DVA

 

*

 

Idućih dana, nakon što sam donio odluku o odlasku, malo mi je laknulo. Nisam više bio toliko tjeskoban i napet. Dva tjedna nakon onog razgovora sve je bilo spremno za putovanje. Spakirao sam nešto svojih stvari u jednu putnu torbu i jedan omanji ruksak. Cord mi je javio telefonom da je polazak za dva dana i da ću na svom putovanju imati dva pratioca, koji će mi pomoći u probijanju kroz džungle i zabiti Srednje Amerike. A jedan od njih dvojice govori i španjolski, pa će mi svakako dobro doći imati nekoga takvog uz sebe.

-U redu, -rekoh mu dok smo razgovarali telefonom. -Hoćemo li se još vidjeti prije nego što krenem?

-Naravno, naravno, -odgovorio je. -Ta moram vam dati obećani iznos novca, da imate za čime posegnuti kad vam zatreba. A moram vam dati i rezervaciju za vlak do Venecije. Vidite, nisam se šalio kad sam vam to obećao. Nisam ja na to zaboravio

-A ova dvojica koje ste spomenuli? Kakvi su to ljudi? -upitah.

-Ah oni? To su ljudi od povjerenja. Vidjet ćete i sami. U njih se možete u potpunosti pouzdati. Doduše, jedan od njih ponekad zna biti neugodan, ali što ćete. Jadnik je imao teško djetinjstvo. No inače je čovjek na mjestu. Mislim da se nećete sukobljavati sa njim. A ako se to i desi, šutite, progutajte knedlu, duboko udahnite i malo mu progledajte kroz prste. Ali zato je onaj drugi prava suprotnost ovom prvom. On je pravi gospodin. S njim ćete sigurno naći zajednički jezik.

-U redu kad je tako, -rekoh mu, mada mi baš nije bilo drago kad sam ovo čuo.

-Još samo jednom da ponovim, -dodao je Cord, -budite prekosutra ujutro oko 8.30 h na kolodvoru. Točno na ulazu u kolodvor dočekat će vas vaša dva suputnika. Jedan će na sebi imati dugački smeđi zimski kaput i šešir, a drugi će na sebi imati bundu i nosit će naočale. Prepoznat ćete ih sasvim sigurno. Ustvari oni će prepoznati vas, jer sam vas obojici podrobno opisao. Nećete se mimoići, sigurno.

-U redu, kako vi kažete, -odvratih, zadovoljan što se stvar već pokrenula i što se približava dan mog odlaska iz ovog prokletog grada.

-Pa onda, sretan put -reče Cord. -Srest ćemo se za mjesec-dva, možda i tri. Tko zna koliko ćete se zadržati na svom putovanju. I ne morate žuriti natrag, samo vi dobro obavite svoj posao. Očekujem puno dobrih fo- tografija, a po ovoj dvojici ću poslati i malo kvalitetniju kameru, pa od svega možda ispadne i neki lijepi filmić.

-U snimanje kamerom se baš ne razumijem, -uzdahnuh, -ali ću možda nakon nekog vremena savladati osnove. Bar ću se potruditi. Zahvaljujem vam na svemu, gospodine Cord. Ni sami ne znate koliku mi uslugu činite i kakvu ste radost donijeli u moj život.

-Zadovoljstvo će biti moje, -reče on. -A sada do viđenja, i još jednom, sretan put.

-Hvala. Do viđenja.

Prekinuo je vezu, a ja sam u dobrom raspoloženju počeo skakutati sa noge na nogu.

-Odlazim iz ovog usranoga grada, -rekoh sebi s olakšanjem.

 

*

 

Na kolodvor sam stigao točno u dogovoreno vrijeme. Ispred ulaza su me zaista dočekala ona dvojica, jedan u bundi, a drugi u smeđem zimskom kaputu. Primijetio sam ih izdaleka, i kad sam im se već sasvim približio zagledao sam se u njih. Ovaj u smeđem kaputu bio je prilično visok i širok u ramenima, pravi grmalj od čovjeka, ali vrlo elegantan. Bio je srednjih god- ina, imao ih je četrdesetak, okruglog lica i sjajnih crnih očiju. A ovaj drugi bio je za glavu niži od njega, debeljuškast i proćelav, sa naočalama na očima i nekim opakim izrazom na licu. Odmah sam shvatio koji je od njih dvojice onaj sa nezgodnim temperamentom. Prišao sam im i pozdravio ih.

-Dobro jutro. Ja sam Smith, John Smith.

-A ja sam Bond, James Bond, -odgovori mi ovaj manji.

-Eh, ne obraćajte pažnju na njega, -obrati mi se ovaj drugi. -Ima malo specifičan smisao za humor. Nemojte mu zamjeriti. Ime mu je Dick Za- karyas. A ja sam Tom Walsh, -reče pružajući mi ruku.

Rukovali smo se, a ja sam pružio ruku i Dicku. No on se nešto nećkao, ali mi je na kraju ipak nevoljko pružio svoju ruku.

-Jeste li se psihički pripremili za putovanje? Očekuje nas veliki posao u narednim tjednima, i nimalo jednostavan -upita me Tom.

-Potpuno sam spreman. Radujem se ovom izletu, nemate ni pojma ko- liko, -rekoh mu oraspoloženo.

-Oh, neće to baš biti izlet. To će biti obavljanje prilično zahtjevnog i zamornog posla. Sva ta iscrpljujuća putovanja koja nas očekuju po zabitima svijeta, ponekad pješice, ponekad u nekom trošnom poluraspadnutom autobusu, a ponekad i na leđima magarca ili deve. Jer tamo kamo idemo nema baš tako luksuznih prijevoznih sredstava kao kod nas.

-Na leđima deve? Zar u srednjoj Americi ima deva? -upitah iznenađeno.

-Ma šalio sam se, -reče veselo Tom. -Ali magaraca ima, ili mula. Vidjet ćete, neće biti ni malo lako. Očekuje nas prilično iscrpljujuće putovanje.

-Što se mene tiče ja sam spreman na takvu avanturu, samo da se već jed- nom maknem odavde, -rekoh Tomu, uvjeravajući ga da sam spreman pod- nijeti sve napore puta.

-Potpuno vas razumijem, -doda Tom. -I ja se želim maknuti odavde. Zato sam i pristao na ovaj put, ali čini mi se da sam ipak malo svjesniji od vas poteškoća koje nas očekuju na tom putu.

-Ne znam je li vam gospodin Cord pričao nešto o meni, -rekoh, -ali ja sam već bio tamo, u tim krajevima, i sjajno sam se osjećao. Čista egzotika. Baš ono što meni treba, makar spavao i na leđima magarca ako treba, ili na grani nekog drveta, da nas zvjerad noću ne dohvati.

-U redu, -odvrati na ovo Tom, dok je Dick cijelo vrijeme šutio, ne pokazujući ni najmanju volju da se uključi u razgovor, i samo je smrknuto gledao pred sebe.

-Tko zna kakve mu misli prolaze glavom? -pomislih pri pogledu na njega. -Možda se prisjeća svog teškog djetinjstva. Da, s njim će ići malo teže, uviđam to već sada. Ali ovaj drugi mi ulijeva povjerenje. Mislim da od njega ne bih trebao očekivati nikakva neugodna iznenađenja. Drugim riječima ostavio je dobar dojam na mene.

-A kada stiže naš vlak? -upitah Toma.

-Evo, za kojih desetak minuta. Još se samo malo strpite.

-U redu. Desetak minuta nije puno. Proći će dok trepneš okom. Mada mi ponekad ni čekanje satima ne predstavlja problem. Prođe mi kao da se radilo o minutama, a ne o satima.

-Kako to uspijevate? -upita iznenađeno Tom.

-Imam svoje male trikove. Jednom ću vam ih otkriti.

-U redu.

Vlak je zaista stigao već za desetak minuta i mi smo se ukrcali u svoj kupe, odložili stvari na prtljažnik iznad naših glava i zavalili se u udobna sjedišta. Ja sam sjedio sam nasuprot ovoj dvojici, koji su sjeli jedan kraj drugoga. Vlak se truckao u pomalo hipnotičkom ritmu, a mi otkad smo zauzeli svoja mjesta nismo uopće pričali jedni s drugima. Izgleda da je svatko bio zauzet svojim mislima.

Počeo sam razmišljati o putovanju koje mi predstoji.

-Dva ili tri mjeseca daleko odavde, nije loše, -pomislih. -Mada bih najradije zauvijek napustio ovaj grad. Ali kuda bih mogao otići? Da, rado bih zauvijek otišao, ostavljajući za sobom svoje stare uspomene i sve one ljude koji su poput riječne struje plovili oko mene zaobilazeći me oduvijek. I ostavio bih iza sebe osjećaj usamljenosti koji me je ovdje pratio toliko dugo. No tko zna da li bih mogao pronaći sebe negdje drugdje, ili bih presijecajući svoje korijene prekinuo ono kroz što se život ulijevao u mene? Kad bi se sreća vezivala uz mjesto bilo bi lako otići negdje gdje je lijepo, i sve bi bilo riješeno. No sreća se više vezuje uz ljude. Oni su ti koji su me povrijedili, a ne ovaj grad. I možda se ono što sam dobio od njih usadilo u mene toliko duboko da će me pratiti gdje god ja otišao.

Pogledah kroz prozor i zagledah se u daljinu. Tada mi se pred očima pojavio njen lik. Dolepršao je iz mojih sjećanja i neko je vrijeme lebdio preda mnom, budeći uspomene. Zatim je polako izblijedio, a ja sam upirao pogledom u daljinu ne bih li ga opet opazio.

Zaronih nakon toga u svoj svijet. Polako, gotovo neprimjetno, prizor okolnog krajolika ustupio je mjesto slikama i predodžbama iz moje nutrine. Pred mojim očima zaživjele su slike iz mojih misli i sjećanja i ja sam uronio u njih, oživljujući pred sobom sasvim drugačiji svijet od onog koji me je okruživao. Kliznuo sam u njega postajući gluh i slijep za stvari koje su se nalazile oko mene. Počeo sam živjeti svoje snove, kao i toliko puta ranije. Nestvarni svijet zamijenio je onaj stvarni, i sada sam bio daleko odavde, mijenjajući jednu stvarnost za drugu, meni dražu, onu koja mi je davala više.

Tako je sa mnom bilo oduvijek. Čitavog sam života živio u svijetu snova. Kad sam bio jako usamljen sklopio bih oči i sanjao, i samoće i tuge više nije bilo. Plovio bih tada morima boja i nebesima punim duga, i zaranjao u nestvarna prostranstva mašte, otkrivajući svjetove u kojima sam živio potpunijim životom. Ali to je odnijelo svoj danak. Živio sam u nestvarnom svijetu, sve udaljeniji od onog stvarnog. Bivao sam sve dalje od ljudi i njihovog svijeta, sve zatvoreniji u sebe, i sve nesigurniji. Za njih sam postao potpuni stranac. Nije za mene bilo mjesta u njihovim životima, i osjetio sam se čudovišno samim na ovom svijetu.

Tonuo sam zbog toga u mračne ponore duše i svaki put padao sve dublje, sa sve manje snage da ponovo stanem na noge. Čemu kretati iznova, čemu pokušavati oduprijeti se svijetu, kad za mene to ionako nije imalo smisla. Izlaza nisam vidio nigdje.

Padao sam u bezdan, a pad je bio spor i mučan, ispunjen jezom. Nije za mene bilo ni trenutka mira. Kad bi se bura stišala i kad su se mračni oblaci počeli cijepati, a kroz njih se počeo nazirati tračak nade, naišla bi još žešća oluja i još me silovitije lomila. Još dublje sam tonuo, uhvaćen u vrtlog tame. Pokušavao sam isplivati, ali tuđe ruke gurale su me natrag pod vodu, s jedinim ciljem, da slome i zadnji otpor, da uguše i zadnji trzaj života u meni. Možda ću sve to jednom uspjeti zaboraviti. Možda ću ih jednom uspjeti sahraniti u svom sjećanju i izbrisati svaki spomen na njih. Jedino ću se tada naći van njihova domašaja, a sve dotle morat ću iznova pokušavati sastaviti komadiće razbijenih snova i nadati se da za mene još nije kasno. I uranjati u svoje snove, tražeći odmor za moju umornu dušu, oživljavati pred sobom situacije koje sam priželjkivao da se dese, a nisu se dešavale, i sanjariti o trenucima sreće i o ljubavi, o nečemu što će ispuniti moj život i dati mu smisao koji mu nedostaje.

Tako sam i sada uronio u svoj unutrašnji svijet, u kojem sam snagom imaginacije oživio zamišljene situacije. Bio je to moj tajni, sasvim osobni život, o kojem drugi nisu znali ništa, i u koji nisam puštao nikoga. Onaj tko bi me malo pažljivije promotrio u trenucima takve odsutnosti duhom mogao bi se, pretpostavljam, ne malo iznenaditi izrazom mog lica i mojim pogledom koji je zurio u prazno, jer mi oči nisu gledale ni u jedan predmet koji je bio ispred mene. Gledale su u nešto svima drugima nevidljivo.

Proletio sam u svojim mislima kroz te davne dane i sjetio se, tko zna zašto, čovjeka već postarijeg dok sam ja još bio mali. Kad sam se nedavno prisjetio života na selu i toga da je tamo bilo drugačije, to se ipak nije odnosilo na svakoga. Lice sam mu već zaboravio. Zagledah se bolje u svoje uspomene, ali nisam se mogao prisjetiti crta tog lica, ni nekog njihovog posebnog obilježja, osim jednog, tuge trajno urezane u te oči, čelo i obraze. Ono što me u mislima vuklo k njemu, što bi me i danas duboko dirnulo jednako snažno kao nekad, bila je nesretna životna priča ovog čovjeka. Bio je dobar, skroman i u duši jednostavan, ali svima tu u selu meta smijeha i tuđe zlobe. Kao dijete sam ga viđao kako prolazi ulicom tužan, pognute glave, brza koraka, pokušavajući biti neprimjetnim i na brzinu uteći odande. Ali nije mogao biti neprimjetan, jer svi koji su ga vidjeli nešto bi mu ružno dobacili. Djeca su bila drskija od odraslih, nazivali bi ga pogrdnim imenima i dovikivali mu ružne stvari. Kao da su jedva dočekali da se pojavi. A on bi samo spustio glavu, vrat uvukao u ramena i tužno produžio bez ijedne riječi.

A ponekad, koliko se sjećam, u očima bi mu zabljesnula i suza, iako se trudio da je skrije. Prošao bi tako tužan, i u meni budeći tugu.

-Zašto ga ne ostave na miru? -mislio sam.

I čitav mu je život bio takav. Kad god bi se pojavio pratile su ga ružne šale i podsmijeh, a njemu na licu tuga. Tjerali su ga i smijali mu se jedni, a drugi su govorili, -Eh, jadnik. Kao žalili su ga, a u stvari su mislili, -jadni bijednik i nesretnik.

Pobjegao bi on od njih samo da je znao kako, ali umaći nije mogao. To mu drugi nisu dali. Svoj je život proklinjao i zažalio što se rodio, ali ustvari ništa loše nije učinio, nikom nije skrivio baš ništa. Jedini mu je grijeh bio što je sve otrpio šutke i što bi samo spustio glavu i tako išao dalje. I u sebi je plakao, ne ljuteći se na druge već na sebe što je takav jadan. Život mu je bio tuga, sreće u njemu nije bilo. I umro je vrlo skoro. Nije imao nikoga svoga. Na grob mu nije dolazio nitko. I život je dalje tekao. Ljudi su ga zaboravili.

Sjećam ga se tako jasno, iako mu se ne mogu prisjetiti lica. Da, sjećam ga se vrlo jasno iako sam bio tako mali, jer uskoro sam i ja doživio njegovu sudbinu. Uskoro sam i ja postao meta tuđe zlobe. I ja sam krenuo samotnom stazom punom tuge, skrivao se od svijeta sa suzom u oku i prezirao takav život.

Stadoše sad pred mene nezaustavljivo navirati uspomene na najmračnije razdoblje mog života. Pokušao sam ih otjerati od sebe, ali one su bile jače. Živjele su u meni i crpile moju životnu snagu, budeći se s vremena na vrijeme, poput mračnog fantoma koji me želi u potpunosti zaposjesti i zagospodariti mojim mislima i osjećajima, ostavljajući u meni pustoš i budeći u meni prijezir prema sebi i svom životu. Tako je bilo i sada. Nahrupile su te uspomene silnom snagom, rušeći pred sobom zapreke izgrađene tokom vremena. Ponovo sam bio okružen slikama svog nekadašnjeg života, i stadoh se prisjećati stvari koje su me doživotno obilježile i ostavile neizbrisiv trag u meni. Mogao sam vidjeti sebe u razdoblju kad je došao kraj mom prvom prijateljstvu i kad sam bio potpuno očajan i skršen, gotovo bolestan zbog svega toga. Sjetio sam se i tog mog bivšeg prijatelja, a i njegova dva prijatelja, dva pajaca koja su postala moji mučitelji u naredne dvije godine, pijavice koje su mi sisale krv, brutalno me povrjeđujući kad god im se ukazala prilika za to. Život je za mene već onda postao pravo mučenje, ali tada sam se još držao koliko sam mogao. Te dvije godine su se sporo vukle, činile su se dugima poput vječnosti, ali nekako su prošle. A tek je tada naišao pravi uragan. Ono što sam smatrao teškim i mučnim bio je tek uvod u pakao koji se događao naredne četiri godine.

U srednju sam školu dospio već potpuno iscrpljen, nesiguran, strašljiv i zatvoren u svoj svijet. Nova okolina i ovo okruženje u kojem sam se sada zatekao, s tek nekolicinom starih znanaca, i to baš s onima koji su me progonili prethodne dvije godine, bio je to golem šok za mene. Ovdje tek nisam imao nikoga i nesigurnost u meni je poprimila kataklizmičke razmjere. Počeo sam preispitivati svoj život i prisjećati se svog čudnog djetinjstva, i to je u meni rađalo silnu bol. Svaka bolna uspomena tada je ponovo oživjela preda mnom i dobivala na snazi, a ja nisam mogao prestati razmišljati o tome kako sam u ovom mračnom gradu oduvijek bio sam. Nigdje prijatelja, nigdje ni jednog druga, vječito okružen samoćom i tugom i živeći jedino sa boli koja se iz njih rađala, to je bio moj život, breme koje je gušilo i pod čijom sam se težinom slomio. Kako mogu živjeti sam na ovom svijetu, bez ikoga s kim bih dijelio dane. Nigdje nitko. Samo pustoš. I tada sam pomislio da će to uvijek ostati tako. I ta misao je toliko ojačala da me je gotovo uništila. Sjećam se koliko je razorno djelovala na mene. Postao sam potpuno bespomoćan pred njom, paraliziran svojim strahovima i unutrašnjim borbama, potpuno nesposoban za bilo što. Strahovi su se gomilali, a ja sam pokleknuo pred njima. Bila je to prva velika kriza u mom životu. Nisam više bio svoj. Nisam više vjerovao da se išta dobroga može desiti u mom životu i da stvari ikad mogu krenuti na bolje. Postao sam toliko preplašen i zbunjen, sa mnom se događalo nešto toliko čudno. Bio je to nepoznat osjećaj za mene, nisam se još nikad suočio s nečim takvim. Nisam više mogao učiti i jasno misliti, nisam više uopće normalno funkcionirao. Bio sam jadniji od najjadnijeg crva. Nisam želio da i drugi to vide na meni, a vidjelo se izdaleka. Moglo se razabrati po mom ponašanju, po mojoj zbunjenosti i strašljivosti. U školu više nisam želio ići, jer se takav jadan nisam želio pokazivati pred drugima.

Bio sam u teškoj depresiji, no nakon kraćeg vremena uspio sam se trgnuti, i malo po malo stao sam na noge. Postao sam odlučan u tome da ne dopustim da se ovakvo stanje produbljuje, i nakon nekog vremena je postalo lakše. Vremenom sam stekao neku sigurnost, počeo se zanimati za svoje svakodnevne obaveze, učiti i dobivati dobre ocjene. A počeo sam se i družiti. Ali gorkom ironijom sudbine počeo sam se družiti upravo s onom dvojicom koja su moje prethodne dvije godine života pretvorile u mračnu tamnicu punu jeze. Počeli smo se družiti u školi, odlaziti zajedno u kino i sastajati se nakon škole. I činilo se da je to doista vodilo rađanju prijateljstva među nama.

Sad je bilo malo lakše podnositi dane. Imao sam se s kim družiti, imao sam s kim pričati. Počeo sam se uljuljkivati u lažnu sigurnost da će od sada pa nadalje sve biti u redu. I taman sam počeo zaboravljati prošlost kad se među nama desio preokret. Nakon jedne svađe ova dvojica su mi javila da dolaze kod mene, a ja sam otišao u grad da izbjegnem taj susret. Kad su došli k meni nisu me zatekli kod kuće, a već idući dan pravili su se da me ne poznaju. Nisu progovorili ni riječi sa mnom i ignorirali su me, zaobilazeći me. Ali nije sve ostalo na tome. Postali su opet neprijateljski nastrojeni prema meni. Počeli su dobacivati i vrijeđati, smišljati podvale i mučiti me, a ja sam vremenom postajao sve potišteniji. Nisam im imao kamo uteći. Njihove su riječi razorno djelovale na moju psihu. U školi sam stalno bio na udaru njihove zlobe i pakosti, a kod kuće sam razmišljao samo o tome što su mi taj dan rekli, kako su me ponizili i povrijedili. I moje tuge su narastale i potpuno me opsjele. I opet sam vremenom počeo gubiti tlo pod nogama i počele su me salijetati stare sumnje i strahovi. Počeo sam se utapati u njihovim bujicama, i vremenom sam opet pokleknuo pod njihovim teretom. Opet sam gledao u vremena koja su bila iza mene, i nisam u njima pronalazio ničega ohrabrujućeg. Zatim sam gledao u nadolazeća vremena, i činilo se da će uvijek biti onako kako je bilo i do sada. Moj život najednom više nije imao nikakvog smisla. Kako mogu nastaviti živjeti ovakvim živ- otom kad ništa u njemu nije onakvo kakvo bi trebalo biti?

Najednom sam u sebi počeo nalaziti sto mana, svaku svoju osobinu počeo sam smatrati slabošću i nedostatkom, u svojim postupcima počeo sam pronalaziti sto grešaka. I opet je mojim životom zavladao silan strah. Kako dalje? Kuda? Nisam imao utočišta od svojih boli, a strahovi su se gomilali i postali su demoni koji su me proganjali iz dana u dan. Srce mi se stezalo pri pomisli na ovakav život, a grudi su pritiskale dok sam gledao u svoju potpuno neizvjesnu budućnost. Jedva sam disao, jedva sam postojao. Postao sam blijeda sjena. U meni jedva da je još bilo života. Pustio sam da me voda nosi. Ono što je živjelo u meni i što nisam mogao nikako potisnuti bile su riječi jednog mog školskog druga koje je izgovorio godinu ili dvije ranije. Rekao mi je jednom prilikom; -˝John, ti si strašno glup. Nećeš se snaći u životu.˝ -I ovo posljednje, -˝Nećeš se snaći u životu.˝ -udaralo me je silnom snagom tamo gdje je najviše boljelo. -Da, -mislio sam, -izgleda da se neću snaći u životu.

Do tada mi je život bio samo mučenje i patnja. Kad sam već trebao steći neku sigurnost u sebe, imati prijatelje, odlučiti što ću u životu raditi i imati jasnu viziju pred sobom kako to ostvariti, kad sam iza sebe već trebao imati mnogo lijepih uspomena, iz mog života je sve to nedostajalo. Iza mene je zjapila crna jama koja je prijetila da će me progutati. A preda mnom je stajala ledena praznina. Nisam se imao kome obratiti za pomoć. I u meni se silnom snagom nešto slomilo. Ovaj puta sam se potpuno izgubio i potonuo do neslućenih dubina. Dospio sam u stanje potpune rastrojenosti i anksioznosti, i tu više nije bilo pomoći. Mislio sam da je ovo kraj. Ona kletva koju je izgovorio moj drug lebdjela je preda mnom i proganjala me. Postala je moja stvarnost. Digao sam tada ruke od sebe i prestao sam se nadati da jednom može biti bolje. Opet više nisam mogao funkcionirati kao ljudsko biće, niti se tako osjećati. A da stvar bude još gora mojim mučiteljima pridružili su se novi, koji su bili jednako okrutni i podmukli kao i oni. Uvrede su stizale sa svih strana, iz njih su isijavali bijes i mržnja. Bio sam potpuno poražen. Srce mi je bilo slomljeno, a živci potpuno izmrcvareni. I grudi su stezale silnom snagom i istiskivale zrak iz mojih pluća. Ulice grada kojima sam prolazio bile su mračne i zlokobne, zidovi kuća pritiskali su prijeteće sa svih strana. Svijet je za mene bio surovo poprište krvave drame, na kome za mene nema mjesta. Lica ljudi bila su hladna i odbojna, daleka i strana. Poželio sam tada da me nema. Smrt mi se činila jedinim izlazom. Želio sam skončati sa takvim životom. I prizivao sam smrt čitavim bićem, želeći okončati svoju nepodnošljivu muku. Dotaknuo sam samo dno života.

Ta je školska godina ubrzo završila i došli su ljetni praznici, a s njima i vrijeme koje mi je bilo potrebno da rane malo zacijele. Druga je godina započela, a ja sam se malo sabrao, ali još uvijek sam bio nesiguran i plašljiv. Još uvijek je gorčina bila prisutna u meni. I dok sam ranije bio odličan učenik, sad sam počeo zapostavljati učenje. Postao sam loš učenik i imao sam problema sa koncentracijom. Više nisam imao motiva da se borim. A moji mučitelji su me ponovo dočekali i opet su došli na svoje. Opet su se nizale uvrede i poniženja, ali ovaj puta onoj nekolicini pridružili su se mnogi drugi, i sad je gotovo čitav razred bio protiv mene. Postao sam meta općeg izrugivanja i ismijavanja. Grubosti su se množile, a ja sam nakon nekog vremena opet bio slomljen. I sve se sad ponovo odvijalo kao i ranije, ali ovaj puta je kriza bila još teža i razornija. Potpuno je opustošila moj život. U njemu više nije bilo ničega vrijednog truda i borbe. U meni su se gomilali strahovi, bijes i nemoć, razočarenje i tjeskoba. A narastala je u meni i mržnja prema onima koji mi nisu davali ni malo mira. Tako su navalili na mene da mi se činilo da im je jedini cilj da me zbrišu s lica zemlje. Napadali su divljom snagom, poput razjarenih furija, komadajući moj život na djeliće, rastrgavši ga toliko da od njega nije preostalo više ništa.

Tu sam godinu jedva završio. A onda je stigao novi udarac. Nisam više mogao ići u ovu školu. Morao sam se upisati u drugu, no kasnije sam u tome uvidio mogućnost za novi početak. I jedno je vrijeme u novoj sredini sve bilo u redu, iako se ni ovdje nisam uspio sprijateljiti ni sa kim. A onda je i ovdje započelo sve po starom. I ovdje su se pojavile slinave zvijeri koje su razjapljenih gubica jurišale na mene, a vremenom su se tim prokletinjama priključili i ostali, pa sam opet bio okružen zidom hladnoće, prijezira i mržnje. I opet je došla nova kriza, no i iz nje sam se nekako izvukao, kao iz inata, da dokažem da sam jači od njih i da je moja želja za životom jača od njihovog plitkog bijesa.

Uspio sam iduće godine srediti neke stvari u svojoj glavi i počeo sam se braniti zubima i noktima od onih koji su pokušavali da mi naude. I jedno sam vrijeme bijesne furije uspijevao držati na odstojanju. A uspio sam čak pronaći i prijatelje. Nekako sam skupio snagu i uz pomoć humora uspio poraziti svakoga tko bi me pokušao povrijediti, tako da su sada oni bili ti koji su bili ismijani i poniženi. I u jednom se trenutku činilo da je mojim mukama došao kraj. A onda je uslijedio razgovor s mojim dragim prijateljem koji se potrudio da ga nikad ne zaboravim, i to onim koji me jednom pri- likom upitao; -˝Zar ti ne uviđaš da si na ovom svijetu suvišan?˝ I to je bilo ono što mi je zadalo konačan udarac. Ovih se par riječi polako uvuklo u sve pore mog bića, i što je najgore, počeo sam vjerovati da su te riječi istinite. I to je bilo ono što nisam mogao nikako potisnuti u sebi. Mjesecima su te riječi u meni sve više i više slamale moj otpor, dok na kraju nisam potpuno odustao od borbe. Pomislio sam da je ovo nešto čega se nikad neću moći osloboditi, da će ovako ići dok sam živ, iz krize u krizu, iz propasti u propast, i poželio sam to privesti kraju. Moj prijezir spram sebe i spram drugih, moj strah od života i od ljudi, moja nemoć i moja tuga pretvorili su se u čudovište s mnogo glava koje me proždiralo iznutra. Sve me je to izjedalo poput kise- line. Moja patnja je bila presnažna, povukla me je u vrtoglave dubine mračnog ambisa, iz kojeg nije bilo izlaza. Gušio sam se. U meni su zadnji trzaji života polako utihnuli.

I tada sam čvrsto odlučio da ću umrijeti. Jedino je smrt sada mogla donijeti olakšanje. Jedino je još ona imala nekog smisla. Nije lako pozdraviti se sa životom sa osamnaest godina, kad je život tek trebao započeti i kad sam još trebao proći toliko toga. Ali moja je bol bila tolika da je ova odluka prevagnula. Tolikom je težinom pritiskao život da sam morao raskrstiti sa njim. I počeo sam pomireno planirati kako to izvesti. Za mene nije bilo drugog izbora, moralo je biti tako. Skupio sam svu svoju snagu i odlučio okončati sa svime. Da, bila je to noć koja me je trebala zbrisati sa lica zemlje. Mislio sam da je tako najbolje i više se nisam dvoumio. Ali nije uspjelo. Eh, da sam samo malo pomnije sve isplanirao.

Često sam nakon toga zažalio što to nisam izveo kako treba, prečesto, taj jedan puta kad sam skupio dovoljno snage i hrabrosti da se zaputim ka putu bez povratka i krenem u hladni zagrljaj smrti. A oni koji su me doveli dotle nastavili su živjeti u meni, oglašavajući se četo u mojoj glavi, i proganjali su me dalje, i po danu i po noći, i na javi i u snu. Postali su dio mene i nisam ih nikako mogao odstraniti iz svog života. I dan danas još mogu vidjeti njihova ohola, izobličena lica. I dan danas mi u ušima odzvanjaju njihove riječi. Prokleti bili. Prokleti za sva vremena. Nadam se da će im netko jednom vratiti sve to i da će im život postati pakao, kao što je to postao meni. Nadam se da će na svojoj koži osjetiti ono što sam ja prošao zbog njih. Prokletnici.

-Vidi, vidi. Gospodin se nešto duboko zamislio, a na nas je potpuno zaboravio, -začuh Dickov glas koji me je prenuo iz razmišljanja. -Možda ne želi više uopće ni razgovarati sa nama.

-Učinilo mi se da ni vi baš niste pokazali neku veliku želju da razgovarate sa mnom, -odvratih mu ljutito.

-A je li? Ma nemoj. A što sam trebao? Pričati vam priče o Petru Panu i Alici u zemlji čudesa? Nisam ja ovdje da vas zabavljam, druškane.

-Pa što onda hoćete? -rekoh, sad već prilično razljućen. -Ako vi mene ne želite zabavljati zašto bih ja zabavljao vas? Vi šutite, ja šutim, i mir božji.

-Prestani gnjaviti čovjeka, Dick. Čime te je ovaj puta izazvao? Time što je šutio kao i mi? Ili ti je samo dosadno, pa bi htio zapodjenuti kavgu s njim, po svom dobrom starom običaju? -stade me braniti Tom.

-A što se sada ti miješaš u ovo? -odgovori mu ovaj otresito. -Pričam s njim, a ne s tobom. Nisi mu valjda ti mamica da ga trebaš braniti.

-Daj prestani već jednom. Sad već i meni počinješ ići na živce, a ne samo njemu, -reče Tom.

-Ti prestani, u redu?

-U redu, u redu. Ali ipak budi malo ljubazniji prema našem suputniku. Morat ćemo provesti još mnogo vremena zajedno. Kako ćete se kasnije tr- pjeti ako si već na samom početku ovakav prema njemu?

-Ma znaš što, ti šuti a ušutjet ću i ja, pa će ti onda valjda srce biti na mjestu.

-U redu, učini tako i zaista će sve biti u redu, -obrecnu se Tom na njega.

Nakon ovoga se Dick silno nadurio, vidio sam mu to po izrazu lica, ali je ipak ušutio, pa će sad valjda sve biti u redu. A ja sam kao iz inata opet utonuo u svoje misli umjesto da gledam oko sebe ili pokušam razgovarati sa ovom dvojicom.

Nekih pola sata kasnije sad začuh Toma kako mi se obraća;

-Prizor je lijep, zar ne? -upitao je prodorno me gledajući, kao da pokušava pročitati što se to zbiva u meni. Po tome zaključih da me već duže vrijeme promatra i da ga je možda zbunio neki njemu neshvatljiv izraz na mom licu.

-Da, vrlo je lijep, -odgovorih.

-Primijetio sam da ste se prilično udubili u promatranje, jesam li u pravu?

-Jeste, u pravu ste, -rekoh.

-Zanimljivo. A meni se čini da ste se zagledali u nešto drugo, a ne u panoramu tamo vani, -rekao je Tom sa nekim prikrivenim cinizmom u glasu.

-Dobro, utonuo sam u svoje misli. Malo sam umoran i rastresen, -odgov- orih mu izgovarajući se.

-Ne morate se opravdavati.

-Ma ne opravdavam se, -rekoh mu.

-Možete razmišljati o čemu god želite, -nastavio je Tom istim tonom, - i ako sadržaj vaših misli želite zadržati za sebe, ja tu ništa ne mogu.

-Ali...

-Ne morate čak ni razgovarati sa mnom, -prekinuo me je u pola riječi. - Ja se neću uvrijediti zbog toga.

-Nisam to baš tako mislio, -rekoh, ne shvaćajući u čemu je stvar.

-U redu, možda niste. No vidite, dok ste onako zurili pred sebe na trenutak ste na mene ostavili dojam nekoga tko se predaleko udaljio od ovog svijeta. A onaj tko se udaljava od stvarnosti taj ne stoji baš čvrsto na zemlji.

-A kako biste vi to mogli znati o meni? -upitao sam ga, sad već i ja mijenjajući ton svoga glasa.

-Eto tako, -odvratio je, ne gledajući u mene već negdje u stranu.

-A vi sebe smatrate mjerodavnim da govorite o stvarnosti? -upitah.

-Da, zašto da ne?

-A zašto spominjete stvarnost? -dobacih mu. -Postoji li ona uopće?

-Ne razumijem vaše pitanje.

-Nije li stvarnost samo naše osobno poimanje svijeta, proisteklo iz naših vlastitih životnih iskustava? -objasnih mu svoju misao.

Pogledao me je s izrazom čuđenja na licu.

-Ne razumijem, -rekao je, blijedo me gledajući.

-A zašto biste trebali razumjeti?

-Ono što sam želio reći je, -odgovori on, -da već pri letimičnom pogledu na vas mogu ustvrditi da spadate u one ljude koji rado bježe od stvarnosti i bolje se osjećaju u nekom svom irealnom svijetu.

Ovo što je rekao pogodilo me je poput munje. Jedan dio mene strahovito se pobunio protiv toga, djelomično stoga što je bilo izrečeno poput optužbe, na previše izravan način od strane nekoga koga uopće ne poznajem, a djelomično stoga što sam osjećao da je bio u pravu. Ipak, u nekom naletu bijesa koji se u meni budio nisam bio spreman prihvatiti tu opasku kao točnu, već sam je protumačio kao priličnu drskost.

-Vi to govorite o meni kao da me dobro poznajete. To je općenito vaš način komuniciranja s ljudima? -rekoh povišenim tonom.

-A koji to način?

-Taj da me pokušavate uvjeriti da o meni znate i ono što ja ne znam o sebi.

-Ustvari ne, ne poznajem vas, -rekao je mirnim glasom, -ali vas zato čitam kao otvorenu knjigu.

-Da?

-Da.

-I što ste to još zaključiti o meni? -upitah ga, spreman za svađu.

-O vama? Recimo to da ste sanjar. I to da ste vjerojatno previše otvoreni prema ljudima, pa oni to zloupotrijebe i povrijede vas. A po tome kako ste reagirali kad sam rekao da ste skloni bijegu od stvarnosti zaključujem da ne poznajete sebe dovoljno.

-Je li?

-Da. I da ste prilično nesigurni.

-E, ovo je doista previše, -pomislio sam i već mu poželjeh uzvratiti na jednako grub način.

Ipak sam se svladao i počeo ga malo pomnije promatrati. Želio sam saz- nati kuda smjera ovim razgovorom i želi li me samo isprovocirati, ili je stvar u nečemu drugome. Nakon kraće stanke i pokušaja da proniknem iza njegovog hladnog pogleda rekoh mu u želji da ga razoružam;

-Vi ste naprotiv, čini se, vrlo sigurni u sebe.

-Otkuda sad to? -pogledao me je iznenađeno.

-Siguran sam da ni jednog trenutka niste posumnjali u svoju procjenu, - rekoh. -Pa ipak, kad ovako na brzinu procjenjujete ljude iza toga kao da stoji želja da se zaštitite od nečega. A to upućuje na popriličnu nesigurnost s vaše strane. Nisam li u pravu?

Gotovo se neprimjetno trznuo na moje riječi.

-A zašto tako mislite? -rekao je kao da se brani.

-Učinilo mi se da je tako, -nastavih. -Kad netko na ovaj način procjenjuje ljude tada ima dobar razlog za to.

-Na primjer?

-Ne znam, možda su ga na to navela neugodna iskustva iz njegove vlastite prošlosti.

-Vidite, -odgovori mi on na ovo, -u svijetu u kakvom živimo dobro je da se čovjek može na vrijeme snaći, a u tome mu može pomoći ako što točnije uspije procijeniti ljude s kojima dolazi u dodir.

-Dakle, bio sam u pravu.

-Možda, -rekao je dajući mi za pravo.

Na svu sreću nakon ovoga je Tom zašutio, a ja nisam imao volje nas- tavljati razgovor, pa sam šutio i ja. Nije mi bilo jasno što se to događa. Je li mu zaista bila namjera izazivati me ili je to jednostavno način na koji se on upoznaje sa ljudima i stavlja im na znanje svoje mišljenje o njima. Poprilično me je iznenadio njegov nastup. Nisam ovo očekivao od njega. No odlučio sam da se neću prepuštati lošem raspoloženju pa sam počeo gledati kroz prozor, a malo kasnije sam otišao do bifea, naručio kavu i uzeo novine u ruke.

Pokušao sam prestati misliti o svemu ovome što sam čuo i svoju pažnju usmjerih ka prvom novinskom naslovu na stranici koju sam otvorio.

Iako sam pokušao uvjeriti sebe u to da članak po kojem prelazim pogle- dom čitam sa razumijevanjem, do svijesti mi nije dopirala ni jedna jedina riječ. U sebi sam ključao od bijesa. Još uvijek se nisam mogao osloboditi dojma koji je u meni izazvao ovaj čudan čovjek.

Netko drugi bi ga sigurno poslao do vraga ili mu uzvratio na jednako grub način. Sigurno je na mom licu pročitao da sam laka žrtva i da će meni moći reći baš sve što mu padne na pamet. I onda, kako je samo odbojan s tim svojim neutemeljenim zaključcima.

U tom času, dok su mi sviješću prolijetale zadnje riječi ove misli, nešto se u meni uskomešalo. Je li baš sve što je rekao toliko neutemeljeno? Nije li pobudio moju odbojnost prema njemu time što je dotaknuo bolnu ranu u meni i iščačkao nešto što sam želio sakriti od sebe? Možda me je upravo to razljutilo, a ne način na koji mi se obratio? Ali kako je sve to mogao na prvi pogled zaključiti o nekome koga je sreo prvi put? Mora biti da je ipak sklon površnom zaključivanju i da mu namjera nije bila ništa drugo nego da me izaziva.

Pa ipak, ima li istine u onome što je rekao? Poput jeke su mi se sad vratile njegove riječi, preoblikovane u pitanja koja sam uputio sebi; -Bježim li ja to od stvarnosti? Imam li previše povjerenja u ljude, a oni to zloupotrijebe? Jesam li doista toliko nesiguran u sebe? I povrh svega, poznajem li ja sebe uopće?

Sva ova pitanja nanizala su se jedno uz drugo, umnogostručujući time svoj razorni učinak. Napadala su samu moju bit, dodirivala temelje mog bića i tjerala me da razmislim o tome vidim li ja sebe onako kako me drugi vide. Mogu li sagledati sebe onako jasno kao netko tko me promatra sa strane, iz ugla koji pruža mnogo bolji uvid u stvari koje su preda mnom skrivene?

-Uh, da, -pomislih uzdahnuvši, -trebao bih razmisliti o svemu ovome. No tko zna kuda bi me to odvelo. Možda bi to poljuljalo i ono malo samopouzdanja koje sam teškom mukom uspio steći tokom proteklih godina. Nije li moja sigurnost u sebe, koja se temelji na tom klimavom samopouzdanju, ustvari lažna sigurnost, temeljena na krivim spoznajama o sebi?

Pa ipak, što to znači bježati od stvarnosti, i nije li stvarnost nešto što postoji unutar nas samih, a ne van nas? Onako kako ja doživljavam svijet i život, to je moje viđenje stvarnosti. Ali život svi doživljavamo na ponešto drugačiji način, iz ugla vlastitih životnih iskustava. I nije li svatko ustvari pomalo nesiguran, samo pronalazi razne načine da to prikrije? Ne proizlazi li i grubost iz nesigurnosti, iz straha da nam netko želi nauditi i iz uvjerenja da to moramo preduhitriti tako što ćemo mi biti ti koji ćemo nauditi drugima?

I tko još može reći da poznaje sebe bez imalo zablude, i ne vidi sebe boljim, pametnijim i sposobnijim nego što doista je, ili odlazi u drugu krajnost i sebe vidi lošijim nego što jest? I čiji je na kraju sud bitniji? Je li važnije kako ja doživljavam sebe ili kako me drugi doživljavaju? Nije li svatko sklon sebe doživjeti malo drugačijim od onog kakav je uistinu, dok drugi, opet, lišeni uvida u čovjekovu unutrašnjost svoj sud temelje na površnim opažanjima i nepotpunom uvidu u tuđi život i tuđu istinsku narav?

Tko još tada može reći da poznaje sebe ili bilo koga drugoga? I može li se poznavati i život, kad ga svatko doživljava iz jednog sasvim osobnog ugla, u potpunosti podređenog tome kakav život dotični živi i kakvi su mu mentalni sklop i životni svjetonazori.

I eto, na kraju sam zaključio da je sve ono što je rekao ipak bilo neutemeljeno i da nisam ništa nesigurniji i udaljeniji od stvarnosti od bilo koga drugog na ovom svijetu.

I tako sam ipak ustvrdio da me je način na koji su mi te stvari saopćene više razljutio nego njihovo značenje, koje donekle može biti istinito, a i ne mora biti.

Uspio sam konačno nakon kraćeg vremena prestati misliti o tome i svoje sam misli usmjerio ka cilju svog putovanja, ka Veneciji, a o tom sam susretu maštao oduvijek. Nisam imao jasnih predstava o mjestima i građevinama tog grada, no u meni je živjela vrlo živa i slikovita predstava duha tog grada. Bio je to blistav, veličanstven duh jednog prošlog vremena, koji u sebi krije koliko vanvremenskog toliko i tajanstvenog, oku skrivenog, a istovremeno mističnog i neobjašnjivo privlačnog. Bila je to slika mjesta koje u sebi nosi neku magičnost nestvarnosti, koja se pojavljuje tamo gdje su odškrinuta vrata između materijalnog i duhovnog svijeta.

Tako sam oduvijek zamišljao taj drevni grad, i sad sam se opet toga prisjetio. Prizvao sam pred sebe tu sliku i na licu mi je zablistao osmijeh. Sad, kad su me tek sati dijelili od trenutka kad ću zakoračiti na ulice tog grada, čini se da je dio njegove magije kliznuo u moje srce.

Zaboravih na trenutak svoje brige i prepustih se tom čudesnom osjećaju. Venecija me je zvala oduvijek i ja sam se konačno, privučen njenom snagom, odazvao tom pozivu.

Ništa više nije moglo pomutiti osjećaj sreće koji se počeo rasplamsavao u meni i ja sam u ovih preostalih nekoliko sati puta duhom već u potpunosti bio u tom drugom svijetu, daleko od ovog sumornog dana i od svega što je ostalo iza mene, dopuštajući sebi na trenutak da zaboravim na svoju prošlost i da pobjegnem od nje.

*

Jutro je svanulo. Bilo je ovo hladno zimsko jutro. Nebo je bilo prekriveno sivim oblacima koji su skrili sunce. Brodicom smo se primicali gradu na vodi, dok je magla nad morem ograničavala pogled na svega nekoliko desetaka metara i zastirala svijet pred nama. Bilo je ovo kao da plovimo morem magle, iz kojeg se malo po malo počeo pomaljati otok ka kojem smo se zaputili. Upirao sam pogledom u njega i pokušao razabrati obrise grada, ali on kao da se gubio negdje u daljini, prekriven neprozirnom gustom zavjesom. Malo po malo, kako smo mu bivali sve bliže, grad je rastao u mojim očima, no izgledao je poput sjene. Nazirao sam mu tek konture. Nije bilo jasnih oblika, i sam je izgledao poput gustog tamnog oblaka koji se nadvio nad površinom vode.

Dok je brodica sjekla valove zurio sam u površinu vode. Pitao sam se hoće li ono što ću ovdje vidjeti ispuniti moja očekivanja, jer ova magla malo mi je kvarila raspoloženje. Mislio sam da će, ako se zadrži čitavog dana nad gradom, oduzeti od utiska, jer Veneciju sam smatrao čarobnom djelomično i zbog sunčanog neba nad njom i odraza sunca na površini vode, zbog čega se grad činio još ljepšim. Zbog toga sam vrhuncem dana provedenog u ovom gradu smatrao suton. Često sam kod kuće promatrao zalazak sunca nad ri- jekom, i nekoliko puta na moru. I bio je to čudesan trenutak, kad nebo i voda zablistaju zagasitim sjajem, koji i najbezličniji dan učini lijepim i dâ mu smisao, kao da se taj dan čitavo vrijeme pripremao za tu kratkotrajnu, ali veličanstvenu predstavu, kojom svijet predaje u naručje sna. Slutio sam da je suton ovdje još ljepši i nadao se da će sunce kasnije ipak izaći iza oblaka i rastjerati maglu.

S ovim mislima stigosmo do pristaništa i zakoračismo na tlo grada.

-Konačno sam ovdje, -pomislih i ogledah se oko sebe.

Rijeke ljudi razmilile su se na sve strane. Strasti su se među nama troji- com u međuvremenu malo smirile. Nije bilo daljnjih svađa, pa sam sinoć čak uspio i popričati malo kulturnijim tonom sa Tomom, dok je sa Dickom sve prošlo bez provokacija s njegove strane. Tako sam sada ipak bio malo mirniji, iako više nisam bio siguran u to da mi se ijedan od ove dvojice sviđa, čak ni Tom, kojeg sam smatrao ispravnijim od ovog drugoga.

Prvo smo se uputili ka svome hotelu, da se smjestimo i ostavimo stvari. Ustvari, ja sam namjeravao odmah produžiti u obilazak grada, sam, naravno, a ovoj dvojici odlučih prepustiti da rade što god hoće. I tako smo sad sva trojica išli usporedo jedan kraj drugoga sve dok nisam upitao Toma;

-U koji to hotel idemo?

-U hotel Gabrieli, nedaleko odavde. Za par minuta smo tamo, -odgovorio mi je on.

-U redu, vi vodite. Valjda se ovdje bolje snalazite od mene, jer ja sam ovdje prvi puta.

-Prvi put ste u Veneciji? -upita Tom začuđeno.

-Da, nažalost, -rekoh pomalo razočaranim glasom.

-Kako to? Zaista niste ranije dolazili? Niste željeli ili niste mogli?

-Ustvari mogao sam, ali nekako sam se teško odlučivao na to. Nisam ovamo želio dolaziti sam. Ipak je ovo grad za zaljubljene i romantične duše pa sam mislio, ako jednom nađem nekoga s kim bih došao ovdje, učiniti ću to tada, ne ranije. Ali da, Veneciju već odavno želim posjetiti.

-I eto, sad vam se ipak pružila prilika?

-Da, sad mi se pružila prilika, iako ne baš u društvu kakvo sam zamišljao.

-Nemojte tako, -reče Tom blago prijekornim glasom. -Možda se ovdje upoznate s nekim, a ako se to ne desi možda još na kraju razvijete romansu sa Dickom. Osjećam da biste se vas dvojica dobro slagali kad biste se malo bolje upoznali.

-Ma odjebi, seljačino, -reče mu na ovo Dick. -Samo ti izazivaj, pa ćeš dobiti šakom po nosu. Nisam raspoložen za tvoje duhovite opaske.

-Ni ne moraš biti, što se mene tiče, -odvrati mu Tom hladnokrvno.

I tako opet sva trojica zašutjesmo. Pogledom sam preletio po zgradama nanizanim duž obale. Bili su to mahom hoteli i restorani, ne osobito stare građevine, niti naročito raskošne, i pri ovom prvom letimičnom pogledu u meni se javio jedan pomalo poražavajući osjećaj. Nisam to ispočetka želio priznati sebi, no ovaj prvi utisak bio je suprotan onome što sam očekivao. Kako sam se kretao duž obale, u ovih prvih nekoliko minuta, taj je osjećaj rastao u meni i nadovezao se na osjećaj koji se javio još dok sam se prib- ližavao gradu. Bio je to osjećaj, ili možda slutnja, da ću danas biti zakinut za doživljaj koji sam očekivao. Svakim korakom postajao sam sve sigurniji u to, jer ono što sam do sada vidio bilo je sasvim drugačije od očekivanoga. Zamišljao sam, naime, da ću već pri prvom pogledu na grad zadrhtati od divljenja, obuzet čuđenjem i nevjericom što sam sudionikom nečega što opsjeda maštu ljudi širom svijeta i nadilazi i najuzbudljivije zamisli nekoga tko ovamo dolazi prvi put. U meni je, moram to priznati, izostao taj prvi dojam pun ushićenja, i na trenutak sam pomislio da ću se suočiti sa Venecijom drugačijom od one kakvu sam zamišljao. Nije mi bilo jasno što je to toliko uzbudljivo u prizoru koji mi se ukazivao.

Nakon svega ovoga, s blagim osjećajem razočarenja, u meni se javila misao da možda, možda nisam ni trebao dolaziti ovamo. Ova misao, poput magle koja je prekrivala grad, sad je prekrila moje srce i prigušila onaj blistavi osjećaj sreće koji se u meni javio prije nekoliko sati.

Nakon dvije-tri minute Tom ponovo progovori;

-Znate što? Imam ideju. Hajdemo prvo do Markovog trga, da to vidite, pa ćemo se onda vratiti do hotela. Trg je samo par minuta hoda udaljen od hotela. Da vidite malo prave Venecije. Vidim da ste se snuždili, pa pretpostavljam da ste razočarani onim što ste do sada vidjeli, -reče obraćajući mi se.

-Pa, moram priznati da jesam. Ali u redu. Hajdemo onda prvo do Markovog trga, -složih se sa njim.

Nastavili smo laganim hodom uz obalu u smjeru u kojem se kretala većina ljudi. I dalje su se nizali neugledni restorani.

-Ništa osobito, -pomislih, no tada se poput zrake sunca koja zablista na nebu, probijajući se kroz sićušnu pukotinu u tamnim oblacima, preda mnom ukazao prekrasan most.

-Ovo je most uzdaha, -reče mi Tom uperivši prstom u njega. -Niste ovo očekivali, zar ne?

-Ne, uopće nisam, obzirom na ono što sam do sada vidio.

Bio sam potpuno nepripremljen na ovaj trenutak. Lebdio je iznad vode kao izvezen iz bijele čipke, a ne isklesan u kamenu, taj most koji je osuđenicima na smrt omogućavao zadnji pogled na nebesko plavetnilo prije nego što bi ih zauvijek progutala tama. Bio je to za njih na taj način most između života i smrti, i pri pogledu na njega i meni se oteo uzdah. Bilo je nečega zastrašujućeg u njemu, u njegovom značenju i njegovoj ljepoti, koji kao da nisu išli skupa.

-Može li nešto toliko lijepo biti ujedno i staza koja vodi u smrt? -upitah se.

Zastao sam pred njim sa strahopoštovanjem. Pokušah si predočiti kako bih se osjećao da se ne nalazim ovdje pred njim, već da koračam njime, pokušavajući usporiti svoj hod, želeći još samo baciti zadnji pogled ka nebu i ponijeti sa sobom taj utisak u kraljevstvo tame.

Prošli smo pokraj mosta i nastavili dalje prema duždevoj palači, kako je Tom rekao, ispred koje su se nalazili visoki bijeli stupovi. Zastao sam u podnožju jednog od njih i pogledao uvis prema krilatom lavu na vrhu stupa.

Zatim sam prošao pored njih, te zastao pred jednom predivnom građevinom.

-Ovo je duždeva palača, -upozori me Tom kad je vidio da sam zastao pred njom diveći se. -Divna je, zar ne?

-Slažem se. Zaista je divna.

Pri pogledu na ovu impozantnu palaču ostao sam bez daha, ali to je bio samo uvod u trenutke koji su nadolazili, jer nakon palače čekao me je pogled na još raskošniju građevinu.

-A ovo je bazilika Svetog Marka. Što kažete na ovo? -upita me Tom.

-Pa ovo je divno, -rekoh uzbuđeno.

Stao sam ispred nje i iznutra me je ispunila lagana drhtavica. Nikad još nisam stajao pred ovako čudesnim zdanjem, toliko skladnih linija i lijepih boja. Ocrtavala se preda mnom na nebeskoj panorami u pozadini i uzdizala se visoko ka nebeskom svijetu, nadvisujući ovaj svijet zemaljskih prolaznih oblika.

Stajao sam ovdje i upijao u sebe ovaj prizor. Na trenutak mi se učinilo da se svo vrijeme od kada je svijeta saželo u ovaj trenutak, kao da ništa prije njega nije postojalo, niti će postojati nakon njega. Ovaj je prizor izbrisao sve ostale. Na trenutak sam izgubio pojam o svemu drugome. Bili smo tu samo ja i ona, bazilika koja se nadvisila nada mnom, kao da se ovaj trenutak događa negdje drugdje, u svijetu van vremena, koji nije podložan prolaznosti i promjenama, u svijetu koji izvire iz samog srca sna.

Stajao sam ovdje kao okamenjen, kao da se čitav ovaj trenutak zaustavio i zamrznuo u vremenu, opstajući tako za vijeke vjekova ovakvim kakav je sada. Taj trenutak, osjetio sam, kao da je pripadao vječnosti. Ipak, bio je prolazan, bar u očima smrtnog bića kao što sam ja, i već malo kasnije vratio sam se u uobičajene vremenske tokove.

-A sada vas, ako se okrenete i pogledate iza sebe, očekuje glavno iznenađenje, -začuh opet Tomov glas.

Okrenuh tada leđa bazilici, i ako sam u jednom trenutku pomislio da snažniji utisak od ovoga nije moguće doživjeti, prevario sam se, jer trg koji sam ugledao bio je još ljepši. Promatrajući ga na trenutak sam osjetio, a taj osjećaj kao da je izronio iz skrovitih dubina mog bića, da sam ovo već jednom doživio. Učinilo mi se da sam ovuda već nekoć hodao i ovom se prizoru već nekad ranije divio, možda u nekom ranijem životu.

Tko bi znao objasniti taj osjećaj, a vjerujem da ga je već svatko iskusio, da doživljava nešto što mu nije novo na mjestu na kojem se našao prvi puta u životu. Bio je to osjećaj da se nalazim na mjestu koje mi je priraslo srcu iz jednog drugog vremena, iz jedne druge životne priče, čiji su odbljesci ostali skriveni negdje duboko u meni, i sada su se ti odbljesci probudili i pojavili poput snoviđenja, dajući mi nagovijestiti da sam nekoć već hodao ovim svijetom, udisao ovaj isti zrak i gledao ove iste stvari tuđim očima.

Je li moguće da sam ovdje jednom već bio i da sam sve ovo već vidio?

Utisak je tako snažan. Osjećaj je tako stvaran.

Bio je ovo za mene impresivan trenutak. Onaj most na koji smo malo- prije naišli bio je prijelaz ka nečemu čemu se nisam nadao u prethodnih nekoliko minuta, kad je moje oduševljenje boravkom ovdje počelo lagano gasnuti. Ovaj me je most prenio u čaroban svijet iz mojih nekadašnjih zamisli, jer od tog trenutka sve što sam vidio u meni je budilo oduševljenje. To me je navelo da se pokajem zbog svog nepovjerenja i učvrstilo u meni spoznaju da ne trebam vjerovati svojim prvim utiscima, jer me oni redovito prevare.

Bila je ovo nevjerojatna preobrazba. Kao da je Venecija sama namjerno izvela ovu malu varku, pružajući mi ispočetka dojam bezličnosti, a zatim me iznenada uvela u svijet iz bajke.

Zastao sam i duboko uzdahnuo. Ogledao sam se oko sebe diveći se. Blještavilo boja i prekrasnih oblika zabljesnulo me je sa svih strana. Nisam vjerovao da prostor u kojem žive ljudska bića može biti ovako divno ob- likovan. Bilo je ovo mjesto na kojem se moglo maštati i uzdisati, a bilo je dovoljno ogledati se oko sebe da bi čovjeku postalo jasno da je ovo više od jave, da je ovo jedan blistavi san.

-Onda, kako vam se čini? -upita me Tom vidjevši izraz na mom licu.

-Kako mi se čini? Možda će vam zvučati čudno, ali sad kad sve ovo gledam čini mi se da sam nekad već bio ovdje. Kao da ovo nije prvi put da ovo vidim. Jeste li kad doživjeli nešto slično?

-Ustvari jesam. Više puta.

-I kako ste to sebi pokušali protumačiti?

-Ne znam... Razmišljajući o takvim stvarima čovjek može doći do čudnih zaključaka, ili izludjeti pokušavajući to shvatiti. Možda je bolje ne dirati u takve stvari.

-Možda ste u pravu. Ali je onda bolje ne pokušavati razmišljati ni o čemu, jer bi sve to moglo dovesti do iznenađujućih zaključaka, -rekoh, odgovarajući njegovoj primjedbi.

-Eh, pa ima nešto i u tome. Ali ipak, kako ovo sebi protumačiti? Na taj način da smo već bili ondje u prošlom životu? Za takvo nešto morate biti skloni alternativnim načinima razmišljanja. A to je malo teško, bar nama ljudima iz ovog dijela svijeta.

-To da. Ali u drugim kulturama ljudi vjeruju u takve stvari, zar ne? Znači da to nije nešto nemoguće. Pitanje je samo koliko smo skloni prihvatiti takvo nešto, -rekoh uvjeravajući ga.

-Dobro, nije nemoguće, ali to je malo preklizak teren za mene, područje na kojem se ne snalazim tako dobro.

-I onda, pri kojem ste odgovoru ostali? -upitah ga. -Da ste već bili ondje?

Ili da je to osjećaj koji vara?

-Vara li ili ne, to ne znam. Ali da je to nešto što ne osjeti tek poneko, u to sam siguran. Čak mi se čini da svatko to doživi prije ili kasnije u životu, pa onda jednostavno zaboravi na to, jer ne može naći logično objašnjenje svega toga.

-Logična objašnjenja ponekad nisu ujedno i najbolja objašnjenja, zar ne? -rekoh.

-Da, vjerojatno je tako. Razum ponekad mora ustuknuti pred onim neobjašnjivim, bespomoćan u tome da shvati neke stvari u životu. I na kraju, što je to razum do tek ustaljeni način razmišljanja i skup uobičajenih pogleda na život na koje su nas drugi naučili. Ali nepoznanica u životu je tako mnogo da se ne možemo uvijek pouzdavati u razum, kojim se branimo od svega onoga što ne možemo shvatiti.

-S tim se slažem, -rekoh mu. Bila je ovo prva inteligentna stvar koju sam do sada čuo od njega.

-A hajdemo sad natrag do hotela, -dobaci mi Tom. -Sad ste ipak već nešto vidjeli, a za ostalo imate još vremena kasnije. Htio sam vam samo pokazati da Venecija nije ono što ste vidjeli u onih prvih par minuta, kad smo stigli.

-U redu, hajdemo do hotela, -složih se s njim. -Drago mi je da ste mi ovo pokazali.

-Ah, otkrili biste ovo i sami.

-Možda. A možda bih baš krenuo u suprotnom pravcu i sve ovo zaobišao.

-Ne vjerujem. Valjda biste se sjetili pitati nekoga gdje je trg Svetog Marka. Za to mjesto u Veneciji zna cijeli svijet. Morali ste i sami čuti za njega i sumnjam da biste željeli propustiti vidjeti ga. Ako već ne odmah, kasnije biste sigurno otišli onamo.

-Pa dobro, -rekoh slegnuvši ramenima.

Nakon desetak minuta, probijajući se kroz gomilu stigosmo i do hotela.

-Hajdemo unutra, -reče Tom, dok je Dick cijelo vrijeme smrknuto šutio ne progovorivši ni jedne riječi, ljut vjerojatno i na Toma i na mene i na čitav svijet.

-Čudan neki čovjek, taj Dick, -pomislih. -No neka. Neka samo šuti. I bolje mu je.

Ova dvojica krenuše da uđu u hotel, a ja se obratih Tomu;

-Čujte, ja bih odmah nastavio dalje, da još vidim što više toga danas. Obišao bih mnogo toga i vratio se kasnije, navečer. A i zamolio bih vas da odnesete gore moj kofer. Nije ni velik ni težak, pa ga samo ostavite tamo u mojoj sobi. Ja bih, kao što rekoh, već sada krenuo dalje. Nekako sam preuzbuđen da sad još odlazim gore, pa sjednem, pa se raspakiram i tako izgubim dragocjeno vrijeme.

-Dobro, dajte mi vaše stvari, i torbu i ruksak. Ponijeti ću ih gore, a kad se navečer vratite iz obilaska pronaći ćete ih u svojoj sobi.

-U redu, ali ruksak ću ponijeti sa sobom.

-Ma ne, insistiram da i njega ponesem gore, -pogleda me pomalo iznenađeno. -Neće mi biti teško. Samo se vi oslobodite suvišnih stvari, u gradu vam neće trebati. I kao što sam rekao, neće mi biti teško ponijeti i njega, skupa sa torbom.

-Hvala na ponudi, -odvratih, -ali imam u njemu fotoaparat koji će mi trebati, topli džemper i šal ako još više zahladi predvečer, a i dva sendviča i bocu vode koji će mi zatrebati kad ogladnim i ožednim. Stoga, ništa se vi ne sekirajte. Hvala vam, ali ponijeti ću ga sa sobom.

Na ovo me je prostrijelio pogledom, ali je na kraju samo rekao;

-U redu, -i slegnuo ramenima pomirivši se sa ovim što sam mu rekao. - Onda se vidimo navečer. Svakako dođite do mraka. Častim vas večerom.

-U redu. Vidimo se. Hvala i do viđenja.

-Do viđenja, -i rekavši to uzeo je moj kofer i ponio ga sa sobom. A ja sam se tada nečega dosjetio, pa doviknuh za njim;

-Tom, molim vas samo za još trenutak vašeg vremena, -na što se on okrenuo ka meni.

-Da?

-Kako se ovdje mogu snaći? Mislim, u gradu?

-Ako nemate planova kamo želite ići, možete ići nasumično. U svakom slučaju imat ćete što za vidjeti, jer kamo god da krenete ne možete pogriješiti. A što se snalaženja tiče, ovdje je vrlo lako orijentirati se jer su ulice poredane paralelno jedne sa drugima, a ostale ih presijecaju pod pravim uglom. Trebate samo zapamtiti iz kojeg smjera ste došli, i kasnije se vratiti u suprotnom pravcu. Doista je lako.

-Dobro, ako je tako...

U međuvremenu se magla razišla i sunce je bilo visoko na nebu, obećavajući da će ovo biti jedan prekrasan dan.

Bio je ovo karnevalski dan, i to posljednji dan karnevala, pa je u gradu danas bilo neobično mnogo ljudi. Ipak, nekako je vladala previše ozbiljna i svečana atmosfera u gomili, dok sam ja očekivao više buke i galame. Zapazio sam i kostimirane osobe, neizostavni dio svih karnevala, no ove su bile drugačije od svih koje sam ranije viđao. Jedna od njih, u čijoj sam se blizini našao, privukla je moju pažnju. Ljudi su se okupljali oko nje da je promotre, pa sam im se i ja priključio. Bila je to dama u predivnom kostimu, bogato ukrašenom i raskošnom, kakav su nekad u prošlosti nosile venecijanske gospođe, s maskom koja je bila u suprotnosti s njenom opravom. Maska je bila jednostavna, bijele boje. Prekrivala joj je cijeli gornji dio lica, dajući mu izraz neke hladnoće i bezizražajnosti, i nije dopuštala promatraču da ičim nasluti kakve su crte lica koje se krije ispod nje. Kretala se sporo dok se gomila razmicala da je propusti. Gotovo da je klizila, jedva dodirujući zemlju, pa se gledano izdaleka nekome moglo učiniti da lebdi. Prišao sam joj sasvim blizu, na svega nekoliko koraka, i pažljivo je promatrao. Zagledao sam joj se u lice pokušavajući joj uhvatiti pogled ispod maske. Zamišljao sam da ima vrlo lijepo lice, kakvo već imaju žene u Italiji. Kako se ona kretala tako sam je i ja pratio, krećući se usporedo s njom, i onda je i ona mene primijetila. Nastavila je elegantnim kretnjama svoj hod, lica okrenuta ka meni, i pogledi su nam se sreli. Bio je to dugi, radoznali pogled koji mi je uputila, ispočetka vjerojatno malo iznenađena time što je ovako pratim, no nije skretala pogled u stranu. Nastavila me je gledati u oči. Ovu malu igru, ovo milovanje pogledima, nastavili smo sljedećih nekoliko minuta, kao da smo uspostavili neki poseban odnos, mimo svih ostalih koji više u tom trenutku nisu bili bitni ni njoj ni meni. Kretali smo se polako usporedno jedno s drugim, kao da pogledima želimo saznati jedno o drugome što više. Uspostavili smo tako prisan odnos, a da nismo izmijenili ni jednu riječ. Nismo znali ništa jedno o drugome. Nisam joj čak mogao vidjeti ni lice, ali u ovom trenutku, kojem smo se oboje potpuno prepustili, pri- padali smo jedno drugome, i taj je trenutak trajao i trajao, pun nježne intimnosti i ljepote.

Pročitala je sreću na mom licu. Na tren i ova maska na njenom licu kao da je nestala, oči su joj se malo skupile i razvukle, s blistavim pogledom koji je sjao iz njih, i vidio sam da joj je na licu zablistao široki osmijeh.

Osvrtao sam se oko sebe i gledao u gomilu. Bilo je tu pripadnika svih naroda, do mene su dopirale riječi izgovorene na toliko različitih jezika. Na ovom tijesnom mjestu okruženom morem, u ovom nevelikom, ali nestvarno lijepom gradu, nalazio se u ovom trenutku čitav svijet. Ovaj grad bio je poput mora u koje utječu sve rijeke, poprište susreta svih različitosti koje postoje među ljudima i narodima, ishodište na kojem su se ujedinili svi oni i utopili u masu u kojoj su nestale sve razlike, a na licima svih njih zračio je jedan osobit sjaj koji je odavao njihovu sreću. Nikad još nisam vidio toliko sretnih ljudi na jednom mjestu. Nisam mogao ni zamisliti da na ovom svijetu može biti toliko sretnih ljudi, i čitava ta zajednica bila je obavijena ozračjem mira i zadovoljstva.

-U ovakvom bi svijetu bilo lijepo živjeti, -pomislio sam, sretan što sam otkrio mjesto na kojem je ovo moguće.

Šarolika gomila ljudi kretala se u svim pravcima. Neko vrijeme bio sam stopljen s gomilom i išao tamo gdje idu i drugi. Upijao sam utiske, pokušavajući upamtiti što više detalja i trajno ih urezati u svoje pamćenje.

Prepustio sam se čaroliji, koja je zračila sa svih strana, iz svake uličice, i dopirala iz odbljesaka na vodi i oblaka na nebu. No u jednom trenutku neprimjetno, prateći neki svoj unutrašnji glas, vođen znatiželjom odvojio sam se od gomile. Udaljio sam se od trgova, ulica i mostova prepunih ljudi i zašao na pusta mjesta, u uske uličice daleko od onih najposjećenijih. Počeo sam lutati prolazima u kojima nije bilo ni žive duše i ulicama kojima se nisu čuli glasovi ljudi. Prolazio sam kraj skrovitih dvorišta, skrivenih od pogleda gomile. Išao sam sve dalje i dalje, na sve osamljenija mjesta, potpuno pusta, i nisam se prestao čuditi.

Na svakom koraku otkrivao sam nešto novo. Svaka ulica krila je neku svoju osobitost i isijavala nekim svojim posebnim ozračjem. Svaka je bila sasvim zasebna cjelina, različita od ostalih, na osobit način lijepa, na sebi svojstven način uzbudljiva.

Ovdje je zrak bio nekako drugačiji. Nad ovim ulicama lebdjela je tišina. Nije bilo buke ni vreve. Ugođaj skrovitosti u potpunosti je dolazio do izražaja na svakom koraku.

Lutao sam ovim dijelom grada vrlo dugo. Na kraju sam stao da malo predahnem. Ogledao sam se oko sebe po tko zna koji put i osmotrio ovo mjesto nad kojim je lebdjela aureola tajanstvenosti. I tada mi postade jasno, jer već satima nisam sreo baš nikoga, da sam se zatekao u jednoj drugačijoj Veneciji, skrivenoj od svijeta, zabranjenoj i nepoznatoj, koja dopušta pristup samo onome koga ona sama pozove.

Nastavih nakon toga obilazak ovog zabačenog kutka grada i osjetih se povlaštenim što ga ne moram dijeliti ni sa kime. I dalje sam obilazio puste uličice i uživao u idiličnoj atmosferi kojom su odisale, kad se iznenada nađoh na mjestu koje naizgled nije bilo ni po čemu osobito. Nije se isticalo prisutnošću nekog posebnog zdanja, crkve ili ičega sličnog. Bilo je to najobičnije dvorište. Ipak, bilo je tu nešto što je zaokupilo moju pažnju. Na sredini kamenom popločanog dvorišta nalazio se kamen neobičnog oblika. Ustvari, bilo je ovo nešto nalik vrlo niskom stupu, postavljenom na ka- menom postolju. Iz daljine mi se učinilo da je to neka česma, ali kad sam se približio ustanovio sam da ipak nije ništa tome slično. Bio je ovo tek jednostavan kameni ukras, bez neke vidljive funkcije ili vidljivog razloga zašto bi bio ovdje postavljen. Ipak, veoma mi se dopao. Bilo je nečega posebnog u njemu.

Zastadoh na trenutak i obiđoh ga. Pregledah ga sa svih strana, kružeći oko njega više puta uzastopce. Na kraju mi se ote osmjeh s lica.

-Kako neobičan kamen, -pomislih. -Čemu li je ovdje?

Razveselio me je iz tko zna kojeg razloga, možda zato jer sam danas bio potpuno sretan, pa me je radovala svaka sitnica. Obiđoh ga još jednom i onda se udaljih, osvrnuvši se za njim i oprostivši se od njega.

Krenuo sam dalje u razgledanje, dok je dan prolazio. Večer se, iako se još nije počelo smračivati, polako približavala. Dao se naslutiti njen skori dolazak, pa ubrzah hod u želji da vidim što više toga dok je još dan. Nastavio sam malo bržim tempom svoj obilazak, iz ulice u ulicu, s mostića na mostić. I nakon nekog vremena, ovaj put na otvorenom prostoru, na mjestu ne toliko zabačenom kao ranije, naiđoh na još jedan kamen sličan onom od maloprije. Bio je gotovo istog oblika i visine. Jedino po čemu se razlikovao od prethodnoga bio je način na koji je bio ukrašen, izuzev toga bio mu je posve identičan.

Nisam znao ništa o ovom kamenju. Vjerojatno su bili tek ukrasi, kao što sam ranije zaključio, no za mene su i jedan i drugi bili osobiti.

-Kakva li se priča krije iza njih? -upitah se. -Jesu li ovamo doneseni iz nekog drugog dijela svijeta, i imaju li neko posebno značenje?

Eh da, tko zna? Možda i nemaju. Ipak, pobudili su moju radoznalost. Ugledavši ih, mašta mi je proradila i počeo sam tražiti neko skriveno značenje u njima.

-Što predstavljaju, što simboliziraju? -rojila su se pitanja u meni. No slegnuvši ramenima shvatio sam da na nijedno od njih neću dobiti odgovor, jer ništa što sam vidio na njima ne upućuje na nešto određeno.

Zaokupljen ovim mislima odlučih se udaljiti i nastaviti obilazak. Kako se dan primicao svom kraju malo je zahladilo, pa zavukoh ruke u džepove da ih ugrijem. Pokušao sam se orijentirati da otprilike ocijenim koliko sam udaljen od pristaništa i mogu li se i dalje kretati u ovom pravcu ili ću se morati početi vraćati natrag. Želio sam još obići ovaj udaljeni kutak grada i stići do mjesta gdje se spaja s morem, da bacim jedan pogled na more u daljini i obližnje otoke.

-Što li me je samo privuklo ovamo, -uzdahnuh, -kad su svi drugi daleko odavde, na suprotnom kraju grada.

-I ovdje sam, -pomislih, -kao i ranije u svom životu, išao svojim putem, daleko od tuđih putova, i zašao u samotne prostore koji mogu pružati ugodu samo onome tko se navikao ići mimo svih drugih.

Uputih se tako u pravcu u kojem sam smatrao da ću najbrže stići do mora i nešto kasnije na svoje veliko čuđenje naiđoh i na treći onakav kamen.

-Zar još jedan? -pomislih i priđoh mu nemalo iznenađen.

I njega sam obišao, zagledajući ga sa svih strana, no ovaj se razlikovao od prethodnih po jednom liku urezanom u njega. Bio je to lik dvoglave ptice sklopljenih krila. Uočio sam ga odmah i u trenu mi je zaokupio pažnju. Uz taj lik nije bilo nikakvog natpisa, no i da ga je bilo vjerujem da ne bih shvatio njegovo značenje.

-Možda je to, -glavom mi proleti misao, -simbol nekog tajnog društva? Navodno takvih nije nedostajalo u Veneciji, koja je pored svog javnog pos- jedovala i onaj svoj tajni, svijetu skriveni život u prošlosti.

-Tajna društva opet, -razmišljao sam, -nisu u potpunosti stvar prošlosti. Ima ih i danas. Neka su opstala kroz stoljeća, a neka čak i kroz tisućljeća, odolijevajući vihoru promjena u svjetskoj povijesti. Volio bih da sam znao malo više o tome, jer okultne i mistične teme odavno su me privlačile. Ipak, svoju sam pažnju više usmjeravao na sadržaj nekog učenja nego na sama društva, pa nisam imao nikakvih saznanja o znakovima prepoznavanja po- jedinih društava. Nisam zbog toga mogao čak ni otprilike pretpostaviti kojoj bi od tih tajnovitih organizacija mogao pripadati ovaj znak. No možda sam malo pretjerao? Što ako uopće nije nešto takvo u pitanju? Još ću pomisliti da će me iznenada, pojavljujući se niotkuda, sada okružiti skupina zakrab- uljenih muškaraca i pozvati me u skrovite dvorane nekog podzemnog hrama da im se pridružim u ritualu prizivanja sila Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Već sam vidio sebe među njima, kako izgovaram magične formule u središtu magijskog kruga. Mogao sam čuti kako mi s usana silazi zvuk riječi izgovorenih u vibracijama, i to me uvodi u stanje polutransa i pomaže mi da doprem do dubljih slojeva svoje psihe. Tu bih potražio skrivene poruke i iznio ih do razine svijesti, što bi mi omogućilo tumačenje njihovih skrivenih značenja, u kojima se ocrtavaju tajne sudbine i univerzalnih zakona.

-Eh, da, -uzdahnuh, osmjehujući se sebi u bradu. -Bio bi to zanimljiv razvoj događaja.

Osvrnuh se oko sebe da vidim ima li u blizini koga, više u nekoj šali, no duboko u sebi malo sam se lecnuo. Nije to bio baš najugodniji osjećaj, ali prošao je gotovo istog trena kad se i pojavio. Nije bilo nikakvog razloga za zabrinutost. Osim toga takvo što se događa samo u filmovima, ne i u stvarnom životu.

A kad bi se to i dogodilo, kad bih se našao okružen tajanstvenim sljedbenicima Hermesa Trismegistosa, vjerujem da bi oni u meni prije prepoznali smetenog zanesenjaka razočaranog životom nego nekoga podesnog za upućivanje u tajne okultnih misterija.

Počela me je čak i zabavljati ova misao. Nisam prestajao smijuljiti se sebi, a tada naglo, misli mi odletješe u drugom pravcu. Ova misao strelovito mi je prošla glavom. Pojavila se potpuno neočekivano. Taj lik, taj simbol, učinio mi se poznatim, ali ne po viđenju, jer nisam ranije viđao ništa sličnoga, već mi je bio poznat iz jedne priče.

Nisam mogao sa sigurnošću utvrditi nikakvu sličnost između ovog znaka preda mnom i onoga čega sam se tako iznenada sjetio. Bila je to tek zamisao bez čvrstih osnova, no je li to mogao biti on? Je li to mogao biti Abraksas, ili nešto vezano uz njega?

Nisam znao u kakvim je oblicima taj bog bio vizualno prikazivan. Ovo je možda bio on, a možda i nije.

Još sam neko vrijeme stajao ondje promatrajući ga, zamišljen nad njim, i odmjeravao one razloge koji su bili za i one koji su govorili protiv toga da je ovo jedan od Venecijanskih Abraksasa. Na kraju sam, neodlučan kojem zaključku da se priklonim, odlučio tu stvar ostaviti neriješenom. Nisam mogao ništa bolje od toga. Na kraju, mogu ja misliti što god hoću, to ionako neće utjecati na njegovo stvarno značenje i od nečega što nije Abraksas stvoriti Abraksasa. Bilo mi je ipak drago što sam naišao na njega, što god on značio i čemu god služio. Bio je to detalj koji je na zanimljiv način upotpunio ovaj dan.

Produžih nakon toga ipak dalje, da stignem do morske obale, i nakon nekih dvadesetak minuta pronašao sam uličicu koja vodi ravno do mora. Ondje sam zastao i neko vrijeme očaran gledao zalazak sunca, a zatim se polako vratio istim putem kojim sam i došao, do onog zadnjeg kamena na koji sam naišao, sa onim neobičnim znakom na sebi.

No već kad sam mu se približavao primijetih tamo dvoje ljudi, muškarca i ženu, kako stoje pred kamenom i zagledaju se u njega.

Kad su me opazili okrenuli su se ka meni.

-Dobra večer, -rekao je muškarac obraćajući mi se. -Zar u ovom kutku grada ima još nekoga osim nas dvoje?

Zastadoh kad me je oslovio i pozdravih i ja njega.

-Dobra večer. Nego, i ja se čudim što sam vas zatekao ovdje. Nisam to očekivao. Već satima lutam ovim ulicama i nisam sve do sada sreo baš nikoga ovdje.

-I nas to čudi, -dodao je on. -I mi smo malo prolutali ovuda, i iznenadilo nas je da na ovako lijepim mjestima nema nikoga. Valjda u blizini nema nikakvih znamenitosti koje bi privukle turiste, pa ih zato nema. Mi smo se malo prepustili instinktu i zašli ovamo, a i godilo nam je to što nema gužve i što možemo malo sami uživati u prizorima koje pruža ovaj kutak grada.

Nasmiješio sam se kada sam ovo čuo, jer i sa mnom je bio isti slučaj.

-Vidim da ste zastali pred ovim kamenom, -rekoh čovjeku koji mi se obratio, dok je žena uz njega šutjela. -I sâm sam naišao na njega prije malo više od pola sata. Ustvari vidio sam još dva takva slična u blizini.

-To je valjda nekakav zdenac, -ovaj puta se i žena uključila u razgovor.

-U stvari ne znam, nisam sigurna.

-Ali ovaj je po nečemu poseban u odnosu na ona dva na koja sam ranije naišao, -rekoh pokazujući im na onaj znak. -Ovaj ima na sebi neki zanimljiv lik, dvoglavu pticu sklopljenih krila. Jeste li je primijetili?

-Jesmo. Upravo smo i mi to promatrali, -reče žena, -i voljeli bismo znati što to znači.

-To bih i ja volio znati. Imam nekih zamisli o tome, ali nisam siguran.

Uopće nisam siguran.

-Kakvih zamisli? -upita ovaj put muškarac.

-Mislio sam da je to možda prikaz Abraksasa. Ne znam jeste li čuli nešto o tome?

Iznenađeno me je pogledao.

-O Abraksasu? Naravno. Mi se pomalo zanimamo za mistične teme, pa znamo što je to Abraksas. Ali zar stvarno mislite da je ovo on?

Ponovo sam osmotrio onaj znak na kamenu, ali sve što sam mogao reći bilo je;

-Ne bih znao reći sa sigurnošću, kao što već rekoh. Ali mogao bi biti. Iz jedne priče koju sam nekad davno pročitao saznao sam da u Veneciji doista postoje likovi Abraksasa.

-Mislite da smo upravo naišli na jednog od njih? -upita zainteresirano muškarac, slegnuvši ramenima. -Usput, moje ime je Michael, a ovo je Catherine.

Pružili su mi ruke i ja sam se rukovao sa njima.

-Drago mi je, ja sam John, -rekoh. -Ne znam, ali poznato mi je da indijanski vračevi Boga opisuju u obliku ptice, u obliku orla, a i ova ptica pred nama sliči orlu, pa nije isključeno da prikazuje nekakvog boga. Možda je ovo baš Abraksas. A možda bih samo volio da je to tako. Iz vlastitog iskustva znam da su mnoge stvari onakve kakvima ih želimo vidjeti i da je dovoljno nešto željeti da snaga te želje iskrivi zbilju i prilagodi je našim zamislima. Zato se čuvam donošenja ovakvih zaključaka na prečac. I to naročito zbog toga jer nema ničega što govori u prilog tome da je ovo zaista on, neka vrsta antičkog ili rano kršćanskog ekvivalenta Jin Jangu, bog koji ujedinjuje dobro i zlo u sebi, spajajući tako u jednu cjelinu ono što kršćanska teologija razdvaja na dva suprotna pola.

Na ovo me oboje iznenađeno pogledaše.

-Da, to ste lijepo rekli. Dobar opis Abraksasa. Sviđaju mi se vaše riječi,

-reče raspoloženo Michael. -Vidim da ste i vi zainteresirani za mistične teme kad ste tako dobro upućeni.

-Pa, jesam pomalo, mada se ne smatram baš stručnjakom. Jedno sam se vrijeme jako zanimao za takve teme. Uhvatilo me je to još u tinejdžerskoj dobi, pa me držalo tri-četiri godine, a zatim sam polako prestao razmišljati o tome i počeo tražiti nove putove u životu.

-I jeste li ih našli? -upita ovaj puta Catherine.

-Ne znam, nisam baš siguran, -rekoh. -Nisam još pronašao svoj put. Ima još toliko toga što me zbunjuje, a ja više ne znam kako da se nosim sa time. Toliko je još pitanja koja traže odgovore, a ja ih jednostavno ne pronalazim.

-Eh, da. Pitanja i odgovori, -ubaci se opet u razgovor Michael. -Nije to lako. U pravu ste kad kažete da ima toliko nepoznanica i toliko nedokučivih stvari u životu.

-Da, -uzdahnuh. -Recimo samo to pitanje dobra i zla. Može li se to dvoje uopće razdvojiti? I jeste li se kad upitali što je to uopće zlo, a što dobro u svijetu koji nas okružuje? Postoji li neka jasna definicija zla? I kako ga pre- poznati, kad zlo nosi mnoga lica i naličja, i kad u životu postoji bezbroj finih prijelaza između svijetlog i tamnog, između dobrog i zlog?

-Da, zaista, -reče Michael.

-Osim toga, -nastavih, -nije li i način poimanja dobrog i zlog prilagođen nama samima, te se zlim smatra kad je nama učinjena neka nepravda i šteta, dok se za nepravdu i štetu koju mi nanosimo drugima pronalazi sto raznih opravdanja. A osim toga nije li i svaka vlast razvila sustav osuđivanja svega onoga što ide protiv njenih vlastitih interesa? Nije li nađeno višestruko opravdanje za iskorištavanje drugih naroda i njihovih bogatstava kroz povi- jest? I nije li uvijek pronalažen neki plemeniti motiv koji se ističe kao razlog dominacije nad drugima, dok u njegovoj pozadini stoji najobičnija otimačina i pljačka, a u isto se vrijeme borba nekih naroda za slobodu smatra zločinom ili terorizmom. Nije li i poneki vjerski sustav pronašao način da se obračuna sa neistomišljenicima upravo proglašavajući zlim, grješnim i opasnim sve ono što se ne uklapa u njegove vlastite interese? A ti su se interesi često protezali s domene vjerskoga i filozofskog i na domenu politike, moći i stjecanja materijalnih bogatstava?

Nakon ovoga što sam rekao nastao je kraći tajac, a zatim je Michael rekao;

-Da, potpuno ste u pravu. A i ljudski su zakoni skrojeni tako da više odgovaraju onima povlaštenima, koji su ih sastavljali, a manje svima ostalima.

Sad sam ja zastao i iznenađeno ga pogledao. Nisam mislio da će se otprve složiti sa mojim riječima.

-Točno, -rekoh. -Vidim da se razumijemo.

-Eh, da, -reče sad Catherine osmjehnuvši se. -Čini se da je pokušaj definiranja dobra i zla uvijek podređen osobi s čijeg se stanovišta vrši raz- matranje i da je prilagođen njenim vlastitim potrebama i interesima.

-Upravo sam i ja na to mislio, -rekoh složivši se sa njom. -I baš je zato pojam zla jednako relativan kao i toliko drugih stvari u životu. Kako onda povući granicu, kako dati točnu definiciju? Kako podijeliti ljude na dobre i zle? Ne određuje li se to posve proizvoljno u životu? Može li ljudska proc- jena biti valjana u ovom slučaju? I može li zlo ponekad, ako vodi nekom dobru, ustvari time imati manje loš karakter i manje loš predznak? Kako bi se čovjek mogao ocijeniti kao dobar ili zao kad je podložan promjenama i kad se mijenjaju njegov način razmišljanja, postupanja i poimanja stvari? U kojem bi se tada trenutku trebalo procijeniti kakav je on? Da li tek kad je stigao na kraj svog životnog puta? I ako iz svega zla u svijetu jednom proizađe i neko dobro, hoće li to promijeniti sliku života i sliku cjelokupnog čovječanstva? Hoće li hod čovječanstva kroz mrak tada samo biti put ka svjetlosti i novom proljeću? Je li tada i jedno djelo samo po sebi dobro ili loše, ili se ono može sagledati po svojoj vrijednosti tek po svojim posljedicama? Zato je nemoguće odvojiti na dvije suprotne polovice, svrstati na dvije suprotne strane i proglasiti svijetlim ili tamnim, odnosno dobrim ili lošim bilo koji čin, bilo kojeg čovjeka i bilo koje povijesno razdoblje.

Bila je ovo jedna od mojih najranijih spoznaja, ta nemogućnost razdva- janja dobra i zla.

-Vrlo zanimljivo stajalište, -reče na ovo Michael.

-A jednako je tako, -rekoh, -sporno poimanje dobra i zla s vjerskog stajališta, jer se zlo pripisuje Sotoni, a dobro Bogu. No ako postoji samo jedan Tvorac, on je tada stvorio sve. On je stvorio svijet i ljude takvima kakvi jesu, ili im je ostavio tu mogućnost da postanu takvi kakvi su i dao im predispozicije za to. Ako je čovjek sam postao takav kakav jeste, tada je on tvorac jednako kao i Bog, a ako je sve postalo takvim kakvo jest protiv Božje volje i ako je Bog bespomoćan u tome da to promijeni, onda on nije svemoćan. Ako se opet sve to događa s njegovim odobrenjem, kakav je to tada Bog kojem sve ovo odgovara?

Rekao sam ovo sa ponešto ironije u glasu, jer nisam bio ljubitelj takve filozofije kao što je kršćanska, koja je prilično pojednostavila pitanje dobra i zla i time ga učinila pomalo banalnim i smiješnim.

-Da. Toliko pitanja, toliko nejasnoća, -reče Catherine, -no čini se da su potrebni drugačiji pristupi i sagledavanje stvari iz drugačijeg ugla. Ne bi li bilo prirodnije i ljudskije priznati da i dobro i zlo postoje u čovjeku i da oboje žive jedno kraj drugoga u njemu kao dio njegova bića? Nije li prihvatljivija zamisao da čovjek nije zaveden na zlo od strane drugog izvora već da ono postoji u njemu nerazdvojivo od dobra. Time zlo postaje nešto što postoji u svakome, u nekome možda manje, a u drugome više izraženo, u nekome možda više potaknuto i probuđeno od strane drugih ljudi, a u drugome malo više zatomljeno. Treba li se tada osuđivati taj dio nas ili ga treba početi promatrati iz drugog ugla? I tko ima pravo suditi o drugome kad svatko sudi onako kako njemu samom odgovara? S koje strane uopće prići tom pojmu, i ima li čovjek moć uvida u cjelokupnost svega onoga što dovodi do nekog zla, ili bar onoga što se pričinjava takvim?

I opet me je iznenadila svojim riječima, jer se činilo da se savršeno razumijemo.

-Da, -rekoh. -Može li čovjek biti Bog, ili su ljudski zakoni i ljudska procjena nesavršeni i nedovoljno mjerodavni da prosude u kojim je okolnostima neko djelo zlo, a neko dobro, i što je to ono što treba osuditi i kazniti? U nekim su religijama dobro i zlo spojeni u jednu cjelinu i smatra se nemogućim razdvojiti ih i postaviti na suprotne strane, jer i iza jednog i iza drugog stoji isti izvor i isti uzrok.

-Upravo tako. I to je stav koji i nama više odgovara, jer zvuči mnogo prihvatljivije od nekakvog proizvoljnog određivanja toga što je to zlo, a što dobro, i od osuđivanja zla koje to možda i nije, -reče Catherine na kraju.

-Znači našao sam istomišljenike u vama? Drago mi je zbog toga, -rekoh zadovoljno. -Bilo mi je drago da smo malo popričali i da sam upoznao tako zanimljive ljude kao što ste vas dvoje, ali sada bih morao krenuti natrag dok se još nije sasvim smračilo, da pronađem put do svog hotela.

-I nama je drago što smo naišli na vas, -rekoše oni.

-Možda se još sretnemo sutra, -rekoh. -Tada ću još biti ovdje, a možda se sretnemo i nekom drugom prilikom. Nadam se da ću još imati prilike posjetiti Veneciju. A sada do viđenja.

-Do viđenja, -rekoše oboje, nakon čega sam se udaljio od njih.

Ovaj me je susret prilično oraspoložio. Doista mi je bilo drago što sam naišao na ljude koji ovako razmišljaju. Osvrnuh se zatim oko sebe i odlučih se polako uputiti natrag ka mjestu odakle sam krenuo u obilazak grada. Preostalo mi je još nešto više od sat vremena prije nego se potpuno smrači.

Krenuo sam sada polako natrag putem kojim sam došao. Napustio sam prazni dio grada i vratio se onamo gdje je bilo mnogo ljudi. Prolazili su pored mene u kolonama, na stotine i stotine njih. Zastajali bi pred crkvom ili nekim drugim zdanjem, pa produžili dalje, trudeći se obići što više znamenitosti. I siguran sam da su vidjeli mnoge, no je li itko od njih doživio ono što sam ja doživio? Je li itko od njih imao čitav jedan dio grada samo za sebe?

No nešto drugo mi je sad zaokupilo misli. Nisam o tome razmišljao ranije u toku dana, tek sad, pri njegovom kraju. Jedan mi je detalj sve do ovoga trenutka promicao, a sada sam ga naglo postao svjestan. Osvrnuvši se na današnji dan postajalo mi je sve jasnije koliko je on čudan bio. I ne samo to. Nije to nešto za što bih mogao reći da se događalo rijetko. Nije se desilo još ni jednom. Da, ovaj je dan bio jedinstven u mom životu.

Tek sada mi je prvi put doprlo do svijesti da čitavog dana nijednom nisam pomislio na nešto što bi u meni izazvalo tugu ili mi dopustilo da se prisjetim nečega bolnoga iz vlastite prošlosti. Koliko mi sjećanje seže unatrag ovo je prvi takav dan u mom životu. Jedan jedini puta u toliko godina doživio sam da ne osjećam strah pred neizvjesnom budućnošću, punom zlih nagovještaja. I jedan jedini puta bio sam potpuno lišen misli o danima iz prošlosti, čija se tamna sjena do sada nadvijala nada mnom, ostavljajući u meni pustoš i gorčinu.

Nestalo je na jedan čitav dan kletve koja se tako dugo nadvijala nad mojom dušom i zamagljivala mi pogled na ljepotu svijeta i čudesnost trenutka. Ni na jedan jedini trenutak danas nisam pomislio na to kako sam nesretan i kako mi nedostaje toliko toga.

Znao sam i ranije doživjeti nešto neobično lijepo. U pojedinim trenucima tako je čudesno blistao svijet. Tako je osobito zračio toplinom i presijavao se u nizu jarkih boja, tako kristalno bistar. Te su boje tada tako nezadrživo probijale koprenu bezličnosti koja mi je zastirala oči i koja mi je svaki put prikazivala lišenim svrhe, a svaki san dalekim od ostvarivosti.

Da, znao je ponekad svijet tako neobično zablistati. Ali taj osjećaj odmah bi bio zamijenjen sjetom. Kroz njega bih samo postao svjestan toga koliko sam daleko od svijeta ljudi i uobičajenih putova, i toga da sam skrenuo s toka sudbine svijeta, idući svojim samotnim putem. U tim sam trenucima samo osjetio koliko sam daleko od svega čemu sam toliko želio pripadati i sjetio se koliko sam nesretan zbog toga.

Nije međutim, evo, čitav jedan dan izronila pred mene ni jedna misao koja bi pomutila moju sreću i zatamnila njen sjaj. Prošlost i budućnost, nesreća, bol i stradanja svijeta danas su bili daleko od mene. Zaobišle su me uspomene, nadanja i pritajene zle slutnje.

Danas sam bio tek puki promatrač, koji je zaboravio na sebe i koji je svjedočio veličini i moći ljepote.

Bio je ovo doista poseban dan, možda jedini dan mog života u kojem sam bio sretan. Bio je ovo dan koji je učinio da se gorčina u meni primiri, i tek sada postadoh svjestan njegovog potpunog značenja. Bilo je ovo mistično iskustvo, možda najsnažnije iskustvo koje sam doživio do sada, u potpunosti pozitivno, i toliko moćno da je uspjelo razbiti moju ovisnost o tuzi i prekinuti poistovjećivanje moje biti sa boli i patnjom.

Postao je time ovo za mene jedan dan u raju, tako kratkotrajno, a opet toliko dragocjeno izbivanje iz onoga što sam zamišljao svojim usudom. Na jedan dan prestao sam nositi teret uspomena i breme života, i sad pomislih da sam konačno došao do prekretnice, do trenutka kada trebam odlučiti hoću li nastaviti po starom ili je možda moguće i na drugačiji način, drugačijim putovima od onih kojima sam išao do sada.

Ovaj grad i ovaj dan nešto su probudili u meni, postajao sam svakog trenutka sve svjesniji toga. Nešto se u meni probudilo, nešto za što sam mislio da je davno nestalo iz mog života. Nešto se u meni uskomešalo, kao da su se preda mnom otvorila neka vrata i otvorila mi put ka drugačijem svijetu.

Prvo što sam osjetio nakon ovih misli bila je mješavina ushićenja i nevjerice. Tada osjetih u sebi neki prigušeni osjećaj koji navire iz mene poput izvora bistre vode, čije se dno gubi u modrim dubinama. Osjećaj se na tren pojavio, pa se prikrio.

Posegnuo sam u sebe pokušavajući ga prepoznati i shvatiti mu značenje. Sklopio sam oči, pokušavajući proživjeti taj osjećaj i u potpunosti ga probu- diti u sebi, no bez uspjeha. On kao da je iščeznuo. Otvorih stoga oči i presta- doh misliti na to. No bio je to doista čudan osjećaj.

Malo kasnije iz razmišljanja me je prenuo jedan prolaznik koji mi se obratio i upitao me:

-Oprostite, možete li mi reći kojim putem mogu stići do Markovog trga?

-Na onu stranu, -pokazah mu rukom pravac kojim je trebao ići. -Ali prvo ondje malo dalje morate preći preko mosta na drugu stranu kanala.

Govorio sam mu to s osjećajem da se i sam izvrsno snalazim ovdje, iako sam tu bio tek prvi put.

-Preko kojeg mosta? -upitao me je pomalo zbunjen, jer se s mjesta na kojem smo stajali nije vidio ni jedan most.

-Eno, gledajte. Krenite u onom pravcu, -pokazah mu opet rukom kamo da ide, -i nakon nekih stotinjak metara odavde naići ćete na most.

-Hvala vam puno, -reče mi on s izrazom olakšanja na licu.

Udaljio se od mene u pravcu koji sam mu pokazao. Još sam se malo ogledao oko sebe, razmišljajući na koju stranu da krenem, a zatim mi se učinilo najjednostavnijim da i ja krenem za njim. Stigao sam i ja do mosta, zastao na njegovoj sredini i zagledao se u daljinu. Obuhvatio sam pogledom nebo, obrise grada i površinu vode na kojoj su se oboje zrcalili, slijevajući se u jednu cjelinu.

-Je li ovaj dan bio samo kratkotrajno izbivanje iz svijeta stvarnosti? - pomislih. -I hoće li nestati onako kako se san istopi nakon buđenja, ostajući još trenutak ili dva u sjećanju, a zatim iščezne, ostajući tek blijedom us- pomenom?

Znao sam dobro da ću se vratiti svemu onome od čega sam uspio na tren uteći. Morat ću se ponovo suočiti sa sobom i sa svim onim pitanjima koja sam si s nemirom u srcu postavljao; -mogu li otići dovoljno daleko da zaboravim, hoće li vrijeme ublažiti bol u mom srcu, hoće li me ikad prestati razdirati sumnje i neizvjesnost, i hoću li ikad pronaći svoje mjesto na ovom svijetu, ili ću zauvijek samo bježati? Ova pitanja ostala su visiti u zraku i tražila su odgovor. Otkad sam ih sebi prvi puta postavio, nisu me napuštala ni na trenutak. Morao sam saznati odgovor na njih, ili umrijeti pokušavajući ga saznati.

Nisam li čitavog života bježao od nečega? Nisam li se umjesto toga trebao uhvatiti u koštac sa životom i odmjeriti snage s njim?

Nekada se nada mnom nadvijala samo tama i nije se nazirao nikakav izlaz. Nije tada bilo nikoga u blizini da mi pomogne ili da me ohrabri, i ta je prošlost još uvijek bila tu. Visila je nada mnom i nisam joj se mogao otrgnuti.

Kad se u čovjeku nakupi toliko gorčine i sumnje da ne vidi ništa oko sebe i ne osjeća ništa osim boli, počinje se povlačiti u sebe i tražiti uzroke svega onoga što ga je snašlo. I tada počinje razmišljati o životu. I o smrti.

Svako pitanje koji si tada postavi vodi novom pitanju, a iz njega se izrodi niz novih, no ni jedno od njih ne vodi nekom logičnom odgovoru. Ni jedno od njih ne vodi nečemu što bi moglo bar prividno zadovoljiti radoznalost, i nigdje se iza njih ne nazire staza koja vodi van iz labirinta besmisla. Ipak, taj izlaz mora postojati. Neki izlaz negdje mora postojati.

Obuhvatih nakon ovih misli ponovo pogledom obzorje, vodu i nebo, i ovaj prekrasan grad, koji su svi skupa poprimili neku plavičasto-sivkastu boju. Gledao sam svu tu ljepotu, i odjednom je iz čitavog ovog prizora počeo izbijati neki nevjerojatni sklad. Sve je bilo na svom mjestu. Ništa ovdje nije bilo suvišno. Sve je imalo smisla i sve je pripadalo nekom tajanstvenom redu u koji se sve ovo uklapalo.

Nikad još nisam uočio ovakav sklad oblika i boja i ovakvu logičnu povezanost stvari na jednom mjestu. Kao da je neki duh lebdio nad čitavim gradom, povezujući ga u jednu skladnu cjelinu. Kao da ga je taj duh oblikovao po nekoj već unaprijed utvrđenoj zamisli, koja je mogla izvirati iz nebesa ili iz samog središta stvari, iz onoga što oblikuje događaje i redoslijed zbivanja u povijesti svijeta.

Ni sam ne znam odakle mi se pojavio ovaj osjećaj, ali na trenutak sam doista svijet pred sobom vidio na ovaj način.

-Kako dojmljiv prizor, -pomislih.

Uperih tada pogled ravno pod sebe, u vodu nad kojom se mostić nadvisio, i pokušah prodrijeti njime što dublje, privučen sjajem iz dubina. Zagledao sam se u svoj vlastiti odraz koji se razlijevao na površini vode, a onda, u jednom nestvarnom trenutku, ugledah pred sobom obrise ptice sklopljenih krila. Zatim sam uronio pogledom ispod površine. Učinilo mi se tada kao da tonem, kao da propadam u te dubine. Osjećaj je bio toliko stvaran da se na trenutak svijet oko mene zamračio, a ja kao da sam uronio u neki tajanstveni mračni svijet koji se krije ispod površine pojavnosti. Na neki čudan način nisam se osjetio odvojenim od tog svijeta skrovitih dubina. Bilo je ovo više nalik nečemu drugome, kao da zaranjam u samog sebe, u dublje slojeve svoje ličnosti, u nekom polusnu u kojem se miješaju odrazi različitih svjetova. A u mračnim dubinama koje su se gubile u neprozirnoj tami počeli su se nazirati nejasni obrisi.

Nešto se u mraku kovitlalo, kao da pokušava uzeti jasan oblik. Nešto se borilo da iz bezličnosti prijeđe u svijet prepoznatljivih oblika, počelo se jas- nije ocrtavati. Bilo je to nešto što se tek naziralo u mojoj nutrini i borilo se da izađe na površinu i zablista.

Ta sjena, taj nejasni odbljesak, ta misao uobličena u viziju došla je iz samog dna moje duše i bila je znak i putokaz. Kad sam ga ugledao i postao svjestan njegove nazočnosti počeo sam izranjati iz dubina noseći ga sa sobom na površinu, i nađoh se ponovo u svijetu iz kojeg sam na trenutak utekao u sferu van prostora i vremena. Bilo je ovo baš onako kao kad sam zastao pred onim trećim kamenom, razmišljajući o iznošenju tajni iz dubine podsvijesti van na dnevno svijetlo. Na neobičan način sada sam doživio upravo takvo nešto.

Zagledah se tada ponovo u površinu vode, i gledajući u nju pred očima mi se pojavila scena jednog davno prošlog događaja, koji je dolebdio iz mračnih dubina vremena i iskrsnuo ponovo preda mnom. Sjetih se jednog svog starog znanca i razgovora kojeg smo jednom prilikom vodili. Pričali smo o životu, iznoseći jedan drugom svoje stavove o njemu. U jednom trenutku rekao sam mu;

-Što je život do tek vječna borba, tek vječita potraga i pokušaj da se nađe malo sreće i mira.

-O tome svatko ima svoje mišljenje, -odgovorio mi je.

-A koji je tvoj stav o tome? -upitah ga tada.

-Možda će ti zvučati nerazumljivo, ali iako većina ljudi misli da je čovjek u životu uvijek na gubitku, jer se nikad ne može stići do kraja puta, do toliko željene sreće i toliko sanjanog mira, ja se s tim ipak ne bih složio. No kao što već spomenuh, svatko o tome ima svoje mišljenje. A i tko bi mogao poznavati život toliko da o tome može dati ispravan sud?

-Možda onaj tko je mudar? -odvratih pitanjem na njegovo pitanje.

-A tko je mudar?

-Možda onaj tko poznaje život i ljude, -rekoh.

-A mogu li se oni upoznati?

-Potpuno možda i ne, ali dovoljno, da. Bar tako mislim, -odgovorih na njegovo pitanje.

-Onaj tko poznaje život i ljude? Ne znam, možda je zaista tako, -rekao je nakon ovoga.

-Ipak, još mi nisi rekao svoj stav o tome, -vratio sam se na svoje ranije pitanje.

-Vidiš, ja život nekako doživljavam kao vagu.

-Kako, ne razumijem, -upitah ga, čudno ga gledajući.

-Kao vagu, kao jednu neobjašnjivu, a ipak postojeću ravnotežu, -rekao je on.

-Zanimljiva misao, ali nisam je shvatio do kraja.

-Ni ja je sasvim ne razumijem, -rekao je slegnuvši ramenima, -ali ipak slutim da je tako. Ne mogu ti to baš jasno predočiti. To je više slutnja nego neka umom razlučiva misao. Ne znam, ali svejedno osjećam da je tako. Ravnoteža jedne i druge strane vage, ravnoteža jedne i druge strane života, onoga pozitivnog i onog negativnog. No ovo ti vjerojatno ne zvuči baš sasvim razumljivo.

-Baš i ne. Ali zamisao je zanimljiva, -rekoh na kraju.

Ovaj razgovor ostao je sačuvan duboko u mom sjećanju i sada sam se možda prvi puta nakon svog ovog vremena prisjetio svega.

-Da, ima u tome nešto, -pomislih, prisjećajući se onoga što smo tada jedan drugome rekli. -Ima nešto, možda i više nego što bi se isprva reklo. Ali zašto sam se baš sada prisjetio svega toga? Čudno, vrlo čudno. Kad se malo bolje zamislim, sve ovo što sam danas doživio bilo je i više nego čudno. Zanimljiv je ovo dan bio.

Sad kad sam se zamislio nad svime, nakon svega doživljenog postalo mi je jasno. Nešto se događalo u meni. Svakog trena postajao sam sve sig- urniji u jedno, u dubini moga bića oblikovalo se nešto, a to nešto bila je odluka koju sam ovaj puta doista namjeravao sprovesti u djelo. Dosta je bilo lupanja glave o pitanjima poput -˝zašto ovo?˝ ili ˝zašto ono?˝ Došlo je vrijeme da doznam što stoji iza toga -˝zašto.˝ Ako iza svih onih pitanja koja si postavljam ne stoji stvarna težnja da doznam odgovor, tada je život samo gubitak vremena, a ja sam se, eto, našao na prekretnici i odlučio otkriti što to oblikuje sudbinu. Odlučio sam otkriti postoji li neki dublji smisao iza boli i stradanja i ima li u srcu mjesta za još nešto osim za tugu. Je li život samo besciljno lutanje ili nešto više od toga, to je ono što želim znati.

Život je u ovom trenutku za mene prestao biti bijeg i postao je put ka nečemu, i bila je to golema promjena. Doista golema, jer lakše se živi kad se zna kuda se želi ići nego kad se luta u mraku i napipava put pred sobom, i ako i napravim pomak prema naprijed, kasnije se ponovo vratim natrag na početak, izgubivši pravac. To je ono najteže u životu. Zato čovjek ne napreduje kada ne zna kuda želi stići. No onog trena kad se izbistri pred njim i kad shvati što želi, tada više nema trošenja energije na nebitne stvari i skretanja s puta.

Bio je ovo trenutak prosvjetljenja za mene, jer stigao sam do mjesta gdje život dobiva neki smisao i cilj, a bijeg se pretvara u jasnu viziju i put ka samoostvarenju.

-Nekoć sam tako, -počeh se prisjećati, -ponukan željom da saznam, posegao za tajnim znanjima i stao proučavati svete knjige tražeći odgovore, a sve što sam mogao razumjeti premišljao sam i premišljao bezbroj puta. Počeo sam tada nazirati stvari kojih ranije nisam bio svjestan. I tada su mi odgovori dolazili iz mene samoga, iz onoga unutarnjeg i skrivenog, no uplašen porukama i znakovima čije značenje nisam mogao shvatiti povukao sam se uznemiren i zbunjen. Krenuo sam, pa sam stao. Više mi je sigurnosti ulijevala odluka da odustanem od toga. Ali ta je sigurnost bila dvosjekli mač. Nešto mi je nedostajalo. Nisam bio potpun. Zastao sam na pola puta na mjestu gdje nisam mogao ostati, jer ovako nisam više bio ni na nebu ni na zemlji. Nisam imao uporišta pod nogama, niti cilja i vizije koji bi me izveli iz pakla u kojem sam živio.

Nisam više pripadao nigdje, ni svijetu ljudi ni samom sebi, i taj je osjećaj tištao i razdirao moju dušu. Zaustavio sam se na pola puta, a taj je put mogao da me sunovrati u mračne dubine ludila, ili me je mogao zauvijek izvesti iz svijeta sjena i odvesti tamo gdje blista svijetlost znanja i istine, na mjesto gdje više nema tuge i boli, gdje nestaje svaka sumnja i preostaje samo izvjesnost.

-Koliko sam još daleko od toga, od tog kraja puta. Čini mi se da do njega nikad neću stići, -pomislih na kraju.

U tom trenutku uho mi okrznuše riječi koje je izgovorio netko tko je prošao kraj mene. Osvrnuh se i ugledah ženu i muškarca koji su prošli tik kraj mene, a svi ostali bili su podalje od nas. Gospođa je rekla muškarcu kraj sebe;

-Ah, on je malo skroman. Vidim, ima novi kaput na sebi.

Sve ovo ne bi bilo toliko neobično da ja u tom času nisam imao na sebi novi kaput, kupljen tek nekoliko dana ranije, i da se te riječi o skromnosti nisu na neki čudan, vrlo neobičan način nadovezale upravo na moje misli.

-Kako, zaboga...

Osvrnuh se još jednom za njima. Pokušavao sam dokučiti da li se sve to odnosilo na mene.

-Ali ne, to ipak nije moguće, -rekoh sebi. -Možda su pričali o nečemu drugome. Kakve bi veze ove riječi mogle imati sa mnom?

Nije me sve ovo napuštalo još neko vrijeme. Stadoh se prisjećati i drugih situacija iz prošlosti koje su pomalo ličile na ovu. Znalo mi se nekad učiniti da su riječi koje bi izgovorio netko prolazeći u mojoj blizini na neki čudesan, neobičan, pomalo suludi način, bile nadovezane upravo na misli koje su mi se u tom trenutku vrtjele u glavi. I da bi stvar bila još čudnija, uvijek je u tim riječima bilo nešto što je nedvosmisleno bilo vezano uz mene samoga, uz situaciju koju sam taj dan doživio ili uz nešto slično, baš kao što je sada ovdje bio spomenut novi kaput.

-Čudno, doista čudno. Desilo mi se to zaista nekoliko puta, -pomislih. - Ali svaki sam put uspio uvjeriti sebe da je to ludost i da nema nikakve di- rektne veze sa mnom. A onda ponekad... Tko bi to mogao odgonetnuti? Je li takvo što moguće ili je sve to bilo slučajno poklapanje, a svaki zaključak koji bih mogao izvući iz toga samo je plod mašte?

-Ah, pusti, -rekoh sebi. -Uzaludno je lupati glavu o takvim stvarima. Ipak, jedno mi je postalo jasno, i to zahvaljujući današnjem danu. Sada znam da moram krenuti dalje, jer za onoga tko krene ovim putem nema drugog izbora. Veća pogibelj prijeti onome tko na putu zastane nego onome tko smogne hrabrost i odluči ići dalje. Morao sam to učiniti, i u sebi sam donio odluku da će tako i biti.

Nakon ovog neočekivanog dara sudbine ispunjen zanosom koračao sam sve brže, a hod mi je bio lagan kao da lebdim. Tijelo kao da se riješilo nekog velikog tereta koji ga je pritiskao uz zemlju.

Krenuo sam u noć znajući da ću stići do jutra, koliko god mi to vremena i snage oduzelo. Neka noć traje, neka osjetim njenu moć na sebi. Neka mi zastre pogled i zakloni sve staze, svejedno, znao sam, što je noć mračnija i duža, to će svitanje biti ljepše.

Još sam neko vrijeme hodao prema hotelu, iako sam bio udaljen od njega bar još pola sata, kad sam iznenada osjetio silnu glad. I onda se sjetih, pa ja čitavog dana nisam ništa pojeo.

-No imam dva sendviča u ruksaku, pa ću zastati da ih pojedem, -rekoh sebi.

Zastao sam uz neku ogradu, sjeo na nju i otvorio ruksak, posegnuvši za sendvičima. I kako sam gurnuo ruku u ruksak tražeći ih, dodirnuo sam nešto tvrdo.

-Što je sad ovo?

Povadih sve stvari iz ruksaka i na samom njegovom dnu pronađoh tri video kasete, složene jednu na drugu, uredno zapakirane u plastičnu foliju, i to me je poprilično začudilo.

-Ali ovo nije moje. Otkud sad ovo ovdje?

Uzeo sam ih u ruke, otpakirao ih i promotrio. Bile su to kasete sa pornografskim sadržajem, a na omotu su se nalazile slike golišavih žena i muškaraca u izazovnim pozama. Primaknuo sam sebi jednu da mogu pročitati natpis na njoj.

-Lizanje, pušenje, drkanje, gutanje, lesbo action, anal. -A ispod svega je još pisalo; -˝Raj nije na nebu, nego u krevetu˝.

-Nije loše, nije loše, -pomislih. Zatim pogledah pobliže i drugu kazetu. Na ovoj je pisalo; -Orgije neviđenih razmjera i neviđene opscenosti. Ovakvo što još niste vidjeli. Pogledajte i zadovoljite se.

-Hm, ne znam, ova mi baš ne djeluje nešto posebno zanimljivo, -pa uzeh i treću u ruke. Na njoj je pisalo; -Bondage, domination, whipping, chains, medieval prisons, strap-ons, devices and toys for pleasure and pain.

-Oho, konačno nešto po mom ukusu, -promrmljah. -Ovo bi moglo biti zanimljivo.

No kako sam to rekao kazeta mi je iskliznula iz ruke dok sam pokušavao otvoriti omot i tresnula je dolje o zemlju. Omot se od udarca sam otvorio, a iz njega su na moje zaprepaštenje umjesto VHS kazete ispala četiri paketića u smeđem ovitku.

-Što je sad ovo?

Podigao sam jedan i osmotrio ga.

-Nije valjda...?

Uzeo sam švicarski nož iz ruksaka, proparao rupicu na paketiću i u njemu ugledao bijeli prah.

-Znači, ipak je! Ali otkud...???

I tada mi se slika počela sklapati u glavi. Ovo može pripadati samo onoj dvojici bitangi s kojima sam došao ovamo. Podmetnuli su mi kazete u ruk- sak dok sam bio u bifeu u vlaku, ljut na obojicu, i zadržao se tamo dobra dva ili tri sata. A oni su izgleda iskoristili priliku dok me nije bilo.

-Gadovi jedni, -procijedih. -Znači za to sam im ja bio potreban? Da pre- nesem ovo njihovo smeće preko granice, a ako bi se otkrilo nastradao bih ja, naravno. Tko drugi? Tako znači. A čitava ona priča o putovanjima i fotografiranju, o monografiji i filmu, sve je to bila laž. Ali čemu onda onih 50 000 EUR-a predujma? No, da. Vjerujem da znam čemu. Kada bi posao bio obavljen, tj. droga prenesena u Srednju Ameriku vjerojatno bi me se riješili i bacili me u neku rijeku krokodilima, a novac bi uzeli natrag. Tome sam im ja trebao! Tako dakle. Lijepo, lijepo. Mogao sam i misliti. A ja sam se ponadao da mi se pruža prilika za uzbudljivo putovanje i da mi slijedi sjajan honorar za odrađeno snimanje. Prokletnici jedni. Sve mi ovo smrdi na nešto zlo i opako. Da, vjerojatno bi me se riješili prvom prilikom. A možda su me planirali koknuti već ovdje u Veneciji. Mogao sam i naslutiti da nešto ovdje nije u redu. Kakva sam ja naivčina! Ali što sad? Mislim da ću morati zbrisati odavde, i to još večeras, u neku daleku zemlju, gdje me ova dva gada neće pronaći. Možda u Indiju? Ionako sam jednom namjeravao otići onamo. Da, bit će najbolje da pokupim prnje i zbrišem odavde. A ovih 50 000 EUR-a ću lijepo zadržati kao naknadu za vlastitu smrt, pa nek´se onaj matori jarac Cord šiša. Sa tolikom svotom mogu preživjeti desetak godina ako budem ekonomično trošio. Lijepo. Na kraju sam još i dobro prošao. Idem u Indiju pun para. Još ću na kraju i dobiti to svoje egzotično putovanje. Bez ove dvojice, naravno.

-A ovo što držim u ruci, -stadoh naglas razmišljati, -što je ovo? Kokain ili heroin? Da malo liznem? A što ako se navučem? Neka, hvala. Ne treba mi to.

Uzeo sam sve tri kazete u ruke i počeo se udaljavati prema pristaništu. U hotel nisam mogao, da ne sretnem ona dva majmuna. Idem direktno na pristanište, pa prijeko, na obalu, i odatle vlakom ili avionom u Indiju. To ću još vidjeti. Mislim da je vlak jeftiniji.

Prošao sam kroz jednu usku uličicu i naišao na neko veselo društvance, skupinu pijanih mladića koji su pjevali i galamili na sav glas. I nešto mi pade na pamet.

-Hej, momci, -doviknuh im dok sam im prilazio.

-Što je? Trebaš nešto? -okrene se jedan od njih prema meni.

-Imam nešto za vas, -rekoh pružajući mu kazete.

-Porno kazete? -upita on iznenađeno. -Što će nam to? Imamo toga dosta i kod kuće.

-Ali ovo nisu obične porno kazete.

-Jel´? A po čemu su tako posebne?

-Otvori ih, pa ćeš vidjeti.

-Da ih otvorim? Pa dobro.

To je i učinio i od zaprepaštenja je vrisnuo.

-Pa to je, pa to je... Je li to...?

-Je. Možeš provjeriti. Evo, ima tu jedan otvoreni paketić, pa lizni, -rekoh pružajući mu onu BDSM kazetu, na što ju je on odmah i otvorio, uzeo je u ruke onaj zarezani paketić, gurnuo prst unutra i polizao. I tada je izbezumljeno kriknuo.

-Pa to je zaista... Ali zašto nam to daješ? Ovo je vrlo fini heroin.

-Ah, vidim da si stručnjak za te stvari. Onda nisam pogriješio. Ne treba mi to, eto. Zato vam to i dajem.

-Ma jeste li čuli ovo? -vikne on okrenuvši se ka ostalima. -Pa ovaj tip je divan, -i zagrli me i izljubi, a to učiniše i svi ostali, skroz oduševljeni ovom mojom plemenitom gestom. A zatim su se uhvatili za ruke, okružili me i počeli plesati oko mene, pjevajući nešto na nekom meni nerazumljivom jeziku, uzvikujući uz to -Juhu, juhuhu, juhu, juhuhu.

-No dobro, ali sada zaista moram ići. Pustite me da prođem, -rekoh im.

-Pustite gospodina maestra da prođe, -reče im onaj prvi, sa kojim sam uspostavio razgovor. -Hvala ti stari, hvala, -doviknuo je za mnom dok sam se udaljavao.

-Zbogom. Uživajte, momci. Samo se nemojte predozirati. Bila bi šteta tako mladih ljudi.

Malo kasnije, već sasvim blizu pristaništu, u nekoj ulici koja je bila potpuno pusta, ugledah pred sobom dva tipa, meni leđima okrenuta, kako idu prema naprijed, jednog u smeđem zimskom kaputu, a drugog u bundi, i odmah sam ih prepoznao.

-Do vraga, to su ona dvojica. Bolje da se ja neprimjetno izgubim odavde, -progunđah.

No prije nego što sam se okrenuo i utekao vidjeh kako im prilazi neki odrpani starčić sa ispruženom rukom. Vjerojatno je želio tražiti nešto novca od njih.

-Što hoćeš, smeće matoro? -viknuo je Dick na njega. -Gubi se odavde.

-Ali samo nešto sitnoga, ako imate, molio bih vas, -čuo sam ga kako govori. -Da si kupim nešto za jesti.

-Ajde, propalico, bježi dok te nisam umlatio, -odgovorio mu je Dick iskesivši zube. -Jedi đubre, pa nećeš biti gladan. Takve kao ti bi sve trebalo pobiti, da ne zagađujete više ovaj svijet.

Na ovo se starac isprsio i unio se Dicku u lice, rekavši mu;

-Vidiš, mladiću, Bog je stvorio dvije vrste ljudi, one koji imaju i one koji nemaju. A ti očito spadaš u ovu drugu skupinu.

-Molim? -upita ga Dick zaprepašteno. -A što je to ono što ja nemam?

-Nemaš ni pameti, ni srca, a ni ljepote. A po pizdunskom izrazu tvog lica i po tvom niskom čelu mogu zaključiti da ti je mama bila kurva i da ti je tata jeo govna. Zato i jesi ispao takav. Ružan si k´o štakor, eto. Zadovoljan?

U tom trenutku Dick se zacrvenio u licu i izbezumljen pogodio starca strahovitim udarcem u glavu, dok je ovome mlaz krvi šiknuo iz nosa. Dok je padao grčevito je zgrabio Tomov kaput i uspio se održati na nogama, na što ga je Tom preneraženo pogledao i udario koljenom u stomak. Starac je bolno jauknuvši pao na zemlju, a Dick mu je prišao i rekao mu; -Kome je to mama kurva i čiji tata jede govna? -i počeo ga je nemilosrdno šutati nogama po glavi. Starčevo se lice pretvorilo u krvavu masku i koža mu se odvojila sa lica, dok je krvario iz usta i nosa, pokušavajući se bezuspješno zaštititi rukama od udaraca. Zatim ga je Dick više puta šutnuo nogom u stomak, a nakon par sekundi pridružio mu se i Tom. I on ga je šutao gdje god je stigao, a pod jadnikom se, dok se previjao po zemlji i jaukao, počela skupljati krvava pjena. A počeo je krvariti čak i iz ušiju.

-Što to dovraga rade? -pomislih. -Pa ovo nije normalno. Moram ih zaustaviti. Ubit će ga. Ali što ako se onda iskale na meni? No ne mogu dopustiti da ubiju jadnika.

-Stanite, što to radite? -dreknuo sam na njih, na što su obojica iznenađeno zastala na trenutak i okrenula se prema meni. -Smjesta da ste prestali s tim. Prijavit ću vas policiji.

-Ma nemoj. A da ne bi i ti malo, -dobaci ljutito Dick i krene prema meni.

-Vrag je odnio šalu. Vrijeme je za bijeg, -pomislih, i okrenuh se i potrčah, a mogao sam čuti kako se koraci ove dvojice ubrzavaju iza mojih leđa. Okrenuh se na trenutak i vidjeh da su i oni potrčali za mnom. Potrčao sam brže. Trčao sam koliko me noge nose, a oni su mi doviknuli;

-Ma koga ćeš ti prijaviti policiji? Čekaj samo, da te uhvatimo.

-E nećete, -pomislih i potrčah još brže ka pristaništu, a kad sam stigao onamo odahnuo sam vidjevši svjetinu. Gomila na obali bila je nepregledna. Sada, kada sam uletio među njih bilo je već sasvim mračno. Magla se ponovo spustila na grad i davala mu neki sablastan izgled. Na obali su se sada skupili svi oni koji su se danas zatekli ovdje, jer bilo je vrijeme za odlazak. Bilo je ovdje valjda milion ljudi i svi su se oni natiskali na ovom uskom pojasu uz more. Dok sam ih gledao pomislih da mi je sada jasno zašto je Venecija grad koji tone.

Osvrnuh se još jednom oko sebe i pogledom preletjeh preko gomile. Ugurao sam se među njih i izgubio se u masi. Nisam se zaustavljao već sam nastavio dalje, gurajući se kroz masu ljudi, često mijenjajući pravac da me ona dvojica ne bi slučajno opazila. I nakon nekih pola sata, kada sam se već prilično udaljio, mogao sam odahnuti. Ovdje me sigurno ne mogu naći. Mogli bi me tražiti cijelu noć, a da me ne pronađu. Konačno sam bio na sig- urnom.

-Uh, -obrisao sam znoj sa čela i uzdahnuo. -Ovo je zaista bio buran za- vršetak dana. A sutra? Indijo, vidimo se.