JEDAN

 

*

 

Ima dana u životu koji imaju zlokobnu moć da ožive u nama najbolnije uspomene i probude najcrnje slutnje. U takvim danima čovjek se zamisli nad svim onim što je iza njega, i nad onim što još treba doći, pokušavajući u onoj silnoj zbrci koja mu vlada u životu uočiti neki red. To su dani kroz koje jeziva tama navire iz svakog kutka ovog svijeta, a skupa s njom i osjećaj da nikad neće biti bolje. I uzalud se tada traži utjeha, jedino na što se nailazi su tišina i praznina, koji stežu srce svojim ledenim prstima. I čovjek polako počinje da ludi, uporno se pita gdje je pogriješio, i kopajući po svojim uspomenama traži onaj trenutak koji je uzrokovao njegovu zlu kob. To su dani koji dovode do sudbonosnih odluka i drastičnih poteza, kada se treba opredijeliti za život drugačiji od dotadašnjeg, za odlazak, ili za smrt. Ovo su bili takvi dani. I danas se jasno sjećam svega, i nakon toliko vremena, a ovako je sve počelo.

 

*

 

Noć se polako primicala. Krenuo sam joj u susret polako, ne žureći. Išao sam joj u susret i divio se nebu i rijeci. Gledao sam u oblake i lebdio kroz suton, zemlju jedva dotičući, a na nebu i na rijeci na trenutak joj se ukazalo lice. A onda su oblaci i rijeka nestali, vidio sam samo nju, i hod mi se ubrzao. Uz rijeku, u drugom smjeru, ona je krenula ka meni. Očarana sutonom išla je kroz predvečerje smiješeći se.

-Pričati ću joj, -mislio sam, -o svemu što je danas bilo, gdje sam bio, koga sam sreo, i tko ju je sve pozdravio. -Reći ću joj, -mislio sam, -ono što mi u srcu leži, opisati joj svoju sreću, i kako mi je dan lijep bio.

Dok razmišljah što joj trebam reći svakog časa hodao sam brže, a srce mi je glasno tuklo.

Noć je polako pristizala, iznad grada raširila je krila. Upila je svijet u sebe i obojila ga mrklom tamom. Zagledah se u gomilu i srce mi je zalupalo. Osjetio sam da mi je blizu. Konačno je ugledah, s osmjehom na licu. Zagrlih je i poljubih, i krenusmo u noćnu šetnju. Oboje smo bili sretni i gledali se zaljubljeno. Vrijeme kao da je stalo, na ljude oko sebe potpuno smo zaboravili.

Noć je brzo promicala. Dok sam promatrao njeno lice tuga me je pre- plavila.

-Kad bih te izgubio, -pomislih u sebi, -život bi mi bio prazan. Što bih tada ja bez tebe? Ostao bih sam na svijetu.

Ovaj iznenadni strah i oštra bol što je s njime došla donijeli su crnu slut- nju.

-Što bi bilo da te nemam? Za koga bih tada živio?

Jeza mi je prošla tijelom. Ponadah se da nije ništa primijetila, ali tijelom mi je prošao drhtaj, a ona je to osjetila. Zagledala mi se u lice i na njemu ugledala tamnu sjenu.

Osmjeha joj nesta s lica. Stresla se jer nije znala što me muči, kad mi iz očiju nešto tamno bljeska, nešto tamno i zastrašujuće.

Na što li je tada pomislila? Je li naslutila moje misli?

-Reci što je. Na licu ti je izraz tako hladan.

-Ništa, samo..., -riječi su mi zastale u grlu. -Ništa, samo se neka stara tuga vratila. Gledam tebe sa mnom i ne vjerujem svojoj sreći. Toliko sam čekao i toliko tražio, svoju sam sreću našao sa tobom, i sad se bojim da ću je izgubiti.

-Zašto bi je izgubio? Zar sumnjaš u moju ljubav? Misliš da će svega toga nestati?

-Ne, ja nisam..., -riječi su mi opet zapele u grlu. -Ne sumnjam u tvoju ljubav već u svoju sreću. Svaki put kad pomislim da sam je našao, ona nes- tane, bol me obuzme, i nova se praznina mjesto sreće javi. Svaki put kad pomislim da više neću biti sam, sreća mi se istopi i samoća mi bude još veća.

Gledala me ništa ne shvaćajući. Nije znala što da misli. Oči su joj bile suzne, a tuga joj je obojila lice.

Nisam više znao što bih, postalo mi je neugodno. Postidjeh se svojih misli. -Kakva sam to budala, zašto sam to pomislio? Rastužio sam je svojim strahom i time je povrijedio. Reći ću joj nešto lijepo. Možda joj još mogu popraviti večer.

-Ne ljuti se na mene, sreća mi je prevelika. Uplaših se za sebe, da bih je mogao izgubiti.

-Dobro onda, hajde sada, -rekla mi je, -strahove svoje zaboravi. Zagrli me, da o tome više ne mislimo.

Smirila me nježnim glasom. Izbrisala mi je tugu i srce mi je opet bilo mirno. Volio sam svoju dragu više nego bilo koga, ali uz ovu sreću misao mi se opet potkrade; -Što bi bilo da te nema?

Kako je noć odmicala tuga je bila sve dalje. Ljubio sam svoju dragu i znao sam u svome srcu da je moja sreća potpuna.

-Volim te, -šaptao sam, a noć mi je pojačala šapat. Poput jeke te su riječi odzvanjale, a zatim su se izgubile u daljini. A onda na trenutak nestalo je svega. Mrak mi je prekrio oči.

Otvorio sam ih i oslovio je imenom, ali nje više nije bilo. Kako mi se oči otvoriše probudih se u drugom svijetu. Tad se sledih jer sam znao -sve je bio san i ništa više. Crna se slutnja ostvarila i ostao sam sâm na svijetu.

 

*

 

Oči su mi se otvorile. San koji sam sanjao istopio se. Ostale su od njega tek nejasne slike. Pokušao sam pred sebe prizvati sve njegove detalje, no čini se da je od svega preostao samo osjećaj koji je izranjao iz pozadine sna, a javio se u meni onoga trenutka kad je san počeo umirati. Bio je to san o ljubavi, i na kraju o njenom gubitku. I taj se gorki okus njenog gubitka zadržao u meni i nakon buđenja. Suočio sam se s njim kad su mi se oči otvorile i kad sam postao svjestan toga da je moja sreća bila samo iluzija. Ponovo sam se morao suočiti sa svojom samoćom, kao i toliko puta ranije prilikom izranjanja iz sna. Kao i toliko puta ranije bajkovito ozračje zemlje sreće iščezlo je, a mene je opet čekao put samoće i beskrajna i bezizgledna potraga za trenutkom mira.

Uzdahnuo sam, dok je dan u meni budio gorčinu.

-Možda je bolje ne buditi se, -pomislih, -već samo sanjati i ne otvarati oči. Ili zadržati san u srcu i kad se oči otvore. Možda bi tada san obojio ovaj svijet u žive boje i ja bih u sivim ulicama ovog grada vidio nešto čudesno lijepo. Ali kakav bi to san morao biti da oboji ulice ovoga grada i tami mog života donese sjaj?

Osvrnuo sam se oko sebe, pogledom dotaknuo svaki kutak svoje sobe i pogledao u ove zidove koji su me okružili. Unutar njih bio sam sasvim sam. Sna je u potpunosti nestalo, a i one sreće koja se na kratko pojavila u njemu, i suočio sam se sada sa drugačijim svijetom. U ovoj sobi nije bilo ničega osim samoće.

Zamislio sam se i pokušao ustanoviti da li je ikada, i u jednom razdoblju mog života, postojalo išta osim te samoće. U mislima sam se vratio unatrag onoliko koliko sjećanja dopuštaju, do svoje pete ili šeste godine. Vratio sam se do razdoblja iz kojeg potječu moje najranije uspomene i stao ih prizivati pred sebe. Mogao sam se prisjetiti, ranije sam to već izbrojao, nekih dvade- setak događaja iz tih vremena, nekih dvadesetak slika koje i dan danas još žive u meni. Bili su to mahom neugodni događaji, a čini mi se da se ne bih ni mogao, koliko god se upirao, prisjetiti ičega drugoga doli upravo takvih stvari, i to ne samo iz tog razdoblja mog života, nego i iz svih kasnijih.

Ponovo sam sada oživio ta pradavna razdoblja. Kakvu samo moć imaju te rane uspomene. Ne napuštaju me ni nakon tolikih godina. Uvijek ostaju tu negdje, ako ne baš pred očima, a ono tek malo ispod razine svijesti, tek prividno skrivene i zaboravljene.

Prizvao sam pred sebe neke od tih uspomena i izvukao ih iz prošlosti, kojoj se ne može uteći, niti se pred njom mogu zatvoriti vrata. Prisjetio sam se onih stvari koje su me, čini se, odredile za sva buduća vremena i utvrdile put kojim se i danas krećem. A to je bio tek jedan dio mojih sjećanja, dok su druga ostala skrivena negdje duboko u meni i imala puno razorniju snagu. Čudno je to kako se neki događaji prihvate za ljudsko biće i potajno, podmuklo i bezobzirno, iz sjene, iz nevidljivih dubina ljudske psihe, usmjeravaju sve njegove buduće postupke i osjećaje. Iz njih se rađaju svi kasniji snovi, strahovi i želje koji čovjeka vode duž životnoga puta. Čudno je to kako dojmovi koji žive duboko u mojoj podsvijesti, a većine od njih čak nisam ni svjestan, niti bih se mogao prisjetiti trenutka kada su ušli u mene, mogu odlučivati o tome što ću željeti, a što ne u životu, i odlučuju umjesto mene o svemu onom što stoji preda mnom.

Kada bih se zamislio nad svojim životom i pokušao opisati najbitnije crte svog karaktera, u svakoj od tih crta mogao bih prepoznati ono što svoje korijene vuče iz tih davnih događaja, kojih jedva da se sjećam. To je raz- doblje obuhvaćalo godine, a svelo se na kraju na svega dvadesetak izblijed- jelih slika. Siguran sam da bih upravo u tim razdobljima pronašao glavne uzroke svega onoga što me je kasnije snašlo u životu. I jasno mi je sad da sam postao upravo ono što su ta davna razdoblja stvorila od mene.

Ne postoje u životu vanjska ograničenja, već se sva ona nalaze u nama samima, a od tih unutarnjih okova koji sputavaju ne postoji jača sila, jer je upravo ta ograničenja najteže ukinuti. A moji su okovi stvoreni u tim zabo- ravljenim vremenima, kad sam bio dijete, i kada su iz svijeta u mene pris- tizali dojmovi koji su stvarali uspomene. Nije tada te dojmove imalo što odbiti od mene, jer sam kao dijete bio potpuno nezaštićen i otvoren ka svi- jetu, ne mogavši znati što će iz njega pristići u moje biće i ostati zarobljeno u meni zauvijek, upravljajući mojom sviješću, podsviješću i mojim nago- nima u svim kasnijim danima mog života.

Ono čega se sada mogu prisjetiti iz tih maglovitih i zagubljenih vremena je to da sam zbog nečega već onda bio izložen poruzi i podsmijehu, te da su mi druga djeca često, prečesto, na gotovo sve što bih ja rekao govorili; - Vidi budale, kako je samo glup, -i da sam se zbog svega toga počeo povlačiti iz svijeta i zatvarati u sebe. Ono što se kasnije izrodilo iz toga bila je samoća i bijeg od ljudi u prostor u kojem nije bilo nikoga, i to je bilo ono što me je zarobilo i visilo nada mnom poput prokletstva sve do današnjih dana. Da, ono što je preživjelo tolike godine bila je samoća, jeziva samoća, koja pri- tiska dušu i ispunjava je strahom da nikada neće biti bolje. Zid te jezive, nepodnošljive i nerazorive samoće okruživao me je već od najranijih dana. I sve su se moje želje kasnije rađale upravo iz toga.

A što sam to ustvari želio? Čemu sam u životu težio? Koliko mi sjećanja sežu unatrag kroz maglu vremena, ispočetka su se moje želje vezale uz potrebu da budem sličan drugima, prihvaćen od njih i voljen. Kasnije sam želio biti odlučniji u mnogim stvarima, znati što želim i kuda idem, i znati kako to ostvariti. Želio sam sad već kao stasao i neku veliku promjenu u životu, neku sigurnost, i nekoga tko bi mi je pružio. Želio sam imati prijatelja kojeg nikad prije nisam imao. Kasnije sam želio pobjeći od svega, otići negdje gdje me nitko ne zna, i početi život ispočetka. Želio sam puno toga. No jedna je želja bila ispred svih, jedan je san bio trajniji od drugih. Bio je to san o ljubavi.

I zaista, kad se prisjetim svega, koliko god se trudio, nisam sve do dana današnjega iz svojih uspomena mogao iskopati nekoga koga bih u ovom gradu mogao nazvati svojim istinskim prijateljem, nekim tko je došao u moj život, a da nije ubrzo nakon toga otišao iz njega na vrlo grub način, onako kako to ne bi učinio iskreni i pravi prijatelj. Pravi prijatelj ne ostavlja na duši rane koje krvare polako, a kroz njih ističe i ono malo života koji je još postojao u meni.

Silom sam se nakon ovoga razbudio i otjerao od sebe ove misli.

-Loše je počelo, -pomislih. -Kad bi mi bar netko oduzeo ove uspomene.

Kakav bi to blagoslov bio.

 

*

 

Kasnije, u toku jutra, dok sam se vraćao iz trgovine, dobro sam se okl- iznuo po bljuzgavom snijegu. Naime, bio je kraj siječnja i ono malo snijega što je napadalo prethodne noći, zbog nešto više temperature već se počelo topiti. Poletio sam kroz zrak, ali sam nekim čudom uspio održati ravnotežu i dočekati se na noge.

-Dovraga, -pomislih. -Zar ne može pošteno napadati, a da se već idući dan ne otopi? Ili da netko očisti ove nogostupe, da pristojan čovjek može proći ovuda bez opasnosti da slomi vrat. A oni nepristojni, što se mene tiče, slobodno ga mogu slomiti.

Ova zadnja misao bila je izazvana mojom još vrlo svježom uspomenom na susret od maloprije sa natmurenom, antipatičnom i bezobraznom blaga- jnicom u trgovini iz koje sam upravo izašao. Nit´ je rekla ˝dobar dan,˝ nit´ je rekla ˝do viđenja,˝ a izostali su i ˝izvolite˝ i ˝hvala.˝ A kad sam je zamolio za vrećicu, da u njoj ponesem kupljene stvari, dala mi ju je s kiselim izrazom lica, kao da je željela reći; -Koji će ti vrag vrećica? Nosi to u rukama.

-Eh, da. Toliko o ljubaznosti ljudi u ovom prokletom gradu, -pomislih.

-Što ne zaposle nekoga tko zna s mušterijama?

Dok sam se ovako snužden vraćao kući krajičkom oka uhvatih jednu prilično zgodnu ženu kako hoda usporedo sa mnom, nedaleko od mene.

-Kakva mačka, -uzdahnuh okrenuvši se prema njoj, i u tom trenutku nešto me je tresnulo po ramenu.

-Što to radiš? Što ne gledaš kud ideš? -srdito je uzviknuo na mene neki stariji čovjek, u kojeg sam se zabio dok sam bio zablenut u onu ženu.

-Ali...

-Što ali? Vi mladi ste stvarno kreteni. I još kažu da na vama svijet ostaje!

Pfff, -otpuhnuo je, zacrvenjevši se u licu od bijesa.

-Upravo sam se želio ispričati prije nego što ste me prekinuli. Nisam to namjerno napravio. A i nisam baš toliko mlad da biste mi se mogli obraćati ovakvim tonom, -rekoh mu, unijevši mu se u lice.

-Nisi namjerno? A nego što si nego namjerno? Da si malo gledao pred sebe onda bi me zaobišao, ne bi se zabio ravno u mene, -nastavio je galamiti.

-A da ste vi gledali pred sebe na vrijeme biste se sklonili u stranu, - odvratih, sad već prilično ljut zbog njegove neotesanosti.

-Ma nemoj. Sad sam ja kriv? -uzviknu on zajapureno.

-A tko je? Nisam valjda ja? -odvratih uzviknuvši na njega. -Što ti ne gledaš kuda ideš, matora nakazo? A i ionako ti je već mjesto u staračkom domu. Svima vama koji prevalite pedesetu je tamo mjesto. Ovako samo stvarate probleme gdje god se pojavite. Povucite se već jednom, zaboga, i prepustite mjesto mlađima od sebe, -rekoh razljućen njegovim ponašanjem.

-Pih, seljačino jedna, -procijedio je odgurnuvši me u stranu i produžio dalje. -Vidio bi ti da sam malo mlađi. Još bi ti dobio po nosu, čekaj samo.

-A ti bi dobio puno niže, i to koljenom, stari. Nemoj izazivati, jer sam već na rubu strpljenja. Idi svojim putem, a kad stigneš kući izderi se na svoju ženu. Maltretiraj nju, a ne prolaznike na ulici.

Na ovo se okrenuo i produžio. Počeo se udaljavati, valjda vidjevši da sam se ozbiljno naljutio i da sam spreman na svašta. A onda mi je još jed- nom, s pristojne udaljenosti, doviknuo;

-Evo ti ga na, -i pokazao mi svoj srednji prst.

-Maloumna baraba, -rekoh sebi u bradu i ljutito se okrenuh od njega, pa se nakon toga ponovo poskliznuh, i to ovaj puta još jače nego ranije, ali nekim sam čudom i ovaj puta ostao na nogama.

-Prokletstvo. Za sve je kriv taj ludi starkelja, -rekoh sebi u bradu.       A onda, već nadomak ulaza u svoju zgradu, spazih susjeda kako mi pri-

lazi.

-Dobar dan, susjed, -reče mi.

-Dobar dan, -uzvratih. -Kako ste?

-Evo dobro, hvala. Što je to bilo ono maloprije? Jel´ vas ovaj gnjavio?

-Jeste. Bio je prilično bezobrazan. Slučajno sam ga malo očešao ra- menom u prolazu, jer sam gledao na drugu stranu, a on je odmah digao dreku i sasuo na mene salvu uvreda, iako sam mu se ispričao.

-Ma ne obraćajte uopće pažnju na njega, -rekao je odmahujući rukom. - On je lud. Ja ga znam i nerado stupam u razgovor s takvima. Živci su mu otišli dovraga.

-Dobro, ali što ja imam s tim? Neka se ne iskaljuje na meni.

-Tu ste u pravu, -odvrati mi susjed, -ali ovakvi vam ne razmišljaju puno, već samo traže kavgu. Tko zna što ih ždere u životu? Možda su takvi kao on sami sebi veći teret nego drugima.

-To baš ne bih rekao. Neka je on teret samom sebi, za to me nije briga, ali malo pristojnosti i dužnog poštovanja čovjek ipak očekuje od drugih. Naročito ako nije sam provocirao ili započeo svađu, zar ne?

-Da, ali rekao sam vam, stari je lud. Bolje je s takvima ne započinjati diskusiju.

-Hm, možda ste u pravu. Idući puta ću ga dobro tresnuti prije nego što uspije išta reći, pa ću tako izbjeći svaku diskusiju s njim, -rekoh ljutito.

-No, no, zato ipak ne treba pretjerivati. Jednostavno ga zaobiđite idući put i to će biti dovoljno.

-Da, ako ga uspijem primijetiti na vrijeme, -odvratih, sada već malo smireniji.

-Dobro, a sada do viđenja, susjed. Moram ići. I nemojte se suviše uzrujavati. Škodi zdravlju, -rekao je opraštajući se od mene.

-Doviđenja, i hvala na savjetu, -rekoh udaljavajući se od njega.

-Ima čovjek pravo, -pomislih. -Zašto se uzrujavati zbog onakvih baraba i primitivaca. Treba ih jednostavno izbjegavati, i gotovo. Samo kako ih pre- poznati na vrijeme? Možda bi ih trebalo označiti nekakvim znakom prišivenim na kaput, da se izdaleka vidi s kim čovjek ima posla. Matori kreten.

Stigao sam pred svoj ulaz, otresao snijeg sa cipela i uspeo se stepeni- cama do svoga stana. Otključao sam vrata, ušao unutra, skinuo cipele, već napola promočene od snijega, zatim skinuo kaput i zavalio se u fotelju, pred televizor. A onda posegnuh za daljinskim prema stolu. Uperih ga prema TV- u i stisnuh dugme da ga uključim, kad zazvoni telefon.

-Što je sad? -uzviknuh. -Tko me sada zove? Podigoh slušalicu.

-Dobar dan, -reče nepoznati ženski glas sa druge strane žice. -Zovem iz agencije Skytour i slučajnim odabirom računala izvukli smo baš vas kao dobitnika naše nagradne igre. Nagrada je trodnevno putovanje u Rim...

-Hvala lijepo, -rekoh prekinuvši je u pola rečenice i glatko je odbivši. - Nisam zainteresiran.

-Niste zainteresirani? Kako to? -upitao je glas sa druge strane žice. - Znate li šta propuštate?

-Pa, iskreno rečeno ništa ne propuštam. Hvala na ponudi, ali doista me ne zanima.

-Onda ništa, -rekla je žena. -Do viđenja.

-Do viđenja, -odgovorih i spustih slušalicu.

-Znam ja takve, -pomislih. -Kažu da su od svih stanovnika u ovom gradu kao dobitnika glavne nagrade izvukli baš mene, a sigurno je to isto od njih čulo bar još sto tisuća ljudi. A i sigurno postoji neka kvaka, odlazak na neku prezentaciju, kupovina nekog proizvoda ili nešto slično. Ne dijele oni samo tako besplatna putovanja u Rim. Ma gnjavatori, -zaključih i vratih se u svoju fotelju.

I tek što sam sjeo opet je zazvonio telefon.

-Do vraga, -procijedih. -Što je sad opet? Nevoljko se ustadoh i priđoh telefonu.

-Dobar dan, izvolite, -rekoh.

-Dobar dan, -odgovorio je muški glas. -Obavljamo jednu kratku tele- fonsku anketu. Imate li možda dvije minute vremena?

-Ustvari nemam. Upravo kuham ručak. Nemojte se ljutiti, -rekoh mu, slagavši bez imalo grižnje savjesti.

-Onda ništa, -rekao je muškarac koji me je nazvao. -Čujemo se drugi put.

-Da, da, samo ti sanjaj, -pomislih, no naglas sam rekao -Kako želite. Do viđenja, -i tresnuo slušalicom o telefon.

-Dosadnjakovići. Ne daju čovjeku ni da predahne. Znam ja te anketare. Pitaju te imaš li minutu-dvije za anketu, a onda te dvadeset i pet minuta ispituju o kojekakvim besmislicama od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Svi su oni takvi. To zanimanje bi trebalo zabraniti kao opasno za javnost. Zaista ne razumijem čemu služe sva ta anketiranja. Zar oni zaista misle da mogu udobrovoljiti ljude i natjerati ih na dugotrajna dosadna ispitivanja o koještarijama koje nikoga ne zanimaju. Pa oni su stvarno blesavi, -pomislih.

-No, dosta o tome. Danas se više nikome ne javljam na telefon, to je sigurno.

Konačno sam ponovo sjeo pred televizor i uključio ga. Nailazim na reklamu u kojoj prekrasna visoka preplanula djevojka širokih bokova ispod stražnjice ima smještena dva vibrirajuća remena, koja služe za oblikovanje guze i uklanjanje celulita. Guza joj vibrira. Prizor je uzbudljiv.

-Kakva reklama! Šteta što nema više takvih, -uzdahnuh s tugom. -Šteta samo što tako kratko traje. Ovo bih već mogao gledati dvadeset i pet min- uta.

I doista, već nakon tridesetak sekundi vrhunskog praznika za oči reklama se prekida i započinje nova, u kojoj spominju stambenu štednju. Dosadno. Vrlo dosadno. Bar da ponove onu prethodnu. Ta je bila zaista zanimljiva. No nastavljaju sa nekakvim nezanimljivim reklamama, o dezodoransima za muškarce od kojih se žene napale dok kažeš keks. Dosadno. Počinjem zije- vati i tjeram dalje.

Nailazim na stari spot. John Lennon sjedi za bijelim klavirom, u bijeloj prostoriji sa bijelim kapcima na prozorima, a kraj njega stoji Joko Ono, dok John pjeva;

 

˝Imagine there´s no heaven, it´s easy if you try
No heaven below us, above it´s only sky
Imagine all the people living for today

Imagine there´s no countries, it isn´t hard to do
No need to kill or die for, and no religions too
Imagine all the people living life in peace 

You may say I´m a dreamer
But I´m not the only one
I hope some day you´ll join us
And the world will be as one

Imagine no possesions,
I wonder if you can
No need for greed or hunger, a brotherhood of man
Imagine all the people sharing for the world

You may say I´m a dreamer
But I´m not the only one
I hope some day you´ll join us
And the world will live as one

You may say I´m a dreamer
But I´m not the only one
Take my hand and join us
And the world will live, will live as one.˝

-Zar ti zaista misliš da je moguće stvoriti takav svijet? John, ti si naivčina, iako dobrohotna. Iz tvojih usta u božje uši, ali čisto sumnjam da je to moguće, -komentiram Johnovu pjesmu. -Da je Bog htio takav svijet, stvorio bi ga takvim, a ne ovakvim kakav jest u zadnjih nekoliko tisuća go- dina. Eh, stari moj, i ja sam nekad bio tako naivan, ali na svu sreću izliječio sam se od toga. Ne mogu više vjerovati u to da se ljudi mogu popraviti i da se ovaj svijet može spasiti. Jednostavno ne mogu.

I opet pritišćem daljinski i tjeram dalje, i nailazim na neku retardiranu južnoameričku sapunicu u kojoj se dvije razgolićene ljepotice prepiru, vrište jedna na drugu, cimaju jedna drugoj ono malo od haljine što imaju na sebi, vuku jedna drugu za kosu, pa se hrvaju na podu dok ih batler silom ne razd- voji i ne stane između njih da malo smiri strasti, a one sad počinju njega psovati i čupati za kosu. Kakve koze. Jedan moj prijatelj je rekao;

-Nekim ljudima su misterija piramide i tajne svemira i nastanka života, a meni su misterija ljudi koji gledaju sapunice.

I potpuno ga razumijem. Opet tjeram dalje. Ovo je bilo zanimljivo samo dok su se dvije dame hrvale, ležeći jedna na drugoj. Nastavak me uopće ne zanima. Pa ove emisije su nevjerojatne. Za koga ovi idioti sastavljaju ovakve programe? Ima li tu ičega što se može gledati?

Nailazim na dječji program u kojem mala dječica ozarenih lica pjevaju sva zajedno, usklađeno otvarajući i zatvarajući usta, kao da zijevaju, a onda trčkaraju i skakuću jedni oko drugih, i sve to ostavlja vrlo idiličan dojam. Da, vrlo idiličan. Mala čudovišta, kako su samo slatka kad se pokazuju pred kamerama, a kad ih nitko ne snima i kad uzmu na pik nekog svog vršnjaka, malo stidljivijeg i povučenijeg, njega gnjave i kinje, ponižavaju ga i rugaju mu se. A nerijetko ga i tuku, pa se jadnik svaki dan vraća kući suznih očiju, a u sebi će doživotno nositi traume iz te dobi, traume koje su mu stvorili ti mali slatki anđelčići. Da, djeca su divna. Pravi mali bombončići, nema šta. Idemo dalje.

Ovaj prokleti televizor valjda ima i neku drugu funkciju osim što zauz- ima mjesto u sobi. Valjda negdje ima nečega što se može i pogledati.

Nailazim na vijesti, crnu kroniku. Atentati, eksplozije bombi, poginuli turisti, pregažene trudnice, orkani koji haraju Pacifikom, siromašni Afrikanci koji umiru od gladi, pretrpani trajekt koji se prevrnuo na nekoj indijskoj rijeci i pola se putnika podavilo. Lažna dojava o podmetnutoj bombi u nekoj školi, nasilnici na ulici izboli noževima, pa još živog, spalili nekog beskućnika, makroi koji na Dalekom istoku za seks prodaju djecu bogatim zapadnjacima.

Prokletstvo. U kakvom to svijetu živimo? U kakvom to svijetu živimo?

Ovo nije moguće. Dalje.

Opet pritišćem dugme na daljinskom i nailazim na emisiju u kojoj proročica preko TV ekrana proriče o zdravlju i sudbini, poslu i ljubavi onima koji joj se telefonom jave u emisiju. Drži iznad tarot karata visak u ruci koji se, kao, sam okreće, i ona iz toga proriče što očekuje dotičnu osobu, a svoju ruku trese tako upadljivo kao da su je sašili groznica, bronhitis, upala pluća, malarija i ptičja gripa, sve odjednom. Kao, visak se sam od sebe okreće, ona nema ništa s tim. Pa ovo je divno.

I konačno odustajem. Gasim televizor. Ovo jednostavno nije moj dan.

A onda opet zazvoni telefon.

-Dobar dan, izvolite, -rekoh.

-Dobar dan, gospodine. Imate li trideset sekundi vremena za jednu kratku ank...

-Nemam, -rekoh prekidajući ga u pola riječi i spustih slušalicu bez ikakvog objašnjenja. Tko ga šiša. Nek´ ide dovraga i on i njegova ank...

Ovo postaje prilično deprimirajuće. Što da radim? Da izađem malo van u grad? To bi me možda malo oraspoložilo. Obukao sam se i izašao iz stana.

-Taj prokleti snijeg, još uvijek nikome nije palo na pamet da ga počisti.

-Taj prokleti, prokleti snijeg, -stadoh gunđati sebi u bradu. -Valjda će i ova zima uskoro proći. Nema ničega goreg od ovakve poluzime. Niti je hladna, niti je topla. Niti ima snijega, niti ga nema. Samo bljuzgavica i klizanje po njoj. Jednom ću ovako slomiti vrat. Neka ide dovraga i ova zima. Kada će već jednom stići proljeće?

Stigoh tako i do robne kuće koja mi se taman ispriječila na putu do grada. Prolazim kroz hodnik koji vodi duž nje do izlaza na suprotnoj strani i pri izlasku primjećujem da netko dolazi iza mene. Otvaram vrata, izlazim van i gospodinu iza sebe pridržim vrata, puštajući ga da prođe. Prošao je kraj mene bez ijedne riječi.

-A hvala, idiote? -rekoh sebi u bradu. -Nema na čemu, gospodine, nema na čemu. I drugi put, -dodao sam, gunđajući također sebi u bradu. -Možeš misliti. Čini mi se da sa ovim ljudima jednostavno nema smisla biti ljubazan. Treba ih sve odjebati. To je konačno rješenje. Možda i najefikasnije. Čemu biti ljubazan prema ljudima kad oni nisu čak ni čuli za izraz ˝ ljubaznost.˝ A i kad bi pročitali u rječniku definiciju te riječi teško da bi je shvatili. Li- jepo, nema što, -rekoh ponovo, gunđajući poluglasno, a nekoliko me je ljudi u mojoj blizini čudno gledalo. -Valjda se čude što pričam sam sa sobom. Eh, dobro je, -pomislih. -Neću se s njima svađati. Ionako su svi oni idioti.

-Idioti, eto što ste, -rekoh malo glasnije, svjestan toga da su me mogli čuti, ali mene uopće nije bila briga za to.

Stigao sam tako i do grada i stao besciljno lutati zureći pred sebe, i tako sam poguren, glave uvučene u ramena, šetao neko vrijeme, a onda se trgoh.

-Ovo nema smisla, -rekoh sebi. -Onda sam mogao ostati i kod kuće. Gledaj malo oko sebe, -rekoh ponovo sebi. -Možda naiđeš na nekog poz- nanika, pa ga onda zaustavi i malo popričaj s njim. Razgovor uvijek dobro dođe, naročito kad je netko raspoložen kao ja sada, drugim riječima nikako. Da, nisam se baš sjajno osjećao. Malo sam još lutao ulicama među onim malobrojnim ljudima koji su se mogli zateći vani. Na ulici je tek tu i tamo bio netko, a onda izdaleka ugledah nekoga poznatoga.

-Ovo ti je prilika, -pomislih i ubrzah korak da ga dostignem. I stigoh ga nakon minutu ili dvije i oslovih ga imenom;

-Ivan, stani. Okrenuo se ka meni.

-Ah, to si ti, John. Kako si? Dugo se nismo sreli, -rekao je pružajući mi ruku, koju sam prihvatio, rukujući se sa njim.

-Evo, guram nekako. A ti?- upitah ga.

-Mh, ja baš i ne guram nekako. Drugim riječima, nije baš sjajno.

-Zašto? Kako to?

-Duga priča, ma što da ti kažem. Loše je.

-Imaš li možda malo vremena ili žuriš? Možemo otići sjesti negdje uz kavu. Što kažeš? Da malo popričamo. Ni ja baš nisam najbolje raspoložen, treba mi nečije društvo, -rekoh mu u nadi da će prihvatiti poziv i malo razbiti monotoniju ovoga dana.

-Pa, -odvrati on, -vremena baš nemam puno, ali za jednu kavu ću imati.

Hajdemo.

-U redu, hajdemo onda, -složih se.

Ušli smo u prvi kafić koji nam se našao na putu, sjeli uz jedan stol do prozora i obojica naručili po jednu produženu kavu bez mlijeka s čašom vode.

-Pa onda, što ima, stari? Što je to tako loše u tvom životu? Ako te smijem pitati, naravno, -upitah ga.

-Eh, problemi, problemi, -odgovori on s nekom tugom na licu, spuštene glave.

-Kakvi problemi?

-Spremam se za rastavu. Eto, rekao sam. Uspio sam to nekako progurati kroz grlo.

-Zar napuštaš ženu? -upitah ga iznenađeno.

-Ona napušta mene. Kaže da više ne može živjeti sa mnom. Više ne može gledati moje lice, više ne može čuti moj glas, više ne trpi moju blizinu, ne osjeća se dobro u mom društvu, i tako. Dosadan sam joj. Tvrdi da sam propali slučaj.

-Kako to?

-Kaže da sam potpuni luzer, da sam neambiciozan, neodgovoran, neuredan, neobziran prema njoj, neorganiziran, da jedva donosim nešto para kući i da se ne brinem dovoljno o djeci. I na kraju, da joj je ionako već dosta svega i da se ionako već duže vrijeme kara s nekim drugim, oprosti na izrazu, s nekim tko ima više perspektive u životu i ima joj što pružiti, za ra- zliku od mene.

-Eh, sad vidim zašto si potišten, -rekoh. -A ima li istine u tome što ona kaže?

-Otkud ja znam? Možda i ima, malčice. Možda nisam baš najbolji muž na svijetu, ali i ona je prava kučka. Nije lako živjeti s njom. Te joj ovo ne valja, te joj ono ne valja, te ovo ne radim dobro, te ono ne radim dobro, te za ovo nisam sposoban, te za ono nisam sposoban, te sam previše glup, te sam pravi šmokljan, a ona takvog muškarca više ne želi u svojoj blizini. Što da ti kažem, pravi pakao. Moj se život u posljednje tri godine pretvorio u pravi pakao.

-A djeca? Što je s njima?

-S njima? Eeeeh, -ispustio je dugački uzdah. -Djeca će ostati živjeti s njom, naravno. Znaš da sudovi uvijek tako odluče. A ni ja baš nemam na- jbolji posao. U materijalnom im smislu ne mogu pružiti baš bog zna što. Ali da ih volim, volim ih više od ičega na svijetu, -rekao je spustivši skroz glavu, i vidio sam da mu je suza zaiskrila u oku. -A sada ću ostati i bez njih, -dodao je, bolno uzdahnuvši. -Sve je otišlo do vraga. Sve. Osjećam da ću poludjeti. Ne znam... Već mi se razne ludosti motaju po glavi. Razmišljam o samoubo- jstvu, pa onda o ubojstvu, pa onda opet o samoubojstvu, i tako stalno. Ušao sam u pakleni začarani krug iz kojeg, čini se, nema izlaza.

-Ma nemoj tako, -stadoh ga ohrabrivati. -Uvijek postoji neko rješenje. Nemoj unaprijed odustati. Nitko nije toga vrijedan, tolike tvoje patnje. Djeca jesu, naravno, nemoj me krivo shvatiti. Ali ta tvoja žena, ako je zaista takva kakvom je opisuješ, za njom možda i ne trebaš žaliti.

-Ma ne žalim ja za njom. Crkla, da bog da. Meni je samo žao djece. A i sebe. Kako ću bez njih? -uhvatio se za glavu. -Kako ću bez njih?

-Zar ih nećeš moći ni posjećivati?

-Hoću, možda nekoliko dana u mjesecu, ali to nije to. To više neće biti to. Ništa više neće biti isto. No oprosti, ja sam tebe udavio svojim prob- lemima, a na tebe sam skroz zaboravio. Što je s tobom? Pričaj mi kako živiš. Što ti se događalo svo ovo vrijeme? Jesi li se ti oženio?

-Eh, nisam. Nisam se oženio, -odgovorih mu.

-Kako to?

-Valjda nisam naišao na onu pravu. Takve su već sve bile zauzete. Ne znam. Nekako sam uvijek vjerovao u to da veza ne može biti uspješna ako nema magije između dvoje ljudi, ako nema sjaja u očima pri svakom sus- retu, poljupca pri svakom rastanku, zagrljaja svako malo, bar nekoliko puta na dan. A na osobu s kojom bih to doživio još nisam naišao. Možda sam predugo čekao, a vrijeme je prolazilo. I tako... Ostadoh sam.

-Ali još nije kasno. Još si mlad, -reče, sada on hrabreći mene.

-Možda. To je relativan pojam. Ali ako još i jesam mlad, vrijeme brzo leti. Ne izlazim, s nikim se ne upoznajem, a i od onih rijetkih znanaca koje imam još me nitko nije upoznao s nekim. Tako je to sa mnom.

-A tvoji? Kako su oni? Dugo ih nisam vidio? -upitao me je.

-Moji? -ovo me je pitanje presjeklo posred srca poput oštrog žileta. -

Moji su ti..., dobro, -rekoh, pokušavajući djelovati iskreno, iako sam odu- vijek bio loš lažov.

-Ajde, drago mi je. Neka su dobro. Pozdravi ih puno. A sada bih morao ići. Ne ljutiš se, zar ne?

-Dobro je, povjerovao je, -pomislih. -Nije posumnjao u moje riječi. A i što sam mu drugo mogao reći? Nisam želio načeti tu bolnu temu.

-Dobro, vidimo se, -rekoh mu. -Naravno da se ne ljutim. Drago mi je da sam te sreo. I drži se, nemoj mi razmišljati o samoubojstvima. Radije od- aberi onu drugu opciju, ubojstvo. Šalim se, šalim se. Nemoj me ozbiljno sh- vatiti.

-Ipak, zamisao ti nije loša, -odvrati on s nekim čudnim sjajem u očima.

-Ma zaboga, šalio sam se. Zaboravi na sve to.

-U redu, u redu. I ja sam se šalio, možda. A sad idem. Vidimo se, -rekao je gaseći cigaretu i ispijajući posljednji gutljaj kave.

-Da, nadam se da ćemo se uskoro opet sresti.

-I ja. Pa onda doviđenja, stari.

-Doviđenja, -rekoh mu dok je ustajao od stola.

-Dobar čovjek, -pomislih, -ali nesretan. A što ćeš? Takva mu je sudbina. Život je jedno veliko ... Drago mi je što nisam u istoj situaciji kao on. Ponekad je možda bolje nemati ženu. Ponekad.

Ustao sam i ja od stola, izašli smo iz kafića i obojica se udaljili, svatko na svoju stranu. Prilično me je snuždio ovaj razgovor.

-Da, moji, -pomislih još jednom. -Bolje da me to nisi pitao. Ali kako si i mogao znati? No dobro, neću više misliti o tome.

Još sam neko vrijeme lutao okolo po ulicama i trgovima, tonući sve više u neko depresivno raspoloženje, pa pomislih da je bolje otići kući. Radije ću gledati glupe južnoameričke sapunice i trpjeti dosadne anketare koji nazi- vaju svaki čas, nego da se osjećam ovako jadno. Idem kući.

Vratio sam se kući istim putem kojim sam i došao, prošao kroz istu robnu kuću kroz koju sam prošao pri odlasku u grad, vrata sam pri izlasku zalupio za sobom točno pred nosom jednog čovjeka koji mi nije bio simpatičan, i na kraju došao kući, izuo se i potpuno deprimiran stao pred veliko ogledalo u predsoblju svoga stana.

-Pogledaj se samo, pogledaj se, Johne Smith. Pogledaj na što ličiš. Tek si prevalio trideset i petu, a već imaš čitavo čudo sijedih u kosi, nekad tako crnoj. A i malo si se udebljao. Zapostavio si se, lijenčino. Tvoj znanac kaže da je luzer! A što si ti? Što si onda ti? Neuspješni pisac, koji piše knjige koje nitko ne objavljuje, propali student, propali glazbenik, neuspješan skulptor, neuspješan pjesnik, propali ljubavnik. Neuspješan u svakom pogledu i na svakom polju. Ni u čemu u životu nisi uspio. Nikakvoga traga nisi ostavio za sobom, osim nekolicine članaka u lokalnim novinama o svojim egzotičnim putovanjima. Čuj mene, -putovanjima. Kažem to kao da ih je bilo bar trideset. A bila su samo tri, jedno po Evropi, jedno po Meksiku i Srednjoj Americi i jedno po Turskoj. Ali dobro, napravio si bar jednu mono- grafiju sa fotografijama sa svojih putovanja. I objavio si je, za divno čudo. Kako si to samo uspio? Jesu li to bila nečista posla? Izgleda da jesu, čim si uspio realizirati taj jedan jedini projekt u svom životu, dok je sve ostalo otišlo u vjetar. Sve je propalo, sve što sam pokušao, sve što sam učinio.

Gledao sam tako u ogledalo i vidio visokog, prosijedog, pomalo buc- mastog i tužnog čovjeka, vrlo, vrlo umorna lica, lica razočaranog i obojenog sjetom, izbrazdanog teretom života. Bore su mi se već počele usijecati u lice, kosa je počela sjediti i pomalo već i ispadati, ramena su mi se spustila, stav mi je bio pomalo pogrbljen, a ne više uspravan kao nekad. Da, sve je to od tereta života, života kakvog živim.

-Na što to ličiš? Tko si? Što si? Gdje si to dospio? Je li to ono što si želio? Je li to ono o čemu si nekad sanjao? Jesi li tako zamišljao svoj život, koji je sad pun samoće i tuge, i opet samo samoće i razočarenja, -govorio sam si. -Gdje si to dospio? I što je iza ugla? Život? Ma kakav život. Kakvom se ja još životu mogu nadati? Gdje je taj život? Gdje? Čeka li na mene negdje iz prikrajka, da se probudim i ugledam ga? Ah, -odmahnuh rukom, razgovarajući na glas sa samim sobom. -Ne čeka na mene nikakav život. Na mene čeka samo smrt. A sve ono između, od sada pa do trenutka kad ona dođe po mene i zakuca na moja vrata, bit će samo lagano odumiranje. Da, tako slutim. Tako je nekako bilo i do sada. Čemu se ja još mogu nadati? Snužden i tužan isključio sam telefon i TV, sjeo u fotelju, počeo zuriti u prazno i u potpunosti se prepustio očaju koji me je tako snažno pritisnuo.

Od tog očaja izgleda nije bilo bijega.

 

*

 

Idućeg dana nisam bio ništa bolje raspoložen nego prethodnoga. Gorčina se uvukla u mene i nije me napuštala. Smušeno sam hodao gore-dolje po stanu, pa sjeo pred TV, malo prebirao po programima i čitao vijesti na teletekstu, ali uz sve sam se to prilično dosađivao.

-Zar na ovom TV-u zaista nema ničega za gledanje? Čemu ga uopće 

imam? Možda ću otkazati pretplatu i baciti TV prijemnik kroz prozor, onako kako je to Keith Richards znao činiti, s prozora ravno na ulicu, ne gledajući pri tom prolazi li tko ispod. Eh, da. Dosada, samo dosada. Što da radim?

Skuhao sam si kavu, zapalio jednu uz nju, pa još jednu, pa još jednu.

-Tako je to s ovim prokletim cigaretama. Kad čovjek krene, više nema povratka. Za sve je to kriv onaj prokleti amonijak u njima. Jebo ga onaj tko ga je izmislio. Čovjek više ne može ni pušiti, a da mu skupa sa cigaretama ne uvale neku opaku kemikaliju, kao tobože, da cigarete budu blaže. Ma vraga, oni nam samo otimaju pare. Znaju oni dobro kako da nas navedu da propušimo. Sve te reklame na TV-u i u novinama, pa sve one divne Holly- woodske starlete koje si u usta guraju dugačke i tanke cigarete, obavijene izmaglicom dima, pa onda frajeri koji ih također guraju sebi u usta, a starlete im prilaze pripaliti cigaretu. Pa počinje razgovor, pa barenje, pa onda u krevet. Da, da, kao da je to u stvarnom životu tako. ˝Ako hoćete nešto okrenuti, samo pušite naše proizvode,˝ -krije se diskretna poruka iza svega toga. Sve su to lopovska posla, -progunđah. -Da, baš lopovska posla. A moje zdravlje, što je s njim? Koga je briga za njega? Ja neka se samo trujem, jel´ tako? I neka vam još i plaćam za to. Da, lijepo ste to zamislili, patuljci jedni. Koga je uopće briga za zdravlje. Trebalo bi sve to zabraniti, i one koji proizvode cigarete, i same cigarete, a i pušenje. Totalitarizam po tom pitanju, kao u filmu ˝1984.˝, to nam treba, pa da vidiš kako bismo svi prestali pušiti kad bi nam ugurali živog pacova u usta zbog ˝zločina pušenja˝.

Malo kasnije, dok sam razmišljao o tome što da radim kako bih si is- punio vrijeme, pogledah kroz prozor, i na ulici sam vidio prolaznike, i malo dalje djecu kako se igraju. Vidio sam svijet u kojem je postojao život, a ja tom svijetu nisam pripadao. Kao da je među nama stajala neka čvrsta i ner- azoriva brana. Nisam tamo vani imao nikoga. Nisam imao ni jednog pri- jatelja među njima. Moj je svijet bio daleko od njihovog.

I opet sam postao bolno svjestan svoje samoće, i ona me je počela pri- tiskati sa svih strana.

Prisjetio sam se svojih najranijih dana. U mislima sam krenuo stazama svog djetinjstva, od stana u kojem sam nekada živio do škole u koju sam nekada išao. Prošao sam pored svih onih mjesta kraj kojih sam nekada pro- lazio. Koliko uspomena čovjeku izroni pred oči, koliko sitnih, tada se činilo, nevažnih stvari. Sve te slike još uvijek žive i nakon toliko vremena.

Ujutro na stolu čaša mlijeka i sendvič, gledaš kroz prozor i mašeš svojoj mami koja žuri na posao. Ne možeš dočekati trenutak kada će se vratiti.

Trpaš u torbu knjige i olovke, i tri puta sve pregledaš da nisi što zaboravio. Žuriš da ne zakasniš u školu, i kada stigneš sretneš se s drugarima koji čekaju pred ulazom. I shvatiš da si zaboravio kutu kod kuće. Ajde, trči natrag. Pod velikim odmorom klipani te vuku za uši, a ti sliježeš ramenima jer su veći i jači od tebe. Što možeš, valjda će i tome jednom doći kraj. Vraćaš se kući tužan jer si dobio četvorku, a znao si više od onoga tko je dobio pet. I zbog toga što su ti rekli da imaš velike uši. I smeta te to što ti je brat bolji nogometaš od tebe.

Ipak, čini se da su najljepši trenutci života zarobljeni u djetinjstvu. Igre u pijesku, penjanja na drvo, trčanje za leptirima i sve one sitne nepodopštine koje činimo, ne misleći zlo i ne shvaćajući da smo nešto pogrešno učinili. Kao da plovimo kroz život poput oblaka, nedodirljivi za svo zlo ovoga svi- jeta, puni snova i planova. I onda jednom zaklopimo oči, i kada ih ponovo otvorimo deset godina smo stariji. Čini nam se da je sve prošlo za tren. I djetinjstvo postaje jedno od rijetkih sigurnih utočišta u koje se uvijek rado vraćamo, tražeći zaklon od života koji nas je sustigao i žestoko udario po prstima.

Kasnije istog dana, ni sam ne znajući što bih sa sobom, počeo sam ot- varati ladice svojih ormara i vaditi stvari iz njih, te ih nanovo slagati. Pre- gledavao sam što mi treba, a što ne od onoga što se nakupilo ovdje u toku posljednjih godina. Istresao sam na pod sadržaj ladica i počeo odvajati ono što sam smatrao nepotrebnim. Poželio sam unijeti malo reda među svoje stvari. Mislio sam, ako posložim sve ove sitnice možda ću nekim čudom unijeti i malo reda u svoj život. Eh, kad bi to bilo tako lako.

I naiđoh tada na nešto neobično. Pronašao sam par listova papira na ko- jima sam zabilježio početak jedne kratke priče, na kojoj sam počeo raditi još dosta davno, pa priču nisam dovršio. Od čitavog tog pokušaja ostala su tek dva lista.

Uzeh ih u ruke i počeh čitati. I nasmiješih se. Evo kako počinje. Ovako sam pokušao opisati sebe u toj nedovršenoj priči, kojoj je čak falio i početak.

 

Kao sasvim mali znao se smijati. Gromkim smijehom privlačio je pažnju ljudi. Sve što je vidio prvi puta u životu, prvi snijeg, prvu kišu, ispunjavalo ga je oduševljenjem i srećom. Znao je to iz priča starijih, jer uspomene ne sežu toliko daleko unatrag.

I tako je najljepše razdoblje njegova života ostalo prekriveno maglom zaborava.

Sjećao se zvuka kiše.

Volio je kišu. Promatrao je svijetlost sjajnih kapi, osvijetljenih farovima 

automobila u tami, stojeći na autobusnoj stanici, stojeći tamo kao nijemi svjedok zvijezda i gorkih nebesa što se nadviše nad njime.

Sjećao se škole, puno grubih, ružnih riječi. I skrivene tuge. I to nikom nije znao reći. I sjećao se noći, tih hladnih, mračnih noći, dok išao je kući odgurnut u stranu, sa suzama na licu i pitao se zašto?

Živio je s tugom kao s nekim dobrim drugom, obilježen i prognan. Dok je odrastao, bol je u njemu rasla. Zla ga je sreća snašla. I množili su se snovi o sreći. I rasla je želja za ljubavlju, a ljubavi je bilo tako malo. I pitao se zašto, pokušavao da shvati.

Želio je da bude poput drugih ljudi, da dobije bar nešto od onoga što život nudi. No njima ni to nije bilo dosta. Kao da im je bilo krivo što uopće postoji, što diše isti zrak koji dišu i oni.

I prizivao je smrt, pozdravio se od života. Želio je smrt, odmor od svega. Ono što je tražio bježalo je od njega. Samo noć, samo ona, činilo se da vječno traje. I umirao je polako, upadao u vrtlog. Srce mu je mrtvo, snijeg mu preko lica. Ali ružne li šale, ni smrt ga nije htjela.

S prvim dahom proljeća prvi puta primijetio je plavetnilo neba. I nekom novom snagom i novom željom krenuo je dalje, preko bijelog snijega.

S ljubavlju u srcu, bez žaljenja i gorčine, sjećao se onoga što je bilo iza njega.

I išao je dalje, kročio je putovima neba. Ponirući duboko ugledao je obrise života, onog nama tajnog, izvan granica ovog svijeta.

Ipak, bio je samo čovjek od krvi i mesa. Odbacio bi sve to, samo da nađe nekog s kime dijelio bi dane. I svoje tuge i tajne. Zaželio se nečijega smijeha.

I vrijeme je išlo, godine su prošle, paučina vremena prekrila je snove bajne.

Sada opet čeka i prisjeća se svega, i priziva kišu i njene kapi sjajne.

 

No dobro, -pisalo je u nastavku ovoga gore, -Nije sve ni tako crno. Kao osoba mislim da sam uglavnom O.K. Bez nekog pretjerivanja mogu reći da sam vrlo osjećajan, možda malo skromniji nego što bih trebao biti, pristojan i uglavnom iskren. Svoju inteligenciju vjerojatno oduvijek precjenjujem, ali volio bih znati što je to ustvari inteligencija. U redu, glup nisam u svakom slučaju, možda samo suviše neodlučan i naivan ( što može biti i ublažen izraz za glupana. Vrlo ublažen). Što se duhovne zrelosti tiče, tu mislim da stojim sasvim dobro. Pošten jesam, mada prema sebi ne uvijek, što znači da bih si mogao pomoći kad ne bih dopuštao nekim ljudima da mi rade to što rade. Umnogome bih si olakšao kada bih zauzeo malo čvršći stav o tome. Dobronamjeran sam i umjeren u većini stvari.

Dobro, ne mogu se sjetiti baš svih svojih vrlina, a1i imam i onu svoju tamnu stranu. Ponekad sam nestrpljiv, ponekad nepravedan, ponekad bije- san, uglavnom na krive ljude i zbog krivih razloga. I vrlo sam kolebljiv. Ne znam što želim. Još uvijek nisam odabrao svoj put. Čini se, ustvari, da je put odabrao mene. Bojim se ljudi. Povlačim se u sebe. Više se volim zaogrnuti plaštem neke tragične uzvišenosti nego pokušati nešto promijeniti i poboljšati.

Eto, takav sam. Je li to loše? Čini mi se da se pomalo prepuštam stihiji, da upadam u neki potprostorni kontinuum.

Možda ću jednog dana otići u Indiju ili u Tibet, o čemu već godinama sanjam, i naći se u okruženju kakvo priželjkujem, da budem sa ljudima koji razumiju i koji znaju voljeti. Možda ću tamo naučiti živjeti. A ostanem li ovdje, morat ću naučiti prihvaćati ono što ne mogu promijeniti, i neka mi Bog pomogne u tome.

Zar puno tražim? Želim samo živjeti kao čovjek i osjećati se tako. Kako naučiti da to ne želim? Želim, a nemam hrabrosti da se zaljubim, želim, a nemam hrabrosti naći si ženu, želim a nemam hrabrosti biti sretan. Krasno, to mogu samo ja. Specifični ja.

Bože, koliko je vremena prošlo. Koliko ih dugo nisam vidio, niti čuo njihov glas. Koliko njih je otišlo, a ja nisam mogao za njima. Hoće li itko pre- ostati da me isprati na moj posljednji put? Ovako dalje ne ide. Neka mi nebo pomogne. Ja želim Život ili Svetu smrt.

Ma jebeš smrt, ipak više želim život. A najviše seks.

 

-Eh, kakav sam onda entuzijasta bio. I kako djetinjast. Da, sve ovo zvuči vrlo poetično, a možda čak i duhovito. Ali u suštini u sebi krije gorčinu, skrivenu iza redaka ispisanih u stihovima, -pomislih. -I ništa se, ama baš ništa, nije promijenilo od tada. Ništa nije krenulo na bolje. Pa dobro. Neka. Možda ipak jednom... Ali ne, ako budem tako razmišljao uljuljati ću se u lažnu nadu da me jednog dana ipak čeka obećana zemlja, zemlja sreće, bez oblaka strave i boli nada mnom. I što onda? Mogu na to čekati još sto god- ina, a ništa se neće promijeniti. A i što bi to moglo natjerati moje srce da zaživi? Možda jedan prijatelj? Ili romansa? Ili prijatelj i romansa? Naravno, tu ne mislim na romansu sa prijateljem. No dobro...

Nastavio sam pregledavati svoje papire, samo da više ne mislim o tome. 

Pregledao sam stara pisma i stare razglednice, i pročitao što na poleđini svake piše. Neke su me od ovih razglednica rastužile, neke izmamile osmi- jeh na lice. Bile su to razglednice koje su mi slali stari znanci. Bile su mal- obrojne, ali su mi sve bile drage. Koliko je godina od tada prošlo. Svi su oni odavno iščezli iz mog života. Vrijeme ih je udaljilo od mene.

Dok sam prebirao po njima naiđoh i na pisma onih kojih više nema, koje mi je smrt oduzela. Otvarao sam redom ova pisma, zatim ih ponovo pre- savio, složio jedna uz druga i vratio ih tamo gdje su bila. Sve ono što mi sad više nije trebalo, papiriće i drangulije, odvojih u stranu. Skupilo se ovdje svega što sad više ničemu ne služi. Ipak, nekad sam skupljao sve te stvari i htio ih sačuvati za uspomenu. A sad bih ih se najradije riješio, kao da ću bacivši ih uspjeti izbrisati i sjećanja na vremena na koja su me podsjetile.

Preturajući po svojim stvarima naiđoh i na stare fotografije i stadoh ih pregledati jednu po jednu. Gledao sam trenutke svog života zaustavljene u vremenu i prizore iz svoje prošlosti otrgnute zaboravu. Ove fotografije vratile su me u mislima natrag u prošlost, poput prozora koji je omogućavao pogled unatrag kroz vrijeme.

Na trenutke kao da sam se duhom i tijelom opet vratio tamo. Ponovo sam živio te iščezle trenutke, hodao putovima svog djetinjstva i gledao svijet svojim tadašnjim očima. Čuo sam opet glasove svojih starih drugova, pris- jetio se igara i dječjih nestašluka. Taj davni dio mog života zaživio je, i ja sam na trenutak opet bio dijete. Mogao sam tako jasno vidjeti majčino lice i čuti njen glas, vidjeti svog brata kao malenog dječaka i proživjeti nanovo naše igre. Vratio sam se u idilično ozračje svog djetinjstva.

U mislima sam vidio staru kuću na selu, dim koji se zimi dizao iz dim- njaka i snjegove odavno istopljene. Vidio sam davne zime i davna ljeta kako se redaju jedna za drugima, pa nestaju negdje u magli vremena i ostaju za- uvijek potisnuta u zakutke postojanja, u predjele mog bića do kojih se može doprijeti tek u snovima i sjećanjima. A sjećanja su sve bljeđa i nejasnija, možda i netočna, vremenom iskrivljena. Možda ono što je nekad izgledalo sasvim obično i ni po čemu posebno, danas djeluje nekako čisto, sjajno i gotovo sveto.

-Da, takvo je sjećanje na izgubljene dane, -pomislih. -Vremenom uspomene dobivaju na vrijednosti. Vremenom više ne gledamo naprijed nadajući se, već gledamo unatrag, tješeći se uspomenama. Sve manje nade pruža ono što je pred nama, i postaje sve bezizglednije i teže. Budućnost najednom prestaje biti svijetla. Sve se manje vjeruje u mogućnost neke promjene na bolje, i tako nada kopni.

Nekad davno, ako i nije baš sve bilo sjajno, bilo je vremena, beskrajno puno vremena preda mnom, a to je vrijeme krilo u sebi beskrajne mogućnosti. No kako je vrijeme prolazilo, mogućnosti je bilo sve manje. I kad se čovjek nađe stjeran u kut, kad pred sobom više ne vidi svijetlost, sreću i ispunjenje snova, okreće se unatrag, i sada više cijeni ono što je nekad bilo. Nije to zato što je nekad imao više, ni zato što je tada bilo bolje, već zato što je vrijeme prošlo. Kakav gorak okus na usnama ostavlja to vri- jeme koje teče. Nitko ga ne može zaustaviti i to je svima jasno, a ipak se tako teško pomiriti sa time. Život teče, a vremena je sve manje. I sve se češće misli na trenutak kad će tom životu doći kraj. Smrt polako kuca na vata, a ona su se već odškrinula, i sve se više otvaraju.

-Uh,-stresao sam se. -Kuda su mi to misli odlutale.

Uhvatio sam sebe kako razmišljam o životu kao da su mi se već sva vrata zatvorila i ja više nemam kuda, osim poći tom zadnjom stazom koja vodi ka zemlji sjena.

Odvratih misli od svega toga i ponovno krenuh unatrag u davna raz- doblja. Tamo sam se bolje osjećao, tamo je još bilo sreće. Bilo mi je draže biti ondje nego misliti o smrti.

Vidio sam staru kuću na selu. Velike prostorije, trijem uzduž cijele kuće, stari drveni bunar nasred dvorišta, dva bora koja su rasla jedan uz drugi, i nebo puno bijelih oblaka, bilo je ovo poprište na kojem su se odvijali najl- jepši trenutci mog života. Ovdje je sve bilo lijepo, žitna polja oko sela, ponad sela brdo puno šuma, nasred sela potok, a uz seosku cestu drvoredi. Tu na selu boravili smo krajem svakog tjedna, dolazeći u posjet djedu i baki, odlazeći iz tmurnog grada u jedan ljepši svijet. Bila je ovo oaza mira. Ljepota ovih brežuljaka i polja tako mi se jasno urezala u podsvijest. Ovdje sam imao prijatelje, i bili smo nerazdvojni. Bio je to sasvim drugačiji život od onoga u gradu.

-Grad, uvijek taj grad. Koliko sam želio pobjeći od njega, a nisam mogao. Prikovao me je uz sebe. Vezao me je svojim čeličnim stiskom, i ni danas me ne pušta. Kako je moćan taj grad, kako samo lako uspijeva iz mene iscrpsti svu nadu. A sreće, toga u njemu nema, -pomislih na kraju.

Grad je u mojim očima uvijek bio siv i velik. Nisam ovamo nikad pri- padao. Tu u gradu život mi se odvijao u školi i na prostoru oko kuće. Bio je to tjeskoban život, bez prijatelja. Ljudi su ovdje bili strani, a djeca drugačija, grublja i surovija. Nikad ovdje nisam imao mira. Uvijek se našao netko tko bi mi nekom grubom riječju i ružnom gestom srce napunio tugom. Ovdje nisam bio dobrodošao. Nebo nije bilo lijepo, nije bilo livada i šuma, samo ulice daleko van mog domašaja, kamo sâm još nisam smio. Bio je to čudan život, a ružne su riječi boljele i stvarale rane u srcu. Kako su samo boljele, a zaklona od njih nije bilo.

Bio je ovo drugačiji svijet od onog na selu, u kojem sam mogao biti sre- tan. Da, kad se malo bolje zamislim, ovaj tjeskoban i samotan život u gradu, pun poniženja i tuge, bio je nešto od čega sam rado bježao i odlazio jednom boljem životu, tamo gdje su ljeti polja bila zelena, a zimi prekrivena debelim snijegom.

I tako iz jednog svijeta u drugi svakog tjedna, pa opet natrag, a ja ni jed- nom od njih nisam pripadao. U oba sam napola bio stranac. I dok je u jed- nom od njih bilo prostora za veselje, u drugom je bilo prostora samo za tugu, iz koje sam mogao pobjeći jedino u snove. Postao sam tako vremenom sve samotniji i tužniji. Grad je pritiskao i stezao mi srce, pritiskalo je olovno nebo nad njim, pritiskale su ulice daleke i sive. Postao sam tako sanjar, jer za mene nije bilo drugog bijega, već samo u snove, gdje je bilo prostora za let nad svijetom. Ovdje gore nije bilo granica koje su sputavale. Moj je duh tu bio sretan. Letio je izvan ovog svijeta u čarobne snove i u divne bajke, u kojima nikad nisam bio sam, ni nesretan i tužan. Tu sam bio slobodan.

-Postaju li svi sanjari na ovaj način? Je li to jedini izlaz za njih, bježati u snove od ovog hladnog i negostoljubivog svijeta? -upitah se.

-Sanjati, to je još jedino što mi preostaje, -uzdahnuh.

Govorio sam naglas sa sobom, kao da u sobi ima još nekoga sa kime pričam, ali bar me nitko nije vidio pri tome. Tko zna što bi taj netko pomislio o meni? Da sam luđak koji priča sam sa sobom. Ili da sam jadničak koji nema nikoga s kim može malo popričati, bar pola sata dnevno. Da, to bi svi mislili, -rekoh. -˝Jadničak, sirotan. Žao mi ga je˝. Ili bi rekli -˝Vidi budale. Totalno je skrenuo.˝ No svejedno. Ovdje niti me tko čuje niti me vidi, osim Boga, a mislim da njega baš i nije briga.

Vratih se sad opet u mislima tom svom dvostrukom životu, ili poluživ- otu, razapetom između sela i grada. Razmišljajući o svemu ovome probudilo se sada u meni nešto o čemu već dugo nisam razmišljao, a ipak je postojalo u meni svo vrijeme. Jedna se uspomena iz tih vremena trajno urezala u moje sjećanje. To sjećanje je bilo vezano uz kišu.

Od najranijeg djetinjstva bio sam vezan uz nju i ona je u meni budila različite osjećaje, ovisno o mjestu zbivanja. Grad i život u njemu za mene su bili tjeskobni i puni tuge, pa sam ondje i kišu doživljavao tako. Ona je u meni budila sjetan, tužan osjećaj. Svaki puta kad bih šetao po kiši prepuštao bih se ovom osjećaju tuge, koji bi tada narastao u meni. Čak sam joj se pomalo i rado prepuštao. Gotovo da sam uživao u toj tuzi, koja je u sebi krila nešto tajanstveno, ne nužno bolno. Tada još nisam bio očaran odbljescima mokrih ulica u tami, kao mnogo kasnije, kad su isprane ulice grada za mene postale neopisivo lijepe. Kiša tada kao da bi sprala svu nečistoću s ovog svijeta i davala mu neobične tonove, poput odbljesaka s površine rijeke, kad se mračno nebo upija u vodu, a ona izobliči zrake mjesečine i zrcali ih tako bajno, dajući vodi neki mračni sjaj. Ne, tada još te mokre ulice nisu za mene bile toliko lijepe. Nisam u njima vidio neku posebnu ljepotu, niti sam je tražio u njima. Jednostavno sam volio kišu, koja me mamila u šetnju i odvodila me u skrivene zakutke moje duše, pune neke slatke sjete.

S druge strane, na selu, gdje je sve za mene bilo drugačije, gdje je zrak drugačije mirisao, gdje je sunce drugačije sjalo, i kišu sam doživljavao drugačije. Kiša ovdje u meni nije budila tugu. Za vrijeme jakog pljuska kroz prozor sobe koja je gledala na ulicu gledao bih kako se kiša slijeva s ceste i kako teče u jarku ispred kuće poput rijeke. A kako se ovdje pružao puno širi pogled nego u gradu, vidio bih mračne oblake u daljini, tamni kišni za- stor ispod njih, bljesak munja koje paraju nebo, i uživao bih u ljepoti. Da, bio je to za mene lijep prizor. Bilo je u njemu neke nestvarne, nesvakidašnje, divlje ljepote. Bilo je to možda zato jer je ova kiša bila vezana uz pogled koji se pružao u daljinu, a ta me je daljina mamila ka sebi i vukla mi misli ka dalekim zemaljskim predjelima, pa i iza njih, u krajeve izvan ovog svi- jeta, u neke tmurne i nejasne prostore, tek djelomično stvarne.

I uz tu kišu bila je vezana jedna navika svih nas ukućana. Kad bi pala ljetna kiša svi bismo redom, ostavljajući sve druge poslove, posjedali na tri- jem, na stare, od slame ispletene stolice, i gledali u nju, u tu ljetnu kišu. Svaki put kad bi ona pala bio je to poseban događaj, nešto što bi svima nama pružalo jedinstven ugođaj. Posjedali bismo jedni uz druge, gledali kišu kako se slijeva niz dvorište, i divili joj se. Bilo je neke omamljujuće ljepote u tim kišnim kapima, u mlazovima vode koji bi se slijevali s krova kuće, u tim krupnim kišnim kapima koje bi poput zastora ispunile prostor između neba i zemlje. Sjale su tako čudno, blistale su prozirne i čiste. Zračile su sasvim drugačijim sjajem nego kišne kapi tmurnih kiša nad gradom.

Bile su ovo neke od mojih najranijih i najljepših uspomena, te ljetne kiše, i mi na trijemu. Najdublje su se urezale u moje biće i uvijek su ostale povezane sa sjećanjem na sretne dane djetinjstva, na obitelj na okupu i na trenutke sreće koji su iščezli tako davno.

Prenesoh se sad u mislima u jedno kasnije vrijeme. Mnogo godina kas- nije ponovo sam se našao u toj kući na selu. Starog bunara više nije bilo.

Od starosti se nakrivio, daske su mu već bile trule, i bio je srušen. Dvorište je bilo zapušteno i zaraslo u korov. Ni cvijeća više nije bilo. Kuća je bila stara, a zidovi vlažni i ispucali. Jedan od dva bora zaostao je u rastu, gušeći se u sjeni onog većeg, i grane su mu se sasušile. Bila je ovo drugačija slika od one nekadašnje.

Bilo je i tada ljeto kad se vratih ovamo nakon toliko godina, kad je kuća već bila prazna, i sve u njoj staro i na izdisaju. Prolazio sam ovim dugim trijemom i prodro pogledom u daljinu. Zagledao sam se u nebo, i dalje od njega, u zakutke sjećanja. Tražio sam onu davnu prošlost kad sam ovdje bio sretan.

I nekako u tom trenu pogled mi se izbistrio, vratio se iz davnih dana, i na nebu ugledah sive oblake. Nebo se skroz zamračilo, a ja sam neprimjetno zadrhtao od radosti. Znao sam što sad slijedi. Kap po kap, na krilima us- pomena iz davnih dana, stigla je ljetna kiša. Probudila je u meni onu radost koju sam osjećao nekad dok sam je promatrao. Sjeo sam na trijem uzbuđen i prizvao u sjećanje one davne dane kad smo jedni do drugih tu sjedili moja majka, brat, djed, baka i ja, i gledali u kišu. Ponovo sam doživio te trenutke. I onda sam se stresao. Gledao sam sad ovu kuću, i to kako se sve promijenilo. Sjedio sam sâm na trijemu i sve je odzvanjalo tišinom. Njih sad više nema, a mjesto koje je nekad bilo puno života sad je bilo puno sjete, jer smrt nas je razdvojila. I tuga mi se tako duboko i bolno uvukla u kosti, jer umjesto očekivane sreće kiša je donijela osjećaj samoće. I polako je slika te davne sreće izblijedjela i nestala. Ostala je samo tuga zbog onih kojih više nema, i suza mi je kliznula niz lice. Ovo više nije bila ona kiša od nekad, kiša djetinje nevinosti, ljepote i čistoće. Zamijenila ju je ova teška, hladna siva kiša,

i ja sam poželio pobjeći od nje.

Tako sam mnogo godina kasnije doživio tu ljetnu kišu. Sjetih se sad svega toga. Stresao sam se od neke tihe jeze i prestao kopati po svojim us- pomenama, jer sam znao kuda bi me to odvelo, a želio sam to izbjeći po svaku cijenu.

-Kao da se sjećanjima može uteći, -promrmljah poluglasno, onako za sebe.

Da, takav mi je bio život, rastrzan između sela i grada, između dva suprotna i sukobljena svijeta, između idile i pakla, a ja ni jednom nisam pri- padao. I iako sam na selu mogao mirno disati, ni tamo nisam bio lišen briga, jer su me mračni događaji iz grada i tamo pratili, i nisu me ni ondje puštali na miru, već su me mučili i opsjedali. Tako sam na kraju i u ljepšem od ova dva svijeta bio izložen udarima zlobe tog mračnog i svirepoga grada. I ovdje sam sada mogao bježati jedino u snove. Jedino mi je još iz njih u srce pristizalo nešto lijepo, ali sve to nije bilo stvarno. Uvijek bi me na kraju sačekao stvarni svijet iz kojeg sam pokušavao uteći, i uvijek bi me iznova bolno ran- javao, kao da me želi kazniti jer pokušavam pobjeći od njega. Njegovi udarci bili su surovi i pristizali su sa svih strana, i na kraju im nisam uspi- jevao uteći čak ni bježeći u snove. Mrak tog stvarnog svijeta uvukao mi se u srce, i pratio me i kada sam svijet gledao otvorenih očiju i kada bih ih sklopio. Nisam više imao kamo uteći.

No postojao je još jedan kutak u zemlji snova u koji sam rado odlazio. Bio je to jedan poseban prostor unutar svijeta mašte, i tamo je živjelo nešto što mi je još davalo snage i održavalo nadu u meni. Bio je to prostor svjetliji od ostalih, a u njemu je živio san o ljubavi.

-Ljubav, promrmljah tiho s nekom sjetom u srcu. -Postoji li uopće ljubav? Ako i postoji, a sklon sam vjerovati da je tako, meni izgleda ipak nije suđena. A zašto onda živjeti? Ima li u životu nešto što je potrebnije od ljubavi? Ima li? Ne znam, -zavrtjeh glavom. -Zašto me je zadesila ovakva sudbina? Zašto ja ne mogu naći nekoga tko bi me volio? -glas mi se stišavao do jedva čujnog šapta.

Ove uspomene koje su sada tako jasno oživjele u meni poput vrtloga su me uvukle u mračni svijet moje prošlosti. Nisam mogao tek tako uteći od nje. Ponovo su se otvorile moje stare rane.

Sjetio sam se jednog starog poznanika iz djetinjstva s kojim sam se družio neko vrijeme. On je bio prvi čovjek uz kojeg sam se vezao u svom životu. To je druženje trajalo nekih pola godine, a možda i malo duže, i pomislio sam tada da i ja konačno imam prijatelja. No nakon nekog vremena postao sam suvišan u njegovom životu, i ne samo to, nego se kasnije još i obrušio na mene poput orlušine. Kako je boljelo suočavanje s tim gubitkom. Ta je bol kasnije narastala u meni, u potpunosti me opsjela i tako je snažno zaživjela da sam čitavih godinu dana nakon toga bio skrhan i izgubljen. Tonuo sam u očaj, i nakon nekog vremena bio sam potpuno iznemogao.

Nekoliko godina kasnije, i sada se još sjećam toga kao da je bilo jučer, sreo sam ga u gradu u društvu ljudi koje nisam poznavao i priđoh da ga poz- dravim i pitam kako je. Nisam ga vidio već neko vrijeme i bilo mi je drago što sam ga sreo. Ne razmišljajući tada ni o čemu drugome, već samo o tome kako ću izmijeniti s njim par riječi, pa onda produžiti dalje, dođoh do njega i obratih mu se;

-Kako si? Šta ima? Ideš li nekuda večeras?

Ono što je tada rekao odgovarajući mi na pitanje ošinulo me je poput udara groma, i zažalih što sam mu prišao.

-Vidiš da pričam s ljudima, -bile su njegove riječi, nakon čega sam prob- lijedio i produžio dalje.

Nisam mu na ovo ništa odgovorio, jer nisam znao što bih na to trebao reći. Uvijek sam bio takav, nikad se u pravom trenutku nisam sjetio odgov- oriti na ovakve riječi. Tek bi mi kasnije sinulo što sam trebao reći. Da, kas- nije sam već znao da sam mu mogao reći nešto poput; -A zar ti ne vidiš da ja pričam s tobom? -ali tada, u onom trenutku, nisam se toga sjetio.

Koliko je samo takvih situacija bilo u mom životu. Koliko su samo puta oni koji su mi bili važni učinili isto što i ovaj. Mogao bih danima nabrajati ovakve događaje i opet ne bih spomenuo ni njihov manji dio. A sve je to dolazilo od onih koje sam, tko zna zašto, smatrao svojim prijateljima, a ako to već i nisu bili, onda barem ljudima koji to iz nekog obzira nisu trebali ra- diti, jer ipak smo se poznavali cijeloga života. Da, sjećam se vrlo jasno tih svojih prijatelja, a sjećam se i toga kako smo se družili u gradu svakog dana, a sad mi se čini da su me trpjeli u svojoj blizini jedino iz pristojnosti, ako se to može tako nazvati. Ali kad je društvo negdje išlo, na neki rođendan ili izlet, išli su svi oni, no mene nikad nisu zvali.

Od svih ovih prijatelja jedan zaslužuje da ga se posebno spomene i izdvoji među svima njima. Jednom prilikom, ne mogu se više sjetiti čitavog razgovora, a ni toga kako smo kroz razgovor došli do toga, niti mi je dan danas jasno zašto je rekao ono što je rekao, no izgovorio je tada ove riječi;

-Zar ti ne uviđaš da si suvišan na ovom svijetu?

Tih nekoliko riječi toliko se snažno prilijepilo za mene, uvukle su se poput svrdla u najdublje dijelove moje psihe i polako, malo po malo, širile su svoje korijenje sve dublje, dok me na kraju nisu u potpunosti slomile. Nisam im se mogao oduprijeti. Zavukle su se tamo odakle nisu mogle biti odstranjene ni na koji način i počele su, rastući i šireći se u meni, crpsti svu moju životnu snagu, dok na kraju nisam potpuno bespomoćan pokleknuo pred njima. Tih nekoliko riječi otvorile su preda mnom vrata drugog svijeta, a s druge strane stajala je smrt koja me je keseći se prizivala ka sebi. I moj me je prijatelj silovitom snagom gurnuo kroz ta vrata, vjerojatno misleći pri tome da mi je učinio uslugu i da je doprinio tome da mi se oči konačno otvore.

O da, otvorile su se, i te kako su se otvorile nakon toga, jer postalo mi je jasno kakvi su ljudi moji prijatelji. Jedino što nisam mogao shvatiti je kako sam uvijek uspijevao nabasati na takve ljude i čime sam ih to privlačio ka sebi.

Okružen ovakvim ljudima doživljavao sam krah za krahom i uzalud sam pokušavao ponovo stati na noge.

Nisu mi ti prijatelji davali mira ni u snovima. Sjećam se jasno jednog sna koji se pretvorio u noćnu moru, a jasno je odražavao ono što se sa mnom događalo u stvarnom svijetu čitavog mog života. U tom jezovitom snu jedan od mojih prijatelja poprimio je zastrašujući oblik i zgrabio me za vrat, dok sam se bezuspješno pokušavao osloboditi njegovog stiska, i polako je iz mene isisavao život. A zatim me je klonuloga bacio u neku mračnu vodu i držao mi glavu pod vodom dok sam svjestan svega pokušavao doći do daha, ali mi to nije uspijevalo. Na kraju sam posustao, a on je likujući ostvario što je htio, i ja sam bez života u sebi potonuo u dubinu.

Sjećam se i sada toga kako sam se probudio iz ovog sna obliven znojem i potrudio se da te noći više ni na trenutak ne sklopim oči. Toliko je strašan bio taj san, i toliko jezivo živopisan.

-Moji prijatelji. Da, imao sam ih nekoliko. Bar sam tako mislio. Ali svakom je prijateljstvu brzo dolazio kraj, sa zastrašujućim razočarenjem koje je pratilo raskid svakog prijateljstva, ili bar prijateljstva umišljenog s moje strane, -stadoh opet gunđati naglas, a onda postadoh svjestan toga pa se stišah.

-Zar sam zaista toliko usamljen da pričam na glas sam sa sobom? Zar sam doista skrenuo s uma, -pomislih. -A na kraju krajeva, s kim da pričam?

I utonuh ponovo u svoje misli i stadoh se prisjećati tih vremena kad su me ljudi napuštali jedan za drugim.

U to je vrijeme smrt uzela stvaran oblik i zaživjela u mom životu, odnoseći iz njega sve one do kojih mi je stalo. Samoći, koja me je oduvijek opsjedala i kojoj nikako nisam uspijevao umaći, sada se pridružio još jedan hladan i neumoljiv pratilac, a bila je to smrt.

Počelo je to s momkom koji mi je bio drag i bili smo dosta bliski u škol- skim danima. Bili smo već obojica mladići i jednom smo se nakon dugo vremena sreli u gradu. Stali smo da popričamo i prepričavali smo jedan dru- gome što se s nama događalo u novije vrijeme. Na jednu stvar na njemu obratio sam posebnu pažnju. Imao je obrijanu glavu, što je bilo dosta neobično u to vrijeme. Nisam tada mogao znati razlog tome, a čini mi se da sam mu čak i rekao nešto o tome i pokušao se našaliti na račun toga, misleći da je to izraz nekog njegovog buntovništva ili nešto tome slično.

Upitao sam ga kasnije kakvi su mu planovi za budućnost, a on mi tada reče;

-Evo, čekam da me smrt odnese.

Nakon ovih riječi sve mi je bilo jasno. Kasnije sam se mnogo puta pris- jetio ovog susreta i njegovih riječi i pokušavao zamisliti kako je to živjeti sa spoznajom da si tako mlad osuđen na smrt, a da se protiv toga ne može učiniti baš ništa.

Dvije godine kasnije upoznao sam čovjeka koji mi je promijenio život, i bio je to prvi čovjek za koga sam mogao reći da mi je bio pravi prijatelj, i da to baš ni jednim činom i ni jednom riječju nije opovrgao. I konačno sam pomislio da se i meni jednom nasmiješila sreća, da sada imam ono što nikad prije nisam imao, da konačno i ja imam pravog prijatelja.

Šest mjeseci kasnije nešto se dogodilo, a meni ni dan danas nisu poznati svi detalji te priče. Ne znam, a neću nikad ni saznati, što se tada zbilo. Znam samo da sam jednog dana saznao da njega više nema, a on me je tjedan dana prije toga nazvao i upitao me zašto mu se ne javljam. I doista, rijetko smo razgovarali telefonom, jer ja na taj način jednostavno nisam znao komuni- cirati ni sa kime, već tek kad bismo se našli oči u oči. Tek bih tada mogao nekome reći sve što sam želio i izraziti ono što osjećam u sebi. I onog dana kad sam izgubio svog jedinog prijatelja pomislio sam, i ta se misao trajno urezala u mene;

-Da sam ga nazvao možda ne bi bilo onako kako je bilo. Možda bi tada on i danas bio ovdje.

Gorčina se nakon toga uvukla u mene, jer sam mislio da sam učinio golemu grešku i propustio pomoći onom tko je tu pomoć u tom trenutku trebao više nego ikad prije, a ja sam to, ne shvaćajući što se sprema, previdio i zanemario.

I ponovilo se to kasnije još nekoliko puta, da mi je smrt otela one koji su mi bili sve u životu, i tada sam svuda oko sebe mogao vidjeti samo jedno. Kuda god bih pogledao, iz svakog kutka ovog svijeta, iz svakog grma i iz svakog drveta, iz svake ulice, a i iz ljudskih lica smrt je gledala u mene iskešenog lica. I ja sam tada pomislio da više nikoga ne smijem voljeti i s nikim više ne smijem postati blizak, jer će takvog sasvim sigurno smrt oteti od mene.

Sada, kad sam se prisjetio svega ovoga, pogledah oko sebe, i postade mi nepodnošljivo teško ostati na ovom mjestu. Disao sam sve teže. Tjeskoba me je zaskočila. Srce mi se stegnulo i jedva sam dolazio do daha. Gledao sam oko sebe, ne gledajući u prostor već u vrijeme. Gledao sam u svoju prošlost i u budućnost, i bilo mi je sve teže. Utočišta nije bilo ni preda mnom, ni iza mene.

-Moram odavde, -rekoh sebi.

Izjurio sam iz svog stana i stao bježati od sebe.

Tumarao sam vani dosta dugo. Prolazio sam kroz gomilu i ponovo se osjetio odvojenim od ovog svijeta, kojem sam nekada toliko želio pripadati, a bio sam najuren iz njega. Gledao sam sve te ljude, nisam s njih mogao skinuti svoj pogled, i opet je u meni počeo narastati osjećaj samoće. Što ja to tražim ovdje među njima? Ionako nikad nisam bio dio njihovog svijeta. Kako je samo gušio taj osjećaj odvojenosti od njih, i ovaj osjećaj samoće. Ponovo se u meni pojavila bol i toliko je narasla da mi se srce steg- nulo. Išao sam ulicama gledajući ih i znao sam da mi nije mjesto ovdje.

Ipak, išao sam dalje. Mislio sam; -možda ipak naiđe netko.

Kraj mene su prolazili ljudi i s vremena na vrijeme načuo bih djeliće njihovih razgovora. Tako sam sada, prolazeći kraj dvojice muškaraca, uspio razabrati ove riječi;

-Kakva prokleta budala, -govorili su o nekome. -Kako je samo smiješan.

Spominjali su nekoga u kome su nalazili bezbroj mana, kao da su svu mržnju koja se u njima skupljala tokom života sad željeli usmjeriti ka njemu. Možda su se nadali da će mu time pomoći da brže ode sa ovog svijeta. Možda im je upravo to bilo na umu. Ako mu ovako govore iza leđa što li mu tek govore kada ga gledaju u lice? -No tko zna? -pomislih nakon toga.

-Kad ga sretnu možda mu se smješkaju i govore mu ljubazne i lijepe riječi, a čim on zamakne iza prvog ugla... Eh da, takvi su ovi ljudi. Kako pobjeći od njih, i kuda, kad je svugdje isto?

Na kraju, pozornost mi na sebe svrate one riječi koje su spomenula ova dvojica kad su rekli; -Kako je samo smiješan.

Sjetio sam se nečega što je mene pratilo kroz čitav moj život, podsmijeha drugih, i sjetih se i onih riječi koje je sa osmjehom na licu izgovorio netko koga sam nekoć davno smatrao prijateljem; -Zar ne primjećuješ da se tebi svi smiju iza leđa?

Možda je i ovaj malo prije spomenuti, opisan sa nekoliko svirepih i ružnih riječi, osuđen na ono što sam ja morao proći. Možda će i on jednom odlučiti da ode s ovog svijeta, jer mu drugi nisu dali mira.

Sve ovo ponovo je u meni pokrenulo lavinu gorkih misli i opet sam se počeo prisjećati svega.

S vremena na vrijeme ponovo su mi do uha doprle riječi koje je izgo- varao netko tko je prolazio kraj mene, i opet su to bile riječi pune prezira i zlobe. Bile su to riječi mržnje, upućene nekome koga ovi nisu voljeli, niti ga željeli u svom svijetu.

Nakon nekog vremena osvrnuh se oko sebe i primijetih kako je čitav grad isijavao zlobom, a u srcima ljudi, mogao sam to osjetiti po njihovim riječima, postojala je samo oholost. Srca su im bila prazna. Nije u njima bilo ljepote ni topline, i ovaj mi se grad nakon svega ovoga učini beskrajno mračnim i zlim. Osvrtao sam se oko sebe, gledao u ljude i svuda sam osjećao bijes i licemjerje. Iznad mene je lebdio mračni oblak zla kojeg je stvorio ovaj hladni i neumoljivi grad.

I u glavi mi tada počeše odzvanjati glasovi iz prošlosti, poniženja koja sam trpio, i uvrede i ismijavanja, i to je sve, pridruženo ovome što sam sada vidio i čuo oko sebe, djelovalo stravično i izazvalo pravu buru osjećaja u meni.

Čitav je grad zračio iz sebe mrakom i najednom se sivilo ovih ulica oko mene pretvorilo u jezivu tamu. Gledao sam ovu bijesnu gomilu oko sebe.

-Da, gomila, -pomislih, -ta svirepa i mračna sila, koja melje pred sobom sve one koje zbog nekih samo sebi poznatih razloga smatra nepoželjnima. Naoružana je mržnjom, i to joj je najjače oružje. Uspjela je opstati kroz sva ova tisućljeća i tek je neznatno promijenila svoje lice, ali u srcu je ostala ista. Zadržala je svo ovo vrijeme svoju suštinu, ta gomila koja razapinje bo- gove, a ne štedi ni obične ljude.

Oko mene je oživio suludi i mračni svijet ovoga grada, i ono što sam u ovom trenutku mogao vidjeti oko sebe počelo se hvatati na mene i pritiskati mi dušu. Pritiskao je grad i ove njegove ulice, i ljudi na njima.

Utekao sam s ulica. Sišao sam do rijeke i obratio se tamnoj vodi. Mislio sam da ona ima moć da mi smiri dušu. Mislio sam, ali sam se prevario. Išao sam uz nju i gledao njen tamni sjaj. Gotovo je zlokobna bila njena voda. Ničega lijepog nije bilo u njoj.

Crne misli i zle slutnje stadoše mi se rojiti u glavi.

-U ovom mi je gradu život bio noćna mora, -pomislih. -i do sada mi je život ovdje pokazao samo svoju mračnu stranu. Koliko sam se samo puta zbog toga upitao ima li život uopće smisla, i koliko sam sumnjao u sebe i u svrhu svoga postojanja, umjesto da sumnjam u ovu gomilu oko sebe. Koliko sam se samo puta izgubio u mračnoj šumi bola, i u takvoj jezivoj tami za mene više ništa nije bilo utješno i stvarno. Nekad sam mislio da se moram uklopiti u ovu sredinu i postati jedan od njih. Mislio sam da jedino to može dati neki smisao mom životu. Tako sam nekad mislio. A kad se to nije dogodilo, mislio sam da moram biti nesretan zbog toga što nisam dio njihovog svijeta. No sad, kad vidim ove isprazne ljude oko sebe, jasno mi je da moj život niti počinje, niti završava sa njima. To što nisam jedan od njih samo znači da nisam isti kao oni. A koliko sam samo bio nesretan zbog toga. Uz takve ionako nemam što tražiti. Nemam što tražiti među onima koji nikad nisu digli pogled ka nebesima, niti su ikad imali ičega plemenitog u svom srcu. Neka oni samo ostanu ovdje, u tom svom bijednom i ograničenom svijetu, i jednom, kad više ne budu mogli svojom zlobom gušiti one koji se ovamo ne uklapaju, neka počnu gušiti jedni druge, a na kraju i sebe same. Neka im to bude jedini cilj u životu. Neka se njihov bijes okrene prema njima samima, pa neka na sebi osjete ono što su namijenili onima drugačijima od sebe. Neka svi idu dovraga, neka svi propadnu i uguše jedni druge svojom zlobom, da njihova vrsta nestane sa ovog svijeta.

Dok su mi ovakve mračne misli prolijetale glavom postadoh svjestan jedne poražavajuće činjenice. Osjetio sam kako se tama ovog grada uvlači u mene i izobličuje me. Izobličila mi je u potpunosti i misli i osjećaje. Ovaj svijet mraka, ludila i hladnoće počeo je ovladavati mnome.

-To je ono od čega moram pobjeći, -pomislih sada, uspjevši se malo sabrati. -Da ne postanem na kraju u potpunosti dio njihovog svijeta.

Odlazak mi se nekako učinio dobrim izlazom. Na trenutak sam se umirio. Donio sam odluku da ovo više neće biti moj grad, i da ću s njim na- pustiti i svoju prošlost.

Išao sam kući, a noć nada mnom zlokobno je sjala.

-Ali kuda otići? Ne znam, ne znam. Moram još dobro promisliti o svemu.

 

*

 

Prošao je i taj dugi, dosadni, tužnim uspomenama prepun dan. Stigao je slijedeći, a ja se ni sada nisam osjećao mnogo bolje. Ipak, uspio sam natjerati sebe da izađem u grad i odem u knjižnicu da posudim knjigu ili dvije za čitanje, da ubijem vrijeme kod kuće.

U knjižnici sam prebirao po policama, tražio i tražio, pa sam nakon nekih dvadesetak minuta pronašao dva zanimljiva naslova; ˝Narcis i Zlatousti˝ Hermanna Hessea i drevni Indijski ep, ˝Ramajanu˝.

-Mislim da sam napravio dobar izbor, -pomislih. -Hessea sam oduvijek volio čitati. Imao je nešto u svojim djelima što navodi na razmišljanje, nešto što pažljivom čitaocu već u malo zrelijoj dobi, a ne u tinejdžerskim godi- nama, može s filozofskog gledišta pružiti mnogo toga i otvoriti mu neke nove horizonte. Kako su samo slojeviti neki od njegovih romana. I samog sebe ponekad iznenadim, jer svaki put pri novom iščitavanju otkrijem u njima nešto novo, nešto lijepo i duboko, što mi je ranije promaklo ili što tada još nisam mogao shvatiti, pa mi uopće nije zapelo za oko. A ˝Rama- jana˝, -razmišljao sam dalje, -nisam ni znao da se ova knjiga može naći u knjižnici. Nisam znao da je prevedena na naš jezik. Baš mi je drago što sam naletio na nju. Jedva čekam da je počnem čitati.

Izašao sam iz knjižnice sa ove dvije knjige u ruci i odlučio otići u obližnji kafić na kavu, pa onda kući, i baciti se na čitanje. Otvorio sam vrata kafića, ušao unutra, otresao snijeg s nogu i krenuo u potragu za slobodnim mjestom, jer je unutra bila poprilična gužva.

-Noge se otresaju vani, a ne unutra, -doviknula mi je otresito konobarica iza šanka kad je vidjela da sam ušao.

-Primio na znanje, bajna djevo. Neće se ponoviti, -rekoh joj s kiselim osmjehom na licu.

-Mama ti je bajna djeva, -dreknu ona na mene.

-Možda i je, -odvratih i okrenuh se od nje, prekinuvši time svaku mogućnost za daljnjom eskalacijom nasilja koje je ova žena vršila nada mnom.

-Kurvetina, -pomislih. -Ma tko je šiša. Što nju briga gdje ja otresam noge. Kao da sam u njenom stanu, a ne u birtijetini u kojoj je nagurano pedeset ljudi, od kojih je vjerojatno bar polovina pri ulasku ovamo učinila isto što i ja.

Osvrnuh se oko sebe, ali mjesta nije bilo mnogo. Svi su stolovi bili za- uzeti. Što sad? Da odem negdje drugdje? Ali tada opazih jedan povišeni okrugli stol uz koji je sjedio samo jedan čovjek, pa su kraj njega bila još dva slobodna mjesta. Priđoh mu i upitah ga;

-Dobar dan, ispričavam se, ali svi su stolovi zauzeti, a uz vas ima slo- bodnog mjesta. Mogu li vam se pridružiti? Neću dugo, obećavam. Samo dok popijem jednu kavu, pa onda idem.

-Naravno, naravno, sjedite samo, -izjavio je galantno gospodin srednjih godina kojem sam se obratio, obučen u dugački elegantni crni kaput, prilično skup, kako sam ocijenio.

-Hvala. Nemojte mi zamjeriti, -odvratih mu zahvalno.

-Ne zamjeram vam ni najmanje. Izvolite. Ta vidim da je gužva, a ja sjedim sâm za stolom, pa zašto da ne?

-Najljepše zahvaljujem, -rekoh mu i sjedoh nasuprot njemu. U tom trenutku stigne i ona konobarica i upita me;

-Što ćete?

-Što ću piti? Pa, da vidimo. Kakvih sokova imate?

-A kakvi te sokovi zanimaju? -upitala je povišenim tonom, sva narogušena.

-Sokovi. Pa znate valjda što su sokovi?

-Dobro, dobro, znam. Mislila sam gusti ili gazirani? -reče ona malo blažim tonom, iako ne mijenjajući svoj strogi izraz lica.

-Što imate od gustih sokova?

-Imamo sok od marelice, od jagode, breskve, višnje i od banane.

-Dobro, onda može jedna produžena kava sa čašom vode, -odvratih zi- jevnuvši.

-Ma idiote jedan, -reče ona i udalji se od stola.

-Nije baš pristojna, zar ne? -obrati mi se gospodin za mojim stolom.

-Pristojna? Ta valjda i sa svojom mamom ovako razgovara. Od takvih se i ne može očekivati neka pristojnost.

-Hm, u pravu ste. No možda ste vi trebali biti pristojniji i tako izgladiti stvari? Ovako baš i ne vjerujem da ćete dobiti tu kavu. Bar ne u slijedećih pola sata.

-Zašto ja da budem pristojan s nekim tko se izderao na mene čim me je ugledao. S takvima ja nemam ništa, niti želim imati, pa nema razloga da budem pristojan sa njima.

-Dobro, slažem se s vama. Možda ste zaista u pravu. U današnjem je svijetu teško biti pristojan prema ljudima, kad su svi nečim opterećeni. Svijet je pun emocionalno i psihički neuravnoteženih osoba.

-Da, to ste dobro rekli, -stadoh odobravati klimajući glavom. -Da, slažem se sa vama.

-Nego, kakve to knjige imate kod sebe, ako smijem pitati?

-Ove? Evo, izvolite, pogledajte ih slobodno, -rekoh pružajući mu ih, i pri tome sam prvi puta podrobnije pogledao svoga sugovornika.

Bio je to čovjek od možda pedeset ili pedeset i pet godina, vrlo elegan- tan, uredan i njegovan, nešto malo duže kose, prošarane sijedim vlasima i začešljane unatrag, sa bradicom malo zašiljenom u vrhu, na kojoj su se već također počele primjećivati sjedine, a ta je bradica njegovom vitkom licu oštrih crta davala neku markantnost. Po njegovom licu i očima, viskom čelu i tankim usnama zaključio sam da se radi o oštroumnom i inteligentnom čovjeku. Ali o njegovom karakteru na osnovu ovih nekoliko riječi nisam mogao zaključiti ništa, samo da je pristojan i ljubazan.

-Ah, Hesse i ˝Ramajana,˝ -rekao je pomalo iznenađenim glasom. -Dobar izbor. Znači, zanimate se za egzotične teme?

-Da, pomalo.

-I ja sam čitao ˝Narcisa i Zlatoustog˝, -reče. -Sjajno djelo. Jedno od Hes- seovih najboljih. Odiše nekom samo njemu svojstvenom mistikom i stil- skom ljepotom koju je razvijao desetljećima prije ove knjige. Jeste li čitali još nešto njegovo?

-Jesam, dakako. Volim Hessea. Pročitao sam dosta toga što je napisao, ali ovu knjigu još nisam imao prilike pročitati.

-Nećete se razočarati, vjerujte, -ubaci mi se on u riječ.

-Samo mi nemojte reći o čemu se radi, molim vas. To bih volio sam otkriti, -rekoh s osmjehom na licu.

-Neću, neću, nipošto. Nisam ni namjeravao. Samo sam primijetio da je knjiga sjajna.

-U redu. Znači, dobra je? Drago mi je. Bar sam naišao na nešto što će mi malo uljepšati dan.

-To hoće, sigurno. Ali oprostite mi na nepristojnosti, nisam vam se pred- stavio. Ime mi je Joseph Cord.

-Drago mi je, Smith, John Smith, -rekoh pružajući mu ruku, i rukovasmo se.

-I meni je drago. Nego, kako ste rekli? John Smith? Nije valjda onaj

John Smith?

-Koji onaj? Mislite onaj što je osvojio srce indijanske princeze Poca- hontas?

-Ne, nisam mislio na tog. Ne izgledate mi kao netko tko ima više od tristo godina, znate?

-Hvala, ali na kojeg ˝onog˝ ste onda mislili?

-Na pisca, to jest novinara. Čitao sam neke članke o vašim putovanjima i zainteresiran njima naišao sam i na vašu monografiju. Vrlo lijepa knjiga, moram primijetiti. Zaista lijepa.

-Zahvaljujem vam, ali čudim se što ste uopće čuli za mene. To je pravo čudo.

-Ali vi ste novinar, -odvrati on. -Pa valjda su i drugi imali prilike pročitati vaše članke.

-Valjda. Ne znam.

-Naročito mi se dopao, -nastavi on, -onaj feljton o vašem putovanju po Srednjoj Americi. I sâm sam poželio, čitajući to, otići onamo. Ja, naime, vodim odvjetničku tvrtku i imam posla preko glave, pa ću možda tek kad odem u mirovinu moći sebi priuštiti jedno takvo putovanje.

-Ah, od srca se nadam da će se to desiti mnogo ranije. Te zemlje su zaista zadivljujuće lijepe. Volio bih da dobijete priliku otići onamo.

-I ja se nadam. Ali ne znam, ne znam, -reče namršteno. -Poslovi, uvijek samo poslovi. Ja vam tako živim, zatrpan obavezama.

-Šteta, -rekoh. -Čovjek bi si s vremena na vrijeme trebao priuštiti jedno lijepo putovanje, da si malo uljepša život i da se rastereti od svakodnevnih briga i obaveza.

-Da, tako je. Ali ja na žalost, kao što sam već rekao...

-Da, mogu to razumjeti, -odvratih mu.

-A naročito mi se dopala ona priča o Toltečkom hramu, u džungli u Mek- siku, ako se ne varam, tek nedavno otkrivenom. Nakon toga sam mnogo razmišljao o tome, a i o vama, -reče. -Poželio sam vas upoznati. Jer znate, rodila mi se jedna ideja u glavi.

-A kakva to ideja?

-Vidite, ja, kao što sam već rekao, ne mogu sebi dozvoliti takva puto- vanja zbog stiske s vremenom, ali sam vas poželio upoznati da vam pred- ložim jednu stvar. Radi se o tome da bih, naravno uz vašu suglasnost, financirao jednu ekspediciju za vas po tim egzotičnim krajevima. Troškove bih u potpunosti snosio ja, a svrha toga bila bi da odete upravo na takva mjesta gdje je bio i onaj do nedavno nepoznati hram, i da pronađete i druge slične, donedavno nepoznate hramove i snimite mnogo, mnogo fotografija na svom putu. Imao sam se prilike uvjeriti da ste vrsni fotograf i mogli biste izdati još jednu, opširnu monografiju, čije bih objavljivanje, naravno, opet ja financirao.

-Ali ne vidim što biste vi imali od toga? Zašto ste spremni uložiti tolika sredstva u to? To ne bi baš bilo jeftino putovanje.

-Pa, malo bih udahnuo dašak mjesta s tih fotografija. Malo bih uz njih mogao maštati o mjestima na koja sam ne mogu otići. A možda biste mi tako ukazali i na neka iznimno zanimljiva mjesta koja ću jednom, u starijoj dobi, posjetiti. Bilo bi to malo istraživanja sa vaše strane, u moju korist, dakako. Neka vrsta moje pripreme za putovanja koja ću poduzeti kad se povučem u mirovinu, možda već za kojih pet ili deset godina. Ako to doživim, naravno.

-A zašto ne biste doživjeli?

-Ma tko to zna? Tko od nas zna što ga u životu čeka? Možda neću doživ- jeti ni iduću godinu. Tko još može biti siguran u nešto u današnjem svijetu? Molim vas, učinite mi tu jednu uslugu, ispunite želju jednog starca i udo- voljite mu. I nećete zažaliti, obećavam vam. Ponuditi ću vam vrlo dobar honorar za odrađeni posao, a i kao što rekoh, sve ću troškove putovanja ja snositi. Za početak vam nudim jedan mali predujam, od recimo pedeset tisuća EUR-a, da imate za put, a ostatak kasnije, kad se vratite. A nudim vam i dvodnevni boravak u Veneciji prije nego što sjednete u avion i odletite na drugi kontinent. Onda, što kažete?

-Pa ja... Sad ste me stvarno zatekli. Ponuda je vrlo primamljiva, -rekoh raspoloženo, iako pomalo sumnjičavo. Naime, sve mi je ovo zvučalo po- malo suludo. Ali onda, s druge strane, zašto ne bih udovoljio hiru jednog vremešnog bogataša, jer očito je on bio upravo to, i malo se usput i zabavio. I napustio bar na neko vrijeme ovaj prokleti grad i izbjegao ovu čamotinju koja vlada u njemu, -pomislih.

-Pa, kako da kažem... Uspjeli ste me zainteresirati, -rekoh. -A i sâm sam već poželio otići negdje odavde, doduše zauvijek, ali biti ću zadovoljan i time ako se maknem odavde makar samo na par tjedana.

-To vam vjerujem. Ovaj grad djeluje pomalo deprimirajuće na čovjeka, zar ne? -upita me on, sada izgleda već potpuno siguran da ću prihvatiti nje- govu ponudu. Mogao sam to vidjeti po izrazu njegova lica.

-Da, djeluje vrlo deprimirajuće. U redu, gospodine Cord, zahvaljujem na ponudi i prihvaćam je. Zaista ste me ugodno iznenadili. Tko bi to rekao? Ipak je sreća što sam naletio na vas, iako se to desilo na ovakvom mjestu. Ove konobarice još nema sa mojom kavom.

-Pa rekao sam vam ja. Od nje ne bih previše očekivao. Čini se da ste je prilično naljutili.

-A što sam ja imao s tim? Ona se sama naljutila. Vjerojatno je već ranije bila iznervirana zbog nečega, pa se iskalila na meni.

-I u tome ste vjerojatno u pravu. Dakle, prihvaćate moj prijedlog?

-Sa zadovoljstvom, -rekoh veselo.

-U redu, evo ruke, da zapečatimo dogovor, -reče pružajući mi svoju ruku.

-Dobro, evo i moje ruke. Dogovorili smo se. A kada bih trebao krenuti?

-Možda već za dva ili tri tjedna. Javiti ću vam se već. Vi budite spremni, a ja ću vam ostaviti svoju vizitkartu, i bit ćemo u kontaktu, -reče, pružajući mi jednu bijelu plastificiranu vizitku, uokvirenu zlatnim vjenčićima i ispisanu zlatno žutim slovima.

-U redu, bit ćemo u kontaktu, -rekoh. -Nazvat ću vas, ili još bolje vi na- zovite mene kada sve sredite, a ja ću spremno očekivati vaš poziv.

-Dogovoreno. Čujemo se onda. A sada bih morao krenuti. Ako smo se dogovorili, onda je sve u redu. Javit ću vam se. Doviđenja.

-Doviđenja, gospodine Cord, -rekoh ustajući od stola i krenuvši i sam prema izlazu, kad primijetih konobaricu kako mi prilazi sa kavom u ruci.

-A kuda to? -upita me ona. -A kava?

-Sad ste se sjetili? Hvala lijepo na brzoj usluzi. Drugi put se nemojte truditi biti toliko brzi i uslužni, -rekoh i izađoh iz kafića bez doviđenja.

-Ne mogu vjerovati, -pomislih kad sam već bio vani, -da se i meni jed- nom sreća osmjehnula. Imam priliku otići iz ovog smrdljivoga grada, i to još i na tuđi trošak. Pa ovo je divno. Ne znam, još uvijek ne mogu vjerovati. Ali sada, što je tu je. Spremi se za put, i adio, smrdljivi grade. Nadam se da se nećemo tako skoro vidjeti. Iskreno se nadam.