i Indije, čime je otvorila put ka nastajanju svjetskog britanskog imperija. Nakon francuske revolucije proširili su se socijalni pokreti u Evropi. Pratio sam Napoleonov uspon i pad i svitanje doba imperijalizma. Došlo je do ubrzane industrijalizacije i pojave obogaćenog građanstva i proletarijata, te pojave komunističkih i socijalističkih pokreta. U Francuskoj je 1830. izbila revolucija, pa su se 1848. i 1849. revolucije proširile po cijeloj Evropi. Sve su zemlje u Evropi pod tuđinskom vlašću zahtijevale pravo na nacionalno samoopredjeljenje. U Južnoj Americi pod Simonom Bolivarom dolazi do oslobodilačke borbe španjolskih i portugalskih kolonija. Britanija je u 19. stoljeću postala najveća kolonijalna sila na svijetu, a ostale evropske sile krenule su njenim putem. Francuska, Španjolska, Portugal, Danska, Nizozemska, Italija i Njemačka, a uz njih SAD, Japan i Rusija natječu se u osvajanju kolonija i potlačivanju i izrabljivanju slabijih naroda. Nastajale su industrijske države i pojavio se kapitalizam. Napredak tehnike, prometa i komunikacija učinio je da se svijet poveže u jednu veliku zajednicu. Monarhije su počele propadati, a umjesto njih pojavili su se parlamentarni sustavi i republike. Njemačka se ujedinila pod Bismarcom, a Italija pod Garibaldijem. Sukobi među kolonijalnim ve- lesilama neizbježno su doveli do dva svjetska rata i neviđenih strahota koje su prijetile slomom čovječanstva. Britanski imperij se slomio, a pojavile su se dvije nove velesile, SAD i Rusija.

 

*

 

Na obali jedne zabačene rijeke sreo sam putnika na Istok, koji je odavno izgubio obličje samotnoga vuka. Odmah sam ga prepoznao. Na licu mu je sjala blagost i srdačnost, a u pogledu toplina. Stajao je kraj splavi i čekao da me preveze na drugu stranu rijeke.

-Dobar dan, putniče, -uzviknuo je vidjevši da mu se približavam.

-I vama također, -odvratih mu veselo.

-Dođi, prevest ću te preko, -reče smiješeći se.

-Nemojte se toliko žuriti. Volio bih, ako imate malo vremena i volje, da malo popričam s vama.

Nisam želio tako brzo otići sada kad sam imao prilike stajati oči u oči sa onim čija su me djela i misli nekoć toliko oduševljavali, jednako kao i danas, rekao bih, iako sam sada dosta stariji. Ovaj me je susret prilično iznenadio, pa čak i oduševio. Nisam se ovome nadao, došlo je poput udara groma iz vedra neba. Još kao sedamnaestogodišnjak kod jednog sam poznanika pronašao jednu njegovu knjigu, pročitao tekst na stražnjim koricama i odmah se zainteresirao za nju. Bila je to ˝Igra staklenih perli˝, koju sam nedugo zatim pročitao, ali bilo je to za mene u ono vrijeme prilično teško i nerazumljivo štivo. No malo po malo otkrivao sam i druga njegova djela, a najviše su me se dojmili ˝Demijan˝ i ˝Siddhartha˝, knjige koje sam pročitao u vrijeme kada sam se počeo zanimati za duhovnost, i neke njegove misli ostavile su dubok trag u meni i navele me na razmišljanje, dublje traganje i istraživanje, otkrivajući mi filozofiju Dalekog istoka. Kasnije sam se u većim vremenskim razmacima vraćao ovim knjigama i ponovo ih iščitavao, uvijek jednako dirnut njihovim sadržajem i uvijek otkrivajući u njima nešto novo, što mi je ranije promaklo. Dosta sam puta posuđivao te knjige i njihov je autor u ono vrijeme za mene postao jedini koji me je navodio na duboko razmišljanje o nekim stvarima. A bio je u mojim očima i jedini vrijedan pažnje zbog filozofskog aspekta svojih knjiga, dok su me ostali autori tek djelomično uspijevali dirnuti, jer uvijek je tu falilo nešto unatoč dobroj priči i lijepom stilu pisanja. Falila je ona filozofska dimenzija, koja bi me povukla za sobom i u koju bih se sav udubio, koja bi me potakla na razmišljanje i preispitivanje sebe i svojih svjetonazora.

-Pa dobro. Ako ti ne žuriš, ja zaista ne žurim nikuda. Tu sam već dosta dugo, i čini se da ću i ostati.

-Ovdje ste, dakle, završili, na rijeci, kao splavar? –rekoh, bacivši pogled na njegovu kolibu i na splav.

-Eh, da. Ovdje mi je sasvim dobro. Dođi, idemo u moju kolibu, pa ćemo tamo porazgovarati, kao što si želio, -reče potegnuvši me za ruku.

Ušli smo u njegovu kolibu i sjeli. Koliba je bila malena i skromno uređena, tek sa stolom, ležajem i štednjakom na kojem je spremao hranu. Na štednjaku se kuhala riža, a kad ju je skuhao ocijedio ju je, podijelio na dva dijela i jednu posudu stavio pred mene, pa je uzeo dvije banane i jedan mango i ponudio mi ih. Prihvatio sam, i oboje smo pojeli svoj skroman objed. Bio je već u sedamdesetim godinama, sijed i proćelav, poprilično mršav i tankog lica izraženih crta, ali mu je lice zračilo vedrinom i dobrim raspoloženjem. Nije djelovao poput umornog i razočaranog starca shrvanog godinama i bolestima, samoćom i tugom, već upravo suprotno. Nešto je iz njega zračilo iznutra, neka životna radost i smirenost, pa i blagost i mudrost. Nakon što me je ponudio hranom upitao me je odakle dolazim i kuda sam krenuo.

-Dolazim iz daleka, iz jednog sasvim drugačijeg svijeta, a krenuo sam u potragu za znanjem koje sam nekoć davno možda i posjedovao, ali sam ga vremenom izgubio.

-Još jedan putnik na Istok? -doda on pogledavajući me ispod obrva.

-Možda, -rekoh. -A znate li da ste baš vi taj zbog koga sam krenuo na taj put?

-Ja? A kako to?

-Pa, čini se da su vaše knjige dospjele u moje ruke baš u vrijeme kad sam se počeo zanimati za duhovnost, i u svakom slučaju, produbile su moj interes za ovim područjem i navele me na razmišljanje i daljnje traganje. Neke od vaših misli oduševljavaju me i danas jednako kao nekada. Naročito ona da svaka muka i svaka bol u čovjekovom životu potiču od vezivanja uz vrijeme, i uz prolaznost i smrtnost, kao i sva njegova strahovanja, a jednom kad se vrijeme uspije prevladati samim time prevlada se i sve što je nepri- jateljsko u svijetu1.

-Da, to bi moglo biti tako, -rekao je smješkajući se.

-Jednako mi se dopala misao da netko tko traži ne može prihvatiti ni jedno učenje, ali onaj tko je našao, može pozdraviti svako učenje, svaki put i cilj2.

-To sam ja rekao? Ne sjećam se, -rekao je dok mu osmjeh nije silazio sa lica, i shvatih da se dobro zabavlja na moj račun.

-Jeste. I mislim da je to doista tako. Onom tko počinje naslućivati istinu ne može biti besmislen i uzaludan ni jedan život, ni jedan put i ni jedno djelo, jer svi oni sačinjavaju život. A kao što ste i sami rekli, pošto vrijeme nije stvarno već tek privid, tada je svaki raspon između početka i kraja puta, između traženja i prosvijetljenosti, između ludosti i mudrosti tek prividan, dok svaki čovjek već sada nosi u sebi Budhu, prosvijetljenoga3. To je tako, rekao bih, zato što je ono što je sada i ono što će jednom u budućnosti doći samo prividno podijeljeno, jer sadašnjost je nešto što već sada u sebi nosi klicu i jasnu sliku svega budućeg, odnosno onoga što već sada postoji negdje

u trenutku koji svakako ima doći. Tako bar ja to vidim. A ni ona misao koja kaže da u nama postoji netko tko već zna odgovore na sva pitanja4 nije loša. No, neću sad -odmahnuh rukom, -nabrajati sve one misli koje ste nekoć izrekli i koje su poslužile kao misli vodilje mnogima, a ne samo meni, jer vi sve to ionako dobro znate i samo bih vas gnjavio time. Ali ipak imam jedno pitanje za vas. Netko tko je napisao priču o Siddharthi i spoznao sve ono što je opisano u tom djelu čini se da je trebao shvatiti kako prevladati tjeskobu i nezadovoljstvo životom. Kako je takav čovjek kasnije mogao za- padati u tako teška duševna stanja i osjećati se toliko očajnim da odbaci sve ono ranije spoznato?

-Eh da, vidim na što ciljaš. No, kad čovjek počne starjeti spopadnu ga neke stvari koje su jače od njega. Ali i to je bilo prolazno, došlo i prošlo. Kasnije sam to mogao jasnije vidjeti. Ono što sam nekad kao mlađi zamišljao nije mi tada još u potpunosti moglo doprijeti do srca i do dna moje svijesti. Bile su to tek zamisli i slutnje, ali mnogo kasnije ipak sam počeo živjeti sa njima, i one su unijele mir u moje srce. Tako je to u životu. Svakoj spoznaji treba vremena da se usidri u čovjeku i da se razvije u njemu, -rekao je, pomalo sjetnog izraza lica.

-Da, mogu vidjeti po vama da ste nadišli svoju tugu. Mislim da sam i ja na dobrom putu da je ostavim iza sebe.

Kad sam to rekao na licu mu je zablistao osmijeh pun suosjećanja.

-Drago mi je da je tako, -reče.

-Upitao bih vas još nešto. Postoji li doista onaj tajanstveni Savez ili ne?

-Zavisi. Ako vjeruješ u njega onda postoji, a ako ne vjeruješ u njega onda ne postoji.

-Znate li da mi se jednom obratila osoba za koju sam u ono vrijeme vjerovao da je član tog Saveza, a možda i njegov vrlo istaknuti predstavnik? No kasnije sam izgubio vezu s njim, -rekoh uzbuđeno, prisjećajući se tog događaja.

-I jesi li ga kasnije pokušavao pronaći? -pogledao me je strogo u oči.

-U ono vrijeme nisam bio siguran baš ni u što, a kasnije je moj život za- hvatio vihor strašnih promjena. Ipak, odonda sam često razmišljao o njemu,

-rekoh izgovarajući se.

-I pretpostavljam da sada od mene očekuješ da mu prenesem tvoj poz- drav? -upita.

-To možda i ne bi bilo loše, -odvratih mu.

-U redu, učinjeno.

-???

Prilično me je zatekao ovom izjavom. Nisam očekivao ovakvu neslanu šalu s njegove strane. Mislio sam da je ta priča o Savezu ozbiljna i istinita priča, opisana u njegovom djelu ˝Put na istok,˝ i doista sam u ono vrijeme vjerovao da taj Savez postoji i da će se možda jednom netko iz njega i meni obratiti. Čak sam jedanput i upoznao čovjeka za kojeg sam u tom trenutku, a i dugo vremena poslije toga vjerovao da je član tog Saveza. Tako se pon- ašao, tako je govorio, tako je izgledao, ali izgubili smo kontakt jedan s drugim i poslije ga više nikad nisam sreo.

-Vi me ne prestajete zbunjivati, -rekoh nakon kraće stanke. No dobro.

Imate li možda neku novu priču koju biste mi mogli ispričati?

-Novu priču? Davno sam prestao smišljati priče, -rekao je uzdahnuvši.

-Postalo mi je to malo zamorno. A malo sam možda i posumnjao u svrhu pričanja priča.

-Pa ipak, možda biste mogli malo improvizirati i smisliti ovako, na brz- inu, neku priču meni za volju. Bilo bi mi jako drago čuti je.

-Hm, ne znam.

Zastao je i duboko se zamislio, i tako je razmišljao nekoliko minuta hodajući pri tome u krug po kolibi, a zatim je naglo rekao;

-Sačekaj me, moram otići van obaviti jedan poslić. Vratit ću se za pola sata, a dotle ću već odlučiti što ću s tobom i tvojom pričom.

Izišao je iz kolibe i nestao, ostavljajući me samog sa svojim mislima. I opet me je zatekao ovim postupkom. Nisam znao šali li se sa mnom i shvaća li me uopće ozbiljno ili ne. Zaista sam želio čuti neku njegovu priču, jer nakon Siddharthe i Demijana nisam više među njegovim djelima mogao pronaći ništa što bi me dublje zainteresiralo, iako je nakon tih knjiga napisao još dosta toga, pa mi je njegova životna priča djelovala nedovršenom i nezaokruženom. Želio sam čuti kako sada razmišlja, kakve ga misli sada zaokupljaju i kakvoj se filozofiji sada priklonio, jer i ranije je njegova živ- otna priča nalikovala na lutanje od jedne postaje do druge. Njegova interesovanja kretala su se od gnosticizma preko budizma i hinduizma do taoizma, i na kraju teozofije. Zanimalo me je da li se konačno uspio pronaći u nečemu od svega toga ili ima neku svoju osobnu životnu filozofiju, neke svoje nove spoznaje, koje bi možda podijelio sa mnom.

Nakon nekih pola sata vratio se, kao što je i rekao, sjeo za stol nasuprot meni i još minutu ili dvije šutio, ostavljajući me u neizvjesnosti, a zatim, kad je vidio moj pogled pun iščekivanja rekao je;

-Priču ti neću ispričati, ali za rastanak ću odgovoriti na neka od tvojih pitanja. Pa ako me želiš nešto pitati, sad imaš priliku.

-Mogu li malo razmisliti ili moram odmah?

-Slobodno razmišljaj, ako misliš da će ti to nešto pomoći u životu.

-Ustvari i ne moram puno razmišljati. Ima jedna stvar koju bih zaista volio znati, a to je; -na koji način ukinuti bol i patnju?

-Eh, da, to bi mnogi voljeli znati. Ali u redu. Vidiš, život se općenito smatra bolnim i punim patnje. I svako ljudsko biće, bez iznimke, osjeća i jedno i drugo, i mnogo boli i mnogo patnje. I mnogi su pokušali proniknuti u tajnu toga kako ukinuti to dvoje.

-Da, svjestan sam toga.

-Neki su rješenje tog problema našli u posjedovanju materijalnih stvari, i takvi misle, ako će imati više nego drugi, to će ukinuti bol u njihovom srcu. Kad bi to išlo tako lako! No unatoč tome bol vrlo često, ako ne i uvijek, ostaje, što znači da sve to nije bilo dovoljno i da je uz to potrebno još nešto. Neki opet u svom očaju misle da će ih smrt spasiti tuge i boli i priželjkuju je kao svoju spasiteljicu, koja će u njima konačno poništiti svaki trag života i svaku uspomenu na njega. A time i na svu bol koja se rađa iz njega. No ni to nije rješenje, jer smrt nije kraj puta.

Slušajući ovo prisjetio sam se da sam i ja nekad tako razmišljao, da sam u očaju prizivao smrt koja će prekinuti moju agoniju, a zatim se odjednom sve promijenilo. Počeo sam vjerovati da smrt nije kraj i da i nakon nje ima nečega, i prestao sam je tada priželjkivati. Više me je tada zanimalo otkriti još za života što leži iza smrti, istražiti o toj temi sve u literaturi koja mi je bila pristupačna i otkriti što je to život i koja je njegova svrha.

-Da, čini se da je Bog prilično zakomplicirao stvari kad su bol i patnja u pitanju, zar ne? -dodao sam njegovim riječima.

-Možda, -klimnuo je glavom. -No da nastavim. Neki su opet otišli malo dalje, i uvidjevši da je smrt tek uvod u novi život u kojem će opet biti mnogo patnje, smatraju da se treba dokinuti proces ponovnih rađanja i stalnih povrataka na ovaj svijet postizanjem prosvjetljenja, nirvane ili mokše, koja će biti kraj puta i prestanak daljnjih inkarnacija. I smatra se da je to kraj puta i izbavljenje od patnje i boli, odnosno izbavljenje iz života u ljudskom ili bilo kakvom drugom obliku, jer život može pružati samo bol. Smatra se također da se kraj puta može dostići odricanjem od želja, jer su one te koje čovjeka vraćaju natrag u krug ponovnih i ponovnih rađanja, da čovjek svo- jim nezasitnim apetitom uvijek želi još i da mu nikad nije dosta zemaljskih stvari i užitaka. I smatra se da je vezivanje uz ono što je zemaljsko, pa samim tim i prolazno i bezvrijedno, ono što je čovjeka zarobilo u taj vječiti krug ponovnih povrataka na ovaj svijet, u živote koji nude samo patnju. No kamo sreće da je stvar tako jednostavna.

Bila mi je poznata ta filozofija, ali nisam se mogao složiti sa tim da život nudi samo bol i patnju, kao ni sa Buddhinom filozofijom da na kraju svega uvijek čekaju samo starost, bolest i propadanje, i da se zato moramo odreći povrataka na ovaj svijet, jer život nudi i mnogo lijepih trenutaka i sreće i podloga je za naš duhovni rast i stjecanje duhovnog bogatstva. A nisam se slagao ni sa tim da se treba osloboditi želja, koje su ono što nas vezuje za ovaj svijet, jer želja se čovjek ne može riješiti tako jednostavno. One su dio nas i naše suštine, postoje u nama i prirodne su poput udisanja zraka, od njih živimo i one su naš pokretač i vodič kroz život, a riješiti ih se možemo samo kad su te želje ispunjene. Nisam se mogao složiti ni sa tim da je sve na ovom svijetu prolazno, pa samim tim i bezvrijedno.

-Mislite da ni to nije konačni odgovor? A kako onda doći do izbavljenja?

-upitah u čudu.

-Hm, poznato ti je i samom da mnoge stvari u životu nisu onakve kakvima se čine i da je naše poimanje prave prirode života zamagljeno mnogim velovima zablude. A tih je velova toliko da život vidimo potpuno drugačijim od onoga kakav on doista jest.

-U pravu ste, doista mislim da je tako, ali ne razumijem kako se to uklapa u ovo o čemu smo do sada pričali, -rekoh, pomalo zbunjen njegovim riječima.

-Reci mi jednu stvar, -pogledao me je prodorno, -misliš li da rješenje cjelokupne misterije postojanja, kraj duhovnog razvoja i najviši stupanj mudrosti koji se može dosegnuti, leži u osporavanju vrijednosti svega onoga što život pruža i u poistovjećivanju baš svega onoga što život može dati, sa boli i patnjom? Ne bi li to bilo malo nepravedno prema životu i prema nje- govom Tvorcu? Ne nastaje li ta zamisao kao posljedica toga što se život promatra iz pogrešnog ugla, sa određenim stavom, koji ne mora nužno biti ispravan, sa stavom zbog kojeg se sve u životu pričinjava besmislenim, lošim i bolnim?

-O tome sam mnogo razmišljao, i doista se slažem s tim da golemi dio čovjekove boli uzrokuju njegove zamisli o životu koje nisu sasvim točne.

-Da, -reče Putnik. -I te su zamisli toliko snažno ukorijenjene u ljudskoj svijesti da ih je, čini se, nemoguće ukloniti. I još nešto, postići prosvijetl- jenost, shvatiti svoje jedinstvo sa životom koji je vječan i općenito shvatiti jedinstvo svih stvari golemo je dostignuće, i čini se da će onaj tko to uspije postići doista uspjeti pobjeći krugu ponovnih rađanja. No život će time za sve ostale ljude i dalje ostati bolan. Vlastitim prosvjetljenjem doista smo sebi učinili uslugu, ali što smo time učinili za druge?

-Ne znam, zaista ne znam, -rekoh.

-Ne bi li veće postignuće bilo osvijetliti ljudima da su nesretni iz sasvim pogrešnih uvjerenja? Jer gledaj sad ovo. Opće uvjerenje koje vlada o ljudima je da su oni zli i da je život pun boli i patnje. No kao što i sam znaš, čovjek vidi samo dio stvari, ne vidi ih sve, i svijet promatra u svijetlu svojih osjećaja i raspoloženja. Doživi li neku tragediju, iskusi li na svojoj koži neko zlo, čitav će život tada smatrati bolnim. Učini li mu netko zlo tada će sve ljude smatrati zlima, i doživi li neku bol, sve će tada smatrati bolnim. I u svemu će tada tražiti i primjećivati zlo, jer će u svemu tražiti potvrdu svoje zamisli o tome da je sve u životu iskvareno i bolno. I tada svijet i ljudi postaju zli i pokvareni, jer ih se takvima želi vidjeti, jer ih se promatra u svijetlu vlastitih bolnih iskustava.

Da, i ja sam nekad tako osjećao. Bio sam zatvoren u tamnicu svoje boli, i sputan svojom zamisli da je čitav život takav i da su svi ljudi takvi. Ali kasnije sam iskusio i lijepe i sretne trenutke i upoznao dobre ljude. A i kako bi se sve ljude moglo proglasiti zlima a da to ne bude najobičnije poopćavanje stvari, kojem je čovjek toliko sklon, jer tko još poznaje sve ljude na svijetu da na osnovu toga može izbrojati koliko ima dobrih, a koliko zlih među njima?

-Doista, ovo znam i iz vlastitog primjera. A što se tiče nekih zabluda, čini mi se da je razlog za bol kojeg se čovjek možda najčvršće drži i kojeg će se posljednjeg odreći taj da je život kratkotrajan i prolazan, -rekoh, počinjući shvaćati njegove riječi.

-Vidim da razumiješ o čemu ti govorim. Smrt nekog nama bliskog smatramo najbolnijim iskustvom svog života. Odlazak onoga koga volimo smatramo nenadoknadivim gubitkom i konačnim rastankom. No bi li to toliko boljelo kad bismo na smrt gledali samo kao na privremeni rastanak, kao na nešto što nije konačno i što nam nikoga ne oduzima trajno, već samo privremeno, do ponovnog susreta? Bi li toliko boljelo kad bismo znali da se njihov život nastavlja, i da će se i naš život nastaviti, i da smrt nije ta koja ispisuje posljednje poglavlje naših života već je to sam život, onaj koji nadvladava smrt? I ta jedna stvar skida sa čovjeka okove vremena i njegovih ograničenja. I već znajući ovo mogu nestati mnogi razlozi za patnju i bol.

-Da, valjda je tako, -rekoh, dajući mu za pravo.

-Bol se, -nastavio je, -osim zbog udaraca sudbine koji nam odnose naj- draže, rađa i zbog frustracija koje nastaju iz raskoraka između naših želja i snova s jedne strane, i njihove neostvarivosti s druge strane. A i zbog grubosti i poniženja kojih je život pun.

-A njih je život zaista pun, -dodao sam osmjehnuvši se.

-Dobro, zaista je tako. Možda je svaka gruba riječ bolna, ali ako čovjeka boli samo ponos zbog uvreda, zar to tada nije nešto što se može zaboraviti i oprostiti?

-A i nemogućnost nalaženja smisla u životu, i to uzrokuje silnu tjeskobu,

-rekoh, ubacivši se u riječ svome sugovorniku. -Zamisao da život nema smisla i da smo tu greškom sudbine, i to je nešto što u našim očima oduzima životu vrijednost i umanjuje ju na najmanju moguću mjeru.

-Točno, ali smisao postoji. A smisao postoji i u boli koju proživljavamo. Nije ona samo rezultat zabluda koje imamo u vezi načina na koji shvaćamo svijet i život.

Pri ovome me je pogledao u oči, pa je ustao sa svog mjesta i krenuo ka vratima kolibe.

Otvorio je vrata i pogledao kroz njih, a zatim izašao i stao pred vrata uperivši pogled u daljinu, i lice mu je poprimilo zadovoljan izraz. Udahnuo je svjež zrak, zagledao se u suncem okupanu rijeku i rekao mi;

-Izađimo malo van. Tamo je sad već ugodnije nego ovdje unutra.

-U redu, -rekoh, nakon čega smo izašli van, sjeli na slamnate stolice pred kućom i ovdje nastavili razgovor.

-Ako se u životu stvari odvijaju onako kako su sudbinom određene, - nastavio je, -onda je udio slučajnosti u njima potpuno isključen. To znači da su se stvari morale desiti upravo onako kako su se desile. Jedino što je još potrebno otkriti smisao koji stoji iza toga. Čovjek je sklon trenutak koji ga optereti nečim bolnim pamtiti čitavog života, a da pri tome nije svjestan toga čemu to vodi i zbog čega se događa. Možeš li naslutiti koji je to smisao?

-Pa, ono što osjećam je da je u životu svaki gubitak ujedno i dobitak, jer gubeći jednu stvar u zamjenu za nju dobivamo nešto drugo.

-Da, i to je upravo ono najvažnije za shvatiti, da život uskraćuje samo prividno, dok tim činom ustvari obogaćuje čovjeka, -rekao je, zadovoljan mojim riječima. -Kad bi samo on to mogao tako i protumačiti! No to nije tako jednostavno. Za to treba promotriti i pozadinu stvari.

-Da, to nije nimalo jednostavno, -složih se ponovo sa njim.

-Ipak, bol je razlog zbog kojeg čovjek čini pomake prema naprijed u životu. Zbog nje on traži odgovore, zbog nje kopa sve dublje, i ne zadovol- java se površnim rješenjima koja tek prividno rješavaju njegove probleme i tek kratkotrajno zatomljuju njegovu bol. Da, bol je ona zbog koje čovjek traga za smislom i za rješenjem svojih nedoumica i problema. Zbog nje traga za istinom i za skladom, mirom i ljubavlju. Zbog nje postaje bolji i plemenitiji čovjek, i zbog nje duhovno sazrijeva. Ona je ta zbog koje je zakoračio na put bez povratka, s kojeg više neće skrenuti dok ne nađe, jer bol je ono što u njemu budi žeđ za spoznajama i glad za odgovorima. Na taj način on ide naprijed kroz živote i sazrijeva. I samo na taj način će stići do kraja puta, jer je bol ta koja ga tjera naprijed i navodi ga da rješava probleme koje život stavlja pred njega. Jer samo konačno rješenje svih problema može ukloniti bol i jer bez nje nikad ne bi ni pokušavao razriješiti tu veliku tajnu. Nakon što je ovo rekao uzeo je u ruke šiblje i počeo od njega plesti košaru. Radio je to vrlo vješto, a ja sam ga promatrao i pokušao zapamtiti kako se to radi. Zatim, kad je završio započeto, uzeo je nož i počeo rezbariti veslo koje je već ranije započeo obrađivati. Za to vrijeme ja sam malo proše- tao do rijeke, zagledao se u površinu vode i razmišljao o njegovim riječima.

Kad je i sa tim završio rekao mi je;

-Oprosti, ali neke poslove moram obaviti sada. No možeš mi se i ti pridružiti. Dođi, sakupit ćemo nešto voća tu u blizini.

-U redu, -rekoh i krenuh za njim.

Skupili smo par zrelih banana i nešto manga, pa smo zatim skupljali šumsko voće i bobice u blizini, a zatim smo se vratili do kolibe. Sjeli smo ponovo na slamnate stolice, no onda je Putnik pogledao na čas u stranu, a zatim se osvrnuo kao da želi vidjeti ima li koga u blizini, i primijetio je da nam netko prilazi.

-Dobar dan, starče. Trebao bih preko, na drugu stranu rijeke. Možete li me prevesti? -upitao ga je pridošlica.

-Naravno, dođite, -a mahnuo je i meni da ih pratim, i sada smo sva tro- jica bili na splavi i otisnuli smo se od obale.

Starac je unatoč svojim godinama vrlo vješto upravljao sa splavi, a ja sam promatrao kako se udaljavamo od obale i zurio u površinu vode gledajući kako se svijetlost odražava sa nje, pa zatim gledao u dubinu, promatrajući boje koje se prelamaju u vodi, i razmišljao o tome kako je ovakav život na rijeci sigurno lijep život koji pruža mir i spokoj.

Splavar je sa pridošlicom razgovarao o tome kuda ide i koliko će se zadržati, te su još malo ćaskali o svakojakim temama, o tome kako je vri- jeme lijepo i kakav je bio put dovde. Ja sam na trenutak pogledao u splavara i na čas mi se učinilo da gledam u Vasudevu, u lika iz njegove priče o Sid- dharthti, u mudraca koji živi na obali rijeke i ne prevozi samo ljude na drugu stranu rijeke nego neke od njih prevodi na drugu stranu njihovih duša, poučavajući ih da gledaju i slušaju, da razumiju rijeku i njene glasove i da kroz njenu mudrost shvate život i njegove tajne. Da, izgleda da se Putnik u potpunosti pretvorio u Vasudevu splavara, bar je živio na istom mjestu na kakvom je i on živio i odabrao način života kakav je i on vodio.

Nakon što smo onog čovjeka prevezli preko vratili smo se na ovu obalu, a Putnik je tada mogao nastaviti svoj razgovor sa mnom. Opet je pogledao ima li koga u blizini, pa je nastavio svoju misao koju je prekinuo kad smo izašli iz kolibe.

-Ako je bol sastavni dio svačijeg života i ako nije slučajno prisutna, nije li tada vrijeme da se ona prestane smatrati prokletstvom? Nisu li loša iskustva ono što potiče, ono što vodi i tjera kroz život? Nije li to luk koji odapinje strijele naših života i usmjerava ih onamo kamo oni trebaju biti usmjereni, ka prosvjetljenju?

-Možda i je. Bol je znači, ako sam vas dobro shvatio, ona koja čovjeka obogaćuje spoznajom i vodi ga putem spoznaje do kraja, do istine?

-Da, i ne samo to. Bol ima i drugačiji učinak na čovjeka, a ne samo u filozofskom smislu.

-A koji to?

-Sve ono što u njemu izaziva bol doživljava se zlim i lošim, jer rezultira strahovitom patnjom. I opet se ovdje bol smatra negativnom i zlom, nečim što čovjeka zakida na ugodnim trenucima u životu, oduzima mu mir i ne dozvoljava mu da uživa u životu. No možda bi se bol drugačije opisivala kad bi se uzelo u obzir koliko toga daje, iako mnogo toga i oduzima u životu. Možda se pitaš koji to pozitivan učinak patnja i bol mogu imati?

-Da, -rekoh kimnuvši glavom.

-Dok čovjek ne osjeti patnju na svojoj koži, -nastavio je Putnik nakon nekog vremena, -dotle će mu patnja drugih biti posve maglovit pojam. Tek onaj tko je patio zna što je to bol, i neće je nanositi drugima. Tek onaj tko je os- jetio bol, moći će suosjećati s drugima koji pate, a tko suosjeća moći će i razumjeti tuđu bol, i moći će pomoći drugima. Ili im bar neće željeti zlo i neće im ga činiti. Onaj tko je bio nesretan znati će cijeniti vrijednost sreće i neće uništavati tuđu sreću. Nije li ga time bol učinila boljim i mudrijim čovjekom?

-No ne mora uvijek biti tako, zar ne? Jer ljudi različito reagiraju u teškim i stresnim situacijama, -rekoh, ne slažući se u potpunosti s onim što je rekao.

-Ne mora, doista. Ali često jeste upravo tako. Nije li onaj tko je proživio bol zbog nje naučio više cijeniti dobrotu? Nije li upravo zbog nje poželio biti bolji čovjek i naučio više cijeniti život i ljude, kao i one prave, istinske vrijednosti u životu?

-Dobro, možda i je. Možda ima i takvih ljudi, -sa ovim sam se već morao složiti.

-Ima ih, -rekao je nasmijavši se. -Ako bol i nesreća razvijaju u srcu suosjećanje, razumijevanje i ljubav, ako bol i nesreća otkrivaju svijetlo koje blista na dnu svih stvari i ukazuju na to koliko su svaki život i svako ljudsko biće veličanstveni i dragocjeni, tada su bol i nesreća naši vodiči i učitelji. A nije li naš život tada bogatiji zbog njih, naša duša blistavija zbog njih i naše biće veće zbog njih? Nije li zlo tada ustvari dobro koje se samo pogrešno tumači kao zlo? Shvaćaš li sad o čemu sam govorio kad sam spominjao velove zablude koji prekrivaju naše oči i koji nas sprječavaju da život vidimo u pravom svijetlu?

-Počinjem shvaćati, -rekoh.

-Jedna od tih zabluda je kad se vidi kaos u svijetu i životu. I zaista, život i svijet se mogu doimati takvima ako se promatra samo površina stvari. No prodre li se ispod tog privida, dolazi se do zaključka da u životu vlada savršeni red.

-Ovo je neosporno.

-Druga je velika zabluda kad se sve u životu smatra besmislenim, i još jedna zabluda je smatranje svega u životu bolnim. A tako se razmišlja jer je lakše stvari smatrati besmislenima nego smislenima, i lakše je svugdje vid- jeti zlo i bol nego uočiti ljepotu. Pa ipak i taj red i smisao i ljepota postoje, postoje kad se malo bolje promotri život. A ne tražimo li ih upravo zbog boli? I ne nalazimo li ih upravo zbog nje?

-Na kraju ćete me još i uvjeriti u to da je zaista tako.

-To mi je i bila namjera. I tako svako zlo u životu, i sve ono što u nama izaziva bol ustvari postaje samo put koji vodi ka nekom dobru. Nije li fascinantna ta igra dobra i zla? Nije li i jedno i drugo poteklo iz istog izvora? Nisu li dobro i zlo suprotnosti koje proizlaze iz prividne dvojnosti stvari, iz shvaćanja svijeta kao mnogostrukosti, a ne kao jedinstva?

-Čini se da jesu, -rekoh uvjeren njegovim argumentima.

-I sada kad su sva ta bol i patnja u ljudskim životima dobili neki smisao, život postaje sasvim drugačiji. I opet je ovdje ključan ugao iz kojeg se stvari promatraju. Promjena načina na koji se shvaćaju bolni događaji i teška životna iskustva može te iste prikazati u sasvim drugačijem svijetlu i dati im sasvim drugačije značenje. Vidjeti njih kao nešto što daje, a ne kao nešto što oduzima, kao nešto što obogaćuje, a ne kao ono što osiromašuje, ili kao nešto što nas uvećava, a ne umanjuje, i vidjeti ih kao ono što nas uči da budemo mudriji, obzirniji, strpljiviji i pravedniji prema drugima, to je ono što u mnogome može promijeniti sliku samog života i promijeniti način na koji ga inače shvaćamo. To je ono zbog čega svemu onome što smo u životu smatrali zlim sada možemo dati pozitivan predznak. A sada ću te nakratko ostaviti, jer vidim da mi dolazi netko koga ću morati prevesti do druge obale. Ti, ako želiš, malo razmisli o tome što ćeš me još pitati, a ja ću se, kad se vratim, potruditi da odgovorim.

Ustao je sa svoga mjesta i izašao van iz kolibe, ostavljajući me samoga sa svojim mislima. Nakon njegovih riječi nisam mogao da se ne upitam može li to doista biti tako da je sve ono što smatramo lošim u životu ustvari dobro na neki način. I da sve ovisi o tome kako gledamo na stvari, sa više ili manje ograničenim pogledom na njih, koji opet ovisi o tome koliko potpun pregled imamo nad stvarima. Da, kad se sve promotri u drugačijem svijetlu...

Ustadoh i ja i izađoh van da malo prošećem i razbistrim glavu. Splav se već otisnula od obale i vjerojatno će proći pola sata ili čak i više dok se moj domaćin ne vrati natrag, pa mi je ostalo vremena da prošećem uz rijeku.

Neko vrijeme hodao sam uz nju utonuo u svoje misli, pokušavajući pomiriti ono što sam netom čuo sa onim što sam prošao u životu, i pokušao sam izjednačiti dobro sa zlim. Prevrtjeh u glavi slike svega onoga što je iza mene, opet probudih u sebi stare uspomene, i osjetih buru emocija u sebi. A onda u jednom trenutku bacih pogled ka rijeci, i na njenoj površini kao da se odrazilo sve ono što se odigravalo u meni. Sve one nekadašnje borbe koje su se odvijale u meni, sve moje tuge, gubici i boli kao da su poprimili oblik projiciravši se na površini vode, i na njoj su se počele odražavati slike onoga što se sa mnom nekad dešavalo. Gledao sam sebe u svim onim bol- nim trenucima kroz koje sam prolazio, kako se povijam pod teretom udaraca sudbine, i vidio sam kako je svijet oko mene postajao mračan, a to je samo bio odraz gorčine koja se nakupila u meni. Vidio sam na površini vode sebe u trenucima u kojima sam želio pobjeći od svijeta i života. I vidio sam i one lijepe trenutke, kad bi se olujni naleti vjetrova života na trenutak primirili. Vidio sam i svoje snove, čas sjajne, čas mračne kao i svijet u meni i oko mene, i sve one osjećaje koji su se kovitlali u meni.

I u jednom trenutku sve se to slilo u jednu sliku. I u tom trenutku nestalo je svega toga, a ostala je samo ova rijeka, ova voda koja teče, a ne prolazi. Gledao sam u tu moćnu rijeku i vidio sam sunce koje se s njene površine odražavalo u tisućama sjajnih zvjezdica.

Gledao sam u njih, i u jednom trenutku ispuni me neka radost i sreća. Shvatih tada da je doista onako kako mi je Putnik rekao. Svako zlo je zlo samo ako ga mi takvim vidimo, a shvaćamo ga takvim jer ne znamo zbog čega su se neke stvari zbile.

Usmjerih opet pogled ka rijeci, a sjajnih zvjezdica na njenoj površini sad je bilo još i više.

Voda se zatalasala i splav se počela približavati obali na kojoj sam stajao.

Nešto kasnije Putnik je stigao do mene i vratili smo se u kolibu.

Tu sam noć prespavao kod njega, a idućeg jutra, nakon što nam je spremio doručak, poveo me je u šetnju niz rijeku i pokazao mi neka lijepa mjesta na obali. Nakon dva ili tri sata šetnje sjeli smo uz rijeku i malo ćaskali o običnim stvarima.

Malo kasnije pomogao sam mu pojačati splav i pritegnuti užad koja drži balvane na njoj, zatim sam mu pomogao sakupiti drva za potpalu. Nakon toga išli smo skupljati voće i ja sam se popeo na mangovo drvo da skupim zrele plodove. Dan je polako prolazio, a ja sam se trudio pomoći mu u svemu u čemu sam mogao. Pokazao mi je kako plete košare i kako teše veslo, a noć se polako primicala. Stekao sam u ovom kratkom vremenu uvid u to kakav život živi i kako mu prolazi vrijeme, a predvečer smo ponovo sjeli za stol u kolibi i nastavili razgovor.

-Vidiš, -rekao je u jednom trenutku, -nije baš sve u životu bol. Kad pomisliš da u životu ne postoji ništa osim boli i pomisliš da ljubavi nema dovoljno, i ne znaš gdje bi je pronašao, trebaš se samo osvrnuti oko sebe. Vidjet ćeš tada koliko je ljubavi i truda uloženo u stvaranje svakog kutka ovog nama poznatog svijeta.

Zastao je nakon ovoga i pokazao rukom pred sebe.

-Kad bi čovjek, -nastavio je, -samo na trenutak uspio zatomiti bol u svom srcu i kad bi pogledao oko sebe ne želeći u svemu vidjeti zlo, uvidio bi to. Primijetio bi tada koliko ljepote ima u zalascima sunca i u bljeskanju sjajnih zvjezdica svjetlosti na površini vode. Uočio bi tad koliko ljepote ima u noćnom nebu, u purpurnim oblacima pri sutonu i u svakom djeliću prirode, u šumama i cvijećem prekrivenim livadama, rijekama i morima. Mogao bi tada vidjeti koliko ljepote ima u plemenitoj gesti i lijepoj riječi, i u licu žene i nevinosti djeteta. Vidio bi tada ljepotu i u bijelim pahuljama snijega i sv- jetlucanju kišnih kapi, i shvatio bi tada da je sve u životu ispunjeno ljubavlju, ljepotom i čarolijom. Jer ljubav je ta koja ispunjava i pokreće svaki kutak ovoga svijeta i cijeloga svemira, ona koja je konačna svrha i konačni smisao postojanja, i najuzvišenije stanje duha, koje vodi potpunoj sreći, ta ljubav koja je svugdje oko nas i koja je vječna.

-Ima li u ovakvom svijetu tada još mjesta za bol? -dodao je na kraju. - Može li se, znajući sve ovo, još vjerovati da je sve u životu bolno?

-Znači, nije bijeg od svega ovoga i ukidanje vlastitog postojanja u bilo kom obliku konačni cilj postojanja?

-U pravu si, nije. A misliš li da ćeš nadrasti sebe i svoje ograničenosti odricanjem od ovog svijeta i njegovih prolaznih i nevažnih oblika i vrijednosti, sjeti se da ništa na ovom svijetu ustvari nije prolazno, i da u ovoze- maljskom boravi nebesko, jer u svemu što postoji u svemiru boravi duh Tvorca i njegova ljubav.

Oprostih se kasnije sa Putnikom i otiđoh od njega.

 

*

 

Sunce je sjalo, trava se povijala na vjetru, a u daljini sam vidio srne u trku. Dugo sam hodao zamišljeno, gotovo ne primjećujući ništa oko sebe. Noć je stizala, a na nebu je plovio tamni mjesec. Nešto je u travi preda mnom zabljesnulo, pa opet malo dalje. Učinilo mi se da su to komadići stakla razasuti naokolo, koji blistaju na mjesečini. Sve je više tih blještavih kristalića sjalo oko mene. Gledao sam kako se čudesno presijavaju u noći. Našao sam se okružen morem sjajnih kamenčića. Hodao sam po njima, a noć je blistala oko mene. Sve je odisalo mirom i ljepotom.

Stigao sam kasnije do obale jutarnjeg mora. Dok sam razmišljao kako da ga pređem voda se sasvim umirila, površina mora postala je glatka poput zrcala, a po površini vode uhvatio se tanak sloj leda. Zakoračio sam nogom po njemu. Led je bio toliko tanak da mi nije ulijevao povjerenje, no bio je neobično čvrst, pa sam zakoračio na njega i drugom nogom. Učinilo mi se da može izdržati moju težinu, i sada sam hodao po zaleđenoj površini mora. Vjetar je puhao, nosio je sitne smrznute kapi kiše i meo ih pred sobom.

Nanosio mi ih je u lice, morao sam ga zakloniti rukom. Kroz tanku ledenu koru ispod mojih nogu mogao sam vidjeti plavo more. Dolje u dubini vidio sam jata riba kako kruže. Ispod mene je proklizila divovska manta, a meduze su se izvijale u vodi poput želatine. Na tren sam ugledao i strašnog morskog psa, no brzo je zamakao u dubine.

Dolje se odvijao život kao i inače. Ponekad bih pod sobom ugledao us- amljenu golemu kornjaču ili jata dupina. Dolazili su da me vide i da ja vidim njih.

More je bilo prostrano, no kopno se pojavilo u daljini. Mahnuo sam u pozdrav ribama i morskim bićima. Napustio sam njihovo kraljevstvo i opet putovao kopnom. U daljini su se uzdizale piramide, a beduini su prolazili na devama. Pustinje su se nizale, u njima tu i tamo oaze, a pustinjsko noćno nebo bilo je lijepo poput bajke.

Iza pustinja nizale su se šume. Zalazio sam u nestvarne predjele i sretao poznata lica. Pozdravio sam šumske vilenjake i sretao usamljene jahače. Put me nanio i u zavičaj djevojke biserne kose, a sreo sam i Malog Princa sa jednim malim cvijetom u ruci. Lebdio sam između neba i zemlje, između noći i zore, tražio onu koju volim, i nisam je uspio naći. Druidi su plesali svoj ples pozdravljajući dolazak proljeća, ratnici su jurili u pogibeljne bitke, a ptice su letjele visoko ka nebu.

Prošao sam kroz kraljevstvo snijega i divio se zamku bijele ptice. Sreo sam kasnije Aladina koji je tražio svoju lampu, i ugledavši me upitao me nisam li je možda negdje vidio. Odgovorio sam mu da nisam, ali čim čujem nešto o njoj sigurno ću mu to dojaviti.

Kad sam bio sam divio sam se svijetu, a kad sam stigao u neko naselje družio sam se sa mještanima, pjevao, plesao i veselio se s njima.

Putovao sam daleko, i kopnom i morem. Zašao sam u Morfejevu šumu. Sreo sam i Odiseja, koji se vratio na Kalipsin otok. Otkrio je prednosti veze sa boginjom koja nikad ne stari i vječito ostaje mlada i lijepa. Sudjelovao sam i u derviškom plesu, nakon čega se puna tri dana svijet okretao oko mene.

Nastavio sam svoj put, a okruživao me je sve nestvarniji i čudnovatiji krajolik. Divlji vjetar i divlji konji pravili su mi društvo, a zatim me je Vitki bijeli vojvoda proveo kroz svoj san. Putovao sam i kroz arapske noći i bio sudionikom divnih priča i bajki. Proputovao sam predjelima tuge i sreće i prošao kroz život i smrt, koji više nisu bili život i smrt, već samo život.

Sreo sam putem i strašne demone. Pojavljivali su se redom jedan za drugim, uzimajući strašna obličja. Jedan od njih bio je demon bijesa. Imao je izobličeno lice, izgovarao je uvredljive riječi i izvikivao kletve. Približavao mi se prijeteći u želji da me zgrabi, ali ja sam znao da mi ne može nauditi. Bio bih uhvaćen da sam prihvatio njegovu igru i da sam dopustio bijesu u meni da se probudi. No ja sam mirno stajao i gledao u njega. Njegov lik u meni nije budio odbojnost, već samo sažaljenje. Nisam pobjegao od njega, niti se uhvatio u koštac s njim, i on je počeo gubiti svoj strašan oblik. Istopio se i nestao.

Za njim se pojavio još strašniji demon. Bio je to demon straha, i imao je mnoga obličja, koja je jedno za drugim izmijenio preda mnom. Isprva je uzeo oblik onoga koji donosi smrt, nožem i sabljom komada ljudska tijela i rasipa oko sebe plamen uništenja. Zatim je promijenio oblik. Sad je uzeo lik onoga tko očajan i jadan bježi od života, skriva se od ljudi i gorko plače proklinjući svoju sudbinu. Lik mu se zatim opet promijenio. Bio je sad ohol i grub, tvrda srca sipao je zlobu oko sebe. Ljubav, iskrenost i dobrotu prezirao je i gazio po njima. Uzeo je lik napuhanog i nedodirljivog čovjeka punog sebe, a iznutra je bio samo uplašeno dijete.

Gledao sam njegove promjene. Taj strah imao je bezbroj lica, a jedno od njih bilo je strah od onoga što donosi budućnost, i strašna nesigurnost. Uzimao je lik onoga što se boji ljudi, i bio čas izgubljen u svijetu, čas siguran da je svijet njegovo vlasništvo i da su ljudski životi nešto što nema nikakvu vrijednost. Mijenjao je oblike, čas je bio onaj koji nikad nije vjerovao u ljubav, čas onaj tko se jednom razočarao i spoznao da više nikad neće moći voljeti. Zatim je uzeo lik onoga tko pronalazi bezbroj razloga da ne bude sretan.

Prilazio mi je i zvao me da mu se pridružim, šaputao mi je da su ljudi zli i da život nema smisla, no ja sam se samo osmjehnuo na njegove riječi. One više nisu imale nikakvog značenja za mene. Tuga, neizvjesnost i ne- sigurna budućnost više me nisu opsjedali, nisu više mogli zarobiti moje srce, i ja sam se oprostio s njima.

Strah se istopio i nestao skupa sa bijesom.

Slijedeći u nizu bio je demon ravnodušnosti. Govorio mi je;

-Prezri ljude i njihove niske sklonosti, i ismij njihove slabosti. Zmije su to, a ne ljudi. Laž počiva na njihovim usnama, a zloba u njihovim srcima. Ne znaju oni voljeti, ni poštovati druge. Ne vjeruj njihovim suzama, sebe oni oplakuju, a ne druge. Neka te njihova bol i tuga ne dodiruju, jer zaslužili su ih. Neka te njihova radost i njihov smijeh ne dotiču, budi iznad njih. Tko je tebi ikad pomogao? Napusti ih, prepusti ih njihovim bijednim sudbinama. Šuplje su mi zvučale ove riječi. Nisam sebe nalazio u njima, nisu doticale moje srce, pa je i ovaj demon iščeznuo kao i oni prije njega.

Pojavila se tad preda mnom mržnja. Sličila je bijesu i strahu, nastala je iz njih, bila je njihovo dijete. Bio je ovo demon silovite razorne snage. Nije bilo čovjeka čije srce nije bar jednom dotakao. Ulazio je bez poteškoća u ljudska srca i nije bilo sile na Zemlji koja bi mu se oduprla. Bio je besmrtan i nezaustavljiv taj demon. Vladao je na svim prostorima, rušio carstva i prelazio poput sjene s pokoljenja na pokoljenje. Prilazio mi je želeći me opsjesti i zaživjeti u meni, ali u mom srcu nije bilo mjesta za njega. Gledao sam ga bez trunke straha.

Nestao je tada i zamijenio ga je drugi. Bio je ovo demon zavisti. Nije imao toliko odbojan oblik kao oni drugi prije njega.

-Ovog se ne moram bojati, -pomislio sam i dozvolio mu da me zavara. Hitro, u trenu, uselio se u mene. Osjetio sam ga u sebi, pokušao ga se riješiti, ali bio je lukaviji protivnik od drugih. Nije se dao istjerati. Pritajio se i čekao.

Kad sam već pomislio da je nestao začuo sam u sebi njegov glas. Bio je tu i govorio mi;

-Tu ću i ostati, ne možeš me savladati.

-Možda i ne mogu, -pomislio sam. -Možda je zavist dobra, možda nečemu služi. No kome bih ja to mogao zavidjeti kad su svi putovi isti. A zavidim li nekome na dobrom, ne smijem zaboraviti ni na zlo koje ga prati. Priželjkujem li ono što drugi ima, dobiti ću možda i ono što ne želim, jer ničiji život nije lišen poteškoća, niti je ono što se na prvi pogled čini srećom baš tako blistavo i sjajno.

Mislio sam da će zavist nakon ovoga nestati iz mene, no tko zna? Možda se samo pritajila i čeka da me uhvati na krivoj nozi. Je li još u meni ili nije, saznati ću prije ili kasnije. Nekad ću možda ćuti njen šapat, ali tada ću opet ponavljati u sebi;

-Zar ono što drugi imaju vrijedi više od onoga što imam ja?

Pojavio se tada novi demon, bio je to demon predrasuda, možda najsves- traniji od svih. Imao je najviše lica, i bio je sveprisutan. Bio je toliko duboko ukorijenjen u svijetu da je bio neuništiv. Neka od njegovih lica bila su pot- puno bezazlena, no po svojoj prirodi on nije bio nimalo bezazlen. Bio je nemilosrdan taj demon, ali ne i svemoćan. Uspio bi zarobiti samo one skučenih i ograničenih pogleda. Pa ipak, koga bi dohvatio nije ga puštao.

Jedan po jedan dolazili su i nestajali ovi demoni, jer nisu nada mnom imali nikakvu moć. Tada su se još jednom svi skupa pojavili, udruženi, i krenuli prijeteći prema meni. Bio sam okružen njima i gledajući ih najednom su mi postali nekako smiješni. Nisu bili tako strašni kakvima sam ih isprva vidio, više mi uopće nisu ličili na demone. Čak su mi sad bili i nekako simpatični, poput onih dlakavih i čupavih stvorenja koja pokušavaju preplašiti djecu, a sama ne bi ni mrava zgazila. No daleko od toga da su ovi strašni momci bili bezopasni. Ipak, prepoznao sam ih kao lica života. Vidio sam ih sada kao neka od obličja u kojima se javlja božanstvo. Bili su dio svakog od nas, nekad jači i bučniji, nekad se samo neznatno oglasivši u nama. Nisam ih se morao bojati, jer više nisu imali što tražiti u meni. Mahnuo sam im u pozdrav i nastavio put.

Na svom putu sreo sam Zoru, onu koja svojim dahom rastjeruje tamu. Sreo sam i Jutro, koje topi izmaglicu Zore donoseći Zemlji Dan. Sreo sam nakon njega Dan, koji vodi sunce po nebeskom svodu, da na Zemlji sve zablista, i Suton, koji sunce skriva iza ruba horizonta i vodi Zemlju u zagrljaj sna. Sretoh zatim Noć, u kojoj Zemlja plovi mjesečevim jezerima, onu koja uzdiže duh usnuloga da ga obasja zvjezdani sjaj.

Vidio sam sada kako ništa na svijetu nije lijepo kao što su lijepi Svitanje i Suton, Jutro, Noć i Dan.

Kroz Noć tako stigoh do novog dana, a put me doveo do mojih starih ljubavi. Pronašao sam ih u podnožju Snježne planine, na vrlo posebnom mjestu, i proveo s njima jedan dan. Smiješile su mi se, blistave, divne djevojke moje mladosti, one zbog kojih je moje srce nekad cvalo, i prije rastanka svaka mi je darovala jedan poljubac. Pozvale su me da se jednom opet vratim, a jedna od njih, ona u koju sam možda bio najviše zaljubljen, rekla mi je;

-Čekaj, brže ćeš putovati ovako.

Nakon toga viknula je nešto što nisam mogao razumjeti. Glas joj se pronio do vrha planine i malo kasnije ugledao sam visoko na nebu divovska krila. Iz oblaka je izronilo neobično krilato biće i spustilo se po mene iz visina.

-Garuda će te nositi. Zbogom, -rekla mi je.

Na njenim leđima odvojio sam se od zemlje, poletio gore ka oblacima i okrenuo se da još jednom vidim one koje su mi srce ispunile toplinom.

-Zbogom, ljubavi moje, -rekoh sebi dok je zemlja pod nama polako iščezavala. -Ili tko zna, možda doviđenja.

Zaronili smo u oblake. Prekrila nas je gusta tama, i to je trajalo i trajalo, učinilo se kao čitava vječnost, a mene je polako počela hvatati tjeskoba. Neki nemir počeo se javljati u dubini mog srca. Počeo sam se prisjećati svoje prošlosti i svog čudnoga života. Neke stare tuge oživjele su u meni i sve su više rasle i bujale. Pred očima su mi se počele pojavljivati slike iz prošlosti. Vidio sam lica onih koje sam izgubio, lica mojih najdražih.

Stajali su jedni kraj drugih u daljini, daleko van mog domašaja. Sjetio sam se svega onoga što sam nekad činio, svojih teških riječi upućenih njima i svojih grubih postupaka. Sjetio sam se tuge u očima njih, koje sam toliko povrijedio, i rana u mom srcu ponovo se otvorila. Čini se da nisam mogao pobjeći od svojih nekadašnjih postupaka i srce mi se sve više stezalo.

U jednom trenutku bol je postala neizdrživa. Poželio sam da sam negdje drugdje, da nikad nisam krenuo na ovaj put, a oni koje sam vidio u daljini kao da su bili sve dalje od mene. Kao da su željeli ostati daleko od mene, kao da nisu željeli moju nazočnost. Stajali su nijemo, bez riječi u daljini, u tišini koja optužuje, i pomislih da sam ih zauvijek izgubio. No, nešto me je tada dotaklo iznutra poput nevidljive ruke, poput tihog šapta koji kaže; - Pogledaj malo bolje.

Ovaj šapat rastjerao je sjenu sumnje i mogao sam vidjeti, mogao sam razumjeti. Sad sam mogao bolje sagledati prošlost i mogao sam im jasnije vidjeti lica, tako lijepa, meni tako draga. Posta mi jasno da su oni za mene živjeli. Dali su mi sve što se nekome može dati, dali su mi svoju ljubav, svoja srca i svoj život, ne samo za jedan ljudski vijek nego za sva vremena. Iz njihove ljubavi sam nastao, iz te ljubavi sam rastao. Pripremili su me za život i vodili me kroz njega. Davali su nesebično, iako to nisam uvijek shvaćao. Davali su uvijek, i kada nisam uzvraćao. Takva je ljubav nešto najvrjednije što postoji, i posta mi jasno da je naš rastanak samo privremen, jer ono što život jednom spoji smrt ne može raskinuti. Oni koje ljubav veže ostaju skupa za sva vremena. I nisam se više morao bojati, jer znao sam da me i dalje vole jednako kao nekad, a jednom ćemo se ponovo sresti, u to sad više nisam sumnjao. A do tog susreta nosit ću ih u svom srcu, i budem li usamljen uvijek ću ih ondje naći.

Izišli smo iz gustih, neprozirnih oblaka. Garuda me je nosila nebeskim prostranstvima. Prolazili smo kroz kraljevstva bogova i boginja i nailazili na drevna, već zaboravljena božanstva. Pojavljivali su se bogovi svih vjera, od onih nekadašnjih do onih koji još i danas žive u sjećanju ljudi. Bili su to drevni Asirski i Babilonski bogovi, i oni Egipatski, pa Rimski i Grčki. Zatim su se pojavile predivne Indijske boginje i božanstva. Bila su ovo božanstva koja su vladala prirodnim silama, nebom i zemljom, bogovi i boginje rata i mira, mudrosti, ljubavi i znanja, oni koji su vladali životom i smrću, no svi su oni bili jedno te isto božanstvo, jedno jedino, sa mnogo lica.

Putovao sam dalje. Putovao sam oceanom života i upijao u sebe njegovu magičnu ljepotu, da bih konačno u daljini ugledao hram mudrosti, cilj svoga puta.

U meni su se sad pojavili strepnja i iščekivanje. Nisam mogao zamisliti što je ono što ću tu vidjeti, no osjetio sam olakšanje što sam ipak uspio stići ovamo. Pogledah prema hramu, prema svojoj sudbini i prema tajni koja mi se tu ima otkriti. Čudesno lijep hram nalik grčkim hramovima iz antičkih vremena stajao je na vrhu goleme planine koja se uzdizala pred nama. Impresivan veličinom i oblikom blistao je u svojoj bjelini.