SEDAM

 

*

 

Garuda me je spustila pred hramom, sletjevši pred njega. Sišao sam s njenih leđa i krenuo ka hramu, a pred njim, ogrnut u bijelu mantiju i lica prekrivenog kapuljačom stajao je čuvar hrama. Naklonio sam se pozdravljajući ga, na što je uzvratio naklonom.

-Dobrodošao, -rekao je. -Kako ti mogu pomoći?

-Došao sam po konačnu tajnu, -odgovorih mu. -Mogu li ući u hram?

-Dođi, -rekao je krenuvši ka ulazu u hram, a ja sam ga pratio.

-Ovo je beskrajni hram božanske duše, -rekao je. -Taj hram je svugdje oko tebe. U njemu živiš otkad znaš za sebe. Oduvijek je tu, još od prije rođenja svjetova, stariji od vremena i od najstarijih sjećanja. Temelji mu izviru iz srca života, stupovi su mu sazdani od mramora vječnosti, a svod mu seže do najudaljenijih zvijezda, pa i dalje, -govorio je polako i ujednačenog ritma, a glas mu je bio kristalno čist.

-Osvrni se oko sebe, -nastavio je. -Dokle god ti pogled seže nećeš vidjeti ništa osim njega. U njemu si se rodio i u njemu si umro mnogo puta. Živiš u njemu i sanjaš u njemu, ali otići iz njega nikad nećeš moći. On je svuda i nema ničega izvan njega. Dio si njega i oduvijek ćeš biti. Jedno je sa životom i sa beskrajnim svemirom.

-Prošao si dug put da bi stigao ovamo. Uđi sad unutra, -rekao je, pokazujući rukom prema kapiji hrama koja se raskrilila propuštajući me un- utra.

Ušao sam kroz golema vrata u unutrašnjost hrama. Tada smo se našli u beskrajno velikoj prostoriji, toliko prostranoj da joj se kraj gubio u daljini. Zidovi su joj bili sazdani od bijelog mramora, a pod je bio gladak poput uglačanog zelenog stakla. Zrcalio se i odražavao na svojoj površini un- utrašnjost prostorije, a zrak je unutra bio fluidan, poput ledene praznine. Sa strane su se uzdizali visoki stupovi koji su sezali do stropa, a nizali su se jedan za drugim nestajući negdje u dnu prostorije do kojeg moj pogled nije sezao. Sa naše desne strane stajale su zidine drevnoga grada. Prepoznao sam Ištarina vrata. Čuvar me je proveo pored ovih zidina, a iza njih stajao je Karnak, pa impozantni Luksor, a do njega tri velike piramide iz doline kral- jeva. A tu je bila i Sfinga sa svojim otkinutim nosom. Iza njih uzdizala se babilonska kula, a malo dalje Semiramidini vrtovi. Bio je tu i Stonehenge, i uz njega megalitska grobnica Newgrange.

Prošli smo pored njih, a čuvar je tiho, bez glasa hodao uz mene, dok sam ja u čudu gledao. Stigosmo zatim do mauzoleja u Halikarnasu, pa do golemog kolosa sa Rodosa. Iza njega stajao je aleksandrijski svjetionik, a pored njega Akropola, uz koju su se uzdizali golemi kipovi Posejdona, Afrodite, bacača diska i krilate Viktorije. Iza njih se prostirao Perzepolis u svom sjaju i veličini.

Išli smo dalje niz dvoranu i naišli na hramove Inka, Maja i Asteka, pa na Atlante u Tuli. Naišli smo i na Solomonov hram i na crveni grad Petru, uklesan u stijeni. Prošli smo kraj Petre, a pored nas se sad protezao kineski zid, pored kojeg su bile nanizane pagode i paviljoni, i došli smo do Zabran- jenog grada i Dvorca nebeske čistoće. Stigosmo zatim do golemih, preko pedeset metara visokih Buddha uklesanih u planinu, pa stigosmo do hinduističkih hramova koji su stršali u vis, ukrašeni raznim religioznim rel- jefima i ukrasima. Iza njih stajao je grandiozni Koloseum.

Prošli smo dalje, još više u dubinu hrama, a ovdje su pred mojim očima počeli nicati Aja Sofija, Alhambra, Omajada, golemi zigurati i minareti, pa blistave građevine nekadašnjeg Bagdada, Samarkanda i Damaska. Slijedile su Bizantske bazilike, pa golemi srednjovjekovni dvorci evropskih kraljeva i plemića, goleme gotičke katedrale, a i sam Versailles. Nakon ovoga čuvar me je proveo kraj Bazilike sv. Marka, Markovog trga i Duždeve palače, pa smo krenuli dalje ovom dvoranom u kojoj vrijeme kao da se zamrznulo. Prošli smo kraj grandiozne crkve Notre Dame, pa kraj veličanstvenog Es- coriala i crkve Sv. Petra u Rimu, a bio je tu i Machu Picchu. Naišli smo nešto kasnije na jeruzalemski hram na stijeni sa svojom zlatnom kupolom. Nizale su se grandiozne građevine iz raznih vremena i sa raznih krajeva svijeta jedna za drugom. Čuvar me je doveo i do Taj Mahala, pokazao mi velebne hramove u Bangkoku, zlatnu pagodu Švedagon iz Ranguna, pa impresivni i jedinstveni Angkor Wat. Iza njega slijedio je golemi Buddha Daibutsu iz Kamakure sjedeći u lotosovom položaju, pognute glave i sklopljenih očiju, ruku postavljenih na prekrštene noge, pa divni Borobudur sa Jave. Prošli smo i kraj londonskog Tower bridgea i Trijumfalne kapije, i na kraju, nakon dugotrajnog hoda stigli smo i do Kipa slobode.

Činilo se da smo hodali satima, a ja sam zastajao svako malo i gledao oko sebe, čudio se i divio. Sa svih su strana nicala drevna i suvremena graditeljska čuda i građevine koje zasljepljuju svojom raskoši i ljepotom, očuvane u ovoj dvorani u svom izvornom obliku, iz vremena u kojem su sagrađene.

Nakon što smo prošli dvoranom ona se zamračila, a iz mraka su počele izranjati scene kao na filmskom platnu, samo što se činilo da se sve ovo zaista događa i da sam i ja prisutan na mjestu događanja.

Gledao sam u ove prizore i mogao sam vidjeti sve ono što je nekad bilo, krvave ratove i osvajačke pohode koji su pustošili čitave kontinente, i divlje horde koje su rušile sve pred sobom. Vidio sam kraljevstva kako se uspinju i carstva koja su zatirala trag čitavim narodima. Vidio sam kako se jedno carstvo slama pod naletom nomadskih hordi i zatim se uspinje drugo. Jedan svijet je propadao, a iz njegova pepela izrastao je novi. Vojske su postajale brojnije, načini ubijanja sve profinjeniji, a oružja sve razornija.

Gledao sam obožavatelje drevnih bogova i hramove koje su dizali svojim bogovima. I vidio sam krv koja se lila sa njihovih žrtvenika. Stare su bogove potisnuli novi, u čije se ime imao prisvojiti sav svijet i cijeli ljudski rod ujediniti pod jednim Bogom. A povrh svega toga došla su vremena kad je čovjek odlučio sahraniti Boga, pa su se u ime jednog novog, boljeg poretka sada pogubljivali milijuni za novog Boga, za vladara na Zemlji iznad kojeg ne postoji nitko.

Vidio sam filozofe drevnih vremena kako objašnjavaju život i otkrivaju prapočelo stvari, kako tumače na koji način postići krijeposti i vrline. Vidio sam predane znanstvenike kako grade novi, bolji svijet i kako njihova znanja guše taj svijet i uništavaju ga, dok na kraju jedva da je ostalo išta što se još može uništiti. I vidio sam kako je svaki veliki izum čovječanstva koji je trebao unaprijediti svijet na kraju učinio suprotno i poslužio nekom zlu. Gledao sam graditelje kako od drevnih vremena grade velebna zdanja i nižu jedno za drugim čuda drevnog svijeta, koja dokazuju koliko smo veliki i jaki. Gledao sam kako vlast prelazi iz ruku svećenika u ruke plemstva i kralja, dok milijuni pod njima pate. I gledao sam kako se rađaju nove ideje, sloboda, bratstvo i jednakost, i nastaju deklaracije o ljudskim pravima, a pri tome pada giljotina i gasi se jedna rasa, a porobljava druga. Vidio sam čudesne tvorevine ljudskog duha kako oslikavaju katedrale i rese dvorce, kako kreiraju ljepotu i sklad, da bi vremenom umjetnost i kultura završili na negaciji svega lijepog. Nakon što sam sve ovo vidio čuvar mi se obratio upitavši me;

-Vidiš li?

-Vidim.

-Ovako su se razvijale najvažnije tvorevine ljudskog duha i uma. I ovako su završile, na stupnju na kojem se nalaze sada, oblikujući svijet stvoren besprimjernim nasiljem i svjetskim ratovima, svijet na korak od krajnjeg iscrpljenja, u kojem više ništa nema vrijednost, niti je poželjno da je ima.

-Eh, čudan je ovaj svijet, -rekoh razočarano.

-Da, čudan je. Toliko ljudi u njemu, toliko ljudskih sudbina. Toliko kom- pleksnosti u svim onim pojavama koje daju osnovna obilježja nekog vremena. U tom šarenilu svega i svačega, u tom kovitlacu sudbina ljudi i naroda, u tom vihoru ratnih razaranja posvuda u svijetu i obilju svega što obilježava život u mirnodopskim razdobljima, naizgled ne postoje nikakav red i logika.

-Teško da tu mogu uočiti nekakvu logiku kad pomislim na sve ono što se događalo u svijetu do sada. Iako vjerujem da je ima, -rekao sam nakon čuvarevih riječi.

-Nije to lako, doista. No u pravu si, ona ipak postoji u svemu što si vidio,

-odvrati mi na ovo čuvar.

-Malo je teško povjerovati u to, znajući do čega je sve to dovelo, -rekoh sa uzdahom.

-U redu, takvom se čini povijest ako se vjeruje da je oduvijek bilo tako i da su razdoblja mira i razvoja bila samo uvod u neko novo zlo i neki novi sukob još većih razmjera. Takvim se čini čovjekovo putovanje kroz vrijeme ako se vjeruje da je to konačna svrha stvari i ono što će prouzročiti njegov kraj. Ali i u svoj toj zbrci postoji ono što oblikuje događaje u svijetu.

-Ne znam kako to sebi da predstavim, -rekoh.

-Probaj ovako, -reče čuvar. -Igra moći koju vode najmoćniji, oni koji oblikuju svjetski poredak i određuju tko će biti gore, a tko dolje, ta politička igra u čijoj pozadini stoji gospodarska i financijska korist, ono je što oblikuje sliku svijeta i utvrđuje odnose među narodima, čime postavlja svaku državu na određenu poziciju unutar svjetske hijerarhije. A iz toga proizlaze i sudbine pojedinih naroda svijeta.

-Odnos snaga u svijetu? -upitah.

-Da, odnos snaga u svijetu ono je što oblikuje ovaj svijet. To je igra kojom rukovode oni najveći, a ostali su tek pijuni u toj igri. I tako je to bilo u posljednjih nekoliko tisuća godina pisane povijesti. To je ono što utvrđuje i oblikuje sve što se događa u svijetu.

-Da, -rekoh, -čini se da je zaista tako.

-Unutar granica država, -nastavio je čuvar, -ovisno o njihovoj snazi i moći, stvarani su kulturni, društveni, politički i gospodarski okviri unutar kojih se odvijao život pojedinih naroda. I u tim okvirima stvoreni su svi oni čimbenici koji su oblikovali život ljudi određenog podneblja i određenog povijesnog razdoblja, i koji su time određivali i sudbinu nekog naroda i svih njegovih pojedinaca. Gledaj drevne sile, drevna moćna kraljevstva kako izrastaju iz magle prošlosti.

Vidio sam kako jedan za drugim izrastaju Sumer, Egipat i Perzija. Vidio sam kako na scenu stupa Grčka i Rimsko carstvo i promatrao uspon Arapskoga kalifata i Venecije, papinske države i novog, Svetog rimskog carstva. Za njima je došlo Mongolsko carstvo, pa Osmansko, a onda je osvanulo doba Španjolaca i Francuza. Gledao sam kako su nakon toga velike imperijalističke sile zaposjele svijet i svjedočio usponu trećeg Reicha, Amerike i Sovjeta. Oni su krojili povijest čovječanstva.

Jedni su se uspinjali, a drugi su padali. Jedni su druge uništavali, a kad su i sami pali iz ostataka njihova carstva izrastala su nova. Tako su sile po- tiskivale i satirale jedna drugu, nestajale u prošlosti i otvarale put novima. Tako je tekla povijest, to je bila ucrtana putanja zbivanja u svijetu, to je bilo ono što je određivalo sudbinu cijelog ljudskog roda. A što je stvaralo povijest? Veliki vladari koji su ujedinili države, veliki ratnici i presudne bitke, izumi koji su unaprijedili tehnike ratovanja stvarajući sve razornija oružja, otkrića koja su otvarala nepoznate dijelove svijeta Evropi i stavljala joj nove zemlje na dlan, i filozofije koje su oblikovale duh nekog vremena. A u tome su sudjelovali i duhovni vođe koji su stvarali velike pokrete koji su obliko- vali svijet i filozofi koji su oblikovali umove vladara, u podsvijest im us- adivši ambicije za osvajanje cijeloga svijeta. A nisu tu nedostajale ni teorije koje su onima jakima u glavu usadile ideju da su civiliziraniji i vrjedniji od drugih. Industrijski je razvoj išao na ruku svemu ovome i stvarao nove sile, sa sve većim ambicijama. Da, to su bile one stvari koje su mijenjale svijet.

-Vidiš, -govorio je čuvar, -tako je tekla povijest, tako su se stvari razvi- jale. To je ono što je dovelo do današnjeg stanja stvari i do današnjeg odnosa snaga u svijetu. I jasno je da se prošlost odrazila na sadašnjost i da je sve ono što postoji danas izraslo iz onoga što je nekad bilo. Ono što je očigledno je to da se prošlost više ne može promijeniti. Desilo se ono što se desilo, to je tako i gotovo. Pitanje je samo je li moralo biti tako? To je ono vječito pi- tanje. Je li moglo biti i drugačije? Je li Cezar mogao izgubiti bitku protiv Gala? Je li Hanibal mogao potući Scipiona, a Darije Aleksandra? Je li Marko Antonije mogao pobijediti kod Akcija i postati car umjesto Oktavijana? I takvih se pitanja može postaviti na tisuće. Možeš li zamisliti što bi bilo da Kolumbo novi kontinent nije otkrio pod španjolskom zastavom, već recimo pod portugalskom ili talijanskom? I kako bi svijet izgledao da nije bilo Isaca Newtona ili Leonarda? Mnogo je takvih ključnih događaja koji su mogli promijeniti tok povijesti da su se stvari odvijale drugačije. No s obzirom na sve okolnosti, kad se stvari bolje proanaliziraju, u svakoj presudnoj bitci u povijesti koja je za narednih nekoliko stoljeća učvrstila moć jednih, a druge pokorila, moralo se desiti upravo ono što se i desilo. Niti je Darije mogao pobijediti Aleksandra, niti Antonije Oktavijana, niti Napoleon svoje protivnike. Jer da je moglo biti tako to bi se i desilo. S obzirom na ukupnost svih okolnosti koje su odredile ishod neke bitke ili utvrdile život nekog velikog izumitelja i duhovnog vođe, sve to nije moglo završiti drugačije do onako kako je i bilo. Da su stvari mogle teći drugačijim putem i sa drugačijim ishodom, to je samo iluzija, jer sudbina je zbir svih onih stvari koje se saberu i prevagnu u nekom događaju.

-Da, sudbina je takva, -odgovorih na ove riječi.

Gledao sam dalje prikaze nekadašnjeg svijeta i scene koje su pred nas izranjale iz mraka, i slušao sam kako mi čuvar tumači ono što sam mogao vidjeti.

-Svaka epoha iznjedrila je drugačiju sliku svijeta, sa drugačijim odno- som snaga među državama kroz povijest. I svaka od tih epoha imala je u pojedinim dijelovima svijeta dominantne narode koji su nametali drugim narodima svoju kulturu i religiju, svoje zakone i svoje svjetonazore. Svako je podneblje imalo svoj mentalitet, svoj duh i svoje karakteristične crte zajedničke većini ljudi tog područja, ovisno o tome tko je dominirao tim dijelom svijeta, a time i nametao drugima svoju umjetnost i religiju, i svoje ideje i svoja pravila.

-I to je bilo ono što je oblikovalo život u svijetu? -upitah.

-Upravo to. A svaku je epohu obilježavala drugačija politička slika svi- jeta. Karta svijeta mijenjala se, a i obilježja vremena, i duh i mentalitet povijesnog trenutka.

-I tu su postojale pravilnosti?

-Jesu. Ni tu nije postojalo baš takvo šarenilo i takva zbrka. Svaka epoha u povijesti imala je vlastita obilježja, neku vlastitu zajedničku crtu, zajedničku ideju i misao vodilju tog vremena, neki svoj jedinstven i epohi primjeren odnos prema čovjeku, prirodi, Bogu i umjetnosti, odnos koji je davao pečat životu ljudi i bio proizvod vremena i podneblja iz kojih je izrastao.

-Shvaćam, -rekoh. -I sve je to oblikovalo živote i svijest ljudi.

-Da. U Evropi je, primjerice, nekada vladao duh antike, pa romanike, gotike i renesanse, da spomenem samo neka razdoblja povijesti. Svaki taj duh oslikavao je karakterističnu filozofiju tog vremena, koja se ocrtavala u društvenom uređenju, obliku vladavine, u modi, glazbi, slikarstvu i arhitek- turi, i općenito u svim aspektima života.

-I ta je filozofija oblikovala sve?

-Ona se odražavala na sva ta područja života, ali je i proizlazila iz njih. Sva događanja i otkrića na znanstvenom, duhovnom i kreativnom polju, i sva politička zbivanja u svijetu u potpunosti su uvjetovala sve vidove života jednog povijesnog razdoblja. A iz toga su proizlazili životi svih ljudi koji su tada živjeli. Pjesnici, filozofi, arhitekti, književnici, slikari, političari, ratnici i osvajači, znanstvenici i izumitelji, duhovni vođe i vjerski pokreti davali su obilježja pojedinim epohama i time su utjecali na to kako će ljudi razmišljati i kako će se ponašati, i određivali su njihova znanja i njihova uvjerenja.

-Zanimljivo, -rekoh. -Ništa, dakle, u svijetu nije nastajalo slučajno i sporadično, već je bilo uvjetovano nekim okolnostima.

-Istina, -dodao je čuvar. -I sve te pojave koje su obilježavale neko razdoblje pojavljivale su se u prošlosti određenim redoslijedom, u točno određenom povijesnom trenutku i s točno određenim razlogom.

Nakon ovoga postajalo mi je jasno kako svi vidovi života nekog društva imaju svoje povijesne razloge i evolucijski tok. Svako polje ljudskog znanja, svako područje ljudske intelektualne i kreativne djelatnosti imaju svoju povijest, svoju evoluciju i razvojni put. Svaka od tih grana razvijala se postepeno iz prethodnih znanja i spoznaja na tom području. A svi ovi vidovi ljudske djelatnosti bili su međusobno povezani i utjecali su jedni na druge, te su stvarali sliku svijeta i života jedne epohe. A život ljudi jedne epohe, jedne etape u razvoju čovječanstva proizlazio je iz ranijih epoha iz kojih se razvijao, te ujedno utjecao i na sliku života slijedeće epohe. I tako su povi- jesna razdoblja izrastala jedna iz drugih, svako iz onog ranijeg, i oblikovala nadolazeća, i tako se povijest čovječanstva kretala jednim točno utvrđenim putem kroz vremena. I to je dovelo do svega onoga što danas postoji u svi- jetu.

Čuvar je nakon ovoga nastavio komentirati ono viđeno.

-Ništa od onoga što sačinjava današnji život nije nastajalo stihijski. I odnosi među narodima imaju svoj povijesni tok i povijesne razloge iz kojih su nastali. I njihova prijateljstva, a i njihova mržnja i sukobi kako danas, tako i nekad, uporište su imali u prošlosti, u ranijim razdobljima povijesti.

-Čini mi se da shvaćam, -rekoh ponovo. -U svemu što obilježava život ljudskih društava nad sadašnjost se nadvija sjena prošlosti. I sadašnjost up- ravo i ima oblik sjene koju na svijet baca prošlost.

-Da, i upravo u tome leže pravilnosti i zakonitosti u razvoju čovječanstva i pojava u svijetu kroz povijest, u toj logičnoj povezanosti uzroka i posljedica, u tom sudbonosnom utjecaju onoga što se ranije zbivalo na ono što se zbivalo kasnije u povijesti. I tako se sadašnjost logičnim smjerom razvijala iz ranijih epoha, jer uzevši u obzir sve čimbenike koji utječu na događaje u svijetu, oni su vodili povijest čovječanstva u jedinom smjeru u kojem su je mogli voditi. I time je slučajnost u oblikovanju svijeta kroz povijest bila u potpunosti eliminirana.

Postalo mi je tada jasno da i narodi imaju svoju sudbinu, pa i čitavo čovječanstvo. Postalo mi je jasno da sve i svatko podliježe sudbini, tom utvrđenom putu s kojeg ništa nije izostavljeno.

-Vidio si, -dodao je, -ljudsku povijest, koja je imala svoj sudbinom određen tok, kao što je sudbinom određen i životni put svakog pojedinca. I zato ništa na ovom svijetu ne izgleda slučajno onako kako izgleda, već onako kako mora izgledati, odnosno onako kako to okolnosti zahtijevaju i određuju.

-Kada ovako sagledam stvari, -obratih se čuvaru, -mogu vidjeti da su sudbinu čovječanstva ustvari odredili još oni ljudi koji su živjeli u najdavnija vremena, jer sve ono što je bilo kasnije, poput lavine se kotrljalo utvrđenim smjerom upravo zahvaljujući njima. Oni su odredili i usmjerili sudbinu čitavog ljudskog roda.

-Da, ali do svega toga nije došlo zato jer su prvi ljudi i prvobitni događaji u svijetu neplanski odveli tok sudbine čovječanstva u određenom smjeru.

-Nego? -upitah začuđeno.

-I najraniji događaji, u zori čovječanstva, odvijali su se onako kako su morali i sve su kasnije događaje usmjerili u željenom i od samog početka poznatom cilju.

Postajalo mi je sada jasnije o čemu mi čuvar govori.

-Tajna života i postojanja leži upravo u tome da posljedice ne postoje samo zbog uzroka, -rekao je.

-Već i uzroci postoje zbog posljedica?

-Da, upravo tako. Događaji u životu nisu samo posljedica ranijih, već se i raniji događaji odvijaju na taj način da bi proizveli i uzrokovali točno predviđene događaje u budućnosti. Tako je sudbina čovječanstva i svakog pojedinca od samog početka bila usmjeravana u željenom pravcu. A ono što im je odredilo živote bilo je božansko biće osobno, ono koje sve oblikuje i sve stvara.

U tom trenutku ugledao sam rijeke života svih ljudi i svih živih bića, a sve su one međusobno bile povezane. Jedna je rijeka utjecala u drugu i svaka je bila povezana sa susjednima. Tako su se rijeke pojedinih života prelijevale u druge rijeke. Vode jedne miješale su se sa vodama drugih, voda jedne postajala je vodom druge i treće, i tako je svaka od njih nosila u sebi vode svih ostalih rijeka. Nijedna od njih nije tekla zasebno, sve su one bile povezane jedna preko druge sa svima ostalima.

Bio je ovo simboličan prikaz međusobne povezanosti svakog živog bića i prikaz svačijeg životnog toka kao utvrđenoga pravca, s točno utvrđenim početkom i krajem, i putanjom koja ih povezuje, kao što je to slučaj i sa riječnim tokom.

-Baci pogled na ono što se danas događa u svijetu, -rekao je čuvar. - Gledano letimično sve to, kao i ono što se događalo kroz povijest ljudskog roda, i sve ono što se događa u svijetu prirode, djeluje besmisleno i neorganizirano.

-Ali ipak nije tako.

-Nije. Sve se to pričinjava takvim zato jer se ne promatra cjelina i jer čovjek ima pogrešne zamisli o životu. I doista se čini da svugdje i u svemu vlada silna zbrka. No tebi je poznato, da te podsjetim i da se poslužim tvojim vlastitim riječima, da je svijet, kako svijet prirode, tako i ljudski, na fantastičan način uređen i organiziran, i da su svaka vrsta i svako biće u svijetu prilagođeni jednoj sveobuhvatnoj zamisli iz koje je proistekao prirodni ustroj života, jer svi oni imaju svoje mjesto, svoju ulogu i svoj značaj u svijetu. Jednako si tako dobro uočio da je čitav svijet jedna cjelina i jedan or- ganizirani sustav, a i čitav svemir također. Tvoj je zaključak da je život na sveobuhvatnom planu, od atoma pa do galaksija, uključujući živote svih pojedinih bića, jedan sveobuhvatni i savršeno usuglašeni sustav u kojem je sve međusobno logično povezano.

-Da, tako nekako sam to zamislio, -rekoh, pomalo iznenađen time što on zna za ovaj moj stav.

-I iz takvog sagledavanja stvari sad proizlazi nešto sasvim drugo, a ne više onaj nered i rasulo. Iz svega ovoga izrasta slika svijeta i života koji su proistekli iz jedne jedinstvene koncepcije, jer u čitavom svemiru sve je savršeno skladno uređeno i posloženo. Ništa na ovom svijetu ne postoji zasebno. Sve je stvoreno tako da upotpuni jedno drugo, da mu smisao i zaokruži cjelinu. I ta povezanost i organiziranost sveprisutni su.

-Uđi sad u slijedeću dvoranu, -rekao mi je čuvar hrama i mahnuo je rukom, a preda mnom su se raskrilila nova vrata.

Kad sam ušao unutra vrata su se zatvorila za mnom. Unutra me je dočekao potpuni mrak. Bilo je toliko mračno da nisam vidio prst pred nosom. Oko mene je bila samo crnina. Koraknuo sam naprijed, no zatim sam zastao i upitao čuvara;

-A što sada? -no on mi nije odgovorio.

Ova crnina potpuno me je okružila i počela me je pritiskati iznutra, no zatim se u dnu dvorane pojavila blijeda plavičasta svijetlost, koja se pojačavala sve dok nije u potpunosti ispunila dvoranu. Bila je to čudna, isijavajuća, plamteća plavičasta svijetlost, a ja sam se ogledao oko sebe. Nalazio sam se u puno manjoj dvorani od one prve, promjera svega nekoliko desetina metara, a zidovi dvorane bili su od plavog stakla boje safira. Zrcalila su se odražavajući plamteću svijetlost koja je ispunjavala prostor, a uz mene se nalazio kip čovjeka u prirodnoj veličini koji stoji, sačinjen od bijelog mramora. Na mjestu očiju bila su mu dva dragulja plave boje. Kako sam ga pogledao iz očiju mu je počela isijavati neka zelenkasta svijetlost poput maglice.

Prišao sam mu i privučen sjajem iz njegovih očiju pogledao u njih, a njegov me je pogled potpuno upio u sebe. Kroz te oči gledao sam u svijet koji se odražavao u njima. Nije to bio ovaj hram, bio je to naš svijet. Vidio sam mora i jezera, beskrajne pustinje i goleme planinske lance, rijeke kako teku i vodopade kako se slijevaju u dubine. Mogao sam kroz te oči vidjeti goleme tropske šume bujnog raslinja, snijegom prekrivene stepe i zaleđena polarna prostranstva. Gledao sam u te oči i vidio otoke razbacane po ocean- ima, vulkane koji strše u visinu i nebeska prostranstva sa oblacima rasutim po njima. Vidio sam savane pune svakojakih zvijeri i vidio sam gradove i ceste, a u gradovima ulice i zgrade, parkove i stambena naselja. I ono što me je najviše zapanjilo bilo je to da sam u svemu tome vidio neku neob- jašnjivu simetriju, neko neobjašnjivo zrcaljenje, neku tajanstvenu geometriju kojoj je sve bilo podređeno.

Vidio sam nakon ovoga planetu iz daljine, koja je veličine atoma u usporedbi sa beskrajnim galaksijama, u kojima sjaje zvijezde i lebde sunčevi sustavi. Vidio sam svemirske maglice i zviježđa i dotakao svojim duhom beskraj prostora.

A zatim sam sve ovo vidio na drugačiji, izmijenjen način. Vidio sam svijet obložen glatkim staklom u kojem se sve odražava i prelama. I vidio sam čitav svemir uklopljen u kocku obloženu staklenim plohama koje zrcale sve ono što se nalazi među njima, a sve što se nalazilo unutar ovih zrcalnih ploha bila je samo refleksija, odraz jedno drugoga.

A zatim je materijalna dimenzija svijeta i svega na njemu nestala i ostale su samo slike, trodimenzionalne projekcije koje lebde zarobljene u prostoru unutar ove beskrajno velike kocke. Sve je bilo beztvarno, isijavajuće, lebdeće i fluidno, i ljudi i gradovi, i mora i planine, i pustinje i jezera. Sve se to stapalo u jednu sliku, koja je zračila iz očiju ovog neobičnog kipa pred kojim sam stajao. Pogledao sam zatim ponovo u te oči i ono što sam sada mogao vidjeti bio je čudesan uvid u ustroj svijeta i ravnotežu koja vlada u njemu.

Prvi prizor koji mi se ukazao bio je prizor svijeta u njegovoj potpunosti, i sve je u tom svijetu bilo skladno i savršeno uravnoteženo. Gledao sam u svijet u kojem se svaka stvar nalazi točno na onom mjestu na kojem se mora nalaziti, u kojem se svaka šuma nalazi ondje gdje joj je mjesto u ovom svi- jetu, a svako drvo ondje gdje mu je mjesto u šumi. Gledao sam u svijet u kojem se svaka rijeka nalazi ondje gdje treba biti i teče putem kojim mora teći, ni duža ni kraća nego što treba biti. Vidio sam kako u ovom svijetu ni jedan cvijet ne procvjeta ni prije ni kasnije nego mu je vrijeme, ni jedna sjemenka sa cvijeta ne bude odnesena ondje gdje ne treba biti odnesena, ni jedna vlat trave ne izraste tamo gdje joj nije mjesto i ni jedan plod ne sazrije prije ili nakon što mu je vrijeme.

U ovom svijetu svaka stvar, svaka građevina i svaka prirodna tvorevina bili su točno ondje gdje im je bilo mjesto. U ovom svijetu ljudi je bilo onoliko koliko ih treba biti i svatko od njih je mislio onako kako treba misliti, govorio kako treba govoriti, ponašao se onako kako se treba ponašati, rađao se kada se trebao roditi i umirao kada je trebao umrijeti.

Vidio sam svijet usitnjen do veličine atoma, svijet koji se sastojao od točno onoliko atoma od koliko se treba sastojati, ni za jedan manje ili više. I vidio sam svijet u kojem je svaka riječ bila izgovorena kada treba biti izgovorena. A nije se izgovorila ni jedna riječ koja ne treba biti izgovorena, niti se pomislila i jedna misao koja ne treba biti mišljena, niti se učinilo i jedno djelo koje ne treba biti učinjeno.

U ovom svijetu u svakoj pustinji je bilo točno onoliko zrnaca pijeska koliko ih mora biti, a u svačijem životu onoliko radosti i tuge koliko ih treba biti.

Vidio sam svijet, i život svakog čovjeka ponaosob, i svih ljudi skupa. I jedino što sam vidio bilo je savršenstvo i usklađenost svega što postoji.

-Vidiš li? -upita me čuvar hrama. -Vidiš li savršenstvo svijeta? Uočavaš li savršenstvo života?

-Vidim, -odgovorio sam mu.

-Pogledaj sad malo bolje. Pogledaj svijet i život u njemu. Obuhvati jed- nim pogledom sve što se događa u tom svijetu i reci mi tada što još vidiš.

Pogledao sam bolje i u svemu sam vidio neminovnost, kako u onome što se desilo, tako i u onome što će se tek desiti.

-Vidim neminovnost u svemu ovome, -odvratih na njegovo pitanje.

-Znaš li zašto je to tako? Zato jer sve što postoji mora postojati, sve što živi mora živjeti i sve što umre mora umrijeti. Sve što se stvori mora se stvoriti i sve što nestane mora nestati. Sve to mora biti, -reče čuvar.

Nakon ovoga našao sam se suočen sa dijelovima svog nekadašnjeg života. Bio sam vraćen unatrag kroz vrijeme u nekad proživljene situacije, u ono razdoblje svog života kad sam primjećivao vanjsku manifestaciju stvari i kad je svijet oko mene imao isključivo materijalnu dimenziju. Stvari, ljudi i događaji imali su tada za mene prostornu i vremensku distancu. Bili su naizgled potpuno nepovezani jedni s drugima, a ja sam svijet gledao očima usamljenog, izdvojenog i ranjivog bića koje živi uvjereno u prolaznost života, kao i u besmislenost takvog života i uopće u besmislenost takvog postojanja u kojem su ljubav, sreća i konačno ispunjenje samo nedostižan san. Osjećao sam sad, ponovo prolazeći kroz ta razdoblja svog života, svu onu bol koju sam tada osjećao, ali sada nisam bio potpuno u vlasti te boli. Samo dio mene ju je osjećao, dok je drugi dio mene bio promatrač van njenog domašaja. Bio je to najteži period mog života i sad sam mogao jasnije sagledati zbog čega je to bilo tako. Živio sam u svom svijetu. Nisam tada mogao biti sretan. Shvaćanje života vezano samo uz zemaljsko postojanje i ograničenost prostorom i vremenom, rađanjem i smrću, ne pruža is- punjenje, jer je svedeno na samo djelić postojanja, istrgnut iz svog prirodnog konteksta. Gledajući svijet takvim očima nisam vidio njegovu pravu bit. Svijet je to u kojem ipak ima puno ljepote, topline i ljubavi, ali ta ljubav i toplina nekako kao da su se gubili u moru tuge i očaja koji su me preplavlji- vali, pa sam pritisnut brigama zaboravljao na one lijepe trenutke koje sam proživio u životu. Ljepotu sam, opet, nekako češće poistovjećivao s prirodom, i skladom i mirom koji vladaju u njoj, sa zvjezdanim nebom i očaravajućim zalascima sunca, dok sam sve ono vezano uz svijet ljudi smatrao sumornim i teškim, nečim što je odavno zastranilo i izgubilo svoju izvornu bit.

Razmišljajući na taj način vidio sam svijet pun ograničenja, nedorečenosti i skučenosti. U njemu sam živio zato da bih umro, pa mi život nije imao nikakvog smisla. Žudio sam za ciljevima koji su mi se činili neostvarivima i imao sam osjećaj da sam silom ili nekakvom greškom prirode doveden u ovaj negostoljubivi svijet. Činilo mi se da nizašto nemam dovoljno vremena i da svijet ne mari za mene, i zato sam patio. Pred sobom sam tada vidio svijet pun suprotnosti. U njemu sam vidio podjelu na dobro i zlo, na dan i noć. Vidio sam svijet koji je prostorno podijeljen, ljudi su se u njemu razlikovali po boji kože, izgledu i obliku lica. Svijet je to u kojem se pojam dobrog i lošeg određuju sasvim površno i proizvoljno, sudeći po vanjskom izgledu, a ne po stvarnim vrijednostima i po onome kakvi smo doista iznutra, u srcu i duši. Te površinske, prividne razlike, ono su što dijeli ljude, suprotstavlja ih jedne drugima, okreće jedne od drugih i zatvara ih u sebe same i u ljušture njihovih umova i njihovih predodžbi.

U takvom svijetu teško je biti sretan, pa zbog toga nitko i ne cijeni do- voljno ni svoj, a ni tuđi život i tuđe osjećaje. A sve je ovo posljedica površnog sagledavanja stvari, kojem smo svi skloni.

Prolazio sam sad ponovo kroz ta teška razdoblja svog života. Prolazio sam scenom na kojoj su se odvijali prizori iz mog života i imao sam priliku sagledati ih iz drugačijeg ugla, objektivnije, s manjom emotivnom upletenošću u zbivanja. Gledao sam svoje promjene i svoje odrastanje.

Nekako u trenutku kad sam shvatio nedosljednosti koje nastaju iz viđenja života vezanog uz materijalizam, prizemnost i ograničenost vre- menom, iz kojih proizlazi ideja o besmislenosti života, i kad sam uočio nedosljednosti koje nastaju iz objašnjavanja svijeta znanstvenim istinama, koje se mijenjaju iz dana u dan, počeo sam se odvajati od takve prizemnosti, koja stvara samo zbrku i zabunu.

Ovo odvajanje osjetio sam sada i u fizičkom smislu, kao da sam se uzdi- gao za jedan nivo više, kao da sam prešao iz jednog nivoa postojanja u drugi. Iz ove perspektive stvari su izgledale potpuno drugačije. Prolazio sam sad iste situacije iz svog života kao i na prethodnom nivou, ali na drugačiji način. Sve sam sada doživljavao drugačije. Suočavao sam se pojedinačno sa svima onima koji su me pratili kroz život, sa nekadašnjim drugovima, prijateljima i članovima obitelji, s onima koje sam volio i s onima koji su mi nanosili bol. Našao bih se sučeljen sa svakim od njih u pomalo nest- varnom okruženju. Okruživao nas je prostor koji je pripadao zemaljskom svijetu, ali sam ga doživljavao kao nešto vanvremensko, nestvarno, gotovo kao u snu. Sve je oko nas blistalo nekom neobičnom ljepotom. Ambijenti su bili uobičajeni. Sretao sam ih na ulici, u gradu ili negdje drugdje, ali svaki od ovih prostora bio je naglašeno lijep. Dojam te ljepote bio je umnogostručen mojim osjećajem sudbinske i emotivne povezanosti sa svakom od osoba koje sam sretao. Bio sam posve opušten u ovim situacijama. U razgovorima i susretima bio sam lišen svake napetosti i nepovjerenja. I u ovom posebnom stanju duha na trenutke sam prestajao biti onaj stari ja, kao da sam duhom nadrastao svoju tjelesnost i doživljaj svijeta koji proizlazi iz ograničenosti na vlastito tijelo i vlastito biće. Na trenutak sam zaboravio na sve razlike i sva ograničenja i počeo sam u svima njima gledati nekoga s kim sam bio puno čvršće vezan nego što se to može biti na osnovu poznanstva. U takvim trenucima oni su postajali netko koga oduvijek znam, netko tko me prati kroz život oduvijek, i to je počelo mnogo prije nego što smo se upoznali u ovom životu. Bili su oni moji pratioci kroz moje ranije živote. Sve sam njih već sretao nebrojeno puta i oni su na neki način i duhovno postali dio mene samoga.

Ovaj neobičan osjećaj doista se razvijao u tom smjeru. Oni su prestali biti onakvi kakvima sam ih ranije vidio i u njima sam vidio sebe, a sebe sam doživljavao kao dio njih, njihovih života i njihove duše.

Na ovom nivou pojavnosti, koji je bio nivo mog duhovnog sazrijevanja i u kojem se odvijao jedan dio mog života, ali je isto tako bio i nivo u unutrašnjosti ovog hrama, svijet je za mene postao drugačije mjesto. Život više nisam promatrao kao nešto skučeno između rađanja i umiranja. Život za mene sad više nije bio besciljno lutanje, već jasno utvrđen put. Smrt je za mene prestala biti misterija, čovjek je prestao biti materijalno, smrtno biće, a u svijetu oko mene bivalo je sve manje dvojnosti i suprotnosti, i sve manje nedovršenosti i besmislenosti. Duhom sam promatrao granice pos- tojanja, gledao prema zvijezdama, nalazio sebe uklopljenog u svijet, a svijet uklopljen u svemir. I sve mi se odjednom počelo činiti povezanim. Pronalazio sam veze i povezivao naizgled nespojivo. Život je za mene postao logičan i jasno usmjeren, imao je svoj utvrđeni cilj. Ništa više nije bilo slučajno i kaotično. Duhom sam zadirao u druge svjetove, s one strane zemaljskog postojanja, s one strane života. Gledao sam dalje, išao dalje i poimao više. Vidio sam povezanost stvari, ljudskih života i ljudskih sudbina. Krenuo sam na put u sebe, u ocean postojanja i ocean beskrajne duše, dospio u svijet čarolije i sklada, i opet sam se uzdigao za jedan nivo.

Ovdje već nisam bio poistovjećen samo sa doživljajima i iskustvima iz svog sadašnjeg života, već sam postao svjestan postojanja svojih ranijih živ- ota, i to je na čudesan način rastegnulo granice mog bića. Moje ja se povećalo, sad je obuhvaćalo puno više. Moja duša sad je bila puno veća. Sve sam više rastao, obuhvaćao sve više i više. Zbacio sam sa sebe ljušturu smrtnosti i tjelesne ograničenosti. Odjednom sam bio svugdje, odjednom sam bio u svim vremenima. Nepregledna prostranstva prostora, svijeta duha, svijeta snova i nebeskih svjetova, i životi proživljeni toliko puta, svaki u drugačijim okolnostima, smješteni u drugom vremenu, sve je to sad bilo dio mene. Vidio sam beskraj i beskonačnost kao dijelove sebe i sebe kao njihove dijelove. U taj beskraj ulijevale su se rijeke tuđih života, rijeke ljudskih sudbina i tokovi povijesnih zbivanja. U ovaj beskraj utapale su se rijeke onih koji tragaju za istinom, božanstvom i za konačnim prosvjetljenjem, kao i rijeke onih koji tragaju za besmrtnošću, vječnom mladošću ili tajnama prirode i prirodnih zakona. Ovamo su se slijevali svi životi, ovamo su se slijevale sve sudbine. U ovaj ocean postojanja utjecalo je sve što je ikad postojalo, ali ne kao nešto što je odavno prošlo, već kao nešto što traje i ne prolazi.

Gledajući svijet mogao sam uočiti kako u njemu vlada fantastičan sklad i harmonija oblika i stvari. Vidio sam taj sklad u rasporedu svega na površini ove naše planete, i u prirodi i u onome što je stvorila ljudska ruka. Ta sveprisutna i neobjašnjiva nebeska, božanska simetrija bila je svuda i u svemu. Sve joj je bilo podložno, sve je bilo uklopljeno u nju. Sve je djelovalo poput šarenih komadića stakla u kaleidoskopu, koji stvaraju čudesne geometrijske oblike i čudesne strukture, a ustvari su samo odrazi u zrcalu. Bio sam očaran ovom nebeskom harmonijom. Svugdje gdje mi je pogled dopirao uočavao sam samo nju.

Prešao sam tada još za jedan nivo naviše. Lebdio sam u noći na nebeskom svodu, sa zvijezdama svuda oko sebe. One su blistale iznad i ispod mene. Bile su svuda oko mene u daljini, i onda mi se najednom učinilo da su tako blizu, kao da su odmah tu do mene. Prostor i vrijeme nestali su. Lebdio sam sâm na zvjezdanom svodu, samo ja i zvijezde. Ovdje je bio početak i ovdje je bio kraj. Ovdje sam prestao biti ja onakav kakvog sam ranije doživljavao, sa svojim uspomenama i iskustvima, svojom osobnošću i svojim životnim putem. Sad sam vidio kako se moje ja gubi u beskraju i kako je jednako s njim. Izgubio sam sebe onakvog kakav sam ranije bio, ograničenog na svoje tijelo, svoju ličnost i svoj život vezan uz njih. Prestao sam biti netko tko je tijelom, umom i duhom odvojen od ostatka svijeta.

Kako sam odbacio sebe kao takvoga, mogao sam sada pojmiti da ni jedan čovjek i uopće ni jedno biće ne postoje kao nešto zasebno, već su sva bića, svi životi, sve sudbine i sve duše samo dijelovi jednog nepreglednog oceana postojanja, jednog beskrajnog bića koje nas sve objedinjuje i veže. Ranije, na prethodnom nivou, vidio sam rijeke ljudskih života i utvrđene putove sudbine. Ovdje, međutim, nije bilo putova. Ovdje su prestajale sve razlike, nestala su sva vanjska obilježja različitosti i ostala je samo jedin- stvenost i uklopljenost u božanstvo, u apsolutni svijet duha, ideja, stvari i oblika, koji su isijavanja božanskog duha i njegove projekcije. Ovdje je bila vječnost.

-Prošao si hramom božanske duše, -dopro je do mene čuvarev glas, i poput treptaja koji prekriva oči sve je oko mene nestalo, a već u slijedećem trenutku nalazio sam se ponovo pored njega.

Začuh nakon kraćeg vremena ponovo čuvarev glas.

-Pogledaj Zemlju, -reče. -Pogledaj život na njoj. Da bi taj život funkcionirao, sve se u njemu mora odvijati po određenim zakonitostima, a one postoje svugdje. Kemijski elementi po određenim zakonitostima, koje proizlaze iz osobina svakog od njih, tvore molekule i spojeve s drugim elementima, i po tim zakonitostima izgrađuju čitav materijalni svemir, kao i sav život na ovom svijetu.

-Da, upoznat sam sa tim.

-U tijelu svakog živog bića odvija se nebrojeno mnogo raznih procesa, a svi se oni odvijaju po određenim pravilima. I u prirodi vladaju procesi koji se odvijaju svojim utvrđenim putem. U životu i u prirodi, te u svemiru sve funkcionira na osnovu nekih zakonitosti i pravila.

-Slažem se, -ubacih mu se u riječ. -Kemija objašnjava zakone u građi čitavog svijeta, daje im smisao i uviđa logiku u njima. Biologija objašnjava funkcioniranje živog svijeta i uviđa da se i ovdje sve odvija po nekim pravilima. I ostale znanosti otkrivaju da u svemu i svugdje, od atoma do razine čitavog svemira, postoje zakonitosti.

Čuvar je klimnuo glavom i dodao;

-A to znači da se stvari nisu slučajno desile, jer postoje pravilnosti i red u stvarima i događajima i jer postoji utvrđeni put i utvrđeni redoslijed događanja u svemu. Svugdje postoji ta savršeno logična organizacija, iz koje ništa u svijetu i svemiru nije isključeno. Tako je i u ljudskom životu, i u sudbini naroda i povijesti čovječanstva, kojima vlada sudbina. I ovdje je prisutna ta povezanost i međuzavisnost, i utvrđeni put kroz život svakoga od nas. I zato nije slučajnost kada ljudi počnu uviđati sličnosti u sasvim različitim područjima života i instinktivno naslućivati kakve veze i sličnosti imaju događaji iz prirode i prirodni zakoni sa nama ljudima. Zato nije čudno uočiti kako postoje sličnosti u ponavljanju nekih brojeva u različitim stvarima, primjerice prisutnost četvorke u broju strana svijeta, u broju godišnjih doba i u razdobljima u životu čovjeka, koji se dijeli na djetinjstvo, mladost, zrelo doba i starost, ili u broju dimenzija koje postoje u svemiru skupa s ovom našom dimenzijom. Iz tog razloga nije čudno uspoređivati kružne putanje elektrona u atomima sa kružnim putanjama nebeskih tijela i kružni put smjene godišnjih doba sa našim životom, jer i ljudi su proizvod života i dio ovoga svijeta. I oni spadaju ovamo, na ovu planetu, skupa sa svim ostalim što postoji na njoj, i podložni su istom prirodnom ustroju. Nisu to dva odvojena svijeta, već jedan, u kojem sve podliježe istim principima. Zbog toga nije neobično uočavati vezu između položaja planeta i naših života, kao što nije neobično, a što je ujedno i dobro poznato, da Mjesec i njegovo kruženje, kao i Sunce i njegov položaj u odnosu na Zemlju, utječu na sav život na planeti i na tolike pojave u prirodi i u životu ljudi.

Nisam mogao ništa drugo nego složiti se sa njim, pa nastavih slušati njegove riječi.

-Sve ovo temelji se upravo na tome da sličnosti zaista postoje u svemu što postoji u svemiru, jer je sve što postoji u njemu sazdano na istim zakonitostima i istim principima, koji time poprimaju osobinu sveprisutnosti i sveprimjenjivosti.

I zaista sam svugdje i u svemu mogao vidjeti red i sklad.

-Svugdje postoje red, ravnoteža i utvrđeni slijed događaja, -mogao sam čuti čuvarev glas. -To znači da su pojave, događaji i uopće sve ono što pos- toji nastali tako da su bili izazvani i uvjetovani nečim, da ih je nešto navelo na to da se oblikuju i usmjere na svoj put na određeni način. A ovo opet znači da nešto upravlja stvarima, da ih nešto utvrđuje i daje im smisao, jer savršena organizacija i savršeni red ne mogu biti posljedice slučajnosti. I to dokazuje da nigdje, ali baš nigdje nema besmisla i nelogičnosti, a samim tim ni kaosa i neorganiziranosti. A sve su to ustvari osnove iz kojih proizlaze velovi zablude koje ljudi imaju o pravoj prirodi života i njegovom pravom smislu.

Na ovo sam se nadovezao rekavši;

-Znanost je time što je utvrdila organiziranost čitavog svemira dokazala da postoji jedna jedinstvena zamisao iz koje proizlaze sve stvari i kojoj je podložno sve što postoji, dakle dokazala je da postoji Bog, odnosno da postoji nešto što obuhvaća sve što postoji u beskraju prostora i vremena, i sve to povezuje i objedinjuje u logičnu vezu i jednu jedinstvenu cjelinu.

Čuvar je klimnuo glavom, pa je zatim nastavio;

-Nemogućnost uviđanja povezanosti među događajima u vremenskom nizu i pronalaženja veze među događajima koji se odvijaju na sasvim različitim krajevima svijeta rezultira predodžbom o kaosu i o besmislu života. No zamisao o kaotičnosti i besmislenosti ljudskog života opovrgnuta je upravo organiziranošću i redom koji postoje svugdje u svemiru. I tako iz nepotpunog i pogrešnog opažanja i zaključivanja proizlazi čitava jedna životna filozofija koja nije u stanju pripisati ikakvu ljepotu ljudskom životu i dati ikakav smisao postojanju.

-Da, na žalost.

-Ipak, i unatoč tome neke se činjenice sa današnjim obimom znanja jednostavno ne mogu ignorirati. A organiziranost, sklad i povezanost u svemu što postoji povlače za sobom i određene posljedice u duhovnom smislu, odnosno to vodi ka spoznaji da sve ima svoj razlog postojanja i svoju zadaću i važnost, a i ljepotu, jer nečemu služi i ima svoju ulogu. Sve je to dio sustava u kojem je svaki njegov dio bitan, jer se nešto ili netko drugi oslanjaju na to i ovise o tome.

-S ovim se u potpunosti slažem.

Prešli smo zatim u slijedeću dvoranu, mnogo veću od prethodne, a ovdje su nanizani jedan do drugoga stajali kipovi velikih povijesnih ličnosti. Bio je tu kip Ramsesa drugog. Do njega je sjedio Buddha u lotosovom položaju pod drvetom banjana. Iza njega su na golemoj ploči bile ispisane četiri plemenite istine i osmerostruki put oslobođenja od kotača karme. Uz njih je stajao Pitagora, okružen svetim brojevima kojima je objašnjavao strukturu svijeta i svemira. Malo dalje od njega stajao je Sokrat sa kaležom u ruci, iz kojeg je ispijao otrov nakon što je osuđen na smrtnu kaznu, a pored njega Platon, a i Aristotel, koji je u ruci držao svoju Metafiziku.

Prošao sam pored ovih grandioznih skulptura i malo dalje naišao na Konfucija sa svicima u svojoj ruci, na kojima je bilo zapisano njegovo učenje o moralu i etici, a kraj njega je bila statua Aleksandra Velikog u ratničkom oklopu, sa isukanim mačem u svojoj ruci, na svom konju Bukefalu. Iza njega je stajao rasječeni gordijev čvor. Odmah uz njega nalazio se Julije Cezar sa lovorovim vijencem na glavi, odjeven u dugački plašt, a iza njega su stajali senatori urotnici sa isukanim noževima spremajući se da ga izbodu na smrt.

Krenuo sam dalje niz dvoranu, a čuvar me je šutke pratio. Naiđoh malo kasnije i na Isusa kako sjedi zamišljeno u Getsemanskom vrtu, a uz njega su bili Juda i Poncije Pilat.

Svi ovi kipovi izgledali su gotovo kao da su živi, zaustavljeni u pokretu, izraza lica kao da se radi o živim bićima, a ne o kamenim skulpturama.

Kraj Isusa je stajao Ptolomej, koji je u svojoj ruci držao svoj geocentrički model sunčevog sustava. Našao se tu i slijepi pjesnik Homer, držeći u jednoj ruci Ilijadu, a u drugoj Odiseju, pa tragičari Eshil i Sofoklo. Prvi je u ruci držao svoje Perzijance, a drugi Antigonu. Bio je tu i Krišnin lik, prikazan na bojnom polju Kurukšetre, dok Arjuni prenosi svoj nauk, i Muhamed sa Kur´anom u ruci.

Prošli smo pored njih i naišli na Karla Velikog, sa carskom krunom na glavi. Odmah uz njega stajali su Rikard lavljeg srca, Saladin i strašni Džingis Kan, a malo kasnije naiđoh na Dantea, okruženog sa devet krugova pakla, čistilištem i devet nebesa raja. Nakon ovih paklenih i rajskih sfera naiđoh na Ariosta i na Bijesnog Orlanda.

Išao sam nijemo dvoranom svjetskih velikana i naišao na Filippa Brunellescija. Slijedio je u ovom dugačkom nizu Gutenberg sa svojom Biblijom u ruci, a iza njega je bio štamparski stroj koji je izumio. Uz njega je stajao Leonardo, iza kojeg se nalazio prikaz Posljednje večere, i odmah pored njega Michelangelo, uz kojeg su stajali David i Mojsije, djela nje- govih ruku. Naiđoh kasnije i na Kopernika i na njegov prikaz sunčevog sustava sa Suncem u sredini, a uz njega ugledah i velikog Cervantesa, kojeg je nadvisivao kip Don Quijotea kako juriša na vjetrenjaču. Naiđoh tako i na Shakespearea okruženog Hamletom, Otelom i tragičnim ljubavnicima Romeom i Juliom. Našao se tu i Galileo sa svojim teleskopom, i Moliere, okružen likovima iz svojih komedija, a nije izostao ni Rembrandt sa golemim prikazom Noćne straže iza svojih leđa. Tu se u prikrajku skrivao i Newton, koji je kroz prizmu razlamao bijelu svijetlost na razne boje spektra.

Slijedeći u nizu bio je Luj XIV, pa Goethe sa svojim Faustom, a iza njega je Mozart sjedio za svojim klavirom. Slijedio je George Washington u svojoj predsjedničkoj odori, a uz njega se uzdizao kip Napoleona na konju, sa crvenim plaštem na leđima i plavom kapom na glavi.

Slijedila je ekipa pjesnika. Bili su to Byron, Shelley, Keats i Collridge. Nakon njih naiđoh na Bethovena, pa na Abrahama Lincolna. Slijedili su Baudelaire i Dostojevski, pa impresionisti sa svojim dojmljivim slikama, i Hesse, Hemingway i Borhes. Bili su tu i Luis Pasteur, braća Lumiere, braća Wright, Freud, Picasso i Albert Einstein.

Stigosmo tako i do kraja dvorane, a tu su stajali Mahatma Gandhi i Winston Churchill jedan do drugoga, a pored njih Martin Luther King i Majka Tereza.

Nakon ove šetnje kroz dvoranu čuvar se ponovo oglasio;

-To što je slučajnost eliminirana znači da se stvari razvijaju upravo onako kako trebaju. I nije samo sve iza nas logično povezano u lanac događaja, već i sve ispred nas. A ako je od samog početka vremena sve unaprijed usmjereno za sva buduća vremena, iza toga mora postojati razlog zbog kojeg se to dešava.

-Još kad bi se moglo znati koji je to razlog, onda bi sve dobilo smisao,

-rekoh, nadajući se da ću dobiti odgovor i na to pitanje.

-Polako, -odvrati mi čuvar na ovo. -I do toga ćemo doći. Možda ćeš se upitati kako je to moguće da je budućnost svega što postoji već unaprijed određena? Ali primjeri za to postoje svugdje oko nas. U sjemenu je već određeno kako će izgledati svaka biljka, a u oplođenoj stanici kako će izgledati svaki čovjek i svaka životinja ovog svijeta. Time je unaprijed određena budućnost svakog živog bića. A i sve što se događa u prirodi je određeno. Poznato je kako će se na nekom podneblju smjenjivati godišnja doba i kako će teći prirodni ciklusi. Na početku godine poznato je što stiže na njenom kraju, kao što je na početku dana poznato da će on završiti sa noći. Poznato je i gdje će se u nekom trenutku neka planeta nalaziti u odnosu na druge u zvjezdanom poretku. A znaš li zašto je tako?

-Zašto?

-U životu, -rekao je, -ništa nije, niti može biti prepušteno slučaju, jer se događaji odvijaju s razlogom da dovedu do nekog željenog cilja. Životom svakog od nas vlada sudbina, ona koja određuje životni put svakog čovjeka i u potpunosti ga utvrđuje, a na taj način, određivanjem sudbine svakoga pojedinačno postaje zacrtana i sveukupna sudbina svijeta.

-A tako je i sa svime ostalim? -upitah, već sluteći odgovor.

-Da, tako je i sa svime ostalim. Sve je tu međusobno povezano i posloženo tako da formira željeni učinak, jer učinak mora biti poznat zbog ravnoteže među zvijezdama i ravnoteže svega pod njima. A da bi postojala ravnoteža potreban je utvrđeni put. I za ovo svugdje postoje primjeri.

-Znači sve što se do sada desilo tokom povijesti imalo je nekog smisla, a time i neko opravdanje? -upitah, iako mi je još bilo pomalo teško prihvatiti to.

-Tako nekako. Sve su se stvari u povijesti jednostavno morale dogoditi, jer su bile planirane i neizbježne i jer su iz njih trebale proizaći određene posljedice, koje će nadalje odrediti sliku budućnosti. Pokušati ću ti to prikazati na primjeru nekih od najznačajnijih povijesnih ličnosti, koje su svojim djelima bitno utjecale na tijek povijesti, ili je čak i mijenjali. Oni su se morali roditi u točno određenom povijesnom i društvenom okruženju, koji su ih trebali oformiti takvima kakvi su postali, da bi bili u stanju učiniti djela koja su imala sudbonosno značenje u postojanju ljudske vrste.

-A takvi su primjerice bili Aleksandar, Cezar i Napoleon.

-Da, takvi su ljudi bili Aleksandar, Cezar i Napoleon među ratnicima, Galileo, Newton i Einstein među znanstvenicima, Michelangelo, Leonardo i Mozart među umjetnicima, Platon, Aristotel i Descartes među filozofima, i Isus, Muhamed, Buda i Lao Tse među duhovnim vođama čovječanstva. Svi su oni, svatko na svom polju djelovanja, umnogome obilježili svijet i igrali sudbonosnu ulogu u povijesti čovječanstva.

-Doista jesu, netko na više, a netko na manje pozitivan način, -ustvrdih.

-Možda, no nije tako lako procijeniti tko je u svemu ovome bio poziti- vac, a tko nije.

-U redu, znam da nije, -složih se sa čuvarom, a on je nastavio govoriti;

-A da bi se stvorili svi povijesni i društveni okviri iz kojih su oni izrasli, u tome su na posredan ili neposredan način sudjelovali svi ljudi svijeta, jer u oslikavanju životnih prilika nekog vremena i prostora sudjeluju svi ljudi, a ne samo pojedinci. Svatko je tu odigrao jednako značajnu ulogu. Svatko je presudno sudjelovao u toj priči. U oblikovanju života bio je bitan svaki događaj koji se ikad zbio bilo gdje na svijetu, jer je time pokrenuo lanac drugih događaja, koji su prije ili kasnije doveli do onih koji su imali sudbonosne posljedice za cijelo čovječanstvo. I bio je bitan svaki čovjek koji je ikad živio, jer mu se život pretakao u tuđe živote.

-A djela su mu imala utjecaja na druge ljude? -upitah.

-Da. A u svemu tome je sudjelovao i svaki mač koji je ikad iskovan, jer je sudjelovao u bitkama koje su prije ili kasnije dovele do neke presudne, koja je utvrdila daljnji tijek povijesti. I svako selo i grad koji su ikad izgrađeni, jer su oblikovali živote naroda, od kojih je svaki na neki način dao pečat svom vremenu. Bili su tu presudni i svaka pjesma i svaka knjiga koji su ikad napisani, jer su se utkali u nečije misli i oblikovali nečije snove, znanja i ambicije. I pretakali su se u nove knjige, koje su ostavljale svoj trag u životu i svijesti ljudi, a neke od njih su oformile ključne ličnosti u povijesti ljudskog roda. I u ovoj priči je bila bitna i svaka slika koja je ikad naslikana, jer su iz ove izrasle druge, i svako djelo ljudskih ruku koje je ikad napravl- jeno, svaka riječ i svaka rečenica koji su ikad izgovoreni i svaka misao koja je ikad osmišljena, jer su oblikovali ljudske živote, a time i čitavo čovječanstvo.

-Zadivljujuće. Znači ništa nije trebalo izostati iz ove priče?

-Ništa. Jer sve su stvari na svijetu povezane. I svi događaji i svi životi utječu jedni na druge, i time usmjeruju jedni druge. I zbog toga su svi događaji koji su se ikad dogodili jednako značajni za povijest čovječanstva i sudbinu svijeta, jer da je bilo koji čovjek ili bilo koje djelo izostavljeno iz ovog niza slika svijeta danas bi bila sasvim drugačija. A time ne bi dovela do željene budućnosti.

Polako mi je postajalo jasno sve ovo što mi je čuvar rekao i do kojih je razmjera to sve moralo ići da bi sudbina svijeta mogla ići unaprijed predviđenim tokom. 

-Da. Jasno mi je to, -rekoh mu, -koliko je svaki proživljeni trenutak u nečijem životu dragocjen i neophodan. Ništa iz njega nije trebalo nedosta- jati, baš ništa, niti je išta u njemu bilo suvišno, koliko god se bolnim i teškim činilo. Svatko je trebao proživjeti sve one boli i tuge, i sve one gubitke i sumnje kroz koje je prošao. Jer sve je to oblikovalo njegov unutrašnji život i njegovu životnu filozofiju, iz koje je proizašlo njegovo djelo. A duhovni vođe, filozofi, umjetnici i znanstvenici svojim su djelima, zamislima, vjer- skim sustavima i životnim filozofijama oblikovali živote svih ljudi ovog svijeta, ili su ih dotaknuli i pokrenuli na neki način. Jer svaki čovjek slijedi neku zamisao i ima neki svoj sustav vrijednosti, ono čime se rukovodi u životnim situacijama i u svom ophođenju sa drugima. I svatko od nas tim zamislima opravdava svoje postupke i ambicije. A sve te zamisli došle su od nekoga, netko ih je posijao u vremenu, i one se prenose svijetom i hvataju se u nama. Da neke od najljepših pjesama nisu nastale iz svih trenutaka koji su ispunjavali život onoga tko ih je napisao tada bi stihovi tih pjesama bili sasvim drugačiji, ili tih pjesama ne bi ni bilo.

-I nije to tako samo u umjetnosti, -ispravi me čuvar. -Da je neki veliki znanstvenik imao život drugačiji od onog kakav je proživio, do njegovih otkrića možda ne bi ni došlo. Galileo, Tesla, Einstein i mnogi drugi, djela svih njih proizašla su iz njihovog kompleksnog i osebujnog duhovnog i misaonog svijeta. A da su njihova otkrića izostala, kako bi svijet danas iz- gledao? Jer svako djelo, ideja ili izum plod je specifičnog duševnog stanja i raspoloženja iz kojih se rađa trenutak u kojem je ono nastalo. A taj poseban trenutak posljedica je svih onih iskustava koja su sačinjavala život dotičnoga i dovela do toga da nastanu najznačajnija djela ljudskog duha, ljudske mašte i ljudskog uma. Da je samo nešto od doživljenoga bilo izostavljeno iz života onoga tko ih je stvorio, stvari bi išle drugačijim tokom i njegovog djela ne bi ni bilo. A time bi i lice života i svijeta bilo sasvim drugačije, kao i tijek povijesti ljudskoga roda.

Pokušao sam zamisliti kako bi svijet izgledao da je samo nešto pošlo drugačijim tokom. Možda bi bio bolji, a možda i lošiji, ali da bi bio sasvim drugačiji, to je sigurno.

-U takvom životu, -nastavio je čuvar objašnjavati, -i takvom svemiru sve mora biti, a i jeste, utvrđeno i izvjesno. Izvjesno je da biće od rođenja mora proći kroz djetinjstvo, mladost, zrelost i starost upravo tim redoslije- dom, koji se ne može izmijeniti. Život bića može završiti ranije, prije starosti, ali se sam razvojni put ne može izmijeniti. A da bi biće raslo, razvijalo se i prolazilo kroz djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, u njegovom organizmu, koji je savršeno funkcionirajući sustav, sve mora biti međusobno usklađeno. Svaki organ i svaki mišić, svaka stanica i svaka žlijezda moraju obavljati svoju ulogu da bi organizam održali na životu i omogućili mu da raste, sazrijeva i stari. Svaka stanica tog tijela zato mora funkcionirati upravo onako kako funkcionira i svi životni procesi moraju teći na svoj utvrđeni način da bi to bilo moguće. Izvjesno je i da se dijelovi dana smjenjuju određenim redoslijedom i da nakon noći moraju doći svitanje i jutro, pa dan, sumrak i noć. A ovo povlači za sobom raspored mnogih zbivanja na Zemlji, a time i u svemiru, koja se moraju usuglasiti da bi ovo bilo moguće. Jer da bi nakon noći došao dan Zemlja se mora okretati na određeni način oko sebe, da bi Zemlja prošla kroz proljeće, ljeto, jesen i zimu nakon koje će opet doći proljeće ona mora kružiti oko Sunca na određeni način, i da bi život uopće mogao postojati Zemlja se mora nalaziti na točno određenoj udaljenosti od Sunca, ni na manjoj ni na većoj od one na kojoj se nalazi. Da nije tako, život na Zemlji ne bi mogao postojati. I da bi svemir uopće mogao postojati svako nebesko tijelo mora imati svoj utvrđeni položaj i put, da ne bi došlo do sudaranja planeta i raspada sunčevih sustava i galaksija, čime bi došlo i do raspada svemira.

Nakon ovih riječi okružile su nas zvijezde. Zaranjali smo u daleka zv- jezdana prostranstva, a svuda oko nas vladala je savršena harmonija. Sve je oko nas postojalo u suglasju i u svemu oko nas vladao je savršeni red, a nebeska tijela plovila su kroz svemir kao da plešu uz zvukove nebeske simfonije, koja je odzvanjala do najudaljenijih zvijezda.

A tada sam ponovo začuo čuvara, koji mi je nastavio tumačiti ono što se ukazuje preda mnom.

-I kao što je već u jutru sazdana noć, kao što je već u početku godine sazdan njen kraj, kao što je u sjemenu već sazdana odrasla biljka, i u rođenju čovjeka čitav njegov život i njegova smrt, tako je i u početku povijesti čovječanstva već sazdan čitav njegov razvojni put kroz sva buduća vremena. Polako sam počeo nazirati svrhu ovoga što mi je čuvar govorio. Polako sam počeo shvaćati to o savršenom redu i usuglašenosti stvari, i kako život funkcionira poput jednog besprijekornog mehanizma, u kojem je sve savršeno. A nakon toga sam rekao;

-Znanost danas prihvaća da je ljudski organizam toliko složen i divno uređen da je savršen. Priznaje i da je svijet toliko divno organiziran da je to savršenstvo.

Na ovo mi je čuvar odgovorio;

-Da. I što čovjek više gleda oko sebe, to više uviđa tu savršenost, dok na kraju ne bude u mogućnosti da je uvidi baš svugdje. Čudesan je to uvid u gotovo sve što postoji, koji pruža sliku savršene organiziranosti i logičnosti stvari, i to polako počinje razbijati iluziju nesavršenstva svijeta i života. Čudesno je to snažan udarac na svijest čovjeka.

-U pravu ste, -rekoh. -Prije su ljudi živjeli sa zamisli o općem neredu i neorganiziranosti svega u životu i svijetu, ali samo zato što im nije bio omogućen bliskiji pogled. Čovjek nije mogao imati uvid u planetarnu strukturu svemira, jer je svemir bio tako daleko prije otkrića teleskopa, a stanice i struktura organizma živog bića potpuno van svakog uvida do otkrića mikroskopa. A tako je bilo i sa mnogim dešavanjima u svijetu i prirodi, sve dok znanost nije toliko uznapredovala da bi mogla otkriti zakonitosti, pravilnosti i logiku u svemu što se događa u svijetu.

-Točno, -rekao je čuvar na ovo. -Uvid u to savršenstvo može očarati i preneraziti čovjeka i moćan je to instrument koji djeluje na njegovu svijest i na promjenu njegovih stavova prema životu. I što se više šire čovjekovi uvidi, to se više uviđa da je ta organiziranost, koja dostiže razinu savršenstva, sveprisutna. Možeš li naslutiti koji je smisao utvrđenosti čovjekove sudbine? Koji bi smisao mogao da se krije iza toga da mu netko drugi određuje sudbinu, a on tu ne može ništa izmijeniti i mora podnositi sve što ga u životu snađe?

Malo sam promislio o ovome što me je čuvar pitao, a zatim sam mu odgovorio;

-Ako je sudbina u potpunosti određena svakome od nas i ako sve što činimo, činimo u skladu s onim što je život usadio u nas i onako kako to okolnosti određuju, tada ne vidim druge svrhe tome nego da u čitavoj toj stvari postoji nešto što izjednačuje sve sudbine. A to se može postići samo jednim, ako svatko stiže na kraj puta, ako svatko stiže do prosvjetljenja i do spoznaje istine.

-Jedino to, -nastavih, -može dati smisao tome da Bog određuje našu sudbinu i da u životu ništa ne ovisi o nama samima. Jedino tako svi posta- jemo jednaki. I jedino tada postaje život pravedan prema svakome, jer kakav bi to život i Bog bili kad bi nekoga usmjerili putem koji će kasnije voditi ka istini, svjetlosti i slobodi, a drugoga uputili putem tame, iz koje nikad neće biti izlaza.

-U pravu si. Zaista je tako. Veličina života upravo je u tome što jednom svaki put obrne u suprotnom pravcu i što jednom svaki gubitak promijeni u dobitak, što jednom i najgušći mrak promijeni u svijetlost, i na kraju i najdublju bol pretvori u put ka sreći.

-Bilo bi lijepo da je tako, -pomislih, no mogao sam prihvatiti da je to zaista tako i povjerovati da to tako ide u životu. A zatim je čuvar nastavio govoriti;

-Čovječanstvo je jedna cjelina. Ljudski je rod biće koje prolazi kroz raz- doblja razvoja koja se smjenjuju određenim redoslijedom. Nakon zlatnog doba dolazi srebrno, nakon njega brončano, iza njega ovo mračno željezno razdoblje u kojem se svijet sada nalazi, a nakon njega opet će doći zlatno razdoblje.

-Doći će, ipak? Znači zbog toga sve ovo? -upitah zaprepašteno, jer ovo je bio odgovor na sve ono što mi je do sada objašnjavao.

-Da, čovječanstvo će stići do tog vrhunca svog duhovnog razvoja. A da bi to zlatno doba došlo putovi promjene povijesti moraju biti točno utvrđeni i mora biti utvrđeno sve ono što se događa u svijetu, jer će jedino tako dovesti do željene budućnosti. Da bi se to desilo životni put svakog čovjeka mora biti točno zacrtan. A na taj način će biti određena i sudbina cijelog svijeta, i sva događanja u njemu. Zbog toga postoji sudbina, zbog toga je svaki put određen, zbog toga sve što postoji mora imati svoj sudbinom utvrđen put i svaki čovjek mora biti točno onakav kakav je i činiti upravo ono što čini.

Zastao je puštajući me da razmislim o ovome što mi je rekao i da mi to sjedne, a nakon kraćeg je vremena rekao;

-Da bi povijest mogla teći predviđenim putem bezbroj stvari mora biti usklađeno. Možeš li zamisliti do kojih razmjera mora ići ta međusobna usuglašenost?

-Počinjem naslućivati.

-Iz tog se razloga svatko na svijetu mora roditi točno u onom trenutku u kojem se rodio i umrijeti točno u trenutku u kojem će umrijeti. I svi ljudi moraju raditi ono što rade, jer u životu ništa nije, niti može biti prepušteno slučaju. Sve u čovjekovom životu mora biti određeno, baš sve. Zbog toga mora biti utvrđeno sve što radi, vidi, osjeća, misli, želi ili čega se boji tokom čitavog svog života.

-Odnosno mora biti određena svaka sekunda onoga što se događa u njemu i oko njega?

-Tako je, -reče čuvar, i opet napravi malu stanku, kao da me pušta da mi sjedne sve ono što mi je do sada rekao, a nakon kraćeg vremena je nastavio;

-A da bi život postojao, svaki atom svijeta mora biti usklađena sa svima ostalima. A i svaka planeta i svaka zvijezda moraju biti usklađeni sa svim onim beskrajnim milijardama ostalih zvijezda i planeta u svemiru. Zato sve u tom životu mora imati svoj zacrtani put i životi svih bića moraju biti točno određeni, kao što su određene putanje svakog elektrona u atomu i kao što su određene i zacrtane putanje svih nebeskih tijela, da bi svemir mogao opstati, da bi život mogao teći i da bi uopće mogao postojati. A ova sveprisutna usklađenost pokazuje kako je sve što postoji međusobno vezano. Time su sve stvari, svi događaji, sva bića i svi svjetovi povezani jedni sa drugima i utječu jedni na druge, jer su dio iste cjeline. A ta je cjelina uređena na veličanstvenim principima i zakonima, na zakonima koji formiraju savršenstvo, jer da bi sve ovo moglo funkcionirati potrebni su red, redoslijed, ravnoteža i sklad u svakom kutku ovog beskrajnog svemira.

Slijedeća dvorana bila je potpuno prazna. Zidovi su joj bili crni. Ušao sam unutra i tada su se preda mnom počeli odvijati stravični prizori nasilja. Dvije vojske stajale su jedna nasuprot drugoj i žestoko su se sudarile, i u tom silnom naletu vojnici su sjekli jedni druge mačevima i probadali nepri- jatelja kopljima. Krv je tekla, mačevi su zveketali, a krikovi su se čuli na sve strane. Oni probodeni i rasporeni padali su na tlo, a silna se mržnja nadvijala nad čitavim poprištem ovog krvavog sukoba. Bitka je trajala i trajala, prorjeđivali su se redovi i jedne i druge strane, dok na kraju nije preostala samo šačica izranjavanih ljudi, a polje bilo prekriveno tijelima pobijenih. Gavranovi su se počeli skupljati na njihovim tijelima i kljucati meso sa nji- hovih kostiju.

Scena se zatim promijenila. Vidio sam spaljena sela, pobijene žene i djecu, razularenu gomilu kako proganja sirotinju i ubija je bez milosti, dok na kraju nisu ostala samo zgarišta i oni koji su ostavljeni da trunu na spaljenoj zemlji. Uz putove su stršali križevi sa onima razapetim na njima, a preživjeli su na lancima odvođeni u roblje.

Nakon ovoga vidio sam vitezove kako nasrću na druge vitezove, i opet su sijevali mačevi, a buzdovani lomili kosti i smrskavali glave. Ratnici su padali sa konja i izdisali, i opet su divlji bijes i strahovita mržnja lebdjeli nad mjestom gdje se odvijala bitka. I opet su gorjela sela, opsjedani gradovi bivali su srušeni do temelja, a svatko unutar njihovih zidina pobijen. Vatra je dokrajčila one koje mačevi i koplja nisu, a crni je dim kuljao sa svih strana iz spaljenih domova.

Scene bitaka smjenjivale su jedna drugu. Nizale su se bitke na kopnu i one na moru, u divljem sudaru brodova koji su topovima razarali jedni druge, dok je plamen gutao njihova jedra i dok su tonuli u dubine, povlačeći za sobom tijela mrtvih i ranjenih.

Kako su se vremena mijenjala, mijenjali su se i načini ratovanja, samo je jedno ostajalo isto, anđeo smrti koji je pratio svaku bitku, i nepregledan broj ubijenih i osakaćenih. Vidio sam zatim vojske koje postrojene jedna prema drugoj koračaju u bojnim redovima uz zvuke bubnjeva, dok topovi gruvaju, a puščane cijevi sijevaju i siju svoj smrtonosni sadržaj, i vidio sam one koji padaju pokošeni i razneseni. I opet se kaos širio selima i gradovima, opet su oni jači palili, pljačkali i klali one slabije i nezaštićene, koji su u panici bježali od krvožednih progonitelja, a nisu imali kamo uteći. I opet su nakon svega ostajala samo zgarišta i polja prekrivena tijelima mrtvih. Vidio sam strašna klanja, strašne prizore besprimjerne brutalnosti i divlju rulju koja uništava sve pred sobom. Vidio sam ratove, opsade i bitke, vidio sam scene mučenja zarobljenih, nabadanja na kolac i spaljivanje živih ljudi. Vidio sam kolone robova koje su dopremane na brodove i prenošene na drugi kontinent, i tamo pretvarane u radnu stoku koja izdiše pod udarcima bičem, i vidio sam kako jedna rasa uništava drugu desetljećima, stoljećima, otimajući joj zemlju, ubijajući bez milosti, istrebljujući bez imalo grižnje savjesti. I vidio sam rovove, topove, tenkove i mitraljeze kako kose tisuće i desetine tisuća mladih ljudi, bojne otrove bacane na neprijatelja, plamenobacače kako ih spaljuju, granate kako ih komadaju. I vidio sam avione kako bombardiraju gradove sijući strah i smrt, dok se čitavi kvartovi urušavaju, oklopna vozila koja gaze ljude i logore u kojima su nestajali milijuni. Vidio sam oružja strahovite razorne snage, sukobe u koje je uvučen cijeli svijet i gljive koje su se uzdizale nad gradovima i sravnile sve pred sobom.

Vidio sam užas, smrt i bijedu, vidio sam stravu, nasilje, bijes i mržnju, vidio sam pakao koji se širio Zemljom, i tako je išlo iz naraštaja u naraštaj bez kraja, bez prestanka. Vidio sam svijet nad kojim se nadvijao mrak crnji od najcrnje noći, i one koji su se nadali da će sve to stati, a nije prestajalo, samo se nastavljalo u nedogled.

Bio je to mrak koji je prekrivao tisuće godina povijesti, no zatim se taj mrak počeo povlačiti, a svijetlost je počela prosijavati kroz njega. Svijetlost je postajala sve blistavija, a mraka je najednom nestalo. Bila je to svijetlost blistava, čista i savršena, i potpuno je razorila mrak prethodnih doba, a zatim se ukazao sasvim drugačiji svijet. Preda mnom se ukazao predivan svijet lišen mržnje, ratova i bijesa, svijet u kojem nije bilo oružja, u kojem su ljudska srca pronašla utjehu i mir, i u kojem se moglo slobodno disati i uživati u životu, u kojem se moglo dostojanstveno živjeti i biti sretan. Vidio sam suncem okupani svijet i zlatni sjaj u svakom njegovom uglu, i vidio sam radost na ljudskim licima i osjetio ljubav u ljudskim srcima. Bio je ovo divan prizor, kao u snu, bio je ovo nagovještaj nečega što će jednom doći, novog zlatnog doba čovječanstva, nove blistave zore.

I opet sam vidio savršeni svijet i savršenstvo u funkcioniranju stvari u životu, a čuvar mi se ponovo obratio ovim riječima, nadovezujući se na ono što je ranije govorio o savršenstvu;

-To savršenstvo i logika su sveprisutni i nema ničega što im nije pod- ložno. Jedino nas je to što smo stvari vidjeli na drugačiji način priječilo da to prihvatimo.

-Volio bih, -rekao sam mu na ovo, -da mi nešto kažete o zabludama koje prekrivaju našu svijest.

-Dobro, kako želiš, -rekao je klimajući glavom. -Do sada već znaš o čovjekovim zabludama da je sve zlo, bolno i besmisleno. Još je jedna zabluda koja prekriva našu svijest, a nastaje kao posljedica toga da stvarima i ljudima sudimo prilagođeno našim vlastitim mjerilima, i da smislenim vidimo i vrijednost pripisujemo samo onome što sami smatramo vrijednim. Čovjek je uvijek sklon toj podjeli na dobro i zlo, na vrijedno i bezvrijedno, i korisno i nekorisno, zato jer ne promatra stvari povezane s njihovim posljedicama i ne želi priznati da sve što postoji ima svoju vrijednost.

-I da sve što nam se desi ima neku ulogu u našem životu? -dodao sam.

-Točno. A shodno takvoj podjeli i ljude se dijeli na one čiji su životi puni uzvišenog smisla i one čiji su životi bezvrijedni. Skloni smo osporavati vri- jednost svemu čemu ne možemo proniknuti u pravu svrhu.

-A takvih stvari je još uvijek mnogo, -rekoh.

-Da. Čak i u svetim knjigama mogu se pronaći takvi primjeri. Čak su i drevni mudraci bili skloni takvoj podjeli. I ondje se govori o tome kako u životu postoje dvije staze. Prva od ovih je po njima staza mudrosti, a druga staza neznanja. Svaka od ovih staza vodi različitim krajevima. Tko hoda stazom mudrosti, stoji ovdje zapisano, stiže do kraja puta, a tko ide stazom uživanja, živeći u neznanju, taj besciljno tumara djetinjast i bezobziran, zaveden obiljem. I tako luta od smrti do smrti i nikad ne dostiže kraj.

-Poznato mi je ovo, -rekoh.

-No zar nisu svačija djela sudbinom određena, -rekao je, -jer život tako želi, jer Tvorac tako želi? Nisu li svačije želje sudbinom određene, jer život i Tvorac tako žele? Nisu li svačiji snovi i svačije misli sudbinom određene, jer tako treba biti, jer tako u mudrosti svojoj Bog želi?

-Vjerujem da jesu, -rekoh, složivši se sa njim.

-I nije li nas Tvorac sam uputio putem neznanja ili putem mudrosti? - govorio je dalje.

-I sa ovim se mogu složiti, -rekoh zamišljeno.

-Kako bi tada onaj tko hoda stazom mudrosti mogao zaslužiti da dospije u svjetove vječnog blaženstva i ostati tamo zauvijek, kad zasluga nije njegova, već Tvorčeva? I kako bi onaj tko hoda stazom neznanja mogao vječno ostati u tamnim svjetovima zlobe i neznanja, kad nije njegova zasluga što je krenuo tom stazom, već Tvorčeva? Može li sudbina praviti takve razlike među ljudima, i jedne poslati na jedan put i zauvijek ih nagraditi zbog toga, a druge poslati na drugi put i zauvijek ih kazniti zbog toga? Može li Tvorac biti tako nepravedan i praviti takve razlike među ljudima?

-Pa ipak jedni idu jednim putem, a drugi idu drugim putem. Zašto je to onda tako? -upitah ga u želji da mi malo razjasni svoju misao.

-Da, tako je, ali nije li svatko tko sada hoda stazom mudrosti u svojim ranijim životima hodao i stazom uživanja i neznanja? I žudio za zemaljskim stvarima i bogatstvima, bio neznalica i bezobziran i lutao od smrti do smrti ne shvaćajući život, ne vidjevši jedinstvo svih stvari i ne uočavajući vlastitu božansku prirodu?

-Dobro, možda i je, -rekoh pokoleban njegovim riječima.

-I nije li onaj tko sada teži nebeskom u nekom od svojih ranijih života težio i zemaljskom? Nije li onaj tko je sada mudar i dobar, nekad ranije morao biti i slijep i zaveden? I nije li onaj tko je sada duhom velik, nekad ranije morao biti i malen i beznačajan?

-Valjda je doista bilo tako.

-Nisu li tada i staza neznanja i staza mudrosti dio istog puta? Nije li staza neznanja ona koja prethodi stazi mudrosti? I nije li zemaljsko ujedno put ka nebeskom, prolazno put ka vječnom, a neznanje put ka znanju? -upita me, dovršavajući svoju misao.

-U redu, uvjerili ste me.

-Stoga nema dobre ili loše karme, dobrog ili lošeg puta i dobrog ili lošeg čovjeka, jer svaka karma, svaki put i svaki čovjek dio su nečega savršenog, dio su božanskog bića.

-Pa ipak, svi smo mi još daleko od prosvijetljenosti i od duhovne zrelosti,

-rekoh s laganim negodovanjem.

-Da, ali se svaki čovjek u ovom trenutku nalazi u svom duhovnom razvoju točno ondje gdje se treba nalaziti.

Ovo što sam čuo poprilično me je zateklo. To je umnogome mijenjalo stvari i moje nekadašnje stavove o ljudima činilo sasvim pogrešnima.

-S tim uvidom spada sa tvojih očiju i posljednji veo zablude o životu. Time prestaje postojati i ono posljednje utočište koje je nalazila tvoja želja da svijet vidiš surovim mjestom u kojem ključaju nečovječnost, brutalnost i općenito sva zla i svi nedostaci koje ljudi mogu imati. A njih nije mali broj. Time nestaje i posljednja stijena o koju se moglo zakačiti sidro tvog nezadovoljstva i razočaranosti svijetom i ljudima. I ta malena izmjena u uglu iz kojeg promatraš stvari čini nemoguće. Nesavršeni svijet čini savršenim, grješne, izgubljene i zabludjele ljude čini jednostavno onakvima kakvi u danom trenutku trebaju biti, a mrak koji je prekrivao put čovječanstva kroz povijest jednostavno pretvara u zadnje otkucaje noći prije nadolazećeg svi- tanja. I sada pogledaj još jednom kako se taj put odvijao i kuda vodi. Pogledaj taj proces promjene koji je nakon nekadašnjeg zlatnog doba donio svijetu srebrno, nakon njega brončano, pa ovo sadašnje mračno doba, mračno toliko da je uspjelo prigušiti sve odsjaje ranijih svjetlijih doba. A i onog tek nadolazećeg, novog zlatnog doba. Da, to je ono što još čeka da se ostvari, a čemu put vodi neminovno, jer putu je tako određeno i kao takav je opisan i u Vedama, a i u Bibliji, i u vjerovanjima mnogih naroda širom svijeta. Mnogi su narodi vjerovali u ciklički razvoj povijesti, u kojem će se jednom opet vratiti zlatno doba. A svastika je simbol koji označava upravo to, cikličko ponavljanje etapa u ljudskoj povijesti, pored toga što još označava i vječito obnavljanje života, bez kraja, bez konačnog uništenja ili propadanja. A taj simbol zajednički je narodima svih prostora svijeta i provlačio se tokom povijesti kroz sva vremena. To je ono drevno znanje zajedničko svim narodima i kulturama, onaj ostatak nekadašnje prareligije, zajedničke svima. Taj simbol i ta vjerovanja bili su univerzalni i sveprisutni. A i Biblija i Kur´an, i Vede i Talmud navještaju silazak božanstva na zemlju, dolazak novog razdoblja mira, ljubavi i sreće, i oni navještaju taj trenutak.

-Bilo bi lijepo kad bi bilo tako, -rekoh, iako još nisam bio do kraja uvjeren u sve ovo.

-Da. to je ono što svatko priželjkuje, iako su mnogi prestali vjerovati. To je ono čemu se svatko nada, to je ono što svatko sanja, a netko se možda nejasno prisjeća iz davnih vremena i sluti, osluškujući duboko u sebi žubor glasova koji navješćuju dolazak novog proljeća. To je ono što se ne može izbjeći. To je cilj kojem idemo, to je sudbina svijeta i svih ljudi.

-Ali da li to u ovom trenutku mijenja nešto bitno, ako će se sve ovo desiti tek jednom u dalekoj budućnosti? -upitah s određenom dozom ironije u glasu.

-Naravno da mijenja, jer jednom kad budućnost više nije neizvjesna, a s njom ni sudbina čovječanstva, tada sve dobiva novi smisao. Tada nada i vjera u bolje sutra više nisu pusta nadanja i tlapnje već stvaran nagovještaj neizbježnoga, koje samo treba sačekati, koje svakako treba doći, kao što je nakon noći neizbježno da će doći novi dan. To je onaj vrhunac puta, koji opet nije njegov završetak, ali je njegov najbogatiji i najsvjetliji dio, koji slijedi nakon ove etape prekrivene mrakom na kojoj se sad nalazimo. To je onaj neizbježni dio puta koji se ne može zaobići i koji ne može vječito izmicati pred nama, već tek onoliko dugo koliko je određeno, tek dotle dok ne dođe čas da zakoračimo u to zlatno doba.

-A spoznaja savršenstva? Koliko ta spoznaja nešto mijenja? –upitah, iako sam bio siguran da čuvar i za ovo ima dobro obrazloženje.

-Mijenja, -rekao je on, -i to mnogo, jer savršenstvo je ono koje razbija iluziju o nedorečenosti i besmislu života i iluziju o podjeli stvari i ljudi na bolje i lošije. U takvom životu gdje svatko stiže na kraj puta više nema onih koji nemaju duhovnih vrijednosti i onih koji su slijepi i zalutali, jer je sve to prolazno, i na kraju vodi mudrosti i probuđenosti. U takvom životu više ne postoji bolji i lošiji put, jer dosegnuti stupanj mudrosti i drugih vrlina nije nešto što je osobno dostignuće čovjeka i nešto što je dano samo nekima, već je to nešto što mu je dano božjom voljom i nešto što će prije ili kasnije biti dano svima. A svaki se čovjek u svom duhovnom razvoju i svom sazri- jevanju nalazi upravo na onoj etapi na kojoj se i treba nalaziti. I to je ono čime su svi ljudi izjednačeni. I pri takvom sagledavanju stvari nestaju svi razlozi za osjećaj superiornosti ili inferiornosti i nestaju svi razlozi za zam- jeranje ljudima i životu.

-Znači, stvari će se desiti tek kad im bude vrijeme za to?

-Da, ni prije ni kasnije, jer drugačije i ne može biti.

-A to opet vodi do zaključka da ne treba kriviti ljude što su takvi kakvi jesu, jer u ovom trenutku drugačiji i ne mogu biti, -rekoh, konačno prihva- tivši čuvareve riječi.

-I upravo to je ono najdragocjenije saznanje koje proizlazi iz ovoga, da stvari imaju svoj ritam razvoja i napretka. Čovjekovo duhovno sazrijevanje odvija se kao proces koji je dugotrajan i ne treba očekivati od ljudi nešto za što još nisu zreli, kao što od djeteta ne treba očekivati da radi stvari za koje mu još nije vrijeme. I nitko ne bi trebao kriviti sebe zbog nečega što još nije napravio, jer vrijeme za to će ionako doći kada uvjeti za to sazriju.

-Znači mi ipak jesmo savršeni, iako se ne čini da je tako? -zaključih.

-Gledaj, biti nesavršen znači biti drugačiji nego što bi trebao biti, i is- tovremeno lošiji nego što bi mogao biti. No ništa u životu nije drugačije nego što bi trebalo biti, niti lošije nego što bi moglo biti. I to se može uočiti ako se stvari promotre u konačnim razmjerima. I ako se uzme u obzir da je sve podložno promjeni i da je sadašnje stanje samo put ka novom zlatnom dobu i dostizanju svjesnosti koja je oslobođena svih predrasuda i ograničenja.

Iako sam sve ovo mogao razumjeti, jer mi je bilo tako slikovito prikazano, ipak se jedan djelić moga bića, zaostao u meni iz prošlosti, bunio protiv ovoga i odbijao je sve ovo prihvatiti u cijelosti. Dobro sam se zamislio nad onim što mi je rečeno i nakon kraćeg vremena upitah čuvara;

-Ako je sve što se događa božja volja, ako se sve događa planski, i tu nema nikakve greške i nikakvog previda, zar je tada svijet u kojem živimo savršen svijet? Zar je ijedno razdoblje u povijesti čovječanstva bilo savršeno? Je li ovo najbolje što Bog može stvoriti?

-Upitaj se, -reče na to čuvar hrama, -što je to savršenstvo i imaš li uopće ispravnu viziju toga što bi savršenstvo trebalo biti? Da li bi to bio svijet u kojem ne bi bilo siromaštva i nepravde, i u kojem bi svi vječno živjeli i imali sve što zažele? Da, to bi bio idealan svijet i idealan život. Ali zar duša nije besmrtna? Zar se ne vraćamo uvijek natrag u život?

Nakon ovih riječi čini se da su se u meni svi djelići mozaika konačno posložili. Počeo sam sada povezivati sve svoje nekadašnje slutnje i zamisli, i začudo sve su se one uklapale u jednu cjelovitu zamisao.

Tada sam uvidio da je ovo uistinu odgovor koji sve objašnjava, jer be- smrtni jesmo, pa vremena imamo beskrajno mnogo. U svom tom vremenu možemo proživjeti bezbroj različitih životnih priča, svaku na drugačiji način. U tom beskrajno dugom vremenskom periodu sve se može ostvariti i dobiti. Zar nam to ne omogućava da živimo na sve one načine na koje je moguće živjeti? Zar biće koje sve ovo može ostvariti ima ijedan razlog da bude nesretno, da se osjeća zakinuto i da misli da mu nešto nedostaje u životu? Ako su nam pruženi beskonačnost i beskraj tada su nam pružene sve mogućnosti, dana su nam sva zemaljska blaga i sva duhovna znanja, pružena su nam sva tjelesna zadovoljstva i užici, ostvareni su nam svi snovi i zado- voljene sve želje. Može li itko sanjati da dobije više od ovoga? Može li itko tražiti bolje savršenstvo? I mogu li život i Bog pružiti više od ovoga?

-Ali ako svako zlo u sebi krije i neko dobro, ako su i staza mudrosti i staza neznanja dio istog puta, ako nirvana nije jedino čemu vrijedi stremiti kao konačnom ispunjenju, jer to nije kraj puta već samo njegov dio, i ako se sve dobro i sve loše događa zato jer tako želi Tvorac, što je tada ono što vodi kroz život? Zašto hodamo stazama kojima hodamo? -upitah čuvara. Želio sam da mi razriješi još ovu jednu nedoumicu.

-Razumijem što te muči. Karma nije nešto što smo zaslužili na osnovu dobrih ili loših djela, jer su i loša ili dobra djela određena karmom, a zlo i dobro samo su površna podjela i površno razdvajanje ljudi, djela i sudbina, dok oni u svojoj suštini nemaju tu podjelu.

-Što je uopće tada karma? -pitao sam ga zbunjeno.

-Karma je slijed događaja. Ljudska karma jest posljedica djela, ali ne na taj način da je loša karma nekome dodijeljena na osnovu loših, a dobra karma na osnovu dobrih djela, već je to samo nizanje događaja od kojih svaki nastaje kao posljedica prethodnog i vodi ka idućem.

-A koji je tada smisao karme?

-Smisao karme i zakon koji vodi iz života u život nije tada dobro i zlo već promjena sama, promjena i preobrazba svega postojećeg iz jednog oblika u drugi, dok se ne iscrpe sve mogućnosti te promjene.

-To znači da prelazak iz života u život nije lutanje, ni zaslijepljenost i neznanje? -počeh shvaćati.

-U pravu si, nije, već je to promjena životodavnog Duha, koji ispunjava sve što postoji, iz jednog oblika u drugi. Ta je promjena vječna, događa se svemu što postoji i strogo je određena. Ima svoj put, cilj, smisao i opravdanje. Odvija se po točno utvrđenim pravilima oduvijek, a odvija se s ciljem da se doživi život i da se proživi i osjeti, vidi i sazna sve što se može proživjeti i vidjeti, osjetiti i saznati. Ta se promjena odvija s ciljem da se prođe čitav put, da se osjeti život u svakom vidu i svakom obliku, i da se zaokruži slika. I da se nakon svega toga od individualnosti i ograničenosti tijelom i umom kojima vlada pojam jastva dospije do jedinstva sa svime što postoji, sa čitavim božanskim bićem. A kad se spojimo s njim shvatit ćemo da se ustvari nikad nismo ni odvajali od njega i da smo oduvijek bili jedno s njim. Jedino što nas je dijelilo od njega bilo je to što tog jedinstva nismo bili sv- jesni. Na tom putu mora se biti i zao i dobar, -nastavio je, -jer zlo na kraju vodi dobru. Mora se biti i slijep i probuđen, jer mrak vodi ka svijetlu i buđenju. Na tom se putu mora biti i neznalica i mudar, jer neznanje vodi znanju. Mora se biti i izgubljen i pronađen, jer tražimo zato što smo izgubljeni. I mora se biti i taman i svijetao, jer su i tama i svijetlost, i noć i dan dio iste cjeline.

I ponovo sam tada vidio univerzum i nas kao dijelove tog univerzuma i kao one u kojima se odražava čitav život. Ponovo sam sve nas vidio kao one koji u sebi nose sve što postoji i koji su puno više nego što se ispočetka čini, a ne samo bića koja su ograničena na tjelesnost i svoju vlastitu individualnost, odnosno na svoj vlastiti svijet osjećaja, misli i želja.

-Znači naš je životni put najobičnija promjena? -rekoh.

-Taj put je promjena, razvoj i napredak. I svaki put vodi prema naprijed. Svaka sudbina vodi ka sazrijevanju, ka spoznaji i na kraju, ka istini. I svako zlo koje postoji, postoji samo u očima ljudi, jer proizlazi iz ugla gledanja smrtnog i ograničenog bića, koje zbog svoje smrtnosti osjeća tugu. Svaka bol proizlazi iz svijesti o zasebnosti. Pa ipak, sve to nije ni zabluda ni boravak u svijesti o individualnosti po nekoj kazni ili zloj sudbini, već samo prelamanje zrake života kroz svakog od nas, a svaka od tih zraka ima isti početak i isto ishodište. Te zrake potiču od svjetlosti božanskog bića, svjetlosti koja se dijeli na mnoge zrake, mnoge živote i mnoge sudbine.

-A toliki ljudi žive u uvjerenju da je život lutanje i zastranjenje od is- tine.

-Možda, no ipak on to nije. Vjeruje se da je jedanput u prošlosti čovjek napravio grešku i dao se povesti za niskim nagonima i niskim strastima, pa se time osudio na vječno lutanje. Ali nije tako, jer to nije bilo do njega, već mu je tako bilo dano. I svi su to prošli, bez razlike. A i zašto bi ljudske strasti bile niske? Ako ih svi imaju one su tada prirodne, zar ne? Tako da život nije lutanje, ni zabluda ili zastranjenje od istine, ni udaljavanje od božanskog bića ili utonuće u laž. Život nije potonuće u varku postojanja, iz koje nekog put vodi van iz te varke, a nekog ne. Put je to kojeg nam određuje sam Sve- višnji, prividno se dijeleći u razne živote i sudbine, prividno umanjujući svoju veličinu na razne oblike i razna bića. No svi ti umanjeni dijelovi ap- soluta u savršenoj su ravnoteži i međusobnom skladu, i oduvijek su dijelovi tog vrhovnog bića. Nikad ne nestaju iz njega, nikad ga ne napuštaju i nikad se ne gube sa svoga puta. Oni nikad ne napuštaju savršeno, božansko i vječno. Uvijek su njegovi dijelovi i uvijek su jedno s njim.

-Znači, naš život je put bez kraja, ali ne nesavršeni put iz kojeg je jedini izlaz odlazak u nirvanu, već je to put savršen u svakom svojem dijelu?

-Da.

Ipak, u meni je ostala još jedna dvojba. Nisam mogao zamisliti kako će teći promjena svijesti ljudi ka boljem, ka tome da ćemo svi jednom postati probuđeni, osviješteni, plemeniti, zadovoljni i puni ljubavi, i na kraju sretni, i tako stvoriti jedan divan novi svijet, kad sve ono što se do sada događalo i sve ono u što se svijet trenutno pretvara govori suprotno od toga.

-Ipak, ne mogu zamisliti kako će to ići. I ne mogu zamisliti da će jednom nestati svega zla na svijetu i svega onoga što već toliko dugo guši život u nama svima, -izrekoh svoju sumnju čuvaru.

-Ići će malo pomalo, skupa sa promjenom u čovjekovoj glavi.

-Pa ipak, što bi se moralo desiti da se ovo ostvari?

-U stvari ne treba toliko puno kao što se čini. Čovjek čitav svoj život proživi sa vlastitom zamisli o nelogičnostima u svijetu i sa uvjerenjem u besmisao vlastitog postojanja. Koliki je to samo teret. Koliku razornu moć ima takvo razmišljanje, i kakve teške posljedice izaziva. Oduzima svaku ljepotu njegovom životu i ne da mu ni malo mira. No za sve to ustvari ne postoji prava osnova, jer niti je život besmislen niti je išta u svijetu nelogično. Zamisao o besmislu i nelogičnostima rađa u njemu emocije poput tuge, očaja i nezadovoljstva. A kad ove emocije u njemu nestanu, oslobađa se konačna emocija, ljubav, apsolutna ljubav prema svemu i svakome.

-Ali kako to postići?

-Promotri malo ljude. Kad je netko veseo, takav je jer ga u tom trenutku ne opterećuju brige i problemi. Kad je sretan, takav je jer su zadovoljene njegove želje i potrebe. Kad je miran, takav je jer nema strahova koji bi mu remetili mir. A konačna vedrina, konačna sreća i konačni mir postižu se kad nestane svih briga, problema i strahova i kad se ispune sve želje i potrebe. A život sve to omogućuje svakome od nas.

-Znači spoznati da nam život pruža sve je ono što nas može umiriti?

-U pravu si. Filozofski stavovi i znanja o pravoj prirodi života su oni koji mogu osloboditi čovjeka. I sreća i nesreća, i zadovoljstvo i nezado- voljstvo proizlaze iz određenog stava prema svijetu i ljudima i iz određenih očekivanja koja imamo prema životu, i koja ili su ispunjena ili to nisu. Patnja i bol proizlaze iz osjećaja neispunjivosti želja i iz osjećaja besmisla života i njegove nepravednosti. Ako se ti uzroci eliminiraju pravilnim shvaćanjem života, time nestaju sve naše osnove za patnju, jer kad nestane filozofskog uporišta na kojem gradimo svoju bol, nestat će i boli!

-Možda je to zaista tako, -pomislih, -no sve mi to zvuči previše jednos- tavno i previše nedostižno. Ali možda će u većem vremenskom periodu ipak doći do toga, jer svijet je već i prezasićen zlom i ljudi vape za promjenom na bolje. Svima to treba i svi to žele, samo još ne znaju kako to postići. No ako sve ima svoj ritam razvoja i sve dolazi u svoje vrijeme, i ako je novo zlatno doba doista neminovnost, onda će se to malo po malo morati početi ostvarivati.

I opet čuvar kao da je naslutio moje misli, pa je rekao;

-Svako nasilje prema ljudima proizlazi ili iz straha od ugroženosti s nečije strane ili iz uvjerenja da su pripadnici nekog naroda ili skupine ljudi manje vrijedni, bilo u intelektualnom pogledu, bilo u pogledu dostignutog kulturnog, gospodarskog i civilizacijskog nivoa. A to ljudima služi kao izgovor da se pripadnike nekog naroda, neke vjere, rase ili spola mrzi i prezire, zbog čega se ne poštuju njihova ljudska prava, njihovo dostojanstvo i njihov život. A smatrati bilo koga manje vrijednim može proizaći samo iz silnog neznanja i duboko ukorijenjenih vlastitih predrasuda. I iz vlastite ograničenosti. Ali od traženja razlika, što uzrokuje stvaranje predrasuda i dovodi do podjela, misli ljudi jednom će evoluirati ka shvaćanju povezanosti i nerazdvojivosti svih onih koji nastanjuju ovaj svijet i ka shvaćanju njihove neophodnosti jednih drugima. Kad čovjek shvati da su svi ljudi jednaki, početi će ih cijeniti kao sebi ravne i tada će ih i bolje razumjeti i više poštovati i voljeti. A tada će nestati nasilja, predrasuda, nepovjerenja i mržnje. Doba mira i ljubavi, doba Isusovog i Budhinoga puta nije tako daleko i uskoro će zaživjeti u svijetu. Pogledaj pred sebe, budućnost je već ovdje, iako ti se čini da ona tek treba doći. Kad se ukaže istina i kad se iza svega što je dosad bilo i što će biti ukaže božanski sjaj, neće više biti razloga za strah i mržnju, nesigurnost i unutrašnju rastrzanost. Kad se to desi, kad svi ti osjećaji nestanu iz srca i uma, u njima ostaje samo ljubav, i to je kraj razvoja.

Volio bih da to bude tako i ima nešto u ovome što mi je čuvar rekao. Za- ista je tako. Toliko smo opterećeni zamišlju da je svijet zao i da ide ka svojoj propasti da postajemo silno nesretni zbog toga, pa i beskrupulozni, ali izlaz ipak mora biti moguć. Na kraju, on je zaista nagoviješten u svetim knjigama i moglo bi biti da će zaista tako i biti. Ni mrak ne može vječito potrajati. To se jednom mora promijeniti.

Čuvar je nakon ovoga rekao;

-Jednom kad se otkrije smisao stvari koje su nas zadesile, kad se otkrije što stoji u njihovoj pozadini i kad se spozna da nema razlike između onoga što smatramo našim, ljudskim i prolaznim, i između Božanskog, vječnog, svijetlog i uzvišenog, tada se sve mijenja. Jednom kad se spozna koji je cilj koji stoji pred svima nama tada mrak prestaje biti mrak i postaje put ka svjetlosti.

-A bol prestaje biti bol i postaje prolazno stanje duha koje vodi ka konačnoj sreći, -zaključih iz rečenoga.

-Uistinu. I sve ono zlo, mračno i bolno u životu tada dobiva sasvim novo značenje i novi smisao. I sada, s tom spoznajom, kad se stigne do tog trenutka i kad se čovjek osvrne, sve ono iza njega izgleda drugačije od onoga kako je nekad zamišljao. To je onaj čudesan trenutak spoznaje koji mijenja bit doživljenih stvari i doživljenih boli i baca drugačije svijetlo na sve. To je trenutak koji mijenja bit svijeta oko nas i bit svega što se događa u životu, i time nas mijenja iznutra. Ako se svijet uspije vidjeti kao mjesto u kojem nema nikakvih nelogičnosti, takav se svijet može voljeti. A upravo je to njegova prikrivena suština. Da, ona konačna stvarnost beskrajna je ljepota. Moći to vidjeti, dočekati taj čas, dospjeti na to mjesto na životnom putu znači dostići najuzvišenije blaženstvo koje ljudsko biće može doživjeti. To je najveći dar života, najveća sreća i najveće ushićenje, koje skida sav teret prošlosti sa duše, briše svaki spomen zla iz srca, ukida sve nelogičnosti u svijetu, stvari postavlja na svoje pravo mjesto i život pretvara u divnu bajku. Doživjeti taj trenutak, vidjeti život kao takav, lišen svega zla, vidjeti svijet kao takav, lišen svega nesavršenog i nepravednog, i vidjeti sebe kao neproc- jenjivog, a i sve druge ljude isto, nešto je što kida sa duše sve okove i u srcu ne ostavlja više prostor ni za kakav nemir i bol, i ostavlja golem prostor otvoren samo za ljubav. A pošto je put isti za svakoga, pošto će prije ili kas- nije svatko proći kroz ista stanja duha i kroz iste stupnjeve razvoja svjesnosti o pravoj prirodi života, tako će taj trenutak dočekati svakoga. I s tim spoznajama uzroci gnušanja nad životom i svi izvori frustracija i unutarnjih borbi u nama, koji su se odražavali i na općenitu sliku života i uzrokovali tolike ratove i toliku silnu patnju, jednostavno će izgubiti svoje temelje.

U tom trenutku osjetio sam ushićenje i nadu da bi ovaj svijet jednom zaista mogao zablistati novim svjetlom. Dovoljno je za početak odškrinuti vrata i pustiti da uđe malo svjetlosti u ovaj mrak koji nas prekriva, i dopustiti ljudima da vide i drugačiju alternativu, da povjeruju da će jednom biti moguće promijeniti svijet na bolje. I biti će sve više onih koji će se zalagati za takav svijet, sve više onih koji će mariti i koji će doprinositi tome da se to i ostvari.

Začuh tada ponovo čuvareve riječi;

-Život odnosi pobjedu nad smrću. Iza svakog umrloga i ubijenoga smi- ješi se ponovo rođeni, jer ovaj jedan život nije kraj priče, i ne ostaje sve na tome. I u tom trijumfu života nad smrću, u tom trijumfu istine nad zabludom i u toj izjednačenosti putova poništavaju se svi razlozi za bol i patnju. Povi- jest puna ratova, bijede i patnji tolikih naroda i naraštaja tada postaje samo igra vječnosti, igra bez pravih posljedica, igra u kojoj je svaki gubitak bio samo prividni gubitak. I svaka smrt i nepravda bili su samo prividno takvi, jer svi oni koje je povijest pomela sa scene, svi oni silno napaćeni, izigrani, obespravljeni i umoreni strašnom smrću, svi su oni još tu. Još uvijek hodaju, dišu i žive među nama negdje na ovom svijetu. Ili nekom drugom.

Da, slagao sam se sa ovim što sam čuo i duboko sam vjerovao u to da je to zaista tako. I nešto se u meni pokrenulo.

Nakon ovoga što sam čuo, svijet i život, i ono što sam nekad davno smatrao zlim, nedovršenim i besmislenim, sve je to sad blistalo preda mnom u drugačijem svijetlu. Znao sam sada da pojam božanskog obuhvaća puno više od dobrog, svijetlog i čistog, zlom nedotaknutog, jer on obuhvaća i ono zemaljsko, tamno i uprljano grijehom. No ta činjenica ne pobija savršenstvo i uzvišenost božanskog, već ga samo proširuje i daje mu novu dimenziju.

I opet sam čuo glas čuvara hrama;

-Sada možeš shvatiti da ne postoje glupi ljudi, već samo oni koji različito razmišljaju. A razlika mišljenja i stavova ne označava nečiju glupost ili plitkost, već otkriva raznolikost ljudskih karaktera i svjetonazora, -a nakon ovoga je dodao;

-Kad u tebi predodžba izgubljenosti bude vremenom potpuno zamijen- jena osjećajem pripadanja svijetu i kada naučiš voljeti one dijelove svojeg života u kojima si bio nesiguran, očajan, povrijeđen i ograničen u svojim stavovima, ili grub prema drugima, tada ćeš moći voljeti i sve druge ljude koji u sebi imaju te iste osjećaje i postupaju na taj isti način.

-To neće biti tako jednostavno, -rekoh.

-Najteže je od svega, -nadodao je, -shvatiti i pomiriti se s tim da je ap- solutno sve u životu ispravno, da je sve na svom mjestu i onakvo kakvo treba biti. Ali kad to shvatiš, shvatit ćeš i da je svatko neophodan. Shvatit ćeš to kad prestaneš biti ogorčen i ljut na sebe, na druge ljude i na život. I kad to shvatiš, bit ćeš spreman za apsolutnu ljubav prema svim ljudima, i općenito prema svim bićima. Tek tada će ti biti omogućeno da ispravno razumiješ život, ljude i svijet, i na taj način će rasti u tebi suosjećanje, ljubav i razumijevanje prema svim ljudima, a i njihovim prividnim manama i ne- dostacima. Ta će ljubav na ovaj način rasti u tebi do neslućenih granica i obuhvatiti svako biće i svaki kutak svijeta. Ispravno shvaćajući, ispravno gledajući, čisto osjećajući, srca punog ljubavi i razumijevanja moći ćeš vid- jeti da u dnu svih stvari leži tajna ne iskvarenosti svijeta i života, već njihove veličine, blistavosti i ljepote, ljepote koja prevazilazi tvoju moć poimanja. Znači tako će to ići. Volio bih zaista dospjeti do takvog stanja duha i vidjeti svijet i život takvim, no ako je to i moja a i sudbina drugih ljudi, onda će se to svakako desiti. A tada će se doista sve promijeniti. Tada će spasti golemi teret sa naše duše i moći ćemo biti bolji i sretniji ljudi.

-Utvrđenošću puta i određenošću sudbine nije nam ništa oduzeto, -rekao je čuvar, -već je upravo na taj način sve dano, jer da je pušteno da svatko od nas ide kako zna i kako želi, netko bi stigao na kraj puta, a netko ne bi. Nečiji bi život tada imao ljepotu i važnost, a nečiji ne bi. I mnogi bi se izgu- bili, a tek mali broj njih bi se pronašao, ako bi se uopće itko pronašao. No ako je put određen, tek time je isti za sve i tek tada su svi ljudi i svi putovi jednaki. I tek time sve dobiva smisao.

-Da, u nama postoji iskonski strah da nam je time što nam Bog određuje sudbinu oduzeta slobodna volja, -rekoh čuvaru, na što mi je on odgovorio;

-Sloboda se poistovjećuje sa slobodom izbora, no sloboda izbora znači kaos i besmisao, a s druge strane određenost i utvrđenost puta znače logiku i smisao. Jedno znači biti dio kaosa, a drugo znači biti dio savršenstva. U utvrđenom putu je sloboda, jer kad se otkrije smisao utvrđenog puta, otkriva se da nam pripadaju vječnost i beskraj, i sve unutar njih. A to eliminira zamisao da nam netko drugi, koga zovemo Bogom, određuje put i uskraćuje slobodu, i otkriva veličanstvenu činjenicu da time mi jesmo Bog, jer postoji samo On.

-U utvrđenom putu je sloboda, zanimljiva misao.

-Da, jer kada sebe vidiš kao nekoga kome pripadaju svi putovi, sve vrline i sva blaga, i pred kim ne leže nikakva ograničenja, nad kim vrijeme i pro- laznost nemaju vlasti i kome ne izmiče ni jedna spoznaja, niti mu je uskraćeno i jedno znanje, i kad sebe shvatiš kao biće drevno koliko i sam život, kao vječno biće čiji je duh jedno sa duhom svemira, tada stječeš konačnu slobodu i konačni mir. A sudbina svakoga je pretvaranje u takvo biće kroz transformaciju njegove vlastite svijesti.

Zastao je nakon ovih riječi i pokazao rukom pred sebe. Ponovo sam mogao vidjeti prizore iz prošlosti čovječanstva koji su vodili do svega onoga što danas postoji. Kad sam ovo vidio, čuvar je rekao;

-I pogledaj ponovo evoluciju ljudskog roda i njegovu potragu za božanstvom i za izgubljenim rajem. Promotri razvoj ljudskog duha i ljudske svijesti, i čovjekovu potragu za savršenstvom, besmrtnošću i ljepotom. Gledaj njegovu potragu za smislom, ljubavlju i vlastitim identitetom. Da, to je čitava povijest ljudskog roda, a ono najbolje u svemu je to da je sve to odavno pronađeno, ili da nikad nije ni bilo izgubljeno. Čovjek se nikad nije odvojio od Boga, a ljepota, ljubav, savršenstvo i vječni život oduvijek su bili tu. Odvajalo ih je samo to što toga ljudi nisu bili svjesni. Samo to ih je dijelilo, samo ugao gledanja na stvari, samo stav i način razmišljanja, samo zamisao o razdvojenosti i nepomirljivosti ljudskog i božanskoga. Sve je ovo odavno u čovjekovom posjedu. Sve je to oduvijek njegova stvarnost i njegova istinska suština. Oduvijek je sve to imao u sebi, samo je vremenom zaboravio da je tako.

Tada mi priđe sasvim blizu i reče:

-Dođi, pogledaj u mene, pogledaj moje lice.

Učinio sam to. Zagledao sam se u njega i to lice počelo se mijenjati. U njemu se počeo ocrtavati i odraz drugih lica. U tom sam licu prepoznao lice mudrog jogija iz planine i lice mudraca kojeg sam sreo pred hramom u gradiću na obali rijeke. U ovom licu vidio sam i lica svojih prijatelja i svojih nekadašnjih poznanika. U njemu su se odražavala i lica onih koji su mi nekad nanosili bol. Prepoznao sam u njemu sve one koji su me pratili kroz život. Bilo je to lice tuge, tame i smrti, i bilo je to lice veselja, radosti i sreće. Bilo je to lice mračnih dubina svijesti i patnje, i ujedno lice ushita, nade i bljeskova spoznaje. Bilo je to lice svih ljudi, ono koje blista kao sunce po danu i ono koje je mračno poput najcrnje noći. Bilo je to lice života, odraz svega što postoji.