PET

*

Put nas je odavde vodio u neodređenom pravcu. Nismo znali kuda trebamo ići u potrazi za hramom, pa smo išli nasumce, u nadi da ćemo jednom već naići na neki podatak koji bi nas preciznije usmjerio. Ja sam na ovom putovanju svu inicijativu prepuštao svom suputniku. Bio je to visok i vitak čovjek otprilike mojih godina, ali neobično snažnih nogu i ruku, vrlo mišićav, kratko podšišane crne kose, zarastao u gustu bradu koja mu je prekrivala dobar dio lica. Njemu sam puštao da odluči o tome kamo ići, složivši se sa svakom njegovom odlukom. Glavna je zamisao bila obići sve nama dostupne samostane u potrazi za nečim opipljivim, što bi nam moglo pružiti pouzdane smjernice u našoj potrazi.

Naše prvo odredište bio je samostan udaljen nekoliko dana odavde. Put je vodio brdovitim krajem kroz šume, daleko od ljudskih naselja.

Već smo se prilično udaljili od jogijeve kolibe. Mjeseci provedeni ondje nalikovali su mi na san. Nisam znao što me još očekuje na ovom putu, no za sobom sam ostavio najmirnije i najljepše razdoblje svog života.

Jednom prilikom nakon višesatnog hoda zastali smo da predahnemo, pa smo pomalo i započeli razgovor o cilju našeg puta. Do tada nismo puno pričali o tome, već više o drugim stvarima, o događajima iz prošlosti i tome što nas je dovelo dovde. Jedna me je stvar vezana uz mog suputnika kopkala i nisam mogao odoljeti da ga ne pitam o tome.

-Rama, kako si odlučio dati se u potragu s ovako neizvjesnim ciljem? - upitah ga.

-A zbog čega si ti krenuo sa mnom? -odvrati mi on. -Mogao si i sam uvidjeti da su nam izgledi slabi, zar ne?

-O, da, to sam odmah uvidio. No možda je to bilo više zbog želje za putovanjem nego zbog samog hrama. Ali vidim da si ti čvrsto riješio da taj hram pronađeš.

-Da, to je bila moja osnovna zamisao. Ali i ja volim putovanja.

-Ipak, kako ovo namjeravaš izvesti? Kako si se uhvatio za tako tanku nit kao što je legenda o hramu kojeg izgleda još nitko nije pronašao?

-Gledaj, svi mi nešto tražimo u životu, zar ne? Zar potraga za srećom ili za sigurnošću u životu nije jednako toliko bezizgledna, pa ipak tim više željena i privlačna stvar?

-Valjda je tako, -rekoh mu.

-Je li i jedna potraga u životu izvjesna? -nastavio je Rama. -Zar i najobičnije i naizgled najjednostavnije želje, poput onih da imamo prijatelje ili zasnujemo obitelj, i tako ispunimo svoj život, ponekad nisu jednako nedostižne kao i želja da se pronađe nešto što na prvi pogled ne postoji? Nije li stoga svaka potraga jednako bezizgledna, ili jednako izgledna, čak iako se radi o tako nevjerojatnoj stvari kao što je moja želja da pronađem taj misteriozni hram?

-Hm, pošto si me uvjerio u to da je svaki cilj u životu u osnovi jednako nedostižan, sad možemo mirnije nastaviti našu potragu, -uzdahnuh.

-Dobro, vidim da smo usuglasili stavove, -reče Rama mirno.

Ne znam jesu li me njegove riječi umirile ili obeshrabrile, no slagao sam se sa onim što je rekao.

Idućeg dana, kad je dan već bio na izmaku, zaustavili smo se na mjestu koje smo odabrali za noćenje. Rama je zapalio vatru i pristavio vodu za kavu. S nevjericom sam gledao u stari oguljeni lončić, već napola pougljenjen od plamena, u kojem je trebao skuhati kavu.

-Zar ćeš u ovome kuhati? -upitah ga zabrinuto, na što mi odgovori umirujući me;

-Ne brini, bit će ovo najbolja kava koju si dosad pio. Sačekaj nekoliko minuta i uvjerit ćeš se.

Ovim što je rekao nije ni malo uspio otkloniti moje nepovjerenje. I dalje sam sumnjičavim pogledom gledao čas u njega, čas u lončić sa vodom, i procjenjivao situaciju. Nisam ga želio uvrijediti odbijajući ovu kavu, pa samo slegnuh ramenima i pomislih, -Valjda zna što radi? Na kraju, i on će piti tu istu kavu, -i odlučih se pomiriti sa sudbinom.

Kava je ubrzo bila gotova. Skinuo je lončić s vatre i natočio ju je i meni i sebi. Nakon par trenutaka, kad se malo ohladila, otpio sam prvi gutljaj i tijelom mi je prostrujao osjećaj nevjerojatne ugode. Bio je ovo čudesan napitak.

-Onda? -upitao je Rama, gledajući me sa iščekivanjem. -Kakva je?

-Odlična je. Ne sjećam se da sam ikad pio bolju, -rekoh oduševljeno. - U čemu je tajna?

-To ni sam nisam uspio dokučiti. Možda u lončiću. Ustvari uvjeren sam da je stvar upravo u tome, -rekao je.

-Znaš, zanimljiva je to navika, to ispijanje kave, -rekoh, nadovezujući se na započetu temu.

-Nije to navika, to je stil života, -odvratio je na moje riječi. -Znaš li da su krajem srednjeg vijeka u nekim arapskim zemljama kavu smatrali pravom opasnošću i počeli su zabranjivati rad kavana, jer su ljudi više išli u njih nego u džamije.

-Da? Nisam to znao. I ja sam još kao dijete imao silnu želju da probam kavu, ali mi nisu dali. No kasnije mi je pijenje kave ipak postalo redovna navika. Odnosno stil života, -rekoh ispravivši se.

-Ima nečega mističnoga u svemu tome, -nasmiješi se Rama. -Nekim ljudima je to pravi ritual, poput ceremonije čaja u Japanu.

-Možda, no meni je kava uvijek bila zanimljivija zbog gledanja u talog u šalici.

-Ah, volio bi da znaš što ti sudbina sprema? -upita me. -Ne bi bilo loše to znati, samo kad bi se moglo otkriti na taj način.

-Misliš da nije moguće?

-Ne znam. Ponekad mogu uočiti jasne likove i oblike u šalici, ali ipak bi trebalo sve to znati protumačiti na pravilan način, inače je sve uzalud.

-Ja sam znao uočavati zaista zanimljive likove u svojoj šalici. Neki od njih bili su kao preslikani sa fotografija, a ne samo neke mutne točkice koje se uz pomoć malo bujnije mašte mogu pretvoriti u bilo što.

-A kakvi su to znakovi bili?

-Jedan od njih se dosta često pojavljivao, a bila je to ptica raširenih krila. I uvijek je imala posve identičan oblik. A jedan lik mi se naročito urezao u pamćenje. Bio je to krilati konj s muškarcem i ženom na svojim leđima, koji se vinuo u visine, -rekoh mu, opisujući ono što sam tada vidio u šalici.

-Krilati konj?

-Da. Ni danas ne znam što to znači i nisam uspijevao pronaći nikakva tumačenja vezana uz to. I još mi je nešto ostalo urezano u pamćenju, muškarac i žena duge kose koji se drže za ruke. Ovo mi se urezalo u podsvijest, i kasnije sam sreo nekoga tko se uklapao u taj opis, tako sam bar ja to protumačio.

-I kako se to završilo?

-Loše, -rekoh. -Izgleda da sam nešto krivo shvatio.

-Eto vidiš. Možda je onaj znak u šalici značio upravo suprotno, da nikada nećeš upoznati nijednu ženu duge kose, -reče osmjehnuvši se i u tom trenutku ponovo me je toliko podsjetio na mog nekadašnjeg prijatelja da je to gotovo izazvalo nelagodu u meni.

Sličnost je ipak bila prevelika da bih je pripisao slučajnosti. Nisam znao kako ovo shvatiti, no sada mi je pred očima iskrsnuo jedan davni doživljaj, još čudniji od ovoga. Nije doduše bio identičan ovome, bio je bitno različit od njega, ali je imao zajedničkih crta s njim. Već sam gotovo i zaboravio na njega, bilo je to tako davno. Godinama nisam o tome uopće razmišljao, kao da je taj doživljaj iščeznuo iz mog sjećanja, sve dok ga se nedavno nisam prisjetio i opisao ga u kratkim crtama jogiju na samom početku svog boravka kod njega, ali se nisam trudio pobuditi detaljnija sjećanja na to. Pojavilo se to tada preda mnom poput slike koja je nestala već sljedećeg trena. Sad kad se toga prisjetim, bili su to dani kojima je prethodilo mnogo toga, u meni su se tada odvijale neobične promjene. Dolazio sam tada do dragocjenih spoznaja koje su mijenjale moj način percepcije i koje su izmijenile u potpunosti moje viđenje života.

Bilo je nekoliko takvih perioda u mom životu, kad su se u njemu događale značajne prekretnice u duhovnom i filozofskom smislu. Bilo je to jedno doista neobično duhovno putovanje, nešto poput dosezanja točaka pri usponu na uzvisinu s kojih se pružao puno širi pogled nego do tada. Dosegnuvši svaku od tih pojedinih točaka mogao sam s nje drugačije sagledati stvari, što je za sobom povlačilo ponovno preispitivanje i prepravljanje svih mojih ranijih stavova o životu, odnosno njihovo prilagođavanje jednom novom, sveobuhvatnijem pogledu. Svaki put kad bih dosegao neku takvu točku to je donosilo nevjerojatne preokrete u mom životu. Bile su to spoznaje poput one da i iza smrti ima života i da sam postojao i prije svog rođenja u ovom životu, ili da postoji utvrđeni put kroz život koji se zove sudbina, da postoji Bog i da je prava čovjekova suština njegova duša, a ne tijelo. Sve su to trenuci koji u čovjekovoj svijesti naprave zaokret od 180 stupnjeva i otvaraju pred njim sasvim novi svijet.

I jednom kad se naprave ovi koraci, koje smatram najvažnijima u životu, kad se prihvati mogućnost da postoji Bog i da smrt nije kraj, niti je rađanje početak, i jednom kad se ode još malo dalje i kad se prihvati mogućnost da je ljudski život niz odlazaka i povrataka na ovaj svijet, tada se sve mijenja. No iako i nakon toga ostaje još mnogo nedoumica ipak se sad već lakše nastavlja putem, jer onaj prvi i najteži korak je učinjen. Time su ona prva, najčvršće zabravljena i najteže razvaljiva vrata otključana, a ono što stoji iza njih vodi iza prividnih granica ovog svijeta i života u prostore van vremena, u sfere postojanja u kojima ništa od onoga što postoji nije podložno ni umiranju ni nestajanju, već tek promjeni, koja ima prirodu neprolaznosti i vječnosti. Jednom kad se odškrinu ta vrata put vodi ka otkrivanju božanskog, vječnog i beskrajnog.

Nakon svakog od tih bitnih preokreta u mojoj svijesti doživljavao sam nešto vrlo neobično. Bili su to događaji koji su mi i vizualno dokazivali ono što sam uspio umom dokučiti i koji su mi stizali kao potvrde mojih zamisli. No ponekad su se takvi događaji javljali puno prije nego što sam ih sebi mogao umom objasniti i bili su pokretač moćnih promjena u meni. Bili su to doživljaji u kojima mi se svijet ukazivao u izmijenjenom obliku. To su ustvari bili najljepši trenuci mog života, trenuci u kojima sam doživljavao svoju osobnu bajku i svoje fantastično putovanje u drugačiji, skladniji i smisleniji svijet od onog u kakvom sam inače živio. Bili su to moji mistični doživljaji, tako snažni, tako moćni da su satirali u meni staru sliku svijeta i stvarali novu, divnu i uzvišenu sliku jednog sasvim novog svijeta. To su bili trenuci kada sam bio sudionikom istinskoga čuda. No bilo je to ujedno koliko divno toliko i zastrašujuće iskustvo, jer tada još nisam znao s čim se suočavam.

U jednom takvom periodu, trajalo je to već nekoliko dana kako sam to uočavao, ispočetka tek na trenutke, a zatim sve češće, dok utisak nije postao trajan, počeo sam zapažati neobične sličnosti na licima ljudi. Ranije sam uvijek promatrao razlike na ljudskim licima, kao što to čini i svatko drugi, jer se upravo po tim razlikama raspoznajemo. I općenito u ljudskoj svijesti postoji taj način razmišljanja i ta potreba da se u svemu što nas okružuje traže razlike, i među stvarima, i među ljudima. No ja sam u tom čudnom stanju duha prestao zamjećivati razlike i počeo sam uočavati sličnosti. Sve se sada obrnulo za mene. Stekao sam sasvim novi način uočavanja stvari. I kako se ovo nastavljalo tako su sličnosti postajale sve veće, sve frapantnije. Bilo je to nešto neusporedivo s bilo čime što sam ranije doživio, taj čudesan osjećaj u kojem su ljudi u mojim očima postajali sve sličniji jedan drugome. I senzacija se razvijala do te mjere da su u jednom trenutku svi oni za mene postali tako slični, a razlike na njihovom licima toliko nezamjetljive, da mi se učinilo da u svim tim licima vidim jedno jedino, kao da gledam jednog jedinog čovjeka, s mnogo raznih lica.

Kasnije, kad se osjećaj nakon nekoliko tjedana počeo gubiti, sve se ponovo vratilo na staro. U ono vrijeme nisam mogao shvatiti sve to, ali sada, kad malo razmislim, stvari su mi mnogo jasnije.

To je bilo ono što mi je pokušavao objasniti jogi u gradiću na rijeci kada mi je govorio o tome da su svi ljudi u osnovi isti i da su suštinske razlike među njima toliko male da se ponekad čini da smo svi mi jedno te isto biće s mnogo lica.

Svemu ovome jednu novu dimenziju dodaje i spoznaja do koje me je doveo jogi u planini kada smo razgovarali o Bogu i kada sam uvidio da je sve što postoji ustvari samo mnogostrukost oblika u kojima se Bog javlja, a svako pojedino biće, stvar ili bilo što drugo samo je jedan od tih oblika, jer ništa osim Boga i ne postoji.

U tom sam, dakle, čudesnom trenutku izgleda, mnogo prije nego što sam to umom sebi mogao objasniti, gledajući u ljude i njihova lica, u svima njima mogao vidjeti lice Boga, i osjećaj je bio neponovljiv. Bilo je čudesno i bacalo me u ushićenje to što sam svugdje, gdje god da sam se okrenuo, u stotinama i stotinama lica vidio jedno te isto biće, na čudesan način umnogostručeno.

Pogledah sad ponovo u Ramino lice. Je li ova njegova sličnost sa mojim nekadašnjim prijateljem tek slučajna sličnost ili nešto više od toga? Ali kakva bi veza mogla postojati među njima dvojicom? Ne razumijem.

Kako smo sjedili u mraku jedan nasuprot drugome i ispijali kavu sta- dosmo tako pričati o jednoj zanimljivoj temi. Povod tome što smo je načeli bila je Ramina opaska o tome da je pokušao sagledati one najdublje čovjekove razloge za nezadovoljstvo i njegove najdublje frustracije, koje su zajedničke ljudima svih prostora i svih vremena, i čini se da je nemoguće riješiti ih se.

-Znaš, -započeo je, -razmišljao sam o tome koja sve nezadovoljstva čovjeka mogu činiti nesretnim, tjerati ga da se osjeća izgubljenim i navesti da misli da mu je život promašen.

-I što si ustanovio? -upitah.

-To da se mnoga od naših nezadovoljstava, možda i ona koja su ujedno najdublja, vežu uz vrijeme, uz svijest o tome da nam je vrijeme ograničeno, i da je sve ono što se treba postići u životu skučeno u nekih šezdesetak godina, možda malo više ili manje, već kako je kome dano. Koliko je to samo vremena kad je cijeli život pred nama, čini nam se kao čitava vječnost, a kasnije vrijeme počne letjeti vrtoglavom brzinom, nezaustavljivo ka kraju.

-Ima u tome nečega zastrašujućeg, -dodao sam njegovim riječima. -Još kad sve krene nizbrdo i kad se snovi počnu gasiti jedan za drugim, jer se ne ostvaruju. I kad umire volja za životom i splašnjava oduševljenje svime onim što je oko nas.

-Da, i to razdire skoro svakog od nas, -složio se on. -Koliko strahova sa sobom nosi to vrijeme koje nezaustavljivo teče, koliko gorčine sa sobom nosi spoznaja da imamo samo jedan život i samo jednu priliku da nešto postignemo, i kako nas izjeda iznutra što sat otkucava i vremena je sve manje.

-Kad bi se vrijeme moglo ukinuti, -rekoh sa uzdahom, -i kad bi se život mogao produžiti, odmah bi bilo više manevarskog prostora.

-Da, kad bi se vrijeme bar moglo ukinuti, -reče Rama. -Kakvo je to opterećenje gledati kako vrijeme prolazi, a snovi se ne ostvaruju. Samo jedan život, samo jedna prilika, a što u tom životu ovisi o nama? A ako i ovisi, zar ne ovisi o još sto i tisuću drugih stvari? A kad životu dođe kraj, sve prestaje i gubi se svaki spomen na nas, -to su misli sa kojima živimo. Kolike su nam šanse da uspijemo u ovom neprijateljskom svijetu, pod- ložnom toj surovoj igri prolaznosti koja guta sve pred sobom, koja ubija život u nama, razara stvari, ruši planine i donosi kraj narodima i epohama povijesti? Kako se nositi sa tom razaračkom silom koja odnosi sa sobom sve što postoji, sa tim poigravanjem vječnosti sa smrtnim, prolaznim i krhkim. Što ima smisla ako ništa ne ostaje, što ima trajnu vrijednost kad je trajanje pojam koji je ljudima i stvarima nepoznat. Kako biti siguran s tim mačem nad svojom glavom? Kako biti spokojan kad se smrt skriva iza prvog ugla i kuca na vrata nepozvana, kad joj se prohtije, i ne pita želimo li ići?

Čudno sam ga pogledao nakon ovih njegovih riječi. Nisam znao za ovu poetičnu stranu njegove osobnosti.

-Je li život samo lagano umiranje, -nastavio je Rama, -ako je sve u životu neizvjesno, osim te jedne stvari koja će privesti kraju svačiji put? Ima li takav život ikakvoga smisla? Je li život ispit naše snalažljivosti i naših moralnih vrijednosti, i kako ih razviti kad je vremena tako malo? I onda, ako nakon smrti nema više ničega, znači li to da možemo raditi što hoćemo, jer će smrt ionako poništiti našu odgovornost? Kad me više nema pred kime sam onda odgovoran, tko mi što može zamjeriti i kako će me netko pozvati na odgovornost? Zašto smo bačeni u ovaj svijet i vrijedi li uopće truditi se oko ičega i pokušavati nešto ostvariti kad će smrt ionako sve to prekinuti.

-Zaista, -odvratih, -čini se da su smrtnost i prolaznost najveća prijetnja nekom smislu koji bi se mogao pronaći u životu i da guše sve napore oko pokušaja da ga shvatimo i da mu pripišemo neku pozitivnu kvalitetu. No ako smrt nije stvarna, ako to nije kraj već tek koprena preko naših očiju, koja onemogućuje da vidimo dalje i znamo više?

Rama se na ovo malo zamislio, pa je rekao;

-Da, time se sve mijenja. Ali nije lako moći vjerovati u to. Nije li smrt jedan od najvećih neprijatelja sreće? I može li onaj tko je nadvlada za sebe reći da je sretniji nego onaj tko živi uvjeren u svoju prolaznost?

-Čini mi se da može.

-Ne znam. Možda si u pravu, -reče.

Natočili smo si šalicu kave, napravili mali prekid u razgovoru dok smo je ispijali, a zatim smo nastavili.

-Koji bi po tebi drugi uzrok nezadovoljstvu mogao biti jednako jak ovom prethodnom? -upitah ga.

-Možda osjećaj da imamo manje od drugih, bilo u materijalnom bilo u emocionalnom ili nekom drugom pogledu, taj osjećaj da nismo uspjeli u životu zbog toga, i da se život poigrao s nama, da smo na nečemu zakinuti.

-Slažem se, -rekoh. -A tome je još dodan osjećaj gnjeva i tuge koji proizlaze iz svega toga, osjećaj da nismo jednaki drugima, da smo manje vrijedni i manje uspješni. Uvijek taj osjećaj neispunjenosti koji proizlazi iz uspoređivanja s drugima.

Rama je zavrtio glavom na moje riječi, zastao kao da razmišlja o nečemu, pa je dodao;

-Eh, ljudska je narav malo čudna. Vrlo rado ćemo se smatrati nesretnima zato što ima toliko onih koji imaju više, a zaboravljamo pri tome koliko bismo sretni trebali biti jer ima toliko onih koji nemaju ni to što mi imamo.

-To je, nažalost, tako, -rekoh.

-I znaš li što ću ti još reći, kada bi na svijetu postojao samo jedan čovjek, on bi bio najsretnije biće na svijetu. Ne bi tada bilo nikoga koga sudbina voli više nego njega, niti ikoga koga je život više podario, pa ne bi imao kome zavidjeti i ne bi imao koga mrziti zbog svega toga.

-I meni se čini da je tako, -uzdahnuh.

I opet smo zastali usred razgovora, malo promišljajući o onome rečenom, a zatim smo nastavili priču. Rama je nakon toga rekao;

-A onaj možda najsnažniji uzrok našeg nezadovoljstva je osjećaj da smo zakinuti na pažnji, da smo neprihvaćeni od drugih, da nismo voljeni i da nismo potrebni. Nije li to najveća tuga i najdublja bol koja nekoga može zarobiti? I nije li ona osnovni neprijatelj sreći, jer ako se i stekne sve u materijalnom smislu, a nema emocionalnog ispunjenja i ljubavi, ili ih nekad ranije u životu nije bilo, tada je uzalud sve ono ostalo.

-Da, no još je jedan veliki uzrok našeg nezadovoljstva, -nadovezah se na ovo, -a to je nedostatak duhovnog ispunjenja i nemogućnost pronalaženja smisla svega onoga proživljenoga. Kad bi postojalo nešto što opravdava svaku doživljenu bol i kad bi iza svih onih nedostataka koje uočavamo u životu postojalo nešto što će nam svaki gubitak jednom na neki način nadoknaditi, život bi bio puno svjetliji nego što jest. Kad bi se znalo koji je razlog svakom gubitku, svakom razočarenju i svakoj boli, lakše bi se živjelo sa njima.

-Eh, da. Smisao, -uzdahnuo je Rama i još dodao. -Ima li još nekih drugih uzroka za nezadovoljstvo? Ako i ima čini se da i oni proizlaze iz ovih nekoliko ili su u nekoj bliskoj vezi sa njima. Kad bi čovjek nadvladao ovih nekoliko stvari, kad bi imao dovoljno vremena pred sobom da ostvari sve svoj snove, kad ne bi imao osjećaj da je manje vrijedan od drugih i da je na nečemu zakinut, i kad bi pronašao svoje ispunjenje u ljubavi, mogao bi reći da ima sve što se uopće može imati. Život bi mu tada odmah dobio smisao i svaka bi tuga u njegovom srcu izgubila moć. Život bi tada bio divan. Život bi tada bio raj, a ne pakao, jer bi pružao sve. Ne bi više bilo nesreće, samo sreće i ispunjenosti, i ne bi bilo osjećaja da se nešto može izgubiti. I pre- ostalo bi u njegovom srcu samo mjesto za mir i uživanje u životu.

-Misliš li da ipak postoji u životu nešto nama nepoznato i još nedokučeno, što poništava svako zlo i svaki gubitak? -upitah ga, nagovješćujući mu da mislim da bi to zaista moglo biti tako.

-Da, mislim da postoji, a kad se otkrije što je to onda svaki gubitak i svaka bol postaju nevažni, jer iza njih stoji puno veći dobitak, -reče Rama.

-Zanimljivo, -rekoh počešavši se po bradi, -ali i ja već dosta dugo slutim nešto slično. I kao što si i sam rekao, uz vrijeme i uz zamisao o smrtnosti vezuje se većina naših nezadovoljstava. Ali iza smrti se ustvari krije vječnost, jer duša ne umire, pa samim tim život osobno ukida većinu naših razloga za patnju. Vjerojatno je tako i sa ostalim stvarima, da mi vidimo jedno, a stvarnost je drugačija, ona prava stvarnost, koja se krije u pozadini stvari, nevidljiva, ali prisutna i postojeća, poput zraka.

-Mm, da. Možda je tako. No onda smo valjda nesretni bez stvarnog razloga i sve to potječe od našeg neznanja i naših pogrešnih uvjerenja.

Razgovor je potrajao do dugo u noć. Spominjali smo još mnoge stvari i raspravljali o mnogo toga, no već od samog početka bilo mi je jasno koliko su nam mnoge zamisli o životu slične.

Bilo je to ustvari čudno, tako odjedanput naletjeti na nekoga tko razmišlja na meni toliko blizak način, kao da nam se putovi nisu slučajno ukrstili. No ionako već odavno ne vjerujem u slučajnost, niti vjerujem u to da sam slučajno upoznao i druge ljude, prije Rame, i da sam nailazio na njih bez posebnog razloga. Ustvari, i neki od mojih starih poznanika umnogome su na čudan način djelovali na moj misaoni život i utisnuli svoj pečat u njega, ponekad samo s jednom misli ili jednom jedinom meni bitnom rečenicom koju su izrekli, ali je to bila takva misao da mi je na neki način otvarala vrata prema svim ostalim spoznajama do kojih sam dolazio kasnije u životu. I još uvijek se ne mogu načuditi kakva su to neobična poklapanja bila. Da smo se sreli tek koji mjesec ranije i da sam tada čuo tu istu misao, ona mi u tom trenutku vjerojatno ne bi ništa značila, jer tada još nisam obraćao pozornost na takve stvari, niti je u meni tada još bila pripremljena podloga za razumijevanje onoga što će mi kasnije govoriti toliko mnogo.

Zaista, koliko god da su moja ranija prijateljstva bila klimava i kratkotrajna, ipak mi je svaki od tih prijatelja ostavio u ostavštinu nešto veoma dragocjeno, bez čega bi moj misaoni svijet bio puno siromašniji.

Ponekad je zaista zadivljujuće kako život iskombinira događaje. Čudno je kako se stvari tako savršeno poklope, da u naš život dovedu nekoga, a s njim i nešto duhovno, nešto vrlo vrijedno, i to je sve na tako neobičan način usklađeno sa ostalim životnim okolnostima da se može učiniti da je sve bilo unaprijed savršeno isplanirano.

 

*

 

Dva dana kasnije naišli smo na rječicu koja nam se ispriječila na putu prema samostanu. Kasnije smo stigli i do mosta, ako se ono što je stajalo pred nama moglo tako nazvati. Bio je to stari most od užadi koje su bile razapete s jedne strane rijeke na drugu, a između užadi su bile položene daske, koje nisu ulijevale povjerenje, uzevši u obzir starost čitave ove konstrukcije i stanje u kojem se nalaze. Kad sam vidio preko čega to trebamo preći grlo mi se stegnulo. Rama je prešao prvi, a ja sam neodlučan zastao pred mostom. No tada sam ipak zakoračio na prvu dasku pred sobom. Kako sam stao na nju zaškripala je kao da će pući, a meni je srce skočilo u grlo, no ipak je izdržala moju težinu. Zakoračih sada vrlo oprezno i na slijedeću prečku, čvrsto se držeći za užad. I ova je daska zaškripala, ali i ona je iz- držala moju težinu.

Sada sam se već malo oslobodio straha i odlučnije koračao naprijed, dok na kraju nisam prešao na drugu stranu.

 

*

 

Približavali smo se samostanu ka kojem smo se zaputili. Tokom našeg putovanja polako smo napredovali i imali smo dovoljno vremena da uživamo u krajoliku koji nas je okruživao. Čak sam uspio postići to da me očaranost ljepotom ovog planinskog kraja ne napušta ni jednog trenutka. Bilo je ovo poput hodajuće meditacije, bila je to potpuna otvorenost za ljepotu na koju smo nailazili na svakom našem koraku.

-Kolikom samo ljepotom obiluje ovaj svijet, -pomislih. -Zar čovjek mora čitavog života čekati na to da mu se ona ukaže? No možda je ta ljepota tim dojmljivija kad se na nju čeka tako dugo, pa čovjeka iznenada nagradi, zasuvši ga svojim bogatim sjajem.

Dani su nam bili opčinjenost svijetom, a noći otvoreni prostor, kad se duh opusti i vine u nebesa maštajući. Dijelili smo misli koje su nas zbližavale. Tako su nam dani prolazili dok nismo ugledali i taj samostan koji je usamljen stajao na uzvisini, okružen šumom.

-Evo, stigli smo, -uzviknu Rama upirući rukom ka njemu.

 

*

Za to vrijeme Tom i Dick su žustro raspravljali o tome kako pronaći Smitha.

-Kako ćemo dalje? Kuda sada da krenemo? Gdje ćemo ga pronaći? - govorio je Dick uznemireno.

-Ne znam. Prvo ćemo otići u onaj grad gdje nas je vlasnik pansiona uputio. Možda tamo budemo imali više sreće, -rekao mu je nešto staloženiji Tom.

-A možda usput prerežemo još koji vrat, -reče Dick, zadovoljno trljajući ruke.

-E, to ne, -rekao je strogo Tom, uperivši prijeteći svoj prst u njega. -Ni slučajno. Navući ćemo si policiju na vrat, ako već dosad nismo. Moramo se što brže izgubiti odavde, i to nestati bez traga. Nitko ne smije vidjeti kuda idemo. Bilo bi najbolje da unajmimo auto i jednostavno nestanemo odavde.

-Kako ti kažeš, -složi se Dick.

 

*

U samostanu su nas primili vrlo ljubazno. Bili smo upućeni starješini samostana, koji nas je dočekao sa širokim osmjehom na licu.

-Dobrodošli, -rekao je. -Kako vam mogu pomoći?

-Htjeli smo zatražiti neke podatke od vas, -obrati mu se Rama.

-Dobiti ćete sve podatke kojima raspolažemo. A usput bih vam ponudio naše gostoprimstvo, -rekao je starješina ljubaznim glasom.

-Zahvaljujemo. Zadržali bismo se nekoliko dana, ako to nije mnogo.

-Slobodno. U međuvremenu se možete upoznati s našim životom ovdje, a i zatražiti bilo kakve informacije. Stojimo vam na raspolaganju, -dodao je starješina smiješeći se.

-Hvala, vrlo ste ljubazni. Prihvaćamo vašu ponudu, -prihvati Rama u ime nas obojice.

Iskoristili smo ponuđeno gostoprimstvo i odlučili se zadržati neko vri- jeme, želeći se malo pobliže upoznati sa ovdašnjim životom.

Čim smo stigli ovamo, pobudili smo pažnju stanovnika samostana i postali svojevrsna atrakcija. Upoznali smo se s mnogima od njih, te isko- ristili priliku da ih pitamo o svemu što nas je moglo zanimati. Ispitivali smo ih o njihovom životu i njihovim obavezama, a zanimali smo se i za mnogo toga vezanog uz njihovu duhovnu tradiciju, uz duhovne vježbe koje provode, uz vjerske tekstove i filozofsku pozadinu njihove vjere. I Rama i ja željeli smo doznati što više o svemu tome. Iako sam ranije pročitao knjigu ili dvije o budizmu time sam stekao samo površne uvide u njega, i želio sam, a sad mi se pružila i prilika za to, da o svemu ovome saznam mnogo više.

Neki od ovih ljudi davali su nam obilne informacije, pa smo tako saznali mnogo o samoj vjeri, kao i o njenom osnivaču, Siddharthi Sakjamuniju. Slušali smo o njegovom životu, o trenutku njegova prosvjetljenja i o temeljima njegova učenja, o četiri plemenite istine i osmerostrukoj stazi izbavljenja od patnje, kao i o Tripitakama, odnosno o zbiru svetih pisama u kojima je sadržano učenje budizma. Slušali smo i o vježbama meditacije koje provode ovdašnji stanovnici, o pitanjima vezanim uz karmu i uz metode samorazvoja, te o metodama koje vode do prosvjetljenja ili o tri puta -malom, velikom i dijamantnom, odnosno Teravadi, Mahayani i Vadžrajani.

Uživao sam slušajući o svemu ovome i upijao u sebe sve što sam čuo. Bilo je toliko toga s čime sam se sada susreo po prvi puta. Ponekad, kad mi nešto nije bilo jasno, postavljao sam pitanja i tražio objašnjenja. S nekim od stavova koje sam čuo možda se i nisam slagao, naročito po pitanju karme. Nisam se, naime, slagao s tim da se na budućnost može utjecati dobrim djelima kad god to čovjek zaželi, recimo već ovoga trenutka, napravivši odjednom drastičan zaokret u životu, i da se time može već sad početi oblikovati svoju dobru karmu. Smatrao sam da se to može desiti tek kad za to dođe vrijeme, jer se sudbina ne počinje oblikovati sadašnjim trenutkom, nego je i taj trenutak već utvrđen utjecajem prošlosti na sadašnjost. No nisam želio diskutirati o tome. Želio sam slušati i učiti, a ne dokazivati svoje stavove, trudeći se pri tome pobiti tuđe.

Ono što prije također nisam znao je to da i budisti prakticiraju tehnike joge u svom duhovnom razvoju.

Kasnije toga dana jedan od svećenika potražio nas je i obratio nam se;

-Pozvali bismo vas da prisustvujete skupnoj molitvi, -rekao je.

-Nećemo smetati? -upitao ga je Rama.

-Nipošto.

-U redu. Bit će to jedno sasvim novo iskustvo za nas obojicu, -reče Rama gledajući u mene, a ja sam mu potvrdno klimnuo glavom.

-Eto vidite. Bit će nam drago da prisustvujete.

-Nego, recite, -reče Rama, -vidim da vas ima svih dobi ovdje.

-Da, ima ovdje mladih ljudi, a i redovnika koji su ovdje već dosta dugo. Neki od njih tu su od svog ranog djetinjstva, drugi su došli u kasnijoj dobi. Neki su tu već više desetljeća.

-I koliko se puta okupljate na zajedničkim molitvama? -upita ga ponovo Rama.

-Jedanput na dan.

-Onda, Rama, hoćemo li? -obratih se svom prijatelju nestrpljivo.

-Da, naravno. Idemo.

-U redu, -rekoh.

-Pridružite nam se, -pozva nas svećenik za sobom.

Ušli smo u hram, gdje je mnoštvo već bilo okupljeno, i pridružili smo im se. Promatrao sam ih. Molitve su izgovarali svi u isti glas mantrajući, i zvuk mantri prenosio se prostorijom, dok se dim mirisnih štapića širio zrakom, a duh onih koji su molili u potpunoj predanosti uznosio se ka nebesima.

Gledao sam ove ljude dok izgovaraju svoje molitve i upitao se prib- ližavaju li ih one istini ili prosvjetljenju kojem su težili. Svi su oni bili tragaoci, tražili su svoj put ka istini, ka duhovnom ispunjenju.

I u tom trenutku, dok sam ih promatrao, pomislih da je ustvari posve nebitno kojoj vjeri čovjek pripada. Sasvim je nebitno koje je vjerske tradicije sljedbenik, na koji se način moli, kojim imenom naziva božanstvo kojem se moli i što smatra krajnjim ciljem svog duhovnog puta, jer, učini mi se također u tom trenutku, svi su ljudi tragaoci. Svi oni traže nešto, neko duhovno iskustvo, bliski kontakt s Božanskim duhom i izlaz iz izgubljenosti svakodnevice, koja izolira čovjeka i čini ga usamljenikom i strancem u njegovom vlastitom svijetu. Svi ljudi duboko u svom srcu priželjkuju da će pronaći neko svijetlo na kraju puta, neku istinu i neki smisao. I potpuno je nebitno pripadaju li jednoj ili drugoj vjeri, jer svi su oni na neki način duhovna braća i suputnici na tom putu, na zajedničkom putu svih živih bića koji se zove život. 

U drugom trenutku, pak, prestao sam ih promatrati i poželjeh im se i ja priključiti u izgovaranju molitvi. I sad je i sa mojih usana silazila sveta riječ Om, riječ koja se stapala sa Omom koji je izlazio iz grla ostalih prisutnih. I u tom zvuku, u toj vibraciji koja se širila prostorom svi glasovi su se stopili u jedan, i ja sam dopustio da me ta riječ nosi, da me potpuno obuzme i preplavi. U toj riječi misli su mi nestale, stopile su se sa zvukom.

U mojem je umu bilo samo jedno, Om, početak i kraj života, Om, sve što jest, Om, nebo i zemlja, zvuk iz kojeg potiču svi ostali zvukovi i koji objedinjuje stvari, bića i svjetove, jer iz njega je sve poteklo. Utonuo sam u taj zvuk i potpuno sam nestao u njemu.

 

*

 

Nakon prvog dana boravka ovdje već sam stekao neki uvid u ovdašnji život. Bio je ovo vrlo discipliniran način života, bez daljnjeg. Promatrajući ga nužno mi se javilo pitanje bih li ja mogao živjeti takvim životom? Samostanski život budi u promatraču zamisao o pravilima, zabranama i odricanjima, a sve to ne djeluje osobito privlačno onome tko zamišlja da je njegov život u svjetovnom okruženju puno slobodniji i ispunjeniji.

Eh da, sad sam se morao samom sebi osmjehnuti pri pomisli na taj is- punjeniji, bogatiji i slobodniji život. A čime je to bogatiji taj život, život u urbanim sredinama, koje navodno pružaju veću mogućnost zabave i zadovoljavanja svakojakih potreba. Sjetih se sad i toga o kakvoj se to zabavi radi u većini slučajeva, i kakav je taj život ispunjen slobodom, radošću i raznovrsnim sadržajima. To su životne navike vezane uz alkohol i droge, kao neizostavne stimulanse koji jedini i mogu pobuditi radost i opuštenost kod većine tih slobodnih ljudi, bar privremeno. Život je to u otuđenosti i bjesomučnoj potrazi za nekim smislom, proveden u sukobu s drugima i sa sobom, i u izloženosti tuđem bijesu i oholosti.

To je život proveden u pokušaju identificiranja sa onima čija se sva živ- otna mudrost svodi na odbojan stav prema ljudima i na ciničan stav općenito prema životu, iz čega može proizaći jedino želja za povrjeđivanjem drugih, gubitak savjesti i suosjećanja, otupljivanje ljudskosti u sebi i gubitak vjere u bilo kakvu pozitivnu stranu života. Sve to dovodi do gomilanja negativnih emocija u čovjeku i prenošenja istih na druge, što sve stvara jedno specifično ozračje puno negativne energije, bijesa, nemoći i očaja. Nitko tu ne ostaje pošteđen. Svakoga će prije ili kasnije stići i pritisnuti to ozračje zla. Svatko će prije ili kasnije uroniti u njega i posustati kad vidi koliko je teško isplivati iz svega toga. Pa je li onda takav život nešto što nudi sreću? Je li takav život ono što pruža slobodu i ispunjenje?

Je li takav život bolja alternativa ovakvom životu, ovdje u samostanu? Mogu li se usporediti namrgođena i tužna lica ljudi u gradovima i njihovi pogledi koji zure u prazno sa smirenim, opuštenim izrazom lica ovih ljudi? Da, fascinirala su me nasmiješena lica ovih ljudi, a u njima nije bilo ničega namještenog i zlobnog. Iz tih osmjeha zračili su toplina, ljubaznost i dobronamjernost. Osmijeh ovih ljudi bio je nalik osmjehu djeteta koje ema u sebi nikakvih zlih misli i nakana.

Odakle je dolazila ta dobrota i smirenost? Odakle je dolazila ta srdačnost? U čemu su ovi ljudi nalazili temelje svog mira i svoje opuštenosti? Je li to zato jer ih ne pokreće potreba za posjedovanjem materijalnih stvari, već je predmet njihove želje duhovne prirode?

I zaista, po onome što sam ovdje vidio ovi ljudi nisu imali nikakve privatne svojine. Nisu posjedovali baš ništa osim svoje odjeće.

Je li odsustvo tog poriva za posjedovanjem imalo veze s njihovim mirom? I je li to ono što unesrećuje nas ostale koji živimo običnim, svje- tovnim životima, ta želja da se stječe, i da se kroz sve to potvrđujemo i iden- tificiramo sa vlastitim smislom; -pokazati da si bolji od drugih jer imaš više? Dok opet nemogućnost da se ima izaziva osjećaj manje vrijednosti i razočarenja životom.

Pretpostaviti materijalne stvari i njihovo posjedovanje svemu drugome, zar je to potvrda naše vrijednosti? I gomilati na račun onih koji su slabiji, pa im se treba oteti, jer imati više od drugih može se samo tako da tu netko bude zakinut. Nije li to razlog svih ratova i nepravdi u povijesti ljudskog roda, ta želja da se posjeduje više od drugih, i ta potreba da se kroz posje- dovanje smatramo dominantnima? Nije li ta želja za posjedovanjem, i oti- manje koje je proizašlo iz nje, ono što je oblikovalo svijet onakvim kakav je danas? Nije li to uzrok svega nasilja, svega zla i svih nesreća u prošlosti i sadašnjosti, jer ratovi se vode zbog teritorija, gospodarske koristi i materijalne dobiti koji proizlaze iz njih, a ne iz domoljublja ili bilo kakvih plemenitih pobuda. Domoljublje je samo izgovor koji lukavi moćnici podmeću onima koje šalju da ubijaju ili da umiru, zato da bi ti nesretnici prolijevajući tuđu krv ostvarili njihove megalomanske ambicije. Uvijek ta želja da se ima više, a za ostvarenje toga uvijek se poseže za nasilnim sredstvima, jer od drugih se ne može oteti milom.

A ovi ljudi ovdje nemaju ništa, a ipak im na licima blistaju osmjesi puni čistoće. Nije li tada njihov način vrednovanja stvari taj koji može više usrećiti, a iz kojeg proizlazi i taj stav o nenasilju prema svim živim bićima, kako ljudima, tako i životinjama? Ako ne moram imati, ako me to ne pokreće i ako to nije jedini način da sebi i drugima dokažem svoju vrijednost, onda ne moram ni otimati od drugih. Čemu tada nasilje kao sredstvo stjecanja, kad me stjecanje uopće ne zanima.

 

*

 

Kasnije, u toku dana, obišao sam okolicu samostana, pa se vratio natrag do njega i odavde pogledao u daljinu. Što sam dulje gledao pred sebe to mi se prizor koji sam vidio činio nestvarnijim. Svijet koji sam gledao bio je kristalno bistar. Bilo je ovo kao da gledam u nešto što je izdvojeno iz vremena i prostora. Slika koju sam vidio, ova šuma i planine u daljini, sve to kao da je lebdjelo između neba i zemlje. Svijet je dobio neki ton nestvarnosti. Sve je oko mene bilo naglašeno blještavo, a ovaj prizor kao da je više pripadao nebeskom nego zemaljskom svijetu.

Sjećam se da sam već nekoliko puta ranije doživio nešto slično. Jedanput je to bilo u Veneciji, a jedanput kod kuće, kad sam lutao poljem suncokreta. I tada mi se činilo da je ono što gledam potpuno nestvarno, kao u snu, i osjećao sam tada vječnost i neprolaznu ljepotu tih trenutaka, izraslih iz samog srca jednog predivnog sna.

Ostali smo još nekoliko dana kao gosti u samostanu. Podatke o hramu koji smo tražili nismo dobili.

 

*

 

Kako je vrijeme prolazilo i kako smo napredovali na našem putu počeli smo se bolje upoznavati i moj mi je suputnik postajao sve simpatičniji. Tko zna koji je to točno trenutak kad se jedno poznanstvo počne pretvarati u prijateljstvo? Dolazi li do toga onda kada se u nekome počnu nalaziti crte osobnosti koje ostavljaju dojam na nas i koje smo priželjkivali pronaći još mnogo ranije u drugim ljudima? Možda se granica između poznanstva i prijateljstva prekorači onog trenutka kad otkrijemo da dijelimo neku zajedničku zamisao o životu? Čak mi se u jednom trenutku javila misao da kad se dva buduća prijatelja sretnu prvi puta, već tada osjećaju u sebi da će se njihovo druženje pretvoriti u dugotrajno prijateljstvo.

Malo po malo, kako smo se sve bolje upoznavali, tako smo u razgovoru došli i do tog odlučujućeg trenutka kad smo shvatili koliko su nam misaoni svjetovi srodni. To je trenutak kad smo jedan u drugome pronašli istomišljenike u jednom ne baš uobičajenom i čestom stavu. Nekoliko dana nakon onog našeg prvog razgovora, u noći vedra neba, mjesečine i beskrajno mnogo zvijezda koje su lebdjele iznad nas, Rama mi u jednom trenutku reče:

-Pogledaj sve te zvijezde tamo gore. Ima ih bezbroj, i planeta, i sva ta nebeska tijela postoje u savršenoj harmoniji. Među njima postoji savršena usklađenost. Svako od njih ima svoj put i svoje točno određeno mjesto u sveukupnom zvjezdanom poretku. Kako je moguće da među tolikim zvijezdama i planetima, kojih ima kao kapi vode u oceanu, postoji tako savršen red? Nema među njima sudaranja, nema skretanja s puta. Među svima njima vlada besprijekorna organiziranost.

-Znaš li da sam si i ja puno puta postavio to pitanje -odgovorih mu. -A s druge strane, mislio sam kao mlađi, kako je moguće da u našem životu vlada takvo rasulo i ludilo. I onda jednog dana, a takvih je dana svega nekoliko u životu, i mogu se izbrojati na prste jedne ruke, desio se preokret u meni.

-Shvatio si da ipak nije tako? -pogledao me je začuđeno.

-Da, -rekoh. -Počeo sam slutiti da u našim životima ipak ne vlada zbrka i rasulo, da i naši životi slijede određeni zacrtani put, poput nebeskih tijela, da i u njima postoji neka prikrivena logika i da se stvari ne događaju slučajno, bez svog smisla i svrhe. Počeo sam tako životni put smatrati sudbinom određenim i nečim što je u svakom i najsitnijem detalju već unaprijed određeno. No isprva mi je bilo čudno ako je sudbina određena, zašto je nekome određena ovakva sudbina, a drugome onakva.

-To pomalo i mene zbunjuje. Nije baš sasvim pravedno, -reče Rama.

-I ja sam mislio da to nije pravedno, sve dok život nisam počeo proma- trati kao nešto što se stalno obnavlja povratcima u nove živote. I tako sam životni put jednog čovjeka počeo shvaćati kao nešto što se odvija kroz možda stotine života, čime se životni putovi svih nas u neku ruku izjednačuju. Tada mi je postalo jasno kako to može biti da je život određen, ne od strane nas samih, već od strane Boga, ili jednog apsolutnog bića i sveobuhvatne inteligencije, a da pri tome ipak nitko od nas nije zakinut.

-Zanimljivo, -dodao je Rama. -Ovo izjednačavanje, da, to bi moglo biti tako. Kad se stvari promotre u tom svijetlu... Mogao bih se s ovim složiti. No nastavi samo.

-Smisao svega toga počeo sam, opet, nazirati i u mnogim drugim stvarima i na mnogim drugim poljima, -nastavih. -Ono što može ostati nejasno je zašto bi naš život morao biti zacrtan. No kako sam promatrao život i učio o njemu, uviđao sam da je svijet prirode na fantastičan način uređen i organiziran, i da su svaka vrsta i svako biće prilagođeni jednoj sveobuhvatnoj zamisli iz koje je proistekao prirodni ustroj života, jer svaka vrsta ima svoje mjesto, svoju ulogu i svoj značaj u svijetu.

-A to nikako ne može biti posljedica nekog slučaja? -upita me.

-Točno. Sve je tu prilagođeno jedno drugome, sve postoji zahvaljujući onome drugome, sve je usuglašeno i organizirano. To je tako lako uočiti u tom svijetu prirode, u životu biljaka i životinja. Ono što zapanjuje je da je tu sve povezano jedno s drugim i sve objedinjeno u jedan sustav. I to na isti način kao što u svakom biću postoje organi, tkiva i staničja, i svi su oni opet organizirani u jedan sustav, sustav u kojem svaki njegov dio funkcionira na takav način da postoji kao dio cjeline i ima svoju ulogu u održavanju organizma na životu. A i čitav ovaj naš svijet na čudesan je način stvoren od tek stotinjak kemijskih elemenata, koji u raznim kombinacijama tvore sav ovaj svijet i svaki njegov djelić, kao i tijela svih živih bića. Fantastično je da je sav taj šaroliki svijet minerala, plinova i svih onih milijardi živih bića i predmeta koji sačinjavaju svijet nastao po određenim zakonitostima i pravilima. Čudesno je to da u svemu oko nas i u nama postoji neki red i logika, da svim pojavama u prirodi vladaju neke zakonitosti, da je sve međusobno povezano i organizirano, i da čitav taj sustav savršeno funkcionira upravo zahvaljujući nekom redu i redoslijedu koji postoje u tom svijetu.

-Nevjerojatno, -nadoveže se na ovo Rama, -ali i ja sam već odavno počeo uviđati takvo nešto. I mene je čudilo kako svijet prirode može biti savršeno ustrojen, kao i sva nebeska tijela u svemiru, a da su naši, ljudski životi tako neorganizirani, kaotični i besciljni.

I pogledao me je nekim čudnim pogledom, kao da ne može vjerovati da je sve ovo čuo od mene, ili kao da mu nešto nije jasno u vezi s tim, pa je zatim nastavio;

-Tada mi se javila misao da i u našim životima vlada nekakav pritajeni, nama nejasan i nevidljiv red, samo još nismo spremni umom to prihvatiti, iako u srcima mnogi to već slutimo. Ako je sve što postoji Božje djelo, kako bi to moglo biti da je nešto u životu savršeno uređeno i smisleno, a nešto drugo opet nedovršeno i besmisleno.

-Ti kao da mi čitaš misli, -rekoh mu.

-Dobro, a sad da nastavim, -reče. -Počeo sam tako misliti da su taj red, smisao i logika ipak u svemu prisutni, samo su negdje prisutni očiglednije, a drugdje malo teže uočljivo, ali su ipak prisutni, bez dvojbe. Na kraju, život je jedan, on je jedna cjelina, kao što je i naš svijet jedna cjelina i jedan organizirani sustav, pa i čitav svemir. Kako bi onda moglo biti da je dio svega toga sređen i smislen, a da se drugi dio toga ne uklapa u sve to, jer nije sređen i nema smisla.

-Zaista, vidiš, -rekoh, -ja se ne bih odmah sjetio da se izrazim na takav način, da se svijet i život ne mogu dijeliti na organizirani i neorganizirani, na smisleni i besmisleni dio. Ili je sve smisleno ili je sve besmisleno. A ipak, nije sve besmisleno. Odgovor je tada da je ipak sve na neki način zaista smisleno i logično.

-No treba imati odvažnosti i moći prihvatiti svijet kao takav. Ipak su nas čitavog života učili drugačije, -reče Rama klimajući glavom.

-Točno. Jedno je uočiti da u svijetu prirode, u našem okolišu, na zemlji i u zraku vladaju zakoni koji su savršeno objašnjivi i shvatljivi; zakoni kemije, fizike, biologije i drugi. Jedno je shvatiti da je životinjski i biljni svijet savršeno logično organiziran u različite sustave, koji su na globalnoj razini opet povezani u jedan sveobuhvatni sustav, a drugo je moći uočiti da je tako i u ljudskom svijetu, da svatko od nas ima svoju ulogu u svjetskom poretku i da postojanje svakog od nas ima neku svrhu, i na kraju krajeva i svoju ljepotu. Drugo je ustvrditi da sve ovo što se dešava u ovom našem na prvi pogled zlom svijetu ima neku logiku, da to ima drugačiji značaj i drugačiji sjaj od onog prividno mračnog, surovog i nelogičnog. Shvatiti to znači stvarima dati jedan sasvim drugačiji predznak od onog uobičajenog negativnog, koji proističe iz nepravilnog razumijevanja i nepotpunog sagledavanja stvari. Život tada dobiva sasvim drugačiju boju, jer tamo gdje je ranije bio samo mrak sada se počinje pojavljivati smisao, razlog i uzrok, počinje se javljati objašnjenje svega onoga što sačinjava život i naš svijet.

Izgovorio sam sve ovo na brzinu, dok mi misao nije pobjegla, a zatim sam još dodao;

-Iza svega ovoga počinje se pojavljivati slika svijeta i života koji su proistekli iz jedne sveobuhvatne zamisli, iz jedne jedinstvene koncepcije, kao nešto što je veličanstveno, jer je Božje djelo. A to je djelo u svakom svom segmentu doista uzvišeno. Tada kroz mrak prošlih tisućljeća počinje prosijavati svijetlost svijesti da se sve ono što se događalo desilo s razlogom i da ima neko značenje.

-Da, u konačnici, kad bi se sve zbrojilo i oduzelo, zaista bi ispalo tako,

-reče Rama.

-A znaš li, -upitah ga, -koji je bio odlučujući trenutak, onaj koji je prevagnuo i u potpunosti promijenio moje viđenje svijeta?

-Koji?

-Možda će ti biti čudno, ali bio je to trenutak kad su mi se atomi i način njihova vezivanja, te način na koji tvore čitav materijalni svijet učinili previše sličnima planetima i zvijezdama, i njihovoj povezanosti u sunčeve sustave i galaksije, kao i načinu na koji su sva nebeska tijela međusobno organizirana u jedinstven sustav.

Rama je na ove moje riječi promijenio izraz lica i potpuno se uozbiljio, a ja sam nastavio rekavši;

-U tom neobičnom trenutku čitav mi se svemir, i sva ona nebeska tijela u njemu, kojih ima bezbroj, učinio preslikom atoma i molekula, te njihove međusobne povezanosti i organiziranosti, iz koje proizlazi tvorba čitavog materijalnog svijeta. Shvatio sam tada da je sve ono veliko, zvjezdano i svemirsko ustvari temeljeno na istim principima kao i malo, jer ti su principi sazdani već i u najmanjim česticama materije, u atomima. Ta spoznaja dovela me je do zamisli da je baš sve u životu organizirano, iako se na prvi pogled čini da nije tako, jer život ne bi ni mogao opstati i funkcionirati da je drugačije.

Nakon ovoga zavladala je duža tišina među nama. Rama je zapanjeno gledao, a ja sam nakon nekoliko minuta nastavio;

-Zahvaljujući toj neobičnoj usporedbi između atoma i nebeskih tijela, - rekoh još na kraju, -uočio sam da postoje zakonitosti i principi koji se u svemu ponavljaju i svugdje su prisutni, i da je život na sveobuhvatnom planu, od atoma sve do galaksija, od mikroba do čitavih svjetova, uključujući živote svih pojedinih bića u tim svjetovima, jedan organizirani i savršeno usuglašeni sustav, u kojem je sve međusobno logično povezano.

Kad sam mu ovo rekao među nama je opet zavladao tajac od bar jedne minute, a zatim je Rama rekao nešto što je došlo posve neočekivano.

-Nevjerojatno, ali i ja sam uočio tu neobičnu sličnost koju si ti sada spomenuo. I čitava moja životna filozofija proizlazi upravo iz te spoznaje, iz uočavanja te logične povezanosti, iz uočavanja sličnosti između međusobne organizacije atoma i molekula i organizacije nebeskih tijela. I ja sam zahvaljujući tome život počeo gledati kao potpuno sređen sustav, a ne kao običnu zbrku i besmisao.

-Zar i ti? Ovo je zaista iznenađenje. Prvi puta da ovo čujem od nekoga,

-rekoh, vrlo ugodno iznenađen.

-I ja ovo prvi puta čujem od nekoga, -odgovori on ushićeno.

-I kako je ta spoznaja utjecala na tebe? -upitah ga, potpuno se zagrijavši za ovaj razgovor.

-Kako? U potpunosti je promijenila moje viđenje života. Iz toga je u meni izraslo nešto divno. Zaista, jer divno je moći uočiti da tvoj život ima neki smisao, da se uklapa u opći poredak u svemiru i da je proistekao iz nečega tako veličanstvenog kao što je Božanska zamisao. Divno je znati da čovjek ima svoje mjesto na ovom svijetu, da nije slučajno tu i da nije suvišan. Divno je znati da ustvari sve što se događa u životu ima neku svrhu, i sjajan je osjećaj znati da je put svakog čovjeka sličan nebeskom, savršenom i beskonačnom putu planeta i zvijezda, na koji ga je otpravio Tvorac. I ono najljepše u svemu je spoznaja da u jednom trenutku, na jednom posebnom dijelu tog puta svakog čovjeka očekuje spoznavanje ljepote i čudesnosti, kao i uzvišenog smisla tog puta.

Kad je izgovorio te riječi znao sam da smo nas dvojica puno više od tek pukih istomišljenika. U ovoj noći stekao sam prijatelja kakvog sam oduvijek priželjkivao. Našao sam nekog tko me razumije i shvaća moje misli.

 

*

 

Početkom veljače stigli smo sa Ramom u jedan grad u kojem se održavao neki festival. Na ulicama su bile tisuće ljudi i kretali su se u procesiji, plešući uz zvuke glazbe i ritmičkog udaranja bubnjeva. Mnogi su bili okićeni golemim vijencima od cvijeća ili od voća koji su im visili oko vrata, ili kakvim drugim ukrasima. Neke žene nosile su na glavi zdjelu punu voća, i svi su se oni kretali u istom pravcu. Priključismo se i mi procesiji, a kad sam se malo ogledao oko sebe počeo sam uočavati neobične prizore. U jednom trenutku ugledao sam čovjeka koji se njiše uz zvuke bubnjeva, a kasnije su ga dvojica ili trojica ljudi potpuno ukočenog počeli gurati jedan prema drugome. Zatim je jedan od njih stao pred njega, uzeo u ruke golemi metalni šiljak i stao mu njime probadati jedan obraz. Polako mu je uvlačio šiljak kroz obraz u usnu šupljinu, gurajući ga dlanom, dok on nije probio i drugi obraz i izbio van iz njega. Oba kraja šiljka stršala su mu iz obraza možda i oko tridesetak centimetara sa svake strane.

Zgrozio sam se na ovaj prizor. Neka mi je jeza prošla tijelom kad sam ovo vidio.

-Rama, što to ovi ljudi rade? -upitah svog prijatelja.

-Ovo je hindu festival Thaipusam, -odgovori mi on. -Održava se u nekim zemljama Azije u siječnju ili veljači, u danu na koji pada noć punog mjeseca. Tada pred sobom ugledah mladu i lijepu ženu koja je također imala pro- bijene obraze, ali puno tanjim i kraćim šiljkom, koji je završavao trozupcima s obje strane. Malo se zagledah u gomilu i vidjeh još jednu stariju ženu obraza probijenih golemim dugačkim i debelim šiljkom. Nisam mogao vjerovati.

-Ali zašto oni rade sve ovo? -upitah Ramu, a on mi odgovori,

-Ovo je festival kojim se slavi rođenje boga Subramaniama, sina boga Shive i boginje Parvati. Ovim činom bušenja svog tijela ovi ljudi traže neku uslugu od boga kojeg slave, nudeći im u zamjenu za to žrtvu.

-Ali zar oni ne osjećaju veliku bol dok si ovako buše tijela?

Upitao sam ga to nakon što sam prisustvovao sceni probadanja jezika jednom muškarcu tankim šiljkom, koji mu je ostao visiti iz isplaženog jezika.

-Ne, ne osjećaju nikakvu bol.

-Ali kako je to moguće? Ovo mi djeluje vrlo bolno. Oni probadaju vrlo osjetljive dijelove svoga tijela.

-Da, ali oni padaju u trans prije toga, pa ne osjećaju fizičku bol tokom probadanja, -reče Rama.

-Ali to ne mogu vjerovati. Kako je to moguće? -upitah u nevjerici.

-Moguće je. U stanju transa sve je moguće.

Nakon ovoga naišli smo na još mnogo toga čudnoga. Vidio sam čovjeka koji posrće dok hoda, a činio je to zato jer je hodao na drvenim cipelama punim čavala zabijenih u njegova stopala. Ovi prizori izazivali su jezu u meni. Mislio sam da ovi ljudi trpe neopisivu bol prilikom ovakvog samoozljeđivanja, ali činilo se da oni to sasvim dobro podnose. I uopće nije bilo krvi prilikom bušenja tijela, što je bilo najčudnije od svega.

Vidio sam još mnoge neobične prizore, poput ljudi sa kukama zabijenim u leđa, sa kojih visi voće, ili neke kojima su također zabijene mnoge kuke u leđa, vezane za konopce koje je svom snagom zatezao čovjek koji je išao iza ovog izbušenoga. Neki su muškarci i žene imali probijene jezike, a većina njih obraze probijene velikim šiljcima, dok su neki na obrazima imali samo tanke i kratke šipčice koje su im izvirivale tek par centimetara iz obraza, a s njihovih krajeva je visio lančić ukrašen medaljonima. Nekim su muškarcima u grudi bile zabijene dugačke tanke šipke i stršale iz njih ukoso u vis. A najčudniji prizor pružali su muškarci koji su po čitavom dijelu tijela iznad pojasa bili izbodeni brojnim vrlo dugačkim šipkama, na čijim krajevima se nalazila nekakva metalna konstrukcija u obliku jajeta koja ih je prekrivala preko glave i gornjeg dijela tijela. Koliko su šiljaka imali u sebi, više su mi ličili na dikobraze nego na ljude.

No većina muškaraca i žena nisu bili izbodeni, samo su okićeni i sa zd- jelama na glavi plesali i ljuljali se u ritmu bubnjeva, a mnogi su se i molili ili častili hranom koja se dijelila na velikim pladnjevima. Čitava ova procesija kretala se prema jednom hramu pred kojim se svečanost trebala završiti. U jednom trenutku začuo sam zvuke biča koji paraju zrak, okrenuo se u tom pravcu i vidio kako jedan muškarac svom snagom bičuje drugoga po golim leđima. I opet sam se zgrozio nad ovim prizorom. Sve je ovo bilo vrlo čudno za moj ukus.

-Rama, ovo meni doista djeluje malo pretjerano. Nisu li jednostavno mogli umilostiviti svog boga nudeći mu hranu ili slične darove? Zašto se ovako unakažavaju?

-Ali rekao sam ti da oni uopće ne osjećaju bol. Ovdje je takva tradicija, koja traje već vrlo dugo. Što ćeš, običaji se u raznim dijelovima svijeta ra- zlikuju. Vi imate svoje svečanosti i svoje karnevale, a mi imamo svoje. A osim toga i kod vas ima ljudi, i to još svećenika, koji se kažnjavaju bičevanjem po svojim leđima, a neki tjednima žive samo na hrani i vodi, dok neki čak nose pojas sa šiljcima koji im se zabijaju u struk, zar ne?

-Da, u pravu si, -morao sam se složiti sa njim.

-A oni ipak osjećaju bol, jer to ne rade dok su u transu, -reče Rama. –A ovi ljudi je bar ne osjećaju.

-Ali kako? Nije mi jasno. Bi li ti to mogao sebi uraditi a da ne osjećaš bol?

-Pa kao prvo, ja nemam želju ovo učiniti sebi. Ali kad bih uspio pasti u trans, uvjeren sam u to da bol ne bih osjećao.

-Hm, -rekoh sumnjičavo. -Ne znam. A postoje li neke posebne pripreme za ove rituale? -upitah.

-Da, postoje. Ljudi se pripremaju za to molitvama i postom.

-Samo to? -upitah začuđeno. -Zar nema mentalnih priprema za bol? Uh, dobro, -rekoh ispravivši se, -rekao si da boli nema.

-Pa ovo što sam ti spomenuo su mentalne pripreme.

-U redu, u redu, -rekoh pomirivši se s tim da ne mogu razumjeti sve ovo, koliko god me Rama uvjeravao u to.

Ovoliko izbodenih ljudi na jednom mjestu bilo je nešto što me fascinira i istovremeno izaziva zgražanje u meni.

-Kako neobična svečanost, -pomislih. -Ne bih volio sudjelovati u nečemu ovakvome, osim kao promatrač. A i to je popriličan šok za mene.

Neko smo se vrijeme još zadržali u procesiji, a zatim smo se odvojili od nje i otišli dalje, napustili grad i nastavili naš put.

 

*

 

Nastavak našeg putovanja nije bio toliko upečatljiv kao njegov početak. Slijedio je nakon ovoga drugi samostan, u kojem smo bili primljeni s jednakom pažnjom, no cilj naše potrage, tajanstveni hram, ostajao je izvan našeg dosega.

Nismo ovdje uspjeli doznati baš ništa o njemu.

Nakon ovog samostana slijedio je drugi, u kojem nas je dočekivao zid šutnje i neznanja, jer nitko nije znao, niti je govorio išta ako je i znao. Kao da je čitavu stvar prekrivao veo misterije.

Vrijeme je prolazilo. Put smo nastavili ispočetka puni entuzijazma. Is- prva nismo nailazili na konkretne smjernice. No već i to što smo putovali krajevima koji su nas opčinjavali ljepotom i otkrivali mi jedan potpuno nepoznati, egzotičan svijet, za koji sam doduše znao da postoji jer sam slušao i čitao o njemu, ali su mi zamisli o njemu sve do sada bile posve nejasne, bilo je vrijedno putovanja. A sada se, eto, taj daleki, čudni i nepoznati svijet otkrivao preda mnom u svojoj veličanstvenosti, dajući ovom našem putovanju obilježje jedne predivne pustolovine. Bilo je to poput priča opisanih u knjigama o putovanjima nekolicine sanjara u daleke i nepoznate krajeve svijeta u kojima se kriju područja neopisive ljepote, a njihovo otkrivanje počinje nalikovati na otkrivanje nečega davno izgubljenog iz sjećanja ljudi, na otkrivanje vlastitih korijena. Sve je to nalikovalo buđenju iz ružnog sna i istodobno budilo u nama divljenje i čuđenje nad ljepotom ovog svijeta, čime je pomalo razbijalo iluziju nesavršenosti i zle prirode svijeta i postojanja uopće.

I upravo ta dimenzija ovog našeg putovanja bila je ono što je sve činilo uzbudljivim i vrijednim traganja.

No ipak, naša je potraga za hramom i dalje ostajala bez željenih rezultata. Iako je sad već prošlo mnogo mjeseci od početka našeg puta i unatoč tome što smo obišli mnoga mjesta i ispitali svakoga koga smo usput sreli, o mogućoj lokaciji hrama koji smo tražili na neki čudan, pomalo neobjašnjiv način nismo uspijevali doznati baš ništa. Tek kasnije, jednom prilikom čuli smo o nekom hramu u napuštenom drevnom gradu zaraslom u džunglu. Do tada nas je pratio niz bezuspješnih pokušaja, jer nam nitko ništa nije znao reći o hramu. No sada smo prvi puta čuli nešto, i već je i to bilo mnogo, iako nekako u svijetlu proteklih neuspjeha nismo ni jedan ni drugi mnogo vjerovali u to da smo naišli na pravu stvar. Ipak, odlučili smo ovo provjeriti i potražiti hram.

 

*

 

U najbližem gradu Tom i Dick su napravili isto što i u onom prvom. Obišli su sva moguća mjesta gdje bi Smith mogao odsjesti, ali nisu ga uspijevali pronaći. No jednog dana naišli su na zanimljiv trag. Tog dana zatekli su se u jednom hotelu, u kojem su se po svom običaju lažno predstavili kao Smithovi prijatelji koji ga traže zbog njegove umiruće majke, koja želi još posljednji put vidjeti svog sina prije nego ode na drugi svijet, pri tome detaljno opisavši kako Smith izgleda. Recepcionar u hotelu im je na ovo rekao;

-Ne znam za tog Smitha. Nikad nisam čuo to ime, ali ne tako davno, prije možda dva ili tri tjedna, čuo sam od svog rođaka priču o dvojici ljudi, jednom Indijcu i jednom strancu, kako obilaze okolne krajeve u potrazi za nekakvim hramom. Jedan od njih dvojice, čini mi se, odgovara vašem opisu. To bi možda mogao biti taj vaš Smith.

-Sjajno. Nego, možete li nam dati pobliže informacije, gdje su sve viđeni i kuda su se točno zaputili? -upita Tom, oraspoložen recepcionarovim odgovorom.

-Kuda su se zaputili to vam ne mogu reći, jer ne znam. Ali obilaze okolne samostane i od svećenika sakupljaju podatke o tom hramu. Čini se da posjećuju svaki samostan koji im se nađe na putu.

-Da? Sjajno. Puno ste nam pomogli. Jadnik, kad bi samo znao da mu majka proživljava možda posljednje tjedne svog života. Ona je, znate, -reče Tom, -jako bolesna. Ostala je nepokretna i odbija da jede. Volja za životom ju je potpuno napustila i cijelo vrijeme ponavlja; -˝Sine, gdje si, sine?˝ Jadna žena, vjerojatno neće još dugo. Zato nam je toliko stalo da ga nađemo.

-To je baš tužna priča, -reče recepcionar. -Nego, ovdje u blizini, na nekoliko dana odavde nalazi se jedan budistički samostan, pa otiđite onamo i raspitajte se. Vjerujem da će vas oni znati uputiti bolje nego ja.

-A gdje je taj samostan? -upita nestrpljivo Dick.

-Daću vam kartu ovog kraja, da se lakše snađete i točno ću vam objasniti kako da dođete do njega. Ali vidio sam da ovamo dolazite kolima. S njima po terenu kakvim se oni kreću i gdje se nalaze takvi samostani nećete stići daleko, možda samo dio puta. No tko zna? Probajte, pa ćete vidjeti.

-U redu, hvala vam najljepše, -zahvali mu se Tom, a recepcionar im je, kao što je i obećao, dao kartu i točne upute kako da stignu do samostana.

 

*

 

Jednom smo došli u neko zabačeno selo i počeli se raspitivati o hramu.

Jedan od starijih seljana rekao nam je;

-Ne znam ništa o hramu kakav vi tražite, ali ne tako daleko odavde pos- toji jedan drevni grad u džungli. Možda tamo postoji nekakav stari hram.

-A kako da dođemo do njega? -upita ga Rama, gledajući me uzbuđeno.

-Pa, sami ga nećete naći, to je sigurno. Uostalom, sumnjam da bi to mogao biti taj vaš neobičan hram. Ovo, ako tamo i postoji nešto što liči na hram, mogu biti još jedino nekakve ruševine, -rekao je starac.

-Dobro, ali tko zna? Možda tamo i ne nađemo ništa, ali ipak bismo otišli onamo i sami provjerili. Jedino što ne znamo put do tamo, -reče mu Rama.

-Pa, ne znam vrijedi li gubiti vrijeme na takvo što, -rekao je naš sugovornik sumnjičavo nas

gledajući. -No dobro, raspitati ću se među mještanima i već ćemo naći nekoga da vas odvede.

-To bi bilo vrlo velikodušno od vas, -dodao je Rama.

Nešto kasnije starac se vratio sa muškarcem otprilike naših godina i rekao nam;

-On će vas odvesti do starog grada.

-Koliko će trajati put? -upitao je ovoga Rama.

-Nekoliko dana, možda tjedan, -reče ovaj. -Ovisno o tome koliko brzo ćemo putovati.

-Pa krenimo onda odmah, -rekosmo mu obojica.

-U redu.

Starcu smo zahvalili na pomoći. Put smo sad nastavili trojica. Naš je vodič isprva bio šutljiv i dok nas je vodio kroz džunglu samo sebi znanim putovima nije uopće razgovarao s nama. S vremena na vrijeme staza bi se gubila u gustom raslinju, pa je pred nama morao prokrčivati put mačetom, što je dosta usporavalo naše napredovanje. Ni Rama i ja nismo puno razgovarali jedan sa drugim, samo smo pratili ovog suhonjavog, mršavog i niskog neznanca sa brazgotinom preko desnog obraza, koja mu je davala pomalo odbojan izgledi i ostavljala na nas ne baš ugodan dojam. Ponekad, kad bi nas pogledao, u očima bi mu zabljesnuo neki čudan zlokoban sjaj, koji je doprinosio našem dojmu da se ne radi baš o posve pitomom i dobrohotnom čovjeku, no nisam obraćao previše pažnje na to. Tek je izazivao laganu nelagodu u meni, koju sam se trudio potisnuti razmišljajući o drugim stvarima.

Prve noći našli smo pogodno mjesto za zaustavljanje, i naš nam se vodič prvi puta obratio;

-Evo, ovdje ćemo prenoćiti, -i naložio je vatru da pripremi večeru.

Stavio je poveći komad mesa na ražanj i približio ga vatri, i dok se meso peklo još bi ponekad progovorio poneku riječ s nama, poput;

-Evo, uskoro će biti gotovo, pa ćemo jesti, -ili -Noć je lijepa i ugodna. Sigurno ćemo uživati u pogledu na zvjezdano nebo, -ili bi dodao još nešto slično.

Rama i ja pokušavali smo ga navesti na dulji razgovor, ispitujući ga o tome tko je i čime se bavi, na što bi on samo odmahnuo glavom i nastavio zuriti u vatru i meso koje se peklo, ignorirajući nas. Nije baš bio pričljiv ovaj naš suputnik. Ali dobro. S tim smo se pomirili. Već smo se pomalo počeli navikavati na njegovu čudnu narav i pustili smo da stvari idu svojim tokom, s razgovorom ili bez njega. Bilo nam je bitno jedino što prije stići do izgubljenog hrama u džungli, a naš vodič nam i nije bio toliko bitan. Neka svoje tajne sačuva za sebe ako želi.

Dva dana kasnije, dok smo prelazili preko jednog brda koje se ispriječilo na našem putu, naš vodič je doživio malu nezgodu. Naime, dok nam je mačetom prokrčivao put kroz šumu jedna odsječena grana oštrog vrha zarezala mu je ruku, odbivši se pri udarcu mačetom, i stvorila veliku posjekotinu na njegovoj nadlaktici.

-Dovraga, -bolno je uzviknuo, dok mu je krv tekla niz ruku. -Samo mi je ovo trebalo. Rama mu je podvezao ruku, a ja sam kod sebe imao neku kremu za rane i premazao mu ozlijeđeno mjesto, dezinficiravši ga.

-Sada će sve biti u redu, -rekoh mu. -Ovo je dobar lijek za ovakve ozljede. Rana će vam uskoro zacijeliti, -na što se on zahvalio obojici, i uzeli smo kratak predah od puta. Posjedali smo na zemlju, da ga malo prođe bol u ruci i da može i dalje krčiti put pred nama.

Čitavo to poslijepodne proveli smo na istom mjestu. Rana nije pokazi- vala znakove infekcije, niti je naš vodič osjećao neku posebnu slabost, samo ga je još uvijek mučila bol u ruci, koju je sada malo teže pokretao jer bi mu svaki pokret izazivao nelagodu.

Te noći Rama je pripremio večeru, a kad je ona bila gotova sva trojica smo se poslužili, i malo po malo našem se vodiču počeo razvezivati jezik.

-Boli li vas još? -upitah ga.

-Sada je već puno bolje, -reče on s olakšanjem u glasu, -iako me malo brine mogućnost da se rana zagnoji. Dosta je duboka. Ali hvala bogu, vaš prijatelj mi je odmah zaustavio krvarenje, pa nisam izgubio puno krvi.

-Što se infekcije tiče, -rekoh mu, -uopće se ne morate brinuti. Ova mast za rane je odlična. Već sutra ujutro vidjet ćete vidno poboljšanje. Ne kažem da će vam rana odmah zacijeliti, ali za koji dan stanje će biti puno bolje.

-Onda u redu. Sva sreća da ste imali kod sebe sve ovo, -reče on.

-Da. Bili smo spremni na mogućnost ozljeđivanja, pa smo se usput snab- djeli, -odvratih mu.

Nakon ovoga smo ušutjeli na neko vrijeme, ali kad je večera bila gotova opet smo se raspričali.

-Nego, čime se vi bavite, -upitah našeg vodiča.

-Pa, kao što vidite, vodič sam. Odvodim ljude na razna mjesta u ovom kraju, kojeg poznajem kao svoj džep. Upoznao sam se sa čitavim ovim područjem još kao dječak, prateći svog oca na njegovim putovanjima. On je inače bio lovac na slonove.

-Lovac na slonove? -upitah iznenađeno. -Meni je malo teško povjerovati da netko može ubijati ta divna stvorenja.

-Ali on ih nije ubijao, -reče vodič. -Imao je svoje ljude sa kojima ih je hvatao žive i zatim ih prodavao zainteresiranima za njih.

-Da, rekoh, -upoznat sam sa tim da mnogi ovdje u Indiji slonove koriste za robovski rad na teškim poslovima. Dresiraju ih, često ih pri tome zlostavljajući, a zatim ih natjeraju da vuku teške balvane i obaraju drva ili da rade razne druge za čovjeka teške fizičke poslove. Žalosno je gledati te ponosne, dobroćudne i miroljubive divove u tako ponižavajućem položaju.

-Ah, što ćete, -reče nam vodič. -Moj otac je to radio da bi preživio. A što se slonova tiče, nisu oni baš tako miroljubivi kao što kažete. Ponekad podivljaju i znaju upasti u sela, pa gaze muškarce i žene, doslovno ih zdrobivši tako što kleknu na njih svom svojom težinom. Divlje su to zvijeri, a ne pitoma stvorenja, -reče s nekim prezirom u glasu.

-Da, divlji su, -rekoh, -ustvari drugim riječima slobodni, i takvi žele i ostati. Nisu pitomi poput pasa, da ih se može držati kod kuće kao kućne lju- bimce. Oni imaju svoj ponos i svoje dostojanstvo. I žele zadržati svoje teritorije i svoja staništa, koja im ljudi stalno otimaju, pa zbog toga najviše i dolazi do sukoba među njima i nama. A i slonove se već više od stoljeća nemilice istrebljuje zbog bjelokosti, znate li to? A oni su vrlo inteligentna stvorenja, sve to pamte. Dobro oni znaju kakva smo stvorenja mi ljudi, i poznaju našu ćud, pa se, kad su ugroženi od nas, brane kako znaju.

-Ah, to su samo životinje, -reče vodič. -Životinje su dobre samo za to da služe čovjeku ili da budu pojedene. Ili da služe za prodaju bjelokosti ili drugih dijelova njihova tijela, koja se traže na tržištu.

-E tu se ne slažem s vama. -rekoh. -I oni su živa bića i imaju pravo na svoj život i svoju slobodu. Zar čovjek također ne insistira na svojim pravima za život, slobodu i dostojanstvo, koje smatra svojim temeljnim pravima i ne želi ih se odreći ni pod koju cijenu.

-Da., gospodine, -reče na to vodič, -ali mi smo ljudi, a ovo su obične životinje. Kako možete uspoređivati to dvoje?

-Kako? -rekoh. -Pa jednostavno. Ne razlikujemo se mi ljudi baš toliko od životinja. Nismo mi puno bolji od njih. A čak bih se usudio reći i da smo po svojoj naravi puno gori. Mi ljudi smo uništavači, istrebljivači i ubojice. Uništavamo ovaj svijet od pamtivijeka, a u zadnjih dvjesto godina doveli smo ovu planetu na rub uništenja. Zar je to dokaz da smo bolji od njih?

-Pa, -reče vodič pobunivši se, -mi smo svjesna i inteligentna bića, a ona to nisu. To je samo stoka.

-S ovim se opet ni najmanje ne slažem, -rekoh iziritiran njegovim priglupim stavovima. -Nismo mi nimalo inteligentna bića. A što se njih tiče, oni itekako jesu inteligentna bića. Nisu li i životinje bića koja u sebi kriju sve one osjećaje i nagone koje u sebi imaju i ljudska bića? Ne nose li i one u sebi ljubav i vjernost, odanost, brižnost i osjećaj pripadnosti jednih drugima? Ne znaju li i one što su to briga, strah i tuga? Nisu li i one u stanju dati svoj život za one koje najviše vole? Ne nose li i one u sebi bijes kada su povrijeđene i ponižene, i želju za životom, kao i strah od smrti? A neke životinje ostvaruju doživotne veze među partnerima, što je kod nas ljudi u današnje vrijeme sve veća rijetkost. I imaju svoj jezik, svoj sustav međusobnog komuniciranja. A i neke su životinje, kao što već rekoh, vrlo, vrlo inteligentne, jer pamte, uče, razvijaju se, razmišljaju i donose taktičke odluke pri lovu i drugim aktivnostima No da ne duljim, -rekoh, -o životinjama imam puno ljepše mišljenje nego o ljudima, jer ljudi unište sve što im se nađe na dohvat ruke, a životinje to ne čine.

-Eh, vi ste težak čovjek, -reče vodič. -Za mene je životinja samo životinja. Ona je samo meso, i gotovo. Dobra je samo za zaraditi nešto novaca ubivši je.

-Ah, da vi niste možda krivolovac? -rekoh s gađenjem u glasu.

-Pa, kad već pitate, jesam, -reče on ponosno. -Samo što ja sebe nazivam lovcem, a ne krivolovcem. A to je vrlo unosan posao. Kod nas se teško živi. Siromaštvo je veliko, pa koristimo svaku mogućnost za neku dodatnu zaradu, da prehranimo sebe i svoje obitelji. Ako to ne možete shvatiti, onda više nemamo o čemu pričati, -reče otresito.

-U redu, neću vas više gnjaviti pričama o životinjama, -rekoh. -Vi imate svoje mišljenje o tome, a ja svoje, i neka ga svatko zadrži za sebe. Ne želim se svađati sa vama, niti vas vrijeđati, u redu? Pričajmo o drugim stvarima.

-Znači vi, -vodič ipak nastavi sa prethodnom temom, -mislite da smo mi ljudi obični idioti, dok su životinje divna bića, inteligentnija od nas? A sve ono što je čovjek sposoban napraviti, graditi bolnice, škole i hidroelek- trane, pa pisati pjesme i filozofske rasprave, razviti naprednu tehnologiju i znanost, i objašnjavati tajne života i svemira, zar to nije dokaz naše superiornosti?

-Pa, -rekoh, -da mi imamo četiri noge i nijednu ruku, volio bih vidjeti što bismo uspjeli sagraditi od svega ovoga što ste nabrojali. A i unatoč tome što imaju četiri ili čak šest nogu i nijednu ruku, i životinje grade vrlo sofisticirane nastambe, naročito dabrovi, a da ne spominjem mrave, termite i pčele. Znate li vi da termiti, te sićušne životinjice, grade termitnjake visoke i do deset metara, što bi u ljudskim razmjerima bilo nešto kao sagraditi građevinu visoku bar tri ili četiri kilometra, što je apsolutno nemoguće čak i za tako inteligentna i napredna bića kao što vi tvrdite da jesmo.

-Ali, -reče on braneći se, -majmuni imaju ruke, pa ih ne znaju koristiti, osim za pentranje po drveću. Zašto oni ne grade građevine kao ljudi?

-E pa vidite, to je stvar anatomije. Majmuni u prstima svojih ruku imaju mnogo manje mišića nego mi ljudi i imaju sasvim drugačije građene šake. Prsti im zbog toga nisu toliko gipki i pokretljivi kao naši, pa jedan majmun zbog svega toga ne bi mogao zavezati ni vezicu na cipeli. Ali to nije do njegove inteligencije, kao što rekoh, već do njegove anatomije.

-Pa neka vam bude, -reče vodič smrknuto.

Na ovo je zašutio i silno se nadurio, pa te noći više uopće nije htio razgovarati sa mnom, dok je s Ramom tek tu i tamo izmijenio po koju riječ.

 

*

 

Idućeg jutra ustali smo već sa prvim zracima zore. Naš se vodič sada osjećao puno bolje. Ruka ga više gotovo uopće nije boljela i nastavili smo put. Tjedan dana kasnije stigli smo i do izgubljenog grada u džungli. Ono što smo ovdje pronašli bili su ostaci nekadašnjeg grada, ruševine zarasle u vegetaciju i nagrižene zubom vremena, tako da je malo toga ostalo za vidjeti. Nekada davno vjerojatno bogat grad odavno je već napušten. Prošlo je možda i više od tisuću godina od onih vremena kad je bio na vrhuncu svoje moći. A nakon toga polako, kako to biva s napuštenim gradovima, vrijeme je učinilo svoje i ono što je nekad pripadalo ljudima džungla je vratila sebi, postepeno brišući odavde tragove nazočnosti ljudskih bića.

Uz pomoć našeg vodiča lako smo pronašli ono što je nekada bio hram, a danas su to bili tek njegovi oskudni ostaci. No po obliku građevine i po obilježjima koja su još bila vidljiva na njoj moglo se razabrati da se radi o hramu, a ne o objektu koji je imao neku drugačiju funkciju. Ipak, ako smo i očekivali da ćemo ovdje pronaći tajanstveni hram u kojem ćemo otkriti nekakvu veliku tajnu života, to se, bar pri prvom susretu s ovim mjestom, nije desilo.

Kada smo stigli vodič nas je upitao;

-A što vi ustvari tražite ovdje? Što se može pronaći na ovakvom mjestu?

-Pa mi ustvari tražimo hram. Ne znam, -reče Rama, -ali tražimo hram u kojem se nadamo pronaći prosvjetljenje. Samo što ne znamo je li to ovaj hram.

-Prosvjetljenje? Kakvo prosvjetljenje? -upita naš vodič ciničnim glasom.-Hoćete reći da ćete ovdje postati Buddhe?

-Rekoh već da ne znam hoće li se to dogoditi ovdje, -reče Rama strpljivo, ne želeći ga izazivati.

-Pa ako je tako zadržao bih se s vama ovdje neko vrijeme, ako nemate ništa protiv. Možda i ja doživim prosvjetljenje.

-Kako želite, -reče mu Rama. -Ako želite, slobodno ostanite sa nama.

 

*

Prvog dana nismo se micali od hrama, jer isprva smo mislili da trebamo u samom hramu ili u njegovoj blizini doživjeti nešto neobično, nekakvo čudno ukazanje, možda neku viziju ili nailazak na nekakav tajni znak.

-Što to ovdje čekamo, zaboga? -upitao nas je nestrpljivo vodič pri kraju dana.

-Čekamo nekakav znak ili nekakvu viziju, -odgovori mu Rama.

-Ali ne biste li onda trebali meditirati, duhovno se pročistiti i pripremiti za tu viziju? -upita vodič negodujući. -Mislite da će vizija naići sama od sebe?

-Možda ste u pravu, -reče mu Rama. -Što ti misliš? -obrati se sada meni.

-Da, možda bismo mogli meditirati i izgovarati molitve.

-Ali, -reče tada vodič, ponovo nam se obraćajući, -zar mislite da ćemo svi mi vidjeti taj znak ili tu viziju? Zar se takve stvari ne ukazuju individualno, i vidi ih samo određeni pojedinac, a ne svatko tko je u njegovoj blizini?

-Pa ako sa nama želite doživjeti prosvjetljenje preporučam vam da nam se pridružite u meditaciji i molitvi, -odgovori mu na ovo Rama.

-Možda i hoću, -reče mu vodič. -Baš me zanima kakvo bih to prosvjetl- jenje ovdje trebao postići. Možda me ovo mjesto prosvijetli gdje su staništa pojedinih životinja i najbolja lovišta, pa mi to malo pomogne u životu s financijske strane.

-Eh, -Rama ispusti jedan dugački uzdah.

Nakon toga Rama i ja počeli smo meditirati, i to satima, sjedeći u nepokretnom položaju, dok se u međuvremenu naš vodič šetao naokolo i tek nam se na pola sata pridružio u meditaciji.

Kad više nismo mogli dalje, pristupili smo mantranju i izgovaranju molitvi, a ovaj puta smo to radili sva trojica, što je bilo prilično neobično, jer nisam baš bio uvjeren u to da naš vodič vjeruje da sve ovo ima smisla i da smo nas dvojica normalni ljudi.

Nakon dva sata mantranja i od toga smo se umorili, pa smo uzeli predah, a noć je već pala. Nestrpljivo smo očekivali našu viziju, i Rama i ja se povlačeći u svoje misli, dok je vodič opet nervozno šetkao uokolo nestrpljivo nam dobacivši;

-Hoće li već jednom ta vaša vizija? Nestrpljiv sam da postanem prosvijetljen.

-Samo se vi strpite, -reče mu Rama. -Takvo što se ne događa onda kad mi to hoćemo, već onda kad nam je određeno. Neke stvari ne ovise samo o nama, -a vodič ga je na ovo sumnjičavo pogledao i otišao negdje, izgubivši se u mraku na pola sata.

Zatim se vratio i pridružio nam se, a mi smo i dalje strpljivo čekali u tišini, gledajući u nebo i zvijezde, pa opet malo meditirajući i mantrajući, i tako smo probdjeli gotovo čitavu noć, ali ništa se nije desilo.

Idućeg jutra zaspali smo potpuno iscrpljeni i probudili se tek popodne, nakon dobrih deset sati dubokog sna.

-Eh, znači ništa od vizije, -reče hladno naš vodič. -Izgleda da vam to ne funkcionira. A da pokušate nešto drugo? Recimo da počnete levitirati ili takvo što? Možda bi to potaklo tu vašu viziju.

-A da vi počnete levitirati? -odvrati mu Rama.

-Ja? Pa i bih, kad bih znao kako, -odgovori mu ovaj.

-E vidite, i mi bismo to učinili, kad bismo znali kako, -na što se vodič opet uvrijedio i šutio je naredna dva sata.

Čitavog tog dana i noći koja je uslijedila ponovo smo meditirali i mantrali, ali se ni nakon toga nije desilo ništa slično onome što smo očekivali.

Sutradan se Rama prisjetio nečega i prišao mi rekavši;

-Možda stvari radimo na pogrešan način. Možda bismo zaista trebali pokušati nešto drugo?

-A što to? -upitah ga.

-Mogli bismo pregledati ostatke hrama. Možda pronađemo neki tajni prolaz u skrivene prostorije u kojima se kriju nekakve upute, nekakav rukopis koji trebamo pronaći i odgonetnuti.

-Vidiš, to ti nije loša ideja, -rekoh. -Hajdemo probati.

I ušli smo u ostatke hrama i pomno ih pregledali, tražeći u svim uglovima, pokušavajući pronaći nekakav tajni prolaz ili bar nešto što nalikuje vratima koja vode u skrivene prostorije. Pregledali smo svaki centimetar unutrašnjosti hrama, a Rama je prepipao doslovno svaki kamen un- utra ne bi li slučajno pokrenuo neki mehanizam koji otvara prolaz koji smo tražili. Ali sve je to bilo bez ikakvog uspjeha.

Naš vodič se začudio kad je vidio što radimo i rekao nam;

-Što ste to sad smislili? Što to tražite tu unutra? Svoju viziju?

-Ne, nego prolaz u tajne prostorije koje možda kriju nekakve upute kako doći do te vizije, ili čega god drugog, -reče mu Rama.

Na to je vodič tiho procijedio; -Ma ne traže ovi nikakvu viziju. Oni traže neko zakopano blago, siguran sam u to. I samo čekaju da ja odem, pa da ga iskopaju i odnesu.

Rama je čuo ovo mrmljanje, a to mi je rekao tek mnogo kasnije, ali ništa nije rekao ni vodiču, a ni meni, koji sam bio udaljen par metara dalje pa nisam mogao čuti vodičeve riječi.

Nastavili smo pretraživati hram, a nakon nekog vremena Rama je pron- ašao neko metalno oruđe, to jest metalni šiljak, dosta čvrst i širok, i stao njime bušiti rupe u tlu hrama, pa onda rukama razgrtati zemlju, prekopavši tako čitavo dno hrama, što mu je oduzelo cijeli dan. Mislio je da je prolaz možda zatrpan zemljom, samo ga treba pronaći. Ali i ovaj pokušaj je propao. Nakon nekog vremena počeli smo pretraživati okolicu i pregledavati os- tatke drugih građevina ne bismo li možda tamo nešto pronašli, a ovaj po- duhvat nam je oduzeo dobra tri dana. No ni tu nismo ništa našli. Dakako da nismo mogli prekopati sve te građevine, samo smo ih pregledali, a Rama je opet prepipao svaki kamen koji je mogao dosegnuti rukom ne bi li pronašao neki tajni prolaz. Naš vodič je sve ovo promatrao a da nam nije pomogao ni toliko da je maknuo malim prstom. Ipak je ovo promatrao sa velikim zanimanjem, možda prevelikim za nekoga tko je bio toliko skeptičan prema onome što smo mi tražili i za nekoga toliko nezainteresiranog da nam pomogne u našoj potrazi.

Ipak, svi naši napori bili su uzaludni i nisu davali nikakvog rezultata.

Slijedeća Ramina zamisao bila je da se Mjesec mora nalaziti u određenom položaju naspram Zemlje i da planeti moraju biti u određenoj konstelaciji, pa će se jednog od ovih dana ili noći, kad oni zauzmu određenu formaciju, nešto desiti. No rekoh Rami da bismo u tom slučaju mogli čekati godinama, pa i desetljećima da se to desi, a toliko vremena ovdje ipak nismo željeli provesti.

Već nam je nestajalo ideja, a i strpljenja. Nismo više znali što činiti i što očekivati. Ni jedan od nas ustvari nije imao jasnih zamisli o tome što trebamo pronaći, osim čini se našeg vodiča. No on je već pomalo gubio strpljenje i nakon dva dana najavio nam je da mu je već svega dosta i da će otići. A onda je Rama tog istog dana s vanjske strane hrama uočio red kamenja širok možda metar i visok tridesetak centimetara kako strši iz zemlje i na tom mjestu počeo šiljkom razgrtati zemlju. I što je dublje kopao to je više uviđao da se ovaj red pravilno poslaganog kamenja produžuje i ispod zemlje, tvoreći neku vrstu zakopanog zida.

-Hej, dođite ovamo, -doviknuo nam je uzbuđeno. -Izgleda da sam naišao na nešto.

Obojica smo mu pritrčali i pogledali o čemu se radi.

-Ovdje ispod ima nečega, -reče Rama. -Pogledajte.

Iskopao je već rupu dubine sedamdesetak centimetara i ono što smo vid- jeli zapanjilo je i vodiča i mene. Činilo se da je ovo doista neka vrsta ulaza, bar smo tako pretpostavljali.

-Onda. Što čekate? Navalite i vi na posao i pomozite mi. Neću valjda sam kopati?

Prionusmo i nas dvojica na posao, rukama izbacujući zemlju koju je Rama razgrtao šiljkom, sve dok nismo prokopali rupu dubine oko dva metra, a pred nama su se nalazila kamena vrata sa simbolima i znakovima na sebi, nama potpuno nerazumljivima.

-Ovo je doista ulaz u nešto, u neku podzemnu prostoriju, -reče vodič uzbuđeno. -Sad samo da još nađemo način da uđemo.

-Možda bismo sa ovom vašom mačetom mogli zašiljiti par kolaca, pokušati razvaliti ovo kamenje i napraviti otvor u zidu dovoljno velik da se možemo uvući unutra, -rekoh.

Vodič je tako i učinio. Nakon nekog vremena našavši nekoliko ravnih debelih grana očistio ih je od grančica i dobro zašiljio, napravivši od njih prilično čvrste kolce, i mi počesmo udarati njima o zidove, dok je Rama svojim metalnim šiljkom grebao malter između kamenja. Nakon nekog vremena izbili smo jedan kamen sa njegovog mjesta, pa onda još jedan, i mogli smo sad već vidjeti da se unutra doista nalazi neka skrivena podzemna prostorija. To je bio znak da smo na pravom putu. Nastavili smo odvaljivati kamen po kamen, dok u zidu nismo napravili prolaz promjera nekih pola sa pola metra, sasvim dovoljan da se uvučemo unutra.

-Trebat će nam baklje za ovo, -rekao je vodič kad je otvor već bio napravljen i kad smo se spremali ući unutra.

Napravio je svakome po jednu baklju, omotavši ih krpom, pa ih zapalio, i uvukli smo se kroz otvor u mrak. Čim smo ušli shvatili smo da se radi o prilično prostranoj prostoriji ispod hrama, no ja sam ušavši zadnji zapeo za nešto i na mene se na moje zaprepaštenje srušio kostur. Prestravljeno sam odskočio u stranu.

-Što je bilo? -okrenuše se ova dvojica prema meni.

-Pogledajte sami, -rekoh.

Obojica su mi prišli i vidjeli kosti nekog pokojnika razasute oko mojih nogu.

-Što je sad ovo? -upita vodič.

-Očito netko tko je otišao u raj prije mnogo vremena, -reče Rama.

-Ali onda je ovo... -rekoh i zastadoh u pola riječi, pa uđoh dublje u pros- toriju i razgledah svaki njen kutak. Unutra sam naišao na hrpu kostura, go- tovo na svakom koraku ove podzemne komore. Neki su bili polegnuti, neki postavljeni u sjedećem položaju, prislonjeni uza zid, a kosturi su još bili čitavi i potpuno očuvani. Nisu se još raspali na sastavne dijelove.

-Ovo je podzemna grobnica, -rekoh uplašeno Rami i vodiču. -Upali smo u prokletu grobnicu.

I Rama i vodič zbunjeno su obišli čitavu prostoriju i zaključili isto što i ja.

-Da, čini se da je ovo grobnica, -reče Rama.

-Nadam se samo da nije opsjednuta zlim duhovima poput indijanskih grobnica, -rekoh. -To bi bilo malo nezgodno. Mogle bi nas snaći gadne nevolje ako je tako.

-Grobnice i posmrtne ostatke pokojnika trebalo bi u svakom slučaju poštivati i ne oskvrnjivati ih, -reče vodič. -Možda da odmah izađemo odavde? Izgleda da ovdje osim kostiju nema ničega.

-Ma ne vjerujem ja u tu opsjednutost, -reče mirno Rama i stade podrob- nije razgledati grobnicu.

-Rama, što to zaboga radiš? Idemo van, -uzviknuh uznemireno. -Zazidajmo ponovo ovu grobnicu i udaljimo se odavde što prije.

-Pih, vas dvojica ste malo suviše sujevjerni, -odgovorio je on hladnokrvno.

-Sujevjerni ili ne, ali ipak mislim da bismo trebali izaći, -rekoh mu. -Ne želim nevolje. Dosta smo vidjeli. Ovdje sigurno nećemo postići prosvjetljenje. Idemo van.

-Samo vas dvojica slobodno izađite. Ja ću se još malo zadržati i detaljno pregledati ovo mjesto.

-Kako želiš, -rekoh i krenuh da izađem sa ovog sumornog mjesta koje je u meni izazivalo jezu, a vodič me je slijedio.

Rama se zadržao unutra dosta dugo, dok smo ga mi vani čekali s nestrpljenjem.

-Gdje li je tako dugo, -pomislih i doviknuh mu;

-Rama, je li sve u redu?

-Sve je u redu, -začuh iz dubine njegov glas. -Samo još malo. Kad sam već tu ne želim da nešto važno promakne mom oku.

Čekali smo vani još kojih sat vremena, a onda se Rama pojavio na ulazu i uspentrao se uz rupu koju smo iskopali, sav prašnjav.

-Što je bilo? Jesi li našao što? -upitao sam ga nestrpljivo.

-Ma ništa. Baš ništa. Prvo sam tražio neki kovčežić i malo bockao šiljkom ispod svojih nogu ne bih li udario u nešto tvrdo, ali nisam ništa našao. Zatim sam obišao kosti svakog pojedinog pokojnika, misleći da ću možda u ruci nekoga od njih pronaći neki svitak ili nešto slično, ali ni to nisam našao. Zatim sam pregledao ostatke odjeće ovih mrtvaca, jer se na kostima još tu i tamo mogao naći neki neraspadnuti dronjak, misleći da ću tako naići na neke znakove ili simbole, bilo što što bi nam bilo od pomoći, ali ni tu nisam ništa našao. Ovo je izgleda ipak samo jedna obična grobnica.

-Pa mi smo ti to odmah rekli, -rekoh mu.

-Da, ali niste imali ni volje ni hrabrosti uvjeriti se u to. Obojica ste istog časa pobjegli van kao zečevi.

-Pa kad smo sujevjerni, i sam si rekao, -dobacih mu, ne baš najbolje raspoložen. -A hajde da sad vratimo kamenje na svoje mjesto i zatrpamo ovaj ulaz.

-Dobro, -složi se Rama.

Sva trojica prionusmo na posao. Poslagali smo kamenje onako kako je prije stajalo, nabacali zemlju natrag u rupu koju smo iskopali i nakon dva sata posla umorni i zamazani zemljom posjedali malo dalje od hrama.

-Uh, dovraga. Drugi put više nemoj pronalaziti podzemne grobnice, u redu? -rekoh Rami, slomljen od fizičkog napora i razočarenja.

-U redu, obećavam, -reče on.

Naš vodič nas je napustio istog dana nakon što je ustanovio da je sve ovo najobičniji gubitak vremena, ali mi još nismo željeli odustati. Iako ni jedan od nas dvojice nije vjerovao u to da ovdje još možemo nešto pronaći, kad smo već bili ovdje nismo htjeli otići a da se prije toga ne uvjerimo u to da smo iscrpili sve mogućnosti, uključujući i čekanje.

Vodič nam je prije odlaska rekao da on više nema što raditi ovdje i da odlazi svojoj kući, žalostan što je protraćio toliko vremena na ove gluposti.

-Da sam bar odmah otišao, -rekao je. -Mogao sam i misliti da će ovo biti pravi debakl, a ne zanimljiva pustolovina. A nisam čak ni vjerovao u to vaše prosvjetljenje, mada me je zanimalo kakav je to osjećaj, ako smo zaista na pravom mjestu.

-Ali nitko vas nije zadržavao. Zaista ste mogli odmah otići, -reče mu Rama.

-Da, mogao sam, i trebao sam, -odvrati mu ovaj. -Nego, vi ostajete ili odlazite?

-Ostat ćemo tjedan ili dva i još pokušati malo pričekati. Možda trenutak nije bio pravi, a mjesto ipak jest. Još ćemo meditirati i malo istraživati okolinu. Možda se nešto i desi, -odvrati mu Rama.

-Čisto sumnjam, -reče vodič. -Znači još tjedan ili dva? Vas dvojica ste stvarno uporni. No od volje vam. Ja idem. Zbogom, -rekao je, okrenuo se i nestao u gustišu.

Mi smo kasnije opet počeli meditirati i mantrati dok nam za to nije ponestalo snage, a onda smo se malo smucali po okolini istražujući i pregledavajući ostatke drevnog grada.

A onda, dva dana kasnije, dok smo po noći sjedili kraj vatre, iz mraka izroniše tri muškarca, od kojih je jedan bio naš vodič, i okružiše nas sa isukanim noževima.

-U redu, a sada nam recite gdje se točno nalazi to blago koje tražite, - reče nam naš vodič, gledajući nas sa prezirom. -Znam dobro kakvu igru igrate vas dvojica. Dok sam bio s vama pretvarali ste se da tražite vizije i prosvjetljenje samo da bi mene zavarali, no kad ste počeli pretraživati podzemnu grobnicu postalo mi je jasno o čemu se tu radi, da samo okolišate i čekate da ja odem, pa da pokupite blago i nestanete s njim.

-Ma kakvo sad blago? -upita ga zbunjeno Rama, a ja sam ga gledao jednako zbunjeno.

-Hajde, hajde, ne pretvarajte se. Znam ja dobro takve lupeže poput vas. Vi ste obični avanturisti u potrazi za izgubljenim blagom drevnih gradova, a možda ste i pljačkaši starina. A sada govorite dok nismo izgubili strpljenje. Gdje je?

-Zaboga, pa ne tražimo mi nikakvo blago, -reče Rama zbunjen ovim vodičevim nastupom, no zašutio je kad je vidio da nam se sva trojica prijeteće približavaju sa noževima u ruci. -Dobro, -reče tada Rama. Pretpostavimo da smo i tražili neko blago, ali zar bismo još bili ovdje da smo ga pronašli ili da znamo gdje je?

-Pa sad... -reče sumnjičavo naš vodič. -Možda ste u pravu. No u svakom slučaju bar ćemo vas opljačkati i tako nećemo otići praznih ruku. Dajte nam sve što imate kod sebe.

-Ali što to imamo kod sebe osim naših stvari, i hrane i vode koje smo ponijeli sa sobom? -upitao je Rama.

-Ma sigurno ste puni novaca. A sad novac ovamo, da riješimo i to, a zatim ćemo vas možda ubiti, a možda i ne. Ustvari svakako ćemo vas ubiti, ali prvo nam predajte svoj novac, -reče vodič nervoznim glasom.

U tom trenutku obojica smo shvatili da se ovi ne šale i da nam se radi o glavi. Rama je munjevito reagirao. Zgrabio je jednu zapaljenu granu sa vatre i zabio je u lice jednom od ove trojice. On je vrisnuo i uhvatio se za lice, a zatim je Rama strahovitim udarcem nogom u glavu oborio drugoga na zemlju. A i ja sam se snašao u ovom metežu i podigao sa zemlje jednu cjepanicu. Tresnuo sam njom po glavi našeg vodiča, a kad je ovaj pao na koljena još sam ga jednom tresnuo po leđima, i on se bolno jauknuvši srušio na zemlju.

Zatim smo obojica potrčali prema šumi.

-Bježimo, Rama, -rekoh svom prijatelju, -dok se ovi nisu sabrali i ponovo nas napali.

Trčali smo kroz šumu iz sve snage dobrih pola sata, a zatim smo skroz zadihani zastali da malo predahnemo.

-Čuješ li išta? -upitah Ramu. -Slijedi li nas itko?

-Sumnjam da su oni sada u stanju da nas slijede. Dobro smo ih udesili. No tko zna, možda nas i prate, bijesni kao risovi i željni osvete. Trebali bismo produžiti dalje što prije da im umaknemo ako nas prate.

-Ali kako u mraku mogu znati kuda smo otrčali?

-Eh, tko zna? Ali sigurno je sigurno. Nastavimo dalje.

-Ali ja trčati više ne mogu, -rekoh, još uvijek zadihan.

-Ne mogu ni ja, ali ćemo hodati.

-U redu, krenimo onda odmah, -rekoh.

Čitave smo noći hodali kroz šumu bez zaustavljanja, a zatim smo nas- tavili hodati sve do podneva, i onda smo sjeli na zemlju usred šume i odmar- ali se dobrih sat vremena, pa smo opet nastavili hodati sve dok noć nije pala. I tada smo već bili potpuno na izmaku snaga. Onda smo potražili jedno skrovito mjesto u gustišu i tu prespavali noć. Idućeg jutra probudili smo se svježi i spremni da nastavimo put.

-Sada više ne moramo bježati. Ovi nas više neće naći, -reče mi Rama.

-Tko zna, -odgovorih mu ja zabrinuto. Naš vodič je lovac. Može nas pratiti po tragovima.

-Eh, pa onda nastavimo dalje, ako već misliš da je tako.

I još smo tjedan dana ubrzano hodali po šumama i čistinama, tek se tu i tamo odmarajući i spavajući svega tri do četiri sata na dan. Prelazili smo preko brda i rijeka, dugo vremena hodajući po plićaku da zametnemo tragove ako nas ovi još eventualno traže, a zatim smo zaključili da smo ipak na sigurnom i da možemo odahnuti.

-Sada više uopće ne sumnjam u to da smo im utekli, -reče Rama.

-I ja sam sad već mirniji, -rekoh mu smirenim glasom.

-U redu, onda nastavimo svoju potragu za hramom, što dalje od ovog područja, -doda Rama. -Idemo odavde. Ali sada ćemo malo usporiti i dobro ćemo se naspavati svake noći. Valjda nam više ne prijeti nikakva opasnost od one trojice.

-Slažem se. Učinimo tako.

 

*

 

Naše putovanje nekako je već postajalo, ne znam kako to najbolje opisati, ne jednolično, ali nije bilo nikakvog vidljivog napretka. Sve ono što se nadalje dešavalo bilo je identično onome već viđenom i doživljenom. Prevaljivali smo goleme udaljenosti u potrazi za tim tajanstvenim hramom. U jednom samostanu bi nam rekli da ne znaju ništa o njemu, ali bi nas uputili u drugi, udaljen tjednima od ovoga, s naznakom toga da bi oni možda mogli nešto znati. Kad bismo stigli na to mjesto opet bismo naišli na istu priču. Doista se činilo da nitko ništa ne zna o cilju našeg puta. Sve što smo mogli čuti bile su neprovjerene glasine. I tako se činilo da se stalno vrtimo u istom krugu, koji je uvijek vodio jednako daleko od hrama koji smo tražili, jer sad kad su već prošli mjeseci kako smo bili na putu nismo mu bili ni malo bliže nego onog dana kad sam se priključio Rami u ovoj potrazi. Kao da je taj hram bio nešto izbrisano iz kolektivne svijesti ljudi ovih krajeva. Ako je i postojao, postojao je tek kao mit, u koji jedva tko da je vjerovao od onih koji su čuli za njega, a takvih nije bilo mnogo. Ili mi takve nismo znali pronaći.

Kako tražiti nešto što je više opsjena nego stvarnost? Kako ući u trag nečemu što je samo glasina? Ili izmišljotina, u što nismo željeli vjerovati. Ali ipak, sve dosad je govorilo tome u prilog.

Čitava ova priča u sebi je imala nešto nelogično. Sve ovo kao da je bilo prekriveno velom misterije, jer nismo mogli pronaći hram, no nismo se mogli sa sigurnošću uvjeriti ni u to da ga nema, jer uvijek bi nas, kad smo već pomislili da je čitava stvar obična izmišljotina, nešto poguralo prema naprijed i pobudilo nadu. Na čudan bi način tada nešto iskrsnulo, neka informacija, neka glasina, pojavio bi se nakon dugo vremena netko tko ako već i ne zna nešto određeno, a ono je bar čuo o tom hramu i time nas opet nagnao na daljnju potragu.

Sve je ovo već počelo podsjećati na nešto pomalo smiješno i tužno. Ova naša neumorna potraga počela je ličiti na ispit istrajnosti. Kao da smo trebali dokazati da smo vrijedni toga da pronađemo taj hram, i tek jednom, kad svojom ustrajnošću to i dokažemo, zaslužiti ćemo da nam se otkrije ono što tražimo. Ne znam, kao da je postojala nekakva masovna konspiracija oko ovog hrama. Činilo se da su se svi dogovorili međusobno da će nas s vremena na vrijeme podbadati nekakvim podacima i uputama, tek toliko da ne bismo odustali, ali je to ipak bio toliko rijedak slučaj da sam počeo posus- tajati. U meni se vremenom probudio osjećaj uzaludnosti svega ovoga. Mjesecima smo bili na putu i lutali posvuda, a nismo ni izbliza pronašli nešto što bi nas uputilo onamo kamo smo željeli stići.

Jedne noći, kad smo se utaborili na nekoj čistini i zapalili vatru spremajući se za počinak, bacio sam pogled ka zvjezdanom nebu i upitao se je li taj hram uopće vrijedan tolikog traženja.

-Misliš li, Rama, -upitah svog suputnika, -da smo na dobrom putu?

-Eh, -iz njegovih se usta oteo uzdah.

Da, i ja sam tako mislio. Tko bi znao idemo li dobrim putem i postoji li uopće ono što tražimo. Čini se da su mjeseci lutanja po bespućima malo umorile i njega, a ne samo mene.

-Nisam baš mislio da će biti ovako, -dobacih mu razočarano. -Svi ovi mjeseci na putu, sva ona mjesta koja smo obišli, i ništa, baš ništa. Zar nitko ništa ne zna o tom hramu? I na kraju, moram se zapitati postoji li on uopće.

-Ne bih znao, -odgovori mirnim glasom Rama. Već si odustao?

-Zar ti još uvijek vjeruješ da ćemo ga naći? Nismo li već trebali naići na nešto, makar koliko klimavo i nepouzdano to bilo? Nismo li već trebali do- biti nekakvu naznaku? Ne znam, ali ja sve manje vjerujem u ovo.

-Ja se, za razliku od tebe, nisam ni nadao prebrzom uspjehu. Nisam mis- lio da ćemo uspjeti u svega nekoliko dana ili tjedana. Neke potrage traju čitav život, pa ni onda čovjek ne uspije ostvariti zacrtani cilj, -reče Rama staloženo.

-Zar ti zaista namjeravaš lutati čitavog života i tragati za nečime za što je sve manje i manje vjerojatno da postoji? Ja bih si za cilj postavio nešto što je bar prividno ostvarivo, a u ovome doista ne nalazim ničega opipljivog, samo glasine. I uvijek isto, kad pomislimo da bi nam netko mogao reći nešto pouzdano, na kraju ispada da ne dobivamo ništa. Ili doista nitko ništa ne zna o tom hramu ili nam iz nekog razloga namjerno uskraćuju podatke. Je li moguće da je tako? Je li to možda neka strogo čuvana tajna do koje se ne može samo tako doprijeti?

-Ne vjerujem da je tako. Zašto bi nam itko tajio ako nešto zna? No tko zna, možda si u pravu? -reče Rama zamišljeno. -Možda se to na neki način mora zaslužiti. Ali ipak sam skloniji misliti da je razlog tome što nam nitko ništa ne govori taj što ni oni sami ništa ne znaju. Kad bismo se bar za pedalj uspjeli približiti našem cilju. Istina je da je sve ovo vrlo zamorno. Čovjek se ponekad upita...

-Da, upravo to, -rekoh. -Zavidim ti na entuzijazmu, ali došao sam upravo do te točke kad se polako počinjem predomišljati.

-Želiš li odustati od potrage?

-Ne bih se još odlučivao na takvo nešto. Možda jednog dana ipak uspi- jemo nešto doznati, ali volio bih uzeti malo vremena da razmislim. Dao si mi poticaj da pronađem nešto što bih doista volio naći, ali kad je u ovom trenutku sve tako bezizgledno moram se upitati vrijedi li nastaviti. Želio bih malo predahnuti i odvagati razloge za i protiv nastavka puta. Možeš li mi to priuštiti?

-Mogu, -reče Rama bez imalo dvoumljenja. -Želiš li razmisliti, učini to. Neću te požurivati. Uzmi si vremena koliko ti je potrebno. Kad se odlučiš, reci mi. Dotle možemo prekinuti naše putovanje i zaustaviti se na nekom mjestu koje obojici odgovara. Možda se u blizini nalazi neki grad. Budeš li htio, zadržat ćemo se tamo koliko god želiš.

Bilo mi je drago što sam to čuo. Nisam želio tako lako odustati od ove potrage, ali u ovom trenutku trebao sam predah. I drago mi je da mi je Rama to omogućio.

 

*

 

Tom i Dick stigli su do onog prvog samostana koji su ranije posjetili Rama i John i koji se nalazio najbliže gradu koji je John napustio mnogo ranije.

-Je li to taj samostan? -upita Dick Toma.

-Vidjet ćemo. Raspitat ćemo se, -reče Tom.

Došli su do samostana, ušli unutra i odmah ih je okružila gomila djece u crvenim ogrtačima, pozdravljajući ih i želeći im dobrodošlicu.

-Iš, gubite se odavde, -razvika se Dick na njih, na što su se ovi pokunjeno razišli.

Tada im je prišao jedan mlađi redovnik i upitao ih tko su i kako im može pomoći.

-Trebali bismo neke informacije od vas. Bilo bi možda najbolje da nas odvedete do starješine samostana, -reče mu Tom.

-U redu, ali malo kasnije. Trenutno je vrlo zauzet. A dotle možete uživati u našem gostoprimstvu.

-Ma kakvo gostoprimstvo, -pomisli Dick, ali nije ništa rekao.

-Kako vi kažete, -reče Tom redovniku. -A što da radimo u međuvremenu, dok čekamo?

-Mogu vas smjestiti u jednu prostoriju za goste, a vi ili se odmarajte dok vas ne pozovem ili budite tu vani među redovnicima. A možete i slobodno razgledati naš samostan. Ako vas bilo što zanima, pitajte i svatko će vam izići u susret, -rekao je, naklonio se sa smiješkom i okrenuo se i otišao.

-U redu, hvala vam, -reče Tom.

-Da se prvo smjestimo? -obrati se sada Tom Dicku.

-Ne treba mi to. Što ću se smještati? Pa nećemo valjda ostati čitav dan?

Idem se malo promuvati okolo, a ti se smjesti ako želiš.

-Hm, u pravu si. I ja ću malo proći okolo i razgledati kakvo je ovo mjesto.

Kao i Rama i John, i Tom i Dick su pobudili interes stanovnika ovog samostana, i ovi su se stali okupljati oko njih i počeli ih salijetati raznim pitanjima.

-Odakle dolazite, gospodo? -upita ih jedan stariji svećenik.

-Ma što te boli... -zausti Dick, ali Tom ga prekine.

-Dolazimo iz Europe. To vam je jako jako daleko odavde, znate? -reče mu Tom.

-Da, znam. Jeste li vi turisti? -upita ga opet svećenik.

-Jesmo, na neki način, -reče mu Tom, dok mu se svećenik stalno smješkao i klanjao, iskazujući mu dobrodošlicu i zasipajući ga ljubaznošću.

-Je li vam bilo naporno doputovati ovamo u Indiju? -nastavi svećenik sa zapitkivanjem.

-Pa put je zaista bio dug i naporan, -govorio je Tom dok je oštrim pogled- ima upozoravao Dicka da drži gubicu začepljenu. -A imate i paklenu klimu tu u vašoj zemlji. Nismo naviknuti na ovakve nesnošljive vrućine.

-To vam vjerujem. A kakva je klima kod vas, u vašoj domovini? -upita ga svećenik radoznalo, skroz se raspričavši.

-Umjerena. U svakom slučaju puno ugodnija nego tu kod vas.

-Možda je to samo stvar navike, -reče svećenik, i dalje mu se smješkajući.

-Da, vjerojatno jeste, -uključi se sad i Dick u razgovor.

-I kako vam se sviđa naša zemlja?

-Do sada smo bili samo u Bombayu, -odvrati mu Tom, -a to je zaista preveliki grad. Ipak, uživali smo tamo, zar ne? -okrenu se ka Dicku, kojem je zablistao osmjeh na licu kad se sjetio Hiltona, pa je rekao;

-O, da. Vrlo smo uživali.

-Drago mi je, -započne opet svećenik. -A namjeravate li još putovati po našoj zemlji?

-Da. Izgleda da ćemo morati obići dosta veliko područje u vašoj zemlji. Zanima nas puno toga. Voljeli bismo vidjeti vaše svete gradove, posjetiti ri- jeku Ganges, pa sveti grad Varanasi, i onda bismo otišli u Delhi vidjeti građevine Mogula, a naročito Taj Mahal. A i proputovali bismo malo po provincijama, tražeći drevne hinduističke i budističke hramove. Želimo vid- jeti puno toga. A imamo i jedan mali zadatak, ali o tome ne bih s vama, ako mi ne zamjerate, -reče Tom.

-Ne, nipošto vam ne zamjeram.

-Nego, kako vi ovdje živite? Čime se bavite? Kakav je život u samostanu? -upita Tom svećenika.

-Ma boli me za sve to, -pomisli Dick. -A vjerujem i Toma. Ali zato lukavac ima dobar nastup, to mu moram priznati. Trebao bi jednom biti nominiran za Oscara.

-Kako živimo? -odvrati svećenik. -Pa prilično skromno. Puno učimo o vjeri, a i o drugim stvarima. Mi ovdje školujemo mlade kao u bilo kojoj drugoj školi, a i puno se molimo i meditiramo. Provodimo duhovne vježbe i trudimo se slijediti Buddhin put mira, ljubavi i nenasilja. A čime se hranimo? Pa vidite, mi ne prehranjujemo sami sebe već odlazimo u prošnju. Takav je običaj kod nas. Idemo od kuće do kuće i svugdje nam daju malo hrane, uglavnom riže, i to je nama sasvim dovoljno. Ljudi nam rado daju hranu jer to smatraju svojom svetom dužnošću. A mi im zauzvrat školujemo djecu, pomažemo im u duhovnim savjetima i praktičnim stvarima, i tako to ide kod nas, -reče svećenik. -A i nemamo nikakvu vlastitu imovinu, osim ove odjeće koju vidite na meni i na ostalima.

-Zar je to sve što imate? -upita Tom iznenađeno. -I čak i hranu prosite?

Zar ste vi prosjaci?

-Pa moglo bi se tako reći, -osmjehnu se svećenik.

-Ali kako preživljavate bez imovine i sa činijom ili dvije riže na dan?

-Nama i ne treba nikakva imovina, a ne treba nam ni puno hrane. Navikli smo tako živjeti, i to radimo iz vlastitog uvjerenja, jer slijedimo put našeg gospodina Buddhe.

-Ali taj vaš Buddha, kako čujem, -reče Tom, -on je bio princ, zar ne? I kako sam čuo, u svojoj je mladosti živio prilično raskošnim i razuzdanim životom, a zatim je bezobzirno napustio svoju ženu i dijete i više im se nikad nije vratio.

-Pa, da. Bilo je tako. Ali zatim je krenuo putem duhovne spoznaje i zato je napustio svjetovni život pun raskoši, i prvo se duže vrijeme posvetio pot- punom asketizmu, a zatim je odabrao srednji put, napuštajući asketski način života koji ga je fizički gotovo potpuno iscrpio, a duhovno ga nije zadovoljio.

-Srednji put? A što je to? -upita Tom.

-To je put umjerenosti u svemu, bez odlaska u krajnosti i bez pretjerivanja u životnim užicima s jedne strane i bez potpunog odbacivanja istih s druge strane. On je našao sredinu između ovih krajnosti, put umjerenosti primjeren mudracima.

-Put umjerenosti, -počeše se Tom po bradi, dok je Dick šutio i nezain- teresirano pogledavao oko sebe. -Zanimljivo. Umjerenost je, dakle, vrlina mudrih? -upita ga Tom.

-Da, upravo tako. A onda je jednog dana naš gospodin Buddha sjeo ispod jednog drveta banjana i odlučio je ne pomaknuti se ni milimetar dok ne postigne prosvjetljenje. I tako se i desilo. Nakon pet dana nepokretnog sjedenja pod drvetom doživio je prosvjetljenje i taj svoj doživljaj prave stvarnosti pretočio je u svoju životnu filozofiju. I kasnije, još za svoga života, stekao je brojne sljedbenike i poučavao ih putu vrline, plemenitim istinama, putu oslobođenja od kotača života i smrti i mnogim drugim stvarima. No zanima li vas sve ovo? Da vas možda ne gnjavim?

-Ne, nipošto, -reče Tom, a u sebi pomisli; -Vraga me ne gnjaviš, ali dobro. Bar će mi brže proći vrijeme u čekanju.

-Tom, ja idem malo prošetati, -reče Dick. -Vratit ću se malo kasnije.

-U redu, kako želiš, -odgovori mu ovaj.

Dick se počeo smucati po samostanskom dvorištu i mnogi su mu prilazili smješkajući se i udvorno ga pitali treba li mu što i kako mu mogu udovoljiti. Sve ga je ovo počelo prilično živcirati.

-Zašto se svi oni ovako smješkaju kao majmuni? -pomisli. -I što su svi tako lažno ljubazni i pristojni? Ne sviđa mi se ovo mjesto. Kakav je ovo čudan život? Činija riže na dan, hm, sve mi to zvuči neiskreno i lažno. Pa umrli bi od gladi da jedu tako malo. A i nemaju ništa osim ovih haljina na sebi, u kojima izgledaju kao tetkice. A i zašto su svi obrijanih glava? Zar su oni skinheadi, samo tu glume neku duhovnost? Ne, ne sviđa mi se uopće ovo mjesto. Što prije odem odavde, to bolje, -razmišljao je Dick namrgođeno, smrknuta lica i vrlo zlovoljan odbijajući razgovor sa svakim tko bi mu prišao.

Dotle je svećenik nastavio objašnjavati prividno zainteresiranom Tomu o budističkoj vjeri, o njihovim uvjerenjima, o njihovim običajima i o Bud- dhinom učenju, o njihovim svečanostima i slično. Govorio mu je i o miru i nenasilju, što Toma uopće nije dirnulo, i o dobrodušnosti i plemenitosti, kao i o iskrenosti, kao najvećim vrlinama koje čovjek može dostići, o dobroti, pažnji i ljubavi koje bi se trebalo iskazivati prema svakom živom biću, i još o brojnim drugim stvarima, dok je Tom samo klimao glavom, tek tu i tamo postavljajući neko pitanje.

Malo kasnije, još u iščekivanju starješine samostana, redovnici ponudiše Tomu i Dicku ručak.

-Voljeli bismo vas pozvati na ručak. Istina da je malo skroman i da je to samo riža, ali bilo bi nam drago da prihvatite našu ponudu i objedujete sa nama.

Dick, prilično iznenađen ovom ponudom, reče;

-Hvala, ali ja ne jedem rižu. A ni moj prijatelj. Mesa nam dajte, i to skuhanog ili ispečenog, a ne sirovog.

-Ali mi ne jedemo meso, -reče mu zbunjeno jedan redovnik.

-Vraga ne jedete. Čuo sam da vi jedete sve što vam udijele kao milodar, pa tako ne odbijate ni meso. Zato mi ne glumatajte tu sa tom pričom da ne jedete meso.

-Pa sad... Istina, -reče redovnik, i dalje vrlo zbunjen. -Kad nam netko ponudi meso mi ga ne odbijamo, jer veći je grijeh odbiti dar iz milosrđa nego pojesti meso.

-A čuo sam i to, -nadoda Dick, -da je i taj vaš gospodin Buddha jeo meso. Jednom je prosio hranu i jedan gubavac mu je ponudio činiju riže, pri čemu mu je otpao jedan prst sa ruke, a Buddha je u znak zahvalnosti uz rižu pojeo i taj prst. Bio je prilično perverzan taj vaš Buddha.

-Možda se vama tako čini, -reče redovnik braneći se. -Priča je doduše istinita, ali je on to učinio u znak zahvalnosti, a ne zato što je bio perverzan.

-Pojesti ljudski prst, i to još prst jednog gubavca, što je to nego perverzija, -doda Dick, raspoložen za svađu.

-Tu ipak niste u pravu, dozvolite mi da to primijetim, -reče redovnik, - ali u redu, mislite što hoćete. Nećemo više o tome.

-Nego što da nećemo. Muka mi je od svega toga, a i od te vaše riže, u koju biste nam možda stavili prst nekog vašeg gubavca. Hvala lijepo, imamo mi svoju hranu, pa se ne bojimo toga da ćemo umrijeti od gladi.

-Kako želite, -reče redovnik naklonivši mu se i udalji se od njega.

-Zašto si bio tako grub prema njemu, -upita Tom Dicka. -Samo je bio ljubazan i pozvao nas na ručak.

-Ne treba to meni. Neka, hvala, -reče Dick.

-U redu, od volje ti, -odvrati mu na ovo Tom.

I dalje u iščekivanju starješine samostana Tom i Dick su nervozno šetali po dvorištu, pušili jednu cigaretu za drugom i odbijali razgovor sa svima koji bi im prišli i nekako im pokušali udovoljiti. Tada im je nakon nekog vremena ipak prišao jedan svećenik i pozvao ih da prisustvuju zajedničkoj molitvi.

-Ja ne idem, -reče Dick otresito. -Što ću tamo kog vraga? Da se molim perverznom Buddhi?

-Hajde Dick, -reče mu Tom. -Možda doživiš zanimljivo duhovno iskustvo. Sumnjam da si imao duhovnih iskustava u životu, a ovo ti je jedinstvena prilika. Dođi, bar će ti brže proći vrijeme u čekanju.

-Dobro de, kad si već navalio. Ali samo zato da mi prođe vrijeme, a ne zbog nekog tamo duhovnog iskustva, -i obojica se pridružiše povorci redovnika i svećenika, uđoše u hram i posjedaše, i počela je zajednička molitva. Glasovi svih prisutnih stapali su se u jedan. Svi su oni izgovarali svoje molitve mantrajući, a Dicka je sve to strašno iritiralo, pa je nakon nekog vremena ustao, progurao se među sjedećim redovnicima i izašao van, dok ga je Tom začuđeno gledao. On se ipak zadržao unutra sve do kraja, i kasnije, kad su se opet našli u dvorištu, Dick ga upita,

-Pa onda, kako je bilo? Jesi li doživio duhovno iskustvo?

-Ma kakvi. Ništa. Živa dosada, -reče Tom.

-To sam ja odmah zaključio kad sam vidio da su ovi sa tim svojim potmulim gunđanjem, koje nazivaju mantranjem, dosadni k´o proljev. Nema u tome nikakvog duhovnog iskustva. Zaključio sam ja to odmah. Zato sam i izašao van odmah na početku da zapalim jednu i pročistim si pluća.

Malo kasnije jedan ih je redovnik obavijestio da je starješina samostana sada slobodan i da će ih vrlo rado primiti.

-Konačno, -reče Dick. -Već sam mislio da to nećemo nikad dočekati.

Redovnik ih je odveo do starješininih odaja i svi su ušli unutra, a čim ih je ugledao starješina samostana se nasmiješio i srdačno rekao;

-Pozdravljam vas, gospodo. Oprostite što ste morali toliko čekati, ali bio sam zauzet. Imao sam važnog gosta u posjeti. Ali sada vam stojim na raspolaganju. Kako vam mogu pomoći?

Tom mu se na to obratio ovim riječima;

-Tražimo jednog našeg prijatelja, Johna Smitha, koji putuje s jednim Indijcem. Mi smo mu prijatelji i doputovali smo za njim da mu kažemo da mu je majka na umoru i da bi ga voljela još jednom vidjeti prije nego što ode u nirvanu.

-Žao mi je što čujem to o njegovoj majci, -reče starješina. -Da, vaši prijatelji su zaista bili ovdje prije nekoliko mjeseci, ali ne bih vam znao reći gdje su sada. Vjerojatno su već vrlo daleko odavde. A što se tiče odlaska njegove majke u nirvanu, to nije baš tako jednostavna stvar. Vidite, u nirvanu odlaze samo iznimno rijetki pojedinci. Nije to baš nešto što se dešava svaki dan.

-Dobro, onda na Manituove pašnjake, kako god želite, -reče Tom. -Ipak, svaki bi nam podatak o njihovoj eventualnoj lokaciji bio važan. Znate li možda gdje su otišli odavde?

-Da, znam. Uputili smo ih u drugi samostan, onaj nama najbliži. Možete otići onamo i tamo se raspitati. Oni će vas možda moći bolje uputiti. Objasnit ću vam gdje je točno taj samostan, a vama bih ponudio naše gostoprimstvo, ako vam se ne žuri.

-Neka, hvala. Jako nam se žuri, shvaćate me valjda. Njegova majka neće vječno živjeti. Moramo požuriti za njim. Ipak, hvala na ponudi.

-U redu, kako želite. U pravu ste, neke stvari ne mogu čekati. Želim vam sretan put, i zbogom. I pronađite tog vašeg prijatelja na vrijeme.

-Nadam se da hoćemo, -reče Dick kiselo se osmjehnuvši.

Nakon što su dobili upute kako stići do najbližeg samostana, Tom i Dick su odmah krenuli na put.

 

*

 

Kad su stigli do najbližeg samostana, opet su potražili starješinu samostana i ispričali mu istu priču kao i prethodni put, a ovaj im je rekao;

-Eh, žao mi je zbog majke vašeg prijatelja, ali što ćete? Čovjek ne može zaobići svoju karmu.

-Kakvu sad karmu? -upita Dick.

-Karmu, ili sudbinu, kako je vi zovete, -odvrati mu ovaj.

-Ali nama je vrlo važno da ga pronađemo na vrijeme -rekao je Tom.

-Na žalost ne mogu vam pomoći. Stvari moraju ići svojim tokom i ja nemam nikakvog utjecaja na to, -reče mu starješina pomalo ravnodušno.

-Ali zar ne shvaćate? Majka mu umire i željela bi još jednom vidjeti svoga sina prije smrti. Zar vas to nije nimalo dirnulo?

-Ah, što je smrt do tek druga strana života i priprema za prelazak u drugi život?

-Nemojte nam sad samo početi pričati o reinkarnaciji i sličnim sranjima,

-dobaci mu Dick ljutito, vidno iznerviran.

-Šuti Dick, -upozori ga Tom. -Nego, -upita Tom starješinu, -ako nam već ne želite pomoći u ovoj stvari, bar nam recite gdje je najbliži samostan. Možda će oni tamo imati malo mekše srce od vas.

-Najbliži samostan je udaljen odavde na par tjedana prema jugozapadu,

-reče starješina mirnim glasom.

-Ali tamo smo već bili, -reče mu Tom, sada već i on gubeći strpljenje.

-Ah, tako? Onda je drugi najbliži samostan prema sjeveroistoku, također na par tjedana hoda odavde.

-Ali mi ne mislimo hodati. Recite nam bar otprilike koliko je kilometara udaljen odavde i kako točno da dođemo do njega, -reče Tom insistirajući na preciznijim uputama.

-Udaljen je oko 400 kilometara odavde, -rekao je starješina i objasnio im kako da dođu do njega, nakon čega su se Tom i Dick ljutito pokupili i otišli odavde bez pozdrava.

 

*

 

Sišli smo sa brdskih staza kakvima smo inače putovali i skrenuli na prvu veliku cestu na koju smo naišli. U blizini se trebao nalaziti jedan gradić koji smo pronašli na karti ovog kraja, ali nismo točno znali gdje se mi nalazimo i koliko smo udaljeni od njega. Krenuli smo cestom i nadali se da ćemo uskoro stići do njega.

Nešto kasnije naišli smo na zaselak sa svega nekoliko kuća i pomislili da se ovdje zaustavimo, no odmah smo odustali od toga i krenuli dalje.

Nedugo nakon što smo prošli onaj zaselak pred sobom smo na cesti ugledali tri putnika. Odlučili smo ih sustići i raspitati se vodi li ova cesta doista onamo kamo smo se mi zaputili. U slučaju da je tako namjeravali smo ih upitati mogu li nam naći neki smještaj na par dana.

Brzo smo ih sustigli i zaustavili.

-Oprostite, -viknuo je Rama za njima.

-Da, izvolite, -reče jedan od njih.

-Trebali bismo vašu pomoć. Možete li nam reći kuda vodi ova cesta?

Ima li neki gradić ovdje u blizini?

-Pretpostavljam da niste iz ovog kraja, -rekao nam je ovaj isti čovjek, prešavši prvo pogledom preko mene, a zatim preko Rame.

-Ne, doista nismo. Dolazimo izdaleka, -odvrati Rama.

-Bili ste u pravu. U blizini je gradić, -odgovori mu ovaj.

-Je li daleko?

-Ustvari nije. Udaljen je nekih dva sata hoda odavde. Kojim dobrom ste vi naišli?

-Eto, u prolazu smo.

-Tražite li možda koga? -upitao je. -Možda vam možemo pomoći da ga pronađete. Poznajemo mnoge tamo, a možemo se i raspitati ako je u pitanju netko koga ne poznajemo.

-Hvala vam, -reče Rama. -Ne tražimo nikoga. Ustvari nikoga ovdje ne poznajemo. Htjeli smo se zadržati svega nekoliko dana, pa onda nastaviti put.

-Dobro, neka. I mi smo se tamo zaputili, pa možemo zajedno.

-Zašto da ne, -složismo se na kraju obojica. 

Tako smo i učinili. Pridružili smo im se i zajedno nastavili put.

-I mi smo odande, -nastavio nam je pričati onaj isti putnik. -Bili smo u posjetu prijateljima i rođacima u jednom obližnjem mjestu, pa se sad vraćamo kući.

Bila su to trojica muškaraca, dvojica njih u srednjim godinama i jedan nešto mlađi. Uspio sam ih podrobnije promotriti i jedan od njih ostavio je posebno jak dojam na mene. Ne znam što mi je na njemu privuklo pažnju. Možda neka sjeta koja je zračila iz njega, koja kao da se trajno urezala u izraz njegova lica, u njegov pogled, njegove pokrete i ton njegova glasa.

Tko zna što je taj čovjek sve prošao, ali život kao da ga je trajno obilježio ovim izrazom. Na njegovom licu počivao je izraz boli i neostvarenih snova. Dirnulo me je to. Osjetio sam potrebu da mu nešto kažem, da ga ohrabrim. Htjedoh mu reći da ne odustaje, da izdrži, jer je svaka bol u životu tek privre- mena i prolazna, i da se ne prestane nadati jer onaj tko odustane od svojih snova kao da je odustao od života, i tada mu više ne preostaje ništa.

Poželjeh mu reći da onom tko ustraje svijetlost nenadano ulazi u život onda kad se čini da više nema ničega lijepog što bi mu se još moglo desiti. Htjedoh mu reći da samo treba sačekati taj dan i da je snaga želje dovoljna da tamu preokrene u svijetlost, jer je to put života, prirodan redoslijed stvari i neminovnost, ali nisam mu rekao ništa od svega toga.

Možda bi to zvučalo kao da tješim samog sebe ili bi zvučalo kao gn- javaža. Ponekad je dovoljna samo jedna riječ ohrabrenja da čovjeku bar na trenutak olakša, da vidi da ga netko razumije. No ako je ta riječ izgovorena u krivo vrijeme i na pogrešan način, možda neće biti ispravno shvaćena, stoga se suzdržah od toga da mu kažem bilo što o tome. Na kraju, tko sam ja da sudim o njegovom životu i njegovim osjećajima? Svaki čovjek ima pravo svoju bol nositi dokle god to želi, sve dok sam ne osjeti potrebu da joj kaže zbogom.

Putnici su nas gledali sa zanimanjem, pitali su nas odakle dolazimo i što nas dovodi ovamo. Razvio se razgovor među nama i ostatak puta prošli smo u ugodnom ćaskanju, te nismo ni primijetili kako je vrijeme brzo prošlo a već smo stigli nadomak grada.

Jedan od ove trojice, onaj najrječitiji, koji se najviše raspitivao o nama reče nam kad smo stigli do prvih kuća na ulazu u grad;

-Evo, stigli smo.

-To je dakle to? -upita ga Rama.

-Da, ovo je naš grad.

-Hvala na pomoći. Drago mi je da smo se upoznali, -reče Rama želeći se pozdraviti s njim.

-Čekajte, nemojte toliko žuriti, -odvrati ovaj.

-Da? -obojica ga pogledasmo iznenađeno.

-Pretpostavljam, -reče on, -da nemate nikakvih planova o tome gdje biste odsjeli, jer ste ovdje prvi put.

-Zaista nemamo. Možda nas možete uputiti nekamo.

-Ja sam imao drugačiju zamisao. Želio sam vam ponuditi svoje gosto- primstvo. Ako nemate ništa protiv.

Rama i ja izmijenismo jedan začuđeni pogled.

-Ali nismo vas mislili opterećivati time, -rekao mu je Rama.

-Nije mi to nikakav teret, -odvrati mu ovaj. -Ustvari bilo bi mi drago kad biste prihvatili moju ponudu.

-U tom slučaju... -reče Rama, pogledavši me još jednom da vidi slažem li se s tim.

-Što se mene tiče, nemam ništa protiv. Čak dapače, -rekoh klimajući glavom.

-Eto, vidim da ste se dogovorili. Izgleda da je stvar riješena. Kod mene možete ostati dokle god vam to odgovara, dok se ne predomislite i ne poželite bolji smještaj, ili dok se ne odlučite nastaviti put, -reče velikodušno gospodin

-Vrlo ste ljubazni, -reče Rama. -Nemamo ništa protiv da budemo vaši gosti. Hvala što ste to ponudili.

-Ali nije to ništa, -odmahne naš sugovornik rukom.

-Naši su prohtjevi prilično skromni, tako da vas nećemo opterećivati našom nazočnošću.

-Da sam to smatrao opterećenjem ne bih vas ni pozvao, -odvrati on os- mjehnuvši se. -No dođite samo, -reče. -Odvesti ću vas svojoj kući.

-U redu, -složismo se obojica.

-Ovdje su ljudi toliko drugačiji nego u mom kraju, -pomislih. -Ovaj čovjek poznaje nas tek oko dva sata, a već nam nudi svoje gostoprimstvo. Bilo mi je neizrecivo drago zbog toga. Osjetio sam poštovanje prema ovom čovjeku i njegovoj ljubaznosti. Obojica smo ustvari osjećali isto, i Rama i ja, znao sam to, i obojica smo rado prihvatili njegov poziv. Kad čovjeku netko ukaže ovakvo povjerenje i iskaže ovakav čin dobre volje, ne može se učiniti ništa drugo nego od srca to prihvatiti.

Išli smo ulicama ovog nevelikog grada, prošli kraj nekoliko trgovina, i pred jednom omanjom kućom naš nas je domaćin zaustavio rekavši;

-Evo, stigli smo. Uđite, -reče otvarajući ulazna vrata, nakon čega nas je proveo kroz hodnik koji je vodio gore na kat. -Živim ovdje sa ženom. I njoj će biti drago što imamo goste. Uđite samo. Nadam se da će vam odgovarati. Odmah čim smo ušli u kuću osjetio sam olakšanje, što zbog toga što smo uzeli predah nakon dugotrajne uzaludne potrage za hramom, što zbog toga jer sam vidio da smo primljeni kao gosti na zaista dobrom mjestu. Bilo mi je drago što sam ovdje, no uz ovaj osjećaj zadovoljstva potkrala mi se jedna neželjena misao.

Ovdje je sve bilo u redu, i dobro i lijepo, ali ovaj gradić je toliko sličan onom drugom, u kojem sam ne tako davno boravio i u kojem sam sreo Nju. Nisam u ovom trenutku želio misliti na to, ali uspomene su me na trenutak preplavile i osjetio sam silnu sjetu. Sjećao sam se njenog lica tako jasno. Vidio sam je kao da je tu, preda mnom.

Osjećaj me je gotovo potpuno obuzeo, no prije nego sam stigao potpuno uroniti u njega nešto me je navelo da se trgnem.

-Dobar dan, -začuo sam ženski glas kako nam se obraća, prekidajući me u razmišljanju.

-Ovo je moja supruga, -reče nam domaćin.

Pred nama je stajala žena možda par godina mlađa od njega.

-Vidim da dovodiš goste, -reče ona svom mužu. -Upoznaj me sa gospodom.

-Da, doveo sam goste. Ostati će nekoliko dana. Upoznali smo se na putu ovamo.

-Izvolite samo, uđite, -rekla je gospođa. -Pokazat ću vam vaše sobe. Ovo su inače sobe za goste koji nam znaju doći.

-Imate li ih često? -upitah je.

-Ne tako često, ali ponekad nas posjete rođaci i poznanici, a ponekad ovdje primamo i putnike namjernike koji u grad dolaze iz drugih mjesta. Uđite, raskomotite se, -rekla je, gurajući nas unutra u sobu.

-Hvala. Nismo htjeli smetati, ali vaš muž nas je uvjerio da dođemo k vama.

-Ma najbolje da ćete smetati. Dobro ste došli. No pustiti ću vas da se malo odmorite ako želite, a zatim nam se pridružite pri objedu. Voljela bih čuti od vas tko ste i kako ste se ovdje zatekli. Ustvari voljela bih čuti mnogo toga. Mi rado primamo goste, volimo se družiti, a vjerujem da nam vas dvo- jica imate mnogo toga zanimljivog za ispričati. Oprostite ako sam malo previše brbljiva, ali sam radoznala po prirodi. Nadam se da mi nećete zamjeriti na tome.

-Nipošto, -rekoh joj.

-Slažem se, -reče Rama. -Rado ćemo vam se pridružiti.

Ovim riječima kao da je sklopljeno prijateljstvo između nas i ovo dvoje ugodnih i ljubaznih ljudi. Zaista mi se sviđalo ovdje, i sviđali su mi se ovi ljudi. Bili su dragi i otvoreni. Među nama kao da je nestalo svakog nepovjerenja. Činilo mi se da smo i nas dvojica ostavili dobar dojam na naše domaćine, a to se moglo vidjeti i iz načina na koji su nam se obratili.

Malo kasnije pridružili smo se našim domaćinima za objedom. Uz jelo se razvio i spontani razgovor. Čavrljali smo o koječemu, kako to već biva prilikom upoznavanja. I oni i mi željeli smo doznati ponešto o onima drugima. Tako smo se u razgovoru dotakli i cilja našeg puta i onoga što nas je dovelo ovamo. Gospođa nas je navela na razgovor o tome i mi smo ukratko opisali naša lutanja posljednjih mjeseci, kao i moju želju da razmislim o tome hoću li nastaviti put ili odustati.

-Znaš li da su naši gosti putnici koji tragaju za nekakvim izgubljenim hramom, -rekao je gospodin svojoj ženi.

-A za kakvim to hramom? -upita ona začuđeno.

-To ni sami ne znamo. Zato ga valjda i ne možemo pronaći, -reče Rama.

-A zbog čega ga tražite?

-Pa, vjerujemo da ćemo tamo pronaći odgovore na neka pitanja.

-I ne znate gdje ili što trebate tražiti?

-Pa, baš i ne.

-A kako ga onda mislite pronaći? -upita ona iznenađeno.

-To je teško pitanje, a dati odgovor na njega još je teže, -odvrati Rama.

-Uh, vi ste vrlo komplicirani ljudi. Sve mi ovo zvuči pomalo zagonetno.

-A što to?

-Čitava ta priča. Tražite nešto, a ne znate ni gdje da tražite ni kako iz- gleda to što tražite, a čini se da ne zna ni itko drugi, s obzirom na rezultate vaše potrage.

-Eh, možda je tako, no ne mora biti.

-A koliko dugo ste već na putu u potrazi za tim hramom? -upita nas ona.

-Oko godinu dana.

-A Rama i malo duže, -dodao sam ubacivši se u razgovor.

-I vi tvrdite da u svemu tome ima neke logike? -reče ona vrteći glavom.

-Pa, mi imamo našu filozofiju, tj. Rama ima svoje viđenje te stvari, - rekoh. -A ono se otprilike svodi na to da je svaka potraga u životu jednako uzaludna, pa zašto bi onda ova bila besmislenija od drugih?

-Od kojih drugih? Zar postoje potrage za još nekim hramovima? -upitala je.

-Nisam mislio na potragu za hramovima, -rekoh, -već općenito na bilo kakve potrage u životu. Primjerice na potragu za srećom i slično.

-A zbog čega su to uzaludne potrage?

-Nisam tvrdio da su uzaludne, -ispravio me je Rama, -već da su sve jednako izgledne. Ili bezizgledne, ovisno o tome iz kojeg ugla se stvari promatraju.

-Ah, tako.

-Da, tako. Nisam pri tome mislio da je sve to uzaludno i da je vrijeme provedeno u nastojanju da se to ostvari protraćeno, već da su izgledi da se sve to postigne podjednaki, čak i za najobičnije i naizgled najjednostavnije stvari u životu.

-Dobro, to mogu prihvatiti, -reče ona. -Ponekad se zaista čini da je one najjednostavnije i najprirodnije stvari, koje svi želimo, najteže pronaći.

-Upravo o tome sam i ja govorio, -odvrati Rama.

-I mene je uspio uvjeriti upravo tim argumentima, -rekoh. -Da sam malo bolje razmislio možda bih odmah odustao od nečega što je, izgleda, puno uzaludnije od mnogih drugih potraga u životu.

-Znači više ne vjerujete u sve to? -upita me ona.

-Ne znam više što da mislim. Zato smo i došli ovamo. Treba mi malo vremena da sredim misli i da odlučim kuda dalje.

-Nadam se da će vam se obojici dopasti ovdje, -doda ona. -A samo putovanje? Kuda ste sve išli i što ste usput vidjeli? Je li to bilo vrijedno putovanja?

-Put je bio lijep. Sve to u sebi krije neku draž i ljepotu.

-Bah, tumarati uokolo ne znajući što tražite, ne znam kakve to draži može imati u sebi, -reče ona smrknuto.

Obojica smo se pogledali pomalo iznenađeno.

-A vi? Zar vi ne volite biti vani u prirodi? Zar tamo ne nalazite ništa lijepoga?

-Ma šalila sam se kad sam maloprije ono rekla. Naravno da volim bo- raviti u prirodi i da to smatram puno ljepšim nego boraviti u gradu. A i vaše putovanje mi se čini vrlo zanimljivim. Možda se jednom i ja odlučim na nešto slično. Putovati u daleke krajeve u potrazi za avanturama, zašto da ne? Bolje to nego biti vezan uz jedno mjesto i čeznuti za stvarima koje ne možeš dobiti, dok život prolazi. Jednom bih voljela čuti malo detaljnije o tom vašem putovanju, ako je moguće.

-Naravno, zašto da ne. Kad god zaželite, -rekoh joj.

-Onda vjerujem da će vam ovaj predah od putovanja dobro doći, -reče gospođa. -Potrudit ćemo se da vam budemo dobri domaćini. U nečemu vam zavidim. Obišli ste mnoga mjesta i vidjeli mnogo toga što čovjek koji živi u gradu ne može vidjeti. Zacijelo je lijepo tako putovati, iako mora da je naporno.

-Možda djeluje naporno nekome tko nije navikao na takav život, -odgovori joj Rama, -no svakako je bogat i ispunjen ljepotom.

-Zar vam ipak malo ne nedostaje sigurnost koju pružaju dom i obiteljski život?

Kad sam ovo čuo kao da je neka tamna sjena preletjela preko mog lica, i nisam znao jesu li to ostali primijetili. Sjetio sam se sada toga da moj dom nije pružao ni sigurnost ni toplinu. A sjetih se i toga da sam u svom gradu bio stranac i da sam kroz život išao poput samotnoga vuka koji traži svoje mjesto u svijetu, a kod kuće ga, iz tko zna kojeg razloga, nisam uspio naći. A ni među ljudima uz koje sam proveo čitav svoj život. Baš zbog toga sam i otišao, tražeći svoj dom i svoju sreću negdje drugdje, daleko odande.

-Eh, da. Dom i obitelj, -pomislih. -Bilo bi lijepo kad bih ih uspio pronaći. Neka mi tuga stade pritiskati srce i povukao sam se iz razgovora, ne želeći skretati pažnju na ono što se odigrava u meni. Stoga sam šutke pro- matrao i slušao ove ljude koji su sjedili za istim stolom sa mnom, popuštajući polako pred naletom lošeg raspoloženja koje me je počelo obuzimati. Ručak je brzo završio Malo kasnije pod izgovorom da sam umoran zahvalio sam se na večeri i otišao u svoju sobu spremajući se za počinak.

Još sam prije lijeganja u krevet otvorio prozor, zagledao se u mračno nebo koje se nadvilo nada mnom i upitao se koliko još vremena trebam provesti na ovom svijetu ovako lutajući, ne znajući ustvari što od života očekujem.

Hoću li ikad uspjeti naći neku stvarnu utjehu, nešto što bi me moglo usrećiti i uvjeriti u to da je zaista bilo vrijedno proživjeti ovaj život.

Što bi to bilo što bi me moglo doista usrećiti? Što bi bilo ono zbog čega bih mogao osjetiti da je bilo vrijedno sve ove boli i samovanja? Što bi moglo ispuniti moje srce, i ispuniti moj dan i moju noć?

Možda samo ljubav. Ljubav, taj moj nikad ostvareni san. Osjetiti da pri- padam nekome, da je moje srce vezano uz nekoga. I znati da netko sanja o meni i da nisam sam na svijetu. Kako bi to bilo lijepo. Samo kada će se to ostvariti?

Pogledah još jednom u mračne nebeske dubine. Poželjeh da jedna zvi- jezda padne s neba, da izgovorim svoju želju, da kroz noć pošaljem svoj zov. I da poželim da ga ona čuje, da zna da sam tu, da postojim, da čekam na nju i da mi je život bez nje prazan. Ali zvijezda nije pala, a moj zov teško da bi itko mogao čuti.

Zatvorih stoga prozor, legoh i sklopih oči. Poželjeh nestati u zemlji snova i probuditi se u nekom boljem svijetu. Ili ostati sanjati i probuditi se u neka bolja vremena, kad svijet bude ljepše i toplije mjesto, u kojem se podrazumijeva da će onaj tko voli i sam biti voljen, u kojem više nitko neće biti sam, ni usamljen i tužan.

Zaronio sam stoga u zemlju snova i izgubio se u jednom drugom svijetu, iz kojeg sam uspio kao uspomenu ponijeti samo sjećanje na njen lik kako lebdi negdje u daljini, i na njene riječi koje odzvanjaju poput jeke u noći - Zbogom dragi, zbogom. I u srcu mi je opet procvjetala tuga, jer osjećao sam da je više nikad neću sresti. I tako mi ni san nije donio mira, već samo us- pomenu na onu koju sam želio zaboraviti, a nisam mogao. Kako bih i mogao, kad ljubav ne umire tako lako. Bar ne u mom srcu, ni u mom sjećanju. 

*

Sutradan se rano ustadoh, još pun neke sjete, s osjećajima koji su živjeli u meni od prethodne noći i sjećanjem na san koji je još uvijek lebdio preda mnom, i spremih se za izlazak u grad. Domaćin me je sreo pri izlasku iz sobe.

-Kako ste proveli noć? -upitao me veselo.

-Dobro, -odgovorih mu, ne želeći ga razočarati priznanjem da nije bilo tako. -Izašao bih malo u šetnju, -rekoh.

-Naravno. Izvolite samo, -odvrati on.

-Volio bih malo prolutati. Vratit ću se nakon nekoliko sati.

-Očekujemo vas na ručku. Nemojte ga propustiti nipošto, -doda on strogim glasom, ali s osmjehom na licu.

-U redu. Hvala vam, -odgovorih i krenuh ka izlaznim vratima dok me je domaćin ispraćao s osmjehom na licu.

Ramu nisam vidio od prošle večeri. Možda je još spavao. Nisam ga želio uznemiravati, ionako ćemo se vidjeti kasnije.

Obišao sam grad razgledavši ga i upoznavši se s rasporedom ulica. Tražio sam mjesta koja bi mi mogla biti zanimljiva, možda malo izdvojena, podalje od pogleda ljudi, gdje bih se mogao povući po danu kada poželim da se opustim i da se prepustim svojim mislima, ili po noći, kada poželim promatrati zvjezdano nebo. Slutio sam da će biti takvih trenutaka kada ću poželjeti malo uteći od svojih domaćina i svog prijatelja i promisliti dobro o onome što je iza mene i što me još očekuje, da bih se mogao odlučiti kuda dalje.

Pronađoh sada jedno takvo mjesto, park koji je ličio na šumarak, udaljen od prometnih ulica i od očiju prolaznika. Nisam ovdje zatekao nikoga, i sjedoh na jednu praznu klupu i prepustih se mislima. Pokušao sam sagledati svoj život.

Prisjetih se tako da sam do nedavno mogao iza sebe vidjeti samo bol i razočaranja koja su se nizala jedno za drugim. Sve to nije obećavalo nikakvih promjena na bolje u budućnosti. I sjećam se kako mi se srce stezalo pri pomisli na to. Gledao sam tada u budućnost i nisam vidio izlaza.

No sad, kad pomislim na to koliko se toga promijenilo, ne mogu reći to isto. Svijet se nije promijenio, ni život, ali ja sam se promijenio. Promijenio se način na koji sam vidio svijet i ljude. Dani mi više nisu bili tjeskobni kao nekad, niti mi se činilo da je sve onako bezizgledno. Nešto se u meni upalilo, neko svijetlo koje je možda i ranije tinjalo u meni i žudilo da se razgori i razasla svoju svijetlost kroz moju dušu.

A sada sam imao i cilj, imao sam nešto što me zaokupilo. Želio sam pronaći onaj konačni smisao i uzrok svih stvari. Želio sam pronaći smisao koji stoji iza svega što sam u životu morao proći, i želio sam saznati kuda to vodi. I sada, kad sam znao kuda želim stići, lakše se išlo naprijed. Lakše je bilo živjeti i lakše se disalo. Nije više bilo pritiska u grudima. Kad se sjetim posljednjih mjeseci, ljudi koje sam upoznao i onoga što sam od njih naučio, nešto se pokrenulo.

Zaista se sve kretalo prema naprijed, a nekad sam mislio da to nije moguće. Nekad je bilo tako teško vjerovati. A sad sam se doista osvjedočio u to da vjerovanje može promijeniti svijet, i to moj unutrašnji svijet, ovaj kroz koji doživljavam vanjski svijet, ljude u njemu, svoju prošlost i smisao svog postojanja. Ne samo da se to iz temelja promijenilo, ne samo da sad vidim dalje od onog mraka koji me je ranije okruživao, već sada i ono što se nekad desilo mogu vidjeti u nešto izmijenjenom svjetlu.

Kako se to dogodilo, i kada se počelo događati, toga se ne mogu pris- jetiti, ali počelo se događati. Stvari su počele dobivati jasniji oblik. Život je počeo dobivati smisao. Moja se vizija počela izoštravati. Vidio sam sada dalje i jasnije.

Da sam bar nekada mogao tako vidjeti i tako razmišljati, ne bi mi se srce toliko stezalo od tuge i ne bih toliko zatvarao oči pred ovom ljepotom koja lebdi svuda oko mene. Da sam nekad mogao znati da ću danas biti ovdje i znati ono što znam, ne bi bilo tako teško živjeti. A bio sam siguran da za mene nema nade.

I onda, gle, sve se počelo mijenjati, počelo se pretvarati u nešto novo.

Sve ono što je do tada postojalo kao da se raspršilo i dobilo novu boju, i sada stoji preda mnom izmijenjeno. Sve je to vodilo nekuda i imalo neki smisao. I odjednom više ne stojim u zemlji sumraka i više nisam toliko izgubljen kao nekad.

Ipak je bilo vrijedno svega onoga što sam prošao. Ipak se promijenilo. Zar to nije čudo? Zar to nije pravi blagoslov i Božji dar? Nije li bilo vrijedno patnje dočekati taj trenutak kada će svijet postati lijep i kada će ljudi postati dobri i prijateljski raspoloženi?

Pa ipak, jedna stvar nedostaje u svemu tome, jedna ili dvije. Prva je ljubav, a druga pomirenje sa svojom prošlošću. Hoće li doći dan kada ću moći oprostiti i zaboraviti? Hoću li tek tada moći reći za sebe da sam sretan?

 

*

 

Vratih se na ručak nešto boljeg raspoloženja nego što sam bio izjutra. Domaćini su me već očekivali s jelom na stolu. S njima je sjedio i Rama.

-Izvolite, pridružite nam se, -rekla je gospođa. -Sjedite sa nama. Sigurno ste ogladnjeli.

-Jesam, da znate. Rado ću vam se pridružiti, -rekoh. Nakon ručka gospođa je pogledala svog muža i rekla mu;

-Znaš što, zašto ne provedeš malo naše goste gradom i pokažeš im na- jzanimljivija mjesta u njemu.

-U redu, vrlo rado, -reče joj on, pogledavši u nas da vidi da li se slažemo.

-Što se mene tiče, ja sam za, -reče Rama.

-I ja, -rekoh.

I krenusmo tako u obilazak grada. Domaćin nas je vodio ulicama svoga grada i pokazivao nam sva ona mjesta za koja je mislio da bi nas mogla zan- imati. Obilazili smo trgove, prolazili parkovima i perivojima, a na moju molbu pokazao nam je i stare dijelove grada, koji su me osobito zanimali. Čini mi se da smo obišli sva ona mjesta koja vrijedi vidjeti i koja se mogu obići u ovako kratkom vremenu. Nisu izostale fontane, ni otmjenije četvrti i otmjene kuće, kao ni oni zabačeniji dijelovi grada s uskim prašnjavim uličicama i starim sirotinjskim kućama.

Dok nam je pokazivao sva ova mjesta opisivao je prošlost grada i povi- jest najvažnijih građevina u njemu.

Tri ili četiri sata kasnije vratili smo se natrag njegovoj kući.

Malo kasnije povukao sam se u svoju sobu. Čim sam se našao u njoj is- pružio sam se na krevetu i zamislio se o današnjem danu i o tome kako je brzo protekao. Zatim se ustadoh i prošetah do prozora. Bacio sam jedan dugi pogled van, u noć, a zatim napravio par krugova po sobi. Kao da je neki vrag ušao u mene, nisam nalazio mira. Razlog tom mom nespokoju bila je Ona.

Nakon ovoga vratih se u krevet, pokušah sklopiti oči i prizvati san, ali on nije stizao. Misli mi se u glavi počeše ubrzano rojiti i ja sam opet i opet iznova promišljao čitav ovaj dan i razmišljao o njoj pokušavajući zaspati. Ali to nije bilo tako jednostavno.

Kasnije sam ipak uspio zaspati i usnuo sam čudan san o neobičnom čovjeku. Od najranijeg djetinjstva bio je izdvojen od drugih, bio je po nečemu drugačiji. Ne bolji ili lošiji, ne pametniji ili gluplji. Tko zna po čemu je bio tako osobit? Možda po tome što je bio tiši i mirniji od drugih. U svakom slučaju druga ga djeca nisu voljela, ni primala u svoje društvo. Učinili su sve da se osjeća manje vrijednim i različitim. U njegovim riječima i postupcima uvijek su pronalazili nešto zbog čega bi mu se smijali i rugali. Sve su to bile sitne zlobnosti i bockanja. Ništa neobično. Djeca su takva.

Ali kako je odrastao, ružne geste i grube riječi koje su mu upućivali bile su sve češće i sve žešće, bez imalo obzira. Nije se znao oduprijeti tome, ni uzvratiti, i sve je teže to podnosio. Bol je rasla u njemu. Gdje god se okrenuo ona je bila uz njega i narasla je u njemu do neslućenih razmjera. Nije ju uspio suzbiti ni savladati. Preplavila mu je srce i dušu i ispunila svaki djelić njegovog dana, svaki dan u tjednu i svaki tjedan u godini.

I to je trajalo godinama. Kad se pojavi netko poput njega, tako ranjiv, za koga drugi vide da ga mogu povrijediti, oni će to bez razmišljanja i učiniti. Kao da ljudi poput njega izvuku iz drugih ono najružnije, i u susretu s nekim takvim ljudi pokažu najmračniju stranu svoje naravi. Ili time možda pokazuju svoje pravo lice.

Uzalud je bježao od njih, nije se imao kamo skriti. Bol je počela živjeti u njemu i kolati njegovim venama. Nije bilo nikoga tko bi mu bar malo olakšao sve to i pokušao pomoći. Nitko nije ni pomišljao na to. Bio je izopćen i prezren. I njegov se krhki svijet razbio i rasuo na komadiće poput stakla.

Iako su bili toliko grubi i svirepi prema njemu, on bi uvijek samo spustio glavu i šutke odlazio kući. Nije uzvraćao. Bar ne onima kojima je trebao uzvratiti. No u svojoj boli i tuzi i on je počeo nanositi bol. Nanosio ju je onima koji su ga voljeli.

Otkad je znao za sebe vezivao se uz krive ljude. Želio je pripadati negdje, biti dio nečijeg sna. I svaki put kad bi nekom prijateljstvu došao kraj umirao je dio njega i rušio se njegov san. Ali došao bi netko drugi. I ostao prekratko. I ponovo se razbijao njegov san. I tako je, ne želeći to, ostajao sam.

Sve je to bilo praćeno razočaranjima u njegovom životu i strahom od onoga što budućnost nosi. I opet se povlačio u sebe i bježao od ljudi. I po- javila se u njemu neka neobjašnjiva ravnodušnost. Počeo je misliti da iz ovoga nema izlaza. Život mu je počeo ličiti na ružan san, a sebe je zamišljao kako spava sam, daleko od svijeta, daleko od ljudi, i ne budi se više, dok kiša ispire sa lica svijeta uspomenu na njega.

No na neki čudan način, igrom sudbine, smrt nije došla po njega, već po one koje je volio. Odlazili su oni koje je najviše volio, odlazili su bez pozdrava. Sve se zbilo tako naglo. Bio je premlad za takvo što, i potpuno nespreman. I ono malo radosti i sreće što je imao u životu otišlo je s njima, s onima uz koje je namjeravao graditi svoj život i provesti ga uz njih. Otišli su prerano, nije se stigao ni osvrnuti oko sebe. Sve je iščezlo u trenu, u jednom kratkom, tragičnom, bolnom trenu koji slama srce i ruši snove o životu i sreći. U njegovo srce uvukla se krivnja. Prisjetio se svih onih tužnih, bolnih trenutaka iz prošlosti, svih svojih ružnih riječi i svih nekadašnjih svađa. I sada, u ovim okolnostima, njihov teret postao je pretežak. Krivnja je rasla poput zloslutne sjene i proganjala ga poput svirepog fantoma.

Pomislio je na kraju, u svom očaju, da je on bio taj koji ih je poslao u smrt. Ta ga je misao pekla jače od svih grubosti koje je doživio, ta ga je rana boljela jače od svih drugih. Kad bi pomislio na njih, kad bi se sjetio njihova glasa, kad bi im pokušao vidjeti lica i kad bi se sjetio trenutaka provedenih s njima, znao je da to neće moći nikad više.

Propustio je toliko prilika da im se ispriča, da se nekako iskupi, da im ukaže više pažnje i ljubavi. Otišli su, a on im nikad nije rekao koliko ih voli. I znao je da im to više neće moći reći.

Ostao je sam u svijetu tišine. Ostala je samo uspomena na one kojih više nema. I suze su mu tekle, tekle su dok nisu presušile.

Vrijeme je prolazilo i on se počeo miriti s onim što se ne može promi- jeniti. Kad se pomirio s tim da ih ne može vratiti i ispraviti ono što je želio ispraviti, počeo se mijenjati. Tko zna odakle, iz nepoznatih dubina njegovog bića, došao je poticaj, javila se želja da živi boljim, punijim i ljepšim životom. I nešto se pokrenulo i počelo se mijenjati, i u njemu i oko njega. Dani više nisu bili sivi već puni boja, noći su postale obasute sjajem zvijezda.

Voda je blistala kristalnim sjajem i oblaci su postali lijepi.

Bol se sada u njemu stišala. Počeo je promatrati svijet koji ga okružuje, otvorio je oči za ljepotu oko sebe, i ona se pretočila u njega. Ušla mu je u srce, ušla mu je u dušu, ušla je u svaku poru njegovog tijela. Nije više bio onaj tužni mladić koji je spuštao pogled i bježao od ljudi. Blistao je poput mjeseca, blistao je poput zvijezda. I u srcu mu je rasla ljubav. U njegovu srcu sad je bilo mjesta za sreću. Tuga koja ga je prije okivala sad mu je dala krila. I letio je, letio hodajući po zemlji. Na licu mu je uvijek bio smiješak, osmijeh nije silazio s njega. I u srcu mu je bilo ljubavi za svakoga, za svakog čovjeka, za svako dijete, za svako drvo i svaku travku, za svaki dan i za svaku noć. Mogao je voljeti i snijeg i kišnu oluju, i plavo nebo i sive oblake, i maglu nad vodom i zemlju po kojoj hoda. Mogao je voljeti i one što su tu, i one koji će tek doći.

Tek ponekad, kad bi se sjetio onih koje je toliko volio, na licu mu se pojavila tuga. I uzdahnuo bi, a vjetar bi mu pronio uzdah svijetom.

Znao je sad, znao u svom srcu, da i dan i noć, i život i smrt, i radost i os- mijeh, i tuga i grijeh dolaze od onoga tko je stvorio život, od onoga tko je od vremena stvorio vječnost, od onoga tko daje i uzima, i svaki zemaljski put privodi svom kraju. I gledao je šumu i drveće u cvatu, i znao je da je svim bićima određen zadnji čas.

Ali vidio je i to da se tada rađa novi život, jer će se sve što je umrlo ponovo roditi. I ponekad je, u trenucima najdublje tuge, osjetio lagan dodir po licu ili ruci, poput daška vjetra, kao da ga netko tješi, kao da ga neka nevidljiva ruka dira. I znao je sad da ništa nije izgubljeno, jer je svaki ras- tanak privremen. I uvidio je da je uzalud tugovao tako dugo. Znao je sad da se u životu ništa ne gubi, jer će one koje voli jednom ponovo sresti. I u njegovom srcu više nije bilo tuge. I suza mu tada kliznu niz oko, jer je uvidio da je uzalud tugovao tako dugo. One koje voli uvijek će voljeti i u ljubavi će biti spojeni za vječnost.

Kad je došlo vrijeme za rastanak zadnji put je pogledao oko sebe. Ljubav u njemu toliko je narasla da je potekla iz njega. Razlila se po zemlji, potekla niz rijeku i uzletjela ka suncu, pretočila se u oblake i raširila po nebu. Postao je kiša koja poji suhu zemlju, postao je vjetar što nosi suho lišće. Postao je sunce koje zemlji daje život, postao je duga što na nebu blista. Postao je ruka koja vodi slijepca i postao je riječ koja tješi tužne. Postao je prijatelj svakom tko ga treba i postao je ljubav onom tko je čeka. Postao je odmor shrvanom od boli, postao je zora što donosi nam sutra. Postao je zvijezda, zvijezda koja vodi, ona koja sja i po danu i po noći.

I sad je bio sve ono što drugi njemu nisu bili. I ostati će tu uvijek, za sva vremena.

Bio to san o čovjeku koji je prevladao bol i pretvorio ju u ljubav, u ljubav prema drugima i prema onim dijelovima svog života koji su ga ranije razdirali i činili ga nesretnim i izgubljenim.

 

*

 

Slijedeći dan probudio sam se u rano jutro. Ustao sam i pogledao kroz prozor. Jutro je već svanulo, sunce se počelo pokazivati na obzorju.

Neko sam vrijeme promatrao svijet diveći se jutru, no malo po malo misli su mi se počele usmjeravati ka jučerašnjem danu i ka Njoj.

Kako da ne mislim na Nju kad njen lik još lebdi pred mojim očima svaki put kad sklopim oči i spremam se da uronim u san. I svaki put kad ih otvorim nakon što izronim iz sna ona je još uvijek preda mnom. S njom odlazim na počinak i s njom se budim.

Htio ja to priznati ili ne, ipak prečesto mislim na nju. Možda češće nego što bih trebao misliti na nekoga tko u mom životu nije stvaran, već lebdi preda mnom poput sjene, poput bića koje postoji samo u svijetu mašte. Prečesto je se sjetim. I svaki put u srcu osjetim bol. Sjetim se onoga što je moglo biti, a nije se desilo. Sjetim se svojih snova o ljubavi, o njoj, o tome kako su nam životi mogli biti povezani i spleteni u jedan. Sjetim se njenog lica, njenog pogleda i njenog osmjeha. Još uvijek vidim sebe kako stojim tamo na onom istom mjestu gdje sam je onomad sreo i vidio kako gleda u mene, a zatim odlazi i nestaje u svijetu sjena, pretvarajući se u sjećanje, u uspomenu koja tišti, u san koji nije stvaran. I tada se upitam zašto je moralo biti tako. Zašto je otišla? A ako je već morala otići možda bi bilo bolje da je nisam ni sreo? A ako sam je već morao sresti zašto nije ostala?

Zašto uvijek sve u mom životu mora da se desi na taj način? Zašto ne uspijeva? Zbog čega, ili zbog koga? Da li je došla samo zato da me muči, da mi zadaje bol i da se uvuče u moje srce tek tren prije nego što će zauvijek nestati iz mog života? I zašto sam se toliko vezao uz nju?

Svaki put kad mi srce zbog nekoga zakuca jače, sve se završi na ovaj način. I od svega ostaje samo bol. Zbog čega onda voljeti? Zbog čega se nadati?

Za mene je sve uvijek isto. Svaki put od svega ostane samo želja i neostvareni san. Možda svaki put očekujem previše? Možda se prerano ponadam, možda prije vremena počnem maštati o sreći i ljubavi?

I onda, kad pomislim kako je do sada bilo, uvijek sam se zaljubio na taj način. Bilo je to uvijek tako, na prvi pogled, prije upoznavanja, prije nego što bismo izmijenili i jednu riječ i prije nego što bi postojao ijedan siguran nagovještaj da će to voditi ka ljubavi, ka ostvarenju mog sna. Svaki bih put bio savladan tim osjećajem, koji bi me zarobio i potpuno preplavio. Bio bih potpuno nemoćan da mu se oduprem.

Sve je to bilo van svake logike. I uvijek bih se strmoglavio niz liticu u mašti ispletenih želja i snova. Zašto nisam mogao sačekati da budem siguran da će se nešto desiti, da se uvjerim u to da je ostvarenje tog sna zaista moguće? Zašto sam tako srljao?

I uvijek bi se to desilo potpuno nenadano, a ja sam nekako iz svog života eliminirao svaku koja na mene ne bi ostavila toliko snažan dojam, svaku koja me ne bi osvojila na prvi pogled i zbog koje ne bih mogao sanjati i letjeti.

Pokušavao sam mnogo puta sebi to objasniti. Mislio sam da ona koju ću voljeti zaslužuje da budem zaljubljen u nju, da joj pripadam u potpunosti, da joj se divim i da je obožavam, jer bi svaka žena trebala biti tako voljena. I tek tada, sa takvim osjećajima prema njoj, to bi bila prava ljubav. Mislio sam da bih trebao voljeti ženu kraj koje ne bih morao nijednom pomisliti na drugu i uz koju nikad ne bih morao pogledati drugu ni na tren. Tek tada bi to bila prava ljubav. Tek tada bi to bila prava sreća za oboje. Jesam li bio u pravu? Jesam li išao pravim putem ka takvoj ljubavi? Jesam li želio ono pravo, a ako jesam, zašto se nije ostvarivalo? Zašto sam svaki put poklonio svoje srce krivoj osobi, onoj koja nije željela isto što i ja?

A nerijetko su i okolnosti, ma kako smiješne bile, doprinosile upravo tome da se to ne ostvari. Jesam li tražio previše ili sam se povodio za krivom stvari pri odabiru one koju bih mogao voljeti? Ako u ljubavi treba slušati svoje srce, a moje me je do sada svaki put prevarilo, kako onda da budem siguran da me i ovaj put ne bi zavaralo? Zašto bi srce uopće išta trebalo znati? Zašto bi trebalo slušati takvo srce koje uvijek vodi u krivom smjeru, koje uvijek napravi pogrešan izbor i prepusti se osjećajima onda kada ne bi trebalo?

Željeti ljubav, sanjati o njoj. Postoji li ona uopće? Postoji li prava ljubav? Ako postoji, zašto je ja nisam u stanju naći? Kako uvijek uspijem sve pokvariti? Kako uvijek uspijevam tako lako nasjesti i dopustiti srcu da me zavede?

Možda sam uvijek načinio krivi izbor upravo zato jer sam mislio da mogu voljeti samo takvu ženu koja bi me opčinila i potpuno zarobila. Možda uopće nisam znao za pravu ljubav, onu stvarnu i ostvarivu, već samo za onu sanjarsku, kakva u ovom svijetu ne postoji?

No Ona koja postoji u mojim snovima čini se da je još uvijek previše blizu. Uspomena je još uvijek svježa. Još nije proteklo dovoljno vremena.

Zašto ljubav uvijek mora biti tako komplicirana?

 

*

 

Jednog popodneva otišli smo sa Ramom u šetnju i započeli jednu zanimljivu diskusiju.

-Znam da mnoge stvari u životu nisu onakve kakvima se čine. A ta iskrivljena stvarnost koja živi u našim zamislima ono je što nas čini nesretnima, -rekoh mu, objašnjavajući svoju misao.

-Znači nesretni smo jer stvari vidimo na pogrešan način? -upita me on.

-Tako nekako.

-Zanimljiva zamisao. A koje to stvari vidimo na pogrešan način? - pogleda me očekujući neki smisleni odgovor.

-Gotovo sve.

-Na primjer?

-Na primjer onu da je život ograničen i da živimo samo jedanput na ovom svijetu.

-Dobro, ali to je ipak stvar uvjerenja, zar ne? -reče. -Možda je onima koji u to vjeruju teže nego onima koji vjeruju u postojanje duše nakon smrti. Ali i jedno i drugo je samo posljedica vjerovanja. Kako, na kraju krajeva, onaj tko vjeruje da duša živi i nakon smrti može biti siguran u to? Kako se može uvjeriti u to?

-Pa, postoje načini, ali oni nisu svima dostupni, -prenesoh mu riječi koje je meni uputio jogi u planini.

-A što treba učiniti da ti oni postanu dostupni? -nastavi on navaljivati.

-Možda pronaći onaj hram koji tražimo.

-Zar ne postoji lakši način? -uzdahnu Rama.

-Sigurno postoji, ali još nije otkriven, -rekoh.

-Sad već zbijaš šale sa mnom.

-Ne. Savršeno sam ozbiljan.

-Da vidim, pogledaj me. Možda zvučiš ozbiljno, ali vidim ti osmijeh u uglu usana.

-No dobro. Vjerojatno postoje načini. Možda se čini da su neke stvari van naših dosega, ali razmisli malo. Teško je prihvatiti ideju o ponovnom rađanju, jer navikli smo razmišljati o životu kao o nečemu što nepovratno prolazi. I teško je zamisliti da se možemo ponovo roditi kao netko sasvim drugi, kao osoba sa drugačijim navikama, drugačijim osjećajima i drugačijim načinom razmišljanja. Ali i u toku samo jednog života čovjek se toliko puta promijeni, i fizički, a i duhovno, da i u toku tog života postoji kao više različitih osoba.

Čudno me je pogledao nakon ovih mojih riječi.

-I to bi me trebalo uvjeriti? -upitao je nakon kraće stanke.

-Pa, trebalo bi.

-Ne znam. Mislim da je ipak potreban neki jači dokaz od ovoga da čovjek bude sto posto siguran u to da smrti nema.

-Želiš li jače argumente? U redu. Onda ću pokušati na drugačiji način.

Sklopi oči.

-Molim? Zašto? -upita Rama zbunjeno.

-Htio si jače argumente. Zar nisi i sam rekao?

-Jesam, ali ne vidim kako ću sklopljenih očiju to bolje shvatiti.

-U redu, onda ništa od svega. Zaboravimo sve ovo, -rekoh.

-Ti stvarno znaš biti uvjerljiv. U redu, sklopit ću oči, -reče Rama pomireno.

-Jesi li?

-Evo, sad ću.

-Dobro. Diši duboko.

-Dišem.

-Znam da dišeš, ali moraš disati duboko.

-Ovako? -upita me.

-Da. A sada upadni u trans i prisjeti se svojih prošlih života, pa mi pričaj o tome.

-Ma idi dovraga, -reče on ljutito. -A ja sam mislio da si ovaj puta ozbil- jan.

-Šalim se, šalim se. Ne moraš odmah tako burno reagirati. Evo, htio si dokaz, dobit ćeš ga. Glavni argument onome tko ne može prihvatiti ideju o ponovnom rađanju bi bio taj da bismo se, ako smo se mnogo puta rodili i živjeli mnoge živote, vjerojatno bar nečega od svega toga trebali sjećati.

-Da, slažem se da bi trebalo biti tako nekako, -reče Rama.

-Eto vidiš, ali te uspomene su potisnute duboko u tebi i žive u dubini tvoga bića, iako se tvoja svijest toga ne sjeća.

-Eh, ako se moja svijest toga ne sjeća vjerojatno se toga ne sjeća ni tvoja.

-Dobro, ali razmisli malo, -rekoh, ne dajući se zbuniti. -Ako se nečega ne sjećaš ne znači da se to nije desilo, zar ne?

-Hm, ne shvaćam na što ciljaš.

-Ne sjećaš se ni mnogih stvari koje su ti se desile u ovom životu, zar ne? Ne sjećaš se ni toga što ti se sve desilo prije tjedan ili dva, a kamoli prije mnogo godina.

-Ne znam. Vjerojatno je tako. I što s tim?

-Što s tim? Pokušavam ti ukazati na to da je sjećanje vrlo varljiva stvar.

Možeš li se sjetiti svog ranog djetinjstva?

-Onako, kroz maglu.

-Eto. Ali ne znači ako se toga ne sjećaš da se to nije desilo. Osim toga, to što se ne sjećamo svojih ranijih života ima i svojih prednosti.

-A kojih to?

-Pa to, recimo, da je neke stvari dobro zaboraviti, -rekoh.

-A zbog čega to?

-Eh, sam Bog zna. Ali vjeruj mi kada ti kažem da je tako bolje.

-A zbog čega da ti vjerujem? Recimo da ne vjerujem. I što sad? -reče Rama odlučno.

-Eh, ti si stvarno težak slučaj. Možda bi bilo bolje da promijenimo temu.

-Ni slučajno. Kad smo već dovde stigli onda sad nema mijenjanja teme.

Zanima me zašto je dobro ničega se ne sjećati.

-Zar mi jednostavno ne možeš vjerovati na riječ?

-Možda mogu, a možda i ne mogu, -reče on ravnodušno.

-No dobro, evo. Dobro je zaboraviti iz sljedećeg razloga, zato jer su neke stvari u životu prebolne. I bolje ih je zaboraviti.

-I to je to?

-Da. I u ovom životu ima previše bolnih stvari. Zar i ti ne poželiš ponekad sve to radije zaboraviti, da te više ne muči i ne opterećuje?

-To da.

-A kad bi još svemu tome pridodao sve one bolne uspomene iz prethodnog života, pa još i one iz ranijih života, zar to ne bi bilo previše?

-Vjerojatno bi, -složi se Rama. Ovaj puta se nije bunio.

-Eto vidiš. Zaborav nam omogućuje da dolazeći u novi život krenemo ispočetka u novoj ulozi, neopterećeni uspomenama na prošlost. I zahvaljujući tome omogućeno nam je da ponovo budemo djeca.

-Kakva sad djeca? -upita iznenađeno.

-Pa, mislim, kad se ponovo rodiš, rodiš se kao dijete.

-To se podrazumijeva, zar ne? -reče on kiselo.

-Da

-To znači da bismo se i bez tog zaborava rodili kao djeca.

-Nisam na to mislio, -rekoh, već na rubu strpljenja, -već na to da se zahvaljujući tom zaboravu ponovo možemo radovati životu onako kako to djeca čine, i ponovo možemo biti nedužni i bezbrižni, jer nas ne opterećuju bolne uspomene.

-Pa dobro. S ovim bih se čak i mogao složiti, ali to još uvijek ništa ne dokazuje.

-Dobro, reci mi već jednom vjeruješ li ti u ponovno rađanje ili ne? -up- itah Ramu povišenim tonom. Već me je potpuno izbacio iz takta.

-Vjerujem.

-Pa zašto te je onda toliko teško uvjeriti? Mislio sam da ćeš se odmah složiti sa mnom, a ti me zavlačiš za svaku riječ. Te ovo ne zvuči logično, te ono ne zvuči logično, te ovo još ništa ne dokazuje, te ono još ništa ne dokazuje. Možda je ipak bolje da promijenimo temu.

-Eh, vidi ga. Sad si ti taj koji se ljuti. Šalio sam se. Htio sam samo čuti kako ti to sve objašnjavaš.

-Znači ne trebam te uvjeravati?

-Ne.

-Ja se toliko trudim, a ti me cijelo vrijeme vučeš za nos.

-U redu, neću više. Obećavam.

-Misliš da je to dovoljno?

-Kad kažem da neću, onda neću. Nego, možda je ipak bolje da pričamo o drugim stvarima. Pričaj mi malo o svom životu.

-O mom životu? Tu nema mnogo da se kaže. A i nije baš neka vesela tema za razgovor.

-Zašto? Zar ti je život bio tako težak? -upita Rama.

-Pa, veseo i bezbrižan nije bio.

-Kao ni život većine ljudi, -reče on, opet slegnuvši ramenima.

-S tim se slažem. Ali time mi život neće biti radosniji. No zaobiđimo radije ovu temu. Nisam raspoložen za takve priče.

-Kako želiš. A o čemu bi radije pričao? Pričaj mi onda malo o svojim željama i planovima. Jesi li kao dijete imao jasnu viziju toga što bi volio raditi u životu?

-Kao dijete sam imao prilično jasnu viziju toga što bih volio raditi. Samo što se ta vizija mijenjala iz dana u dan.

-Kako to?

-Jednog sam dana bio siguran u to da želim biti vatrogasac, a već idući dan znao sam da ću postati doktor. A nije prošlo puno vremena i ja sam znao da ću jednog dana biti padobranac.

-Padobranac? Kakvo je to zanimanje?

-Možda i nije zanimanje, ali sam onda bio uvjeren u to da je to pravo zanimanje.

-Zaista si imao jasnu viziju toga što želiš postati. Da je bar sa mnom bilo tako.

 

*

 

Jednog popodneva šećući ulicama grada Rama i ja smo naišli na nekog siromaha, blijedog, mršavog i bolesnog starčića odjevenog u dronjke, koji je sjedio naslonjen na neku ogradu. Po njegovu stanju zaključio sam da je već na izdisaju i da mu nije još mnogo preostalo od života. Taj prizor me je strašno potresao.

-Zar nema nikoga svoga? -pomislih. -I zašto je ostavljen ovdje na ulici u prašini i prljavštini, prepušten dnevnim žegama i noćnim hladnoćama. Zašto nije u nekom prihvatilištu za beskućnike, ili u bolnici, gdje bi mu netko pomogao?

Sažalio sam se na njega i rekao Rami da se odmah vraćam i da me sačeka ovdje. Otišao sam do prve trgovine, kupio hrane koliko je stalo u dvije velike vrećice i vratio se do Rame, a zatim sam ovo kupljeno odnio starcu i dao mu nešto novaca, koliko sam u tom trenutku imao kod sebe. Starac me je pogledao zahvalnim pogledom i suza mu je kliznula niz obraz.

-Lijepa gesta, -reče Rama kad smo se već udaljili od njega, -ali zašto si to učinio? Zar ne vidiš da je jadnik već na umoru? Ovo mu neće puno pomoći.

-Možda neće puno, ali hoće bar malo, -rekoh. -A zar ti ne bi učinio isto za njega? Zar to ne bi svatko trebao učiniti? Zašto je ostavljen da trune ovdje na ulici, umjesto da mu netko pomogne?

-Vidiš, kod nas se vjeruje da u ovome nema ničega lošeg.

-Ničega lošeg? Kako to misliš? -upitah zapanjeno.

-Mi vjerujemo da što prije čovjek proživi svoju negativnu karmu to će se prije osloboditi kotača života i smrti i otići u nirvanu.

-Da, a dotle? -upitah ga.

-Što a dotle?

-A dotle neka umire tu na ulici i neka ga štakori pojedu? -rekoh za- jedljivo, ne mogavši vjerovati u ovo što mi je Rama rekao.

-Mi imamo svoju životnu filozofiju, znaš? A sada mi iskreno reci, zar nije isto i na zapadu? Zar i tamo siromahe i beskućnike ne ostavljaju na ulici i prepuštaju ih njihovoj sudbini, koja se svodi na to da kopaju po smeću u potrazi za hranom i spavaju u kontejnerima za smeće da bi se zaštitili od zime? Zar i tamo ljudi ne umiru od gladi, i zar oni najsiromašniji nisu lišeni zdravstvene skrbi i socijalne pomoći? Nije li tako svugdje u svijetu?

-Da, ali na zapadu postoje prihvatilišta za siromahe i besplatna kuhinja za njih, kao i klinike koje dobrovoljno pomažu tim ljudima u slučaju nužde. Ne znam jesi li čuo za Patcha Adamsa?

-Nisam, -reče Rama. -Ali u svakom slučaju nemaš pravo osuđivati naša uvjerenja.

-I onda treba pustiti one najslabije i najbolesnije da crknu na ulici? A gdje je tu ljudsko milosrđe i suosjećanje? Majka Tereza je živjela ovdje kod vas u Indiji i imala je drugačije viđenje stvari. A koliko znam bolesni, stari i nemoćni nisu se tome protivili. Zar bi ti volio ovako završiti?- upitah ga na kraju.

-Ne, ne bih. Doista ne bih. Možda si u pravu, -reče Rama zamišljeno. - Možda bi ljudi doista trebali više pomagati onima kojima je to najpotrebnije.

-Ne možda, već sigurno, prijatelju, -rekoh.

-Da, da, možda, -doda Rama sa uzdahom.

 

*

 

Rama i ja tih smo dana mnogo šetali u gradu i u njegovoj neposrednoj okolici, pričajući mnogo jedan drugome o sebi. Jednom sam ga upitao;

-Rama, kako si uopće krenuo na ovaj put? Zašto si napustio svoj dom i odlučio se za ovakav život?

Rama se malo zamislio, kao da se predomišlja da li da mi odgovori, a onda je duboko uzdahnuo i rekao;

-Ispričat ću ti jednu priču koja ne govori nužno o meni, samo primjera radi. Ne znam kako bih započeo. No dobro, počet ću ovako. Kako objasniti odnos između oca i sina? -započeo je. -Ima li od toga teže stvari? Kada su stvari krenule loše, kad je točno sve započelo, tko zna? Možda je otac trebao sinu pokazati više pažnje, ljubavi i razumijevanja, a možda je sin trebao biti manje tvrdoglav i manje uporan u svojoj ljutnji. Mora li to biti tako, je li nam predodređeno? Nisu se nikad povjeravali jedan drugom, niti su uspjeli razviti međusobno povjerenje. Čini se da je jedini oblik komunikacije među njima oduvijek bila samo svađa. Zajedljive i grube riječi letjele su i s jedne i s druge strane. To je postajala navika, a zaboraviti se nije moglo. I iz inata se rađao inat, iz grubosti nova grubost. Tko je sve to započeo, zar je uopće bitno? Možda sin nije odgovarao očevim očekivanjima. Možda otac nije znao kako pridobiti sinovu ljubav. Odrastanje je u ovakvom okruženju za njega bilo veoma bolno iskustvo. Kad se želio nekome povjeriti i zatražiti savjet, kad je trebao podršku ili ohrabrenje, sin ih nije dobio. Gotovo da oca nije ni imao.

U njemu je rastao gnjev, mislio je da zaslužuje više od toga. Želio je drugačiji život, jer u ovakvom mu nije bilo ni malo ugodno. Udaljili su se jedan od drugoga. Postali su stranci. Možda su čak i voljeli jedan drugoga, ali nisu to pokazivali. Razloga za to vjerojatno je bilo premalo.

Vrijeme je prolazilo i ovi problemi, koji su mu se tada činili tako ner- ješivi, pokazali su se pravom igrarijom nakon onog što je uslijedilo. Ostali su sami, njih dvojica koji su se najmanje trpjeli, otac i sin koji to nisu bili. Vremenom se divlji bijes stišao u srcima, sve je manje grubosti i vike bilo među njima. Naučili su ne vrijeđati jedan drugoga i mir je ponovo zavladao među njima. No prijateljstvo se nije rodilo. Kako se nisu svađali, ali ni povjeravali jedan drugome, sve je manje riječi bilo među njima. -Dobro jutro, laku noć, izvoli, hvala, kuda ideš, kad se vraćaš kući, -bile su gotovo jedine riječi koje su razmjenjivali. Tako je bilo godinama. Nisu se previše ni trudili, no ipak, i ovo je bio veliki uspjeh naspram onoga što je nekad bilo.

Otac je ostario, a sin odrastao i shvatio da u odnosu dvoje ljudi nikad nije samo jedan od njih kriv za stanje koje vlada među njima. Pritisnut brigama i sam se odvojio od ljudi, postao škrt na riječima i nesposoban razviti dublji i trajniji odnos s drugima. Na licu su mu se ocrtavali tuga i samoća. Sjetio se tada da je isti takav izraz lica imao i njegov otac. Možda je i on od života dobio jednako malo, možda čak i manje. Nerazumijevanje, nesnalaženje, izgubljenost, to je bio njihov svijet.

Razumio ga je tada, razumio bolje nego ikad prije. Ta i on je prošao sve što i njegov otac. I nije bitno tko je bio krivac, jedan ili drugi, ili možda sam život. Ostali su samo njih dvojica. I znao je sad dobro i da su voljeli jedan drugoga oduvijek, iako to nisu znali reći. Iza svakog čina bila je skrivena želja da ta ljubav bude uzvraćena, pa ipak, shvatio je to prekasno. Da su bar obojica bili malo mudriji, da su bar pružili ruku jedan drugome dok su mogli.

Život je prolazio, a prošlost je ipak bila preteška. Navika je nadjačala i želje i potrebe i osjećaje. I dalje su jedan drugome govorili -˝izvoli, hvala, kuda ideš, kad se vraćaš,˝ a htjeli su obojica reći puno više.

Kako su težak prizvuk imale ove riječi, kako su samo pogađale ravno u srce. Sve mi je to bilo poznato, kao da je ovo bila priča mog života. Tako je bilo i s mojim ocem. Postali smo potpuni stranci. Kad bih bar imao vremena promijeniti to, jer sam ga volio. No prošlost je, izgleda, bila previše teška.

-Da, rekao sam spustivši glavu, oneraspoložen ovom pričom. -Čudan je život. Tko bi to mogao shvatiti. I sâm sam se nalazio u sličnoj situaciji i nisam vidio nikakvog izlaza iz nje, ali valjda tako mora biti. Možda nam je takva sudbina.

-A ti? -upitao me je Rama. -Sad si ti na redu da mi otkriješ neke svoje tajne. Čime si se bavio?

-Na neki način najviše sam bio posvećen umjetnosti, -rekoh. Moji prvi kontakti s umjetnošću bili su u likovnoj umjetnosti. Kao mali crtao sam likove Sandokana i lijepe Mariane po svojim bilježnicama bar petnaest puta dnevno. Kasnije sam crtao Zagora, Betmena, Spidermana, Srebrnog letača i Texa Vilera. Moj crtački talent do punog je izražaja došao dok sam crtao Corta Maltesea, mog junaka, hrabrog i duhovitog gusara koji je plovio dalekim morima i doživljavao bezbroj pustolovina. Nedugo nakon toga oprobao sam se u skulpturi. Izrađivao sam figurice raznih životinja, i prethistorijskih i onih suvremenih, likove majanskih kipova, demone, pa čak i maloga Budu, čiju sam glavu negdje izgubio. Najuspješnija je bila stilizirana lubanja koju sam nazvao Lice smrti. Asocirala me je na jednog tipa kojeg sam poznavao. Vremenom mi je ovo dosadilo, pa sam počeo tražiti nova područja izražavanja. U jednom naletu inspiracije napisao sam čitavu zbirku erotske poezije. Doduše ne baš uspješnu. Jednom sam čak nastupio i u improviziranoj kazališnoj predstavi glumeći Davida Byrna u bijelom odijelu. Po originalnoj zamisli trebao sam glumiti Clinta Eastvooda, ali nismo mogli nabaviti adekvatan kostim i adekvatne cigarillose. Predstava je bila, pa radije ne bih komentirao. Sljedeće u čemu sam se oprobao bilo je avangardno slikarstvo. Crnim sprejem za cipele poprskao sam dvjestotinjak bijelih papira A 4 formata. Bilo je tu i zanimljivih radova. Najuspješniji je bio onaj u obliku falusa, kojemu sam nadjenuo naziv "autoportret." Čuvam ga još i danas. Nekako mi je prirastao srcu. Moj nemirni duh nije mogao mirovati, pa sam se oprobao i u glazbi. Snimio sam devedeset minuta nasumičnog lupkanja prstima po klavirskim tipkama, stvarajući tako najo- riginalniju pijanističku izvedbu dvadesetog stoljeća. Uz dosta napora i samoodricanja nekima bi se to čak moglo i dopasti, mada čisto sumnjam. U slikanju nisam daleko dospio. Naime, naišao sam na nepremostivu prepreku, na miješanje boja. Bilo je to za mene toliko komplicirano da sam brzo odustao od svega. Tada sam se bacio na fotografiju. Jednom sam prilikom ispucao dva čitava filma na spotove s MTV-a. Kada sam razvio film dobio sam hrpu fotografija na kojima se vidio okvir TV-a, dok se na ekranu vidio samo odbljesak od blica. Neki ljudi skoro su mi počeli raditi o glavi zbog ovoga. Rekli su da ovakav idiot ne zaslužuje da živi. Nedugo zatim počeo sam pisati. Napisao sam jedno od najgenijalnijih djela svih vremena, a1i nitko ga nije želio objaviti. -E, ovo je već previše, -rekao sam sebi. Digao sam ruke od svega. I sada nakon svega, gledajući retrospektivno, mogu reći da sam bio svestran umjetnik. Doduše, neshvaćen, a1i nema veze.

 

*

 

Te noći, kad sam se našao sam u tami svoje sobe, misli su me dugo progonile. Sjetih se tada i svega drugoga. Vraćali su mi se prizori proteklih tjedana i mjeseci, i sve što sam doživio u onom gradiću na obali rijeke. Sjetio sam se i Nje i svakog trenutka vezanog uz nju, kako sam je ugledao i kako sam se glupo i beznadno zaljubio u nju, kako sam je tražio i osvrtao se ne bih li je ponovo sreo, i kako mi je srce brzo tuklo pri pomisli na nju. Sjetio sam se dana kada sam želio biti uz nju, pa onda onih dana kada sam sve to pokušavao zaboraviti.

I tada sam u jednom čudnom, presudnom trenutku predugo oklijevao i dopustio da ona ode. Ni tada nisam smogao snage učiniti ono što sam trebao i što sam toliko želio učiniti, i kasnije sam proklinjao sebe zbog tog trenutka neodlučnosti.

Kako sam želio sve to zaboraviti. Kako je samo boljelo. Pa ipak, morao sam ići dalje. Morao sam sve to ostaviti iza sebe, iako je bilo puno jednos- tavnije sve to prekinuti jednim potezom. I čini se da ću opet morati ići dalje, naučiti se živjeti s tim i pokušati zaboraviti, iako bi bilo puno jednostavnije nestati sa ovog svijeta i potražiti neki drugi, gdje je sve jednostavnije i predvidljivije. Ali ne, još će proći puno godina do toga dana, a dok on ne stigne morati će se nekako živjeti. Ali kako? To je ono što boli. Kako?

Ako je ovaj život nešto čemu će jednom nužno doći kraj, i ako je jedino mjerilo vrednovanja vremena koje smo proveli na ovoj Zemlji način na koji smo to vrijeme proživjeli, što je tada sa svim onim što nismo postigli? Koliko je uopće bitno ostvariti nešto ili ne, i steći nešto ili ne, i zaživjeti san koji sanjamo ili ga samo pustiti da se ugasi u magli vremena, jer nismo imali snage u pravom trenutku učiniti ono što smo trebali?

I hoće li život biti manje vrijedan jer to nešto nismo uspjeli ostvariti?

Eh, da, sjetio sam se sad i onog sna u kojem mi je ona rekla konačno zbogom, a ja to nisam tako shvatio, jer sam mislio da još ima nade i da pos- toji mogućnost da se ponovo sretnemo. Ali kako nakon svega još vjerovati u to? Nije li vrijeme da to konačno zbogom tako i shvatim, da sve to izbrišem iz sjećanja i da pustim stvarima da idu dalje, da sve to više ne baca sjenu na buduće dane, buduće prilike i buduće ljubavi? Nije li sad vrijeme da se to prekine, sad kad se treba prekinuti?

 

*

 

Tih sam se dana počeo osjećati sve lošije i lošije. Jednog dana nakon šetnje opet sam otišao u svoju sobu. Ovdje sam se prepustio svojim mislima i počelo me je obuzimati neko mračno raspoloženje.

Dan je prolazio, a ja sam postajao sve turobniji. Nisam se uspijevao othrvati tome, pa se jednostavno odlučih prepustiti.

Pri kraju dana nisam više nalazio ništa što bi me moglo oraspoložiti, niti sam nalazio ikakvu nadu u to da se sve još može promijeniti, te stadoh opet gledati kroz prozor, negdje u daljinu, i tu sam, uz prozor, čini mi se ostao satima.

Tada mi posta jasno da ovdje više ne želim ostati. Počeo sam ponovo razmišljati o odlasku i nastavku putovanja, jer ni ovdje nisam pronašao mira, pa odlučih sutradan saopćiti Rami da želim ići dalje. Nešto mi se u srcu stegnulo i oko njega kao da se uhvatila tvrda kora. I nisam bio siguran da će se ikad pojaviti itko tko bi tu koru mogao razbiti i ponovo doprijeti do moga srca.

Želio sam odavde otići što prije. Nije mi bilo jasno puno toga. I puno toga će mi ostati nejasno još dugo, dugo u budućnosti, no odlučio sam zagaziti u tu budućnost, pa što god ona donese, neću se tome protiviti. Neka bude, neka jednostavno bude. Što se tu može, osim stegnuti zube i izdržati.

Kako sam uvijek uspijevao sve zabrljati? Zašto mi nikako nije polazilo za rukom vezati se uz nekoga i pronaći svoju sreću? Kao da je nad mojom glavom visio neki tamni oblak koji mi je uporno onemogućavao da pronađem ljubav i pobrinuo se da osujeti sve moje pokušaje. I koliko god sam se trudio, nisam mu uspijevao umaći. Ovo gotovo da je bila neka čarolija, neka zla kob koja me je pratila otkad znam za sebe. I nije mi bilo jasno kako, kojim činom, kojom žrtvom ili kakvom ponudom se može razbiti ta čarolija.

Noć je protjecala, a ja nisam mogao misliti ni o čemu drugome. Raspoloženje mi je bivalo sve turobnije. I na kraju, kad je ovo doseglo svoj vrhunac, to kao da je prelilo čašu, a iz nje je iscurila sva moja zlovolja, i najednom je, kao nekom nevidljivom rukom, bila odnesena i sačuvana za neka buduća vremena, dok se ovakva situacija ne ponovi i dok se sve ne završi potpuno identično ovome.

Ali nisam sad mogao razmišljati o budućim neuspjesima. Ovo nenadano olakšanje bilo je i suviše dragocjeno da ga bilo čime kvarim. I kao da mi se na tren sve razbistrilo i kao da je sunce zasjalo usred noći, javi mi se spasonosna misao, koja je mogla biti utjeha, a i nije to morala biti, kako se uzme, i samo slegnuh ramenima i promrmljah sebi u bradu:

-Sve ovo je sigurno dobro zbog nečega, mada ne znam zbog čega.

Nakon što sam ovo ustanovio, bilo mi je lakše. Počeh sada iz drugačijeg ugla promatrati protekle događaje vezane uz onu djevojku kojoj ne znam imena, a do nedavno sam bio toliko opsjednut ljubavlju prema njoj. Sjetih se i drugih ljubavi, onih koje su došle u moj život prije nje, a da nisu ustvari imale nikakvih dodirnih točaka s mojim životom, samo onih koje sam ja vidio i osjećao, i postadoh sam sebi nevjerojatno smiješan. Preživio sam ona ranija razočarenja, preživjet ću i ovo. Ali da me je pratila zla sreća, to da. Nikako da shvatim...

Ovako oraspoložen, ustvari tek dopola, jer ipak nisam mogao sve to zaboraviti u jednom trenutku i odmah okrenuti novi list u životu, uspio sam malo i zadrijemati, no to nije dugo potrajalo.

Nakon ovog kratkog sna trgnuo sam se i probudio, i nastavio budan ležati i razmišljati. Misli su me same od sebe vodile u određenom smjeru, i što sam duže razmišljao o tome postajalo mi je jasnije da postoje samo dva moguća objašnjenja ove zle kobi koja me je u ljubavi do sada pratila. Prvo je bilo to da nikad neću naći ljubav jer je ne zaslužujem, u što mi je teško povjerovati. A drugo je objašnjenje bilo da se sve to događa zbog određene, vrlo posebne osobe, s kojom sam na neki način povezan vezama snažnijim od bilo čega vidljivog i razumljivog, od bilo čega umu dokučivog. Javi mi se misao da se sve ovo događa zbog osobe kojoj već odavno pripadam, i da sam vezan s njom vezama iz prošlosti do koje moje sjećanje ne dopire, a is- tovremeno vezama koje sežu u budućnost i obavezuju na uzajamno pripadanje, zbog čega ni jedna druga ne može ući u moj život onako kako bih ja to volio.

U ovo drugo objašnjenje bilo mi je jednako teško povjerovati kao i u ono prvo, no nekako mi je bilo draže misliti da je upravo tako i nikako drugačije, i da preostaje samo da vrijeme pokaže tko je ta osoba i kada će ući u moj život kao stvarna osoba, a ne samo kao san.

Može li postojati takva žena zbog koje mi sudbina osujećuje sve druge pokušaje u ljubavi?

Sve mi je sad bilo drugačije. Sve sam sada najednom stao drugačije doživljavati, jer, pomislih, kao što život vodi ka jednoj točno određenoj točki, ka kojoj me usmjeravaju svi oni raniji događaji, tako se možda i ovo događa zato da bi me dovelo do nekog osobitog, zbog koga je vrijedilo propustiti sve dosadašnje prilike. A tko zna, možda i nisam propustio toliko mnogo? U svakom slučaju nije to baš razlog da budem nesretan, jer ne znam što će se u budućnosti desiti, a što će opravdati sve moje dosadašnje promašaje. Možda će to doista biti nešto što je vrijedilo svog tog čekanja.

A što se Nje tiče, ne mogu joj išta zamjeriti, niti to želim. Ako je u meni mogla pobuditi onako snažne osjećaje, onda je mogu voljeti i dalje, iako neću biti njen, ni ona moja. I voljet ću je i dalje, to je jedino što mogu osjećati prema njoj. I jedino što trebam osjećati prema njoj. Na kraju, pripadati nekome može se i u srcu, a ne samo fizički.

 

*

 

Idućeg jutra Rami sam iznio svoje daljnje planove.

-Odlučio sam, Rama, želim otići. Ne vidim više razloga da se i dalje zadržavam ovdje.

-Jesi li siguran u to?

-Tako sam odlučio. Je li to dobra odluka ili ne, vrijeme će pokazati.

-Neće ti biti krivo? Možda si malo prenaglio?

-Ne znam. Možda i jesam.

-Neka ti bude. Na tebi je da odlučiš.

-Ne gledaj me tako. Da znam kako donositi pametne odluke, ne bih bio ovdje. Neka sada bude ovako, a jednom ako zažalim zbog ovoga, onda ću tugovati, -rekoh.

-Dobro. Znači, odlazimo? -pogleda me Rama da se uvjeri u moje riječi.

-Da. Odlazimo.

-Hoćemo li krenuti odmah?

-Volio bih krenuti što prije. Što sam duže ovdje, to mi je teže.

 

*

 

-Kuda ćemo dalje, Rama, -upitah svog prijatelja nakon što sam se oprostio od naših domaćina.

-Ne znam. Ići ćemo kao i do sada, -odvrati on.

-U nadi da ćemo na nešto naići?

-Imaš li možda bolji prijedlog?

-Znaš da nemam. No dobro, to je valjda jedino što možemo učiniti, ići dalje dok na nešto ne naiđemo, -rekoh.

-I meni se čini. Osim ako ne želiš od svega konačno odustati?

-To nikako, -uzvratih ljutito.

-Dobro, kako želiš. Znači, nastavljamo po starom? -upita me on, ne baš previše uvjeren u moje riječi.

-Da. Idemo pronaći taj prokleti hram.

-Dobro. Sviđa mi se ta tvoja samouvjerenost. Nadam se samo da se nećeš svako malo predomišljati.

-To ti ne mogu obećati

-Pa lijepo, -reče Rama.

-Šalim se. Sad me više ništa ne sprječava u tome, -odvratih mu.

-Znači, idemo? -pogleda me još jednom, procjenjujući moju odlučnost.

-Da, idemo.

Opet smo bili na putu. Dani su smjenjivali jutra, za njima bi dolazile noći, a mi smo išli naprijed, a da nismo točno znali gdje. No to nas nije os- obito ometalo, jer više ni Rama ni ja nismo imali drugih želja, samo ići naprijed i tražiti. I nadati se da ćemo jednog dana naći ono što tražimo.

 

*

 

Jednom smo na svom putu naišli na neko maleno naselje, ustvari skupinu od možda tridesetak koliba, i odlučili se zaputiti tamo.

Kad smo prišli malo bliže vidjeli smo skupinu muškaraca i žena okupljenih na jednom mjestu, kako sjede u krugu i razgovaraju o nečemu.

-Hoćemo li k njima ili ćemo produžiti? –upita me Rama

-Pa sad, kad smo već ovdje... -rekoh.

Tada su i oni nas spazili i počeli su nam mahati da im priđemo. Tako smo i učinili, a oni su svi poustajali i pozdravili nas. Upoznali smo se s nekima od njih, a oni su nas pozvali da im se pridružimo, i opet su svi pos- jedali u krug, skupa s nama. U sredini kruga sjedio je muškarac srednje dobi. Većina njih bili su Evropljani ili Amerikanci, kako smo saznali od njih, ali bilo je među njima i Koreanaca i nešto Kineza. Ovo je neka vrsta hipi kolonije, mala zajednica koja se posvetila životu podalje od civilizacije, posvećena duhovnosti i slobodnoj ljubavi. Muškarac u sredini kruga je govorio dok smo mi ostali slušali. Pričao je o čovjekovoj auri, o tome da smo svi mi svjetlosna bića i da se moramo upoznati sa svojom pravom prirodom. Govorio je o čakrama i joga vježbama, o meditaciji i astrologiji, a spominjao je i sudbinu, pa je prešao na priče o reikiju i samoiscjeljivanju. Zatim je govorio o višim stanjima svijesti i o vježbama kojima se ona mogu doseg- nuti, o stanju samadhija, a za kraj je pozvao jednu djevojku iz kruga i njih dvoje su priredili pravi mali šou, demonstrirajući nam neke tantričke i Kama Sutra položaje za vođenje ljubavi, ne razodijevajući se, naravno. Samo su sjeli jedno drugom u krilo ili su ležali jedno na drugome i pokazivali razne poze, govoreći o prednostima svake pojedine, o užitku koji pruža ovaj ili onaj položaj, a govorili su i o tome kako treba uživati u eksperimentiranju i u otkrivanju drevnog istočnjačkog umijeća vođenja ljubavi. Na kraju predstave svi su poustajali, a meni je odmah prišla jedna visoka zgodna dugokosa brineta i rekla mi;

-Ja sam Jane, iz Hustona u Americi, a ti?

-Ja sam John, -rekoh pružajući joj ruku i malo se snebivajući, no zatim sam se osmjelio i odmjerio je od glave do pete.

-Vrlo si lijepa, Jane, -rekoh joj.

-Hvala, -reče ona. -I ti se meni sviđaš. Drago mi je da smo se upoznali.

-I meni je drago, -odvratih smješkajući se, na što je ona uzvratila osm- jehom.

-Imaš lijep osmjeh, -rekoh joj nakon toga.

-Oh, hvala ti, -reče ona. -A otkud vas dvojica ovdje, ti i tvoj prijatelj? - upita me, a ja sam krajičkom oka spazio da je jedna zgodna crnka prišla Rami, udaljenom desetak metara od mene, uhvatila ga pod ruku i odvukla ga negdje u stranu.

-Slučajno smo ovdje, -rekoh. -A od kada si ti ovdje, s ovim ljudima? - upitah Jane.

-Oko dvije godine. I sasvim mi je lijepo ovdje. Mi smo jedna lijepa složna zajednica. Svi se dobro poznajemo i dobro se slažemo. Dobri smo prijatelji i na neki smo način svi ovdje duhovna braća. I sestre, -dodala je.

-Vi ovdje prakticirate vježbe meditacije? -upitah, pa dodah, -i Tantru i Kama Sutru?

-Da, to je dio naše duhovne potrage. A ako si mislio na ovo posljednje, tantričko vođenje ljubavi je vrlo uzbudljivo, puno uzbudljivije od svega što sam ranije probala.

-Da, vjerujem ti, -rekoh.

-Nego, jesi li za to da malo prošetamo? -upita me ona.

-Zašto da ne?

-Dobro, hajdemo onda, -i uhvati me za ruku i povede me prema obližnjoj šumi.

-A kuda me to vodiš? -upitah je.

-Vidjet ćeš kad stignemo, -reče ona.

-U redu, -složih se sa njom.

-Ne želiš valjda da ti pokvarim iznenađenje time što ću ti to unaprijed reći?

-Ma u redu je, -rekoh. -Neću navaljivati. A da mi ipak nagovijestiš? - upitah je, pogledavši je ispod obrva.

-Dobro, ako želiš da ti nagovijestim, odvest ću te na jedno lijepo mjesto tu u blizini. Zadovoljan?

-Jesam, -rekoh osmjehnuvši se.

Dok smo išli prema šumi s vremena na vrijeme proletio bih pogledom po njenom licu, pa zatim malo zvjerao oko sebe, praveći se da gledam u šumu i nebo.

Ispočetka sam bio malo suzdržan i šutljiv, no Jane je to ubrzo preokrenula u jedan opušteniji odnos svojom otvorenošću i stalnim zapitkivanjem, postavljajući mi svakojaka pitanja na koja često nisam znao što bih odgovorio. Ispitivala me je o mojim putovanjima, o mojoj prošlosti i o mojim željama i ciljevima u životu. Pitala me je sve što bi joj tog trena palo na pamet, i to bez ikakvog suzdržavanja, a ja bih na neka od tih pitanja samo slegnuo ramenima i rekao da nemam pojma, naročito kad me pitala o mojim planovima u životu.

Usred čitavog ovog zapitkivanja u meni je u jednom trenutku nestalo ukočenosti, pa se i meni razvezao jezik kao rijetko kad s nekim koga sam tek upoznao. Ustvari, bila je toliko neposredna i simpatična da nisam mogao dugo odolijevati njenim pitanjima. Neka se zapreka u meni jednostavno slomila, nešto u njoj je u meni budilo povjerenje. Je li to bio njen način komunikacije, njena otvorenost ili nešto drugo, ne znam, ali u jednom trenutku među nama je počela strujati neka bliskost i nakon nekog vremena nas smo se dvoje odnosili jedno prema drugome kao da se već dugo poznajemo.

Otišli smo na obližnji brežuljak. Ovdje smo se zadržali neko vrijeme ćaskajući, gledajući u oblake i promatrajući kako oni polako mijenjaju boju i tamne, dok je sunce polako nestajalo na rubu obzorja.

-Voliš li promatrati nebo i oblake? -upitala me je nakon što smo oboje neko vrijeme šutke promatrali zalazak sunca.

-To mi je jedna od najdražih navika, -rekoh, -iako nekad to nisam činio često. Jedanput, mislim da sam tada imao blizu dvadeset godina, prvi sam se put doista zagledao u nebo i zurio u njega oko dva sata. Gledao sam u ta modra nebeska prostranstva i po prvi puta otkrio njihovu veličanstvenu ljepotu. Kao da sam tek tada otkrio da iznad mene postoji nebo, dok sam ga prije opažao samo iz navike. Poslije tog gledanja u nebo osjećao sam se kao da lebdim. Kasnije mi je to postala omiljena zabava.

-I meni je gledanje u nebo nešto nakon čega se osjećam puno bolje. - nadovezala se Jane na moje riječi. -I ja se izgubim u tom moru nebeskog plavetnila. Ponekad poželim da sam i ja tamo gore, da lebdim među oblacima i iz visina promatram svijet. Zar ne poželiš i ti da se odvojiš od zemlje i vineš u nebo, da pripadaš tom nebeskom svijetu, gdje nema skučenosti i zemaljskih ograničenja?

-U stvari ne žuri mi se toliko da postanem anđeo. Jane se na ovo osmjehnula, a zatim je rekla;

-Pogledaj onaj oblak, kako je lijep, -pokazala mi je rukom jedan krupan, blještavo bijeli oblak iznad naše glave.

-Vidim ga, zaista je lijep.

-Vjeruješ li, -upitala me, -da likovi koje vidimo u oblacima imaju neko stvarno značenje ili misliš da je to samo naša podsvjesna potreba da u stvarima koje nas okružuju prepoznajemo poznate oblike?

-Ustvari, ja sam uvjeren da to nije samo naša uobrazilja i da ono što vidimo u oblacima doista može imati baš onakav lik kakav mi vidimo, a i da sve to ima neke veze s nama.

-Da, razumijem te, ako je ono što želiš reći da je sve to neka vrsta znaka upućenog nama i da je nebo s oblacima na njemu neka vrsta ogledala na kojem se ponekad odražava i ono što postoji ovdje dolje, na zemlji, pa čak i u nama samima. Kao da tu postoji neka čudna povezanost, protivna razumu i logici, i kao da to nije samo naše umišljanje već doista nešto stvarno.

-Upravo tako. Znaš, -rekoh, -ustvari ja vjerujem da je sve što postoji u svijetu oko nas u međusobnoj logičnoj povezanosti jedno s drugim. Vjerujem i u to da je sve što postoji na nebu i na zemlji u nekom suglasju, kao da je sve to dio iste cjeline.

-Što si time mislio? -upitala me, zainteresirana onim što sam rekao.

-To bih morao objašnjavati vrlo naširoko, a dan je već pri kraju.

-Ali jednom ćeš mi ispričati o tome, u redu?

-U redu, kada budeš raspoložena slušati moja dosadna objašnjenja.

-Ne bih rekla da je to tako dosadno, no drugom ćemo prilikom o tome.

-Sada bismo mogli krenuti natrag još prije mraka, -rekoh joj.

-Pa dobro, ako tako želiš.

 

*

 

Idući dan bili smo pozvani na ručak i Rama i ja, pa smo zatim opet pris- ustvovali predavanju, a Jane me nakon toga upita;

-Jesi li spreman za novu šetnju?

-Jesam.

-Hoćemo li onda? -upita me ona nestrpljivo.

-Može. A kuda ćeš me danas voditi? Na ono isto mjesto? -upitah je.

-Vidjet ćeš, -reče ona, zanosno se osmjehnuvši.

-U redu, u redu, znam da ne voliš da ti kvarim iznenađenja, -rekoh.

-Točno. I unatoč tome ni jednom ne preskočiš to pitanje.

-Dobro, neću više, obećavam, -rekoh joj.

-To ćemo još vidjeti. Nekako sumnjam da ćeš promijeniti tu svoju naviku. Idemo, samo da prvo uzmem vreću za spavanje.

-Dobro, kako ti kažeš, -složih se sa njom.

I krenuli smo u šetnju. Ona je pričala, a ja sam je slušao. Pri tome sam je pomno promatrao, a ona je malo gledala u mene, malo je pogledom prelazila po nebu i oblacima, malo po šumama u daljini. I ja sam se ponekad zagledao u oblake poput nje, u neka nejasna, mutna prostranstva koja leže daleko, na rubu obzorja, a da nisam ni primijetio kako smo nas dvoje lako postali prisni.

Kako je vrijeme prolazilo u razgovoru, tako smo na kraju došli i na mjesto koje mi je Jane željela pokazati.

Već smo se prilično udaljili od naselja. Izašli smo iz njega još prije kojih sat i pol.

Zašli smo u šumarak na obronku brda, a u tom šumarku na jednom je mjestu drveće bilo gušće zbijeno nego drugdje u blizini. Ovo mjesto, ovaj maleni otok gusto zbijenog drveća, bio je kao zidom odvojen od ostatka šume, poput nekog skrovišta koje je priroda ovdje napravila sama, bez utjecaja čovjeka.

-Evo, ovdje sam te željela dovesti, -reče Jane pokazujući mi rukom ka toj gusto zbijenoj skupini drveća. -Ovamo sam dolazila kad sam željela sanjariti i prepustiti se maštanju na miru, neometano od ikoga.

-Dođi, -rekla je i povela me bliže toj skupini drveća, i kad smo prošli prvih nekoliko redova drveća ono kao da je zaista napravilo neku vrstu prirodnog zida oko jedne sasvim malene čistine, na kojoj nije bilo ni drveta ni grma.

Ovdje bi se moglo skriti i ostati neopažen od nekoga tko bi prošao na samo nekoliko desetina koraka odavde. Sjeli smo na travu jedno do drugoga. Ona mi je pričala o svom djetinjstvu i o događajima koji su joj se naročito urezali u pamćenje, a ja sam njoj pričao o mjestima na kojima sam bio i na koja bih još volio otići, o svojim snovima i svojim razmišljanjima, i tako je dan prolazio.

U jednom trenutku Jane me je upitala;

-Voliš li čitati?

-Pa, da, recimo.

-Jesi li čitao Gibranova ˝Slomljena krila?˝

-Moram priznati da je to vjerojatno najbolja knjiga koju sam ikad pročitao, a u životu sam pročitao bar trideset knjiga.

-Trideset? -pogledala me je Jane začuđeno.

-Da, uključujući tu i školske udžbenike, -rekoh.

-Kako to?

-U ranoj mladosti imao sam veliku želju da jednom pročitam na tisuće knjiga. A onda su mi u ruke dospjeli ruski klasici, i oni su u meni ubili volju za čitanjem za sva vremena.

-Ruski klasici? Kao na primjer?

-Kao na primjer Tolstoj i Dostojevski.

-A čime su to oni ubili volju za čitanjem u tebi?

-Kako čime? Čitanje njihovih knjiga iz čovjeka polako iscrpi svu životnu energiju, dok on na kraju skroz ne klone duhom i ne zavapi prema nebesima;

-˝Bože, čime sam ovo zaslužio?˝

Jane je na ovo samo zavrtjela glavom, ali nije ništa rekla. Pričali smo još o mnogim drugim stvarima. Dotakli smo se kasnije i filma i svojih omiljenih glumaca.

-Kakve filmove voliš? -upitala me je ona.

-Romantične ljubavne, poput Doktora Živaga, -rekoh. A ti?

-Ja prednost dajem špageti vesternima, -reče ona.

-Ma nije valjda.

-A zašto da ne? Malo dobre pucnjave ipak je uzbudljivije od dosadnih srceparajućih priča, kakvih u stvarnom životu i nema, već samo na filmu.

-Ne slažem se s tobom. Doktor Živago je povijesna ličnost.

-Zašto? Zato što je lik iz povijesnog filma?

-Dobro, vidim da je tebe teško zbuniti. A tvoj omiljeni glumac? Nemoj mi reći da je Clint Eastwood?

-Pa i nije. Više mi se sviđa Franco Nero, -reče Jane.

-Zašto baš on?

-Eto tako. A ti? Koji su tvoji omiljeni glumci?

-Michael Cain, recimo. I James Bond, dakako.

-James Bond nije glumac, on je filmski lik, -odvratila je žustro. -A osim toga on je prava svinja.

-Ti mora da se šališ, -rekoh. -James Bond je pravi muškarac. Prvo spava sa ženama, pa ih onda ubije, da se više ne mora gnjaviti sa njima.

Vidio sam kako joj se kosa nakostriješila nakon ovih mojih riječi.

-Zaboga, šalim se, -dobacih joj.

-I bolje bi bilo da je tako. Vi muškarci ste ponekad pravi gadovi, samo da znaš. A dokaz tome je i taj da sve ratove vode muškarci, a ne žene.

-To je samo zato što vi žene ne podliježete vojnoj obvezi, -odgovorih joj ja na ovo. -Da vas kači vojna obveza išle biste vi i te kako u rat, i to u prve redove. I mnoge od vas bi pri tome otkrile jednu sasvim novu dimen- ziju uživanja u životu.

-Pa ovo stvarno nije u redu, -vikne mi Jane i pljusne me dlanom po glavi.

-Hm, opet se šalim, -rekoh. –A ako već ne voliš Jamesa Bonda, čemu se iskreno čudim, onda sigurno voliš Austina Powersa.

-Ne, ne volim ga, -reče Jane. -Meni je on bez veze.

-Zašto? Pa on je odlična parodija na Jamesa Bonda. Možeš li zamisliti Seana Connerya u takvoj sceni da mu plavokosa ljepotica batom nabija teniski reket u guzicu?

-Pa ti si stvarno bolestan, -nasmija se ona.

-A zašto si otišla od kuće, Jane? –skrenuh sad na drugu temu, jer sam mislio da joj je ovo što sam do sada rekao bilo previše za podnijeti.

-Zato jer mi se taj svijet nije sviđao, -rekla je s uzdahom. -A i općenito, u čudnom to svijetu živimo. Kad bi ga se bar moglo zamijeniti za neki bolji.

-Ne znam, -odvratih. -Ja kad to poželim samo sklopim oči i sanjam, i tako mogu duhom napustiti ovaj zemaljski svijet kad god to poželim.

-Ali ćeš se uvijek morati vratiti natrag u njega, zar ne? U mislima možeš biti daleko odavde, ali ćeš jednim dijelom svoga bića uvijek željeti pripadati ovom svijetu, i biti nesretan sve dok ne pronađeš svoje mjesto u njemu.

-Možda, -rekoh, -no snovi ipak mogu olakšati život dok ne stignemo tamo gdje želimo.

-Da, -rekla je, ponovo uzdahnuvši. -Bez snova bi bilo teško postojati. Mada mi se ponekad čini da je čovjekov duh neuništiv, unatoč svim udarcima koje pretrpi u životu.

-Ali ipak mnogi odustanu, -dodao sam sad ja sumornim tonom.

-Kad se toliko puta učini da se nema gdje stići i da je sve uzalud. Zašto su ljudi tako zli? -pogledala me je Jane sa tugom u očima.

-Ne znam. Čini mi se da su ljudi kada imaju ono što im treba sretni i zadovoljni, a kad nemaju ono što jako žele, u njima se javlja nezadovoljstvo. I ponekad to nezadovoljstvo u njima nabuja toliko da ih u potpunosti obuzme. Obuzme im misli, ispuni im srca i preuzme kontrolu nad njihovim postupcima. I tada oni svoje nezadovoljstvo i svoj bijes počnu usmjeravati ka drugima.

-A oni počnu uzvraćati istom mjerom, -dodala je Jane.

-Tako nekako, -rekoh.

-Da, na zlo uzvraćaju zlim, na grubu riječ odgovaraju grubom riječju. I jedna gruba riječ rađa drugu, jedan ružan postupak rađa novi, i tome nema kraja. I ljudi nakon nekog vremena razmišljaju samo o tome kako da povrijede jedni druge, kako da napakoste i da se osvete, -rekla je.

-Da, ljudska priroda je vrlo zamršena stvar. U svojoj smo sreći vrlo škrti, ali smo zato u svojoj nesreći vrlo velikodušni. Želimo je podijeliti sa svima.

-A koliko tek oholosti neki ljudi imaju u sebi, -dodala je Jane. -Iz navike se smiju svemu što odudara od njihovih zamisli i svemu što nije po nji- hovom ukusu. Sve ono što im se ne sviđa, makar se radilo o najbanalnijoj sitnici, ružno je, glupo, smiješno, neukusno ili čudno, i ovo bi se nabrajanje moglo nastaviti do beskraja.

-Tako ti je to. Da, čini se da smo mi ljudi prilično čudni.

-No sad smo već počeli o sumornim temama, -rekla je Jane. -Pričajmo radije o nečemu veselom.

-Ali ovdje je drugačije, zar ne, -upitah je.

-Da, ovdje je sasvim drugačije. I mislim da ću ostati ovdje za stalno.

*

 

Ostali smo još dva dana u ovom malom taboru, a Ramu gotovo da nisam ni viđao, osim u vrijeme objeda. On je razvio romansu sa crnkom koja se zvala Aneta i oni su imali svoje preokupacije, a Jane i ja svoje.

Nakon ta dva dana Rama i ja ipak odlučismo da nastavimo dalje.

-Ja moram produžiti svoj put i svoju potragu, -rekoh Jane, saopćavajući joj svoju želju da nastavim putovanje.

-Zašto ne ostaneš ovdje sa nama? Sa mnom? -reče ona, gledajući me u oči.

-Moram ići dalje. To je jače od mene. To je nešto što me razdire iznutra i nešto što ne mogu pobijediti u sebi. Moram pronaći prave odgovore na neka pitanja. To je moja sudbina, -rekoh joj.

-U redu onda, -reče ona pomalo tužnim glasom. -Bilo mi je lijepo s tobom. Ponadala sam se...

-I meni je bilo lijepo s tobom, -rekoh pomilovavši je po licu. -Neću te nikada zaboraviti, Jane.

-Ni ja tebe, -reče ona, i usne nam se spojiše u dugom poljupcu koji je trajao bar dvije minute.

Zatim smo se oprostili jedno od drugog, i Rama i ja ponovo smo krenuli na put, a Jane i Aneta su nam još dugo mahale. A i mi njima, osvrćući se često za sobom, sve dok smo ih mogli vidjeti.

 

*

 

Jednog su dana Tom i Dick prateći trag Rame i Johna naišli na isto ono mjesto gdje su oni bili mjesecima ranije i pitali za stari grad u džungli.

Stali su se raspitivati o njima i nakon nekog vremena naišli su na kriv- olovca sa ožiljkom na licu. Njemu su se predstavili kao dobri prijatelji ove dvojice, koji ih traže zbog vrlo važne stvari i koji imaju za njih vrlo dragoc- jene informacije, a ovaj sa ožiljkom zlokobno se osmjehnuo i pomislio,

-Ah, dakle tako? Njihovi prijatelji? Onda ću vama naplatiti ono što njima nisam uspio. -A Tomu i Dicku reče;

-Da, znam za njih. Nedavno su bili ovdje, prije tjedan dana. A znam i to gdje se trenutno nalaze. Odvest ću vas k njima, ako želite.

Tom i Dick se iznenađeno pogledaju.

-Zar zaista znate gdje su? Pa onda vodite nas odmah. Što čekate?

-U redu, samo da uzmem nešto namirnica sa sobom i spremim se za put.

Bit ću spreman za pola sata. Sačekajte me ovdje i ja ću se vratiti po vas.

-Može, -reče Tom. -Samo požurite. Ne želimo ih izgubiti sada kad smo im tako blizu.

-Ne brinite, -odvrati mu ovaj. -Evo me za pola sata, kao što rekoh, -i okrenuo se i otišao, a Tom i Dick su zadovoljno trljali ruke.

-Znači pronašli smo gadove, -reče Dick Tomu.

-Izgleda da jesmo, -reče Tom. -Sad će nam platiti za sve ove mjesece koje smo protratili tražeći ih.

-Da, platit će nam, i to skupo, -reče Dick. -Vrlo skupo. Kad bi samo znali što ih čeka.

-Što si sad smislio? -upita ga Tom.

-Nešto vrlo gnjusno. No vidjet ćeš. Samo da ih uhvatimo. A kad budu u našim rukama... Ma vidjet ćeš već.

-U redu, -reče Tom. -Samo si nemoj dati previše oduška i isjeckati ih na komadiće i baciti psima, kao što si to učinio sa onim svojim šefom na poslu.

-A ne, ni slučajno. Ovima spremam nešto puno gore.

-Dobro, sviđa mi se kako razmišljaš, -reče Tom. -I ja se slažem s tim da ih treba primjereno kazniti.

Nakon pola sata, kako je i obećao, vodič se vratio po Toma i Dicka, noseći na leđima omanji ruksak, i krenuli su na put. Vodio ih je istim onim putem kao i Ramu i Johna nekoliko mjeseci ranije.

-A koliko su udaljeni od nas i gdje se sada nalaze? -upita Tom vodiča u jednom trenutku, nakon duge tišine koja je vladala među njima tokom puta.

-Tu su na tjedan dana hoda od nas, kod nekog starog hrama u džungli, - odvrati mu vodič. -Ti vaši prijatelji su malo čudni. Nisam uspio shvatiti što točno tamo traže, ali po njihovim riječima čekaju da ih tamo snađe prosvjetljenje, ili takvo nešto.

-Prosvjetljenje? Kakvo sad prosvjetljenje? -upita Dick.

-A otkud ja znam? Kao da se ja u to razumijem. -reče mu vodič. -No za tjedan dana smo tamo, pa ćete i sami vidjeti. A dotle se strpite. U redu?

I opet je među njima zavladala tišina, i tako su prevalili većinu puta, uopće ne komunicirajući jedni sa drugima, dok su dani prolazili. Petog dana vodič ih zaustavi i reče im;

-Ja bih sad trebao otići do obližnjeg sela posjetiti svoju bolesnu rođakinju. Vratiti ću se brzo, za najviše dva sata, a vi me dotle sačekajte ovdje. Samo jedan kratki obiteljski posjet.

-U redu, -slegnuše ramenima i Tom i Dick.

Vodič im je uskoro nestao iz vidokruga, a ova dvojica su nervozno šetala u krug u napetom iščekivanju. Silno im se žurilo da nastave put i ovo prisilno zaustavljanje im nije bilo nimalo po volji, ali morali su se pomiriti sa tim.

Dva sata kasnije iz šume se pojavio vodič, ali nije bio sam. Doveo je još trojicu svojih prijatelja, čemu su se Tom i Dick poprilično iznenadili. Trojica njih imali su noževe u rukama, a četvrti je bio naoružan puškom koju je uperio u njih dvojicu.

-A sada imamo da povedemo jedan prijateljski razgovor sa vama, -reče im vodič. -Ti vaši prijatelji, vidite, nisu kod tog hrama, ali bili su tamo prije više mjeseci, a mi imamo neke neriješene račune sa njima. No pošto su njih dvojica van našeg dosega, te ćemo račune izravnati sa vama. Da vidimo prvo koliko novaca imate kod sebe. Ako imate dovoljno, otkupit ćete svoje živote, a ako ne... -zastade u pola riječi i naceri se.

-Ah, pa ovo je poprilično iznenađenje, -reče Tom hladno. -Nismo mislili da ste takav prevarant. Da, vi ste jedan običan pljačkaš i probisvijet, skupa sa svojim prijateljima.

Na te riječi onaj sa puškom uperi mu svoju pucaljku ravno u glavu i reče mu;

-Kako si nas nazvao?

-Polako, polako, -reče Tom, ne gubeći hladnokrvnost. -Imamo kod sebe dovoljno novaca da otkupimo svoje živote. Samo polako, u redu? Evo, pokazat ću vam. Imam kod sebe 100 000 dolara, a i moj prijatelj ima toliko. To će valjda biti dovoljno.

-Pa to je sjajno, -reče vodič nacerena lica, -To će zaista biti dobra zam- jena za vaše živote. No, da vidim taj novac.

-Evo, odmah ćemo vam ga dati, -i Tom se maši svog unutarnjeg džepa, a zatim munjevitom brzinom izvuče iz njega pištolj, opali prema onom sa puškom u ruci i raznese mu pola lica.

Ostala su se trojica sledila, šokirana prizorom, a tada je i Dick izvadio svoj pištolj i uperio ga prema njima.

-A sada bacajte te igračke, i svi na koljena, sa dlanovima na vratu, - dobaci im Tom zapovjedničkim tonom kad su ovi pobacali svoje noževe.

-Što je? Situacija se sada naglo obrnula, zar ne? -reče Dick prilazeći jednom od njih.

-Nemojte nam nauditi, -zavapiše ovi. -Imajte milosti. Mi vama nismo htjeli ništa učiniti, htjeli smo samo vaš novac, zato jer smo sirotinja.

-Ako ste sirotinja to ne znači da morate prijetiti ljudima oružjem i pljačkati ih, zar ne? -reče Tom sa ciničnim prizvukom u glasu.

-Nemojte, molimo vas, pustite nas da odemo. Nemojte nam nauditi.

Dick i Tom izmijeniše jedan brzi pogled i stadoše se došaptavati, a zatim im Tom reče;

-U redu, ovaj put ćemo vas poštedjeti, i to samo zato što ste sirotinja i što imate gladne žene i djecu koje treba nahraniti. Ali naiđemo li još jednom na vas, gadno ćete nastradati.

-Dobro, u redu. Hvala vam puno, -rekoše ovi i stadoše se klanjati do zemlje zahvaljujući im na ukazanoj milosti.

A tada Dick polako s leđa priđe prvom od trojice i bez predomišljanja mu ispali metak u potiljak, na što su se ovom lubanja i mozak razletjeli na sve strane, a ova preostala dvojica protrnuše od straha.

-Ali rekli ste da ćete nas pustiti, -rekoše plačljivim glasom i stadoše ih opet preklinjati. -Ta mi smo zaista obična sirotinja. Nismo vam željeli nauditi.

-Vi ste običan šljam, -reče Dick, priđe drugome i ispali mu jedan metak u vratnu kralježnicu, a kad se ovaj stropoštao na zemlju ispali mu još jedan metak u kralježnicu iznad trtice.

-Ti više nećeš hodati, prijatelju, to je sigurno, -dobaci mu i pljune na njega.

-A ti, -reče vodiču, -tebe neću ubiti, ne brini. Nisi zaslužio čak ni toliko da potrošim metak na tebe. Ti si obično pseto, -reče mu.

-Oh, hvala vam. Znači nećete me ubiti? Zaista neću umrijeti?

-Ne, nećeš, -i tada mu priđe sprijeda i ispali mu dva hica u stomak. -Bar ne odmah, -dodao je na kraju.

Ovome su se crijeva prosula po zemlji i stropoštao se na tlo, uvijajući se u silnim bolovima.

-Dick, Dick, zašto si tako svirep? -upita ga Tom smješkajući se. -Ti nikako da se popraviš, čovječe.

-Ma zaslužili su to. Misliš da su oni nas namjeravali pustiti nakon što nas orobe?

-Tu si u pravu, valjda. A što ćemo sad?

-Da ih zatrpamo u zemlju i pružimo im kršćansku sahranu? -upita Dick.

-Ali dvojica su još živa. Ti bi ih žive zakopao?

-Zašto da ne? Bilo bi to nezaboravno iskustvo za njih, -odvrati Dick, gn- jusno se nacerivši.

-Neka, pustimo ih, -reče Tom. -Šumske će se zvijeri već pobrinuti za njih.

-U pravu si, -složi se Dick. -Idemo odavde. Muka mi je od ovih pajaca.

-Da, idemo odavde, -složi se Tom.

 

*

 

Jednog predvečerja prelazeći preko neke čistine ugledasmo u daljini nekoga kako sjedi kraj vatre i sprema si neku hranu za večeru.

-Vidi, Rama, -rekoh svom prijatelju. -Vidiš li onog čovjeka?

-Vidim, -reče on.

-Hoćemo li do njega? Da malo popričamo s njim i provedemo večer u druženju.

-Da, može. Zašto da ne? -reče Rama, i mi krenusmo prema njemu, a tada je i on spazio nas i mahnuo nam u znak pozdrava.

-Dobra večer, dođite samo, -rekao nam je kad smo mu već sasvim prišli.

-Kakvim dobrom dolazite? -upita nas.

-U prolazu smo, -reče mu Rama. -Možemo li vam se pridružiti na kratko?

-Da, naravno. Bit će mi drago. A upravo kuham i večeru, pa vas pozivam da se počastite. Drago mi je što ste naišli. Već duž vrijeme nisam sreo ljud- ska bića u blizini.

-Kako to? Vi ste neki asketa? -upitah ga kad sam vidio koliko je mršav i oskudno odjeven, zarastao u dugu sijedu kosu i bradu, i prilično neuredan, kao da se već tjednima nije okupao.

-Na neki način jesam, i to već neko vrijeme, -reče mi on. -Živim ovako već nekoliko mjeseci. Dosadio mi je život u gradu. U stvari bolje bi bilo reći smučio mi se, i odlučio sam pokušati nešto novo. Zašto da ne? -rekao sam sebi. -Zašto ne bih otišao odavde i pokušao naći svoj mir negdje u osami, na tihom i mirnom mjestu daleko od ljudi. I znate što, svidjelo mi se. Ovako imam svoj mir, mogu puno razmišljati, a i nitko me ne gnjavi. Ne živciram se, lišio sam se svojih briga i problema i čitav mi se život okrenuo naopačke, ali na bolje, ako shvaćate što želim reći.

-Da, shvaćam.

-A vas dvojica? Jeste li i vi isposnici? Kako ste se našli ovako daleko od ljudskih naselja? -upita nas starac.

-Ustvari samo smo putnici, -odgovori mu Rama, -putnici u potrazi za jednim posebnim mjestom. Tražimo ga već više od godinu dana.

-A kakvo je to mjesto? -upita ga starac.

-To je jedan hram, izgubljeni hram za koji nitko ne zna gdje se nalazi.

-Zanimljivo. Vrlo zanimljivo, -reče mu isposnik. -I čitavo to vrijeme ste na putu?

-Da.

-Znači i vi ste se odlučili otići iz civilizacije i živjeti drugačijim živo- tom?

-Da, jesmo, -reče mu Rama.

-Onda smo mi na neki način vrlo slični. Inače ja sam Swami Baba, tako sebe volim nazivati. Možda vam zvuči smiješno, ali odlučio sam raskrstiti sa svojim starim životom, pa i sa svojim starim imenom. I eto, tako sam postao Swami Baba.

-Zanimljivo, -rekoh mu ja. -I kako se snalazite ovdje u divljini?

-Sasvim dobro, -reče mi Swami. -Živim u miru, okružen ljepotom ove divne prirode, a za hranu se snalazim kako znam. Berem voće i bobice i skupljam orašaste plodove, a ponekad se zaputim do najbližeg sela i tamo kupim rižu ili neke druge namirnice koje su mi potrebne. I to je sasvim lijep život, mogu vam reći. Šteta što se toga ranije nisam sjetio. Evo, poslužite se večerom. Ima dosta za sve nas, ako malo smanjimo obroke.

-U redu, -prihvatismo obojica.

Skuhao je rižu sa sojinim umakom i raznim dodacima, sa nešto povrća nasjeckanog i nabacanog unutra, i bilo je ovo vrlo ukusno jelo.

-Hvala na večeri, -zahvalismo mu obojica kad smo završili sa jelom.

-Bilo je vrlo ukusno, -rekoh mu.

-Hvala. Drago mi je da vam se dopalo, -reče on, osmjehnuvši se. Poslije večere polako nam se svima razvezao jezik i zapričali smo se.

Počeli smo razgovarati o svemu i svačemu, pa su na red došle i religija i mnoge druge stvari, a mi ga stadosmo ispitivati o njegovoj životnoj filozofiji i njegovim vjerskim uvjerenjima, kao uostalom i on nas. Razgovarali smo o mnogim temama do dugo u noć.

U jednom trenutku usred razgovora obratio sam posebnu pažnju na riječi našeg zanimljivog sugovornika. On je, naime, spomenuo nešto što mi je naročito privuklo pažnju. Govorio je o prevladavanju zabluda koje nas prate tokom života. Između ostalog spomenuo je i potrebu da se čovjek suoči sa svojom boli, da odbaci njene okove i slobodno se vine u prostranstva u ko- jima više nema dobra i zla, u kojima postoji samo ljepota. Tu sam mu se ubacio u riječ i spomenuo mu da sam već čuo nešto slično ovome.

-Znate li, -rekoh, -da mi je netko jednom ranije rekao da bol započinje u srcu, a završava u umu, i da je uzaludno pokušavati pobjeći od boli, jer njoj se ne može uteći. S njom se mora izaći na kraj na drugačiji način.

Nasmiješio se kad je to čuo i rekao;

-Upravo tako. Boli je nemoguće pobjeći i zato je bježanje uzaludno. Svaka bol proizlazi iz određenog načina shvaćanja stvari i iz određenog pogleda na život i na ljude. Bol se može savladati samo ako se iz naše svi- jesti iskorijene sve one stvari koje rađaju bol u nama.

-No kako to učiniti? -upitah ga. -Kako prevladati bol kad svakoga od nas prati toliko bolnih uspomena i kad nas okružuje svijet u kojem se događa toliko teških i ružnih stvari?

-Bolne stvari koje se događaju u svijetu ne mogu se iskorijeniti, no bol u nama može oslabiti, a na kraju i potpuno nestati ako promijenimo ugao gledanja na stvari.

-Nisam baš siguran da razumijem na što ciljate, -rekoh.

-Bol se u nama rađa kada doživimo nešto za što mislimo da nije pravedno i da nije bilo ničim zasluženo. A i zato jer mislimo da je toliko toga u životu pogrešno i nepravedno. No samom promjenom pristupa stvarima bol može minuti.

-Ali kako promijeniti pristup stvarima? -upitah ga nestrpljivo.

-Bolne stvari se događaju svakome, -odgovori on mirnim glasom. -No ako čovjek u njima uspije pronaći neki smisao i ako ih shvati kao nešto što ga je obogatilo iskustvom, tada u tim situacijama neće nužno vidjeti samo izvor zla. Niti će zbog njih svijet promatrati kao neprijateljsko okruženje u kojem je nemoguće postojati bez ogromnih odricanja, i neće misliti da plaća previsoku cijenu zbog svoje želje za postojanjem. Jednom kad se stvari pro- motre iz drugačijeg ugla, pruža se sasvim drugačiji pogled na sve što nas muči i što nam nanosi bol u toku života.

Slušajući ovo u meni se nešto pobunilo. Nisam bio siguran u to da mogu prihvatiti njegove riječi. Najednom spontano, ne želeći to pred očima mi je proletio vlastiti život. Preda mnom je oživjela moja prošlost, vratio sam se u vremena kada sam život i svijet promatrao kroz svoju bol.

Neke od mojih najranijih uspomena bile su bolne, vezane uz podsmjeh drugih, uz njihove riječi koje su me tada beskrajno boljele i razdirale. Iako je moje djetinjstvo bilo ispunjeno najljepšim i najbezbolnijim trenucima mog života, ipak su i u njemu postojale tuge, uspomene koje i danas bole i stvari koje još ne mogu shvatiti, a možda ni oprostiti.

Jedna za drugom izranjale su pred mene slike događaja koji su bili toliko bolni i tužni. Prisjetio sam se svih onih stvari koje su me nekad tištale i činile me sve nesigurnijim, usamljenijim i povučenijim. Kako sam samo intenzivno doživljavao tuđe uvrede i grubosti. Nisam tada bio spreman na sve to, možda nisam ni danas, ali vremenom čovjek nauči snalaziti se u neugodnim situacijama. Već tada, u toj ranoj dobi, doživljavao sam popriličan broj neugodnosti, i boljelo je, tada puno više nego danas. Boljelo je jer se nisam znao oduprijeti. Povlačio sam se tada u svoj svijet, u svijet snova, ali postajao sam sve slabiji, sve krhkiji. Nesigurnost je rasla dok me nije pot- puno preplavila. I javio se osjećaj potpune zbunjenosti i izgubljenosti. Prilično rano sam se suočio s tim razornim osjećajima, i padao sam tada sve dublje, gubio se u vlastitoj nemoći i svojim strahovima. Nisam vidio izlaza ni cilja koji bi me mogao pokrenuti prema naprijed. Doživio sam potpuni neuspjeh na svim područjima života. U obiteljskim odnosima nisam se snalazio jednako kao ni u vanjskom svijetu. Emotivno sam se vezivao uz one koji nisu previše marili, uporišta nisam nigdje nalazio. Bio sam sasvim sam na svijetu. I tlo se počelo izmicati. U meni su rasli nezadovoljstvo sobom, svojim životom i ljudima oko mene.

I danas to boli, jednako kao nekad, jer me je stvorilo ovakvim kakav jesam. Nisam ni na trenutak bio siguran, nisam ni na trenutak bio zadovoljan. Bilo je trenutaka kad sam uspio zaboraviti sve ono što me razdiralo i možda sam jedino tada mogao ugrabiti pokoji trenutak sreće. Ali nije to bilo zato jer mi se doista događalo nešto što bi me moglo usrećiti, već zato što sam na trenutak uspijevao zaboraviti.

U meni su sad ponovo oživjele slike onih trenutaka od kojih sam bježao čitavog života. Prisjetio sam se svih onih osoba kojima sam nešto zamjerao, koje su me toliko puta razočarale i povrijedile. Ostavili su svoj trag u meni, obilježili su me zauvijek. Svi su oni sad ponovo bili ovdje, i stajao sam pred njima potpuno nemoćan. Kako se boriti sa utvarama prošlosti? Kako se boriti sa svojim promašenim životom? Kako se nositi sa tolikim teretom?

Nakon što su mi sve te teške uspomene izronile pred oči, rekoh svom sugovorniku:

-Svoj život vidim kao rijeku boli, za koju ne znam kuda će me odvesti, i osjećam, ako se prepustim struji, utopiti ću se. A toliko bih želio isplivati na obalu i prestati biti nošen strujom. Na koji način da pobijedim bol?

On na to odgovori mirnim glasom;

-Bol opstaje samo zato što je hranimo i čuvamo, i dopuštamo joj da traje i da raste. Možda je većina stvari vezanih uz ovaj život bolna i teška, ali može li se dan odvojiti od noći, i svijetlo od tame? Zar nije jedno uvjetovalo drugo i nadopunilo ga? Koliko god ti mislio da si zakinut na nekim stvarima i koliko god ti izgubio u životu s jedne strane, točno toliko dobivaš s druge.

Tek kad se pomiriš sa sobom i svojom prošlošću moći ćeš krenuti dalje. Zato, odbaci teret svoje boli.

-Nije to tako jednostavno. Bilo je previše toga što mi se dogodilo u živ- otu, previše boli, previše zla. A čini mi se ponekad da sam većinu toga sam uzrokovao, jer se nisam suprotstavljao. Otkad znam za sebe bio sam sputan strahom. Bojao sam se uzvratiti na uvrede i grubosti. Bojao sam se suprotstaviti se.

-Strah nam nije uvijek neprijatelj, -rekao je asketa. -Ponekad nas sprječava da nekom učinimo zlo i da nekoga povrijedimo. Ne ljuti se na sebe previše zbog toga. Mislim da si ipak pravilno postupio. Strah nam ponekad pomaže da budemo dobri i čestiti ljudi.

-Ne znam. U ovome jednostavno ne mogu vidjeti ništa pozitivno.

-Možda sada tako razmišljaš, -reče on. -Ali nije li strah nešto što pozna- jemo otkad znamo za sebe i nešto što će nas pratiti kroz čitav život? Svi smo mi upoznali neki oblik straha i on postoji trajno urezan u nama. Uvijek će nas pratiti strah od gubitka nekoga nama dragog ili od gubitka nečega što nam je važno u životu, neke stvari uz koju smo vezani, neke povlastice koju uživamo, ili neke imovine. U nama će uvijek biti prisutan strah od toga da možda nećemo uspjeti steći ili pronaći nešto što nam je važno u životu. Proganjati će nas strah od toga što vrijeme prebrzo protječe, a mi presporo napredujemo ka željenome cilju, i uvijek će u nama biti prisutan strah od udaraca sudbine, od samoće ili od toga da budemo poniženi, izdani i napušteni.

-To je istina, -morao sam se složiti s njim.

-Sve ono čega se toliko bojimo nekad smo već doživjeli, i beskrajno je boljelo, a u nama je ostao strah od toga da bi se to moglo ponoviti. Koliko je naših navika vezano uz pojedini strah i uz uspomene na bolna iskustva za koja ne želimo da se ponove? Koliko naših postupaka proizlazi iz naših strahova, i kolika se nezadovoljstva u nama gomilaju zbog njih? Nisu li naši strahovi ujedno i najveće kočnice u životu; -strah da nešto ne mogu postići, strah da ću nešto izgubiti, strah od nečega što smatram jačim od sebe? Koliki je dio naše osobnosti izgrađen na pojedinim strahovima, i koliki dio našeg života strah usmjerava naše postupke? Koliku samo moć strah ima nad nama.

-Kako onda strah može učiniti neko dobro za nas? -upitah sa nevjeri- com.

-Ipak može. Koliko god da strah sputava, ni jedna stvar sama po sebi nije isključivo negativna, pa tako ni ta. Strah nas ponekad koči da učinimo zlo, jer se bojimo posljedica. Koči nas da ubijamo i da nanosimo zlo drugima.

-Ali čini mi se da je to tako više zbog straha od posljedica nego zbog nekih plemenitih pobuda.

-Možda, -reče, -ali što bi bilo kad tog straha ne bi bilo? Što bi bilo kad se ne bismo bojali da će nas stići neki vid kazne u obliku odgovornosti pred ljudima, Bogom ili pred vlastitom savješću? Na kakva bi sve zvjerstva ljudi bili spremni, i tko ih ne bi činio, kad ne bi bilo tih obzira koji proizlaze iz straha da činimo nešto što nije u redu?

-Vjerojatno je tako, -rekoh, još uvijek pomalo sumnjičav, na što je on dodao;

-Zar i obziri koje pokazujemo prema drugima ne proizlaze iz straha da će nam biti uzvraćeno istom mjerom ili da ćemo čak biti i nadmašeni učinimo li nekome neko zlo. Zato je upravo ravnoteža snaga ono što nas sprječava da se u potpunosti prepustimo bezobzirnosti i izgubimo sve svoje unutrašnje kočnice. Nije li strah u ovom slučaju pozitivna stvar, kao i kad nas opominje da se nalazimo u opasnosti i da treba uzmaknuti i spašavati glavu?

-Da, vjerojatno je tako, -rekoh.

-Nije li upravo utoliko bezobzirniji, svirepiji i bezdušniji onaj čovjek koji ne poznaje strah pred drugima, ili strah da će morati odgovarati za svoja nedjela? Nije li zato takav onaj tko se nalazi na vrhu društvene ljestvice i misli da je iznad ljudskih zakona, pa ruši sve moralne zakone u sebi, jer ne podliježe odgovornosti ni pred kim i ne poznaje strah od kazne? -dodao je on.

-I s ovim se mogu složiti, -rekoh klimajući glavom.

-I ratovi su, -nastavio je, -vremena u kojima se razbuktaju sva moguća zvjerstva, jer se čini da je u ratu sve dozvoljeno i da ionako nitko kasnije neće moći dokazati tko je što radio. I to su upravo trenuci kad ljudi čine sve ono što u mirnim vremenima ne mogu, jer popušta strah od kazne, jer vjeruju da ih ona neće stići. Koliko ljudi bi radilo sve ono što inače ne bi ni u snu kad bi se uspjeli osloboditi straha od posljedica? Kako bi ovaj svijet izgledao kad bi se to desilo, kad bi svi ljudi uspjeli pokidati te svoje unutrašnje kočnice i pobijediti strah? Bi li preostao itko normalan na ovom svijetu?

-Ne znam. Vjerojatno ne bi, -rekoh.

-Mnoge naše dobre osobine ustvari proizlazi iz straha. Često pošteni postajemo upravo iz straha da je nepoštenje manje isplativo. I često smo obzirni prema drugima iz straha da će nam u suprotnom drugi uzvratiti i možda nas povrijediti više nego mi njih.

-A i iskrenost je na neki način posljedica straha da će nam laži više naškoditi nego istina i da ćemo kad-tada snositi posljedice svojih laži. I naše poštovanje prema drugima često je posljedica respekta njihove snage, - odvratih, složivši se s njim.

-Eto, vidiš. Koliko god loših posljedica ima strah i koliko god nam zla ponekad činio, s druge strane služi nam i kao sidro koje nas sprječava da se previše udaljimo od svojih obzira i od svoje ljudskosti.

-A ako naša dobrota ne proizlazi iz naše dobre volje već iz naše nesposobnosti da si pomognemo i da uzvratimo?

-Zar nije svejedno iz čega ona proizlazi? Posljedica je ista. Ne podcjenjuj vrijednost ljudske dobrote. I ne predbacuj si previše. Sve što si doživio ili učinio ima neku svrhu. Možda misliš da je u tvom životu bilo previše boli, ali zar ne misliš da si mogao proći i gore u životu?

-Eh, čini mi se da nisam, -rekoh pomalo snuždeno.

-No dobro, onda bar budi iskren prema sebi i reci, zar zahvaljujući svemu tome nisi postao bolji čovjek?

-Čak ni u to nisam siguran, -rekoh, no on je nastavio kao da ovo nije čuo;

-Ono što se isprva čini zlim često na kraju vodi nekom dobru. Nemoj to nikad zaboraviti. Sve što dobivaš od života čini te bogatijim. A svojoj ćeš boli stati na kraj kad uvidiš da si kroz sve to nešto dobio, a ne izgubio.

Ponekad bih i ja volio znati što sam to time dobio, -pomislih.

Kasnije, u toku dana, još uvijek pod dojmom istog razgovora, nejasno sam se počeo prisjećati nečega što sam nekad ranije čuo. Ustvari, što sam više razmišljao o tome to mi je nejasnije bilo jesam li ovo doista čuo od nekoga ili sam sanjao, jer dio priče ostao mi je u uspomenama u obliku misli, a dio u slikama. Ne mogu se sjetiti porijekla ove priče, a ne mogu se sjetiti ni znam li je već odavno ili tek odnedavno. Možda je to bila tek nejasna slutnja koja mi se osvijetlila, i vremenom, usporedo s promjenom u meni, postala jasnija.

Ukratko, bila je to priča ili san o nekome tko je u životu doživio puno boli i puno tuge. Njegova je bol vremenom rasla i postala je teret koji je sve više pritiskao. Kad je teret postao pretežak glas u njemu je zavapio; -Kako da se nosim s tim?

Bio je to glas koji je nadjačao sve ostale glasove i šumove koji su žuborili u njemu. Dugo je taj glas odzvanjao u njegovu srcu, nije nestajao, nije se stišavao, no vremenom se još jedan glas potajno prikrao ovome. Došao je kao tamni odjek odnekud iz zakutaka njegova bića kao odgovor na onaj prethodni i govorio mu; -Odgovor ćeš pronaći u sebi, samo u sebi.

I kako naš duh odgovore na pitanja koja nas muče često pronalazi u dubljim slojevima nas samih, nedostupnima našoj svijesti, ali do kojih se može doći u toku sna, tako mu se jedne noći kao odgovor na ono što ga je proganjalo ukazala vizija puno snažnija, puno stvarnija od običnog sna. Našao se u vrtu ispod razgranatog visokog stabla i zagledao se u njega. Gledao je u njega i nije se mogao načuditi. Bilo je to vrlo neobično drvo, kakvo ranije nije viđao. Imalo je čudne plodove neobičnog oblika, a što je bilo još čudnije, oni su se međusobno razlikovali, ne kao zreli i još nezreli plodovi iste vrste, već kao plodovi potpuno različitih vrsta, kao da su nekom čarolijom različiti plodovi bili pomiješani i dospjeli na isto drvo.

Osjetio je snažnu želju da otkine i okusi te plodove, no uz ovu je želju osjetio i nelagodu. Ipak, svladao ju je i rukom posegnuo za jednim od plodova, za onim koji ga je bojom i oblikom najviše mamio. Zagrizao je u njega i tijelom mu je prostrujao osjećaj ugode, ali nije to bio osjećaj kao kad se okusi hrana ukusna i slasna. Ovaj osjećaj bio je drugačije prirode. Bio je puno, puno intenzivniji. Potpuno ga je preplavio, kao da je skupa s ovim neobičnim plodom u njega ušao sam osjećaj ugode, koja je ustvari bila suština tog ploda. Da, ovaj plod je bio više od običnog ploda, puno više. Nije to bila tek obična voćka. Bila je to ugoda sama, uobličena u plod na ovom nesvakidašnjem drvetu.

-Kakvog li su okusa ostali plodovi? -pomislio je, -kad je ovaj bio tako ukusan.

Nije se dugo dvoumio. Otkinuo je drugi plod, i njega je zagrizao, i istog trenutka preplavila ga je sreća. Unio je s ovim plodom u sebe upravo sreću, onu koju svi tražimo i koju je najteže pronaći i zadržati od svih stvari u životu. Kakav je to osjećaj bio! Kako ga je duboko dirnuo.

Gledao je sad u ovo čudno drvo i u njegove plodove i shvatio da svaki od njih predstavlja nešto drugo, da će svaki od njih probuditi u njemu drugačije osjećaje, osjećaje koji se inače javljaju u čovjeku kada doživljava trenutke koji ga usrećuju, ili u njemu rađaju bijes, strah i zavist, ili opet radost, čežnju i zanos. Ti se osjećaji u svakom od nas rađaju i preplavljuju nas u trenucima vezanim uz određene situacije i određene osobe koje na nas djeluju na izvjestan način.

I ovi plodovi su bili nešto poput toga. Imali su moć da pokrenu u čovjeku određeni osjećaj, vrlo snažan i vrlo stvaran, ali osjećaj koji je bio točno definiran i primjeren nečemu vezanom uz mnoge stvarne situacije iz života, a ne samo osjećaj da jedemo nešto što nam se više ili manje sviđa.

Pogledao je sad ponovo u ovo drvo, koje je u njegovom snu bilo metafora samog života, i ponesen radoznalošću posegnuo je za novim plodom. Svidjeli su mu se ovi plodovi, bili su tako osebujna okusa. No plod koji je sada zagrizao imao je za razliku od prethodnih gorak okus, prejak i previše neugodan da bi ga do kraja pojeo. Bila je to gorčina, gorčina života koja je ušla u njega s ovim plodom. Ispustio je plod iz ruke i on je pao uz njega na zemlju. Posegnuo je za novim plodom, ali je povukao ruku natrag. Što ako ovaj bude još neugodnijeg okusa? Ali nešto u njemu, je li to bila radoznalost ili nešto drugo, ponukalo ga je da ipak ne odustane. Skinuo je sa drveta novi plod i čim ga je dodirnuo usnama tijelom mu je prostrujala hladnoća i samoća, strašna samoća. Bio je to vrlo snažan osjećaj, gotovo ga je sledio, ali ipak je u njemu rasla glad.

Ta ga je glad tjerala da iznova poseže za plodovima, koliko god oni neugodnog okusa bili. Okusio je zatim redom, kušajući plodove, bol, izgubljenost, ljubav, čežnju, bijes, strah, tugu, žudnju za spoznajom i snažan poriv da pronađe istinu. Svaki je novi plod bio jednako intenzivnog, jednako prožimajućeg okusa, i svakom od njih bio je pridodan okus onog prethodno kušanoga.

Nije to više bila glad, tko zna kako odrediti porijeklo tog osjećaja. Bilo je to nešto drugo što ga je tjeralo da nastavi. Bilo je ovo sad nešto poput izazova, poput želje da zadovolji potrebu, i to želje puno snažnije od puke radoznalosti. Bila je to i glad i žeđ i radoznalost i izazov sve skupa, nešto poput potrebe koja izvire iz samog srca, nešto poput snoviđenja, poput sudbine. Bilo je to nešto što se moralo probati sve redom, jer okus ne bi bio potpun da je izostavio neki od ovih plodova. Jednom kad je krenuo više jednostavno nije mogao stati.

Na kraju, kad ih je sve okusio, u njemu je zaživio novi osjećaj, različit od prethodnih. Bila je to u stvari čudna mješavina osjećaja, okus im nije bio ni sladak ni gorak, ni ugodan ni neugodan već sve to odjednom, od svega pomalo. Ta čudna mješavina okusa ipak, pružala je osjećaj čudesne zasićenosti i potpune ispunjenosti, jer bilo je ovdje sve, ništa nije nedostajalo. Probao je sve što se može probati i utolio je svoju glad.

Tada je i njemu postalo jasno. Svi su ovi plodovi bili plodovi stabla koje je predstavljalo sâm život. Svaki od njih kušan zasebno imao je različit, možda ugodan možda neugodan, možda bolan i opor okus. Ali svi oni skupa davali su okus potpunog ispunjenja i potpune dovršenosti, jer gladi više nije bilo, ni žeđi, ni iskušenja i znatiželje. Bilo je ovo kao da je stigao na kraj puta, kao da mu je život dao sve što mu je mogao dati. Nije bilo ničega neiskušanoga. Nije ostala nezadovoljena ni jedna želja, nije ostao izostavljen ni jedan osjećaj. Nije više bilo nepoznanica, ni pitanja poput; -kako bi bilo kad bih znao ovo ili osjetio ono.

Sve je bilo iskušano, sve je bilo probano. I tek tada, kad je u sebe primio sve što mu je život mogao dati, nestalo je želja koje bi ga dalje pokretale i nestao je svaki razlog da se osjeća nezadovoljnim ili nesretnim. Da, kao da je doista stigao na kraj puta.

Tada se, na kraju, desilo i ono najčudnije u čitavoj priči. Svaki od osjećaja koje je unio u sebe ovim plodovima zasjao je u njemu blistavim sjajem i počeo isijavati iz njega. Da je u tom trenutku netko stajao blizu njega i promatrao ga, vidio bi ga ne kao čovjeka već kao neobično svjetleće, zračeće biće. I tada je to novo, drugačije, na neobičan način izmijenjeno biće, taj čovjek koji je okusio sve plodove života i stigao na kraj svog puta, u sebi osjetio strujanje osjećaja, strujanje boja. Svaka od tih boja zasjala je drugačijim sjajem. Svaki od tih plodova ušao je u njega i njegovoj duši dao nešto novo. Dao, a ne oduzeo, shvaćao je to vrlo jasno. Dobio je nešto svakim od njih, a ne izgubio.

Boje su se dijelile u nijanse, razlike među njima bivale su sve finije, sve nezamjetnije, i sve su se slile u jednu boju. Ta boja bila je izvorište života, boja iz koje nastaju sve druge i u koju utječu sve druge. Bila je to boja nestvarna, divna i blistava u svojoj čistoći. Ona je bila njegovo duhovno bogatstvo.

U ovoj neobičnoj priči ili prisjećanju najdojmljiviji dio bio mi je onaj o plodovima koji su svi izrasli iz istog stabla, iz drveta života, i svi su oni davali, obogaćivali i upotpunjavali njegovu dušu, a ne oduzimali joj i osiromašivali je.

Sutradan smo se oprostili od askete i produžili svoj put.

 

*

 

Obišli smo mnoga mjesta. Bili smo svjedocima ljepote i čudesnosti svijeta koji nam se ukazivao i divili se bojama jutra i bojama sutona. Noćima, kada bismo prekinuli put, imao sam vremena razmišljati i uroniti u svoj vlastiti svijet. Iako je prošlo još mnogo vremena u uzaludnom traganju, a u međuvremenu se prividno nije događalo ništa što bi nas i za jedan korak približilo hramu, neke su se stvari ipak događale. Mada mi u prvom trenutku ne bi palo na pamet da te događaje povežem s ciljem naše potrage, s vremenskim odmakom mogao sam ih ipak dovesti u neposrednu vezu s nailaskom na neobične informacije koje su nas približile onome što smo tražili.

Naime, tokom puta, naročito u noćima kad sam se prepuštao svojim mis- lima, odigravale su se u meni promjene potaknute mojim razmišljanjima, a i Raminim doprinosom. Kao da su upravo pomaci u mojoj svijesti i u mom pristupu životu bili oni koji su nas na neobjašnjiv način približavali našem cilju. Možda ovo ponajbolje objašnjava misao koja kaže da odgovori i rješenja dolaze tek onda kada je čovjek spreman na njih, jer kad bi ih dobio prerano ne bi ih bio u stanju shvatiti. U noćima kada sam se posvećivao svojim mislima postalo mi je jasno da više nema uzmaka. Shvatih da je došlo vrijeme da sa sobom riješim ono što sam sve do sada uspješno odgađa, i da stvari u svojoj glavi konačno moram posložiti na njihovo pravo mjesto. Morao sam se još jednom suočiti sa svojom prošlošću i s bolima koje je ona usadila u mene, i pokušati ih iz korijena iščupati, dok nisu u potpunosti prorasle moje biće. Shvatio sam da je konačno došlo vrijeme suočavanja sa sobom. Morao sam pronaći porijeklo i prave uzroke svoje muke.

Jedne lijepe noći zureći u plamenove vatre krenuo sam unatrag kroz svoj život i pokušao postaviti pred sebe sve ono što me nekad mučilo i proganjalo, i vidjeti što još od svega toga ima težinu i može opstati i nakon tolikih godina. Ima li još smisla vezivati se uz stare boli ili je došlo vrijeme da ih se oslobodim?

Sjetio sam se sada svih onih ružnih stvari koje su mi se događale, kako su se nizale jedna za drugom godinama i kako sam pomislio da to nikad neće prestati. Sjetio sam se i toga kako sam se pitao zašto me život tako okrutno kažnjava i toga kako sam oko sebe vidio svijet pun zla i boli. I sjetio sam se toga kako sam sve više postajao svjestan svega zla kojim sam okružen i kako sam počinjao misliti da ništa osim njega i ne postoji. Počeo sam tada gubiti tlo pod nogama i misliti da u životu nema ničega lijepog, a ako i ima, da ono što je lijepo traje samo trenutak i zatim nepovratno iščezne, a iza svega ostaje samo pitanje ima li život uopće neki smisao.

Pitao sam se tada zašto su ljudi tako zli i odakle tolika potreba za nanošenjem boli drugima. Upitaju li se oni ikada kolika je težina njihovih djela, mislio sam, i kolika je okrutnost i razorna snaga njihovih riječi? Postave li sebi ikad pitanje zašto su to radili? Kako sve to zaboraviti? Kako izbrisati iz sjećanja sve te bolne trenutke, u kojima sam se morao suočiti s tim da sam nepoželjan, preziran i omalovažavan? Pitao sam se zašto me jednostavno nisu mogli ostaviti na miru ako me već nisu voljeli. Čime se ljudi uopće rukovode kad nekog povrjeđuju? Imaju li jednostavno potrebu iskaliti se? Možda to tako treba biti, ali ne mogu shvatiti, ne mogu se pomir- iti s tim.

Iskrsavale su pred mene tako moje nekadašnje misli, izranjalo je pred mene sve ono što me je tada mučilo i opterećivalo.

-Ima onih, -mislio sam nekoć, -koji vjeruju da je svaki čovjek po prirodi, negdje duboko u sebi, dobar u srcu ali ga život promijeni i učini ga grubim i oholim. Je li onda život kriv? Jesu li ljudi doista svi takvi? Živimo li to u svijetu monstruma? Dokle je ljudska glupost u stanju ići? Zagorčavati život drugima dok im ne postane nepodnošljivo na ovom svijetu, dok im ne postane nepodnošljivo u svojoj koži, je li to pojam uspješnosti u današnjem svijetu? Postaje li čovjek takav jer mu kažu; -Svijet je takav, ili plivaj ili po- toni?

Čovječanstvo je ispisalo tolika poglavlja o ljudskoj gluposti. Svi ti ratovi i sva ta mržnja, svo to nepovjerenje i predrasude koje imamo jedni prema drugima. Jesmo li se pomakli i centimetar naprijed u zadnjih nekoliko tisuća godina? Ono što je jedan čovjek u stanju napraviti drugome ne radi ni najljuća zvijer. I još kažu da smo najinteligentnija bića koja postoje. Zašto to misle? Zar zato što smo sagradili svijet na tuđim truplima, jer smo prisvo- jili sebi pravo da gospodarimo svijetom onako kako nama odgovara i da gradimo i rušimo kako nam se sviđa? Zar zato jer smo izgradili svijet u kojem malobrojniji robuje, slabiji gladuje, a naivniji plaća cijenu svoje naivnosti, svijet u kojem govori oružje, u kojem je dominacija nad drugima jedini cilj, u kojem jedni gledaju kako drugi propadaju i umiru, i pri tome si govore; -Tako mora biti, jer oduvijek je bilo tako.

Znači li to da smo oduvijek bili tako bezdušni? Znači li to da za čovječanstvo nema nade?

Ako se povijest ponavlja tada nema izlaza iz tog začaranog kruga. Čemu onda postojimo, čemu uopće da se nadamo? Gdje je ta sjajna budućnost kojoj se ljudi nadaju već tisućama godina? Mora li čovjek uništiti sve što je dobro i lijepo? Kako se uopće nadati nečemu dobrome u ovom svijetu, i gdje sve to vodi? Živimo u lažima i druge učimo da žive u lažima. Možda smo svi jednaki u božjim očima, ali jesmo li jednaki u očima jedni drugih? Zbog čega da budemo ponosni u takvom svijetu? Uče nas da trebamo vjerovati u prave vrijednosti, a jedina prava vrijednost je, na kraju svih krajeva, novac, oko kojeg se okreće svijet i oko kojeg se vrti sav život. Kako da čovjek diše u takvom svijetu, i čemu da se raduje? Trebamo li zatvarati oči pred tuđom boli i tuđim patnjama? Nije li to ono što svi radimo, zatvaramo oči? Kakav je to svijet u kojem se ljudi raduju tuđoj muci i u kojem je glupost postala uzor savršenstva? Je li moguće promijeniti takav svijet, svijet koji se ne želi promijeniti, svijet kojem je dobro ovako kako je?

Može li se u ovakvom životu čuti glas onoga koji vapi za promjenom, za čovječnošću, ljubavlju i razumijevanjem? I je li to samotni glas ili glas milijuna, milijuna onih koji se guše u blatu napretka i ljudskih dostignuća, u blatu ljudske veličine i civiliziranosti? Produžujemo život jednima, a skraćujemo život drugima, i živimo na račun tuđe slabosti. Gdje su tu sve one vrline kojima se volimo okititi? Je li takav svijet odraz naše inteligen- cije? Je li takav svijet najveće dostignuće bića koje sebe naziva humanim, bića koje sebe naziva čovjekom?

Kako ne biti tužan i slomljen zbog svega toga? Može li u ovakvom svi- jetu uopće itko biti sretan?

Bili su ovo odjeci mojih nekadašnjih razmišljanja i nezadovoljstava. Neka od njih su se pojavila i odavno nestala. Nekima sam uspio naći ob- jašnjenje, nekima nisam. Takvim sam nekad vidio svijet i svoj život, no vidio sam samo jednu stranu stvari, kao i većina ljudi, jer ljudsko biće ima ograničen pogled. A koju stranu stvari će vidjeti ovisi o tome kamo će usmjeriti pogled i što će željeti uočiti, jer svatko vidi ono što želi ili može. Sad kad je sve ovo izronilo pred mene mogu shvatiti da sam svijet gledao očima razočarana i tužna čovjeka i da sam u svemu oko sebe mogao vidjeti samo zlo i razlog za bol. No je li to još uvijek tako?

Vidjeti svijet kao leglo svakog zla i život kao okrutnu igru u kojoj nitko ne dobiva, ali je zato svatko na gubitku, to je najlakši izgovor da se bude nesretan. No to je tek površina stvari, na kojoj će se zadržati onaj kome je cilj da ostane nesretan. A želi li netko pronaći razloge za sreću morat će gledati drugačije, kopati dublje i razmišljati sveobuhvatnije.

I sad se još jednom moram upitati da li mi baš sve ovo čega sam se prisjetio pruža razloge da budem nesretan?

Svijet se toliko promijenio od tada, promijenio se moj unutrašnji svijet. Sve sam sada vidio drugačije. Vidio sam mnogo više od tog zla i te hladnoće koje sam ranije vidio. Bilo je tu mnogo više od toga. Pa je li onda i jedan od ovih razloga još uvijek dovoljno snažan da bi opstao i činio me nesretnim, ili je sve to bila jedna slika svijeta kakva je odavno nestala u mojim očima?

Od svega je ostala samo gorka uspomena, kojoj je došlo vrijeme da prestane postojati u meni.

Jedino što još ima neku težinu, -razmišljao sam, -i što bi još moglo imati neku moć nada mnom je ono što sam doživio i osjetio na svojoj koži, ono što su mi drugi uradili, i sva ona bolna sjećanja koja nosim u sebi iz prošlosti. Ali to je sve prošlost, to su samo sjećanja.

Zar dopustiti da me dovijeka opterećuju? Nisu li to samo sjene i prikaze, aveti prošlosti koje jednostavno treba odagnati iz svojih uspomena i okrenuti se budućnosti? Treba li nešto što pripada prošlosti imati toliku moć nada mnom? Zar nisam jači od toga? Ako sam sve to tada preživio zašto da se i dalje vezujem uz to sad kad je sve to samo prošlost?

Dokle god se čovjek vezuje uz svoju bol gledati će svijet i ljude u svijetlu ružnih stvari koje su ga zadesile. Sve dok bol prevladava u čovjeku dotle on neće imati mira u svom srcu, niti će ga moći očistiti od bijesa i zamjeranja. Kad bolje razmislim sâm sam bio taj koji je uvijek, svjesno ili nesvjesno, izbjegavao pronaći svoju sreću. Nisam smogao snage raskrstiti s onim što me je unesrećivalo, udaljiti iz svog života one koji su mi nanosili bol i izboriti se za svoj mir. Možda sam ja sam tražio nevolje, tko zna? Možda sam podsvjesno sam sebi želio zadati bol?

Jasno mi je sada da sve ovo mogu ostaviti iza sebe, osim jednog. Pris- jetio sam se sada onih trenutaka kada sam ja nanosio bol drugima, kad sam bio jednako grub kao što su drugi bili prema meni, kad sam izgovarao riječi razorne snage i kad mojoj grubosti nije bilo kraja. Suze drugih tekle su zbog moje zaslijepljenosti. Nisam tada ni ja mario za to, nije me boljelo što sam to govorio. Nisu me te suze mogle zaustaviti i nisam tada shvaćao težinu svojih riječi. A sve su one bile upućene onima koji su me voljeli.

Tada me to nije peklo, ali je peklo kasnije, kad se ispraviti više nije moglo. I dok me je prije toga boljelo ono što su drugi uradili meni, u jednom trenutku stvari su se potpuno promijenile. Sjećam se i sada jasno tog trenutka. I svako je sjećanje u kojem su meni drugi nanosili bol tada s druge strane dobilo jedno takvo sjećanje kada sam ja bio grub. I sjećam se kada se osjećaj zamjeranja drugima počeo pretvarati u osjećaj zamjeranja samom sebi, u gorko kajanje, u još veću bol, ali ovaj puta produbljenu spoznajom da sam i ja činio sve ono što su drugi činili meni.

Bio je to gorak okus, opor kao okus života samog, života punog jada, života punog bijede. Teško je bilo suočiti se s tim, jer nije bilo ničega čime bi se to opravdalo, i nije bilo načina da se to sebi objasni. Zašto je moralo biti tako? Ne znam. Ako sam ranije drugima toliko zamjerao onda sam i sebi trebao zamjerati jednako toliko, možda čak i više.

I najednom se sve promijenilo. Došlo je do kobnog preokreta u meni i sve sam vidio drugačije. Tada mi je postalo jasno da sam čitav svoj život gradio na laži. Čitavog života bio sam ispunjen gorčinom zbog onoga što su drugi činili meni, a tada sam se našao suočen s osjećajem da ni ja nisam bio bolji. A čitavo sam vrijeme sebi progledavao kroz prste. I nisu više drugi bili oni koji su bili zli, i nisu više drugi bili uzrok moje boli. I nisu više drugi bili meta mog prijezira, već sam to postao ja sam.

Strašan je to udarac bio, i jeziva promjena. Najednom se sve ono što sam zamjerao drugima okrenulo ka meni samom. I to su trenuci kada treba imati nadljudsku snagu da se takav udarac podnese.

Tako je to išlo sa mnom. Taj osjećaj zgražanja nad sobom je rastao, pot- puno me obuzimao i prijetio da me slomi. Sve moje zamjerke prema drugima pale su u vodu. Ali nije to bilo olakšanje, nije to bilo nikakvo rasterećenje. Osjećaj koji se rodio iz tih spoznaja bio je težak, i neumoljivo se okretao protiv mene i gušio me svojim hladnim prstima. Kakav sam ja to čovjek? Zar mojim mukama nikada neće doći kraj?

Kako je to samo peklo! I dan danas je tako. To je ono što ne mogu zab- oraviti. To je ono što ne mogu sebi oprostiti. I to je još jedan jedini preostali razlog zbog kojeg mogu osjećati bol.

No sad mi posta jasno da su se moji razlozi za zamjeranje hladnom i negostoljubivom svijetu punom laži i oholosti, kao i moji razlozi za zam- jeranje svima onima koji su mi nanijeli toliko boli, ustvari svi rasprsnuli i nestali. Tako su se sveli na jedan jedini, na osjećaj zamjeranja sebi. Ipak im se znatno smanjio broj. A tko zna, možda jednom...?

Još sam neko vrijeme zurio u vatru, sve dok plamenovi nisu utrnuli i dok me nije prekrio mrak noći.

Na jednu stvar te noći nisam znao odgovoriti, a to je hoću li jednom moći oprostiti sebi i na taj način izbrisati iz sebe i zadnji razlog zbog kojeg sam bio nesretan.

 

*

 

Dani su prolazili, a ja se nisam uspio osloboditi misli da ću vječito morati nositi teret svoje krivnje, i da je to u redu, jer kad se zgriješi, mora se platiti. Neka svatko odgovara za ono što je učinio, pa ako je učinio zlo neka snosi posljedice. Ipak, dok čovjek ne oprosti u potpunosti, dotle ne može biti sre- tan. Pa je li onda to ipak moguće? I ako je, na koji način to učiniti, to je bilo ono što me je kopkalo. Povjerio sam se na kraju o svemu ovome svom prijatelju Rami, na što me on pogledao pomalo iznenađeno.

Ono što mi je tada rekao bio je možda najsnažniji poticaj na pomirenje sa sobom koji sam mogao primiti. Kako je čudesna bila snaga tih riječi saznati ću tek kasnije, po posljedicama koje su one izazvale.

-Prije nismo razgovarali o tome, -rekao je Rama, -inače bih ti ovo već ranije rekao, no ni sada nije kasno. Rekao si mi da si uvidio da si i sam onima koji su te voljeli činio isto što su drugi činili tebi i da si shvatio da ni sam nisi bio bolji od onih koji su tebi činili zlo.

-Da, to je tako bilo.

-No nije li to samo dokaz da svi mi griješimo i da smo često zbunjeni i zaslijepljeni, ne zato što smo zli, već zato što nas pritiska toliko toga.

-To ipak ne umanjuje težinu mojih djela, -rekoh s nekom gorčinom u glasu.

-Svi mi u srcu nosimo neku bol, a često kad je ona prevelika povrjeđujemo druge, one koje volimo. No da li to znači da ih zbog toga manje volimo i da su nam manje važni? Nismo li svi sazdani od krvi i mesa? Nismo li svi jednako krhki? Nismo li jednako ljudi, što znači -jednako skloni tome da pogriješimo? Reci mi koliko dugo si zamjerao onima koji su te povrijedili? -upitao me je Rama.

-Ne znam, -odmahnuh rukom. -Čini mi se da nikad nisam bio previše ljut na njih. Više sam bio tužan, jer nerijetko su to bili oni koje sam smatrao svojim prijateljima. Što se praštanja tiče mislim da nisam predugo zamjerao, samo nisam zaboravljao. To nije bilo tako lako.

-No jesi li im uzvraćao zbog toga?

-Nisam. Nisam imao snage za to.

-I vjeruješ li da si gori od drugih zato što si i ti povrijedio one koji su te voljeli? Misliš li da oni tebi nisu mogli oprostiti? Zar te nisu voljeli? Ne podcjenjuj snagu ljubavi, ni moć praštanja. Oni koji su te doista voljeli mislim da su ti u svom srcu oprostili u puno kraćem vremenu nego što ćeš ti moći sebi oprostiti. Nisi li i ti opraštao onima koji nisu bili tvoja obitelj i koji nisu proveli čitav život s tobom, onima koje nisi mogao voljeti onoliko koliko su tebe mogli i morali voljeti tvoji najdraži?

-Jesam. Opraštao sam, -rekoh ne baš veselim glasom.

-Zašto onda misliš da tebi tvoji nisu mogli oprostiti? Zar se to ne bi trebalo podrazumijevati?

-Ne znam. Teško je to sve zaboraviti. Ne postoji ni jedan način da se opravdam pred sobom. Kako oprostiti sebi? Ne mogu reći da sam bio žrtva okolnosti. Time se ne mogu opravdati, a ni time da je sve izmaklo kontroli,

-čvrsto sam se držao svoga stajališta.

-Gledaj, -reče Rama. -ranije si mi govorio o sudbini i o tome da je čovjekov život zacrtan od početka do kraja. Govorio si mi o tome da sve što se dogodi u životu ima neki smisao, da nečemu vodi i da se događa zbog nečega vrlo određenog. Govorio si mi da sve to ima neki cilj i da u nizanju događaja služi tome da te odvede nekuda i usmjeri u određenom pravcu kroz život. Slažem se s tim, jer ne mogu prihvatiti da se stvari događaju slučajno u životu i da nemaju nikakav smisao. No jedna ti je stvar u svemu tome promakla, a to je da se i ono što si ti činio drugima desilo iz nekog vrlo određenog razloga, koji je tebi i meni u ovom trenutku nepoznat, ali on ipak postoji.

-Možda je to zaista tako, -slegnuh ramenima. -No time se još uvijek ne mogu u potpunosti opravdati.

-Ti si zaista uporan, -počne se Rama glasno smijati. -Ako je sve u životu određeno sudbinom, onda je i to bilo određeno, i djela onih koji su tebe povrijedili, a i tvoja djela. Stvari se ne događaju samo zbog toga što si ti nešto učinio ili rekao. One imaju svoje dublje uzroke.

-Pretpostavljam da želiš reći da se to moralo desiti jer je tako bilo suđeno, i da je to zbog nečega bilo dobro.

Nakon ovoga me je pogledao i ispustio potmuli uzdah.

-Ako su naša djela određena sudbinom, -rekao je, -tada je to moralo biti. I to je ono što moraš shvatiti. I možda je teško shvatiti razloge tome. Bog zna zbog čega je to bilo tako. No ako se djela života ostvaruju kroz nas, onda to život govori kroz nas, on djeluje kroz nas i on nas usmjeruje. Mi smo tu samo posrednici, oni koji izvršavaju volju života, odnosno Onoga koji je stvorio život.

-Ne znam. Ne mogu to prihvatiti tako lako.

-Obično je to tako. Često čovjeka obuzme neopisiva bol i kajanje zbog nečega što je učinio ili zbog prilike koju je propustio, i to ga muči i razdire čitavog života. No opet ti kažem, sjeti se sudbine i toga da je sve to moralo biti. I nije moglo biti drugačije, jer da je moglo biti drugačije, bilo bi.

-Kad ti tako kažeš...

Nakon toga Rama je ustao i udaljio se, izgubivši se u mraku, a nakon nekoliko minuta vratio se do mene i rekao;

-Oprosti, zov prirode. Nego da nastavim. Znam da ti je jasno da život nije velika greška i da ne misliš da je nastao zato što je Bog tada imao loš dan ili je bio na tripu. Poznato ti je da je život potpuno uređen i logičan sus- tav u kojem svaka stvar, svako biće i svako djelo imaju svoje mjesto, svoj smisao i svoje opravdanje. Znam da ne misliš da Tvorac griješi kad nas vodi stazama koje nam možda nisu posve ugodne. Shvati tada da sve ima svoj razlog.

Zastao je tada pogledavši me u oči, pa je nastavio;

-I još je jedna stvar na koju ti želim skrenuti pažnju. Rekao si mi kako si osjećaj zamjeranja drugima promijenio u osjećaj zamjeranja sebi i da ne postoji način da se opravdaš pred sobom, ali zar ti nije jasno da je prelako plakati. Prejednostavno je jedne razloge da budeš nesretan zamijeniti drugima. Prelako je sebe mučiti krivnjom. Time sebi nećeš pomoći. A ako ne pomogneš sebi tada nisi ništa naučio. Tada iz svega nisi izvukao nikakav zaključak. Lako je kriviti druge za svoju nesreću, još je lakše kriviti sebe. Ali je li to pravi način? Ako čovjek tako uništi sebe hoće li time okajati svoje grijehe? I hoće li itko biti sretniji zbog toga?

-Čini se da neće, -rekoh, spustivši pogled.

-Morat ćeš učiniti nešto drugo, -reče on, -i ići drugačijim putem, ne zato da bi sebe poštedio kajanja, ni zato da umanjiš težinu svojih djela i time zavaraš svoju savjest. Kajanje vjerojatno nikada neće nestati, no trebao bi prestati toliko sažalijevati samoga sebe, jer kriviti druge ili kriviti sebe u osnovi je isto. To je samo još jedan način bijega od sebe i izbjegavanja odgovornosti. Mora postojati bolji način od toga, mora postojati bolji odgovor. A znam da ćeš ga ti pronaći. Tako te dobro poznajem da to jednostavno znam.

Ovo što je rekao malo me pogodilo, jer je zvučalo kao prijekor, ali znao sam da time nije mislio ništa loše. Naprotiv. I sve što je rekao bilo je na mjestu. Bio je u pravu. Bio je prokleto u pravu.

Taj je razgovor bio prekretnica u mom odnosu prema mojim nekadašn- jim postupcima, koje bih najradije potpuno izbrisao iz svog života da je takvo nešto moguće. Bile su to stvari koje su me toliko dugo pritiskale i raspirivale vatru na kojoj sam se pekao sve ove godine. No kao što mi je to Rama ne baš previše obzirno rekao, prestati zamjerati drugima, a zatim sve to pretvoriti u zamjeranje sebi, i pretvoriti jednu bol u drugu nije baš najbolji put iskupljenja. Učiniti sebe još nesretnijim, to ne pomaže ni meni ni drugima, jer nesretan čovjek sklon je tome da povrijedi druge. Možda bi bolje rješenje bilo razmotriti tu mogućnost da pokušam sebi oprostiti, ali kako, kad čovjek strože sudi sebi nego drugima. Kako sebi nakon toliko vremena koje je prošlo u kajanju i samooptuživanju reći; -U redu, što je bilo, bilo je. Moralo je tako biti, pa što se sad može? Je li to najbolji način da čovjek uvjeri sebe u to da njegova krivnja nije toliko velika kako je zamišljao?

Može li se itko opravdati time ako sebi kaže da su njegova djela bila plod situacija u kojima se našao i da su bila neizbježna posljedica svega onoga što se tada događalo oko njega i u njemu, čak i ako je bilo tako? Možda bi to moglo donekle olakšati, jer mnogo je stvari, mnogo ljudi i mnogo događaja sudionikom svakog čovjekovog čina, i svaki taj čin ima puno širu pozadinu i dublje uzroke od onih koje uočavamo površnim promatranjem. Ako se ono što se desilo moralo desiti, jer je imalo nekog smisla i jer je trebalo dovesti do nečega drugoga, tada je sve ono što smo sami učinili drugima bilo jednako neizbježno kao i ono što su drugi činili nama. I to je pristup koji može malo ublažiti čovjekov sud o sebi. Ipak, što je učinjeno izbrisati se ne može. Uzalud misao da je tako moralo biti, to ne olakšava savjest.

I tako ipak odlučih poći drugim putem, ne poricanjem odgovornosti za djela koja sam učinio već njihovim popravljanjem. Još sam samo trebao pronaći način kako da to učinim.

 

*

 

I dalje smo tragali i bili stalno na putu, a ja sam sad bio zaokupljen pronalaženjem načina da ispravim stvari.

Još uvijek mi je bilo teško pri srcu misleći na sve one teške trenutke koje sam uzrokovao onima koji su me voljeli, onima meni najbliskijima i najdražima. No onda su se preda mnom pojavili svi oni onakvi kakvi su uvijek bili, s beskrajnom dobrotom u srcu, beskrajno strpljivi i pažljivi, oni koji nikad nikome nisu činili zla i koji su uvijek dijelili ljubav svima oko sebe, oni koji su imali u sebi tu najdublju životnu mudrost.

I u meni se sad javila želja tako snažna, tako jaka, da budem kao oni, da budem čovjek ljubavi. Da, želio sam biti kao oni.

Težio sam za promjenom, ali nisam znao kako to izvesti. Vremenom se ipak odgovor počeo sve jasnije uobličavati u mojim očima. Postalo mi je jasnije kojim putem ići da bih se jednom mogao pomiriti sa svojom prošlošću i sa svojim djelima kojima se nisam ponosio, a nisam ih mogao zaboraviti. Jednog lijepog dana, kad su mi osjećaji preplavili srce, u gotovo euforičnom raspoloženju rekoh Rami:

-Nakon onog našeg razgovora o boli i kajanju pogledao sam svoj dosadašnji život i najednom mi se sve učinilo smiješnim. Kako sam samo djetinjast bio. Koliko sam se samo trudio uvijek iznova pronaći razloge da budem nesretan. I kako sam ih samo s lakoćom uvijek iznova pronalazio.

-No nemoj sada misliti da se to desilo samo tebi, -reče mi Rama.

-Tko zna, i to je dio života i sazrijevanja, ali to nije pravi način. Jedno se zlo ne može ispraviti drugim. Stara se bol ne može ugasiti novom, -rekoh.

-Znači shvatio si? -nasmiješio se na moje riječi.

-Jesam. Jedino dobro može ispraviti zlo. Jedino dobro vodi pravom smirenju. Činiti dobro drugima, a time činiti dobro i sebi. I svako dobro koje time učinim sebi dati će mi snage da drugima učinim još više dobrog. To je bio odgovor koji sam tražio. Ne nanošenje boli sebi, jer iz boli se rađa nova bol, već nešto plemenitije i korisnije. Na drugi, bolji način mogu ispraviti ono što sam skrivio. Mjesto svake grube riječi koju sam nekome ranije uputio sad uputiti nekome drugome lijepu riječ. Za svaku suzu koja je prolivena zbog mene sad drugima uputiti osmijeh. I za svaki svoj propust sad učiniti neku lijepu gestu. I neću štedjeti ni vremena ni truda, i nikad se neću umoriti od toga. Možda na ovaj način ipak jednom uspijem malo ublažiti ono što sam skrivio, ne znajući tada drugog načina.

-Eto vidiš. Lijepo sam ti ja rekao, -odgovorio mi je na ovo Rama.

 

*

 

Tri mjeseca kasnije, na sasvim drugom mjestu, ali ne toliko daleko od njih, nalazili su se Tom i Dick, koji su zastali na jednom proplanku da se odmore od napornog pješačenja.

-Ti prokletnici. Već mjesecima ih slijedimo, a nikako da ih sustignemo,

-zagrmi na svoj otresiti način Dick. -Svega mi je već dosta. -Čekaj samo, kad uhvatim tog gada Smitha. Odrezat ću mu glavu, nabiti je na kolac i zapaliti, nakon što se popišam na nju.

-Ne budi tako zao, -reče mu na ovo Tom. -Zar ne bi mogao pokazati malo samilosti i ublažiti svoju kaznu?

-Ne pada mi na pamet, -reče ljutito Dick. -Učinit ću mu točno ono što sam rekao. Već sam potpuno van sebe zbog tog prokletnika. A možda ubijem i onog drugoga, koji putuje s njim. Ustvari, sasvim sam siguran da ću to učiniti.

-Da, mislim da ćemo to morati učiniti. Ne želimo ostavljati svjedoke za sobom, zar ne?

-Da, baš tako.

-Nego, kako bi bilo da tog gada Smitha čitavog spalimo, njegov pepeo stavimo u posudu i svakog jutra kad ustanemo pišamo po njemu, onako kako je to jedan lik iz Huellebecqovog romana obećao da će učiniti svojoj majci kad ona krepa? -reče Tom.

-Iz čijeg romana?

-Huellebecqovog.

-A tko je sad taj?

-Nisi čuo za njega? Ti bi stvarno ponekad trebao uzeti u ruke neku knjigu i pročitati je, bar jedanput godišnje.

-Ma kakve ti to morbidne knjige čitaš? -upita ga Dick. -Da bi netko mogao pišati po pepelu svoje majke, i to svakog jutra, pa to je nečuveno.

-A zašto da ne? -reče Tom. -I ja bih to učinio svojim roditeljima, kad krepaju. Bolje nisu ni zaslužili, prokletnici. A što se Huellebecqa tiče, čudi me da nisi čuo za njega. U stvari, kod tebe me više ništa ne čudi, ali ako se povijest dijeli na onu prije Isusa i onu poslije Isusa, onda se književnost dijeli na književnost prije Huellebecqa i poslije Huellebecqa. Taj lik je jednostavno sjajan.

-Misliš, jednostavno morbidan i lud? -upita Dick.

-Nipošto. Vidiš, on je jednostavno realan. Opisuje svijet i ljude onakvima kakvi jesu, kao izgubljene, sjebane, nesretne, seksualno izopačene, razočarane u život, sklone depresijama i izludjele od života u ovom suvre- menom svijetu u kojem vladaju nasilje, korupcija, lopovluk neviđenih razm- jera, vjerska netrpeljivost i terorizam na globalnoj razini. On opisuje ljude kakvi smo svi mi pomalo, zbunjeni, izgubljeni i dezorijentirani. Svi njegovi likovi na kraju završe u ludnici ili izvrše samoubojstvo, ili očekuju smrt s radošću u srcu, jer su se odrekli života prepunog lažnih vrijednosti, ispraznosti i svijeta prenapučenog ljudima ispranih mozgova, zatupljenih, bešćutnih i izludjelih od samoće i usamljenosti.

-A to bi, kao, trebalo biti neko veselo štivo koje oraspoloži čovjeka? - upita Dick Toma cinično.

-Ne, nipošto. To bi trebalo biti štivo koje čovjeku otvara oči. Pogledaj samo u kakvom to svijetu živimo. U svijetu u kojem jedni umiru od gladi dok se drugi guše u izobilju, u svijetu gdje svakodnevno netko raznese bom- bom gomilu djece, žena i nedužnih ljudi, u svijetu gdje nema ni pravde ni Boga, u kojem što si veći lopov, to si veći gospodin, a što više novaca imaš to si moćniji, pa možeš potkupiti i policiju i sud i političare, a i državnike. Da, takav je svijet u kojem živimo, svijet bez nade. Znaš li, Dick, koliko ljudi na dan umre od gladi u svijetu? A znaš li koliko je onih koji istovremeno plivaju u milionima i imaju toliko novca da ga ne mogu potrošiti ni da prožive još tri života? A kako je stečen taj novac? Misliš da je stečen poštenim putem? Bah, ne bih se baš pouzdao u to. Sve je to lopovluk, sve su to prljava posla, druškane. Nema na ovom svijetu pravde. Vlada samo pravda jačega. Pogledaj samo kako moćne države kroje pravdu u svijetu. Treba im nafta, i puf, odmah izbije rat tamo negdje u Iraku, treba im žrtveni jarac za Tornjeve koje su tobože srušili talibani, i puf, odmah izbije rat tamo negdje u Afganistanu. Trebaju im zlato i dijamanti, i puf, osiromaše cijeli jedan kontinent i čitavo njegovo stanovništvo dovedu u krajnju bijedu i neimaštinu. Znaš li ti koliko je nesretnih ljudi na ovom svijetu? A sretni su samo oni koji su sposobni opstati, a to su oni koji gaze preko tuđih leševa. To je naš svijet, to je ova divna planeta koju se Zeleni trude sačuvati za buduće naraštaje. Ma ja sam za to da sve izumre, da više ne bude ni šuma, ni životinja, ni prirode, ni nezagađenog zraka i vode. Nek´ sve izumre, skupa sa ljudskim rodom. Sve je ovo trulo. Trulo i naopako. Neka sve ide dovraga. Zašto čekati da se Sunce ugasi, pa da tek onda nestane života na Zemlji? Zašto to ne učiniti odmah, ispaliti neke od onih nuklearnih projektila i sve zbrisati sa lica Zemlje, brzo i efikasno. I da znaš, uopće ne bi bila šteta. Ne, uopće ne bi bila šteta, -završi Tom svoje izlaganje.

-Eh, i sada mi još reci da si i ti zao, okrutan i potkupljiv zato jer je čitav svijet takav.

-Nego zbog čega drugoga? Ako čovjek želi preživjeti mora se uklopiti.

-Ti praviš pravu filozofiju od sranja u svojoj glavi. Ti si, izgleda, jako zbunjen i neracionalan čovjek.

-Ma nemoj, -odvrati sada Tom ljutito Dicku. -A zbog čega si ti takav kakav jesi, beskrupulozni nasilnik i ubojica, da ne kažem polucivilizirani idiot i propalica? Zbog čega ti ubijaš nedužne ljude koji ti nisu ništa skrivili?

-Iz zabave, -odgovori na ovo Dick s osmjehom na usnama.

-Iz zabave? Ti si jako, jako bolestan čovjek, -reče mu na ovo Tom.

-Tko? Ja bolestan? Prijatelju moj, možda i jesam, ali nisam ni približno bolestan kao ti. Pogledaj ovo, -reče i rukama uhvati jednog leptira krupnih žutih krila koji je u tom trenutku proletio kraj njega. Uzeo ga je među prste i prvo mu otkinuo jedno krilo, pa drugo, pa je onda ono što je ostalo od njega prelomio na dva dijela. -Vidiš, -reče, -ti bi ovo napravio zato što je svijet korumpiran i pokvaren do srži, a ja to radim jednostavno zato što mi to pruža zadovoljstvo. To je razlika među nama dvojicom.

-Ti si lud, -progovori Tom, preneraženo ga gledajući.

-Znaš šta, -na ovo će hladno Dick, -ti si lud. Lud si zato jer mi se obraćaš ovakvim riječima, -i snažno ga udari šakom u stomak, a kad je ovaj pao na koljena udari ga dlanom po vratu i sruši ga na zemlju. -Da više nikad nisi rekao da sam lud, jel´ ti jasno, prijatelju, jer bih prije nego što se obračunam sa Smithom to mogao učiniti sa tobom, -reče i pljune na Toma koji je opruženo ležao na zemlji uvijajući se od bolova, i zatim mu na kraju još zada jedan strahovit udarac nogom u glavu.

 

*

 

Idućih tjedana svoj sam život počeo sagledavati iz drugačijeg ugla i tračak svjetlosti dopro je u najtamnije kutke moje duše. Bilo mi je sad jasno da je svaki neugodan trenutak bolan samo onog trena kad se događa, a vremenom bol gubi svoju snagu i ostaje samo uspomena na nju.

Znam sad i da se protekli događaji ne mogu izbrisati, ali se mogu razumjeti i prihvatiti. U takvim trenucima bol postaje ono što me potiče. Život mi je dao ono što sam trebao dobiti i ono što podjednako daje svima, a ne samo meni. I zato u mudrosti života sad vidim nešto više, nešto što nadilazi samu bol i što nije svrha sâmo sebi, jer oni koji su mi nanosili zlo samo su nesvjesno, ne znajući to, izvršavali ono što su trebali, a ja sam od njih primao ono što mi je bilo dano. Zato sam sad, shvaćajući to i gledajući stvari u novom svijetlu, spreman sebi dati novu priliku, dopustiti da se tamni oblaci nada mnom raziđu i da se okovi na mojoj duši raspadnu.

U meni se dogodila velika promjena, i dobro je došla. Sebe sada vidim kao čovjeka ne boljeg i pametnijeg nego ranije, već kao čovjeka koji je odmakao malo dalje na putu, na kojem se mora biti i taman i svijetao, i dobar i zao. Sad kad život vidim u drugačijem svijetlu i kad ondje gdje je nekad bio samo mrak sad vidim svijetlo, spreman sam postati bolji i plemenitiji čovjek.

Osjećaj koji je izrastao iz svega ovoga bio je potpuno drugačiji od onoga kako sam ranije shvaćao stvari. Taj osjećaj govorio mi je sada o moći opraštanja i o skidanju sa svoje duše tereta zamjeranja drugima i sebi, tereta koji bi me prije ili kasnije potpuno iscrpio i slomio. Osjećaj moje potpune nemoći da se nosim sa životom i moje izgubljenosti u ovom čudnom svijetu sada je prerastao u drugačiji stav prema tom svijetu, jer u nizanju događaja ni jedan od njih nije sam po sebi dobar ili loš. On postaje takav tek ako se promatra zasebno i tek ako ga mi vidimo takvim, jer u tom trenu još ne znamo kuda to vodi i zbog čega se on dogodio. No ja sam prestao stvari, ljude i događaje promatrati izdvojenima iz cjeline. A u toj cjelini mogu uočiti jednako dobrog kao i lošeg i mogu uočiti da je život jedna fantastična ravnoteža koja poništava svako dobro i zlo.

Čitavog života u sebi sam gomilao nezadovoljstva, gradio na njima razloge da budem nesretan i hvatao se za njih toliko grčevito da su postala smisao mog života. Pa ipak, sada je došlo vrijeme da se pozdravim s njima, ostavim ih iza sebe i počnem težiti onome što me može usrećiti i upotpuniti. Ova promjena doći će iznutra kroz shvaćanje života i svega onoga što se događa u svijetu kao neminovnosti, jer sve se događa iz nekog određenog razloga. I to shvaćanje donijeti će mi unutarnje pročišćenje.

 

*

 

Nekako istovremeno sa ovom promjenom koja se odvijala u meni došli smo do jednog udaljenog i teško pristupačnog samostana u kojem su nas lijepo primili. Postavili smo im isto pitanje kao i svugdje gdje smo do sada bili, a odgovor koji smo dobili bio je začuđujući;

-Hram koji tražite možete pronaći bilo gdje. To nije vezano uz neko određeno mjesto, već pronalazak tog hrama više ovisi o trenutku. U jednom posebnom trenutku, bez obzira na to gdje se nalazite, ugledati ćete taj hram i tada će vam sve postati jasnije.

-Kako? A kada bi se to trebalo desiti? -upitasmo obojica.

-Trenutak će već doći. Ako ste došli dovde, stići ćete i do njega.

Otišli smo iz samostana, obojica pomalo zbunjeni odgovorom, no bili smo sigurni ako ne u to kamo nas on upućuje, a ono barem u to da ćemo ga ipak jednom pronaći.