OSAM

 

*

 

Čuvar hrama i njegove tajne, i hram nestali su tada, kao i svijet kroz koji sam proputovao da bih stigao do njih. Opet sam se našao u šumi u kojoj je započelo moje putovanje u ovaj svijet i ugledah pred sobom Ramu kako leži nepokretan na zemlji i spava, a kraj njega ugledah sebe, kako mirno ležim u snu.

 

*

 

Nešto ranije, ne tako daleko odavde, Tom i Dick su naišli na Swami Babu. Doznali su od njega da je nedavno sreo Johna i Ramu, i Swami ih je uputio u pravcu u kojem su oni otišli.

 

*

 

Idućeg dana, nakon mog povratka iz hrama, Rama se probudio prvi, i odmah nakon što sam se i ja probudio i ustao, upita me;

-Jesi li ga pronašao?

-Jesam, a ti?

-I ja.

-I što si tamo vidio? -upitah ga.

-Valjda isto što i ti.

Kasnije istog dana vratili smo se dio puta unatrag, prema rijeci na koju smo naišli pri dolasku ovamo, i tamo smo se zadržali još neko vrijeme. Rama se povukao u tišinu, a ja sam odlazio u obilaske, zadržavao se po nekoliko sati negdje u blizini, pa se onda vraćao natrag. Na jednom od tih obilazaka okolice otišao sam na udaljeni dio rijeke, sjeo na obalu i zurio u odbljeske na vodi satima. Razmišljao sam o svemu što sam proživio i gledao u svoju prošlost. Pristizale su mi u svijest slike davnih dana. Prisjetio sam se djetinjstva, pa onoga što je kasnije uslijedilo, i svega onoga što me je nat- jeralo na odlazak od kuće i dovelo na ovo putovanje. Kad sada promislim, put dovde je bio dug. A sada, čini se da je putovanju došao kraj. I nakon svega ostao je osjećaj čudne ispražnjenosti. Što je ono što će sada uslijediti? Kuda dalje? Je li ovo bio kraj puta ili se mora ići još dalje u potrazi za mirom i srećom? Da, kad bolje razmislim, čini mi se da sam stigao tek na pola puta. Ono po što sam krenuo prije mnogo mjeseci još uvijek je van mog domašaja. Još uvijek je to nešto što tek moram naći. No valjda će sad sve doći na svoje. Možda ipak bude malo lakše. A sve to mogu naći samo na jednom mjestu. I to je bilo ono što me je ispunjavalo strepnjom. Da, to je bilo ono što se nije moglo izbjeći.

Pokušah odvratiti misli od toga i stadoh opet razmišljati o prošlosti. Prevrtjeh u glavi davne događaje, prisjetih se ljudi koji su nekad davno došli, pa zatim otišli i iščezli u magli vremena. Prevrtjeh u glavi mjesta na kojima sam nekad davno bio, oživjeh pred sobom iščezli svijet kojem više ne pripadam, a možda nikad i nisam. Zatim su se pojavili preda mnom svi oni događaji i mjesta koja sam posjetio otkako sam na putu.

I onda sam opet izronio iz svojih misli i zagledao se u površinu vode, pa zatim prešao pogledom po okolnim brdima. I u tom trenutku svijet je zablistao preda mnom čudnim sjajem. Moja prošlost i sadašnjost slili su se u jedan trenutak i sva mjesta na kojima sam ikad bio stopila su se u ovo na kojem sam sada. I vratiše mi se u ovom trenutku riječi koje sam nedavno čuo tamo pred ulazom u hram;

-˝Ovo je beskrajni hram božanske duše. Taj je hram svuda oko tebe. U njemu živiš otkad znaš za sebe. Oduvijek je tu, još od prije rođenja svjetova, stariji od vremena, stariji od najstarijih sjećanja. Osvrni se oko sebe. Dokle god ti pogled seže nećeš vidjeti ništa osim njega. Živiš u njemu i sanjaš u njemu, ali otići iz njega nikad nećeš moći. On je svuda i nema ničega izvan njega. Dio si njega, i oduvijek ćeš biti.˝

Poput jeke mi se sada vratiše ove riječi i gledajući ovaj svijet oko sebe shvatih. Da, ovo je hram božanske duše. To je taj hram, taj čudesan božanski dvor. Oduvijek je bio tu i oduvijek sam bio u njemu. I nikad van njega nisam ni bio. Ono što sam tražio uvijek je bilo tu, meni pred nosom, a nisam to vidio jer nisam znao što trebam naći. A ono što sačinjava taj hram je sve što postoji na ovom svijetu, koji je dio jednog većeg, beskrajnog svijeta. I sve je to sazdano od vječnosti i ljepote.

Čudno je sjao preda mnom taj hram. Čudnom je svjetlošću isijavao svijet oko mene, a zatim je osjećaja nestalo i sve je opet izgledalo kao i inače.

*

 

Ostali smo na ovom mjestu još dva dana promišljajući doživljeno i nakon nekog vremena bili smo spremni i za razgovor o tome, obojica puni dojmovi i ushićeni zbog onoga što smo vidjeli. Rama je prvi započeo razgovor ovim riječima;

-Čudesno je to kako je u životu sve povezano i utvrđeno. A to je moguće samo ako su početak i kraj prostora i vremena spojeni u jednoj točki, to sad mogu jasno vidjeti. A posljedice, protivno onome što bi bilo logično zaključiti, nisu nešto što nastaje iz uzroka, već su unaprijed željene i utvrđene. Na taj su način sve niti međusobno spojene, svi životi unaprijed određeni i svi putovi unaprijed poznati.

-Koliko to samo stvari povlači za sobom! -nadovezah se na njegove riječi. To objašnjava kako je moguće da su prostor i vrijeme istovremeno i beskra- jni i ograničeni, i ukazuje na to da je život vječiti ciklus obnavljanja, kao i na to da ni jednom putu nema kraja, jer i iz nirvane se vraća. Osim toga, i na simbolu beskonačnosti, koji svojim oblikom podsjeća na osmicu, kraj je spojen s početkom. A osmica simbolizira i ravnotežu koja se ničim ne može narušiti, ravnotežu koja vlada u životu i svemu što postoji. Simboli u sebi kriju mnogo toga, i ujedno mnogo toga otkrivaju, ako se ono što predstavl- jaju shvati na pravilan način.

-Takvo sagledavanje stvari zaista objašnjava neizmjerno mnogo toga, - reče moj prijatelj. -I to zašto se u životu događa sve ono što se događa, i zašto se rađamo onda kad se rađamo, i zašto umiremo onda kada umiremo. No u svemu tome, u tom umiranju, krije se i dublji smisao, jer život se ne prekida smrću. Bog uzima život da bi ga ponovo dao i prekida naš sadašnji život da bi time započeo naš naredni.

-A to daje sasvim drugačiji smisao svemu tome, zar ne, i životu i smrti?

-nadodao sam.

-Da, to daje sasvim drugačiji smisao svemu.

-Vidiš, prijatelju, -rekoh, -sad mi je jasno i još nešto što sam ranije tek naslućivao o čudu života i svijeta koji nas okružuje. Jasno mi je sada kako je to moguće da je sve u svijetu prirode jedno drugome tako savršeno prilagođeno, i sve se tu savršeno uklapa. Nije to bilo zato jer je nešto prvo nastalo, pa se onda sve ostalo evolucijom prilagođavalo, već je jedno nastalo zbog drugoga i sve je već istovremeno bilo usklađeno, ili je vodilo tom usklađenju, koje je svemu bilo predodređeno. A to je moguće samo u savršenoj usuglašenosti svega na ovom svijetu, a i u svemiru.

-Hm, čudno je to sve, zaista.

-Tko bi rekao, zar ne?

U tom trenutku, dok je izgovarao ove posljednje riječi, sinu mi jedna stvar. Shvatih da je on, Rama, koji je riješio tolike moje nedoumice i rasvijetlio tolike moje sumnje, došao kao odgovor na moja pitanja, uobličen u tjelesno biće, uobličen od strane odjeka pristiglih iz moje vlastite duše, iz dubine moga vlastitoga bića.

Sve je ovo trajalo tek trenutak, ta misao koja me je zabljesnula poput bljeska sunčeve svjetlosti, tek trenutak u koji se opet upleo Ramin glas, koji je prekinuo moje misli.

-Da, -rekao je, -sve je to čudno. -A nakon ovoga zamišljeno je dodao;

-Znaš, smatra se da su živa bića podijeljena na niža i viša i da prilikom seobe kroz živote prelazimo iz nižih ka višim oblicima života, dok na kraju ne dospijemo u ljudski lik i ne postanemo bića koja se nalaze na vrhu ljestvice života. Ali sada vidim da to nije baš sasvim tako. To stupnjevanje bića nešto je što samo mi tako tumačimo, jer sve je odjednom jednako važno i korisno.

-I meni se čini da je tako.

-Da. Možda i postoji nekakva podjela na bića koja su manje inteligentna i više inteligentna, odnosno na manje kreativna i duhovna bića i na ona koja su više kreativna i duhovna. Ali opet, ako se čovjeka i može smatrati najduhovnijim bićem, onim koje može najviše shvatiti i koje može kreirati i oblikovati, to ne znači da je on superioran nad drugim bićima.

-Upravo tako, -rekoh. -A kad se kaže da smo mi ljudi jedini koji su sposobni stvarati, zaboravlja se da smo sposobni i uništavati kao nijedno drugo biće. I nije točno da smo jedino mi ti koji stvaramo. Ne stvaraju li biljke više nego mi, jer bez njih ne bi uopće bilo života na ovoj planeti? Ne stvaraju li i životinje, one uz čiju pomoć biljke ostaju na životu i rasprostranjuju se u svijetu? I nisu li i životinje bića koja u sebi kriju sve one osjećaje i nagone koje u sebi imaju i ljudska bića? Po čemu smo mi tada uzvišeniji od njih? Zar samo zato jer se služimo riječima pri komunikaciji, zbog čega smatramo da smo jedina misaona bića na planeti? Nije li to malo plitko s naše strane?

-Eh, da. No dobro, možeš li mi sada, -upita me Rama, -konačno ispričati o toj tvojoj tajanstvenoj ljubavi?

-U redu, ako baš insistiraš, -rekoh mu.

Ispričao sam mu u detalje o svemu, o našem susretu, o njenom osmjehu i o tome kako sam izgubio glavu zbog nje, na što mi je on kratko odgovorio;

-Samo da znaš, taj osmjeh nije morao značiti baš ništa. Što bi bilo kad bi svi kojima se ja smiješim pomislili da to radim zato jer se želim ševiti sa njima?

-Vidiš, o tome nisam razmišljao, -odvratih.

Nakon ovog razgovora ostavio sam Ramu samog na proplanku i otišao malo u šetnju i razgledavanje šume. Nakon nekih sat vremena vratio sam se istim putem i ugledao na nekih stotinjak metara pred sobom Ramu kako razgovara sa dvojicom ljudi. Prišao sam malo bliže i tada sam ih prepoznao. Jeza mi je preplavila cijelo tijelo. Bili su to Tom i Dick. Znači, ipak su me pronašli. Što sad? Moram upozoriti Ramu. Prišao sam im među drvećem na nekih pedesetak metara, a zatim glasno uzviknuo;

-Rama, bježi koliko te noge nose. Ovo su ubojice.

Sva su se trojica iznenađeno okrenula u pravcu iz kojega je stigao moj glas, a onda se Rama naglo trgnuo i potrčao prema meni. Dick i Tom su obojica izvukli pištolje i zapucali prema Rami, koji im je bio bliži. Jedan metak pogodio ga je u rame i Rama je bolno uzviknuo, uhvativši se rukom za pogođeno mjesto, ali je nastavio trčati prema meni sve dok nije zamakao za obližnje drveće i stigao do mene.

-Jesi li dobro? -upitah ga, gledajući u njegovo rame.

-Ništa strašno, ali prokleto boli, -reče mi on s iskrivljenom grimasom na licu.

-Bježimo. Ova dvojica su ludi, opasni i naoružani, -rekoh mu, i potrčasmo obojica iz sve snage.

-Ali što hoće od nas? -upita me Rama trčećim korakom, sav zadihan.

-Mene traže. Mislim da se žele obračunati sa mnom. Ali ne troši snagu na priču. Bježimo, dok nas obojicu nisu otpremili u raj.

Za to vrijeme i Tom i Dick su trčali za nama i počeli pucati po nama.

Dok su meci fijukali oko naših glava, rekoh Rami;

-Trčimo u cik-cak oko drveća. Neka nam ono bude zaklon, da nas ne zakači koji metak.

-U redu, -reče Rama.

-Ovi prokletnici nam bježe, -reče Dick Tomu dok su trčali za nama.

-A što si ti mislio? Da će mirno čekati da ih ubijemo? -odvrati mu Tom.

-Hej, prokletnici, stanite da popričamo. Nećemo vam ništa, -dreknu Dick za nama i ispali dva metka u našem pravcu. Oba su metka fijuknula iznad naših glava, odlamajući jednu granu iznad nas.

-Tko su ovi luđaci, -doviknu mi Rama, koji je trčao usporedo sa mnom na par koraka od mene.

-Objasniti ću ti sve kasnije. A sada štedi dah. Moramo im nekako uteći. Kako smo trčali kroz šumu počeli smo ulaziti u nekakvo močvarno područje, jer je baruština bilo svugdje oko nas, a čvrstog tla sve manje. Pokušavali smo trčati po zemlji, ali nekad smo morali zagaziti u vodu i do koljena da bismo je pregazili. Ona dvojica su trčala za nama nekih pedesetak metara iza nas i još uvijek su pucali po nama.

-Prokletnici, još će nam uteći, -reče Dick Tomu.

-E ovaj puta neće, to ti ja jamčim, -odvrati Tom.

-Onda moramo biti brži, jer ovi trče kao gazele.

-Trči ti brže, ja ne mogu, -reče Tom gotovo isplazivši jezik.

-Trčao bih, kad bih mogao, -odvrati mu ovaj.

Rama mi nakon nekog vremena, sad već pomalo malaksao od trčanja, reče;

-Znaš, možda bismo se trebali negdje sakriti, leći u neku baruštinu i disati na trsku, dok ovi ne odu. Ovako nećemo moći još dugo.

-Ma ne fantaziraj, Rama. Trči koliko možeš. I oni se jednom moraju umoriti.

-Da, osim ako se mi ne umorimo prvi.

-Daj sve od sebe. Znam da te boli rame, ali radi nam se o glavama.

-U redu. A da se razdvojimo? Tako će nas teže uhvatiti, -predloži Rama.

-Pa, ne znam, -zamislih se. -Možda.

-Hajde da napravimo tako. Ti trči lijevo, a ja ću desno, pa ćemo vidjeti što će biti.

-U redu, -rekoh. -Napravimo tako, -i obojica krenusmo svatko na svoju stranu.

-Razdvajaju se. Što ćemo? -upita Dick Toma. -Da pustimo onog drugog i da idemo obojica za Smithom? A ovom drugom ćemo kasnije presuditi.

-Bar jednom da si rekao nešto pametno, -reče Tom. -Može, idemo obo- jica za Smithom.

Ja sam se na trenutak osvrnuo iza sebe da vidim što se događa, jesu li se ona dvojica razdvojila i svaki krenuo za jednim od nas, ali na moje za- prepaštenje obojica su trčali za mnom.

-Dovraga, sad sam nastradao, -pomislih. -Stići će me, -i potrčah još brže, koristeći zadnje atome svoje snage. -Moram im pobjeći. Moram. Ne želim ovako glupo skončati.

Tom i Dick su mi sada bivali sve bliže, ali pucnjevi su utihnuli.

-Nemam više metaka, -reče Tom Dicku.

-Ni ja, -odvrati ovaj. -No svejedno, presudit ćemo mi njemu i bez metaka, samo da ga uhvatimo.

Tada sam u jednom trenutku posrnuo, saplevši se o jednu granu, ali sam se brzo uspravio, no ovi su mi već bili sasvim blizu. Pokušah potrčati bočno, prema vodi i trstiku, da se tamo sakrijem.

-Gledaj, skrenuo je u stranu, -dobaci Tom Dicku. -Presjeci mu put.

Dick potrča dijagonalno, kraćim putem prema meni, dok je Tom malo zaostao. U tom trenutku začuh Dickov usklik;

-Tom, pomozi.

Tom neodlučno zastade na trenutak, a ja sam nastavio trčati.

-Tom, za boga miloga, dolazi ovamo i pomozi mi.

-Čekaj da prvo sredim onog gada, -doviknu mu Tom.

-Ma pusti sad njega. Upao sam u živo blato. Izvuci me odavde.

Tom na trenutak stane, odvagujući što da učini, a zatim krene prema Dicku.

-Prijatelju, pomozi mi. Izvuci me odavde, -ječao je Dick.

-Pa dobro, samo, ispruži mi svoju ruku što više možeš.

-U redu, reče Dick malo ohrabreno. -Legni na tlo, oprezno mi se približi, a zatim mi pruži svoju ruku, da je mogu dohvatiti.

Tom priđe polako i oprezno, i učinivši onako kako mu je Dick rekao legne na tlo, na sam rub blatnjave jame u koju je Dick upao, i pruži mu ruku.

-Hajde, prijatelju, ispruži ruku da je dohvatim, -reče Tom, na što se Dick upro iz sve snage i i ispružio prema njemu svoju desnu ruku koliko god je mogao.

Tom ga je primio za ruku, to jest za šaku, i rukovao se sa njim, na što je Dick širom razrogačio oči.

-Zbogom, prijatelju. Izgleda da se ovdje naši životni putovi razilaze. Samo da znaš, nikad mi se nisi osobito sviđao. A nakon što si me onaj zadnji put izudarao, postao si mi potpuno mrzak, -to mu je rekao i povukao je svoju ruku natrag, ali Dick ju je zgrabio brzinom munje i silovitim je trzajem povukao Toma ka sebi, u blato.

-Ako idem ja, ideš i ti, proklet bio, -rekao je Tomu, koji je i sam već do pojasa propao u živo blato batrgajući se, ali što se više koprcao to je brže propadao.

Ja sam se sakrio u trstiku čekajući što će se desiti, ali nakon onog Dick- ovog vriska nisam više ništa čuo.

-Dobro, za sada ću se pritajiti ovdje, pa kad odu potražit ću Ramu i obojica ćemo nestati odavde.

Prošlo je već sat vremena kako sam čamio među trskom, ležeći u vodi, dok mi je samo dio glave bio iznad vode, tek toliko da mogu disati, a zatim shvatih da je možda vrijeme da ustanem i pokušam pronaći Ramu.

-Ona dvojica su sigurno već dovoljno odmakla. Sada bih već trebao biti na sigurnom, -pomislih.

I ustadoh iz vode, sav mokar i pun vodenih trava po svojoj odjeći, koje sam pokušao poskidati sa sebe, a zatim krenuh u pravcu u kojem sam zadnji put vidio Ramu da trči.

-Možda se i on negdje pritajio, pa je još u blizini, -pomislih. Kako sam se ustao začuh Ramu kako mi dovikuje;

-Hej, John, ovamo, -čuo sam mu glas i krenuo prema njemu.

Rama je stajao nekih dvjestotinjak metara od mene. Kad sam stigao do njega rekao je;

-Stani, oprezno, prijatelju. Živo blato. Nemoj ugaziti u njega. Obiđi ga i dođi ovdje do mene.

To sam i učinio, a onda uz samu blatnu jamu ugledah šešir kako leži na zemlji, i naočale pokraj njega. I tada prepoznah Tomov šešir i Dickove naočale.

-Izgleda da su tvoji prijatelji ovdje unutra i da ih je blato progutalo, - reče Rama.

-Pa, nisu mi baš prijatelji, kao što si i sam mogao zaključiti. Ali čini se da si u pravu. Sad su vjerojatno obojica u paklu, i to zajedno za čitavu vječnost. Bili su to pravi gadovi, znaš?

-Kako ti kažeš. Ti ih poznaješ bolje nego ja. Ali ipak, možda nisu za- služili ovakvu sudbinu, -reče Rama pomalo razočarano.

-Bah, možda i nisu, ali tko smo mi da sudimo o tome? A onda, bolje oni nego mi, zar ne? Napravili su ti sasvim lijepu rupu u ramenu. Misliš da bi sve ostalo na tome i da bi nas pozvali na sladoled da su nas uhvatili?

-Možda si u pravu, -reče Rama. -Možda si u pravu. Možda je ipak bolje da su stradali oni nego mi. Ali što si im to skrivio da su te htjeli ubiti? Jer to su htjeli, pretpostavljam.

-Da, čini se da su htjeli napraviti upravo to. Nisam znao da će me slijediti iz Venecije sve dovde.

-Iz Venecije? Pa onda su prošli pola svijeta za tobom. Što si im to uradio da si ih toliko razljutio?

-Eh, to je duga priča. Ispričat ću ti je drugom prilikom, kad se malo saberemo. Nego, daj da ti pogledam to rame. Trebao bih ti povezati ranu, da ne iskrvariš, a onda do prvog naselja po liječnika, da ti izvadi taj metak iz ramena. Nadam se da ti nije slomio kost.

-Mislim da nije, -reče Rama pipajući si rame. -Boljelo bi mnogo više da je kost slomljena.

-Onda u redu, -rekoh i strgnuh rukav sa svoje košulje, koji sam rasparao na dva dijela i podvezao mu ranu, da ne krvari.

-Iz ovoga smo se dobro izvukli, na svu sreću, -rekoh. -A ova dvojica nas sigurno više neće gnjaviti. Bar pretpostavljam, osim ako ne uskrsnu i nas- tave nas proganjati.

-U to baš nekako i ne vjerujem, -reče Rama osmjehnuvši se. -Da, iz ovoga smo se dobro izvukli. 

*

Slijedeći dan naišli smo na naselje u kojem smo pronašli doktora, koji je sredio Ramino rame. Ostali smo ovdje još nekoliko dana, dok se Rama nije malo oporavio. Tada nam je obojici bilo jasno da se naše druženje približilo kraju.

-Kuda ćeš dalje? -upitah Ramu.

-Vratiti ću se kući. A ti?

-I ja. Za mene nema drugoga puta. Moram se vratiti i konačno postaviti sve stvari u svom životu na njihovo mjesto.

Idući dan oprostili smo se jedan od drugoga.

-Zbogom, prijatelju, -rekoh mu na rastanku. -Bilo mi je zadovoljstvo provesti sve ove mjesece uz tebe. Žao mi je što se rastajemo, no koliko god da si daleko, uvijek ćeš biti u mojim mislima.

-Dobro, -odvrati on.

Nakon toga otišli smo svaki u suprotnom smjeru. Udaljavajući se od njega još sam pomislio; -Tako sam se raznježio pri rastanku i rekao mu da će uvijek biti u mojim mislima, a on mi je na sve to rekao samo; -˝Dobro.˝

-Eh, -uzdahnuh.

Promislio sam još jednom o svemu što me je na putovanju snašlo. Spoz- naja svega onoga što sam vidio i saznao malo me smirila, i više nisam toliko brinuo o budućnosti. Ipak, još je nešto nedostajalo da bih mogao reći da sam sretan. Još je nešto nedostajalo da bih bio potpuno ispunjen i zadovoljan. Nedostajala je ona. Sklopio sam oči i pred sobom vidio njen lik. Blistala je poput mjeseca, blistala je poput zvijezda. Oči su joj bile poput izvora planinske rijeke, lice joj je bilo poput zalaska sunca. Blistala je isijavajući ljepotu, ona koja je nakon toliko vremena ponovo donijela ljubav u moje srce.

Ovaj puta sam znao da bez ljubavi ne mogu.

*

 

Vratio sam se u grad na obali rijeke. Kada sam se oprostio sa Ramom potražio sam najbliže mjesto sa željezničkom postajom, sjeo na vlak i dop- utovao ovamo. Došao sam je potražiti. Tražio sam je na ulicama i trgovima. Osvrtao sam se, gledao oko sebe i išao svuda. Tražio sam je uz rijeku. Tražio sam je kroz dan i tražio sam je kroz noć. I nisam je uspio naći.

Posjetio sam i grob nesretnog Hakima. Njegovi susjedi ispričali su mi što mu se desilo. Spomenuli su mi i neka dva sumnjiva tipa koji su se u vrijeme njegovog ubojstva raspitivali o meni, pa sam lako zaključio da su Tom i Dick odgovorni za Hakimovu smrt. Znao sam da je Hakim platio glavom zbog mene i osjećao sam silnu krivicu zbog toga, ali više nisam mogao učiniti ništa po tom pitanju. Odnio sam mu veliki buket cvijeća na grob i zamolio ga da mi oprosti zbog svega, a jednom, kad se ponovo sretnemo u slijedećem životu, obećao sam mu da ću mu se iskupiti zbog ovoga.

*

Odlučio sam pri svom povratku posjetiti mudraca u planini. Želio sam ga vidjeti još jednom, ispričati mu o onome što sam na putu vidio, i onda se i s njim konačno oprostiti.

Kad sam već bio nadomak njegove kolibe osvrnuo sam se oko sebe, pogledao još jednom šumu, plavo nebo, drveće i travu. Prošao sam kraj ri- jeke kojoj sam se toliko divio, i u srcu sam se počeo opraštati sa svima njima. Znao sam da ću ih napustiti i otići u jedan drugačiji svijet, u kojem nema toliko ljepote. Znao sam da ću napustiti mjesta na kojima sam bio sretan i da ću otići u svijet iz kojeg sam pobjegao prije dvije godine.

Što će me tamo dočekati? U meni je još bilo toliko pitanja i toliko strepnje, ali znao sam da se moram tamo vratiti. Moram se suočiti s onim od čega sam bježao i otpustiti svoju prošlost, a s njom i onu bol koju sam od tamo ponio sa sobom. Osjećao sam se dovoljno snažnim da se suočim sa tim izazovom i nisam više želio bježati.

Dok sam prilazio kolibi ugledao sam svog prijatelja jogija koji je stajao ispred nje. I on je tada spazio mene. U tom trenutku na licu mu se pojavio osmjeh. Prišao sam mu i pozdravismo se, stegnuvši snažno jedan drugome ruku.

-Stigao si? -upita me on, ne skrivajući svoju radost zbog ovog susreta. - Znao sam. Očekivao sam te.

-Znali ste?

-Da. Već neko vrijeme sam to osjećao. Pretpostavljam da si pronašao ono što si tražio.

-Pronašao sam.

-Dođi. Uđimo unutra pa ćeš mi sve ispričati, -rekao je.

 

*

 

Te noći kod jogija u planini usnuo sam neobičan san. Krenuo sam na dug put, a da nisam znao ni zašto, ni kamo sam se uputio. Išao sam tek tako, jer sam imao potrebu da krenem. U srcu mi je bila tek nejasna slutnja. Osjećao sam da ću otkriti cilj puta tek kad mu stignem na kraj.

Hodao sam neumorno vrlo dugo, bez zastajanja. Prolazio sam putovima kroz brda i nizine, prateći jednu te istu stazu, kojoj se ponekad gubio trag. Nekad bih izgubio pravac kretanja, zastao, ogledao se oko sebe i zatim krenuo nasumce naprijed, i opet nakon dužeg vremena došao na tu istu stazu, koja se odjednom pojavila tamo gdje je nisam očekivao. Pojavila bi se takoreći niotkuda, bez ikakvoga smisla, i vodila dalje dok joj se ponovo ne bi izgubio trag.

No idući dalje opet bih nakon nekog vremena stigao do staze, kao da je na neki čudan način ona pratila mene, a ne ja nju. Činilo mi se ponekad kao da kuda god išao i koliko god gubio smjer jednostavno ne mogu skrenuti s nje i zalutati, jer ona bi se uvijek iznova pojavljivala preda mnom. Čak sam s vremena na vrijeme pokušao namjerno krenuti u potpuno drugom pravcu, zatim sam išao u krug ne gledajući kuda idem, bez ikakvoga pokušaja da se orijentiram u prostoru. I gle, opet bih izašao na tu istu stazu, koja je čekala na mene i uvijek se pojavljivala preda mnom gdje god se ja zaputio.

Nakon dugog i iscrpljujućeg hoda najednom me zabljesnu misao. Rasvijetli mi se tada da koliko god lutao i koliko god puta se izgubio, sa svog puta ne mogu skrenuti, jer kojim god smjerom išao, idem pravim putem.

Na neki čudan način dok sam nastavljao ići naprijed, vođen nejasnim porivom, počeo sam zamjećivati jednu čudnu nelogičnost, nešto što me isprva vrlo iznenadilo. Dok sam hodao stazom bez kraja, koju nisam mogao napustiti, jer me ona jednostavno nije puštala od sebe, na tren mi se učinilo, a kasnije se to ponavljalo sve dok utisak nije postao trajan, da nisam ja taj koji se kreće. Učinilo mi se da iako se čini da prolazim različitim predjelima, kroz šume, preko brda i kroz doline, ustvari stojim na istom mjestu i da se ni za centimetar nisam pomjerio od trenutka kad sam krenuo na put. Stekoh dojam da mi se pričinjavalo da hodam. Oku se činilo da se krećem kroz prostor, jer se sve oko mene pomicalo. Promicalo je drveće kraj mene, promicale su rijeke, brda se činila bliže nego ranije, ali sve je to bila varka. Sve ono što me okruživalo učinilo mi se poput niza oblika koji su se slili u jednu zraku, poput rijeke oblika i predmeta koji nemaju svoju materijalnu dimenziju, već su samo slike. Sve se to bilo pretvorilo u dojam, u nešto posve beztvarno i postalo niz slika koje su se slile u jednu, a ona se ulijevala u mene.

Upijao sam tu sliku u sebe gledajući u nju i shvatih da dok hodam u stvari stojim cijelo vrijeme, a svijet utječe u mene. Kao da sam ja bio ono što opstaje u prostoru kao jedina njegova nepomična točka, dok se svijet u mene ulijeva poput projekcije, poput trodimenzionalne slike, koja nije ništa drugo nego privid.

Upitah se tada da li je moguće da je čitav svijet, sa svim stvarima u njemu, samo privid, dok su boje, koje oblikuju stvari, i kontrasti tih boja ono što stvara iluziju dubine prostora i njegove plastičnosti. Da li je smještaj mene u prostoru tek zabluda? Je li moguće da je sve ovo samo varka uma? Kako bi to bilo izvedivo?

No sjetih se sada da i na TV ekranu, koji je dvodimenzionalan, pogledom uranjam u slike na njemu i doživljavam ih kao nešto trodimenzionalno, jer oko to tako tumači. Gledajući u te slike vidio sam trodimenzionalni ambijent u kojem stvari imaju točno onakav prostorni odnos i raspored kao u stvarnom svijetu oko mene. Sve sam to mogao u potpunosti doživjeti kao da se stvarno događa u prostoru, a ne samo kao nešto smješteno na ravni ekran, sa likovima koji se kreću gore-dolje po njemu.

Javi mi se tad luda zamisao. Što ako je i svijet oko nas, sa svim onim što nas okružuje i što nam se čini kao prostorni raspored u trodimenzional- nom svijetu, ustvari samo slika koja je poput slika na filmskoj vrpci snimljena na vrpcu našeg uma i vrti se pred nama, ostavljajući dojam dubine prostora? Što ako su ljudi i predmeti oko nas ustvari trodimenzionalna projekcija slike koju proizvodi naš um i ono što se čini da je izvan nas ustvari dolazi iz nas samih? Svaka stvar u svijetu koji nas okružuje postoji istovremeno i van nas i u nama, u obliku njene slike reflektirane u naš um. No što ako slike u našem umu nisu odraz vanjskih stvari, već su stvari iz svijeta oko nas odraz slika koje postoje u nama?

San se nastavio na još čudniji način, jer dok sam hodao po stazi koja mi se učinila nestvarnom kao i svijet oko mene, sad se nebo počelo smračivati.

Noć je stizala. Zvijezde su bile na nebu, ali ta je noć za mene bila kao dan. Ništa se nije promijenilo. Noć je blistala poput dana. Nije bilo nikakve razlike. Noć i dan sad nisu više bili dva različita pola jednog te istog dana, tamni i svijetli. Tama i svijetlost bili su tek privid, tek razlika u bojama koje prekrivaju jedan te isti svijet, onaj unutrašnji svijet duše, koji iz sebe isijava svijet koji smatramo vanjskim i njegov sadržaj čini oku i umu različitim.

Probudih se iz ovog sna pun čudnih dojmova i prepričah ga jogiju, a on mi na to reče;

-Što je noć i dan, što je gore i dolje, i tamno i svijetlo, do tek oku različiti odsjaj onog što je samo prividno različito, a ipak je jedna cjelina, veliko Jedno iz kojeg potiču stvari, oblici, bića i svjetovi. Čudan si san imao. Sad pokušaj s dojmovima koje si prikupio iz sna promotriti ovaj svijet. Možda ćeš ga vidjeti istim kakvim si ga doživio u snu, kao projekciju koja se odvija na platnu tvoga uma i pred tvojim očima stvara dojam prostornosti, i približiti ćeš se prirodi Maye. Zaista si imao zanimljiv san.

Otišao sam nakon toga na rijeku, promatrao svijet oko sebe i dodirivao zemlju i drveće. Dojam je bio tako stvaran. Doista se svijet oko mene pričinjavao stvarnim. Sve sam mogao opipati. Zemlja je bila ispod mene, nebo iznad mene, drveće s moje lijeve i desne strane. Prostor je bio tako stvaran.

Dojma iz sna je nestalo, jer opet sam bio u svijetu gdje postoji prostor, gdje je sve bilo na svom starom mjestu i sve je bilo onakvo kakvim sam ga i prije vidio. No onda mi na tren nešto zabljesne pred očima i sve oko mene što vidim i držim stvarnim pričini mi se kao san.

Taj trenutak zabljesnuo je poput munje i jednako brzo nestao. Uzdahnuo sam, opustio se, pustio mislima da zgasnu u mojoj glavi i zagledao se u onu bistru modrinu ispod mojih nogu.

-Eh da, tko zna, možda je sve ovo doista samo san? Možda je taj san toliko stvaran da i ne uviđam da je samo san?

 

*

 

Ostao sam kod jogija nekoliko dana. U tom vremenu ispričao sam mu sve ono što sam na putu vidio i saznao. Ispričao sam mu o svim onim mjes- tima koja sam u međuvremenu obišao i o svim događajima koji su se usput zbili, i o trenutku kad sam poželio prekinuti potragu i odustati od svega, kao i o nastavku puta. Opisah mu i sve detalje one noći kad sam krenuo na put ka hramu, i trenutak kad sam ga pronašao, kao i sve što sam tamo vidio i čuo.

-Shvatio sam, -zaključih svoju priču ovim riječima, -da je u životu sve što postoji jednako važno i da je sve neophodno, jer dobro dolazi do izražaja uz zlo, svijetlo uz tamno, i veliko uz malo. I shvatih da su zlo, tamno i malo ono što uzdiže i naglašava svoje suprotnosti. Jasno mi je sad i to da Maya nije zabluda koju smo mi stvorili, već zabluda koja nam je dana, i da nije ovaj svijet zabluda, jer on zaista postoji i jednako je stvaran kao i svi drugi svjetovi, već je zabluda način na koji shvaćamo svijet i život. Možda je istina da je ovaj svijet ustvari naš osobi virtualni svijet i neka vrsta prividne stvarnosti, a mi sjedimo prekrštenih nogu u centru svemira i sanjamo život, ali su svi svjetovi takvi i svaka je stvarnost iste takve prirode.

-Znam sad i to, -rekoh mu, -da se na put ne kreće zato jer je to kazna za nešto što smo zgriješili ili posljedica naše zavedenosti ovozemaljskim stvarima i užicima, već zato što put postoji oduvijek i mora se prijeći od početka do kraja.

-Eh, da, -odgovorio je jogi na to. -Ne postoji želja koja je jača od želje za znanjem, od želje da se vidi i osjeti, da se sazna i spozna, da se utaži žeđ srca i da se da neki smisao životu. A taj put je dug, vrlo dug. Ali je li to važno? Ako je čovjek oduvijek tu i neće nestati, vremena tada ima dovoljno. Sve u svoje vrijeme. Ništa se ne događa prije nego što sazru uvjeti za to. Ako se netko do sada nije probudio, probudit će se jednom u budućnosti, a sve dotle tjerati će ga želja za znanjem, ljubavlju, posjedovanjem ili nečim drugim. I to će trajati dok se žudnje njegovog srca ne ostvare, jer nešto se želi dok se to ne dobije, a onda je čovjek spreman krenuti dalje.

-I u tome smo svi isti, zar ne? -upitah.

-Da, jer svi u životu dobivamo jednako, a ako je netko sada tu, jednom će biti negdje drugdje, gdje ima više ljubavi i sreće. I ta će sreća morati biti onoliko jaka koliko je jaka bila njegova nesreća. A koje je to mjesto, je li to raj ili možda neki drugi svijet, tko zna? Put je isti za sve, tako da će svatko upoznati i ta mjesta. A hoće li to biti danas ili sutra, zar je bitno? Svaki će čovjek na kraju stići do prosvjetljenja, bez izuzetka, i čovječanstvo će stići do zlatnog doba. Bio si dakle u Hramu mudrosti. Vidio si lica Božice mudrosti.

-Božice mudrosti? -zapitah iznenađeno. -Ne razumijem.

-Božica mudrosti, -odvrati on -pojavljuje se u deset oblika, kao deset različitih božica. I sve one su razni oblici velike Božice, one koja predstavlja kreaciju na svim razinama. Ona je ta koja te vodi, ona je ta koja te potiče i uči. Ona ti otkriva tajnu vječnosti i beskonačnosti. Već si je sreo jednom ranije.

-Ja? Kada?

-Sjetit ćeš se. No još uvijek nisi stigao na kraj svoga puta. Vidio si mnogo, ali možeš i više od toga. Znanje koje si primio možeš zaživjeti kroz ljubav.

-Možda i hoću, jednog dana.

-Vjerujem da hoćeš. I još nešto. Neke stvari su ti se pojasnile i postale bistrije nego ranije, -dodao je. –Ipak, ne zaboravi, što god da otkriješ i spoz- naš, sve je to već spoznato i otkriveno, ne jednom, nego stotinu i tisuću puta. Shvatit ćeš to ako pročitaš svete knjige koje su napisane prije tko zna koliko tisuća godina. Zato se ne može otkriti ništa novo, jer sva su znanja već odavno spoznata.

-U to sam se već i sam uvjerio, -rekoh.

-Tim bolje.

-No unatoč svim mudrim mislima koje se mogu izreći riječima, i unatoč svim dubokoumnim spoznajama o životu, prava mudrost ne leži u umnim riječima. Prava je mudrost u tome da se poštuju tuđi osjećaji i tuđi stavovi, kao i tuđi životi, bez obzira o kome se radilo. Prava je mudrost u tome kad se čini dobro drugima nesebično i u svakoj prilici, i u poštovanju i ljubavi prema svakom čovjeku i svakom živom biću.

-Potrudit ću se zapamtiti ovo.

Ispričao sam mu i o onom trenutku kad sam Ramu vidio na onako neobičan način, kao nekoga tko na ovom svijetu postoji baš zbog toga da razriješi neke moje dvojbe i donese mi potrebne odgovore, na što mi je jogi rekao;

-Ako sudbinu shvatiš kao nešto u što si stavljen rođenjem i kao nešto što ti je dodijeljeno, ne tvojom vlastitom voljom, ali s nekim ciljem, tada sve ono što te snalazi u životu ima neku svrhu. I doista, znajući da je život fantastično uređen sustav u kojem su svi putovi utvrđeni, zapanjujuće je koliko se stvari, koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s tobom, događa zbog tebe osobno. Jer tada svaki trenutak koji si doživio treba da ti da nešto određeno, da te uputi u određenom pravcu i time usmjeri dalje kroz život, i da nešto ostavi u tebi i nečemu te nauči. Čudesno je da kad saznaš nešto važno o životu i čuješ nešto što u potpunosti preoblikuje tvoj način razmišljanja, shvatiš da je to nešto iz svijeta bilo baš tebi upućeno, zbog tebe stvoreno i osmišljeno. I divan je osjećaj shvatiti da neke knjige koje te vode kroz život i pokazuju ti kako razmišljati i pronaći odgovore, i koje su nastale prije mnogo stotina godina, ustvari postoje upravo zbog tebe. I da im je cilj nastanka između ostaloga bio upravo taj da se obrate tebi osobno, i da nisi na njih slučajno naišao, već su one pronašle tebe.

-Čudesno je znati, -nastavio je, -i da se prirodne pojave ponekad poklope na taj način da ti privuku pažnju i da ti nešto pokažu, i da se sile neba i zemlje u tom času ujedinjuju u svojoj igri zato da te dirnu, očaraju i pokažu ti svoju ljepotu. Ništa u životu ne stiže slučajno do tebe, ni jedna misao, ni jedan prizor, ni jedna osoba. Sve to stiže do tebe da ti nešto da, da ti na nešto ukaže. Kad bi svatko od nas znao koliko toga se u ovom svijetu događa upravo zbog njega i da cijeli svemirski poredak zvijezde postavlja na svoje mjesto zato da bi on kroz sve to dobio nešto, pa makar i samo jedan divan zalazak sunca, koji će ga uvjeriti u to da na ovom svijetu ima i lijepih stvari, čovjek se ne bi osjećao tako nevažnim i zaboravljenim. Osjetio bi tada da je on doista taj zbog koga se stvari u svijetu događaju i da je on taj kojem se život time obraća. Jer kroz sva djela ljudi govori nam život. I nismo mi produkt događaja u svijetu već se oni odvijaju zbog nas, da nas oblikuju ljudima kakvi trebamo biti, da ispunimo svoju ulogu i damo svoj pečat svijetu, da bi ljudska vrsta jednom stigla tamo kamo treba stići.

*

Stigao sam kući u rane jutarnje sate jedne maglovite jesenje zore. Odmah kako sam izašao iz vlaka osvrnuo sam se oko sebe. Zapahnula me je svježina jutra, a s njom i neka tiha, nejasna sjeta. Kako je davno bilo kad sam ovo mjesto vidio zadnji put. Krenuh potom polako kući gledajući kroz polutamu koja me je okruživala, a čitavim putem pratila me je ova pomalo zlokobna magla. 

*

Tog istog popodneva izašao sam u grad. Hodao sam brzo jer se noć već primicala. Želio sam stići do rijeke u trenutku kad sunce zalazi i diviti se preobrazbi dana u noć. Malo kasnije stigao sam nadomak rijeke i zastao, ozarena lica gledajući kako se svijet oko mene mijenja. Stajao sam ondje neko vrijeme, a zatim sam produžio dalje. Prolazio sam kroz gomilu i zagledao se u lica ljudi, tražeći među njima neko poznato lice. Gledao sam u njih i pomislio;

-Bože moj, većina njih su gotovo upola mlađi od mene.

Sjetih se onih vremena kad sam i sam bio njihovih godina, kad su ulice vrvjele ljudima, a život je ključao na njima. Sjetio sam se svih onih lijepih djevojaka koje sam tada sretao, svojih ljubavi i svojih starih poznanika. Pomislih, možda sretnem nekoga od njih. Osvrtao sam se, na tren bi mi se učinilo da vidim nekoga poznatog, ali ne. Prevario sam se. Nije to nitko koga znam. Produžih stoga dalje.

Neko sam vrijeme još šetao među njima, nije međutim nailazio nitko koga bih znao.

Prošlo je još neko vrijeme, ali ništa, nisam sreo nikoga koga bih prepoznao. Srce mi je polako preplavila tuga. Osjetih se beskrajno usamljenim među svima njima. Što ja to tražim ovdje? Ionako me nitko od ovih ljudi ne zna. Prošlo je toliko vremena. Kako bi me itko od njih i mogao znati. Osjetih se dalekim i odvojenim od njih. Možda nisam ni trebao izaći večeras.

Tada se u meni probudio drugi osjećaj. Gledao sam parove oko sebe.

Svatko ima nekoga, a ja...

-Mora da upadam u oči ovako samotan, -pomislih nakon svega, i počeh sve više tonuti u dubinu i zaranjati u svoje misli, izdvajajući se duhom iz okolnoga svijeta. No iz misli me tada prene nečiji smijeh. Prema meni se iz suprotnog smjera približavalo neko društvo. Jedan za drugim prolazili su kraj mene, smijali se i čavrljali jedni s drugima. I nitko od njih se nije osvrnuo na mene.

Još sam neko vrijeme šetao među njima, i shvatih na kraju.

-A ja sam mislio da upadam u oči zato što sam sâm, -pomislih nakon svega. -Ta nitko me i ne primjećuje. Za njih i ne postojim. Čini se da se ništa nije promijenilo otkada me nije bilo.

Nasmiješio sam se, stavio ruke u džepove, bacio posljednji pogled ka gomili i otišao u noć. Svijetla su se razlijevala po površini vode, noć je imala tako omamljujući sjaj. Sutra će svanuti novi dan, ali za mene će sve ostati isto. I dalje ću zuriti u odbljeske na vodi, stran ovom gradu, šećući sasvim sam. 

*

Idućeg dana u kasno popodne, dok je u zraku mirisala jesen, izašao sam u šetnju, u susret zalasku sunca. Dok su se oblaci mijenjali, isijavajući ljepotu na izdisaju dana, u meni se probudila tuga. Promatrao sam njihanje lišća na vjetru, raskošnu ljepotu nadolazeće noći i oblake rasute po nebu. I usred svog tog sklada iznenada sam se osjetio toliko usamljenim. Poželio sam biti negdje drugdje. Bilo gdje drugdje, samo ne ovdje.

* 

Jednog jutra ustadoh rano pun neke nade u srcu, s osjećajem da će se danas nešto desiti i da ću sresti nekoga tko će mi promijeniti život. Ta neobična živost koja mi je preplavila srce, s osjećajem veselja koje je sve više raslo, zadržala se u meni duže vrijeme. Krenuh stoga ponovo u grad. Stadoh obilaziti ulice i trgove i osvrtati se za ljudima. Tumarao sam dugo, gledao oko sebe i tražio, ali nitko nije naišao. Polet mi se stoga pretvorio u tugu i krenuo sam kući.

Bio je ovo jedan običan dan u mom životu, tako sličan mnogima koji su uslijedili nakon njega.

 

*

 

Jednog dana, ubrzo nakon svog povratka, pročitao sam u novinama vijest da je ekscentrični bogataš sumnjive reputacije, Joseph Cord, doživio moždani udar i da je smješten u jednoj privatnoj klinici u gradu, i čini se da neće još dugo s obzirom na ozbiljnost situacije.

-Znači, starom vragu su odbrojeni dani, -pomislih pročitavši članak.

Idućeg dana otišao sam mu u posjetu u kliniku i zatekao ga samog u sobi, bez ijednog posjetitelja, osim mene. Ležao je oduzeto na krevetu, iskrivljena lica sa bolnom grimasom, a oči su mu zurile u prazno, uperene u plafon.

-Cord, -oslovih ga. -Cord, čujete li me? Oči mu se tada okrenuše ka meni.

-Kako ste, gospodine Cord? Ustvari, to je hipotetičko pitanje, jer vidim da niste dobro.

Na to sam vidio užas u njegovim očima, pomiješan sa bijesom. Nije mogao govoriti, ali pogled mu je jasno kazivao što misli.

-Eto, opet se srećemo, stari, doduše nakon malo dužeg vremena. Jesam li vam nedostajao?

Na to stade ubrzano treptati i cijelo tijelo mu se počne grčiti.

-Po vašoj reakciji pretpostavljam da jesam. Moram vam reći da mi je pomalo žao što vas vidim u ovako jadnom stanju. Pročitao sam u novinama što vam se desilo. Informacije radi, ona vaša dva zaposlenika, one bitange Tom i Dick, e pa oni više nisu živi. Progutale su ih mračne močvare Indije. A onih 50 000 EUR-a što ste mi ih velikodušno poklonili, fino su mi poslužili. Mogao sam sasvim pristojno živjeti od njih duže vrijeme. A oni paketići sa heroinom, koje ste mi onako uvalili, pa ste me se poslije htjeli riješiti zauvijek, samo da znate, završili su u dobrim rukama. Zbog toga uopće ne morate brinuti. Nego, pustimo sad to. Moram vam reći da sam snimio sasvim lijepe fotografije na svojim putovanjima po Indiji i da ću objaviti monografiju. Možda vas pozovem na prezentaciju. Što kažete, hoćete li doći?

Na ovo se Cord počne bijesno trzati i pjena mu počne izbijati na usta.

-Dovraga, -pomislih. -Malo sam, izgleda, pretjerao. Uznemirio sam čovjeka.

-Sestro, -povikah na sav glas. -Sestro? Ima li koga? -izjurih na hodnik i počeh dozivati.

Tada iz obližnje prostorije izjuri jedna medicinska sestra i upita me što se desilo.

-Gospodinu Cordu je pozlilo. Pogledajte što je, molim vas. Ili pozovite doktora. Čini se da mu je loše.

Sestra je utrčala u sobu i kad je vidjela u kakvom se stanju nalazi pacijent odmah je izjurila van i zavikala;

-Doktore! Doktore! Cord, loše mu je. Dođite odmah. A vi, -reče obraćajući se meni, -sada idite. Ne smijete biti ovdje dok ga obrađujemo. Čini se da mu je stanje ozbiljno. Hvala što ste me pozvali na vrijeme. Doviđenja, -reče gurajući me pred sobom jednom rukom.

Te iste večeri Cord je umro. Srce mu je otkazalo unatoč naporima liječnika da ga ožive. Pročitao sam to sutradan u novinama.

 

*

 

Prošlo je već podosta vremena od mog povratka, a ja nisam upoznao nikoga. Stari znanci iščezli su, tek sam tu i tamo sreo ponekoga, pa onda opet ništa. Potonuh tako vremenom u onu istu tišinu i samoću od kojih sam nekoć pobjegao iz ovog grada. Opet su me pronašli i ovladali mnome. Ovladali su mojim danom i mojom noći. Uzalud sam saznao toliko toga, sad nisam imao s kim to podijeliti. Iako sam na svom putu naučio mnogo toga i promijenio se, sad mi je jasno da to shvaćanje u biti i ne mijenja mnogo toga. Svoja sudbina i svoj dio života moraju se proživjeti. Kroz njih se mora proći. Ne postoje prečice, ni skretanja sa puta. I opet sam bio sam i čekao da tome već jednom konačno, za sva vremena, dođe kraj.

Strašan je to bio teret, i strašna kušnja, sva ta samoća. Dvije su godine prošle od mog povratka kući, a ja i dalje nisam mogao biti sretan. Čak se činilo da je sreća sve dalje od mene, umjesto da mi bude bliže.

 

*

 

Vrijeme mi je protjecalo u samoći i ja sam malo po malo počeo spuštati glavu i obarati pogled dok sam prolazio gradom. Prestao sam gledati oko sebe i postajao sam sve povučeniji i zatvoreniji u svoj svijet. Sve ljepote oko mene je nestalo.

Još jedanput sam postao svjestan toga kako moje trenutno raspoloženje može u potpunosti promijeniti svijet oko mene i pretvoriti ga u sumorno, mračno mjesto koje poput tamnice pritiska dušu, dok se u istom tom trenutku oko mene odvija čudesan prizor i traje divan sunčan dan s prekrasnim oblacima koji su lebdjeli na nebu. Sve ovo u trenu je prestalo postojati za mene sad kad su me ponovo počele pritiskati brige i tuga.

 

*

 

Tjedni su tako prolazili u tišini i ja sam počeo sanjati o povratku ljepote koju sam nekoć mogao vidjeti. Gdje su sada one boje dana i noći koje su nekad dirale moje srce? Gdje je sada sva ta ljepota? Gdje je nestao onaj čudesni sjaj koji je blistao iz svakog kutka svijeta? Hoće li se jednom vratiti ili je zauvijek utrnuo? Stadoh tako prizivati protekla vremena i čeznuti za njima, a s njima prizvah i sjećanje na jedan davno minuli događaj.

Vratio sam se u mislima u prošlost, u razdoblje od prije petnaestak godina. Preda mnom je ponovo oživjelo sve ono što sam onda doživio, a vremenom sam to potisnuo iz svog sjećanja ne znajući tada pravi smisao onoga što sam vidio. Slike tog događaja počele su izranjati iz mog sjećanja.

Kada je sve počelo, ne mogu se točno prisjetiti. Možda su se stvari po- lako razvijale i postepeno me usmjeravale ka tome, a možda se sve naglo razbuktalo, najednom, bez uvoda i prijelaza, ali nakon noći u kojoj sam se sjedinio sa svojom sjenom svijet više nije izgledao isto kao ranije. Čitav se svijet promijenio, poprimio je drugačiji izgled i neki nadzemaljski sjaj.

I nije se samo oko mene sve izmijenilo. I u meni je sad sve bilo drugačije. Nije u meni više bilo mračnih misli i nespokoja. Svega sam toga bio lišen, sve je to nestalo kao odneseno nekom moćnom čarolijom. Ono što je nakon toga zaživjelo u meni bio je sasvim novi, meni dotad nepoznat osjećaj. Ispunjavala me je euforija nesputane sreće. Moćne struje ovog di- vnog osjećaja preplavile su me u potpunosti i svaki se raniji osjećaj na čudan način obrnuo u svoju suprotnost. Nije me sad više sputavala želja za skri- vanjem od svijeta, nisam više tražio zaklon od ljudi kod svoje kuće. Izašao sam na ulice grada, tjerala me je van ta nova sila koja je zaživjela u meni.

Počeo sam lutati ulicama i promatrati ljude. Obišao sam mnoga mjesta i divio se ovoj promjeni koja me dirnula i neobično iznenadila. Svijet je za mene najednom postao mjesto koje zrači čudesnom ljepotom iz svakog svog ugla. Ta je ljepota bila toliko intenzivna da je mjestima na kojima bih se za- tekao davala nestvarno, gotovo bajkovito ozračje, poput sna koji se odigrava pred mojim očima u svijetu budnosti. Pa ipak, ovaj doživljaj je bio stvaran. Dok sam hodao ulicama taj je osjećaj postajao sve snažniji, dok me nije u potpunosti obuzeo. Kuda god bih išao, kud god bih pogledao valovi ljepote zapljuskivali su me sa svih strana. Čudesna je bila igra boja kojima je zračio svijet oko mene. Čudesno je zračilo nebo, i drveće i rijeka. Čudesno je blistala trava pod mojim nogama. Svijet se skupio u jedinstvenu sliku, a ja sam lebdeći plovio kroz njega.

Gotovo da nisam ni gledao tjelesnim očima, koje svuda vide razlike i razdvojenost, očima koje ne mogu pojmiti da je sve na ovom svijetu od iste građe. O ne, gledao sam tada drugačijim očima. Sve što me je okruživalo bila je jedna jedinstvena cjelina. Svijet je disao kao jedan, a ja nisam bio nešto što je izdvojeno iz njega. I ja sam mu pripadao, bio sam stopljen s njim, kao da sam misaona i duhovna projekcija tog svijeta, ili kao da je on moja vlastita unutarnja projekcija. Ljudi oko mene poprimili su u mojim očima sasvim drugačiji izgled. Materijalni svijet za mene je prestao postojati. Sve oko mene bilo je nešto poput hologramske projekcije, nešto lišeno svake tjelesnosti, kao da je dio istog duha ili iste duše.

Vrijeme je stalo. Za mene je postojao samo jedan trenutak, koji se razvlačio u beskraj, a misli su mi bile jedno s tim trenutkom. Misli su mi bile jedno sa svijetlima dana i svijetlima neba, sa oblacima i bojama koje su zračile iz predmeta i mijésta. Plovio sam kroz jedan sasvim drugačiji svijet. Dan je polako prolazio, ali prolazio je tek prividno, i pretvorio se u jedan neprolazni trenutak u kojem se sažela sva ljepota jednog meni dotad nepoznatog svijeta.

S mog duha spala su sva ograničenja. Sve što me je okruživalo bilo je dio iste priče, satkano od istih niti, a ja više nisam bio netko tko je svakog trenutka stariji za sekundu, niti je ono što me je okruživalo bilo nešto starije iz trenutka u trenutak, nešto što će proći i izgubiti se u prošlosti, prekriveno velom zaborava. Na trenutke sam počeo osjećati vječnost i neprolaznost tla po kojem hodam i besmrtnost ljudi koji poput slika ulaze u moj vidokrug i izlaze iz njega, a i vječnost svega onoga što je bilo tu oko mene.

Osjetio sam se besmrtnikom i imao sam dojam kako hodam po mramorom vječnosti popločanom podu hrama vremena, hrama koji obuhvaća čitav svijet, i puno više od njega. Hodao sam po ulicama koje su bile hodnici tog hrama i gledao u ljude koji su bili vječni. Promjene na nji- hovim licima i u njihovim srcima bile su promjene života samog, a život je bio beskrajan, vremenom neograničen. Taj je život bio drevno biće, drevnije od bilo čega što ljudski um može zamisliti, a pojavni oblici ovoga svijeta bili su misaone i duhovne tvorevine toga bića, zaogrnute prividom prolaznosti i materijalnosti.

Hodao sam kroz dušu božanstva. Osjećao sam i vidio to sasvim jasno, i svaki kutak te duše bio je nestvarno lijep. Ništa sada više nije bilo uobičajeno. Svako drvo zračilo je čudesnošću, svaki kutak prostora blistao je vječnošću i ljepotom. Hodajući ulicama grada otkrivao sam tu ljepotu na svakom koraku i osjećao nazočnost nečega uzvišenog svugdje oko sebe. Osjećaj je to koji u svom srcu zamijete vjernici koji na nekom svetom mjestu, u crkvi ili nekom hramu, osjete nazočnost božanstva, a ja sam njegovu nazočnost osjećao u svakom dijelu grada, na svakom trgu i u svakoj ulici. Život se probudio i procvao svuda oko mene. Na svakom koraku čuo sam pjesmu života i vidio njegov ples.

I hodajući gradom desilo se nešto još i čudnije od svega toga. Negdje u toku ovog dana ja sam prešao vremensku barijeru i dotaknuo i svoju prošlost i svoju budućnost. Postadoh tada svjestan toga da sam hodao ulicama i parkovima ovog vječnog Hrama već i ranije, ustvari da sam to činio oduvijek, od početka vremena, neumorno idući kroz stoljeća. Hodao sam kroz svoja sjećanja dalje, sve dalje, bez zastanka. Najednom, postao sam svjestan toga da je ovo jedan čudesan, nebeski, drevni grad, a da ja više nisam smrtno biće. U meni se probudila moja davno izgubljena i zaboravljena prošlost, ona se budila i izranjala iz sjene prošlih vremena. O da, bila je tu u meni, nosio sam je u srcu čitavo ovo vrijeme. Nosio sam u sebi sjećanja na svaki kutak ovoga svijeta, jer u svakom od njih već sam nekad bio.

I nije tu bio kraj svemu. Grad je svakim novim trenutkom zaživio nečim novim, što me sve više i više zaprepašćivalo.

U meni je, gledajući svu ovu ljepotu, počela rasti neka unutarnja toplina. Osjetio sam nježnost kako zrači iz ljudskih lica. Nisam više sudio o njima po vanjštini. Bila to tuga, sjeta ili radost na licima ljudi, za mene je ona bila samo san o ljubavi koji je prisutan u svima nama, san koji je svatko od nas potisnuo u sebe pod bremenom života, krijući ga od drugih ljudi pod krinkom ravnodušnosti ili grubosti. Bio je to san o ljubavi, onoj istoj koja se često, kada je nekome uskraćena, pretvara u nešto drugo. I svaki je čovjek žudio za njom, za tom ljubavlju, a do mene je dopirao odjek tog sna iz nji- hovih srca. Više me nisu mogli zavarati ni vlastiti osjećaji ni privid stvari. Jasno sam osjećao tu ljubav kako zrači. Vidio sam je u djetetu koje bezbrižno skakuće i u očima njegove majke. Vidio sam je u očima starca koji dostojanstvenim hodom kroči kroz život i u očima mladića i djevojaka u čijim srcima buja proljeće života. Gledao sam u sve njih, u sve te znane i neznane ljude, i znao sam da je život u meni onaj isti život koji oni nose u sebi.

Nekako sam počeo gledati pred sebe na jedan veoma poseban način. Prije sam uvijek uočavao pred sobom samo jednu jedinu stvar, jedan pred- met ili jedno jedino mjesto na koje bih usredotočio svoj pogled, dok bi sav okolni prostor ostajao van fokusa, zamućen ili potpuno neprimijećen. No sada sam gledao u mnoštvo, i to ne usredotočeno na jedno određeno mjesto. Gledao sam odjednom u sve ono što je bilo ispred mene. Gledao sam sve te ljude kako dolaze i odlaze u raznim smjerovima, i obuhvativši ih sve jednim pogledom počeo sam u pokretima svih tih ljudi uočavati neobičnu usklađenost. Svi su oni prolazili pokraj mene u točno određenom trenutku i pojavljivali se i nestajali iz mog vidokruga na neki predvidiv način, točno onda kad su se trebali pojaviti i kad su trebali nestati. Počeo sam uočavati neku neobičnu skladnost u svemu tome. Svi oni učinili su mi se odjednom povezani, kao da svatko od njih hoda usklađeno sa svima ostalima. Činilo mi se da svi oni klimaju glavom, okreću se, čine pokrete rukama i nogama na jedan vrlo poseban, neobičan način, kao da svi dišu, osjećaju, misle i hodaju u nekom ritmu koji je svima njima zajednički. Činilo mi se kao da ga svi osjećaju, i iako ne znaju svjesno za njega, tijela im ipak reagiraju na njega, kao da su mu potpuno podređeni, kao da je taj ritam vladao svima njima.

I ne samo da su ljudi u svojim pokretima bili međusobno savršeno sinkronizirani, već sam uočio i savršenu uklopljenost svakog predmeta, svakog mjesta, svake kuće i svakog drveta u ovaj ambijent, jer sve se nalazilo na onom mjestu gdje se trebalo nalaziti. Počeo sam uočavati savršenu simetriju stvari i njihovu međusobnu usklađenost. Sve što se kretalo i sve što je stajalo na jednom mjestu kao da je jedno s drugim bilo povezano na potpuno smislen i logičan način, i kao da je bilo dio iste cjeline. Svaki pokret svih ovih ljudi u gomili bio je vođen jednim zajedničkim uzrokom i učinilo mi se da se svi oni razdvajaju u prostoru potpunom geometrijskom i vremenskom usklađenošću jedni u odnosu na druge.

Promatrajući na ovaj način ljude i svijet oko sebe stekao sam dojam savršene usuglašenosti i savršenog reda kojim se odvijaju događaji oko mene. Svijet oko mene bio je podređen savršenoj geometriji, a pokreti ljudi, pravac njihova kretanja, trenutci dolaska i odlaska bili su poput nečega što se zrcali u ogledalu odjednom okrenutom na sve strane.

Kakav je to samo prizor bio!

U stanju duhovnog ushićenja koje me je uhvatilo pri pogledu na ovu savršenu tvorevinu ništa više nije bilo obično. Šum vjetra zvučao je poput najljepše melodije, povijanje grana na vjetru činilo se poput najljepšega plesa. Čitav je grad disao kao jedan, a njegov se dah širio svuda oko mene. Svaki je trenutak bio pun ljepote i ispunjavao me srećom.

U tim trenucima nestalo je prostorne odvojenosti između mene i svijeta i nestalo je prostorne i vremenske omeđenosti ovoga grada u svijetu. Hodao sam ulicama jednog novog grada, grada u kojem sam prepoznao i druge gradove. Mogao je to biti bilo koji drugi grad, bilo gdje u svijetu, no bio je on više od toga. Bili su to svi gradovi u jednom, a ja sam hodao kroz njegovu prošlost, kroz odbljeske prošlih vremena. Imao sam utisak da prolazim kraj palača Kineskih careva i da prolazim kroz dvorišta Maurskih dvoraca, ili da prolazim kraj američkih piramida iz vremena prije Španjolskih osvajanja. Hodao sam svijetom odavno zaboravljenim, onim koji se probudio i ponovo oživio u meni. Hodao sam kroz davnu prošlost, koja je bila prisutna ovdje i sada, u ovom času, u ovom divnome trenutku. Hodao sam kroz vječnost i hodao sam kroz beskraj. Gledao sam u lica koja znam već stoljećima, hodao sam drevnim gradom koji je u sebi nosio cijeli svijet. I sve što sam vidio, svaki prizor koji mi se ukazao, sve je to zračilo nekom neobičnom oštrinom, nekim unutarnjim sjajem i bistrinom. Nikad još svijet nisam vidio tako jasno, kao da je zračio nečim nebeskim.

Dan se polako gasio, a noć se budila. Noćna svijetla zaigrala su svoj ples. Upijao sam u sebe boje i zvukove noći, i prolazio ulicama i ulazio u dvorišta koja su pripadala jednom drugom vremenu. Gledao sam u nebo koje je bilo ljepše nego ikad prije. Oči mi se nisu mogle zasititi divotom. Toliko sam dugo čekao na trenutak sreće, a ovo je bilo više od toga, više nego što sam mogao sanjati.

Hodao sam obalom rijeke koja se stapala s nebom i gubila u noći. Svijetla u daljini nalikovala su na dragulje iz ogrlice oko vrata noćne ljepotice nebeskog lica, koje izranja iz tame, a zvijezde na nebu na bisere u njenoj kosi.

Ovaj grad više nije bio onaj koji sam navikao gledati. Ova je noć bila noć u rajskim vrtovima, a zvuk vjetra bio je nalik zvuku nebeske harfe. Ova je noć bila noć iz najljepše bajke, a dan koji joj je prethodio bio je dan iz najljepših snova.

Noć me je vodila dalje svojom rukom, usmjeravala me svojim putovima i odvodila na mjesta koja mi je željela pokazati. Lutao sam gradom ne osjećajući ništa osim sreće i ne vidjevši ništa osim savršenstva. Boje noći razlijevale su se po nebu i po rijeci. Svijetla u daljini zvala su me za sobom i vodila me svojim putovima kroz noć. Bila je ovo noć čarolije, čarolije koja je zračila na svakom koraku. Noć je svijetu dala magičnu ljepotu. Osjećao sam je i upijao u svoju dušu.

Bilo je ovo moje čudesno putovanje u svijet nebeske ljepote, koja je zamijenila svijet koji sam dotada viđao. Bio je to taj isti svijet, ali ljepši, puno ljepši, jer sad sam ga mogao vidjeti onakvog kakav je on doista, blistav i čudesan, satkan iz niti nebeske duše, sačinjen od niti božanskog sna. Sve u ovom svijetu bilo je zračenje te duše. Svijet je bio poput slike na platnu koja je jedna jedinstvena cjelina, a drveće i rijeka, oblaci i kuće bili su razdvojeni samo linijama koje ne razdvajaju stvarno, jer je ono što razdvajaju naslikano potezima kista iste ruke, nastalo iz iste vizije, nastalo iz istog sna. Vidio sam svijet ogoljen do čistoće, ogoljen do ljepote koju nisu zamućivali osjećaji poput tuge ili straha.

Krenuo sam tada još i dalje, daleko u noć, slijedio sam unutarnji glas kojem se nisam mogao oduprijeti, jer vodilo me je nešto puno snažnije od mene.

Novi je dan stigao nakon noći, a nakon ovog dana koji je protekao is- punjen čarolijom i ljepotom opet je stigla noć, noć koja me je me je vodila svojom rukom, dovevši me na čistinu podno golemoga stabla.

Noć sam proveo ondje zagledan u nebo i u zvijezde. Gledao sam u noćno nebo čudeći se ovom savršenstvu iznad sebe i pomislio u jednom trenutku da ove zvijezde nisu beskrajno daleko, već tu odmah iznad mene, kao da bih ih mogao dotaknuti dlanom kad bih htio. Mjesec je te noći bio pun i osvjetljavao je nebo i oblake iznad mene. Gledao sam u mjesec, a nebo je postalo poprište jedne dramatične, nebeske scene u kojoj su se oblaci uobličili u predivne žene. Preda mnom se na nebeskoj panorami počela odvijati veličanstvena predstava. Oko mjeseca su plovili oblaci koji su ličili na anđele i morske nimfe. Zemaljski svijet oko mene potpuno je iščeznuo, a zamijenio ga je onaj nebeski, iznad mene.

Nakon ovog nebeskog plesa počelo se događati ono najveličanstvenije od svega. Zagledah se u ovo golemo drvo iznad sebe i u odsjaje mjesečevih zraka koje su se lomile na njemu. I tada drvo kao da je oživjelo, jer se mjesečeva svijetlost prolamala kroz granje na izniman, neobičan način, oslikavši na granama još bez lišća jedan jasno prepoznatljiv blješteći ženski lik. Gledao sam u čudu u njega. Blistao je čistom, nebeskom svjetlošću dugo, dugo, možda i deset ili više minuta. Zinuo sam u čudu, ne skrećući pogled ni na trenutak, i onda se u jednom trenu ova slika počela prelijevati u drugu, mijenjajući oblik i oslikavajući u granju novi blješteći lik. Bio je to opet ženski lik, sa tijelom zaustavljenim u pokretu, malo drugačijeg stava od prethodnog lika. Jednako je sjala ova nebeska prilika kao i ona maloprije, gledajući s visoka u mene. I opet je to trajalo jednako dugo kao i maloprije, dok se na kraju i ova sjajna prilika nije promijenila u novu.

Gledao sam sve ovo više ushićen nego zbunjen, kao da sam očekivao ovaj susret, kao da sam svjesno išao ka njemu. I nastavilo se to još nekoliko puta, ukupno deset puta. Nebeska se svijetlost preda mnom u krošnji ovog stabla deset puta za redom uobličila u blistajuće žene. Smjenjivali su se preda mnom u granama likovi ovih predivnih žena, likovi boginja iz nebeskih svjetova. Jedna za drugom dolazile su i ukazivale mi se u svojoj raskošnoj ljepoti. Bile su to one, sad znam na što je mislio jogi u planini.

Drvo je pričalo svoju priču, pričalo ju je meni i otkrivalo mi tajne neba. One su dolazile smjenjujući jedna drugu, gledale me i svojim mi srebrnim zrakama dodirivale srce. Blistale su u noći, sjale iznad mene, nebeski svijet je bio poput bazena ljepote, i sva je ta ljepota utjecala u mene. Nebo i zvijezde bili su tako blizu, a onda su se odjednom pretočili u mene.

Noć je bila ispunjena čarolijom. Utonuo sam u njen tamni baršun, stopio se s njom i postao dio neba. Nebeske su kraljice bile tu iznad mene, lebdjele su u visini i zatim se uselile u mene. Nebo me je primilo u sebe. Bio sam okružen svom ljepotom svijeta. Bio je ovo najljepši dar života, najljepši prizor koji mi se ikad ukazao, a teško da se smrtniku može ukazati nešto ljepše. Bilo je ovo najljepše drvo na svijetu i bila je ovo najljepša noć mog života, jer bio sam potpuno sretan. Te sam noći primio u sebe blagoslov neba i iz noći beskrajne ljepote polako prešao u jednako lijepo jutro. Svijet je sada danju postao još ljepši. Ljepota kojom je zračio bila je još veća.

Stigao sam kasnije do neobičnog jezera. Čim sam tamo stigao prepoznao sam ga iz svojih snova, u kojima sam ga vidio još u doba svog djetinjstva.

I sada su, pri mom dolasku ovamo, slike tih snova ponovo zaživjele u meni. Oblik ovog jezera bio je vrlo neobičan, ustanovih to nakon što sam krenuo u obilazak oko njega, no to mi se možda učinilo jer sam ga promatrao s jednog određenog mjesta na obali, iz ugla odakle se činilo da obala ima oblik jednog simbola. Bio je to oblik grčkog slova Ω.

Drveće uz obalu bilo je poredano u neobičnoj simetriji, no još neobičnije od ovoga bilo je ono što sam vidio u svježe pokošenoj travi. Na neki čudan način, kud god sam pogledao, u toj sam travi vidio lik ptice s četiri glave, postavljene u smjeru četiri strane svijeta, na dugim vratovima blago povijenom u luk, nalik simbolu svastike. Ovaj lik ocrtavao se svuda oko mene, kao da je trava posađena tako da tvori crtež ovog neobičnog lika, koji se mnogostruko pojavljivao ispred mene na svakom djeliću obale ovog jezera. Zapanjilo me je koliko je ovo mjesto ljepše od svih na kojima sam u ta dva dana bio, možda i zbog svega onoga što sam doživio prethodne noći, pod drvetom koje kao da nije pripadalo ovom svijetu. U meni je još živo bio prisutan svaki trenutak te noći, no ako bih tu noć mogao usporediti sa noći u raju, onda je ovaj dan za mene bio nirvana. Doista sam tako osjećao i bio u potpunosti sjedinjen s prirodom koja me okruživala, a ona je bila nešto živo, ne samo skupina drveća i bilja. Bilo je ovo više od toga. Ovo mjesto kao da je bilo začarano. Na neki čudan način bio sam jedno s njim, jedno sa vodom, jedno sa nebom, jedno sa svakim grmom i svakim drvetom, i sa zemljom po kojoj sam hodao. Sve što me je okruživalo kao da je bilo jedno jedinstveno biće, biće koje je stvorilo i mene, biće koje zrači nečim što nadilazi zemaljsku dimenziju postojanja i postoji odjednom svuda, besmrtno i u srcu vječno mlado, a život je samo igra njegovih raznih oblika. Ovo mjesto bilo je puno više od običnog, ovozemaljskog. Bio sam uklopljen u njega poput nekog mjesta viđenog u snu, kao da je svo bilo moja vlastita duhovna tvorevina, nešto izraslo iz nutrine mog bića. Bio je ovo trenutak u koji je bio utkan sav beskraj života i svijeta, oživljen na jedan čudesan način, a otkrivajući kutke ovog prostora koji me je okruživao kao da sam otkrivao kutke vlastite duše. Na ovom je mjestu bilo sve. Ovdje je bio početak i kraj. Na ovom su mjestu bili nebo i zemlja, dan i noć, prošlost i budućnost. Ovamo su stizali odbljesci sna i jave, i sve je ovo sjalo preda mnom blistavo i čisto, a ja sam stajao u centru svega toga, dok se čitav svijet pretakao u mene. Ovdje sam živio jednu prekrasnu bajku, jedan prekrasan san, koji se pretvorio u javu.

Dan je prolazio, a da to nisam ni primjećivao. Upijao sam u sebe čaroliju ovog dana i znao sam da sam oduvijek vezan uz ovo mjesto. Morao sam ovamo doći, to je bilo zapisano u zvijezdama i u linijama moga dlana. Bila je to moja sudbina. No kao što sam morao doći ovamo, morao sam i otići sa ovog neobičnog mjesta.

Kasnije se divan sunčan dan promijenio, vrijeme je postalo oblačno i tmurno. Sivi oblaci prekrili su nebo, a ja sam se počeo udaljavati sa ovog mjesta. Odlazio sam s obale ovog jezera znajući da se možda ovamo više neću vratiti, odlazio sam putem kojim sam i došao. Stigao sam natrag do rijeke koju sam pratio pri dolasku i sjeo na njenu obalu, a kiša je, kap po kap, počela padati s neba. Malo kasnije kiša se pretvorila u pljusak, a ja sam samo sjedio i gledao u daljinu, znajući da je čarolija ovim prekinuta.

No sada ipak znam što sam ondje vidio, dok u ono vrijeme to nisam znao. Bilo je to moje buđenje.

 

*

 

Jednog dana pred mojim vratima se pojavio Rama. On je bio zadnji čovjek za kojeg sam očekivao da ću ga ovdje sresti i zaista me je iznenadio svojim dolaskom. Proveo je nekoliko tjedana kod mene. U međuvremenu sam mu pokazao grad i okolna mjesta, a odlazili smo i na rijeku. Rama se nije mogao načuditi ovom čudnom gradu i životu kakav se ovdje živi. Malo ga je čak i počela hvatati paranoja nakon nekog vremena boravka ovdje, da bi kasnije ipak rekao kako ljudi ovdje i nisu toliko drugačiji nego ondje odakle on dolazi. Osim svih tih obilazaka i odlazaka u bližu i dalju okolicu, vodili smo i duge razgovore, kao nekad, o svemu onome što nam se u međuvremenu desilo. Opet sam imao s kime dijeliti svoje misli.

Jednog lijepog sunčanog dana sjedeći na terasi nekog kafića, dok je sunce blještalo, a sparina je bila gotovo nepodnošljiva, raspričali smo se o proteklim vremenima i malo po malo došla je na red i jedna neobična tema. Mislim da sam ja usmjerio razgovor u tom pravcu svojom zamisli da je potraga za mudrošću u stvari previše precijenjena stvar. Svoju sam misao izrazio ovim riječima;

-Ispočetka sam mislio da se čitav život svodi na spoznaje koje su filo- zofski sažeci života, zbog kojih se sve doživljava. No sad uviđam da duhovni život u biti ima jednaku vrijednost kao i onaj koji to nije i koji ne obiluje mudrim spoznajama o životu, jer svaki je život jednako bogat i osebujan na svoj način.

-Život je beskrajan, -rekoh mu, -i sve će se jednom vidjeti, spoznati i shvatiti prije ili kasnije. Vrijeme je u ovoj priči nebitan pojam, jer znanja se ne gube i ne pojavljuju. Ona postoje. I ta znanja će se kad-tad uobličiti u jasnu sliku u očima nekoga od nas. A hoće li se to desiti sada ili tek jednom u dalekoj budućnosti, to ne umanjuje vrijednost spoznavanja istine. A i svo to filozofiranje je malo precijenjeno, taj pokušaj da se sve stavi u neke kalupe i svede pod neke zajedničke nazivnike, i da se sve pokuša objasniti nekim sveprimjenjivim istinama, zar ne misliš da je tako?

On mi na to reče;

-Objašnjavanje života i njegovo svođenje na neke zakonitosti nije pokušaj ograničavanja i sužavanja čovjeka i njegove biti, ni pokušaj pojed- nostavljenja njega samog. Ni čovjekov duh ni njegova duša ne mogu se ograničiti, jer su beskrajni. Ipak, suština je ono što je svemu zajedničko. Glazba poznaje beskrajno mnogo melodija, koje su sve osobite i različite, no sve su one iskazane raznim kombinacijama tek nekolicine tonova. Postoji bezbroj riječi, književnih djela i misli, ipak, sve što se da iskazati riječima iskazuje se pomoću svega tridesetak slova. Svijet oko nas prepun je raznih boja i nijansi. Ipak sve one nastaju od svega nekoliko boja, čijom se različitom kombinacijom postiže ta raznolikost. A sve su one sadržane u jednoj jedinoj boji. Sav taj beskrajno širok spektar mogućnosti ipak se postiže samo kombinacijama nekolicine osnovnih elemenata. I tako se sva raznolikost u biti svodi na neke osnove i zajedničke temelje.

-Eh, ti uvijek pronađeš neku zamjerku onome što ja kažem, -rekoh.

-Isto tako, -nastavio je Rama osmjehnuvši se, -svatko ima neki svoj cilj u životu i neku svoju istinu. Svi ljudi teže tome da daju sebi neku suštinu i neko određenje, i da daju neku svoju definiciju života. I iza toga se krije bit svakog od nas; težnja ka svrsi, ka pripadanju. No koliko god da raznolikih istina ima, sve one vode jednoj sveobuhvatnoj istini. Jer koliko god širok bio raspon ljudskih shvaćanja, misli i osobnosti, i načina izražavanja i doživljavanja, ipak sve ideje o životu opisuju jedan te isti život, samo gledan iz drugačijeg ugla, iz ugla naše osobnosti. I koliko god da smo različiti, ipak se iza svega toga krije ono što nas veže i iz čega sve proizlazi, ono što povezuje sva bića, sav prostor i svo vrijeme, i sve što se može naći unutar njih. To je ono što se ne mijenja i što je svemu zajedničko, a to je njihova božanska priroda i božanska suština, vječna, besmrtna i uzvišena.

-U redu, -rekoh. -I čak bih dodao tome da nije samo jedan dio nas božan- ski, onaj dio koji je skriven negdje duboko u nama, već smo u potpunosti božanski, svakim djelićem svoga bića.

-Jest. I iako se čini da se u umjetnosti, filozofijama ili religioznim i znanstvenim pogledima na svijet ili u društvenim strujanjima tokom povijesti izdogađalo nesagledivo mnogo toga i da se ljudska djelatnost ogledala u bezbroj međusobno nepomirljivih grana, ipak pozadina svega toga ima jednu jedinu stvar, neku ideju ili zamisao koju želi izraziti. Samo tu jednu stvar, ideju. Svi načini ljudskog izražavanja, slike, simboli, skulpture ili arhitektonske građevine, a i književna i druga umjetnička djela, svi oni nose neku filozofiju, neki stav i vjerovanje. Svaka ljudska kreacija u sebi izražava određenu zamisao i neko viđenje svijeta. U svakom vidu čovjekovog izraža- vanja leži neko njegovo osobno viđenje stvari i pokušaj da svoja shvaćanja zabilježi i podijeli sa drugima, odnosno da svoje zamisli materijalizira i da im vidljivu formu.

Vodili smo još mnogo takvih razgovora, a najzanimljiviji je možda bio onaj o apsurdnosti sukobljavanja raznih religija i nacija, i općenito o suko- bima i predrasudama bilo koje vrste među ljudima, izraslim iz pogrešnih temelja, iz zamisli o razlikama među nacijama, rasama i religijama. Za divno čudo ovu moju misao Rama nije čak ni pokušao osporiti.

-Nijedna religija, -rekao sam mu, -sama po sebi ne pruža potpunu sliku i sveobuhvatnu istinu, već to čine sve one zajedno. I zato ne treba tražiti ono što se ne podudara i što se međusobno isključuje u različitim vjerama, već ono što im je zajedničko. Jer ipak su sve one različite objave jednog te istog Boga, ako pod Bogom shvaćamo vrhovnog Tvorca i kreatora, koji je ujedno i sve što postoji.

-U ovome se slažem s tobom.

-I glavna poruka kršćanstva i najvažnija Isusova poruka je bezgranična i nesebična ljubav prema svakom biću. A ljubav ne poznaje granice, i ona ne postoji zato da razdvaja i ograničava, već zato da spaja. Zato sad shvaćam koliko je važno pronaći sponu koja veže različite religije, jer mudrost je sadržana u svakoj od njih.

-Malo sam pokušao promisliti i o svojoj prošlosti, -nadovezao sam se na prethodno rečeno, -o svojim precima i svojim korijenima, i znaš li što sam ustanovio? Jedan moj roditelj porijeklom je iz jednog naroda, a drugi roditelj iz drugog. Njihovi preci također bi možda mogli reći isto to za svoje roditelje. I što bih dalje išao unatrag pronalazio bih više takvih primjera i shvatio da u sebi nosim krv deset, a možda i više različitih naroda iz ovog dijela svijeta. Ako bih se vratio još više unatrag u prošlost, tisuću godina ili dvije, otkrio bih da je netko od mojih predaka potekao s drugog kontinenta. I idući još dalje unatrag otkrio bih da u sebi nosim krv desetina i stotina različitih naroda. Na kraju svega toga zaključio bih da su moji korijeni ne u jednoj državi, u ovoj u kojoj sada živim, i ne u jednom narodu, već u ci- jelom svijetu. A ima li ikoga na ovom svijetu tko ne bi mogao to isto reći i za sebe?

-Vjerojatno si u pravu. A toliko se volimo hvatati za tu svoju nacionalnu pripadnost i u njoj prepoznavati svoj identitet. A mi smo mnogo više od toga.

-I upravo zato je važno pronaći ono što spaja, a ne ono što razdvaja ljude, -rekoh, -jer svi mi dijelimo isti život i isti svijet. Svi mi sanjamo iste snove i nosimo u sebi iste strahove i nade. Zato bi možda već bilo vrijeme da različita vjera, različiti jezik, druga boja kože ili drugačiji oblik lica prestanu biti ono što razdvaja ljude i da postanu ono što ih spaja. A ono što je razdvojeno može se spojiti samo ako se prestane misliti da su jedni ljudi bolji, a drugi lošiji. I ne bi trebalo zamjerati drugim svjetonazorima, vjerama i filozofijama samo zato što su drugačije, jer time što su drugačije ne znači da su lošije, ili pak bolje. I to što one postoje, opet, ne znači da time na bilo koji način ugrožavaju ili vrijeđaju naše svjetonazore, našu filozofiju ili našu vjeru.

-Da, bilo bi lijepo kad bi ljudi to uvidjeli, -Rama se složio sa mnom. -A i što više različitih filozofija, vjera i različitih pristupa čovjek prouči to su mu širi vidici. Što je dalje od isključivo jednog stava i isključivo jednog pristupa, to više mogućnosti ima da nauči nešto i od drugačijih pristupa, jer stvari gledane iz više različitih uglova daju potpuniju sliku nego stvari gledane iz samo jednog ugla.

-U pravu si. Jedan um doseže samo dio priče, jer je pristran, jer stvari gleda kroz vlastito iskustvo. A iskustvo svakog pojedinca je ograničeno. I shvatio sam i to da se neke misli iz svetih knjiga mogu protumačiti i na malo drugačiji način od onog na koji se uobičajeno tumače. Tako na primjer, misao; -˝Napustite prolazno i u vječnom radost nađite˝ -ne mora značiti da moramo prezirati ono što je zemaljsko i prolazno, već prije to da bismo tre- bali uočiti da je ono što je zemaljsko i prolazno ujedno i nešto što je ustvari nebesko i vječno, odnosno po svojoj pravoj prirodi trajno i neprolazno.

 

*

 

Rama je nakon par dana otišao svojoj kući, a ja sam mu obećao da ću mu jednom uzvratiti posjetu. Svojim je dolaskom unio dašak svježine u moj život, koji je utonuo u monotoniju, i gledajući za njim pitao sam se hoće li se sve vratiti na staro. I neko vrijeme nakon njegova odlaska doista je mojim životom vladala pustoš, no onda se ipak sve počelo mijenjati.

Jednog dana svijetlost je nenadano ušla u moj život s čovjekom koji mi je postao prijatelj nedugo nakon upoznavanja. Došao je poput bljeska munje koji rastjeruje tamu noći i tada se za mene sve promijenilo. Imao sam sada s kim pričati. Godine samoće, činilo se sada, zauvijek su iza mene. No kako to već biva u mom životu, ni to nije dugo potrajalo. Nepune dvije godine nakon sklapanja prijateljstva i njega sam izgubio. Smrt mi je opet preotela nekoga bez koga sam mislio da dalje neću moći.

Nedugo nakon toga, ipak, ono što je smrt otela život je vratio. U moj su život stigli novi prijatelji. Dolazili su jedan za drugim i vratili mi sreću za koju sam mislio da je nepovratno iščezla iz moga srca. Upoznao sam ljude koji su preda mnom otvorili nove putove. Oni su sad postali svijetlost mog života. Bili su to posebni ljudi, osebujni i divni. Pružili su mi jedan sasvim novi i poseban osjećaj. Pokazali su mi da i u ovom gradu postoji netko kome je stalo do mene. Ipak, još sam često prolazio gradom spuštene glave i oborena pogleda, zatvoren u svoj svijet.

No, možda sam najljepši dar dobio od jedne prijateljice, nad kojom je lebdjela sjena smrti. Jedne noći, dok smo razgovarali u gradu, spomenula mi je nešto što me opomenulo. Rekla je kako obaram pogled dok prolazim gradom, i u tom trenutku uvidjeh da je to doista tako. Koliko je to samo očito bilo. Valjda su svi to mogli vidjeti. Tog dana donio sam čvrstu odluku da više nikada neću spuštati glavu i obarati pogled.

 

*

 

Počelo je to jedne noći dok sam prolazio gradom, vraćajući se kući. Kiša je potjerala ljude sa ulica, tek bi se tu i tamo na njima pojavio netko. Zagledah se u ove mokre ulice i u odsjaj noći koji se zrcalio u njima, i tada mi se ovaj grad i ove kišom isprane ulice učiniše beskrajno lijepima.

I to se znalo često ponoviti. Opet bih prolazio ulicama mrakom prekrivenoga grada i opet bi ulice neobično zablistale. A i drveće u tami, i svjetla i sjene u daljini, i mračni oblaci što plove po nebu.

I sve su češća bila moja druženja sa noći, i sa svjetlima i sjenama prošaranim ulicama ovog tamom prekrivenog grada. I sve su ljepše bivale te ulice, i sve ljepša svaka naredna noć. Lutao sam gradom, odlazio na daleka, osamljena mjesta i divio se noći i rijeci. Postala mi je tako draga ova mrakom prekrivena scena i ovaj mračni, a ipak blistav, tamom prekriveni grad. I nešto se počelo buditi u meni. Noću je grad isijavao ljepotu i neki neobjašnjiv sjaj.

Počeo sam voljeti ovaj noćni svijet.

Jednog dana, opet, ne po noći već po danu, zamijetih kako sunce svojim svjetlom neobično boji ulice, kako sjene svijetu daju dubinu i kako se mnoštvo boja prelijeva i stapa u jednu. I od tada mi je svaki dan otkrivao nešto novo, neko novo čudo i neku novu igru boja na ulicama grada koji više nije bio siv kao nekad, već prepun boja. I svaki mi je dan sad bio poput čarolije, gotovo poput sna. A svaka je noć bila ljepša od prethodne, dok na kraju noć nije postala blistava kao dan. I onda, jedne noći, čak je postala i sjajnija od dana. I ja sam od tada zavolio ovaj grad.

Svaki puta kad bih se zatekao vani drugačije su blistale ulice, kojima sam sad prolazio svakog dana. Jedno te isto nebo nada mnom svaki je puta drugačije sjalo, i svaki bi put bila drugačija igra svjetla i sjena na drveću i na zemlji. Uvijek bih uočio nešto novo, neki novi detalj koji mi je ranije promakao. I pronašao bih neko novo mjesto u gradu, neku novu ulicu ili otkrio neku novu, dotad još nezamijećenu osobinu ulica koje poznajem čitavog života. I opet me zapanjilo to koliko toga ima tamo vani, kolikim detaljima obiluje taj svijet, i koliko toga ranije nisam vidio, jer sam spuštao glavu i obarao pogled.

I jednog dana zatekao sam se u novom gradu, sasvim drugačijem od onog nekadašnjeg. Sad mi je grad pokazao novo lice. Oko mene je blistala ljepota. U ovom gradu sad je sve bilo skladno, i svako mjesto u njemu lijepo. Grad je noću blistao tako neobično bistar i sjajan

U međuvremenu, dok je trajala ova preobrazba grada oko mene, otkrio sam jednu stvar koja me je neobično usrećivala. Otkrio sam kako je to lijepo smiješiti se ljudima i gledati kako uzvraćaju osmjehom. Otkrio sam kako je to lijepo reći lijepu riječ i slušati kako biva uzvraćena. I shvatio sam kako mi uopće nije teško pomoći nekom svaki put kada bi mi se ukazala prilika, a takvih je prilika bilo bezbroj. I osjetio sam kakva je to sreća ne gledati u ljudima prijetnju i ne tražiti u njima slabosti i nedostatke.

Najednom, srce mi je lakše kucalo. Teret koji sam tako dugo nosio na ramenima gotovo da je iščeznuo, i nisam više među njima bio stranac.

I otkrio sam još i više, da će gotovo svatko na lijepu gestu ili osmjeh uzvratiti istim. A i da su ljudi već pomalo siti toga da se mršte i da im je dosta zlovolje i bijesa. Uvidjeh i to da svatko nosi duboko u sebi onoga tko je nekad on sam bio kao dijete, iz vremena kad nije bio opterećen gorčinom i strahom, i kad je želio pomoći i činio je dobro, a onda je u jednom trenutku svog života uvjerio sebe da to više nema smisla jer sad je odrastao i vrijeme je da prestane biti dijete. Uočio sam dobro da svi oni u pojedinim trenucima, kad čuju lijepu riječ, zaborave na to da takvo što nema smisla, i uzvrate na isti način. I ta uzvraćena lijepa riječ i osmijeh bili su ono što je meni toliko trebalo.

Prijatelji koje sam stekao i ovi ljudi oko mene naučili su me kako biti zadovoljan čovjek i ja sam sad mogao voljeti ljude. Pomalo sam već prestao razmišljati o vjeri, životu i o tajnama koje on krije i pronašao sam nešto što me više ispunjava. Shvatio sam važnost osmjeha i lijepe riječi, i lijepih misli upućenih drugima, a ne misli koje su pune zlobe i bijesa. Pomoći ljudima ujedno znači da postoji vjerojatnost da će i oni pomoći meni. I naučio sam voljeti sve ljude, bez razlike. Pronašao sam jednu novu mudrost, možda veću od svih drugih. Prigrliti dobro i zlo, prigrliti svijet i ljude, i sve ono što sačinjava život, i pretvoriti to u ljubav, u ljubav prema drugima, i na kraju i prema sebi. To je ono čemu sam sada stremio, i znao sam da se to može. Možda su rijetki oni koji su to postigli, a možda i nisu, no da ih ima, u to sam bio siguran.

Možda je to ona konačna mudrost života i najveći dar koji život može dati. Možda je u tome ležala tajna osmjeha na Budhinom licu i tajna Is- usovog praštanja njegovim ubojicama.

No slutio sam, svejedno, kako mogu prigrliti čitav svijet ali će mi ipak nedostajati toplina, nježnost i prisnost osobe s kojom bih dijelio ljubav. No, tko zna? Ako prigrlim svijet možda će s njim doći i ona?

*

Dani su prolazili, sve je teklo svojim uobičajenim ritmom. Kad promislim o svemu, dobio sam puno od života, možda više nego što sam želio. Ipak, nisam bio sretan. Još uvijek sam mislio na nju. Možda sam čekao da se desi čudo. Možda sam mislio da će nam se putovi ponovo ukrstiti i da ćemo se ponovo sresti.

Ponekad sam na trenutak uspio prestati razmišljati o njoj. Gledao sam druge djevojke i osvrtao se za njima, ali u svakoj od njih ustvari sam tražio nju i pokušavao naći neku koja joj je slična. Kad bih je bar mogao zaborav- iti. Kad bih bar mogao početi ispočetka. Možda će netko doći. Možda još ima vremena za ljubav.

I dalje ću tražiti i čekati. Ići ću ulicama, osvrtati se i zagledati u lica.

Možda među njima ugledam lice one čije srce kuca za mene.

* 

Vrijeme se lijeno vuklo i sporo je prolazilo. Mnogo sam se puta još os- vrnuo na misao kako Bog osjeća sve ono što osjećam i ja, kako pati sa mnom i raduje se sa mnom, no to je još uvijek bio neki vid razdvajanja Boga i čovjeka. Ako je Bog sve što postoji tada ne postoji mogućnost razdvajanja. Nije Bog taj koji djeluje kroz nas, nije on taj koji kroz nas želi postići neki cilj. Nije Bog taj koji pred nas postavlja neki zadatak ili oblikuje život našim djelima. Ne postojimo Mi i On. Ne gleda Bog kroz naše oči, već to jesu Njegove oči. Ne osjeća Bog našim srcem, već to jest Njegovo srce. Ne pati i ne raduje se Bog skupa sa nama, to jest Bog koji u nama pati i raduje se.

Mnogi misle da treba biti nesretan zbog svog zla u svijetu i zbog tuđe nesreće, i misle: -Svijet je takav, i ja nosim taj teret na sebi. Kako tada biti sretan?

No, rekao bih da treba suosjećati, ali ne i sebe učiniti nesretnim zbog toga, jer ako smo nesretni i druge ćemo unesrećiti. Na drugi se način može ponijeti dio tuđeg tereta, tako da se pomogne drugima i učini ih se sretnijima.

I razmišljajući o svijetu i o ljudima kao zlima pravi se jedan mali previd. Zaboravlja se pri tome koliko dobrih ljudi ima i koliko je divnih, plemenitih i nesebičnih postupaka učinjeno u tom svijetu. Svatko je jedanput ili više puta u svom životu doživio da mu je netko pomogao, možda nekom sitnicom, a možda i u nečemu vrlo bitnom, a ipak je sve to kasnije potonulo u zaborav.

 

*

 

Nakon one Ramine opaske o tome kako se u biti ispod sve prividne raznolikosti onoga što postoji u pojavnom svijetu i među ljudima ustvari krije jedno te isto, uzeo sam u ruke knjige o povijesti svijeta i počeo ih proučavati. I ono što sam uočio je da su se narodi i nacije u toku povijesti toliko izmiješali da danas ne postoji ni jedna nacionalno čista država i ni jedan etnički čist narod. Tko tada od pripadnika u ratu sukobljenih naroda bilo gdje u svijetu može reći sa sigurnošću da mu predak nije potekao iz nacije koju ovaj toliko mrzi i da ubijajući nekoga sa suprotne strane ustvari ne ubija svoju krv.

A pri miješanju raznih naroda došlo je i do miješanja njihovih vjera, kultura i umjetničkih tradicija. Svaka pojedina kultura i civilizacija nastala je na temeljima više raznih kultura koje su ostavile traga na njoj, ovisno o tome kako su se narodi teritorijalno širili i asimilirali pripadnike drugih naroda, asimilirajući skupa s njima i njihova znanja, umjetničke izričaje i vjerovanja. Tako je svaka velika kultura u povijesti izrasta na temeljima drugih kultura. Isto se dešavalo sa religijama, koje danas zbog različitih uvjerenja sukobljavaju gotovo čitav svijet i dijele ga na sukobljene strane. Kad bi ljudi samo malo bolje pogledali u prošlost vidjeli bi da su židovi i kršćani nekad bili jedan te isti narod koji je dijelio istu svetu knjigu, iste proroke i vjeru u istog Boga. A budizam i hinduizam, nisu li se i njihovi utjecaji vremenom ispremiješali i u pojedinim zemljama stvorili specifične kombinacije jedne i druge vjere. I nije li i Islam pri svom nastanku ujedinio elemente židovstva i kršćanstva u Muhamedovom učenju, i ne spominje li i sveta knjiga muslimana kao proroke i svece Isusa i Mojsija, kao i kršćanska sveta knjiga. A ovog posljednjeg kao proroka i sveca priznaje i Tora. I nisu li i nekadašnje mnogobožačke religije drevnih naroda ustvari međusobno dijelile iste bogove, koji su se razlikovali jedino imenima, koje je svaki narod prilagodio svom jeziku i svom mentalitetu. A nisu li i kršćanstvo i islam primili u sebe učenja i spoznaje grčkih filozofa i znanstvenika, tih poganskih mnogobožaca, koji su ostvarili toliki duhovni i kulturni utjecaj na njih? I zar i židovi ne vjeruju u gilgul, u seobu duša, jednako kao i istočnjački narodi, a i sljedbenici kabale i njima slični?

U vrtloženju povijesnih promjena zaista se nije mogla nekad, a ne bi se mogla ni danas, povući jasna crta razgraničenja među narodima, religijama, kulturama i civilizacijskim tradicijama. Sve je to jedna fantastična mješavina utjecaja sa mnogih strana, koja se vremenom stopila u nešto što je tek prividno različito i razgraničeno. Jednako tako danas ne postoje ni zasebne rase, jer su se i one vremenom ispremiješale.

A i po čemu se to religije razlikuju jedna od druge, kad se sve one svode na iste osnove. Sve one tvrde da je Bog sve što postoji i da je sve poteklo iz jednog uzroka, iz jednog izvora i prapočela. I sve one imaju isti cilj i isto obećanje. Sve religije, bez iznimke, u svojoj osnovi imaju poruku ljubavi i obećanje dolaska novog zlatnog doba, ili sudnjeg dana, u kojem će život za svakog pravednika biti raj. I sve religije vjeruju u život nakon smrti, u preživljavanje duše nakon smrti tijela, i nose istu poruku. Jer krajnji cilj svih religija je mir, ljubav, stjecanje božje milosti i dospijevanje u okrilje njegova kraljevstva. Sve religije vjeruju da naš život ima neku svrhu, da nas Bog nije napustio, da ćemo se jednom vratiti u njegovo okrilje i ponovo zadobiti njegovu milost.

A po čemu se to i ljudi koji su pripadnici raznih naroda, a ne samo religija, međusobno razlikuju? Nisu li nam one osnovne stvari, ono što nas čini ljudima, želje koje žive u nama i naši osjećaji, tuga, radost, tjeskoba, nada, strah i očaj, i san o ljubavi i sreći, nešto što je zajedničko svima nama? Gdje su tada sve te razlike među nama za koje se toliko grčevito hvatamo? Gdje su te nepomirljive suprotnosti? Postoje li one u svijetu i u životu ili postoje samo u našim glavama?

Zatvaranje u svoju kulturu, svoju religiju ili u svoj sustav vjerovanja čini da ne primjećujemo da razlika, bar onih drastičnih i nepomirljivih, među ljudima nema. One ne postoje drugdje do u našim zamislima. I samo to što ne gledamo dobro i ne zapažamo dobro, a to ne činimo jer to ne želimo, a ne zato što to ne bismo mogli, čini da vidimo razlike među ljudima. A sve to dovodi do sukoba, mržnje i predrasuda.

* 

Dugo, dugo nakon buđenja ljepote svijeta oko mene ona me nije napuštala. Ljepote nije nestalo već nakon tjedan ili dva. Bila je prisutna godinu dana, i u jednom trenutku postala je tako snažna i dojmljiva da sam se ponovo našao u svijetu više nebeskom nego zemaljskom. Sve je oko mene blistalo ljepotom i zračilo smislom i skladom. Hodao sam gradom koji je samo jedanput ranije bio ovako lijep. I opet, u jednom posebnom trenutku, postao sam svjestan moći ovog grada, puno drevnijeg nego što mi se ranije činilo. Ponovo sam osjetio njegovu snagu i njegovu vječnu, nebesku prirodu. Ponovo sam hodao ulicama i trgovima koji su bili ulice i trgovi božanskog hrama. Hodao sam po mramoru vječnosti, po mramorom vječnosti popločanom podu ovog nepreglednog hrama. Hodao sam opet kroz dušu božanstva. Drevni je grad izronio iz prošlosti i pokazao mi nanovo svoje pravo lice.

Na trenutak mi se učinilo da su tlo po kojem hodam i zidovi kuća poprimili glatkoću i sjaj, kao da je ispred mene bilo ogledalo beskrajno velikih ploha, a ono je odražavalo svijet koji se nalazi u meni. Gledao sam u ljude oko sebe i gledao u njihova lica, gledao ih kako dolaze i prolaze kraj mene, i ljubav je u meni narasla i sve ih obuhvatila.

Taj plimni val ljubavi preplavio mi je srce. U svakom kutku svijeta oko sebe mogao sam vidjeti samo ljepotu, a i u ljudima oko sebe. Vidio sam tu ljepotu i u onom što su nosili u sebi, a bio je to san o ljubavi koji se krio u svakom od njih.

Svijet se oko mene sav stopio u jednu cjelinu. I mnoštvo ljudi oko mene slilo se u jedno biće sa mnogo ruku i nogu, biće sačinjeno od mnogih bića koja dišu, osjećaju i misle kao jedno. Svi su se oni kretali u istom ritmu, onom koji kuca u srcu svakog od njih. Promatrao sam ih kako su se slili u jedno čudno, neobično biće, i svi su oni pravili neobične pokrete, kao da su lišeni sile teže. Bili su to pokreti duhoviti i laki, drugačiji od svega što sam ikad ranije vidio. Svi su oni skupa poprimili oblik božanstva s mnogo lica i mnogo ruku, božanstva koje blista praiskonskom ljepotom, lišenom svakog oblika patnje ili tuge, dok isijava vječnost radosno i smireno. I vidjeh kako to božanstvo pravi lake pokrete, kao da se igra ili kao da pleše.

Nakon ovoga ljubav se u moje srce uselila trajno.

 

*

 

Život mi se nakon svega učinio poput filma u kojem se isprepliću svi žanrovi i u kojem svi mi igramo glavne uloge. Učinio mi se poput priče, i kad se čini da je priči došao kraj, započinje nova i mi mijenjamo uloge. Odbacujemo stare i oblikujemo nove, stvarajući tako uvijek iznova, bez stvarnog završetka, priču ujedno dirljivu i tešku, jednako lijepu koliko i tužnu, oblikujući jednu prekrasnu sagu koja izrasta iz naših radosti i naših tuga. I mogao sam suosjećati sa svakim od tih likova. I kao što u priči nečija nesreća dira ljudska srca, jer kroz priču saznajemo dublje razloge nečijih postupaka i grijeha, u stvarnom životu se sudi površno, jer se gleda i vidi površno. U stvarnom životu ne znaju se pravi uzroci nekog čina. Stoga sam prestao suditi o drugima.

Sada mi je jasno i to da u životu nisam izgubio ništa što mi kasnije nije bilo vraćeno. I uviđam koliko se lijepih detalja i čudnih, neobičnih i divnih zgoda koje sam nekad doživio, nepravedno zagubilo iz mog sjećanja. Ali one su se ipak desile.

I sada kiša ispire prošlost i slike mog nekadašnjeg bića, i pitam se što će na kraju ostati. Nešto sasvim bezlično i bestjelesno, što ne žudi i ne sanja, ne diše i ne pati i jedno je sa zrakom i vjetrom, sa hladnoćom i sjajem zvijezda? Ili će ostati nešto krhko i blistavo, što se prelijeva iz oblika u oblik, uvijek iznova tragajući i uvijek iznova odbijajući naći smiraj, tražeći budnost u trenutku sna i tražeći san umoran od budnosti?

*

Jednom sam imao priliku prisustvovati predavanju jogija čuvenog u čitavom svijetu. Dva dana kasnije na nebu sam ugledao dvostruku dugu i oba su joj luka bila potpuna i neprekinuta. Ovakav prizor nisam vidio nikada prije, a ni nakon toga. Ovo me je podsjetilo na to da postoji sveti Savez i bratstvo duhovnih bića, i možda sam se ponajviše i zbog toga odlučio ispričati ovu priču. 

*

Jedne tmurne i kišne zimske noći zagledah se kroz prozor ispred sebe u golo, mokro drvo bez lišća i vidjeh kako blista. Kišne kapi prekrile su mu granje. I dok je ulična lampa iza drveta bacala svjetlost na njega, primijetih kako te kapi neobično sjaje.

Zagledao sam se u njih i prepoznao nešto što je davno nestalo iz mog života. Prepoznao sam u njima one iste kišne kapi iz svog djetinjstva. Bile su jednako sjajne, blistave i čiste kao i one nekad, kad sam svijet gledao raširenih očiju, čudeći se i diveći se svemu. Njihov mi se sjaj vratio nakon tolikih godina i srcem mi je prostrujao val topline i sreće.

*

Jednom prilikom pri pogledu na pomalo oblačno nebo, kojem me je privukla zraka sunca koja je iznenada pala na mene, ugledao sam nešto divno. Sunce je osvjetljujući jedan oblak iscrtalo na nebu neobičan lik. Bio je to lik svjetlosne ptice raširenih krila, obojene zlatom, kako leti ka nebu vinuvši se u visine. I znao sam da je time moja sudbina zaokružena. A znao sam i to da se ostvaruje sudbina čovječanstva, jer zlatna je ptica nad svima nama raširila svoja krila. Vidio sam i to da će zlatno doba, možda uskoro, doći, onog časa kad čovječanstvo prestane tražiti i nalaziti svoje uporište u prošlosti, jer tada će ljudi moći razbiti svoju ovisnost o tuzi i prestati poistovjećivati svoju bit sa doživljenim patnjama i boli.

Drugom prilikom, u trenucima dubokog opuštanja, sklopljenih očiju, opustih se toliko da sam bio gotovo bez težine, i nakon nekog vremena utonuo sam u sebe. Preda mnom se tada pojavilo bistro, sjajno, prozirno veliko oko, i zagledah se u njega. Ono što sam vidio u njemu bio je krilati konj. Vidjeh kako zamahuje krilima i leti u visine, a sa sobom je nosio dvoje ljudi, ženu i muškarca, zagrljene.

*

 

Kao što svaka zamisao može opstati tek ako dobije svoju potvrdu u stvarnom životu, ja sam tako potvrdu svojih zamisli dobio u životu samom. Moj je san postao stvarnost, a ta je stvarnost izgledala kao kad se čudo i čarolija ujedine. I čarolija trenutka sada više nije bila ograničena na jedan trenutak, već se protegnula na čitavu godinu. Ta je godina bila jedna veličanstvena bajka. Ostavio sam za sobom svoju bol i svoje strahove i bilo je to skidanje golemog tereta sa duše. Bilo je to čudesno ozdravljenje.

Još je prošlo neko vrijeme i ja sam se sad, osvrnuvši se na svoj život, mogao smiješiti nad svime. Konačno je došlo vrijeme da otpustim svoju prošlost. I bio sam spreman na to, manjeviše. Neke sam stvari sada vidio jasnije, kako one vezane uz svoj, tako i one vezane uz tuđe živote. I bio sam miran. Budućnost me više nije ispunjavala sumnjama i strepnjom. Bio sam lak poput pahulje snijega sad kad je teret prošlosti spao sa mene.

Osvrnuh se nakon svega još jednom na svoj život i shvatih da je on bio prekrasna pjesma. I gotovo da sam mogao reći za sebe da sam uistinu sretan. No za pravu, istinsku i trajnu sreću nedostajalo je još samo jedno. Nedostajala je ona. Bio sam siguran u to da i na mene netko čeka, i da tek trebam otkriti o kome se radi.

Znao sam da postoji negdje u svijetu, iako nisam znao ni gdje, ni tko je ona. Nekad mi se činilo da je blizu, nekad da je beskrajno daleko. Tek bih je ponekad, na trenutak, ugledao u snu, ali joj lice nisam mogao vidjeti nijednom.

 

KRAJ

 

 

1. Interpretirana misao - Hermann Hesse, Siddhartha, 133, Biblioteka Feniks, 1996. g.
2. Citirana misao - Hermann Hesse, Siddhartha, 137, Biblioteka Feniks, 1996. g.
3. Interpretirana misao - Hermann Hesse, Siddhartha, 175., Biblioteka Feniks, 1996. g.
4. Interpretirana misao – Hermann Hesse, Demian, 100., Biblioteka Feniks, 1996. g.