ČETIRI

*

Već drugi dan sam na putu. Prolazio sam brdskim stazama kroz šumu. Išao sam polako, nenaviknut na ovu vrstu napora, uspinjao se sve više u planinu i često zastajao da bih uzeo malo predaha. Kraj kroz koji sam pro- lazio bio je vrlo lijep. Bujna vegetacija, mnoštvo planinskih potoka, planin- ski vrhovi koji su se nazirali u daljini; bio je ovo impresivan prizor, ali nekako sve to nisam primjećivao. Išao sam naprijed, pokušavajući potisnuti sjećanja na protekle tjedne. Toliko sam bio zaokupljen time da sam jedva primjećivao što se oko mene događa. Tek bih se nakon nekog vremena trgnuo iz polusna i počeo uočavati gdje se nalazim. Bilo je to kao da sam izronio iz nekog dubokog mračnog jezera i zatekao se na sasvim nepoz- natom mjestu, pitajući se kako sam ovamo dospio. Hodao sam tako satima teško dišući, uranjajući u maglu svojih misli i izranjajući iz nje, i bježao daleko od svijeta ljudi na neko osamljeno mjesto.

Nakon dugotrajnog, zamornog hoda stigoh i do planinske rijeke, koja je bila široka svega nekoliko desetaka metara, ali je bila vrlo brza. Tekla je to- liko brzo da je voda silovitom snagom udarala o stijene koje su virile iz vode i koje su raspršivale oblak kapljica visoko u zrak. Mogao sam osjetiti njihovu svježinu na svom licu.

Zastadoh da se malo osvježim i predahnem, jer preda mnom je još bio dug put. Dosta sam se već udaljio od grada u kojem sam proveo posljednje tjedne svog života, i što sam dalje od njega bio, to mi je lakše bilo.

Staza je dalje vodila uz rijeku, i prateći je uzvodno počeo sam zalaziti u klanac vrlo strmih strana. S jedne moje strane zjapila je provalija, jer sad sam već bio gore na litici. Išao sam stazom koja je bila usječena u rub klanca i penjala se visoko iznad rijeke. Morao sam koračati vrlo oprezno. Tu i tamo uhvatio bih se za granje drveća koje se nalazilo tik uz stazu. To granje dobro mi je došlo kao oslonac, jer mi se u pojedinim trenucima činilo da ću izgubiti ravnotežu. Gledajući u dubinu uhvatila bi me vrtoglavica i zateturao bih.

-Polako. Nemojte žuriti i ne gledajte dolje, -dopro bi tada Hakimov glas do mene, i ja bih duboko udahnuo i sabrano krenuo dalje, pokušavajući zab- oraviti na ovu strmu stjenovitu liticu koja je zjapila ispod mene.

S vremena na vrijeme, kad bi staza postala nagnutija, posrnuo bih, ali bih uspio sačuvati ravnotežu i opreznije nego do tada nastavio koračati ovim ne baš sigurnim putem.

Sunce je bilo visoko na nebu. Osjećao sam kako mi se znoj slijeva niz leđa.

-Imamo li još mnogo?

-Još nekoliko sati. Nismo više toliko daleko. Predvečer bismo trebali stići.

-Već mi je pomalo dosta svega. Možemo li malo zastati i odmoriti se, makar pola sata?

-Dobro, ali ćemo nakon toga morati požuriti da stignemo prije mraka.

Staza kasnije neće biti toliko teška i moći ćemo se brže kretati.

Kad smo pronašli pogodno mjesto odložili smo stvari koje smo nosili sa sobom i posjedali smo na zemlju.

-Ogladnio sam, a vi? -rekoh Hakimu.

-I ja. Mogli bismo nešto pojesti.

Posegnuh za torbom. Otvorio sam je i izvadio iz nje komad kruha. Tada potražih u torbi odreske, a on je učinio to isto, i prionusmo na jelo.

Nakon što smo obojica prezalogajili i odmorili se, nastavili smo put.

Staza je doista nakon nekog vremena postala manje opasna i nije više vodila uz sam rub litice. Tako smo sad mogli napredovati lakše i uz manje opreza, pa smo mogli i razgovarati jedan s drugim.

-Dobro poznajete ovaj kraj? -upitah Hakima

-Prilično dobro, -odgovori mi on. -Nekad sam često zalazio ovamo. Volio sam boraviti u prirodi. Ona nekako preporodi čovjeka i dođe mu kao melem za ranjeno srce kad mu je teško.

-Niste nikad zalutali vani, u divljini?

-Jednom ili dvaput, -rekao je smješkajući se. -Ništa strašno. Nakon nekog vremena naučite se snalaziti. Počnete čitati znakove oko sebe i naučite se ravnati po njima. Počnete osjećati kako šuma diše.

-Zavidim vam na tome, -uzdahnuh. -Ja nisam nikada imao prisnijih kon- takata sa divljinom. Nekako kao da nisam nalazio dovoljno razloga za to. Ustvari teško sam se odlučivao na to da se igdje zaputim sam. A kako nisam imao s kim ići uvijek sam odustajao od takvih poduhvata.

-Ja sam opet volio sam odlaziti na udaljena mjesta, -reče mi Hakim na ovo. -Da je itko išao sa mnom bio bi mi na teret. Kad mi je doista teško samoća mi postaje neophodna. Ne želim tada ikoga u svojoj blizini, ne želim se nikome prilagođavati i voditi brigu o tuđim potrebama. Da bih izašao na kraj s onim što me muči moram imati prostora da se u potpunosti posvetim sebi.

-Da, u pravu ste. Ja se opet nikad nisam mogao u potpunosti posvetiti svojim potrebama. Uvijek sam morao nositi teret tuđih problema i osjećati na sebi tuđu zlovolju. Nikako nisam mogao pobjeći od toga. Nisam mogao pronaći neki kutak koji bi bio samo moj, gdje bih se sklonio od svijeta i pronašao utočište od njegovih zala. Da sam bar i ja otišao negdje daleko od ljudi kad mi je bilo teško. Vjerujem da bi mi tako bilo puno lakše, -rekoh.

-Teško je odlučiti se na to, jer se ponekad čini da ne postoji način da pobjegnete svojim progoniteljima. Pa ipak, potrebno je samo malo odlučnosti. Vjerujem da i kod vas ljudi kojima je dosta svega odlaze negdje u osamu, na neko lijepo i mirno mjesto, gdje mogu ponovo pronaći ravnotežu i skupiti snagu da nastave dalje kroz život.

-Da, i kod nas ima onih koji odlaze negdje da potraže odmor od svega i ponovo nađu svoj mir, -odvratih. -Teško je biti sretan tamo gdje su svi nes- retni i teško je naći mir tamo gdje ga nitko nema. Tako je bar kod nas. Ljudi su takvi da ni drugima neće dozvoliti da budu sretni ako su sami nesretni. Svoju nesreću iskaljuju na drugima, a ovi će, pritisnuti brigama, i sami činiti isto nekome drugome. Nikako da se prekine taj zloslutni lanac i da se poništi taj krug zla.

-Vjerujte da ni ovdje kod nas nije drugačije, -reče Hakim pomalo razočaranim glasom. -Ljudi su svugdje u svijetu slični.

-Ali mora postojati način da se to promijeni.

-Možda, ali ja ga ne vidim. Bile bi potrebne tolike promjene u svijetu, a i u svijesti ljudi, da mi se čini da će prije toga proći tisuće godina.

-Tko zna? -slegnuh ramenima. -Ipak, uz malo napora, možda se ljudi počnu mijenjati. Možda će uvidjeti da ovo ničemu ne vodi.

-Da, a dotle će takvi kao mi morati još puno puta odlaziti u planine, daleko od nesretne i bolesne ljudske zajednice koja ne zna što bi sa sobom, i u svojoj muci čini sve da i drugima oteža život, -uzdahne Hakim.

Razumio sam dobro njegove riječi. Sve mi je to bilo poznato iz vlastitog iskustva. I sâm sam na svojoj koži osjetio bijes gomile i jedino što mi je preostalo bio je bijeg. Morao sam otići što dalje od ljudi koji su toliko opterećeni zlobom da svojim otrovom truju sve koji nisu isti kao oni. Bijeg od njih mi, opet, i nije teško pao. Treba samo donijeti odluku, jer uvijek se može otići i negdje drugdje. Svijet je velik. U njemu ima dovoljno mijésta gdje se čovjek može skrasiti. Ako ne među ljudima, a ono na nekom lijepom mjestu daleko od njih, gdje su zore i zalasci sunca lijepi i gdje nema nikoga tko bi kvario pogled na njih.

Upravo sam se ka jednom takvom mjestu sada zaputio, a Hakim se ponudio da me tamo odvede. On će se, nakon što stignemo tamo, vratiti svojoj kući i svom životu. Njega čekaju njegov svijet i njegove svakodnevne obaveze, a ja ću neko vrijeme živjeti daleko od ljudske zajednice, i to točno onoliko dugo koliko budem mogao izdržati na taj način.

Bilo je to po Hakimovom pričanju divno mjesto, i kako mi je rekao, neću požaliti što sam odlučio otići tamo.

Išli smo dalje uz rijeku, cijelim daljnjim dijelom puta prateći njezin tok. Prošlo je još nekoliko sati. Već je bilo kasno popodne, a rijeka je bivala sve uža. Hakim je išao nekoliko metara ispred mene. Kad smo se već primakli mjestu ka kojem smo se zaputili on me oslovi i pokaže rukom pred sebe.

-Još samo malo i tamo smo, -reče.

Ovih par riječi vrlo su me obradovale. -Konačno smo tu, -pomislih i odahnuh s olakšanjem.

Bila su ovo dva naporna dana na putu kojeg nije bilo nimalo lako svla- dati. Mjesto kojem smo se približavali bilo je doista posebno, što smo mu bliže bili to sam više uviđao da je tako. Iako je već i ovaj zadnji dio puta bio vrlo lijep, jer bilo je neobično gledati s visoka ovu zapjenjenu, neobično modru rijeku, sad smo se primakli i njenom najljepšem dijelu, a to je bio njen izvor. Tek kad smo mu prišli na nekoliko desetina metara mogao sam u potpunosti osmotriti cijelo ovo mjesto.

Spustili smo se skroz dolje do površine vode. Ispred nas se uzdizao vi- soki planinski zid, a u njegovom podnožju ležalo je planinsko vrelo. Iz- gledalo je poput jezerca, promjera nekih dvadesetak metara. Voda se iz tog jezerca prelijevala preko kamenja poput malenoga slapa i nastavila teći šireći se nizvodno, tvoreći tako ovu rijeku.

Ono što mi je oduzelo dah pri pogledu na ovo vrelo bila je njegova pre- divna boja. Voda se presijavala u nizu blistavih tamnih tonova, od smaragdno zelene do zagasito modre boje, čineći jedinstvenu mješavinu boja koja nije bila odraz neba, već je dopirala iz dubina do kojih se pogle- dom nije moglo dosegnuti. Iako je voda bila izuzetno bistra, zagledavši se u nju uočih kako je nemoguće vidjeti dno.

Dolje se samo nazirala ova zelena modrina, odajući dojam da voda izvire iz tko zna kojih dubina. Ovo malo jezero bilo je toliko lijepo i ova nestvarna boja koju je isijavalo toliko me ushitila da sam se već sada osjećao mnogo bolje. Nikad još nisam vidio nešto slično ovome.

Osjetih sada veliko olakšanje, jer uvidjeh da će mi boravak na ovakvom mjestu doista pomoći da se saberem. Kako se samo zrcalila njegova površina. Kako je čarobno blistala.

Hakim se okrenuo ka meni i kad je vidio izraz mog lica znao je da nije pogriješio što me doveo ovamo.

-Dođite za mnom, -rekao mi je. -Pratite me, samo oprezno. Želim vam nešto pokazati.

Uz samu obalu iz vode se izdizalo nekoliko stijena, s gornje strane pot- puno glatkih ploha, poput malenih terasa koje strše iznad vode. Hakim zakorači na jednu, te odskočivši stane na slijedeću. Zatim oprezno prekorači i na treću, koja se nalazila skoro na sredini ovoga vrela, mahne mi da ga pratim, i ja učinih isto što i on. Preskočio sam s jedne na drugu stijenu, pa na treću, na istu onu gdje se on nalazio. Bila je dosta široka i obojica smo sjeli na nju.

Promatrano odavde vrelo je sad isijavalo nešto drugačijom bojom nego dok sam ga gledao s obale, no i ovaj prizor je bio jednako dojmljiv.

Podigao sam tada pogled ka stjenovitom zidu koji se uzdizao iznad nas. Sa njega je stršao poneki grm, dok je ovdje dolje obala bila okružena gusto poredanim drvećem. Samo vrelo bilo je potpuno skriveno od pogleda onoga tko je dolazio stazom sve dok mu se ne bi sasvim primakao. Tada bi mu se ono iznenada otkrilo u svoj svojoj ljepoti.

-Možemo se malo zadržati ovdje, -obratio mi se. -Ogledajte se oko sebe.

Ovakvo što se ne viđa baš često.

I doista, bio je u pravu. Okrenuo sam se nizvodno i pogledom pratio ri- jeku koja je jurila silovitom snagom, hučeći i pjeneći se. Bio je ovo prvi put da sam na izvoru neke rijeke. Već i zbog toga bilo mi je posebno drago, no nisam mogao ni zamisliti da je ovo mjesto toliko lijepo.

Hakim me nakon nekog vremena upita:

-Onda?

-Divno je, -rekoh zadovoljno.

-Bit će vam dobro ovdje?

-Hoće, sad sam se i sam uvjerio u to. Neizmjerno mi je drago što ste me doveli ovamo. Zar se ne kanite i vi malo zadržati?

-Ne duže nego što je neophodno, -reče Hakim. -Sutra ću već krenuti na- trag svojoj kući.

Nakon ovih par riječi obojica smo zašutjeli. Prizor koji nam se ukazivao činio je suvišnim svaki komentar. Neka mi se toplina počela širiti grudima. Bio sam zadovoljan i neobično smiren. Usta su mi se razvukla u osmijeh, i tako sam gledao u svijet oko sebe dugo, dugo, sve dok sunce nije počelo zalaziti na obzorju.

Ovim mjestom carevala je tišina. Jedino što ju je narušavalo bio je šum vode i krik ptica koje su kružile nebom visoko iznad naših glava. 

-Hajdemo sada, dok još nije potpuni mrak, -skrene mi Hakim pozornost sa sanjarenja.

-Dobro, sad kad sam ovo vidio mogu mirno otići dalje.

-Viđati ćete ovaj prizor svakodnevno. Čak vam i zavidim na tome, - rekao je i uspravio se, zatim se s nekoliko skokova našao na obali, a ja sam ga pratio.

-Ovdje je divno, -rekoh mu. -Ova tišina je zadivljujuća. U čitavom ovom prizoru ima nečega veličanstvenog.

-Znam. I ja to doživljavam upravo tako, -odvratio je.

Otišli smo nakon toga malo dalje od obale, našli pogodno mjesto za noćenje i zatim obojica pošli na počinak. Bio sam umoran i zadovoljan.

-Od sutra počinjem živjeti novim životom i ostavljam za sobom ono što je bolno, -pomislih.

Neka tiha radost počela se buditi u meni zbog toga, i san mi je polako počeo sklapati oči.

Ujutro se prenuh na svom ležaju. Jutro je već svanulo. Trebalo mi je još neko vrijeme da se potpuno razbudim. Ustadoh zatim, a Hakim se već ranije probudio i otišao negdje. Nisam ga vidio u blizini. Čim sam ustao zapahnula me je svježina jutra. Sa drveća se čuo pjev ptica. Na trenutak sam se osjetio onako sretnim kao nekad prije mnogo godina, dok sam se kao dijete budio zorom u kući na selu, osluškujući pjev ptica i čekajući da prve zrake sunca zagriju dan.

-Ovo je poput povratka u prošlost, u vrijeme mog djetinjstva, -rekoh sebi.

Napravio sam krug oko mjesta na kojem smo prespavali, razgledajući na kakvom se mjestu nalazim. Zatim sam se spustio prema izvoru i zatekao Hakima kako sjedi na onoj stijeni na sredini vrela i s izrazom zadovoljstva na licu zuri pred sebe i uživa u bojama nadolazećeg dana.

Bio je ovo prizor kao u snu. Kao da je pripadao jednom davno izgubljenom, danas već nepostojećem svijetu, i na tren se upitah da ne san- jam možda sve ovo, no brzo se umirih.

-Ovo je, -pomislih, -nešto što neće nestati već idućeg trena. Bila ovo iluzija ili ne, ipak će potrajati duže nego što traje san.

Pobojao sam se na trenutak da će svega ovoga nestati, no ubrzo uvidjeh da nema razloga za strah. Doista sam ovdje, i ovo mjesto je stvarno. I sad sam i ja dio ovog svijeta i neću ga tako brzo napuštati.

-Ustali ste? Pridružite mi se, -doviknu mi Hakim.

-Evo, dolazim.

Siđoh do vode i pridružih mu se. Sjedoh kraj njega i bez riječi stadoh upijati utiske. -Više od ovoga mi u životu i ne treba, -pomislih.

Kasnije, kad je jutro već poodmaklo, Hakim se počeo spremati za povratak.

-Doviđenja, Hakim. Neizmjerno sam vam zahvalan na vašoj pomoći, - rekoh mu, opraštajući se od njega.

-Nadam se da ćemo se još sresti, -uzvrati on stegnuvši mi ruku.

-Vjerojatno hoćemo.

Zatim se okrenuo i krenuo natrag svom životu i svom svijetu. Gledao sam ga kako se udaljava, a nakon nekoliko minuta potpuno mi je iščeznuo iz vidokruga.

 

*

 

Kad sam stigao ovdje kod izvora odlučio sam se ovdje zadržati. Sa sobom sam ponio hrane za nekoliko tjedana, a kad se ona potroši odlučio sam se vratiti u grad i snabdjeti se namirnicama, i to ponavljati s vremena na vrijeme. Drugog načina nisam vidio, jer nisam namjeravao loviti. U lovu nisam bio vješt, a nisam imao ni oružja kod sebe. Zamke za sitnu divljač nisam znao postavljati, niti sam znao kako se prehraniti samo voćem koje nađem u prirodi. Nisam imao nikakvog znanja o preživljavanju vani u divljini samo od onoga što priroda nudi, pa mi je preostalo samo to da s vremena na vrijeme siđem u grad i kupim si ono što mi nedostaje.

Prvo sam namjeravao sagraditi neko improvizirano sklonište u kojem ću si napraviti ležaj, tek toliko da imam neki krov nad glavom i da imam na čemu spavati, i to će mi biti dovoljno. Većinu sam vremena ionako namjeravao provoditi vani u okolici, na izvoru ili u njegovoj blizini, u opuštanju i dokoličarenju. Sa sobom sam ponio dosta užeta i mačetu koju sam kupio u gradu. Prvo sam naumio nasjeći debeloga granja, očistiti ga i napraviti od njega kolce koje ću zabosti u tlo, i koji će biti osnova konstrukcije koju ću povezati užetom. Na nju ću s gornje strane naslagati granje sa lišćem, koje će poslužiti kao krov. A bočne sam zidove namjeravao napraviti od nešto tanjeg granja, prislonjenog uz ovu osnovnu konstrukciju u obliku kocke, koja će biti visoka oko dva metra, a promjera nekih tri sa tri metra. Namjeravao sam napraviti tek jednu prostorijicu u kojoj ću držati stvari i u kojoj ću spavati. Stadoh stoga obilaziti okolicu izvora u potrazi za mladim drvećem niskih grana, koje će mi poslužiti kao građa za izgradnju skloništa. 

Ali takvog drveća u blizini nije bilo, samo šipražja i golemih stabala, čije su najniže grane bile predebele da bih ih mogao odsjeći mačetom i prekrupne da bih ih mogao upotrijebiti u onu svrhu za koju su meni bile potrebne. Stoga sam se morao uspentrati na neka od ovih stabala i sa većih visina pokušati odrezati tanje grane, promjera desetak centimetara.

Odabrao sam jedno drvo na kojem sam uočio grane kakve bi mi odgovarale, popeo se na njega na visinu od desetak metara i počeo mačetom odsijecati grane koje sam izabrao. Jednu po jednu odsijecao sam ih sa drveta, a u jednom trenutku, dok sam pokušavao dohvatiti jednu malo istureniju granu, okliznuo sam se i izgubio oslonac pod nogama. No brzo sam objema rukama zgrabio granu nad svojom glavom, ispustivši pri tome mačetu, i to me je spasilo od pada. Pasti s ove visine dolje na zemlju ne bi baš bio veseo događaj. No ipak je sve prošlo u redu. Oprezno sam se spustio sa drveta po mačetu, zatim se ponovo popeo natrag na drvo i nastavio odsijecati grane, ali ovaj puta sa puno više opreza, držeći se stalno jednom rukom za najbližu granu i dobro pazeći kuda gazim nogama. Pri tome sam se penjao sve više i više, dok na kraju nisam bio na nekih dvadeset metara iznad zemlje, a krošnju drveta sam već poprilično prorijedio. Nasjekao sam na kraju i podosta tankih grana sa lišćem.

Kad sam ocijenio da sam odsjekao dovoljno grana oprezno sam se spus- tio niz drvo i stao čistiti one najdeblje grane od grančica koje su stršale sa njih. Zašiljio sam ih i zabio četiri na ovaj način pripremljena kolca duboko u zemlju, u rupe koje sam prije toga iskopao, pa ih zatim zatrpao i dobro utabao zemlju oko zabijenih kolaca. Ova četiri debela kolca predstavljala su četiri ugla mojeg skloništa. Zatim sam očistio četiri nešto tanje grane, one najduže, te ih užetom privezao za vrh ova četiri kolca zabijena u zemlju. Na ove privezane dugačke grane namjeravao sam složiti krov i nasloniti na njih grane koje će biti bočni zidovi.

Nisam imao nikakvog iskustva u gradnji ovakvih skloništa, pa sam prilično pojednostavio stvari i pribjegao najjednostavnijim rješenjima. Sada, kad sam imao dovršen kostur skloništa, na ove viseće grane, koje su trebale biti potpora krovu, privezao sam s gornje strane paralelno sa tlom još nekoliko dugačkih tanjih očišćenih grana. Zatim sam na tako dobivene grede za krov počeo slagati granje sa lišćem, i to vrlo gusto, da potpuno prekrije krov.

Kad sam dovršio krov počeo sam zabadati prethodno pripremljene kolce u zemlju, tijesno priljubljene jedan uz drugi, gradeći tako bočne zidove ove svoje krhke kolibice, a sa strane koja je gledala na izvor rijeke ostavio sam prolaz širine metar i pol kao vrata u kućicu.

Posao je bio dug i mukotrpan i oduzeo mi je cijelo prijepodne i dobar dio popodneva. Kad je po mojoj procjeni posao oko izgradnje skloništa bio gotov uzeo sam kratki predah i otišao do vrela. Preskočio sam s kamena na kamen i sjeo na sredinu vrela, izvalio se na leđa, bosih nogu umočenih u vodu i malo se opustio i odmorio, izležavajući se na suncu nekih pola sata. Kasnije sam upotrijebio neke od prethodno odsječenih grana da od njih na brzinu sklepam neku vrstu ležaja visokog pola metra. Napravio sam prvo okvir ležaja, koji sam također čvrsto povezao užetom, a zatim sam na tako dobiveni okvir poprečno naslagao granje, poput letvi, obložio ga granama sa lišćem i još gore nabacao puno lišća da ležaj bude mekši. I sada, kad sam završio sa poslom, mogao sam odahnuti. Pogledao sam djelo svojih ruku i bio sam zadovoljan.

Večer sam dočekao na izvoru.

Kad je pala noć odlučio sam otići na počinak i legao sam na ležaj. Bio je pomalo neudoban i granje ispod lišća mi je žuljalo leđa, ali nakon nekog vremena prestao sam to primjećivati, i uskoro sam zaspao umoran i zadovoljan.

U gluho doba noći probudio me je zvuk krckanja i na kraju loma granja poda mnom, nakon čega sam tresnuo svom težinom o zemlju, propavši kroz okvir ležaja.

-Dovraga, što je sad ovo? -upitah se još sanjiv, no brzo sam shvatio što se desilo, i dok sam pokušavao ustati glavom sam udario o okvir ležaja i dobro se tresnuo, što me je već prilično razbjesnilo.

-Prokleti ležaj. Zar je baš sada morao pući? -rekoh sebi. -Zar to nije moglo sačekati do jutra?

Ustadoh hvatajući se za glavu i bijesan na sebe odlučih izbaciti iz skloništa ostatke svog ležaja, te onda nabacati što više lišća na tlo i nastaviti spavati dalje na zemlji. No dok sam u mraku pokušavao izvući okvir ležaja kroz vrata, zakačio sam njime par grana koje su bile zabijene u zemlju i izbio ih van sa njihovog mjesta. A pošto su one bile vezane uz ostale grane koje su činile zidove moga skloništa, a i za krov, rasklimao sam čitavu konstrukciju i ona se nakon par sekundi počela njihati i urušavati. Prvo se urušio krov, a zatim su se urušili i bočni zidovi. Ostala su stajati samo ona četiri kolca na uglovima.

-U vražju mater, -uzviknuh iskočivši van prije nego što se krov skroz urušio. -Sav moj trud je bio uzaludan. Prokleti krevet, prokleto sklonište. Neka ide sve dovraga, -počeh bjesnjeti.

Malo kasnije ipak sam se smirio, nabacao lišće na jednu hrpu izvan moje srušene kolibe i legao na njega, nakon čega sam uskoro uspio zaspati. Sad više nisam imao kroz što propasti.

Idućeg jutra, kad sam se probudio, pogledao sam razmjere štete koju sam sinoć napravio na skloništu, i od njega nije ostalo gotovo ništa.

-Eh, što je tu je, -uzdahnuh. -Sad moram sve ispočetka.

I uzeh ponovo povezivati granje, ali ovaj puta puno čvršće nego do sada, a što se ležaja tiče odlučio sam da ću od sada spavati bez njega, samo na lišću nabacanom na zemlju.

Kad je posao bio gotov otišao sam u mali obilazak okoline, u svojevrsni istraživački pohod, da vidim čega ima u blizini, i nakon tri ili četiri sata tu- maranja po okolici vratio sam se do izvora. 

*

Narednih dana odlazio sam sve dalje od svog skloništa obilazeći kraj i istražujući okolinu, i jednom prilikom naišao sam na stazu i odlučio poći njom dio puta da vidim kuda vodi. Nakon podužeg hoda, nekih dva sata nakon nailaska na stazu, ugledao sam pored nje kolibu i odlučio zaviriti u nju. Došao sam do vrata kolibe i viknuo;

-Dobar dan, ima li koga?

Iznutra se nije čuo nikakav odgovor. Vrata su bila otključana pa odlučih ući u nju. Ušao sam unutra, a koliba je izgleda bila napuštena jer je bila prazna i nisam naišao ni na kakve znakove nečije nazočnosti u njoj. Bila je to lijepa koliba, iznutra jednostavno namještena, sa stolom, tri ležaja, or- marom i nekoliko polica na zidu, ali izuzev toga u njoj nije bilo ničega. Nije bilo ničijih stvari unutra pa zaključih da je koliba napuštena prije dužeg vremena. Odlučio sam ovdje ostati i prenoćiti da vidim hoće li do jutra netko doći ovamo.

Idućeg jutra, nakon što sam prespavao na jednom od ležajeva, još nitko nije dolazio, pa zaključih da je koliba zaista napuštena i da ne pripada nikome.

-Dovraga, -pomislih. -Zašto nisam ranije naišao na nju? Bar bih si ušte- dio muku oko izgradnje skloništa. Mogao sam se odmah useliti ovamo. No za to ni sada nije kasno.

Vratio sam se zatim istim putem natrag do skloništa po svoje stvari i ponio sam ih sa sobom do kolibe. Raspakirao sam stvari i razmjestio ih po ormaru i policama, zatim sam si spremio ručak, a nakon toga sam se izvalio na ležaj i zadrijemao.

*

 

Idućih dana uglavnom sam dokoličario, a otišao sam i do izvora rijeke i tamo proveo neko vrijeme. Posjetio sam i svoje sklonište, a zatim, pošto sam se već pomalo počeo dosađivati, odlučio sam sjesti i pisati. Počeo sam bilježiti neke svoje misli i praviti skicu za jednu kraću priču, ali za sada sam se držao toga da zapišem svoje misli, i to neke od svojih spoznaja iz mlađih dana. Pisao sam ih u obliku zamišljenog dijaloga sa jednim jogijem. Tako sam napisao slijedeće;  

Sa jogijem smo mnogo razgovarali o mojim shvaćanjima neke stvari i mojim viđenjima života. Morao sam stoga prije takvog povjeravanja sabrati svoje misli i zaroniti u prošlost, sagledati ona vremena kad se u meni počela javljati neka spoznaja, i u mislima prožeti sve njene aspekte.

Počeh se tako prisjećati vremena kad sam se počeo zanimati za ove stvari. Bilo je to vrijeme kada se govorilo i pisalo samo o tome, o novom razdoblju duhovnosti koje će zavladati svijetom, o fantastičnim spoznajama do kojih ćemo doći kroz meditaciju i usredotočenost uma, o ljubavi i miru koji će postati trajno prisutni, i o promjeni koja će ponijeti ljude i izmijeniti lice svijeta. Sve to nije ni mene mimoišlo. Nisam više sasvim siguran kojim se redoslijedom sve zbivalo, ali utjecaji su do mene dolazili iz više izvora, i sa istoka i sa zapada. Dolazio sam u dodir sa zapadnjačkom ezoterijom, kao i sa učenjima s Istoka. U tom vremenu mojih prvih susreta sa duhovnošću možda je najveći utisak na mene ostavila knjiga koja je stoljećima bila prekrivena velom tajne, zapečaćena sa sedam pečata tišine. Bila je to Tibetanska knjiga mrtvih. Ova knjiga kao da je odškrinula vrata moje duše i povukla me u jedan meni do tada potpuno nepoznat svijet, zain- teresiravši me za sebi bliska učenja i otvarajući mi put ka otkrivanju Up- anišada, Ji Jinga i još mnogih drugih knjiga od neprocjenjivog značaja za moj kasniji duhovni rast.

Preda mnom se nalazila duhovna riznica Istoka i ja sam zaronio u nju. Upijao sam u sebe znanja skupljana tisućama godina, i začudo, nisam morao uložiti puno napora u to. Moja svijest i moje biće nisu se opirali ovim učenjima, nisu mi ona bila toliko strana. Bio sam otvoren prema njima i ona su slobodno, bez zapreka, utjecala u mene poput rijeke. Našao sam se suočen s duhovnim naslijeđem svijeta. Bio sam začuđen njegovom dubinom i širinom. Otkrivao sam tajanstveni svijet simbola i putove k unutrašnjim svjetovima. Nalazio sam sličnosti u naizgled nepovezanim stvarima i logiku u naizgled nelogičnom. Počeo sam širiti međusobne veze i uzročnosti i van polja unutarnjeg, na veze tog unutarnjeg svijeta sa svijetom prirode i zakonima koji u njemu vladaju. Istovremeno sam proučavajući prirodne znanosti otkrivao fantastičnu logiku u njima, u kruženju tvari u prirodi, u građi živih bića i u procesima koji se u njima odvijaju, kao i u zakonima kemije i fizike. Uspoređujući spoznaje stečene u ovim oblastima s onima iz oblasti duhovnosti počeo sam nazirati uklopljenost nas ljudi i naših života u poredak stvari. Počeo sam jasnije nazirati i vezanost svega što postoji, onog dalekog i bliskog, prošlog i budućeg, onog vidljivog i onog oku nev- idljivog, kao i onog beskrajnog i onog što se da zarobiti u brojke i jednadžbe. Možda sam sve to poimao više intuitivno. Ipak, i moje slutnje, a i stvari koje sam usvajao čitajući bile su uvijek potkrijepljene nečim konkretnim, nekim događajem koji bi potvrdio da sam u pravu. Nisam samo čitao o as- tralnim projekcijama, doživio sam ih. Nisam samo čitao o sudbini i prihvatio to zdravo za gotovo. Mogao sam to sebi objasniti, shvaćao sam to. Kad bih se posavjetovao sa Knjigom promjena ne bih dobio samo neodređeni odgovor koji se mogao odnositi na bilo koga i protumačiti na bezbroj načina, već sam dobivao nedvosmisleno jasne odgovore koji su točno opisivali konkretnu situaciju u vezi koje sam tražio savjet.

S druge strane, iz svog obraćanja Knjizi promjena i iz predviđanja koja sam dobivao u odgovorima, koja su se i ostvarila, mogao sam naslutiti da su budući događaji već određeni. U prilog tome govorile su i neobične po- dudarnosti nekih stvari koje su mi se događale. Desilo mi se tako nebrojeno puta da sam zapjevušio melodiju neke meni drage pjesme, ali tako stare da ju je već prekrila paučina vremena, i nekoliko minuta kasnije čuo bih tu istu pjesmu na radiju, prvi put nakon mnogo godina. To mi se dešavalo zaista mnogo puta, kroz nekoliko godina. Znalo mi se desiti i da sam sa sigurnošću mogao predvidjeti neki događaj. Preda mnom bi mi se u mislima odvijala neka scena, koja se zatim isti dan doista dogodila, i to upravo na taj način na koji sam ju ja zamislio. Mogao sam ponekad predosjetiti da ću sresti nekog znanca ili prijatelja, i to bi se i desilo. Sreli bismo se isti dan posve neplanirano, bez ikakvog prethodnog dogovora.

Bile su ovo tek neke od površinskih manifestacija onoga što se zbivalo u meni, i po svojoj vrijednosti posve zanemarive u usporedbi s onim bitnim, s onim što se nalazilo u pozadini svega toga i što je iz temelja promijenilo moje viđenje života. Nisam samo lagano zagrebao po površini stvari, već sam dobrano zaronio u taj tajanstveni svijet, svijet nepoznatog i onostranog, koji izmiče razumnim objašnjenjima i ustaljenim načinima shvaćanja. Dotakao sam svijet blistav u svom bogatstvu, onaj koji se nazire s one strane vremena i s one strane života i smrti. Zagazio sam u tajanstvenu rijeku koja struji ispod površine čulnoga opažanja.

Ovako sam sagledao cjelinu stvari, vraćajući se u vrijeme kad je sve to počelo i u ona razdoblja koja su zatim uslijedila, prizivajući pred sebe de- talje koji su mi se sad posložili pred očima. Ukratko sam ih na ovaj način i prepričao svom sugovorniku. U jednom dijelu mog govora on je obratio posebnu pozornost na moje riječi:

-Događale su mi se i čudne stvari, -govorio sam mu, nadovezujući se na svoju prethodnu priču, -stvari kojima pravo značenje tada nisam mogao sh- vatiti, niti sam ih mogao poistovjetiti s bilo čime meni znanim. Trudio sam ih se zato zaboraviti i počeo sam ih smatrati zabludama uma koji je otišao predaleko i previše se udaljio od stvarnosti.

-Kakve su to stvari bile?

-Ponekad mi se činilo da gubim osjećaj prostorne distance između sebe i okoline, -rekoh, -i stjecao sam dojam da je moje okruženje nešto čemu pri- padam i nešto što meni pripada, da je ono nešto što mi se čak učinilo kao produžetak i nadopuna moga bića i mog duha.

-Ovaj osjećaj mi je poznat -odvrati jogi.

-Zar ste i vi to već osjetili?

-Jesam. I kako se to dalje razvijalo? -upitao je zainteresirano.

-Izgubio sam tada ustaljenu predodžbu o prostoru i činilo mi se da su ulice, parkovi i trgovi moga grada ustvari hodnici i putovi neke drevne goleme duše. Vidio sam ih kao sastavne dijelove nečega što pripada koliko ovom, toliko i nekom drugom svijetu, koliko prolaznom, ujedno isto toliko i vječnom, i učinilo mi se da je sve oko mene samo refleksija jednog te istog, odraz nečega što se prelama na bezbroj različitih načina, ali suštinski pri- pada jednom izvoru.

-Zanimljivo. Odakle su ti se pojavljivale takve misli?

-Ustvari, sve sam to vidio na takav način. Doista sam to doživio, nije to bila samo zamisao.

-No dobro. Nastavi, ovo mi postaje sve zanimljivije.

-U redu, -odvratih. -Događalo bi mi se i da sam osjećao da se tjelesno istovremeno nalazim u više svjetova, ili da se oni istovremeno nalaze u meni, i da su beskrajna svemirska prostranstva samo predodžbe koje počivaju u nama samima. Činilo mi se i da se svako kretanje i svako putovanje ustvari odvija kao putovanje unutar moga duha, dok je sam prostor nešto što je sas- tavni dio, odraz i zračenje tog duha. 

Dok sam mu ovo govorio uspio sam obratiti pozornost na izraz njegova lica. Bio je to vrlo ozbiljan izraz. Pogled mu je bio ispitivački. Kao da je pokušavao utvrditi jesam li u potpunosti svjestan značenja svega ovoga što govorim ili mi je nešto u vezi toga promaklo, nešto što je ostalo meni skriveno, a krije se iza smisla onoga što sam mu rekao. Tako sam bar protumačio sebi taj izraz njegova lica, nastavljajući svoju priču;

-U meni je tada, -rekoh, nadovezujući se na prethodno rečeno, -rastao i jedan sasvim poseban, uzvišen i vrlo dragocjen osjećaj. Što sam više pro- matrao ljude to sam više uočavao njihovu neobičnu ljepotu. Ispunjavao bi me osjećaj povezanosti i neraskidivih veza između svih nas, svih bića ovog svijeta, i u meni je rasla ljubav prema svima njima.

-To je morao biti poseban osjećaj, -reče jogi ushićeno.

-Da, bio je to zaista izniman osjećaj. Nikad ranije nisam osjetio ništa slično. A ni poslije toga, osim možda još jedanput ili dvaput. Nisam znao da je moguće doživjeti nešto toliko intenzivno i toliko lijepo.

-Pokušavam si predočiti kako si se morao osjećati u tim trenucima.

-I to nije bilo sve, -nastavih. -Svijet je za mene postao čarobno carstvo bajki i plemenite ljepote koja zrači iz svakog njegovog ugla. Činilo mi se na trenutke i to da sam ovaj svijet već sav prehodao i da ga čitavog nosim u sjećanjima, da sam nebrojeno puta hodao ovim stazama i da moja sjećanja nisu samo moja već su to zajednička sjećanja svijeta i bratstva živih bića. Osjećao sam i to da je moje Ja puno više od jednog malog, krhkog i smrtnog tijela unutar kojeg su zarobljeni osjećaji i misli. Moje Ja je raslo, širilo se i upijalo svijet u sebe, nestajalo u beskraju prostora i beskonačnosti vremena i postajalo jedno s njima.

Jogi me je nastavio promatrati vrlo pomno.

-Ustaljeni pojmovi i shvaćanja u meni nestajali su, -nastavih. -Sve ono što sam nekad smatrao različitim u meni je tada postalo istovjetno po građi, a različito jedino oblikom. I ti oblici za mene su postali samo vanjske kon- ture, a ono što je bilo unutar njih bilo je istovjetno onome van njih. Svakog čovjeka smatrao sam svojim bratom, i promatrajući ljudska lica na trenutke bi crte tih lica postajale toliko slične, a razlike na njima toliko neznatne da su se gubile, i u mnoštvu ljudi ja sam vidio jednog jedinog čovjeka, sa mnogo lica. Uočavao sam i neobičnu simetriju stvari. Sve što sam vidio bilo je savršeno uklopljeno u okolinu i usklađeno s njom. Čak sam u gomili ljudi i u njihovim kretnjama, položajima tijela i njihovom hodu, obuhvaćajući gomilu jednim pogledom, uočavao neobičan sklad kretnji svih njih.

-Stvari si, izgleda, promatrao na jedan vrlo poseban način, i tako si sve i doživljavao, na način koji je zaista nesvakidašnji, -dodao je jogi mojoj priči.

-Da. To je i mene zbunjivalo. Sve je oko mene poprimalo prizvuk nest- varnog, neobičnog i isijavajućeg. Bio sam očaran svijetom. U svemu i svakome vidio sam odraze svog vlastitog bića, svoga vlastitoga ja. Na trenutke mi se činilo, i to sam doista tako i osjećao, da je vječnost jedan jedini trenutak. Stjecao sam dojam zgusnutosti beskraja u jednom jedinom mjestu i svekolikog vremena u jednom jedinom trenutku.

Dok sam izgovarao ove posljednje riječi gledao me je pozornije i prodornije nego ranije.

-Balansirao sam na rubu dana i noći, -nastavih, -na rubu jave i sna i izgubio sam pojam o jasnoj granici između vanjskog i unutarnjeg svijeta. Nemoguće je za mene postalo moguće, neobjašnjivo je postalo sasvim ob- jašnjivo i nešto što se samo po sebi podrazumijeva. Svaka udaljenost postala je samo zabludom i varkom oka. Sve je bilo tu, čitav svemir. Sve je bilo na dohvat ruke, oko mene i unutar mene, u ovom čarobnom svijetu iluzija u kojem su sve slike i predodžbe koje su stizale do mene iz vanjskog svijeta ustvari bile nešto što je poteklo iz mog uma. Stvarnost je postala zabludom, a iluzija i mašta postali su stvarnost. Slutnje su postale činjenice, a svi meni dotad poznati zakoni i pravila srušili su se poput kule od karata. Stajao sam unutar drugačijeg svijeta i taj je svijet bio neobično čist, smislen i lijep. Po prvi put doista sam osjetio da sam živ. Prvi put sam bio doista sretan, jer bio sam dio nečega čemu sam odavno pripadao, nečega velikog, vječnog i božanskog, što me je nosilo u svome srcu i uz što sam bio vezan sponama trajne, neprolazne, istinske ljubavi.

A jedne noći desilo mi se nešto iznimno čudno. U jednom periodu mog proširenog stanja svijesti, nakon lutanja gradom ušao sam u jedan kafić u kojem su unutrašnji zidovi bili svi prekriveni ogledalima. I nakon nekog vre- mena desilo se nešto zapanjujuće. Dok sam gledao u ljude oko sebe i u nji- hove odraze u ogledalima, osjećao sam da su oni, kao osobe drugačije od mene, samo privid. I ne samo to, već sam u jednom trenutku doživio nešto fascinantno. U svima njima vidio sam svoje vlastite odraze.

Ovim sam završio svoju misao, a on me je gledao bez riječi dok mu se na licu pojavio jedva zamjetni osmijeh.

*

 

Idući dan nastavio sam jogiju pričati o nekim svojim zamislima i spoz- najama. Svojoj priči, u kojoj sam mu otkrivao pojedinosti iz svog misaonog života, dodao sam i jedan detalj koji sam smatrao neizostavnim. Bio je to moj odnos prema snovima.

-Posvećivao sam im puno pažnje, -rekoh. -Trudio sam se zapamtiti ih i odgonetnuti njihov tajni jezik.

-Jesi li ih uspijevao zapamtiti?

-Ne uvijek, ali one najdojmljivije snove sam zapamtio. Nekih od njih se i danas jasno sjećam.

-Mnogima to ne polazi za rukom.

-Meni je to nekako uspijevalo. Otkad znam za sebe oduvijek sam imao nevjerojatno bogat život u toku sna. Bio sam svjedokom čudesnih događaja i sudionikom nevjerojatnih priča. Posjećivao sam u snovima prostranstva neopisive ljepote, u usporedbi s kojima je ljudska zamisao o raju tek blijeda slika i loša kopija.

-Zvuči mi kao potpuna suprotnost onome kakav si život živio u ovom svi- jetu, -reče jogi, znajući da će me snužditi ovakvom opaskom.

-Da, nažalost, -rekoh skrhanim glasom. -Život koji sam živio u carstvu snova bio je jednako bogat koliko je moj život u ovom svijetu bio opterećen ružnim događajima i bolnim iskustvima. Ako postoje rajski svjetovi, ja sam ih oplovio. Ako postoje svjetovi uzvišenog blaženstva, ja sam ih učinio svo- jima. Ako postoji sjaj božanskog kojem teži duša smrtnika, moja je duša bila blagoslovljena njime. Plovio sam oceanima ljepote i kupao se u jezerima nebeskih duga. Da se bar nikad nisam budio iz tog svijeta.

-Pričaj mi malo o tim snovima, -reče jogi, ohrabrujući me da mu se još više otvorim.

-Pa, jedan je san za mene bio neobično važan. U tom snu proživio sam čitav jedan ljudski život zgusnut u skraćenu priču. Doživio sam u tom životu sve, od djetinjstva, preko mladosti i zrelog doba do starosti i smrti. Bio je to tuđi život, nije imao ničega zajedničkog s mojim proživljenim iskustvima. I kada mu je došao kraj, kad je došlo vrijeme za napuštanje ovog svijeta, taj netko čiji sam život proživio u snu, lebdeći kroz prazninu, kroz tminu bez prostora, vratio se natrag u novi život.

-I ponovo je sve krenulo iz početka?

-Da. Ponovo sam hodao ovim svijetom gledajući ga očima nekog drugoga, a ipak su to bile moje oči. Ponovo sam proživio čitav taj život, sada u malo drugačijoj ulozi, u drugačijem okruženju i izmijenjenim okolnostima. Ponovo sam prolazio kroz djetinjstvo, mladost i zrelo doba, i opet sam na- pustio ovaj svijet.

-Ali to nije bio kraj? -upita jogi kao da već zna odgovor.

-Nije. Bio je to tek novi početak i klica novog života. I sve se opet ispočetka odvijalo na drugačiji način. Opet sam proživio taj život u skraćenom trajanju. Pa ipak u snu se sve činilo beskrajno dugotrajnim, kao da u tom svijetu vrijeme teče na drugačiji način.

-Kao da se u jednom snu može sazdati čitava vječnost?

-Tako nekako. I priča se dalje odvijala. Nizali su se novi životi, nizale su se različite sudbine, rođenja i smrti, odlasci i dolasci, i sve se činilo kao bez početka i kraja. Priča se činila beskrajnom, život se činio nepresušnim, a ljudska duša besmrtnom. I u tom neprekinutom nizu, u tom životu koji se stalno nastavljao ispisivala se povijest cijelog ljudskog roda.

-Bio je ovo impresivan san, -dodao sam na kraju, -puno raznolikiji i bo- gatiji detaljima od ovih nekoliko riječi kojima sam vam ga pokušao opisati, i njegovo je značenje za mene bilo presudno. Ono o čemu sam razmišljao i o čemu sam čitao, kao i ono što sam ranije mogao tek naslutiti s određenom dozom nevjerice u sebi sad mi se tako živopisno ukazalo.

-Razumijem što želiš reći. Ovu priču o odlascima s ovog svijeta i dolascima na njega doživio si kao svoje vlastito iskustvo i osjetio kao svoj vlastiti put, ne kao izvanjski promatrač već kao izravni sudionik u toj vječnoj seobi.

-Upravo tako. Čudesan je bio osjećaj napuštanja ovog svijeta, lebdjenje duše u praznini bez prostora, u svojoj vlastitosti, i povratak. Čudesan je bio osjećaj nepoznavanja straha od vlastitog poništenja, kao i izvjesnost kojom se osjeća i zna da se put nastavlja. Nije bilo straha i tuge. Bio je to osjećaj pripadanja svijetu, osjećaj privučenosti duše izvoru i pomirenje s onim što se ima proći.

-Što se tiče sna koji si mi prepričao, takav san bi svakome dobro došao. Nekim se ljudima više toga otkriva u snovima nego u svijetu budnosti, -reče na ovo jogi.

-Moguće. I taj svijet snova za mene je bio jednako stvaran kao i ovaj. I jedan i drugi svijet za mene su bili sastavni dijelovi mog života, oba jednako važna. Duša mi je plovila i jednim i drugim. Iz ovog svijeta duh bi mi kliznuo u onaj bajkoviti svijet s one strane stvarnosti. Uplovio bih u drugačiju stvarnost, zašao u daleka prostranstva unutarnjeg svemira, a kad bih se probudio u ovom svijetu sanjao bih drugačije snove i gledao drugačiji svijet drugačijim očima.

-Kako je tanka linija između ovih svjetova! -odvratio mi je na ovo jogi ozbiljna lica. -Kako je nejasna granica povučena između njih! Gdje prestaje jedan, a počinje drugi? Tko bi znao gdje prestaje stvarnost, a počinje san?

-Da, tko bi znao? Kad sam se probudio iz tog sna sve je u meni još pos- tojalo tako živo. Nisu ostali samo djelići sna i tek poneka nejasna slika. Ovom snu nisu se zagubili kraj i početak kao ostalima, koje zbog toga nisam mogao shvatiti u cjelini. Sjetih se tada koliko sam toga tokom svog života donio sa sobom iz svijeta sna. Koliko je to samo dragocjen dio mog života bio. Koliko me oplemenio taj beskrajno velik svijet, taj čudesan kutak moje duše. Uvidjeh tada da sam doista bio u pravu nekada kad sam slutio da je svijet sna jednako stvaran kao i svijet budnosti. U oba se živi i postoji. Oba ta svijeta moj su dom i moje utočište, i u oba postojim jednako stvarno, ili jednako nestvarno. Ono što nekad nisam znao o životu i o smrti činilo je da ne primjećujem koliko je stvaran svijet sna, odnosno koliko je nestvaran svijet budnosti, nestvaran jer ga nisam mogao vidjeti onakvog kakav on uistinu je. Jer život u ovom svijetu je prolazan kao san, ali kao što u svakom novom snu živimo novu priču kad prethodnoj dođe kraj, tako se i život nas- tavlja, uvijek se iznova obnavljajući. Zato mi se ponekad tako živo činilo da je život san, a u snu mi se ono sanjano činilo tako stvarnim.

 

*

 

Naredni su dani, kao i nekoliko proteklih, bili dani u kojima sam nasto- jao što potpunije rekonstruirati razvojni tok svojih spoznaja, da bih jogiju što vjerodostojnije predstavio svoj unutarnji svijet. Tako sam mnogo vre- mena provodio vraćajući se u mislima u prošlost i sažimajući vrlo pomno, u nekoliko biranih riječi i dobro osmišljenih misli, razdoblje svog života koje se protezalo na nekih desetak godina.

Ukratko sam sad sažeo misli koje su me zaokupljale kao mlađega i koje su u velikoj mjeri utjecale na moj način razmišljanja, a bile su to usporedbe koje sam pronalazio među naizgled nepovezanim stvarima. Pa ipak, koja stvar na svijetu nije povezana s drugom, a na taj način i sa svim ostalima? Ispričao sam mu kako sam nekad počeo u svemu oko sebe uočavati neke principe koji se svugdje ponavljaju. Uočio sam to u smjeni dana i noći i smjeni mjeseci i godišnjih doba. 

-Kad zima zakuca na vrata i prekrije svijet svojim velom, -govorio sam mu, -započet će godina svoj pohod, mijenjajući se iz mjeseca u mjesec, iz jednog godišnjeg doba u drugo. I ta mijena opet će se završiti zimom. I opet će se sve vratiti i početi ispočetka, kao što će svaki dan u godini počinjati izlaskom sunca i zatim prepustiti noći vladavinu nad svijetom, da bi se idućeg dana sve ovo ponovilo. Ova promjena uvjetovana je kretanjem Zemlje oko Sunca i njenim okretanjem oko sebe same i ponavljati će se dok ima Zemlje i Sunca.

Napravio sam malu stanku, očekujući da će mi nešto reći na ovo, no on je šutio, pa sam nastavio svoju misao;

-Životni put svakog bića sličan je ovom putu. Biti će to put od rođenja do smrti, pa do novog rođenja. Biti će to potpuni ciklus obnavljanja. Sve će krenuti ispočetka istim putem, neprekidnim nizanjem rađanja i smrti, od- lazaka i povrataka, poput smjene dana i noći i poput puta koji započinje zimom i ponovo se vraća tamo gdje je sve i počelo. Ta smjena dana i noći koja traje unedogled, i smjena godišnjih doba i godina, koja se pretvara u stoljeća i tisućljeća, ciklus je koji nas ipak ne nadživljava. Ako je smrt tek prividna i ako nakon nje slijedi novi povratak, onda smo i mi uključeni u taj vječni tok i jedno smo s njim. Tada ni našem životu nema kraja, jer svaki je kraj tek klica novog početka, koji tako prerasta u vječni put, u nešto što se nikad ne poništava.

-To vječno kruženje, -rekoh, -taj vječni ciklus ponavljanja ono je što se odvija u čitavom materijalnom svemiru, kao i u našem svijetu, od razine atoma i njihovih sastavnih dijelova pa sve do sunčevih sustava i galaksija, očitavajući se u kretanju nebeskih tijela. U organizmu živih bića uvijek se na isti način odvija mijena tvari unutar tijela, na staničnoj razini i između organa, kao i kolanje krvi i stvaranje energije. Vječito se istim smjerom Zemlja okreće oko sebe, i Mjesec oko Zemlje, rijeke vječito teku istim smjerom, struje u oceanima i morima struje istim putovima i vjetrovi idu svojim ustaljenim stazama. Sve se ovo ustvari svodi na jedno; za sve što postoji vrijedi isti princip. Sve ima svoj utvrđeni put koji se svodi na kruženje i sas- toji se od odlaska, povratka i novog početka. To vječito kretanje ispočetka na taj način stvara beskonačni put. Svemir je beskrajno velik, ali je svaki njegov dio građen na istim principima, a oni su sazdani već i u atomu.

Jogi je gledao u mene onim svojim ozbiljnim pogledom koji je mogao značiti da se u potpunosti slaže sa mnom, ali i to da lupetam bez veze. Ponekad bi mi jednostavno više pomoglo kad bi rekao nešto, umjesto što me tako promatra.

-Nije li savršenstvo upravo u jednostavnosti? -dodao sam. -Nisu li prin- cipi ono što se ponavlja u svemu? Nije li to ono što vezuje stvari, ono što izjednačuje različito, svodeći tako sve što postoji na iste zakonitosti? -upitah na kraju.

-Može biti da jeste, -reče on.

 

*

 

Jednog dana dobio sam gosta. Bio je to čovjek po imenu Chandra. Za- tekao me je za stolom kako sjedim i pišem. Proveo je u kolibi dva dana. U tom smo se vremenu upoznali i uspio me je nagovoriti da mu pokažem svoje bilješke. Nakon što ih je pročitao neko je vrijeme zamišljeno gledao pred sebe, a zatim mi je ispričao o tome da u blizini zaista živi jedan jogi, i da je i on sam jedno vrijeme boravio kod njega kao njegov učenik. S obzirom na moje zanimanje za duhovnost predložio mi je da me odvede njemu da tamo proboravim određeno vrijeme i rekao mi je da bih od njega mogao naučiti štošta korisnoga.

Na kraju me je uspio nagovoriti da odem kod njega, i sada smo bili na putu ka jogijevoj kolibi. Prolazili smo istim onim putem uz rijeku kroz kan- jon kojim sam ja došao na putu ka vrelu tjednima ranije, i nakon desetak sati puta stigli smo do mjesta gdje se jedna druga staza odvajala od ove i pošli smo njom. Staza se uspinjala uvis uz liticu. Morali smo se dio puta malo pentrati po stijenju, da bismo tada zašli u šumu, i nakon nepunih pola sata stigli smo na mjesto koje je bilo ishodište našeg puta.

Na čistini se ukazala brvnara i krenusmo ka njoj. Ovo je mjesto bilo go- tovo jednako lijepo kao ono uz vrelo. Bilo je neke neobične draži u boravku u prirodi, na divljem, netaknutom mjestu gdje je sve odisalo čistoćom i mirom, i negdje duboko u srcu nešto me je štrecnulo. Požalih sada što već ranije nisam odlazio na ovakva mjesta. Bilo mi je žao što sam toliko vre- mena protraćio na stvari koje su nebitne u životu, umjesto da sam pokušao naći svoj mir tamo gdje ga ima napretek, a ljepotu pokušao potražiti na mjes- tima koja ne oskudijevaju njome.

Chandra je krenuo naprijed, a ja sam ga pratio. Kad smo se primakli brvnari reče mi da ostanem ovdje, a on je produžio. Stigavši do nje pokucao je na vrata i nakon nekoliko trenutaka čekanja ušao unutra. Gledao sam ga kako nestaje u brvnari i naćulio uši da pokušam razabrati što se unutra događa. Nekoliko minuta kasnije ponovo se pojavio na vratima i mahnuo mi da priđem, a pored njega je stajao domaćin.

-Dobra večer, -pozdravih ga.

-Dobrodošao, -odvratio mi je. -Izvolite, uđite, -rekao nam je obojici.

Zatim svi skupa uđosmo unutra i posjedasmo uz stol. Chandra mu je u onih par minuta objasnio ukratko tko sam i zašto dolazim, te je on već bio upoznat sa situacijom u kojoj sam se našao i sa mojom željom da se na neko vrijeme sklonim u osamu. Ujedno mu je spomenuo i moje interesovanje prema duhovnosti.

Bio je on jogi koji je i sam živio daleko od ljudi već dugi niz godina, životom koji je bio blizak asketskom načinu života. Ipak, nije se u pot- punosti odrekao svih blagodati civilizacije, ni komfora koji pruža udobna kućica poput ove, sasvim pristojno uređena i dovoljna da zadovolji osnovne čovjekove potrebe. Iako je uglavnom živio sam, s vremena na vrijeme dolazili bi mu ljudi iz okolnih krajeva. Ponekad bi neki od njih i ostao s njim kao njegov učenik i zadržao se nekoliko mjeseci ili duže. Zatim bi otišao u potrazi za svojom sudbinom, dalje tražeći odgovore ili jednostavno napuštajući ovaj način života i vraćajući se onom starom.

Učinilo mi se poželjnim u ovakvom trenutku svog života, kad više nisam znao što bih i kuda bih dalje, doći na ovakvo mjesto i pokušati se sabrati. Istovremeno bih malo po malo pokušao usvojiti neka njegova znanja i njima nadopuniti svoje spoznaje o životu.

Bio je on poznat u cijelom kraju. Živio je daleko od sviju, ali su ga spom- injali s dubokim poštovanjem. Imao je u sebi nešto od onog autoriteta koji izaziva divljenje kod ljudi i ne ostavlja mjesta pogovorima. Njegovo mišl- jenje je bilo cijenjeno i u njega se nije sumnjalo. Došao sam k njemu da ovdje provedem neko vrijeme, ukoliko se složi s tim da me primi.

-Chandra vam je već spomenuo zbog čega sam ovdje, -obratih mu se. - Hoćete li imati nešto protiv toga da ostanem kod vas neko vrijeme?

-Možeš ostati koliko god želiš.

-Zahvaljujem vam, -rekoh, na što je on odgovorio jedino osmjehom. Čini se da je ovo čovjek koji ne troši uzalud riječi, no tim bolje. Ipak,

nakon nekoliko minuta zapodjenusmo razgovor. Chandra i naš domaćin pričali su o ljudima koje ja nisam poznavao. Ispitivao je Chandru o tome što je s ovim ili s onim čovjekom i kakva je situacija u gradu. Ja sam ispočetka samo slušao, a zatim se obratio meni;

-Je li put ovamo bio naporan? -upita me.

-Ne mogu reći da nije, -odvratih mu, -ipak, smo stigli.

-Sviđa li ti se ovo mjesto? 

-To me ne morate ni pitati. I više sam nego zadovoljan svime što ovdje vidim.

-Misliš li da ćeš ovdje imati sve što ti je potrebno u narednim tjednima?

-Ono što mi je u ovom trenutku najpotrebnije su mir i tišina, a ovo mjesto je toliko lijepo da ću imati toga i napretek. Zahvalan sam Chandri što me je doveo k vama.

-Drago mi je da ti se ovdje sviđa.

Još smo neko vrijeme neobavezno ćaskali, a vrijeme je prolazilo. U jed- nom trenutku jogi je ustao od stola i rekao nam;

-Mislim da je vrijeme za počinak.

Složismo se obojica i otiđosmo leći svatko na svoj ležaj.

Idućeg jutra Chandra je krenuo dalje. Oprostio se od mene, zatim se okrenuo ka jogiju, oprostio se i s njim i otišao.

Ostali smo sad samo dvojica.

 

*

 

Tom i Dick su se u Delhiju ukrcali u vlak za Bombay, smjestili se u jed- nom praznom kupeu i sjeli svaki sa suprotne strane, ispruživši obojica noge na prazna sjedala pred sobom. Dick je želio da odmah iz Rima odlete u Bombay, ali Tom je izrazio želju da malo proputuju Indijom, pa se nakon kraće žustre svađe Dick morao pomiriti sa time da će biti po Tomovom.

-Koliko će trajati ovo putovanje? -upita Dick kad su već odmakli od Delhija.

-A otkud ja znam? -odvrati Tom. -Nisam se još nikad vozio ovim vlakom.

-A jesi li već bio u Indiji?

-Nisam, tu još nisam bio, kao ni Gospa u Međugorju, -odgovori Tom poluzainteresirano, zijevnuvši pri tome.

-Nisam ni ja.

-Onda mora da se veseliš tome što ćeš si malo proširiti obzore i upoznati se sa egzotičnom kulturom te neobične i osebujne zemlje, -reče Tom.

-Ma veselit ću se tek kada uhvatimo onog probisvijeta koji nas je preveslao kao najobičnije amatere.

-No, no, -doda Tom klimajući glavom. -Nemoj da se sve svede na to. Uživaj malo. Opusti se. Gledaj malo kroz prozor, promatraj krajolik i uživi se malo u ono što vidiš vani. Smatraj ovo naše putovanje kulturnim turizmom. Nećeš valjda čitavo vrijeme razmišljati samo o Smithu. Moraš se malo iskulirati, čovječe.

-Ma da, iskulirati ću se ja, hoću sigurno, kad se riješim i njega i tebe. Već si mi dosadio sa tim svojim kvaziintelektualnim pričama. Jednog dana ću jednostavno dati otkaz starome i nadam se da se poslije toga nas dvojica više nećemo sresti.

-A što sam ti sad ja kriv? -upita Tom podbadajući ga.

-Nisi mi ni malo simpatičan, eto što si mi kriv. Imam dojam da me sma- traš običnim idiotom. Čitavo vrijeme praviš budalu od mene. A ono na željezničkom kolodvoru, kad si me oborio i zavrnuo mi ruku, i kad si me počeo vući po zemlji, to ti nikad neću oprostiti. Jednom ću ti prilikom vratiti istom mjerom, samo da znaš.

-Dobro, jednom prilikom, slažem se. Samo me upozori prije toga, da te mogu srediti onako kako zaslužuješ.

-Da te upozorim? Ho, ho! Ma uhvatiti ću te na spavanju, a ti nećeš stići ni shvatiti što te je zadesilo, -odvrati Dick.

-Oho, pa ti si jedan vrlo gadan lik. Tebe bi trebalo zaobilaziti u širokom luku kad si tako opasan.

-Samo ti izazivaj, -dobaci mu Dick, sada već vidno iznerviran. -Samo ti izazivaj, ali jednog dana...

-Ma slušaj, -odgovori mu na ovo Tom ozbiljnim glasom. -Što si tako nervozan? Idemo zajedno na putovanje koje će potrajati duže vrijeme. I morat ćemo još neko vrijeme trpjeti jedan drugoga, pa zašto se onda ne bismo pokušali malo bolje slagati. Ja te više neću podbadati svojim prim- jedbama, a ti ne budi tako prgav i nagao, i sve će biti u redu. Hajde da ovo prođe u što je moguće ugodnijoj atmosferi.

-Nećeš me više izazivati? To ćemo još vidjeti, -reče Dick, koji je još uvi- jek bio naduren.

-Neću.

-Nekako ti baš ne vjerujem. Ti si jedan vrlo podmukao čovjek, iako se smatraš profinjenim i kultiviranim. Ali ispod te tvoje maske krije se čisto zlo, imam takav dojam. Nemam ni malo povjerenja u tebe.

-Ma hajde Dick, smiri se. Nije to baš tako kako si rekao. Priznajem da sam ponekad pravi gad, ali u duši nisam tako loš. Vidjet ćeš. Malo dobre volje s moje strane, malo s tvoje, i mogli bismo se početi sasvim lijepo sla- gati. Što kažeš?

-To ćemo još vidjeti. Samo nemoj izazivati, u redu? I nemoj praviti bu- dalu od mene. Nisam ni ja baš od jučer. I ja znam pokazati zube ako treba. 

-To ti vjerujem, -opet zijevnu Tom, -ali ja sam za to da ipak sklopimo primirje. U redu?

-Pa, recimo. Sve ovisi o tebi.

-Onda u redu. Evo ruke.

-Ma kakva ruka? Ne trebam ja tvoju ruku, ni tvoje lijepe riječi. Meni trebaju konkretni dokazi.

-Može. Dobit ćeš ih.

U tom trenutku vrata kupea se otvoriše i dvojica mladića i jedna djevojka upitaju;

-Dobar dan. Je li slobodno?

-Nije, -dobaciše i Tom i Dick u isti glas.

-Ali u kupeu ima slobodnog mjesta, -reče jedan od mladića, pokušavajući ih nagovoriti da sklone svoje noge sa praznih sjedala i da ih puste unutra.

-Nema mjesta, zar ne vidiš, idiote? -dreknu na njega Dick izbezumljeno.

-Gubi se odavde, a i tvoji prijatelji. Da vas više nisam vidio dok smo u istom vlaku.

-U redu, -reče snuždeno mladić, i svo troje se okrenuše i otiđoše.

 

*

 

Tom i Dick su se iskrcali na kolodvoru u Bombayu i zastali zbunjeno.

-Kuda dalje? -upita Dick.

-Pa, prvo da se smjestimo negdje. Unajmit ćemo taxi, a onda do nekog hotela, koji će nam biti baza za našu potragu.

-U redu.

Ispred kolodvora je bilo parkirano nekoliko taxija, pa su obojica ušli u jedan od njih.

-Kamo ćete? -upita ih vozač.

-U neki ne preskupi hotel, što bliže centru grada, -reče Tom.

-Znači da ja odlučim? U redu, -slegnu vozač ramenima i polako krene sa parkirališta.

-Jeste li prvi puta u Indiji? -upita ih vozač nakon nekoliko minuta šut- nje.

-Da, prvi put, -reče Tom.

-Naša zemlja je vrlo lijepa, znate, -odvrati vozač, -iako je Bombay možda malo prenatrpan. Zaista je prava košnica od grada. Ali ima i puno toga lijepoga za vidjeti. Jeste li ovdje poslom?

-Da, poslom, -odgovori mu Tom.

-Ali nadam se da ćete imati vremena i za uživanje. Naša zemlja obiluje lijepim krajevima, drevnim gradovima, lijepim hramovima i palačama, a i lijepim ženama. A preporučio bih vam, kad ste već ovdje, da odletite avionom za Delhi i pogledate i Taj Mahal. Čuli ste za Taj Mahal, zar ne?

-Ma tko nije čuo za Taj Mahal? -reče Tom.

-Ja, -odvrati na ovo Dick. -Što je to, kog vraga, taj Taj Mahal?

-Daj, Dick, uozbilji se, -reče mu Tom. -Ne zafrkavaj čovjeka.

-Vi doista ne znate što je Taj Mahal? Pa to vam je najpoznatiji mauzolej na...

-A nije me ni briga, -prekine ga Dick u pola riječi. -Nisam ovamo došao posjećivati mauzoleje, odnosno grobnice. Ja sam onaj tko ih puni, a ne onaj tko ih posjećuje.

-Što? -upita zabezeknuto vozač.

-Ma moj prijatelj se šali. Ne uzimajte ga za ozbiljno. Malo je pod stresom. Prije nekog vremena razveo se od žene. Od onda nije baš sasvim sposoban da iskazuje ljubaznosti.

-Ah, tako, -reče vozač. -Onda u redu. Već sam pomislio da ste vi neki razbojnici. A ostajete li samo u Bombayu ili ćete malo proputovati našom lijepom zemljom?

-Već si rekao da je lijepa. Ne moraš to stalno ponavljati, -vikne Dick na njega. -Jesi li papagaj, ili što?

-Ah, oprostite, gospodine. Nisam vas želio uzrujavati. Od sada ću šutjeti, da vam više ne idem na živce.

-I bolje ti je, -promrsi Dick na kraju.

I tako se vožnja nastavila još dobrih pola sata u potpunoj tišini, bez ijedne riječi. Tada su napokon stigli pred jedan omanji hotel i izašli iz taxija.

-Hej, pa kamo si nas to doveo? Ovo je obična rupetina, -zareži Dick. - Mi smo mislili da nas vodiš na neko pristojno mjesto, a ne u neku oronulu hotelčinu u kojoj riskiramo da propadnemo kroz pod na kat niže.

Zgrada je uistinu izvana djelovala prilično trošno.

-Ali rekli ste da želite nešto gdje smještaj nije previše skup.

-Da, ali nismo mislili na ovakvu rupu.

-Da vas onda odvezem nekamo drugdje? Znam i puno boljih hotela, ako već tako želite, ali trebali ste se odmah izjasniti.

-Ma samo ti idi svojim putem, bitango, -reče mu Dick. -Ne želim više imati posla s tobom. Ajde, tutanj.

-Ali što je sad ovo, Dick? -upita ga Tom. -Što si ti zamišljao, da ćemo se smjestiti u Hiltonu?

-Pa, da znaš, ja ću se smjestiti upravo u Hiltonu, a ti ostani ovdje, ako želiš. Nek´ ona stara bitanga Cord plati. Ionako sve ide na njegov račun. Taj bar ima para kao pljeve.

-Pa sad, kad malo bolje razmislim, možda si u pravu, -reče Tom. -Hajdemo onda u Hilton.

-Eto, konačno si i ti rekao nešto pametno, -dobaci mu Dick.

 

*

 

U hotelu Hilton, sjedeći na terasi okruženoj borovima, pred hotelskim bazenom u kojem se kupalo nekoliko ljepotica nalazila su se naša dva pri- jatelja, Dick i Tom, sjedeći zavaljeni u udobnim foteljama i pijuckajući votka martini sa ledom.

-Ah, ovo je život, -reče Dick obrativši se Tomu. -Kakve koke! Kakvi komadi! Pogledaj ti to samo. Misliš da bih imao šanse sa nekom od njih?

-Čisto sumnjam, -pomisli Tom, ali zatim reče;

-Zašto da ne? Probaj, možda ti se posreći. Evo, jedna ljepotica upravo izlazi iz bazena. Priđi joj i upoznaj se s njom. Samo budi pristojan i ljubazan, i to je već pola puta do uspjeha.

-U redu. Potrudit ću se biti pristojan i šarmantan, -reče Dick.

-Samo požuri dok nije otišla. Već se briše ručnikom i sprema se na odlazak.

-Dobro, idem, -reče Dick škrgutnuvši zubima.

Ustao je iz fotelje, ne ispuštajući martini iz ruke. Polako, šeretskim hodom, s noge na nogu, pun samopouzdanja prilazio je djevojci i počeo joj se smješkati.

-Dobar dan, gospodična. Ja sam Dick, -reče on sasvim joj prišavši i pruživši joj ruku.

-Dobar dan. Imate zanimljivo ime, gospodine, -odgovori mu ona nasmiješivši se. -Ali ja nisam gospodična, već gospođa. A osim toga, i da jesam, vi jednostavno niste moj tip, ako shvaćate što želim reći, -dodala je ona, okrenula se i otišla, a Dick je ostao stajati razrogačenih očiju, i još je i zinuo, samo što mu jezik nije ispao iz usta. Čini se da ovakvu reakciju nije očekivao.

-Ma nemoj. Ja nisam po tvom ukusu? -viknu on za njom. -E pa, nisi ni ti po mom ukusu. Samo da znaš, i ja biram s kim ću se družiti, fufo. Nemaš ti nikakve šanse kod mene, prokleta bila.

Rekavši ovo, vratio se za stol i sjeo pokraj Toma.

-Jesi li ti vidio ovo? -upita ga.

-Što je? Otkantala te je? Pa dobro, nije kraj svijeta. Ne žalosti se suviše. A i ima tu još žena, pa pokušaj s nekom drugom. Možda i uspiješ. Ne moraš odmah odustati. Samo, obuzdaj taj svoj opaki jezik. Na to sam te već upozorio.

 

*

 

Istog dana, sada već kasno popodne, ova dvojica sjedila su u hotelskom restoranu i naručivala jelo za večeru. Konobar u elegantnoj odori i bijeloj košulji sa leptir mašnom prišao im je i upitao ih;

-Izvolite, gospodo, čime vas mogu poslužiti?

-Ja ću, -reče Dick prvi, -jastoga u pikantnom umaku od tartufa, neki prilog uz to po vašem izboru i bocu Chardonaya iz 1963. godine, ako imate. A ako ne, onda neko jednako kvalitetno vino u istom cjenovnom razredu. Mislim, čitavu butelju, a ne samo jednu čašicu.

-U redu, -reče konobar. -A vi? -okrenu se ka Tomu.

-Pa znate što, mogao bih i ja to isto.

-Shvaćam. Odličan izbor. Bit ćete vrlo brzo usluženi.

-Hvala, -rekoše obojica dok se konobar udaljavao od njih. Dok su tako sjedili, očekujući večeru, Tom se obrati Dicku;

-Znaš, Dick, već neko vrijeme radimo zajedno za Corda, a još se nismo pravo ni upoznali. Ustvari samo smo cijelo vrijeme režali jedan na drugoga, umjesto da postanemo prijatelji. Zašto to ne bismo zaista postali? Vidiš, ja ne znam gotovo ništa o tebi, a volio bih saznati toliko toga.

-Što, na primjer?

-Što si radio prije ovoga? Čime si se bavio? Kako si živio?

-Ja, pa... -zastade Dick u pola riječi, -radio sam nekoliko godina u jednoj mesnici, a šef mi je bio pravi tiranin. Gnjavio me je i gnjavio, maltretirao me i ponižavao svaki dan, i kad smo bili sami, a i pred mušterijama, i jednog dana mi je sve to dojadilo. Jedne noći nakon zatvaranja sačekao sam ga u mraku, sakrivši se iza hladnjače sa satarom u ruci i presudio mu po kratkom postupku. Isjeckao sam ga na komadiće, onako kako sam prije toga sjeckao svinje i goveda, sakupio njegove ostatke u vreći za smeće i odnio ih na gradsko smetlište. A zatim sam ih bacio psima lutalicama koji su se onuda motali. I tako je počelo. No, da ne duljim, prije godinu dana naletio sam na Corda i od onda ti je sve poznato. A ti? Kakva je tvoja životna priča? -upita Toma.

-Pa, ja se ne mogu pohvaliti da sam imao tako uzbudljivu prošlost. Ali ni meni nije bilo lako u životu. Prvo sam jedno vrijeme radio kao raznosač novina. Onda sam radio u trgovini, slagao korpe i čistio smeće. Naime, roditelji su mi bili siromašni, pa mi nisu mogli priuštiti školovanje, iako sam se trudio da se sam obrazujem i da pročitam što više knjiga. Ustvari, čitao sam sve što mi je došlo pod ruke. Zatim sam jedno vrijeme radio kao vozač autobusa, ali ni to nije dugo potrajalo. Radni uvjeti su bili očajni, a plaća mizerna. Zatim sam zaglavio u jednom skladištu, i to na dvije godine, i sve je bilo u redu dok nismo dobili novog šefa smjene. Ja sam se svojski trudio da mu ugodim, ali on je bio pravi gad. Bio je to onizak, proćelav čovjek smeđe kose, četrdesetih godina, nosio je naočale i volio se šepuriti naokolo i maltretirati zaposlenike. Često bi došao do mene i gnjavio me zbog sitnica; -te ovo ne radiš dobro, te ono ne radiš dobro, te zašto sjediš dok drugi rade, pa onda zašto ne počistiš svoj odjel metlom prije odlaska kući, pa zašto svaki dan kasniš pet minuta na posao. I tako je to išlo. Uzalud sam bio ljubazan i pokušavao mu objasniti da se trudim koliko mogu i da ne mogu sam posvršavati sve poslove, jer sam često na odjelu radio sam u svojoj smjeni. Samo sam trpio, gutao i smješkao se, ali on nije odustajao. Jednom je došetao do mene i optužio me da kradem stvari sa odjela, da nedostaje neka roba i da će me poslati kod direktora na razgovor, i tu, u tom trenutku pukao mi je film. Udario sam ga šakom u lice, oborio ga na zemlju i počeo ga šutati dok mu lice nije postalo potpuno prekriveno krvlju. Stenjao je i cičao, molio me da prestanem, ali u afektu nisam mogao da ga prestanem šutati. Toliko sam ga izlomio da se dva mjeseca nije mogao vratiti na radno mjesto. Naravno, odmah sam dobio otkaz i tada sam odlučio da više nikad, ali baš nikad u životu neću raditi nijedan pošten posao. Nakon toga sam malo džepario po gradu, pa su mi apetiti porasli i prešao sam na provale po kućama i krađe. Zatim sam neko vrijeme dilao. A jednog dana, kad sam na ulici dobro isprebijao nekog kretena, jer me je u prolazu zakačio i odgurnuo u stranu, naišao je Cord glavom i bradom. Mislio sam da će pozvati policiju, pa se stadoh udaljavati od njega, no on mi je viknuo da stanem i da želi popričati sa mnom. Rekao mi je da mu se sviđam i da imam stila i da mu baš netko takav treba da radi za njega, tj. da obavlja neke ne baš legalne posliće za njega. I tako sam prije nekoliko godina završio u njegovoj službi.

-Tako znači. Nije loše, -reče Dick otpijajući gutljaj vina koje im je kono- bar u međuvremenu poslužio. -Zanimljivo, zanimljivo.

-Eto, što ćeš, život je takav. Da sam imao bogate roditelje koji imaju dobre veze mogao sam postati doktor ili odvjetnik, a možda i direktor neke tvrtke. Ali nije bilo tako. Što ćeš? C´est la vie, -kako to Francuzi kažu.

-Molim?

-Takav je život, to znači C´est la vie.

-A, to? Nisam znao. Nego, kad ćemo se dati u potragu za Smithom?

-Eh, danas nećemo o njemu. Uživajmo malo, a sutra ćemo krenuti u potragu.

-A kako ćemo ga naći u ovolikom gradu?

-Pa obići ćemo sve hotele i sva svratišta da provjerimo je li se negdje prijavio. Prodati ćemo svima njima neku srceparajuću priču zbog koje će iz suosjećanja poželjeti surađivati sa nama.

-Misliš poput one o umirućem ocu?

-Da, takvo nešto, -reče Tom.

-Onda dobro. Samo, to bi moglo potrajati. Ovo je velik grad.

-A tebi se negdje žuri? -upita ga Tom.

-Pa baš i ne, u pravu si. Posao treba spojiti sa zadovoljstvom kad god je to moguće. Ustvari, zadovoljstvo na prvom mjestu, pa tek onda posao. Uži- vajmo malo dok smo tu.

-Konačno si shvatio, -reče Tom odmahnuvši glavom. -Konačno si shvatio.

 

*

 

U idućih nekoliko dana malo smo se bolje upoznali. Jogi je sa zanimanjem pročitao moje bilješke i počeo sam mu pričati o sebi.

-Što očekuješ od boravka ovdje? -upitao me je u jednom trenutku, nakon što sam mu ukratko ispričao o tome odakle dolazim.

-Više toga, ali ono najvažnije je možda da pronađem svoj mir. Volio bih se malo sabrati i dobro razmisliti o tome kuda ću dalje kroz život.

-Misliš li da je moguće pronaći svoj mir?

-Ne znam. Vjerujem da je, -rekoh.

-Misliš li da se čovjek može osloboditi svega onoga što ga u životu opterećuje? -upita me on, gledajući me ravno u oči.

-Mislio sam da vi imate odgovor na to. Ali da, vjerujem da postoji nešto. Vjerujem da postoji znanje koje čovjeku može pružiti snagu da se nosi sa životnim problemima i da ih nadvlada.

-A ti bi volio pronaći to znanje? -upita on, i dalje me netremice gledajući u oči.

-Da, pokušao bih. Jer pronaći smisao i opravdanje svega što nas u životu zadesi sigurno može pomoći u tome da sve to lakše prihvatimo i da se pomi- rimo sa svojom prošlošću. Ovako, živjeti sa svom tom krivnjom koju si na- tovarujemo, i sa tom silnom boli koja nam zamućuje pogled i srce puni gorčinom, nije baš najzdraviji i najbezbolniji oblik življenja, -rekoh. -Sigurno postoji način da se čovjek oslobodi tog tereta. Živjeti sa prezirom i gorčinom u srcu, to je prejednostavno. To je poput predavanja i odustajanja od života. Da, vjerujem da postoji način da se to nadvlada.

-U redu, -reče on tada odgovarajući mi. -Vidim da si shvatio bit. Bar neću morati trošiti energiju na to da te uvjeravam da je zaista tako. I doista, postoji način da se to postigne. A malo po malo, vjerujem da ćeš ga početi otkrivati. Ja ti mogu ukazati na neke stvari, ali odgovore i rješenja ćeš morati sam pronaći.

-S time se slažem. Uvijek sam vjerovao u to da to tako treba ići, kroz vlastita razmišljanja i vlastite spoznaje, a ne samo kroz prihvaćanje tuđih zamisli bez razumijevanja.

 

*

 

Idućeg dana jogi me je odlučio povesti kroz šumu da mi malo pokaže okolinu. Krenuli smo od kolibe sasvim drugim putem od onoga kojim me je Hakim doveo ovamo. Prolazili smo kroz šumu bez riječi, a ja sam se os- vrtao oko sebe, gledao u ova golema stabla koja nas nadvisuju i nisam mogao ne diviti se ovom prekrasnom prizoru. Stabla su bila golema i široko razgranata, zarasla u šipražje, a između njih je vodio puteljak kojim smo se mi kretali. Guste krošnje sprječavale su da prijepodnevno sunce prodre kroz njih, ali tu i tamo kroz neku rjeđu krošnju probila bi se poneka zraka sunca i na čudesan se način razlamala kroz granje, bacajući tako snopove svjetlosti po tlu. Zastao bih tada i promatrao taj prizor, a jogi bi zastao skupa sa mnom, bez ijedne riječi, ne požurujući me. Upijao sam prizore oko sebe i postajao sve više i više opušten.

-Kuda me to vodite? -upitao sam jogija u jednom trenutku.

-Vodim te na jedno posebno mjesto. Vidjet ćeš kad stignemo, -odgovorio mi je.

-U redu, -rekoh. -Vidjet ćemo kad stignemo.

I nastavili smo tako kroz šumu sve dok nismo stigli do obronka koji je vodio ravno dolje do rijeke. Obronak je bio vrlo strm, bez staze, samo gole stijene ispod nas, pa sam zastao i upitao jogija;

-Ovdje ste me željeli dovesti?

-Ne ovdje, već dolje do rijeke, -odgovori mi on.

-Ali kako ćemo se spustiti dolje? -upitah zabrinuto.

-Malo ćemo se pentrati niz stijene. Ništa ti ne brini. Ako mogu ja, moći ćeš i ti, -odgovori mi mirnim glasom.

-Ali ne znam baš... -rekoh nećkajući se.

-Hajde, ovo će biti naša mala avantura. Nemoj mi sada odustajati. Ja ću krenuti prvi, a ti ćeš za mnom. Samo moraš paziti da prolaziš točno ondje gdje se i ja spuštam.

-Pa sad...

-Sve će biti u redu. Ja ću te upozoriti na koju stijenu da staneš, a za koju da se uhvatiš, i silazak će ići bez većih problema. Samo se malo oslobodi. Možeš ti to, vidjet ćeš, -reče jogi ohrabrujući me.

-U redu, onda vi prvi. Ali ako padnem dolje past ću na vas, pa ćemo se obojica dobro izlomiti, -rekoh malodušnim glasom, još uvijek ne vjerujući da ću moći izvesti ovakav poduhvat.

-Dobro, ja idem prvi, kao što sam rekao, -reče jogi i stade se spuštati, vješto se oslanjajući nogama o izbočine na stijenama, a ja sam malo kasnije, kad se on već spustio par metara niže, krenuo za njim.

Kad sam ja krenuo, on je stao na jednoj izbočini i pogledao gore prema meni.

-Hajde, kreni, -reče. -Prvo nogu stavi na onu gornju izbočinu pod sobom, pa odmah ispod nje imaš drugu. Gledaj pod sebe i oprezno se hvataj za kamenje koje čvrsto stoji u visini tvog lica.

I krenuo sam polako, centimetar po centimetar, spuštajući se veoma oprezno i nesigurno, a jogi mi je davao upute kamo da stanem i gdje da se pridržim, da imam čvrst oslonac i pod nogama i pod rukama. I polako, nakon prvih par minuta, kada sam uvidio da ovo spuštanje i nije tako opasno kako sam mislio, ipak ne zaboravljajući pri tome na oprez, počeo me je napuštati strah. Sada sam se spuštao puno slobodnije, pa i brže, čak počinjući i uživati u svemu ovome. Nakon nekoliko minuta spustio sam se skroz dolje do riječne obale, gdje me je već čekao jogi, koji mi je rekao;

-Vidiš da nije bilo tako strašno.

-Pa i nije, kad malo razmislim. Zaista nije. Samo sam ispočetka imao veliku tremu, jer nisam baš imao puno prilika u životu pentrati se po ovako strmom stijenju.

-Trebaš se samo osloboditi straha i sve će ići puno lakše, -odgovori mi on na ovo umirujući me.

Bio sam prilično zadihan kad sam stigao dolje, a malo sam i ogrebao ruku na jednom oštrom kamenu i prokrvario sam, ali omotao sam rubac preko ruke i zavezao ga, pa sam stao da uhvatim malo zraka i dođem sebi.

-Dobro, odmorimo se malo, -reče jogi kad me je vidio zadihanog, -pa ćemo onda dalje.

-Kuda dalje? -upitah ga u čudu.

-Preko rijeke, -odvrati jogi.

-Zar ćemo plivati? -upitah, sada već potpuno obeshrabren.

-Ne, nećemo plivati, -reče on i pokaže mi na jedan oboreni balvan očišćen od granja u našoj blizini. -Ovo će nam poslužiti kao čamac, a imamo i vesla, -rekao je i izvukao iz šipražja dva improvizirana vesla sklepana od debelih grana i dasaka pričvršćenih uz grane čavlima.

-Zar vi ovo zovete veslima? -rekoh u nevjerici. -Neće li se to raspasti kad zaveslamo?

-Neće, ne brini. Poslužila su mi mnogo puta i nijednom se još nisu ras- pala. Rekao sam ti već, ne moraš se toliko brinuti. Znam što radim.

-U redu, -slegnuh ramenima, pomirivši se sa onim što nam sad predstoji.

Dovukli smo panj do same obale, što nije bilo nimalo lako, jer je bio prilično težak, dugačak možda dva metra i u promjeru širok nekih tridesetak centimetara. Zatim smo ga gurnuli u vodu, uzeli vesla u ruke, sjeli obojica brzo na panj, dok ga još voda nije odnijela, i zaveslali ka suprotnoj obali.

-Nemoj se puno naginjati u stranu, -reče mi jogi, -i veslaj snažno, što snažnije možeš. Ja ću veslati s jedne, a ti sa druge strane panja, da zadržimo željeni pravac.

I tako smo i učinili. Zaveslali smo ka drugoj obali, a to mi je ispočetka zadavalo priličan napor jer nisam bio naviknut na to, no već nakon nekoliko trenutaka potpuno se oslobodivši zaveslao sam što sam snažnije mogao. Rijeka ovdje doista nije bila široka, možda svega četrdesetak metara, pa smo do druge obale stigli već nakon nekoliko minuta. Iskočili smo na obalu, izvukli panj i sjeli na malu čistinu uz obalu, a iza nas se uzdizala stjenovita hrid sa ove obale klanca. Ovdje smo malo predahnuli, obojica poprilično zadihani, i malo se opustili i odmorili.

-Pa onda, što kažeš? Kako ti se ovo dopalo? -upita me jogi.

-Dopalo mi se. Već se veselim povratku natrag, da sve ovo opet ponovimo. Nisam ni znao da me se tako lako može nagovoriti na ovakav poduhvat, -rekoh.

-A kako ti se sviđa ovo mjesto?

-Lijepo je. Pravo mjesto za opuštanje. Da, jako mi se sviđa ovdje. Obojica smo malo zašutjeli, a nakon nekog vremena jogi mi se obratio;

-Kakav je svijet iz kojeg dolaziš? Kakvi su ljudi u tvom kraju? -upitao me je, želeći saznati nešto više o meni.

-Svijet iz kojeg ja dolazim je najblaže rečeno čudan, -rekoh s nekom gorčinom u glasu. -A to mogu reći jer sam to osjetio na svojoj koži. Poz- navao sam mnoge ljude, kretao se u društvu onih koji su bili mojih godina i u društvu starijih. I pokušavao sam među njima naći nekoga iskrenog i do- bronamjernog. Doista sam se trudio pronaći nekoga takvog.

-I jesi li uspio?

-Nisam. Čini se da su to osobine koje se u današnje vrijeme ni malo ne cijene. Ako netko u jednom trenutku svog života čak i osjeti potrebu za tim da bude takav, vrlo brzo u sebi uguši taj poriv, kao da je to nešto čega je bolje osloboditi se što prije. A ono na što sam redovno nailazio, nisam sig- uran je li to bilo obilježje jednog naraštaja ili je to nešto što je ukorijenjeno kod nas i njeguje se poput tradicije, to je bila oholost. Silna oholost i opterećenost zlobom, to je bila sveprisutna pojava ondje odakle ja dolazim.

-Nisu valjda svi bili takvi? -reče jogi, klimajući glavom u nevjerici. - Možda se nisi kretao u pravom društvu ili jednostavno nisi imao prilike upoznati takve ljude?

-Ne znam jesam li bio takve sreće da nalijećem na takve ljude ili je to bilo zato jer drugačijih nije ni bilo, ali sam upoznao samo jednog ili dvojicu koji su se razlikovali od njih. Toliko licemjernih, primitivnih i dvoličnih ljudi teško da ima drugdje. No možda se varam, možda su ljudi svugdje takvi. I kao što rekoh, pokušavao sam se u ono vrijeme družiti i sa starijima od sebe, misleći u svojoj naivnosti da biti stariji ujedno znači biti i zreliji, pametniji i bolji čovjek. Kako sam se samo prevario. Svi su oni bili isti, opterećeni ohološću i glupošću. Svi su oni tražili nekoga na kome se mogu iskaliti. I kao da su svi uživali u toj predstavi, kad netko nekoga vrijeđa i ponižava, a drugi su gledali u onoga tko to radi misleći; -Bože, kako je pametan, hoću i ja tako, -završih sa još većom gorčinom u glasu.

Boljele su me te uspomene. Boljele su jako i bilo mi je pomalo teško govoriti o svemu ovome.

-Znači oni su oholost i bezobzirnost poistovjećivali sa pameću? -upita jogi.

-Tako nekako. Da, takvi su ljudi koje sam poznavao. Ne znam mogu li pronaći i jednu lijepu riječ za njih.

-Možda prestrogo sudiš. Zar su baš svi bili takvi? -reče on, opet odmahujući glavom kao da ne može u potpunosti povjerovati mojim riječima.

-Svi koje sam ja upoznao, osim onog jednog ili dvojice, -rekoh. -To je bio svijet koji me je okruživao. Svi su bili vrlo vični tome kako napraviti budalu od nekoga, iskoristiti ga i poniziti, kako mu život učiniti nepod- nošljivim i pokazati mu da je nepoželjan i bezvrijedan u njihovim očima. Laži, podmuklost, okrutnost prema svakome tko im se našao na meti, da, takvi su to ljudi bili, i to je jedino što sam ja od njih doživljavao. I to čak i od onih za koje sam mislio da su mi prijatelji.

-Čini se da si zaista bio okružen čudnim ljudima, -reče on na kraju.

-Da, vrlo čudnima. Takva su bila moja iskustva sa ljudima na kakve sam nailazio na svakom koraku. Jednostavno su bili nezaobilazni. Bilo ih je svugdje, vrebali su na svakom uglu i nije postojao način da ih se izbjegne. Bili su nezaustavljivi, poput neke zlokobne sile koja korijene ima u nečemu nadnaravnom i neiskorjenjivom. Kad se danas prisjetim svega toga naježim se. Još uvijek ne mogu vjerovati da ljudi mogu biti takvi. A kada čujem o svemu onome što se događa u svijetu i o tome što sve ljudi rade jedni drugima, ponekad mi se učini da je cijeli ljudski rod retardiran, uz svega nekoliko iznimki.

-Imam dojam da ti život baš nije bio lak i ugodan.

-Nije, -rekoh obarajući pogled.

Nakon kraćeg predaha krenuli smo natrag istim putem, na panju preves- lali na drugu obalu, uspentrali se onim istim putem kojim smo se ranije spustili i vratili se kroz šumu u kolibu.

 

*

 

Idućeg jutra probudio sam se dosta rano, ali moj je domaćin već bio budan i ložio je peć drvima koja je ranije nacijepao.

-Dobro jutro, -rekao je kad je vidio da sam se probudio. -Kako si spavao?

-upita me nakon toga.

-Dobro. Ovako dobro i mirno nisam spavao već dugo. Valjda me je ono jučerašnje pentranje i veslanje prilično izmorilo pa sam zaspao kao beba.

-U redu, onda ćemo to morati ponoviti još koji put, -reče on. -A sada ću nam pripremiti doručak.

-A što ćete napraviti? -upitah ga.

-Vidjet ćeš.

I kada je to rekao uzeo je jednu poveću zdjelu, stavio u nju brašna i vode i zamijesio tijesto, koje je zatim ostavio da odstoji nekih pola sata, pa ga je razvukao po stolu na prst debljine i izrezao na kvadrate veličine otprilike deset centimetara. Gledao sam ga kako vješto barata sa tijestom. I sâm sam znao kuhati, ali se u pripremanje kolača nisam razumio. To je za mene bila potpuna nepoznanica, pa sam ga pratio s velikom pažnjom, gledajući i pamteći sve što radi kako bih ovom prilikom i ja nešto naučio.

Nakon što je razvukao i izrezao tijesto, posuo ga je nekim začinom iz jedne teglice.

-Što to stavljate unutra? -upitah ga.

-To je anis, vrlo fin začin za kolačiće. No probat ćeš, pa ćeš vidjeti i sam.

-Anis? -upitah ga. -Još ga nisam imao prilike probati.

-Ovaj puta hoćeš, -odgovori on osmjehnuvši se.

A zatim je na dasku položio šaku badema i oraščića i jednog po jednog isjeckao ih na tanke ploškice, pa je njima posuo svaki kvadratić tijesta. Zatim je, uhvativši im rubove i spojivši ih, formirao od tijesta piramidice, naslagao ih na namašćenu tepsiju i stavio u pećnicu da se peku. Nakon toga pristavio je vodu za čaj i skuhao ju, pa je u kipuću vodu stavio dvije žlice čaja, pokrio posudu i ostavio je da odstoji desetak minuta. Zatim je čaj pro- cijedio i ulio ga u dvije šalice, od kojih je jednu stavio pred mene nakon što me je pozvao uz stol. Kad se čaj malo ohladio stavio je u svaku šalicu po žlicu meda i žlicom dobro promiješao.

-Izvoli, -rekao je, dok se po cijeloj prostoriji širio miris pogačica iz pećnice. -Uskoro će i pogačice biti gotove, već za desetak minuta.

I kao što je i rekao, nakon desetak minuta izvadio je tepsiju iz pećnice i iznio ju van na jutarnji zrak na par minuta da se pogače malo ohlade. Zatim ih ponovo unio unutra i stavio ih u zdjelu, a pred obojicu je stavio tanjur i rekao;

-Izvoli, posluži se.

Uzeo sam jednu u ruku i zagrizao je, i bila je vrlo, vrlo ukusna.

-Ovo je fantastično, -rekoh.

-Hvala, -reče on. -Vidio si kako ih pripremam, pa možeš i ti jednom pro- bati, ako imaš volje.

-Da, naravno, -rekoh. -Zaista bih to volio. I ja pomalo kuham, -rekoh mu, -ali sa kolačima i pogačama se baš ne snalazim. Ali jednom bih ja vama želio pripremiti neko jelo, ako se slažete.

-U redu. Volio bih to probati. Samo, ja se hranim isključivo biljnom hra- nom. Meso ne jedem, to ti je jasno, zar ne?

-Da, u redu. Znam ja kuhati i variva, mada možda ne na tako egzotičan način kako vi to radite. Ali u svakom slučaju, vi ćete me uputiti ako nešto ne napravim po vašem ukusu, pa ću i to savladati.

-Dobro, kako ti kažeš, -odgovorio mi je.

Nakon što smo jeli, a ja sam se zaista najeo i osjećao sam se sjajno, i nakon pogačica i nakon čaja sa medom, polako smo se raspričali o meni i o mojoj prošlosti.

-No dobro, -rekao mi je u jednom trenutku jogi. -Rekao si mi da se zan- imaš za duhovnost. Volio bih da mi kažeš malo više o tome. Kada je to počelo?

-Počelo je dosta davno, ustvari. Već u dobi od sedamnaestak godina počeo sam pokazivati ozbiljan interes prema svemu tome. A moje ozbiljnije spoznaje vežu se uz razmišljanja o tome da život nije besmislen i nevezan niz događaja već nešto što ima svoj smisao i u čemu se mogu uočiti neke pravilnosti. Da, sve je to započelo mojim razmišljanjima o sudbini.

-A kako si došao do svega ovoga, do tih pravilnosti, ako te smijem upi- tati?

-Pa, sve mi se to vrlo jasno uobličilo u glavi već onda. Ne znam, nekako sam sve to vrlo lako uočio i imao sam jasnu i čvrstu zamisao o tome od samog početka, unatoč tome što je to kod nas bio prilično neuobičajen stav u ono vrijeme. A čini mi se da se situacija ni do danas nije promijenila.

-I u ovome si se držao po strani? -upita on.

-Da, -rekoh. -Sve je to bilo vrlo čudno. Ono što sam slušao čitavog živ- ota i ono čemu su nas učili, ta priča o slobodi izbora i slobodi određenja, ne znam samo kako je to zamišljeno. Da li to ovisi o našoj pameti, snalažljivosti ili o čemu? Ili možda o našoj bezobzirnosti i sposobnosti da gazimo preko drugih? U svakom slučaju, u svemu ovome sam također uočio nešto što bih mogao nazvati nekakvim pravilom, nečim što se ponavlja valjda svugdje. Čini se da svako podneblje u određenom trenutku povijesti ima neko svoje od većine ljudi prihvaćeno stajalište vezano uz važna životna pitanja, a naročito uz pitanja vjere. Ta stajališta, koja su kroz vrijeme ipak podložna promjenama, u mnogome utječu na osobna uvjerenja svih pojedinaca te zajednice, jer mnogi usvajaju tuđa životna uvjerenja želeći se uklopiti.

-U pravu si. Većina ljudi bi, kad bi ih se upitalo zašto misle o nečemu ovako ili onako, morala priznati da to ne zna, i ne bi svoje stavove mogla argumentirati nikakvim uvjerljivim obrazloženjima. Lakše je u nešto vjerovati zato što i drugi vjeruju u to, nego iz vlastitog uvjerenja. Zato većina uvijek jednako razmišlja u pogledu bitnih životnih pitanja.

-Da, upravo tako. Sve mi je to bilo nekako prozirno i naivno. Nisam se u tome mogao pronaći. Život kao logičan slijed događaja, koji su posljedica onih prethodnih, koji su ih uzrokovali, a koji su također bili logičan nastavak onih njima prethodećih, to je ono u čemu sam pronalazio više smisla. Jer promatrajući svoj život uočio sam upravo to, taj slijed događaja koji su vodili jedan drugome i tako me vodili kroz život jednom točno ucrtanom pravom linijom, s koje nema mogućnosti skretanja. To je ono s čime sam se, nažalost, morao suočiti i s čime sam se morao pomiriti.

-Da, nažalost. To je pravi izraz, jer se moramo pomiriti s tim da je tako trebalo biti i da se to nije moglo izbjeći. Pitanje je samo je li to bilo proklet- stvo ili nešto drugo, -doda jogi umirujućim glasom.

-A osim toga, -nastavih, -ne tako davno osvjedočio sam se i u to da se ni čovjekova duša ne može ograničiti na ono što je zatvoreno unutar naših tijela, već smo mi mnogo više od toga. Pri tome mislim na onu staru izreku;

-˝Čovjekova duša čitav je svijet˝. Čuli ste za to, zar ne?

-Jesam, čuo sam. Koliko samo istine ima u tome. No, nastavi samo, - reče odmahujući rukom, kao da se ispričava što me je prekinuo u pola misli.

-U redu. Sve je sad nastavilo da se dalje nadovezuje jedno na drugo. Jedna je stvar povlačila za sobom drugu, jedna je spoznaja otvarala put dru- goj. Na ovo se nadovezala vjera u Boga i u zagrobni život, pa u druge svje- tove i dimenzije. I odjednom sam na ona osnovna pitanja na koja svi tražimo odgovor; -koji je smisao našeg života, gdje on započinje i gdje završava, što je dobro a što zlo, i ima li duše? -počeo gledati na sasvim drugačiji način nego ranije. Najednom se ispod prividnog nereda i besmisla života počelo pojavljivati nešto sređeno i organizirano, i u svemu sam počeo uočavati nekakvu logiku.

Dok sam mu iznosio detalje iz svog života on je slušao vrlo pozorno. Tu i tamo bi rekao nešto, tek toliko da me navede da mu ispričam malo više o pojedinom događaju. Dojmilo me se to što sam mu mogao otvoreno gov- oriti o svemu, bez bojazni da će me prekinuti nekim neugodnim komentarom ili kritikom. Toliko se razlikovao od ljudi koje sam ranije upoznao. Zračio je nekom smirenošću koja je izvirala iznutra, iz dubine njegovog bića. Taj mir odražavao se u svakom njegovom pokretu i svakoj gesti, a i u tonu njegova glasa, u kojem nije bilo ni malo nestrpljivosti, ljutnje ili zajedljivosti. Pobudio je povjerenje u meni i počeo sam mu iznositi neke de- talje o sebi koje teško da bih ispričao bilo kome.

 

*

 

Malo po malo, kako sam se sve više otvarao jogiju, počeo se upoznavati sa mojim unutrašnjim svijetom, i na svoj nenametljiv, a ipak prodoran način ukazivao mi je na neke stvari koje su izmicale preda mnom, možda zato jer ih nisam želio uočiti.

Jednog od idućih dana, dok sam mu opisivao svoju prošlost, uputio mi je pitanje koje je prodrlo u srž moje biti. Morao sam se dobro napregnuti da osmislim odgovor na njega. Postavio mi je vrlo jednostavno i izravno pi- tanje. Da je bar odgovor na njega bilo tako jednostavno naći. Rekao mi je:

-Zamoliti ću te da dobro razmisliš o onom što ću te sad upitati. Kaži mi što je ono što te dovelo ovamo. Od čega si bježao?

-Od čega? Od svijeta sam bježao, i od ljudi čija su srca puna oholosti i zlobe, -rekoh. Nisam mu baš želio pričati o Tomu i Dicku, ali ni ovo što sam mu rekao nije bilo u potpunosti netočno, jer sam zaista čitavog života bježao od nečega, od ljudi i od svijeta, od samoće, od života, pomalo od svega.

-A zašto? -upita me jogi nadovezujući se na moj odgovor.

-Bježao sam od svijeta u kojem više nema života i koji je toliko bolestan da je u njemu svatko, htio ne htio, osuđen na to da postane bolestan duhom. Mogao sam ostati u tom svijetu i izludjeti ili pobjeći od njega što dalje i prepusti ga njegovoj sudbini. Zašto živjeti takav život kad postoji izlaz? Odlazak je uvijek moguć.

-Da, ovo je odgovor koji ti je prvi pao na pamet, ali možda si bio malo brzoplet.

-Ne razumijem.

-Ovi odgovori koji nam se prvi javljaju u svijesti plod su naših podsv- jesnih želja da stvari sagledamo pojednostavljeno i da, možda će to grubo zvučati, za naše postupke krivicu tražimo u drugima, a ne u sebi. Stoga te želje i uobličuju odgovore koji nam se prvobitno nameću i iskrivljuju pravo stanje stvari.

-Ali ako ovaj odgovor nije točan onda ne vidim koji bi drugi uzrok tome mogao biti, -rekoh zbunjeno.

-Probaj zaroniti malo dublje u sebe i doprijeti do prave motivacije za taj tvoj postupak. Ne moraš žuriti sa odgovorom, ali dobro se zamisli, pa mi onda odgovori.

-U redu, -pomislih. -Zamisliti ću se. No ne vjerujem da bih mogao naći neko drugo objašnjenje.

Zaronio sam u svoju prošlost, ali sve što sam vidio bila su lica onih koji su me čitavog života proganjali i kojima sam ponajviše zamjerao zbog svega lošega što me je zadesilo u životu.

No sjetih se tada svih svojih padova, i bezuspješnih pokušaja da se os- ovim na noge i započnem kakav takav smiren i normalan život. Koliko god sam se upirao, to mi nikako nije polazilo za rukom. Nanizale su se preda mnom slike svih tih teških razdoblja i upitah se; -Kako sam se toliko upleo u mrežu nemoći i jada? Kako sam mogao pasti tako duboko?

Pred očima mi se ukazala moja prošlost. Suočio sam se s njom i zaronio u razdoblja svog života kad se u meni stvorila potpuna misaona i emotivna zbrka, koja me je u ono vrijeme toliko unesrećivala. Nadao sam se tada da je to prolazno i da će brzo nestati, ali nije bilo tako. Ta je zbrka vremenom postajala sve veća, gotovo nerazmrsiva, i sve sam se više zaplitao u nju. Ponekad su me struje vlastitih osjećaja znale tako snažno ponijeti da bi me podizale u visinu i zatim sunovratile natrag na gole hridi života, bolno razdirući moju dušu, jer morao sam se suočiti sa osjećajem da nikad neće biti bolje. Živio sam sa mišlju da mi život nikad neće pružiti priliku da se saberem i krenem za nekim jasnim ciljem, koji bi me odveo dalje od ove zemlje sumraka koja je postala moj jedini dom.

Dok sam se lomio pod teretom tuđe zlobe i pod teretom sumnji u smis- lenost vlastitog postojanja, gledajući lica drugih ljudi na kojima se ocrtavala bezbrižnost mladosti, jedino za čime sam čeznuo bilo je malo mira. A taj mir nisam mogao imati, jer ga nisam imao gdje naći. Što je više u meni rasla bol to mi je jasnije postajalo da izlaza nema, ne na ovom svijetu, ne u ovom životu. Kako se nositi sa silom tako moćnom kao što je zajednica u kojoj čovjek živi i sa njenom silovitom mržnjom, sa njenom željom da me poništi, i da to čini veoma polako, poput vrsnog mučitelja kojem je uz nanošenje bola jednako važno da to što dulje potraje?

Od čega sam bježao? Sad mi se ponovo nametnulo ovo pitanje. Ali odgovor više nije bio toliko jednostavan, jer dok sam prije mislio da bježim od drugih, sad mi se u glavi uobličilo drugačije pitanje. Jesam li bježao od drugih ili od sebe? Jesam li postao tako rastresen i izgubljen zbog drugih? Ili sam njihov bijes navukao na sebe zbog sebe samog, jer sam bio takav kakav sam bio, nemoćan da se suprotstavim? Je li svakom tko nema snage oduprijeti se hijenama suđeno propadanje?

Bila je to silna bol živjeti u takvoj sredini. Moju bol ne može uopće po- jmiti netko tko nije izgubio svako uporište u životu, kome svaki cilj nije iz- gledao nedostižan i svaki pokušaj da nešto učini sa svojim životom nije završio neuspjehom. Moju bol ne može shvatiti netko tko nije izgubio i onaj najmanji tračak nade, i to ga je dovelo pred odluku; -padati još dublje, kr- variti još više, odlagati svoj kraj što duže ili sad, jednom i zauvijek, privesti to kraju.

Da, od toga sam bježao, od svoje nemoći da živim, i od svoje nemoći da skončam s takvim životom. Posta mi tada jasno što me je jogi pitao i ja sam mu pognute glave odgovorio;

-Od sebe sam bježao, od svoje nemoći i od svog bola. Zato sam sada ovdje, a ne zbog nečega drugoga.

On me pogleda s izrazom ohrabrenja na licu, ali u njegovom pogledu uhvatio sam nešto. Kao da je očekivao ovakav odgovor, kao da je već unaprijed znao što ću mu reći.

 

*

 

Idućeg jutra u želji da preduhitrim svog domaćina i da ustanem prije njega probudio sam se vrlo rano, dok je tek počinjalo svitati, ali kad sam se osvrnuo oko sebe njega već nije bilo. Ustao sam i protegnuo se, a zatim sam začuo udarce sjekirom o drvo van kolibe. Izašao sam van, a jogi je cijepao drva za loženje peći.

-Dovraga, baš sam ga želio iznenaditi i ovaj puta ustati prije njega. No ništa zato, bar ću se ponuditi da ja nacijepam drva umjesto njega, -pomis- lih.

-Mogu li ja? -rekoh, prilazeći mu i pokazujući na sjekiru, na što me on začuđeno pogledao.

-Pa, ako želiš. Jesi li već cijepao kad drva?

-Hm, toliko nesposoban baš nisam da ne bih znao nacijepati par cjepan- ica, -rekoh mu samouvjereno.

-U redu onda, -reče i prepusti mi sjekiru.

Uzeo sam je u ruke, postavio cjepanicu na panj, i odlučan da zabijem sjekiru ravno u njenu sredinu zamahnuo snažno i udario, ali umjesto u sredinu cjepanice udario sam u sam njen rub i uspio tek otkrhnuti malo kore sa nje.

-Vidim da ti ovo dobro ide, -reče jogi nasmijavši se.

-Dobro, pa ne očekujte odmah čuda od mene, -rekoh. -Malo vježbe i sve će ići kao podmazano.

-Kako ti kažeš, -reče on nastavivši se smijati.

Nakon toga ponovo sam zamahnuo i ovoga puta zabio sjekiru nešto bliže sredini cjepanice, ali je sječivo ušlo u drvo ukoso, pa ga nisam uspio pre- poloviti. Tada ponovo zamahnuh sjekirom zabijenom u cjepanicu i tresnuh oboma o panj, ali ništa se nije desilo.

-Dovraga, -pomislih. -Pokušat ću ponovo.

I opet sam učinio ono što i maloprije, ali ni ovaj puta nisam uspio presjeći cjepanicu.

-A da možda izvadiš sjekiru i pokušaš ponovo, -reče jogi, smješkajući se cijelo vrijeme dok je gledao moje uzaludne napore da nasiječem drva.

-U redu, -i izvukoh sječivo iz cjepanice i ovaj puta dobro nanišanih, pokušavši sinkronizirati lijevu i desnu ruku da sječivo više ne ulazi ukoso u drvo, pa udarih iz sve snage.

Udario sam toliko silovito da se cjepanica raspala u komadiće i razletjela na sve strane, a jedan otkrhnuti komad poletio je ravno prema jogiju. No on se sagnuo brzinom munje i uspio izbjeći leteći projektil koji mu je proletio tik iznad glave. Ovaj puta se prestao smješkati.

-Uh, ovaj, ispričavam se, -rekoh. -Nije bilo namjerno.

-Znaš što, -reče jogi strogim glasom. -Ti si opasan po svoju okolinu. Ci- jepanje drva bolje prepusti meni, a ti idi pa nam dotle pripremi vodu za čaj. Ja ću odmah doći sa drvima, pa ćemo naložiti vatru, u redu?

-U redu, -rekoh, postiđen što ni ovakav jednostavan zadatak nisam mogao obaviti kako treba.

-No valjda ću vodu za čaj znati pristaviti, -pomislih i uđoh u kolibu. Kasnije, u toku dana, jogi je primijetio da se na krovu pomaklo par crjepova i odlučio je to popraviti, uspentrati se ljestvama na krov i namjestiti pomjerene crjepove. Ali meni vrag nije dao mira, pa se pokušah iskupiti za ono jutros i ponuditi se da ja popravim krov.

-Ja ću, -rekoh kad sam vidio da prislanja ljestve uz zid i sprema se popeti gore.

-Jesi li siguran? -pogledao me je u čudu. -Ja bih to radije sam, ako nemaš ništa protiv.

-Ma ne, prepustite to meni. Vješt sam u pentranju, vjerujte mi, -rekoh uvjeravajući ga.

Jogi samo slegnu ramenima, ne baš veselog izraza na licu, i prepusti mi ljestve.

-Samo oprezno i polako, -reče dok sam se penjao uz ljestve.

Kad sam zakoračio na zadnju prečku oprezno sam desnom nogom stupio gore, pa onda lijevom, dobro se priljubivši uz krov.

-A gdje su ti crjepovi koje treba namjestiti? -upitah ga.

-Tamo malo više. Morat ćeš se malo pentrati po krovu. Gledaj u pravcu moje ruke, evo tamo, ona četiri crijepa. Vidiš li?

-Da, sad vidim, -rekoh, i kako sam zakoračio gore priljubio sam se uz krov i počeo se oprezno penjati po njemu, centimetar po centimetar. Ali onda sam nogom izbio jedan crijep ispod sebe, a on je tresnuo o zemlju tik uz jogija, koji je žurno odskočio u stranu.

-Jesi li dobro? -upita me on zabrinuto.

-Još sam gore. A vi, jeste li vi dobro? –rekoh, postiđen time što sam opet napravio kiks.

-Ja sam u redu. Promašilo me je, -reče jogi. -Samo ti pažljivo tamo gore. Ali ja bih ti ipak preporučio da siđeš dolje i da ja to napravim umjesto tebe.

-Ma ne, nipošto. Sve je u redu. Ovaj puta ću biti pažljiviji -doviknuh mu sa krova.

-Mogu misliti, -promrmlja jogi sebi u bradu.

I krenuo sam dalje uz krov, ali tada sam opet izbio jedan crijep pod svo- jom nogom, no ovaj puta ne samo da se crijep srušio dolje nego sam i ja počeo kliziti niz krov i strovalio sam se niz njega sa dobrih dva i pol metra visine. Tresnuo sam o zemlju, dobro se ugruvavši.

-Joj, -uzviknuo sam bolno, pokušavajući ustati, ali nisam mogao.

-Prokletstvo, rekao sam ti ja, -reče jogi prekorijevajući me. -Da vidim što ti je. Možeš li stati na noge?

-Izgleda da ne mogu.

-Da vidim, -reče i priđe mi. Uhvatio me je za lijevu nogu, koja me je strahovito boljela.

-Gdje te boli? -upita me on.

-Dolje, kod članka, -rekoh mu, bolno zajecavši.

Opipao mi je nogu, pritiskujući je od koljena na niže, i ustanovio da ništa nije slomljeno.

-Vjerojatno si samo uganuo gležanj, -reče i skine mi oprezno cipelu, a noga mi je već malo natekla.

-Ostani ovdje. Odmah ću donijeti zavoj i povezat ću ti nogu, a ti ćeš ovih dana morati mirovati. Je li jasno? I više nikakvog penjanja po krovovima dok si tu sa mnom. A ni cijepanja drva, u redu? -reče strogim, ali zabrinutim glasom. -Ovaj puta si još dobro prošao, ali neka ti ovo bude zadnje eksperimentiranje stvarima kojima možeš ozlijediti sebe. Ili druge, -dodao je još na kraju.

-U redu, -slegnuh ramenima. Ovaj puta nisam imao nikakvih protuargumenata za njegove riječi.

Narednih dana, kako sam bio primoran mirovati, jogi je često bio uz mene i pomagao mi ustati i sjesti, ili me odvesti od kreveta do stola i natrag, pazeći me kao da sam malo dijete. A i pošto smo stalno bili unutra vrijeme smo iskoristili za to da mu ponovo počnem pričati o sebi i svojoj prošlosti. Pored ostalog ispričah mu i o svom viđenju sudbine i o tome zašto je shvaćam takvom, kao potpuno utvrđenim putem. I dok je većinu onoga što sam mu do tada rekao ili što je pročitao u mojim bilješkama popratio samo pokojom rečenicom, određenim izrazom lica ili izrazom odobravanja u vidu osmjeha i klimanja glavom, na moje viđenje sudbine uzvratio je na slijedeći način;

-Čudni su putovi kojima se neka misao ili spoznaja razvija, i čudne su okolnosti koje pridonose njenom razvoju. Kad se pronađe jedna čvrsta os- nova i jasna zamisao, kad se rodi ideja koja opstaje i teško može biti uzdr- mana, tada najednom počne sa svih strana pritjecati svjetlost koja pogoduje njenom rastu. Iz raznih izvora tada počinju pritjecati misli koje se nadovezuju na tu ideju, potvrđuju je i čine temeljem na koji će se nadograđivati čitava daljnja konstrukcija misli i spoznaja koje sačinjavaju nečiji duhovni život. Odjednom u knjigama koje čovjeku dospiju u ruke počnu da se otkrivaju tuđe spoznaje koje potvrđuju njegove vlastite zamisli. Svari se tada počnu slagati i međusobno povezivati, i sve dobije neki svoj logičan raspored. Stvari se jednostavno poklope i odjednom sve ima nekog smisla.

-Zanimljivo, ali doista se tako desilo i sa mnom.

-Tako je tvoje viđenje sudbine kao potpuno utvrđenog pravca bilo temelj na koji su se dalje nadograđivala nova saznanja. Da si sudbinu shvatio kao nešto što se može desiti, a i ne mora, i da si razmišljao na taj način da u nekim stvarima odlučuju život i Bog umjesto tebe, a u nekim slučajevima ti odlučuješ umjesto njih, sve bi tada bilo drugačije.

-Mnogi tako razmišljaju i ovdje jednostavno zapnu, kao da je to bio vrhunac njihovih umnih dosega, -dodao sam.

-Točno. Da si život vidio kao put koji je jednim dijelom utvrđen, a onda više nije utvrđen, sve bi tada ovdje stalo. Zaustavio bi se na ovakvom viđenju života i sudbine i sve bi tada moglo biti, a i ne bi moralo biti. U tom slučaju sve bi ostalo dvosmisleno i nedorečeno. Ostao bi u tom svijetu neopredijeljenosti, u kojem se ništa ne može objasniti, jer ništa ne bi bilo jasno sagledano. Sve bi ostalo samo naklapanje. Ovako si, ipak, na pravom putu.

-Znate, -rekoh, skrećući sada malo sa prijašnje teme u drugom pravcu,

-iako vjerujem da je sudbina određena i da sam ja sam svojim željama iz prethodnog života utjecao na to kakav će mi biti sadašnji život, ponekad, kad promotrim taj svoj život, pomislim da to ne može biti ono što sam želio.

-Hm, da. Odgovor života na ono što želimo pojavljuje se u raznim oblicima, pa nismo odmah u stanju prepoznati da smo dobili upravo ono što smo htjeli, -reče on ta to.

-Kako to mislite? -upitah.

-Što ako smo negdje duboko u sebi, jednom davno, u prošlosti, poželjeli postati upravo ovakvi kakvi jesmo? No možda je naša prava težnja puno dublja od one koju sviješću možemo prepoznati. Možda smo poželjeli po- stati bolji ljudi, a udarce sudbine ne prepoznajemo kao one koji nas ka tome vode.

 

*

 

Kad mi se noga već potpuno oporavila, jednog lijepog sunčanog dana jogi me je opet odveo daleko od kolibe, kroz šumu kojom smo dugo pješačili. Činilo se da šumi nigdje nema kraja. Hodali smo kroz nju možda tri ili četiri sata i već sam pomislio da mu kažem da stanemo i da se vratimo natrag. Danas nisam bio nešto posebno raspoložen za šetnju šumom i svjetlosni efekti u njoj nisu mi naročito privlačili pažnju. Postalo mi je nekako dosadno sve ovo, pa već zaustih da mu kažem da mi je dosta šetnje, a onda, nakon nekih pet minuta šumi je ipak došao kraj i mi smo izašli na obalu prekrasnog širokog jezera u podnožju klisure. Od ovog pogleda zastao mi je dah.

-Pa ovo je divno, -rekoh jogiju. -Nisam mislio da me vodite na ovakvo mjesto. Već sam se poželio vratiti natrag.

-Strpljenja, samo malo strpljenja, to je sve što ti treba u životu, mladiću, i pred tobom će se otkriti zadivljujuće stvari.

-Da, sada to vidim, -rekoh. -Nisam znao za ovo jezero. Prekrasno je.

-A kako si i mogao znati? Ali slažem se, jezero je zaista prekrasno. Ha- jdemo se okupati u njemu.

-Ali zar voda nije hladna? -rekoh mu nećkajući se.

-Nije. No dobro, možda malo i je, ali brzo ćeš se privići na nju. Hajde, dođi, -reče i uđe u vodu, nakon što je skinuo odjeću sa sebe i ostao samo u donjem rublju.

-Pa, u redu, -rekoh i krenuh za njim.

Zagazio sam u vodu, a hladnoća mi je prodrla od stopala uz kičmu sve do primozga. Zastao sam paralizirano.

-Ne mogu ja to. Prehladna je, -doviknuh jogiju, koji je već otplivao nekih dvadesetak metara od obale.

-Ma možeš. Samo polako, da ti se tijelo privikne na hladnoću. Malo po malo i prilagodit ćeš se. Hajde dođi, nemoj samo stajati tamo. Poslušaj me.

-U redu, -rekoh i počeh ulaziti u vodu vrlo polako, zastajući svakog trenutka, čekajući malo da mi se tijelo privikne na ovu hladnoću, pa bih onda opet zakoračio malo dublje, i na kraju, kad sam već bio do pojasa u vodi, uskočih u nju i zaplivah snažnim zamasima prema jogiju da se zagri- jem plivajući.

I nakon nekog vremena hladnoću više nisam ni osjećao.

-Je li da nije tako hladna, -dovikne mi jogi, koji se sad već prilično udaljio od mene, plivajući prema klisuri koja je još bila dosta daleko.

-Sada više nije, -doviknuh mu i zaplivah još brže, da ga sustignem.

Jezero je bilo prilično veliko, okruglog oblika, širine možda i oko petsto metara, a završavalo je podno klisure koja je bila okrenuta nasuprot šumi. Snažnim zamasima sve sam se više približavao jogiju, sve dok ga na kraju nisam sustigao.

-Idemo prema onoj klisuri, -reče kad smo već bili na sredini jezera. - Moram ti nešto pokazati, -i opet zapliva, a ja krenuh za njim.

Nakon desetak minuta, usput se malo odmarajući od plivanja, stigli smo na petnaestak metara od stjenovitog zida koji se uzdizao nad nama.

-Ovdje ste me željeli dovesti? -zapitah iznenađeno i pomalo razočarano.

-Što tu ima tako posebno za vidjeti? Ne možemo izaći ni na obalu, jer je nema, -rekoh, a već slijedećeg trenutka vidjeh jogija kako zaranja pod vodu.

Očekivao sam da će izroniti nakon nekoliko sekundi, ali nije ga bilo već dobru minutu.

-Ovaj jogi ima dobra pluća, -pomislih. -To je sigurno od vježbi disanja koje radi. Vjerojatno ima ogroman kapacitet pluća i može dugo zadržati dah.

No sad jogija nije bilo već tri minute, a možda i više, i onda sam se oz- biljno zabrinuo. Zar mu se nešto desilo?

Zaronih da pokušam vidjeti gdje je, ali voda je bila muljevita i nije se vidjelo daleko pod njom, pa sam izronio nakon dvadesetak sekundi.

-Nema ga, -pomislih. -Da se nije utopio?

No kako sam to pomislio začuh pljuskanje vode na par metara od sebe i vidjeh jogija kako izranja glavom iznad vode.

-Pa gdje ste to zaboga bili? Već sam se zabrinuo.

-Eh, mi jogiji posjedujemo izvjesne vještine, -reče mi on, a ja sam ga gledao prilično zbunjeno. Kad je to vidio rekao je; -Šalim se, šalim se. Radi se o nečemu sasvim drugom. Dođi, prati me, -i zapliva prema klisuri, a ja krenuh za njim.

Kad smo već stigli do nje jogi mi reče;

-Slijedi me. Ali prije toga duboko udahni, -i ponovo nestade pod vodom, a ja krenuh odmah za njim da ga ne izgubim iz vidokruga.

Vidio sam ga dobro pod vodom, jer je ronio tik ispred mene, zaranjajući na neka tri metra dubine, a zatim sam ugledao široki otvor u stijeni kroz koji je jogi uplivao u podvodni tunel. Ja sam ga slijedio, preronivši tunel dužine desetak metara, a zatim smo obojica izronili van, na površinu. Osvrnuo sam se oko sebe i ispustio usklik. Nalazili smo se u podzemnoj pećini visokog svoda, koji se nadvijao nekih šest metara nad površinom vode, a zatim smo izašli iz vode i sjeli na obalu, uz rub jezera, na mjesto gdje je pećina bila vrlo široka. Imala je široku obalu uz rub vode, a dalje prema unutra pećina se sužavala i vodila u prolaz ili hodnik koji se gubio u neprozirnoj tami.

Sjedili smo na samoj obali uz vodu, a ja sam se ogledao oko sebe. Čitava je pećina bila ispunjena nekom nestvarnom tamno modrom bojom, od sv- jetlosti koja je dolazila izvana i prelamala se kroz vodu, stvarajući ovdje unutra magični sjaj. Bilo je ovo kao da smo se našli u Aladinovoj pećini ili na nekom drugom čarobnom mjestu u carstvu bajki, a ne na mjestu u stvarnom svijetu. Gledao sam kako se sunčeva svijetlost izvana prelama po površini vode i blista nestvarnim tonovima, i sav sam se uživio u ovaj prizor, prepuštajući se uživanju.

-Divno je. Kako ste znali za ovo mjesto? Zaista je divno. Nisam ni znao da postoji ovakvo nešto, -rekoh jogiju sav ushićen.

-Da, divno je. Možemo ostati ovdje neko vrijeme ako želiš, -reče on.

-Naravno da želim. Mogao bih ovdje ostati cijeli dan.

-A što bismo ovdje radili cijeli dan? -upita me jogi.

-Ja bih se divio ovom prizoru, u svakom slučaju, a za vas ne znam. Sigurno ste već mnogo puta bili ovdje, pa vas ovaj prizor više toliko i ne oduševljava kao mene.

-Mene ovaj prizor uvijek iznova oduševi, -reče on. -A ako želiš ostati ovdje duže vrijeme pričaj mi dalje o onim sličnostima u svijetu, o čemu sam čitao prije neki dan. To mi je baš bilo zanimljivo.

-Dobro, ali tu temu sam već u potpunosti zaokružio, pa bih vam sada pričao o nečemu drugome.

-U redu, kako želiš, -reče jogi.

Malo sam se još divio prizoru oko sebe, a zatim sam duboko udahnuo i skoncentrirao se, pa sam započeo svoju priču.

-Osim onih lako uočljivih sličnosti u svijetu oko nas, o kojima sam pisao, počeo sam nazirati vezu i u onom što na prvi pogled nije vezano. Taj osjećaj povezanosti imao sam kad mi je nakon majčine smrti tokom mjesec dana ili više na prozor dolijetala bijela golubica. Iz dana u dan uvijek je dolazila u isto doba dana i ostajala nekoliko sati sjediti na prozorskom oknu, da bi zatim odletjela i vraćala se slijedeći dan u točno isto vrijeme. I tako iz dana u dan. Nešto u meni, neka nejasna slutnja, neki odjek u mojoj podsvijesti povezivao je tu bijelu golubicu s mojom majkom. Možda sam želio vjerovati da ona šalje neku poruku ili znak o svojoj nazočnosti, da ublaži bol u mom srcu. Je li postojala neka stvarna ili tek umišljena veza, tko bi znao?

-Ono što me je jednako tako kopkalo, -nastavih nakon kraće stanke, - bio je znak ili simbol, kako sam ja to sebi protumačio, a bio je vezan uz ljubav, uz taj osjećaj koji je u meni bujao, a nije bio uzvraćen. Jednom sam prilikom u šalici kave ugledao prekrasnu sliku, sasvim jasnu i nedvosmis- lenu. Bio je to lik krilatog konja koji se uzdiže ka oblacima, noseći na svojim leđima ženu i muškarca sa krunama na glavi, jedno iza drugog, zagrljene.

-I kako si ovo sebi protumačio? -upitao me je.

-Shvatio sam ovo kao znamen, kao ispunjenje svoje sudbine i sjedinjenje svog srca sa srcem one koja će doći, koju tako dugo čekam. Puno kasnije, već je prošlo možda i deset godina od tada, nakon kratkotrajne kiše nebo se počelo razvedravati i izašao sam van. Podigao sam pogled ka nebu i u oblacima koji su se počeli razilaziti počeo sam razabirati jedan lik koji se sve jasnije ocrtavao. Bio je to lik krilatog konja, sa ženom i muškarcem na svojim leđima. Bio je to golem oblak iznad moje glave. Nebo oko njega raščistilo se potpuno. Ostali oblaci već su se razišli, tako da je ovaj krilati konj sada dominirao nebom. Po rubovima tog oblaka rasule su se zrake sunca koje se nalazilo točno iza njega. Zlatne zrake okružile su ga i na veličanstven način počele su prosijavati kroz njega, pretvarajući ga u blješ- tavi lik, u krilatog konja koji je sad blistao poput sunca, lebdeći samotno na nebu. Kakav je to znak bio? Što je značio, što mi je govorio? Toliko je ne- doumica u meni ostalo u vezi s tim, ali neka veza sa mnom je postojala, morala je postojati. Siguran sam u to. U meni se nakon svega ovoga pojavio niz pitanja. Kakva je veza između zemaljskog i nebeskog, između onog što je u nama i onog oko nas, između onog što spava u našem srcu i onog što nam se ukazuje poput nebeskog znamenja kao poruka, kao sudbina? Kakva je veza između onog što živi u našim snovima i onog što se pojavljuje u ovom svijetu budnosti? Ne veže li sve to ista spona? Nije li sve što postoji samo odraz jednog te istoga, što se različito vidi gledano iz različitih uglova? Nije li život ocean koji se čini beskrajnim, a ipak ocean koji ima svoje međe i svoj ritam uzdizanja i spuštanja? I svoje struje i putove, struje koje kruže uvijek istom stazom i putove koji se ne mijenjaju?

Na sve ovo što sam mu sada ispričao jogi mi odgovori;

-Nemoj se začuditi kad u svijetu koji te okružuje ponekad čuješ ili vidiš nešto za što pomisliš da se tiče upravo tebe, iako to naizgled nema nikakve logike. Vanjski i unutarnji svijet nešto su između čega postoji tek prividno razgraničenje. I tada, kad se to desi, i kad se u tebi rodi misao koja proizlazi iz doživljenog dojma, znaj jedno. Ta misao i jeste upućena upravo tebi kroz ono što si doživio, koliko god se činilo da je došla iz izvora koji nema baš nikakve veze sa tobom.

Pogledao sam ga zbunjeno. Prisjetih se pri tome onog čudnog događaja u Veneciji, koji nisam sebi mogao logički objasniti, kao i nekih drugih događaja prije toga koji su pomalo sličili ovom.

-Ponekad, -dodao je kad je vidio moju reakciju, -vidiš, čuješ ili pročitaš nešto što se u tom trenutku savršeno poklopi sa tvojim mislima i slutnjama. Prepoznaj to tada kao znak. Prepoznaj to kao nešto što se obraća baš tebi, bilo da je došlo u vidu oblaka na nebu, simbola u šalici kave ili misli iz neke knjige. Ili možda u vidu riječi izgovorene na ulici od strane nekoga tko prolazi kraj tebe i priča s nekim, a ti ne poznaješ ni jednog ni drugog, niti su oni možda te riječi uputili svjesno i ciljano baš tebi. Ipak, kroz sve te načine život se obraća tebi, jer postoji univerzalna povezanost stvari i jedinstveno poklapanje unutarnjeg svijeta misli i osjećaja svakog pojedinca sa stvarima i događajima koji se odvijaju u svijetu oko njega.

Zapanjilo me je ovo što sam čuo, ali nije mi to sada u potpunosti prodrlo do svijesti, tek kasnije. Nisam stigao u ovom trenutku promisliti o tome, jer želio sam mu ispričati još jedan detalj o sebi.

Želio sam završiti svoj osvrt na vlastiti duhovni razvoj, dodajući još za kraj:

-Nakon svega ovoga, -nastavih, -polagano sam napuštao čulni svijet i uronio u duhovni. S jedne strane bio je svijet vidljiv i opipljiv, i glas koji je govorio da postoji samo ono što možemo vidjeti, a s druge strane stajao je svijet neistražen i nepoznat. U prilog jednom svijetu govorio je glas razuma, a u prilog drugom unutarnji glas, onaj koji je intuitivno poimao i koji je govorio o svijetu koji se otkriva pred duhovnim očima, o svijetu koji izvire iz samog središta stvari i jedno je sa praiskonom. U meni samom vodila se borba za opredijeljenost jednom ili drugom svijetu. Stari svijet u meni se još previše čvrsto držao. Temelji su mu bili prejaki. Nije se dao tako lako napustiti i borio se za prevlast u meni. U svijest mi je slao poruke o tome da je onaj drugi, novi svijet kojem se počinjem priklanjati samo iluzija, bijeg od stvarnosti i nešto nepostojeće, ništa drugo do obična tlapnja. U meni se vodila silna borba između jednog i drugog. Čas bih bio na jednoj, čas na drugoj strani, zbunjen osluškivanjem glasova u sebi koji su mi pričali sasvim suprotnu priču. Kojem od njih vjerovati, kojem se prepustiti? Kojim putem krenuti i što će me na tom putu snaći? Ipak, unatoč tome što sam znao da se upuštam u nepoznato, upustio sam se u avanturu. Išao sam dalje, povučen silom inercije. U meni se rađao novi svijet, a da bi se on mogao roditi temelji staroga moraju se srušiti. No kako novo još nije zaživjelo punom snagom, a staro je ipak bilo previše ukorijenjeno u meni, tako sam rušeći temelje tog starog svijeta ostao bez oslonca i počeo sam padati. Bilo je tu još previše nepoznatog za mene. Nisam još bio spreman za toliku promjenu. Plivao sam u nepoznatim vodama, a struje tih voda bile su presnažne. Vukle su me tamo gdje nisam smio ići.

-Nije baš bezazlena stvar sam se upuštati u takvo nešto, bez vodstva nekog iskusnog, -reče mi on na to.

-Nije nimalo bezazlena. U to sam se i sam uvjerio. I nije to bila samo borba starih i novih pogleda u meni. Bila je to borba čitavog jednog svijeta ljudi, nastalog na temeljima materijalističkih, ustaljenih shvaćanja, protiv onoga tko se drznuo otići malo dublje od te površnosti i zakoračio na put ka spoznavanju onoga suštinskoga u sebi i svemu oko sebe. Nisam se morao nositi samo sa vlastitim nedoumicama već i sa nerazumijevanjem okoline i njenim nepovjerenjem. Nevjerojatno je koliko su ljudi sposobni daleko otići u svom neznanju, i sve ono što ne razumiju smatraju neprirodnim, demonskim i suludim, a potvrdu za takve svoje stavove nalaze pozivajući se na zdrav razum i znanstvene istine. Čovjek u ovakvim okolnostima i ovakvom neprijateljskom okruženju može ostati vjeran svojim uvjerenjima i ostati doživotno izdvojen i obilježen. A druga opcija je ta da može početi gledati sebe tuđim očima i uvjeriti sebe u to da su drugi u pravu, osuđujući se time na trajnu unutrašnju rastrzanost, i na kraju posumnjati u vlastito duševno zdravlje. I u jednom i u drugom slučaju pojedinac je taj koji će izvući deblji kraj.

-Nisam iznenađen ovom tvojom promjenom. Ljudske zamisli o životu vrlo su daleko od nečega čvrstog i nepromjenjivog, -rekao je jogi na kraju moje priče.

-Ja sam živi dokaz za to, -dodao sam klimajući glavom.

Nakon nekog vremena izronili smo iz pećine, preplivali jezero i vratili se kroz šumu natrag u kolibu.

 

*

I dani su dalje tekli. Ispričao sam jogiju toliko toga o svojim razmišl- janjima i slutnjama, o svojim usponima i padovima. Zaboravio sam već po- malo sve ono čime sam kao mlađi bio zaokupljen, sve one dane i noći koje sam posvećivao razmišljanju, povezivanju i traženju uzroka. Zaboravio sam ono čemu sam se nekad prepuštao s toliko strasti i opčinjenosti onim nevidljivim, skrivenim negdje u tajanstvenim dubinama života i nas samih. Sve je to bilo potisnuto negdje u mojoj podsvijesti, a sada je izronilo na svjetlost dana i tražilo da nađe potvrdu ili ispravku.

U meni se javila težnja da se ide još dalje i obuhvati još više, da se moje spoznaje učvrste ili nadopune točnijima. Onaj u meni davno upaljeni pla- men, tokom vremena malo prigušen, ali ipak još tinjajući, sad se opet razbuktao. Ponovo sam osjetio glad za otkrivanjem i stjecanjem duhovnog znanja. Tolika su pitanja još čekala na odgovore. U meni je još bilo toliko dilema i nerazjašnjenih stvari.

Imao sam sada s kime pričati o tome. Odjeke mojih misli sad je imao tko čuti. Mogao me je uputiti i ohrabriti. Preda mnom je stajao netko tko je možda prošao istim putem kao i ja. Možda su i njega mučile iste sumnje i nedoumice.

Ulijevao mi je povjerenje i očaravala me je dubina njegovih riječi. Zadivio me njegov mir, koji je podsjećao na mir nekoga tko je lišen svih unutarnjih sukoba, na mir nekoga tko je pronašao čvrsto uporište u životu i nije više nošen bujicama emocija i vrtlozima koji vuku u dubine očaja i straha. Činilo mi se da je on sve to nadvladao. Izgledao je kao netko tko je pronašao čvrstu točku na živom pijesku života, a prije toga je možda dosegnuo najdublje dno i ujedno i nebeske visine. I sada, pronašavši sredinu između visina i dubina, čvrsto stoji u svojoj postojanosti, zračeći iz sebe samo mirom, razumijevanjem i ljubavlju.

Slušao je moju ispovijest i rekao mi odgovarajući;

-Ispričao si mi o životu kakav si živio, o svojim teškoćama, samoći i izdvojenosti. Govorio si mi o emotivnoj zbrci koja je nastala u tebi i o tome kako si se okrenuo sebi tražeći uzroke tome. Počeo si prodirati u svijet duha. Počeo si otkrivati jedan fantastičan svijet pun dubine i počeo si doticati suštinu stvari. No na taj put otkrivanja sebe dospio si upravo zahvaljujući toj zbrci koja je nastala u tebi, jer što je veća napetost u čovjeku i njegova izgubljenost, to je veća u njemu težnja ka uspostavljanju reda i pronalaženju smisla.

-Nije mi se valjda sve to događalo zbog toga da bih došao do nekakvih spoznaja s kojima pojma nemam što bih učinio?

-Ali upravo to te je usmjerilo ka otkrivanju tajni kojima obiluje život, a ono što si povezivao sa vlastitim bezumljem bilo je uzdizanje tvoje svijesti na više razine. Bili su to bljeskovi spoznajnih vizija, koji su ti otkrivali drugačiji svijet, mada je u pitanju bio onaj isti svijet koji i inače gledaš, samo si ga sada vidio drugačijim očima. Počeo si duhovnim očima primjećivati red i sklad u svijetu i stjecati dublji uvid u sam život. U tebi je svijet temeljen na tvojim ranijim shvaćanjima bio srušen i iz njega se bolno, s puno muke rodio novi svijet, širi, dublji i potpuniji. No to umiranje i rađanje bili su dijelovi istog procesa. Bili su to putovi promjene u tebi, one promjene koja predstavlja tvoj duhovni rast i preusmjeravanje od onog površnog ka onom dubljem. To je tvoj put ka znanju i spoznavanju onog vječnog, beskrajnog i božanskog u tebi.

-Nadam se da je tako, -rekoh.

-Bilo bi mi draže da ste vi u pravu, nego da se ispostavi da sam bio lud, -pomislih.

 

*

 

Jednom prilikom u toku razgovora, dok smo sjedili vani i dok sam mu pričao o teškim trenucima svog života, jogi mi je rekao;

-U tebi se nakupilo puno gorčine. A i puno puta sam primijetio tvoju napetost. Često si odsutan duhom. Čak i dok razgovaraš sa mnom kao da si djelomično negdje drugdje, daleko odavde.

-Znam. I sam osjećam da je tako, ali ne znam kako da to promijenim, - rekoh mu. -Davno sam postao svjestan toga da previše uranjam u svoje misli, kao da potonem u jedan sasvim drugi svijet i nisam u stanju primijetiti ništa od onoga što se događa oko mene. Jednostavno se ne mogu osloboditi toga i to me silno opterećuje. Kao da sam vezan unutarnjim okovima koji mi ne dopuštaju da izronim iz svojih misli i počnem primjećivati svijet oko sebe.

-Da, primijetio sam to, zaista si previše zatvoren u svoj svijet. Pokazat ću ti kako da se oslobodiš tog pritiska koji te sputava iznutra.

 

*

 

U danima koji su uslijedili postepeno me je uputio u vježbe disanja i meditacije, pokazujući mi i neke položaje za opuštanje tijela. Tako me je, malo pomalo, počeo podučavati jogi.

Vježbe koje sam radio vremenom su mom tijelu donijele potpunu op- uštenost. Nije više bilo grča u njemu. Počeo sam usredotočeno disati i usredotočeno izvoditi pokrete, i postao sam prisutan mislima i duhom, a ne uvijek u nekim drugim prostorima, daleko od svijeta koji me okružuje. Počeo sam osluškivati ono što se događa u meni. Tijelo je odgovorilo, a i moj duh. Nije više bilo ukočenosti, nova se snaga probudila i počela strujati u meni.

Kako je u meni nestajala napetost tako su mi misli počele teći drugim tokom i čula su mi se izoštrila. Sve sam sada primjećivao jasnije. U meni se nešto počelo mijenjati.

Narednih dana osjetio sam neko čudno olakšanje, osjetio sam miris promjene u zraku. U meni je raslo nešto što još nije dobilo opipljiv i prepoznatljiv oblik.

 

*

 

Tom i Dick su u Bombayu tri mjeseca obilazili hotele i pansione u potrazi za Smithom, ali bez uspjeha.

-Ovaj čovjek izgleda nije u ovom gradu, -reče Tom Dicku razočaranim glasom.

-Izgleda da nije. Mada tko zna? Mogao se zavući bilo gdje, u neki privatni smještaj, iznajmiti neki slobodan stan ili nešto slično. I onda, što ćemo sada?

-Ne znam, stvarno ne znam, -odgovori Tom slegnuvši ramenima.

-Kako ćemo objasniti starom da nam je ovaj utekao? Poslat će nekoga i za nama, da nas smakne. Poznajući ga, učinit će upravo to. Što da radimo, zaboga? -uhvatio se Dick za glavu.

-A da nazovemo onog detektiva, Hanibala Lectera ili kako se već zvao?

-Mancinija? -dosjeti se Dick. -Ali kako ćemo mu platiti onoliku svotu koju je tražio?

-Mislio sam da ga upitam za savjet, a ne da ga pozovemo ovamo. Imamo njegovu posjetnicu. Možemo ga nazvati.

-Za savjet? Ova ti nije loša.

-Pa dobro. Učinimo to odmah.

Obojica su otišli do prve pošte da obave jedan međunarodni poziv. Tom je podigao slušalicu i počeo birati brojeve koje je čitao sa detektivove posjetnice. Telefon je dugo zvonio, ali nitko nije podizao slušalicu.

-Ne javlja se, -reče Tom. -Dovraga, baš nemamo sreće. Pokušat ću opet.

Ponovo je pritisnuo iste brojeve i nakon što je telefon odzvonio peti ili šesti put netko se javio s druge strane linije.

-Dobar dan, ured detektiva Mancinija. Izvolite.

-Uh, hvala bogu. Dobar dan, gospodine Mancini. Ovdje Tom, Tom Walsh. Ne znam sjećate li me se još?

-Tom Walsh, odvjetnik koji traži odmetnutog blagajnika? Naravno da vas se sjećam. Kako ste?

-Dobro. Ustvari loše. Stvari nisu baš išle onako kako smo zamišljali.

-Niste ga pronašli? -upita Mancini.

-Nismo. Obišli smo sve hotele i pansione u Bombayu, ali nigdje ga nema. Nitko pod tim imenom nije prijavljen ni na jednom od tih mjesta.

-Pa čujte, prošlo je već dosta vremena. U međuvremenu je vaš prijatelj mogao otići bilo gdje. Znate li vi kolika je Indija?

-Znam, gledao sam na karti. Poprilično velika.

-Točno, točno, -reče Mancini. -I što ćete sad?

-Upravo to smo mi vas htjeli pitati. Imate li neki savjet za nas?

-Imam. Odustanite od svega i vratite se kući.

-Baš vam hvala, -reče Tom. -Boljem savjetu se nismo ni mogli nadati.

Nego, imate li još koji inteligentan savjet u pričuvi osim ovog?

-Pa sad... Ne znam. Morao bih razmisliti. Nazovite me ponovo za sat- dva. Do tada ću već nešto smisliti.

-U redu, -reče Tom i spusti slušalicu. -Dovraga, -reče Dicku. -Ništa, ali bar postoji neka sićušna nada. Možda se Talijan dosjeti nečega pametnog.

-Možda, -doda Dick, ali na licu mu se vidjelo da ne vjeruje baš previše u to.

Dva sata kasnije Tom je nazvao isti broj, a ovaj put mu se detektiv odmah javio.

-Tom? Vi ste? Slušajte, nešto mi je palo na pamet. Nije baš sto posto pouzdano, ali postoji sićušna nada. Možda je čovjek kojeg tražite jednostavno sišao sa vlaka prije nego što je stigao u Bombay. Taj vlak staje samo u gradovima, kojih i nema tako mnogo usput. Mogli biste ponovo sjesti u taj vlak, ovaj puta vozeći se u suprotnom pravcu, ići od grada do grada i raspitivati se, onako kao što ste to učinili u Bombayu. Možda negdje naiđete na nešto.

-Ali koliko će nam to vremena oduzeti! Dovraga, nije baš najsretnije rješenje.

-Pa dobro, -reče Mancini nestrpljivo, -koliko vam je stalo do toga da pronađete tog čovjeka? -Stalo nam je. Vrlo nam je stalo.

-Onda učinite kako sam rekao. S obzirom na to da stvar nije sigurna i da je to tek pretpostavka, ovaj savjet vam neću naplatiti.

-Baš vam hvala. Hoću reći, mnogo vam hvala, -reče Tom Manciniju. - Ako upali, bit ćete bogato nagrađeni, to vam jamčim.

-U tom slučaju želim vam puno uspjeha u traženju, -odvrati ovaj. -Do viđenja, -reče i spusti slušalicu.

-Što je rekao, što je rekao? -nestrpljivo će Dick.

-Da sjednemo na vlak kojim smo došli i vratimo se njime u suprotnom pravcu, da izađemo u svakom gradu koji nam se nađe usput i da se raspitamo onako kako smo to ovdje činili.

-Ma jel´ on normalan? Zna li on koliko dugo to može potrajati? -reče Dick ljutito.

-Može potrajati čitavu vječnost, ali možda ipak upali. A osim toga, ni ti ni ja nemamo nijednu pametniju zamisao, zar ne?

-Čini se da nemamo, -reče Dick.

-Pa hajdemo onda. Ne gubimo vrijeme. Pakujmo se odmah i krenimo da uhvatimo još danas taj vlak.

-Dobro. Što je, tu je, -reče snuždeno Dick. -A taman sam se počeo navikavati na život u ovom Hiltonu i osjećati se u njemu kao u svom drugom domu.

-I ja, moram priznati. Ali sve što je dobro kratko traje. Osim toga, zadatak koji moramo obaviti važniji je od izležavanja uz bazen u luksuznom hotelu sa pet zvjezdica. A o tome i nama ovisi glava, zar ne?

-Valjda. Hajdemo onda, pakujmo se, -doda Dick pomireno.

*

Jogi i ja često smo boravili na izvoru rijeke, ispred kolibe ili negdje drugdje u blizini. Razgovarali smo o običnim, svakodnevnim stvarima, ali i o onom što me naročito zanimalo i što sam nisam mogao dokučiti. Ponekad bismo samo sjedili i bez riječi obojica gledali negdje u daljinu.

Jednom prilikom osvrnuo sam se na svoje poimanje stvarnosti i na to kako sam se izdvojio iz svijeta koji me okružuje.

-Postalo mi je u jednom trenutku jasno, -rekoh mu, -da živim u svom svijetu i da sam se potpuno odvojio od okolnoga svijeta. No kasnije sam shvatio da svatko živi u svom svijetu. Svatko od vanjskog svijeta sačini svoju sliku tog istog, svatko za sebe oživi jedan svoj vlastiti odraz vanjskog svijeta i život uobliči u svoju vlastitu tvorevinu. Zbog toga je svijet uvijek onakav kakvim ga mi doživljavamo, i život također. Stvarni svijet tada prestaje biti stvaran, jer ne postoje dva bića koja ga posve jednako doživljavaju. Svi imaju svoju viziju stvarnosti, a ta se shvaćanja međusobno toliko razlikuju da iz toga proizlazi da stvarnost i ne postoji.

On mi na to reče;

-Možda se bojiš poslušati ono što ti instinkt govori o tome. Ponekad je jednostavnije vidjeti samo površinu stvari, to sam ti već spomenuo. Trebao bi poslušati svoj unutarnji glas. Zar ti on ne bi rekao više od onoga što ti govore oči, koje gledaju samo tamo gdje žele gledati i vide samo ono što žele vidjeti? Ako ti je srce puno boli, zar tada nećeš u svemu oko sebe vidjeti mrak i besmisao? Nećeš li tada u svemu tražiti potvrdu toga da je život pun boli i zla?

 

*

Tog popodneva otišao sam u šetnju i prilično se udaljio od brvnare. Išao sam putem kojim ranije još nisam išao i naiđoh nešto kasnije na livadu na rubu šume. Dopalo mi se ovo mjesto, nešto me vuklo tome da se ovdje dulje zadržim. Zastadoh stoga i izvalih se na travu, pogleda uperena ka nebu. Pokušao sam pogledom prodrijeti u njega. Bilo je beskrajno duboko.

Gledao sam u to nebesko plavetnilo možda i više od sat vremena i utonuo sam potpuno u njegovu dubinu. Stopio sam se s njim, uživajući u ovoj nebeskoj ljepoti. U tim trenucima misli su utihnule u meni. Nisam ih ni želio prizvati. Nisu mi bile potrebne. U potpunosti sam se prepustio promatranju, i primijetih kako me ovo rasterećuje.

Dan je bio prelijep. Već dugo nisam bio ovako dobro raspoložen i opušten, i tako vedar krenuh natrag kroz šumu prema brvnari.

Dok sam prolazio šumom dopustih sebi da me ovaj osjećaj zadovoljstva potpuno preplavi, i gledajući oko sebe primijetih kako je drveće oko mene poprimilo neobičan sjaj. Očarala me je igra sunčeve svjetlosti, koja je prolazila kroz krošnje drveća, i igra sjena koje je granje bacalo na tlo. Gledao sam kako se zrake sunca prelamaju na drveću i osvjetljavaju jednu stranu stabala, dok je druga bila u sjeni. I tako se prostor oko mene dijelio na svjetlije i tamnije zone. Čitav se svijet kupao u ovoj zlatnoj svjetlosti i presijavao u svijetlim i tamnim tonovima.

Toliko me opčinio ovaj prizor da sam zastao da mu se divim, dopuštajući da me upije u sebe i da i ja postanem dio ove igre svjetla i sjena, stapajući se s ovom šumom i ovim divnim danom. Šuma je blistala, i trava, i oblaci na nebu. Svuda oko sebe vidio sam samo ljepotu i sklad.

Tada je tik iznad mog ramena proletio divan plavi leptir i ja sam ga pratio pogledom sve dok nije nestao u daljini.

-Kako si lijep, -uzviknuh radosno za njim.

Osvrtao sam se još neko vrijeme ne bih li ga ponovo ugledao ako se vrati, ali on je nestao. U čitavom ovom prizoru bilo je nečega nestvarnog.

-Eh, da. Kako je lijep ovakav život, -pomislih. -Da sam bar ranije...

Nešto mi je sada palo na pamet. Sjetio sam se nečega već davno zaboravljenoga. Ovaj leptir mi je vratio tu uspomenu.

Jednom davno, u svojoj ranoj mladosti, listajući neku knjigu pronašao sam sliku prekrasnog plavog leptira, sličnog ovom koji je maloprije proletio kraj mene. Toliko me očarao da sam uzeo kist, naslikao sliku tog leptira i stavio je na zid svoje sobe. Imao je krila tamno plave boje, po rubovima obrubljena crnom trakom. Taj leptir je čitavoj mojoj sobi dao novi ton i vremenom sam zamijetio jednu njegovu neobičnu osobinu. Kad sam bio tužan ili loše raspoložen, on je bio nekako bezličan i sasvim običan, ni po čemu poseban, a kad bih bio zadovoljan i dobro raspoložen, on je poprimao neku magičnu ljepotu. Blistao je nekom nestvarnošću, i u tim trenucima i sunce bi zasjalo kroz prozor na osobit način, osvjetljujući ga djelomično, a drugi dio mu ostavljajući u sjeni, naglašavajući time njegovu ljepotu. Kao da je i sunce željelo doprinijeti čitavom utisku i učiniti ga još ljepšim, a on je gotovo zračio iz sebe tom ljepotom.

I tako je taj leptir na neki način savršeno odražavao moja raspoloženja. Jednog je dana bio nestvarno lijep, a drugog dana tako običan. Bio je to uvi- jek taj jedan te isti leptir, ni po čemu drugačiji, samo sam ga ja doživljavao na drugačiji način.

Ovaj leptir koji je izronio iz mojih sjećanja, meni nekad toliko drag, naveo me da se dublje zamislim. U njemu sam sada vidio oličenje života samog. Sjetio sam se onih trenutaka u svojoj prošlosti kad sam zbog tuge zatvarao oči pred svijetom koji me okruživao, vidjevši samo mrak beznađa oko sebe i sivilo svakodnevice, sivilo lica oko sebe i ulica grada u kojem sam živio. Život je tada za mene bio prazan i bezličan, bez ikakva smisla, bez ikakve svrhe. Bio je za mene tek teret kojeg je bolje što prije se oslo- boditi. Tada, u tim razdobljima svog života, sad sam to mogao jasnije vidjeti, taj mrak oko mene bio je odraz mraka u meni, mojeg nemira i mog straha, i odraz mojih teških duševnih stanja.

Sjetih se sad i onih trenutaka kad sam bio opušten i zadovoljan, kad je svijet oko mene bio lijep i kad je dan donosio uzbuđenje i radost. Sjetih se trenutaka kad sam volio biti među ljudima i kad je sve imalo smisla, kad sam počeo uviđati da iza noći slijedi novi dan i da nije sve tako mračno i bezizgledno kako se isprva činilo. Sjetih se i onih trenutaka kad sam nalazio odmor i opuštanje u ljepoti prirode i ljepoti zalazaka sunca, i kad sam uživao u miru i spokoju kojim me ispunjavala rijeka koju sam tako često odlazio promatrati.

I sad, sjećajući se svega toga, javi mi se misao da je taj svijet oko mene ustvari uvijek jedan te isti, i nebo iznad mene, i zore i zalasci sunca. Sva ta ljepota oko mene oduvijek je bila prisutna, samo je nisam primjećivao, jer sam bio zaokupljen drugim stvarima.

Prije sam mislio da je razlika jedino u meni, u tome kako ja doživljavam život, a moj doživljaj života, ljudi i svijeta oko mene proizlazi iz mojih raspoloženja i mojih duševnih stanja. I mislio sam, moje viđenje života samo je odraz onoga što je u meni. Život je dobar ili loš zato jer ja mislim da je takav, ljudi su dobri ili loši samo zato jer ih ja smatram takvima, svijet je dobar ili loš jer ga ja takvim vidim.

Mislio sam; -Sve je u životu onakvo kakvo ja zamišljam da je. Sve u životu za svakog od nas ima točno onakvo značenje i onoliku vrijednost koliku mu mi sami pridajemo. Jedina razlika je u nama, u tome kako mi vidimo i doživljavamo stvari, jer sva naša shvaćanja prilagođena su nama samima. I tako svijet i život nemaju nikakvu svoju vlastitu osobinu, već tek onu koju mi stvorimo o njima u svojoj glavi.

No sad pomislih;

-To nije baš sasvim točno zapažanje i shvaćanje stvari, jer svijet bi tada bio ponekad dobar, a ponekad loš. I ljudi bi bili takvi, već ovisno o mom raspoloženju, ponekad ispravni, a ponekad zli. Čak bih i jednog te istog čovjeka mogao doživjeti jednom na ovakav, a drugi puta na sasvim drugačiji način, i ni jedno od toga možda ne bi bilo točno, jer bi bilo posljedica mog trenutnog raspoloženja.

Što bi tada bila prava istina iza svega toga? Kad bih svijet promatrao podvrgnut svojim mjerilima i svojim raspoloženjima, nikad ne bih vidio pravu sliku stvari, jer bi se ta slika mijenjala iz trena u tren.

Svijet tada ne bi imao nikakvo svoje vlastito, pravo, istinito obilježje, već tek ono koje bih mu ja pridavao, i ne bi bio onakav kakav je, već onakav kakvim ga ja vidim. A tko mi jamči da ga vidim na pravi način i da nisam u zabludi?

Vidim li svijet na pravi način onda kad sam sretan ili onda kada nisam sretan?

Pogledah tada ovo divno nebo nada mnom, i ovu šumu i ove boje koje su blistale oko mene. Zatim zatvorih oči i sve mi se zacrni. Sve te ljepote je nestalo. Ali kad sam ponovo otvorio oči ona je opet bila tu. Nije nestala samo zato jer sam sklopio oči. Nastavila je postojati i onda kad je nisam mogao vidjeti.

Shvatih tada pravu prirodu svijeta i stvari. Taj je svijet oduvijek divan. Ljepota je oduvijek tu oko mene, i čarolija je svugdje, na svakom koraku, na svakom mjestu i u svakom trenutku. Ona nikad ne nestaje, čak ni onda kad je ja nisam u stanju vidjeti. Pitanje je samo kad ću dozvoliti sebi da je primijetim, kad ću se otvoriti za nju i pustiti joj da uđe u mene.

 

*

 

Od ovog dana počeo sam puno vremena provoditi sam u prirodi. Odlazio bih na udaljena mjesta, pronašao idealno mjesto za opuštanje i ondje proveo sate i sate u miru i tišini, prepuštajući se čaroliji trenutka. Sjeo bih podno nekog drveta rasterećen svih briga, promatrao zelenilo bujnih krošnji, osluškivao pjev ptica i prepustio se sanjarenju. Zatim bih se naglo prenuo, izranjajući iz svijeta svojih misli, i čula bi mi najednom postala svjesna sve ljepote kojom sam okružen. Ovi dojmovi toliko su snažno djelovali na mene da sam na trenutke potpuno zaboravljao i tko sam i odakle dolazim. U takvim trenucima više ništa nije bilo važno doli to što sam ovdje, okružen ovom oazom mira, u kojoj je sve što postoji bilo divno.

Svakim se danom to iznova potvrđivalo. Svako je mjesto bilo savršeno, svaki dio šume, svaka čistina, svako drvo koje se otkrivalo mom pogledu, i svaki miris i šum. Sve je to govorilo o svijetu posve drugačijem od onog meni dosad znanog. Ako postoji raj na zemlji, onda je to ovo mjesto.

Nakon povratka iz jedne ovakve šetnje, sav preplavljen dojmovima koje sam donio sa sobom, rekoh jogiju;

-Može li ovdje itko biti nesretan? Može li ovdje ijedno biće žaliti što živi, iako je svjesno prolaznosti života, i smrti što možda vreba iza prvog stabla? Na mjestu gdje je život ovako lijep mora da je i umiranje radosnije, jer je to napuštanje života u kojem nije nedostajalo sreće i ljepote. Tako možda odlaze oni koji dožive željenu sreću i ispune svoj najveći san, pa im se lakše rastati od života, i kažu si; -Sad mogu miran umrijeti.

-Vidim da si konačno uočio trajnu prirodu ove ljepote oko sebe, -odgov- orio je jogi nasmijana lica.

*

Upućeni tvrde da postoje dva odlična lijeka protiv mamurluka, samoubojstvo i vrijeme, a ja bih mogao ustvrditi da ova dva lijeka odlično djeluju i protiv boli. Ja sam se ipak opredijelio za ovo posljednje, za vrijeme, i polako sam počeo primjećivati na sebi njegovo iscjeljujuće djelovanje. Malo pomalo, poput cvijeta što otvara svoje latice obasjan zrakama sunca, tako se i moja duša počela otvarati i upijati u sebe ovu zračeću ljepotu. Počeo sam se buditi iz ružnog sna koji je predugo trajao. Odjednom, za mene je postojalo i nešto drugo osim bezličnosti svijeta. Da, bilo je tu više, puno više od toga, i ja sam se našao okružen time. Kapi sreće počele su kapati u moje srce, a ja sam ih žedan skupljao, pazeći da mi ni jedna ne promakne. Bile su to tako dragocjene kapi, i moje srce je natapano njima oživjelo.

Budnih očiju gledao sam svijet oko sebe. Osjetio sam opojnu moć lje- pote prirode i ta je ljepota polako prodirala u mene i smirivala me. Svakim danom bio sam sve bolje raspoložen. Nešto se u meni dešavalo. U mom srcu počela je odzvanjati pjesma radosti. Gledao sam oko sebe i primjećivao život, primjećivao svijet. Sve me je sad više zanimalo, otkrivao sam stvari koje bi mi ranije sigurno promakle. Ova promjena začudila me je, zatekla me je pomalo nespremnog. Nisam ranije primjećivao koliko toga se dešava tamo vani i kolikim detaljima obiluje taj vanjski svijet, i iznad svega koliko čarolije krije u sebi. Tamni zastor mog unutarnjeg, brigama ispunjenog svijeta skrivao mi je sve do sada ovu čaroliju.

-Kako sam mogao tako dugo hodati svijetom, a ne vidjeti? -upitah se. - Kako sam mogao tako dugo lutati svijetom, a ne čuti?

Bilo je ovo poput novog rođenja, poput božanskog ukazanja i skidanja prokletstva s moje duše. Svijet mi se počeo ukazivati u svoj svojoj ljepoti. Mjesečinom obasjane noći i zvijezde što lebde na nebeskom oceanu, sunčani dani i vjetar u kosi, sklad velikog i malog, svijetlog i tamnog, boje koje se pretaču jedna u drugu i slijevaju u zjenicu moga oka. Svijet se ponovo rodio za mene. Ponovo sam disao i učio se biti sretan.

*

 

Jednog od idućih dana, dok sam se vraćao iz šetnje, vidjeh svog domaćina kako sjedi zamišljeno pred kućom. Oči kao da su mu gledale mimo stvari s ovog svijeta, a na licu mu se ocrtavao izraz neke neodređene tuge ili čežnje. Htjedoh se udaljiti neprimijećeno, da ga ne ometam, no on me je spazio vjerojatno još puno ranije, iako to nisam primijetio, i mahnu mi rukom da priđem.

-Kako je bilo danas u šetnji? -upita me, pokazujući da sjednem kraj njega.

-Lijepo, kao i uvijek, -odvratih mu, sjedajući nasuprot njemu. -Volio bih živjeti na ovakvom mjestu.

-Zašto? -upita me, pomalo me iznenadivši ovim pitanjem. Nisam znao što bih odgovorio pa rekoh na brzinu, -Pa, zato što je ovdje divno. Čovjek ovdje može pronaći svoj mir.

-Zato što je ovo mjesto lijepo ili zato što je daleko od ljudi?

-I zbog jednog i zbog drugog, -rekoh. -Zašto me to pitate?

-Zato što mogu jasnije nego ti vidjeti kuda te put vodi u budućnosti. A to nije put koji vodi daleko od svijeta ljudi, u osamu i potpunu izolaciju.

-Što je loše u takvom životu? -upitah ga braneći se. -Zar i vi ne živite isto tako, daleko od sviju?

-Svatko ima svoj put, -odvrati on mirna glasa. -Ja sam odabrao ovaj, jer za mene nema drugog. Ali za tebe ima.

Pogledah ga začuđeno, ne znajući što je time mislio.

-Sada možda još ne razmišljaš tako, -nastavi on, -ali jednom ćeš to uvidjeti.

Na brzinu pokušah skrenuti razgovor u drugom smjeru, jer su mi njegove riječi zazvučale kao presuda, kao da me tjera odavde, pokušavajući mi nagovijestiti da mi ovdje nije mjesto.

-Živite li već dugo ovakvim životom? -upitah ga prelazeći na drugu temu.

-Dovoljno dugo da mogu reći da se ničega drugoga i ne sjećam do ovakva života. Onaj stari potpuno je izblijedio. No što je to puno vremena kad čitav život prođe za tren?

-Što vas je nagnalo da dođete živjeti ovamo?

Pogledao me je na trenutak ravno u oči, a zatim spustio pogled, kao da ne želi govoriti o tome. Shvatio sam taj pogled i ispričah mu se zbog svoje radoznalosti.

-Oprostite, -rekoh. -Nisam želio biti neugodan.

-U redu je, -odvrati on. -Ti si meni ispričao mnogo toga o sebi. Mogu i ja tebi reći ponešto o sebi. Ovamo me dovelo isto što i tebe.

-Dovela vas je bol u srcu? Od nje ste bježali?

-Bol započinje u srcu, -reče on, -a završava u umu. Jednom ćeš to shvatiti. Od boli ne možeš uteći bježeći na neko drugo mjesto. Ona će te uvijek pratiti. S njom moraš izaći na kraj na drugačiji način.

-Na koji način?

-To ćeš već shvatiti kada dođe vrijeme. Morat ćeš shvatiti još mnogo toga, i morat ćeš se prisjetiti.

-Prisjetiti? -odvratih iznenađeno. -Čega?

-Onoga što već godinama pokušavaš zaboraviti. No jednom ćeš ono što si doživio moći vidjeti iz drugačijeg ugla, i tada će ti biti jasnije. Shvatit ćeš tada pravu prirodu onoga što si vidio.

-Ne razumijem na što mislite.

-Slušaj, -reče on, -jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, otići ćeš na jedno posebno mjesto, i tada ili kasnije probuditi će se uspomene u tebi. Potrudi se tada prizvati u sjećanje sve detalje onoga što će izroniti pred tebe iz prošlosti, i shvatit ćeš tko si i kuda ideš.

Kako je zagonetno zvučalo ovo što je rekao. Htjedoh ga pitati o čemu se točno radi, no stekao sam dojam da mi o tome više ništa neće reći, pa odustah od daljnjeg ispitivanja. Svejedno, počeo sam razmišljati o tome koji je događaj u pitanju i što je ono čega se trebam sjetiti, i ovo me je opsjedalo idućih dana. Ipak, koliko god sam se trudio nisam uspio dokučiti smisao onoga što mi je rekao.

 

*

Tjedni su prolazili ujednačenim tempom, ni brzo ni polako. Nisam imao kuda žuriti, pa sam se mogao potpuno opustiti i početi živjeti jednim drugačijim ritmom. Život mi nije bio bogat uzbuđenjima i događajima, ali je bio bogat sadržajem. Ono što sam počeo pronalaziti kroz takav život bio je mir. Jedna stvar nije me napuštala već duže vrijeme. Bila je stalno prisutna, a to je bio način na koji sam doživljavao svijet oko sebe. Taj je svijet bio divan. No cijelo vrijeme tražio sam još nešto. Nešto me kopkalo iznutra, a nisam mogao dokučiti o čemu se ustvari radi. Pokušao sam stoga pročešljati svoje misli i potražiti razlog svog nespokoja u svojim uspomenama, misleći da je razlog emotivne prirode, no tu ga nisam našao. Tada pomislih da je to nešto filozofske prirode i da postoji nešto što želim dokučiti, ali nisam posve siguran što je to.

Jednom sam se tako, promatrajući svijet oko sebe, zapitao:

-Zašto je ono što je promatrano iz jednog ugla lijevo od nas, kad se okrenemo na drugu stranu sad odjednom s naše desne strane? Zašto je ono što je promatrano iz jedne perspektive visoko, a to isto promatrano iz druge perspektive postaje nisko? Ono što je veliko u usporedbi s malim postaje malo u usporedbi s nečim još većim, a ono što je gledano izbliza ravno postaje oblo gledano iz svemirskih visina. Stvari koje su nekome važne u životu nekome drugome posve su nevažne, i što nekome predstavlja nepremostivu prepreku to je za drugoga obična igrarija.

Postadoh tako svjestan relativnosti stvari i pojmova, jer jedna te ista stvar može imati različit značaj u različitim situacijama. Nije li tako svaka razlika i svaka suprotnost samo nešto što nastaje uglom gledanja na stvari? Tko bi shvatio je li različitost samo proizvod naših umova, je li suprotnost samo djelić istine, jer krenem li na istok stići ću na zapad, i krenem li na sjever stići ću na jug. Tako su suprotnosti ustvari jedno te isto, jer dolaze iz istog izvora i vode istom ishodištu, i tu nestaje razlika među njima. Rodim li se umrijeti ću, umrem li ponovo ću se roditi. Svaka stvar vodi svome ishodištu, a ona je novi početak. Svaki život ima svoj put, a nijedan put nije slučajan. Ono što je gledano izbliza nevezano, gledano izdaleka postaje logična i nedjeljiva cjelina, kojoj se detalji iz blizine ne mogu obujmiti i povezati u jednu sliku.

Tada shvatih što je ono što čitavo vrijeme tražim. Tražio sam vezu među stvarima. Tražio sam izvor, zajednički početak i ono što sve obuhvaća i veže u jednu cjelinu.

Ispričao sam sve ovo jogiju, na što mi on nije ništa rekao, već se samo duboko zamislio.

-Ne znam, ne znam... -reče.

To je bilo sve što je rekao, no drugom prilikom podsjetio me je na ovo što sam mu rekao i sam me naveo na razgovor o tome.

-Jesi li ikad razmišljao o Bogu? -upitao me je, mada se meni to nije činilo vezanim uz onu moju priču od prije dva tjedna.

-Pa, od svoje rane mladosti razmišljao sam o Bogu, -rekoh mu. - Ispočetka sam prema svemu tome imao odbojan stav pun nepovjerenja, tražeći uvijek neku nelogičnost u onome što sam slušao o njemu i o vjeri općenito.

-Kako to? -upita jogi.

-U to vrijeme nikako nisam mogao prihvatiti vjeru u apsolutno biće, u svemogućeg, onog koji sve vidi i zna i upravlja svime, kao ni vjerovanje u to da iza smrti može postojati još nešto.

-Pa su ti sve ove stvari vezane uz vjeru djelovale besmisleno? -dodao je.

-Da. Smatrao sam da su ljudi vjerovali u život nakon smrti jer su nakon života punog patnji morali vjerovati da ih očekuje neka nagrada, nekakav raj, da bi mogli lakše trpjeti i da bi dali neki smisao svom životu. Sve me je to izuzetno iritiralo, jer sam smatrao da se smisao života mora pronaći u životu samom, a ne u životu nakon smrti.

-Ali i život nakon smrti je život, zar ne? -reče jogi, iznenađen ovom mojom tvrdnjom.

-Da, sada to mogu prihvatiti, -rekoh, -ali onda nisam mogao. Glavni argument koji sam imao protiv religije bile su sve loše strane Crkve kao in- stitucije i njena loša djela kroz povijest, poput vjerskih ratova i inkvizicije. Smatrao sam da je vjera samo krivotvorina i izmišljotina uz pomoć koje se skupina ljudi kroz povijest uspjela domoći bogatstva, ugleda i moći predstavljajući se Božjim izaslanicima na zemlji i tumačima njegove volje.

-Ponekad si malo preoštar, zar ne misliš da je tako? -reče on sa blagim osmjehom na usnama.

-U to sam vrijeme tako shvaćao vjeru, a ne kao potvrdu Božjeg posto- janja –rekoh, potvrđujući mu klimanjem glavom da sam zaista tako mislio.

-Nisam ni pokušavao prodrijeti u sadržaj i u poruku vjere, već sam vjeru samu poistovjećivao s njenim predstavnicima, i to uglavnom onima koji su tu vjeru ukaljali pred očima svijeta, zanemarujući time jednu njenu bitnu dimenziju.

-I to vrlo bitnu, rekao bih, -nadodao je jogi ovome što sam rekao.

-Slažem se. Jednu stvar smatrao sam naročito naivnom i djetinjastom, jer se uvijek kao suprotnost Bogu spominjao Sotona. To sam smatrao izuzetno pojednostavljenim i priprostim pokušajem da se shvati pojam dobra i zla. Tako su stvorena dva lika, dvije potpune suprotnosti koje su išle u različite krajnosti; Bog, oličenje svjetlosti, čistoće i dobrote, i Sotona, gospodara zla i tame. Dok su dobri ljudi bili sljedbenici jednog, a zli sljed- benici onog drugog.

-Ovo doista zvuči malo pojednostavljeno, -reče jogi složivši se sa mnom.

-Najviše me je, -nastavih, -ljutilo što se kao smisao života i vjere uopće smatralo iskupljenje patnjom. Koliko čovjek treba patiti da bi se iskupio? - mislio sam. I što je s onima koji ne izdrže iskušenje i pod pritiskom života skrenu s puta? Što je s onima koji si pod takvim pritiskom oduzmu život, popustivši pod teretom ljudske zlobe? Takvi više nisu dobri Bogu, a oni koji su tome doprinijeli ne podliježu nikakvoj odgovornosti. I zašto Bog ljude provodi kroz tako teška iskušenja kad nisu svi dovoljno jaki da ih izdrže? Kako onda netko može reći da smo svi jednaki pred njim? Sve ovo zvučalo mi je poput loše smišljene priče koja nema veze sa stvarnošću, i uz sve ovo ja sam se počeo priklanjati jednom drugačijem shvaćanju, koje mi je bilo puno bliskije i prihvatljivije.

-I tako si naišao na Upanišade i Tibetansku knjigu mrtvih?

-Ustvari prvo mi je u ruke došao Ji Jing i nekako sam tada počeo vjerovati u sudbinu, ali ne na taj način da je u životu sve unaprijed određeno, već da je sudbina niz uzročno posljedičnih odnosa koji mogu ići u više sm- jerova. Smatrao sam, naime, da se neka stvar može desiti ako postoje uvjeti za to, ali i ne mora. Vjerovao sam da je, da bi se nešto ostvarilo, potrebno biti aktivan, usmjeriti svoja nastojanja u određenom pravcu i boriti se za ostvarenje željene stvari, te će se ona i ostvariti. Dok s druge strane, budemo li pasivni i mislimo li da je dovoljno čekati da se nešto desi samo od sebe, tada se to ni neće ostvariti.

-Vidim da tada još nisi vjerovao da će se ono što se mora desiti ionako desiti.

-Tada još nisam. No da se vratim onome o čemu sam počeo pričati. Smetalo me je to što kršćanska vjera odlazi u krajnost veličajući dobrotu, vrlinu i bezgrešnost, a zlo i one koji mu se predaju osuđuje na vječni pakao. Mislio sam, -Nitko nije savršen. Svaki čovjek ima i vrlina i mana, i dobrih i loših strana. Zašto onda isključivati mane i osuđivati ih? Puno više mi se dopala izreka da u svakom dobru ima zla i u svakom zlu ima dobrog, da jedno bez drugog ne može postojati i da jedno o drugom ovisi. Blizak i sličan toj ideji bio mi je i Abraksas, bog koji ujedinjuje božansko i demonsko u sebi. Pošto svaki čovjek ima i dobrih i loših strana, one se moraju upoznati, shvatiti i sjediniti u jednu cjelinu da bi se njima moglo ovladati.

-I kako se to dalje razvijalo?

-U dodiru s Ji Jing-om u mene se vremenom uvukla misao da slučajnost ne postoji i da je budućnost, ako se može točno predvidjeti, ipak već unaprijed određena. Naročito me se dojmila činjenica da svega 64 heksagrama mogu odgovoriti na sva pitanja koja se upute Knjizi promjena i da se ovi odgovori odnose na sve ljude koji su ikad živjeli na ovom svijetu, kao i na one koji će tek doći. To me je navelo da pomislim da postoje univerzalni zakoni po kojima se život odvija i da su oni primjenjivi na svakog čovjeka, a pitanja koja se tiču jednog čovjeka, kao i odgovori na njih, na neki se način tiču i svih ostalih ljudi.

-Lijepo si ti to zamislio. Ponekad me doista iznenadiš, -rekao je oduševl- jeno.

-Hvala.

-Čitajući i druge knjige, -govorio sam dalje, dodajući ranije rečenom, - knjige o istočnjačkoj filozofiji i istočnjačkom shvaćanju života, došao sam u dodir s idejom o ponovnom rađanju. Sve je to bilo u suprotnosti s vjerskim zamislima koje sam prije toga poznavao. Ipak, i u svim ovim knjigama spominjao se Bog, Tvorac, Kreator svijeta i života. Iz sasvim suprotnih sta- jališta o životu i smrti, o smislu života i o njegovim principima možda bi se dalo zaključiti da one na neki način pobijaju tvrdnju o tome da Bog postoji, ali to nije tako. Shvatio sam da one samo daju jedan drugačiji prikaz, drugačije objašnjenje i viđenje Boga, i to ne nekog drugog Boga, u kojeg vjeruju samo ljudi s Istoka, već onog istog Boga, jednog i jedinog, koji je zajednički svima nama koliko god da se razlikovale naše predstave o njemu. I tako sam nekako i ja počeo vjerovati u Boga, mada još uvijek nisam bio načisto s tim jesam li u potpunosti za ili još uvijek pomalo protiv te ideje. Još uvijek sam nalazio jednaku količinu argumenata i protuargumenata za to svoje vjerovanje.

-A kada se to promijenilo?

-Možda je trenutak koji je to promijenio bio razgovor s jednim poznanikom koji me jednom prilikom upitao što mislim o tome zašto se vjerovanje u Boga održalo toliko tisuća godina. Tada mu to nisam rekao, ali sam kasnije sebi odgovorio na njegovo pitanje na ovaj način, -Možda zato što Bog ipak postoji. Time sam prešao onaj prvi, možda najveći i najteži korak, od osobe koja odbacuje svaku mogućnost u postojanje sudbine, Boga i nečega što ipak ostaje nakon smrti ka osobi koja prihvata mogućnost da to ipak nije samo isprazna priča.

-Da, bio je to doista veliki korak. Mnogi ga nikad u životu ne učine, jer se ne odvaže na njega, -reče jogi klimajući glavom.

-I stvari su se tada, -nastavih, -počele dalje razvijati i nadovezivati jedna na drugu. Sudbina je tako za mene prestala biti nešto što se može, a i ne mora desiti, jer je to jednako slučajnosti. Detaljno proanaliziravši svoj život uvidio sam koliko se različitih stvari moralo poklopiti da bi se bilo koji događaj mogao desiti i da su uzroci dešavanja tog istog, kao i svakog drugog događaja toliko duboki da tu slučajnost jednostavno nije mogla imati baš nikakvog udjela. Svako zbivanje vuklo je korijen iz bezbroj drugih, međusobno isprepletenih stvari i proizlazilo je iz samog ustroja svijeta i života. Tako sam počeo vjerovati da je svaki, pa čak i najsitniji detalj u životu proizašao iz nečega što je imalo svoje korijene u događajima koji su se odvijali prije tko zna koliko tisuća godina.

-To je zaista tako. I to je nešto što umnogome mijenja sliku samog života u našim očima.

-Da. Život je taj koji je ispleo niti naših sudbina, i svi ljudi utječu jedni na druge. A sve ljudske sudbine toliko su isprepletene i međusobno usklađene da se čine poput djelića jedne velike slagalice, djelića koji se savršeno uklapaju i koji svi skupa tvore sliku života samog. Tako sam i ja počeo vjerovati u Boga, no moja zamisao o njemu još je uvijek vrlo nejasna.

-Zanimljiva priča, -ustvrdi jogi.

-Ovo sam ispričao jer bih volio znati više o njemu. Tko ili što je on? Je li on osoba, tjelesno biće, je li duhovna ili fizička veličina? Ima li on oblik i kakav je to oblik? I kakva je njegova veza s nama? Mogu prihvatiti misao da je Bog bio uzrok i početak stvari, da su iz njega nastali svijet i cijeli svemir i da je život potekao od njega, ali gdje je on sada? Zašto nas je prepustio sebi samima? Zašto je svijet predao u naše ruke i dozvolio da ga toliko izmijenimo?

-Misliš da nas je stvorio, a poslije nas napustio? Ali nije nas napustio. I sada je ovdje, svuda oko nas.

-Ako je tako to bi značilo da on vidi sve ono što se na svijetu događa i da je suglasan sa time?

-Ti potičeš iz svijeta u kojem postoje ljudi i Bog, u kojem postoji nebeski sklad i zemaljski nesklad, i Božji zakon s jedne strane i čovjek koji je njegov sljedbenik ili prekršitelj s druge strane. U svijesti ljudi iz tvog dijela svijeta dobro potiče od Boga, a zlo od čovjeka. Kod vas se svijet vidi izdvojenim iz apsolutnog zakona i čovjek i Bog nešto su što ne ide skupa, jer razlika je prevelika. Jedan je oličenje savršenstva, a drugi oličenje slabosti i grijeha. Kod vas se govori o Njemu i o Nama, ali ne postoji On i ne postojimo Mi. Postoji samo Jedno, veliko jedinstvo stvari i bića, veliko Jedinstvo koje obuhvaća sve što postoji. No mislim da znam bolje mjesto za nastavak ovog razgovora, -reče jogi. -Idemo opet na ono jezero, u pećinu, pa ću ti tamo reći sve što ti imam za reći, u redu?

-U redu, -složih se sa njim.

Tako smo i napravili. Propješačili smo opet kroz šumu, preplivali jezero, zaronili u njega i izašli u podzemnu pećinu. Ovo je doista bilo poticajno mjesto za razgovore kakve smo mi vodili. Ovdje sam se osjećao puno bolje nego u onoj kolibi. I nekako su mi misli ovdje bile puno bistrije i lakše sam razumio ono što mi je jogi govorio, kao da je ovo mjesto imalo neko magično svojstvo da potakne um i intuiciju da bolje prorade.

-Govorili ste mi o velikom jedinstvu stvari i bića. Kako da shvatim to jedinstvo? –upitah, nadovezujući se na naš prethodno započeti razgovor. - Da li se ono odnosi na sve ono što sačinjava život i povezuje bića u jednu cjelinu, jer svi su ljudi, pa i sva ostala bića na neki način neophodna jedna drugima i upućena jedna na druge, i time povezana?

-Da, ali život obuhvaća i više nego što misliš, on ne obuhvaća samo živa bića.

-Mislite na to da obuhvaća i neživu tvar?

-Živa bića i neživa tvar samo su na prvi pogled nespojivi, -rekao je mirno.

-Mislite da to nije nešto što je strogo odijeljeno? -nastavio sam insisti- rati.

-Upravo to. Promotri nas ljude. Živimo, krećemo se, razmišljamo i osjećamo, a naša tijela ipak su sastavljena od čestica materije, vode i kemi- jskih elemenata. Gdje je tada razlika? Koji dio nas je tada živ, a koji neživ? Može li se tu povući granica?

-Čini se da ne može.

-Može ti se učiniti da zemlja po kojoj hodamo nije živo biće. Možda i nije, ako je uspoređuješ s nama. Pa ipak, sav život na ovom svijetu na neki način izrasta iz nje. Iz nje rastu biljke, trava i drveće. Zemlja hrani nas i druga bića. Možda misliš da voda nije živo biće, ipak, bez vode ne bi bilo života. Ni bez zraka. A kad umiremo i naša se tijela vraćaju u zemlju.

-Tada imamo pogrešnu predstavu o tome što je živo, a što nije?

-Tako nekako. Živa bića bez materije ne mogu postojati. Sve na ovom svijetu je povezano, sve ovisi jedno o drugome. Voda, zemlja i zrak, biljke, životinje i ljudi nisu tada nešto odvojeno već nešto što postoji jedno zbog drugoga i zahvaljujući onome drugome. Ovaj svijet, sa svime što na njemu postoji, jedna je jedinstvena cjelina, jedan jedinstveni sustav, jedno tijelo i jedno biće. I ne samo ovaj svijet, već cijeli svemir i svaki oblik postojanja u njemu.

-Kad malo razmislim, mogu se složiti s tim, -rekoh. Sve ovo što je rekao činilo mi se na svom mjestu.

-Rekao si da je Bog bio uzrok i početak svega, -nastavio je. -U pravu si. Bio je uzrok i početak svega, ali ne samo početak. Može ti se učiniti da je Bog stvorio samo prve ljude, pa su se stvari dalje odvijale same od sebe. Čini ti se da mi nakon tolikih pokoljenja i nakon tolikih tisuća godina više nismo u direktnoj vezi s Bogom, ali jesmo.

-Želite li reći da je Bog na neki način i dalje u nama i da djelić njega živi u našim srcima?

-Još uvijek praviš razlike, još uvijek ne uviđaš da su one samo prividne.

-Kako, ne razumijem.

-Boga shvaćaš kao osobu, ali probaj ga sagledati na malo drugačiji način. Probaj ga shvatiti kao cjelokupnost života, kao cjelokupnost prostora i vre- mena. Izvor i cilj, uzrok i posljedica, tvorac i djelo, početak i kraj jedno su.

-Još uvijek mi nije jasno.

-Možda će ti biti lakše to shvatiti ako krenemo od nekog početka, i to od onoga što si ti ranije spomenuo, da je Bog bio početak i uzrok svega. No u svemu što postoji sada ujedno se nalazi i element svog izvora i uzroka. Napraviš li stol od drveta, taj stol se oblikom razlikuje od drveta koje si pos- jekao, a ono se razlikuje od sjemena iz kojeg je izraslo. Tom si drvetu odrezao grane, napravio si od njega daske i letve, pa ipak taj stol i dalje os- taje drvo. Iako je drugog oblika, iste je građe.

Nakon toga uzme malo gline sa tla uz vodu, stade je gnječiti prstima i modelirati jednu figuricu. Radio je to vrlo vješto. Prsti su mu bili vrlo gipki i uskoro je figurica počela dobivati svoj prepoznatljivi oblik. Napravio je mali kipić sa ljudskim tijelom i glavom slona, što sam odmah prepoznao kao boga Ganešu, onoga čije se ime priziva u situacijama kada treba hitno riješiti neki problem. Ovaj kipić zaista je imao neobičan oblik, imao je slonovsku glavu, sa surlom i velikim slonovskim ušima, i čudio sam se kako je samo uspio tako vješto izraditi taj kipić, koji tako vjerno prikazuje Ganešu.

-Pogledaj sad, -reče mi jogi. -Uzmeš li glinu iz zemlje i napraviš li od gline figuricu, ona i dalje ostaje glina, iako si joj dao drugačiji oblik. Suština tog predmeta je materijal od kojega je napravljen.

-Ovo mogu shvatiti.

-Ako to preneseš u jednu drugu dimenziju i ako Boga smatraš početkom i uzrokom svega, jer je iz njega nastao čitav svemir i cjelokupni život, tada možeš uvidjeti i to da je sve ono što sada postoji na ovom svijetu, sve što živi i kreće se na njemu, kao i ono što prividno ne živi, zadržalo u sebi svoju prvobitnu suštinu. Iako su prošle milijarde godina od nastanka svemira i puno se toga promijenilo od njegovih početaka, ono što je bilo u početku isto je ono što postoji i danas, samo u drugom obliku. Suština svega onoga što je nekad postojalo istovjetna je suštini onoga što postoji danas. Sjeti se sjemena i drveta. Sjeme je u sebi već sadržavalo sve odlike odraslog drveta.

-Suština se možda nije promijenila, ali kako se u ovo uklapa Bog?

-Kao što sam rekao, sve u sebi sadržava suštinu svog izvora. Ako su ovaj svijet, a i svi drugi, kreacija Tvorca, i ako su nastali iz njega, tada je on i sada, u ovom trenutku u njima. Sve je nastalo iz njega, i sve i dalje ostaje u njemu, jer On je sve što postoji, sjeti se. A tako On i dalje živi u svemu što je stvorio.

-Ako je On i dalje u svemu što je stvorio i ako se zadržao u svim bićima, je li On tada istovjetan sa nama?

-Istovjetan je i s nama i sa svime što postoji, -rekao je. -Pokušati ću ti to objasniti na primjeru koji ti je možda bliskiji. Kod vas se spominju Otac, Sin i sveti Duh, tri božanske osobe u jednoj. Na prvi su pogled različite, a ipak su iste i čine jednu cjelinu.

-To je ono što zbunjuje svakoga, kako sam čuo.

-Da, jer ako Oca i Sina shvatiš kao osobe u doslovnom smislu riječi, misleći da Bog ima ljudski lik i ljudske osobine, i ako Oca i Sina u tom tro- jstvu poistovjetiš s ocem i sinom u ljudskom svijetu, tada je neshvatljivo kako oni mogu biti identični, kad se roditelji razlikuju od svoje djece.

-Ali kako onda mogu biti isti? -upitah, ne shvaćajući.

-Mogu, ako sve ovo shvatiš na drugačiji način. Shvatiš li Boga kao sveobuhvatnost svega onoga što je ikada postojalo i što će postojati, a ne kao osobu kojoj pripisuješ ljudske osobine, tada ovo trojstvo možeš pro- motriti iz drugačijeg ugla. U tom slučaju imaš onoga koji stvara, Vrhovnog Kreatora, kao jednu od te tri osobe, i Sina ili kreaciju, odnosno sve što je On stvorio. Na kraju tu je i Sveti duh, duh koji prožima svemir, odnosno životna sila koja ispunjava svaki kutak svemira i sve što postoji povezuje u jednu jedinstvenu cjelinu.

-Ako je i prvo i drugo i treće On, tada je... -pogledah ga zbunjeno.

-Tada je svo to troje ustvari jedno te isto, jer razlike među njima nema. Bog je onaj koji je stvarao, Bog je u svemu što je stvorio i u sve što postoji udahnuo je svoj dah života, a taj dah njegova je životna energija koja prožima Svemir i pokreće sve što postoji. Razlika tada prestaje postojati, jer ova tri različita pojma samo su tri različite manifestacije jednog te istog, apsolutnog i sveprisutnog Božanskog bića. Možeš li ovo sebi predočiti? - upita me na kraju.

-Pokušat ću. Mislim da nisam daleko od toga.

*

Nekoliko dana po glavi sam preslagivao ono što mi je rekao, promišljajući uvijek iznova svaku rečenicu. Jednostavnost i logičnost njegovih misli nije ostavljala mjesta nikakvom neslaganju s moje strane.

Pred mojim očima slika se sad upotpunila. Mora, rijeke i oceani svijeta, pustinje i planine, naselja i gradovi, nebo i zemlja, svi su se oni sad slili u jednu cjelinu, u plavu loptu koja lebdi u oceanu nebeske ljepote. I shvatih da smo svi mi dio te ljepote i tog nebeskog sklada.

Polako mi je počelo prodirati do svijesti i to da ako život potječe od Boga, tvorca svega što postoji, i ako on i dalje živi u svemu što je stvorio, tada je Bog i čovjek i ptica, i drvo i trava, i vjetar i oblak, i voda i zemlja. On je i zrak koji udišemo, i svaki kamenčić koji postoji. Nalazi se u svakom atomu svijeta koji nas okružuje, a isto tako i u svakom atomu svih planeta ovog beskrajnog Svemira. I lice svakoga od nas ustvari je njegovo lice. Svaki pojavni oblik jedan je od oblika u kojima se on pojavljuje. Sva čudesna raznolikost biljnog, životinjskog i ljudskog života u stvari je Nje- gova raznolikost. Tako njegov duh doista ispunjava čitav svemir, jer On je jedino što postoji. I sve što postoji dio je njegova bića, i ne postoji zasebno, već je povezano u jednu cjelinu. Sve stvari vezuje isti izvor. On je suština svega i nalazi se u svemu, zato nema razlike tamo gdje ona naizgled postoji. I sve ono što je prividno podijeljeno, vremenski ili prostorno, oblikom i bojom ili nekako drugačije, ustvari je vezano i nedjeljivo.

Ispričao sam mu sve ovo, a on mi je na to rekao;

-Shvaćaš li sad da se ovaj svijet nije toliko promijenio i da se mijenjao samo površinski, a ne i suštinom? Sve ono što je čovjek napravio, napravio je od nečega što je već postojalo na ovom svijetu. Upotrijebio je elemente i materijale koje je našao u svom okruženju i promijenio im oblik. Nije stvo- rio ništa što već ranije nije postojalo na ovaj ili onaj način, samo je stvarima dao novi oblik. Izvor svega onoga što nas okružuje, i onoga što je stvorila priroda, a i onoga što je stvorio čovjek naš je svijet, naša Zemlja. A izvor našeg svijeta je njegov Tvorac, onaj koji je udahnuo život u nas i sva bića, i onaj koji je nastavio živjeti u nama i djelovati kroz nas.

*

 

Moje dosadašnje viđenje svijeta počelo se mijenjati. Ranije sam Božjim djelom smatrao samo prirodu, kao što to čine i mnogi drugi, koji u njoj vide savršenu ljepotu, dok u djelima ljudskih ruku, u ljudskim zdanjima, naseljima i gradovima vide nešto što nagrđuje tu ljepotu i narušava sklad koji vlada u prirodi. Pa ipak, sve ono što smo stvorili izraslo je iz našeg uma, naših snova i našeg duha, kao nadogradnja nas samih. I djela naših ruku nose u sebi neku osobitost i nerijetko i ljepotu kojoj se dive milijuni i koja očarava ljude stoljećima. Sva ta zdanja izrasla su iz nas samih. Izrasla su iz života koji nas je uobličio i stvorio nas onakvima kakvi jesmo, a time je uobličio i njih, jer život djeluje kroz nas i oblikuje ovaj svijet našim rukama. Tako sam život uređuje i izgled svake prostorije u kojoj živimo, i izgled svake kuće, svakog sela i svakog grada, i mijenja izgled ovog našeg svijeta. Igra se, preuređuje sebe, mijenja svoje ruho iz običnog u pompozno, pa onda promijeni detalje. Nešto doda, nešto izbaci i opet zablista novim sjajem, neumorno isprobavajući nove kombinacije, uživajući u toj vječnoj igri, u toj promjeni bez kraja. A kroz taj život djeluje Onaj tko ga je stvorio, onaj tko je stvorio sve što postoji.

 

*

 

Prve zrake jutarnje svjetlosti pale su na moje lice. Lagano sam otvorio oči. Disao sam polako, kao da još uvijek spavam. Šuma se kupala u svjetlosti zore. Mogao sam čuti njen dah. I ona je disala polako, kao da se tek budi iz sna. Svijetlost je u nju navirala u potocima, rasla je i širila se. Tama je uzmicala pred njom. Vjetar je raznosio pjev ptica, a granje drveća lagano se njihalo.

Krenuo sam prema rijeci. Lišće je šuštalo na vjetru, a ja sam hodao ne osjećajući tlo pod nogama. Na trenutke mi se činilo da lebdim i da sam lak poput pahulje snijega, kao da nemam tijelo. Na trenutke mi se činilo da sam tek silueta.

Išao sam naprijed kao da me vodi nevidljiva ruka. Slijedio sam nečujan glas, dopuštajući mu da me vodi.

Iz sanjarenja me je prenuo zvuk loma suhe grane nedaleko od mene. Pogledao sam u tom smjeru i učinilo mi se da vidim nečiji lik. Zbog udal- jenosti nisam mogao biti siguran, ali kao da je to bio lik žene. Kada je vidjela da sam je opazio, okrenula se i počela se udaljavati. Krenuo sam za njom, no ona se udaljavala sve brže. U jednom trenutku nestala je iz mog vidokruga i više je nisam mogao vidjeti. Nastavio sam ići u istom smjeru, ali ona kao da je iščezla. Pogledom sam pretraživao svaki kutak šume, osvrtao sam se, ali više je nisam vidio.

Stigao sam do mjesta gdje sam je vidio tek tren prije nego što je nestala. Nije je bilo. Da li se to moja mašta poigravala sa mnom? Je li to bila ona ili mi se samo pričinilo?

U tom trenutku vjetar je snažno zapuhao, uskovitlao je suho lišće na zemlji, podigao ga i rasuo visoko u zrak. Zatim se utišao i potpuno umirio. Odnekuda je donio sa sobom prozirni veo, plavičast i lagan. Lebdio je u zraku kao da je lakši od njega. Vjetar je stao, nije bilo ni najlaganijeg strujanja zraka, a veo je lebdio i nije padao, kao da je satkan od niti sna. Pružio sam ruku prema njemu i pokušao ga uhvatiti, ali se podigao u vis izvan mog domašaja i odlebdio dalje. Nestao je onako kako se i pojavio.

Otišao sam tada do rijeke i nagnuo se nad vodu da umijem lice. Voda je bila bistra i prozirna, na njoj se ocrtavao odraz mog lica. Zagledao sam se u svoj odraz, i odjednom su se crte lica u tom odrazu promijenile. Sad su oblikovale njeno lice. Bilo je to lice najljepše žene, one koja se uvukla u moje snove. Lice joj je blistalo, usana razvučenih u osmjeh. Zatim su linije tog lica polako počele blijedjeti. Više je nije bilo.

I dalje sam gledao u površinu vode, ali ona više nije odražavala ništa.

Moje lice je nestalo s nje, isto kao i njeno.

Zagledao sam se u dubinu. Pogled mi je prodirao sve dublje i dublje. Ta dubina poput vrtloga me je počela uvlačiti u sebe. Uronio sam u nju. Uronio sam u sebe, uronio sam u svoju tugu. Počeo sam se gubiti u njoj. Ušao sam u labirint svojih sjećanja i lutao izgubljen u njemu. Oko mene samo zidovi, unutar njih samo tuga. Tražio sam izlaz, ali nije ga bilo. Lutao sam dugo, dugo, već sam zaboravio što tražim. Možda nisam ni želio izaći odavde. Možda i ne trebam izaći? Možda izlaz ne postoji? Nada se u meni počela gasiti. Klonuo sam i pao na koljena.

-Zašto si otišla? Zašto si došla? Zar samo zato da se poigraš mojim srcem? Da te bar nikad nisam sreo, da ti bar nikad nisam vidio lice.

Sklopio sam oči i čekao da me san izbavi iz ove more, čekao sam ali san nije stizao. Negdje iz daljine začuo se šapat, ni sam ne znam odakle je došao. Postajao je sve glasniji, dolazio je odjednom sa svih strana.

-Ove si zidove sam podigao, -govorio mi je. -Sam si ih stvorio, ali oni nisu stvarni, postoje samo u tebi. Sam si sebe zarobio unutar njih.

-Kako da izađem, -zavapio sam. Odjednom u glavi mi je počeo odzvanjati drugi glas.

-Odbaci okove prošlosti, prestani biti rob svoje tuge. Samo o tebi ovisi kad ćeš to učiniti.

Glas je nestao. Ostala je samo tišina.

 

*

 

Tog jutra probudio sam se pun neke tihe tuge. U meni je još živjelo ono što sam uspio sačuvati i otrgnuti snu. Ono što me je mučilo i pobudilo u meni opet onu staru, prigušenu bol, bio je zov koji sam osjetio u snu. Srce mi se počelo puniti čežnjom.

Kasnije, u toku dana, otiđoh daleko, odlutah u šumu. Pokušao sam naći mir u samoći i išao sam tjeran tjeskobom sve dalje, dok nisam naišao na rijeku i počeo je pratiti, tek tako, idući usporedo s njom nizvodno. Išao sam sve dalje. Sati su neumoljivo protjecali, i kasnije stigoh do istog onog mjesta gdje sam prije mnogo tjedana prvi puta ukrstio svoj put s putem ove rijeke.

Sjećao sam se točno ovog mjesta. Ni jedan detalj nisam zaboravio, iako je prošlo toliko vremena, a ja odonda nisam dolazio ovamo. I sjetio sam se onog dana kad sam dolazio s Hakimom iz grada, napuštajući ga s tugom u srcu. Napuštao sam skupa sa gradom i nju, bježeći od sna koji je za mene postao mora i pokušavajući zaboraviti kako je to divan san bio, san koji se nije ispunio. Bio je to san o ljubavi i o sreći koju sam želio pronaći s njom. I sad, dok sam gledao u rijeku, prisjetih se svega i pogledah prema gradu.

Bio je daleko, a ipak tako blizu. Od njega me je dijelilo tek nešto više od dan i pol hoda. I ona je sad možda tamo, tako blizu, a tako daleko.

Prisjetih se sada onog zova koji sam osjetio u snu i stresoh se. Nisam znao što bih, da krenem natrag ili ne. Pomislih da je ionako sve uzalud, no moje srce je već donijelo odluku. Odlučio sam krenuti još jednom u potragu. Morao sam je još jednom vidjeti, morao sam znati.

Krenuh tako prema gradu, u susret svome snu, i odlučih je pokušati još jednom naći. Možda ovaj puta...?

Išao sam naprijed i ne razmišljajući o tome hoće li jogi znati gdje sam i hoće li se zabrinuti. Na trenutak sam zaboravio i na glas razbora, koji bi me sigurno odvratio od ovog pokušaja, i na bezuspješnu potragu za njom nakon našeg prvog i jedinog susreta. Zaboravih i na svoju tugu nakon što je nisam našao, i na obećanje da ću ljubav od sada smatrati luksuzom koji mi nije potreban u životu. Sve je to sad nestalo u trenutku, ništa od toga više nije bilo stvarno. Bila je stvarna samo ona. Što je to prevagnulo u meni, što me je opet nagnalo na ovaj očajnički potez?

Pomislih da mi je život tamo gore u planini možda bio previše jednoličan, ali nije bila stvar u tome. Nije to bilo nešto što je potjecalo od ovih posljednjih par mjeseci, bilo je to nešto što me prati mnogo duže. Ono što je bio pravi razlog bio je osjećaj da mi je bez ljubavi život prazan, lišen ljepote i topline, lišen svake svrhe, i taj me je osjećaj pratio skoro cijelog života. Ono što je nedostajalo u mom životu bila je upravo ona, ljubav koja je dolazila u njenom liku. Zato sam išao k njoj, zato sam je još jednom želio vidjeti, da znam mogu li se ičemu nadati, ili ću opet morati zaboraviti.

Bilo bi mi sad još teže nego prvi puta ponovo se suočiti s tim gubitkom, ali sada na to nisam mogao misliti. Išao sam dalje i nisam se zaustavljao. Krenuo sam u susret svojoj sudbini.

 

*

 

Idući dan osvanuo sam pred Hakimovim vratima. Taman sam ih htio otvoriti i ući unutra kad su se ona sama otvorila. Ustvari otvorio ih je Hakim, koji je krenuo negdje van, i tada smo se našli jedan ispred drugoga. Od čuda je zanijemio. I mene je iznenadio ovaj nagli susret, no snašao sam se prije njega i pozdravio ga.

-Dobar dan. Krenuli ste nekud? -upitah ga, dok je on stajao zabezeknut preda mnom.

-Otkud vi? -uspio je izgovoriti, sabravši se nakon prvobitne iznenađenosti.

-Došao sam po nju. Želim je pronaći.

-Opet?

Na licu sam mu zapazio jedva zamjetan osmjeh.

-Opet, -odgovorih, poražen ovom njegovom neposrednošću.

U toj jednoj jedinoj riječi bila je izražena sva njegova sumnja u oprav- danost ovog mog pothvata, jednako kao i sumnja u njegov ishod.

-Jeste li dobro razmislili? -upitao je, i dalje se smiješeći.

-Nisam, i ne želim o tome razmišljati. Počnem li razmišljati brzo ću se predomisliti. A kad sam već ovdje mogli biste me pozvati unutra, osim ako jako žurite negdje.

-Naravno, oprostite što se nisam odmah toga sjetio. Izvolite, -rekao je i propustio me da prođem unutra.

Ušli smo i odmah me je ponudio jelom koje je ranije spremio, što sam sa zahvalnošću prihvatio, a nakon toga poveli smo razgovor o tome što se sve dogodilo posljednjih mjeseci. Zanimalo ga je kakav je učinak na mene imao boravak u planinama i ja sam mu pun oduševljenja ispričao svoje do- jmove. Spomenuh mu i to kako sam se tamo doista opustio i našao svoj mir, no to izgleda nije dugo potrajalo i nije mi bilo dovoljno, jer vratio sam se po nešto što mi je bilo neophodno u životu. Tako sam bar ja to vidio.

-Eh, ljubav, zbog nje smo ponekad spremni sve napustiti, -nadoda on s uzdahom. -Ipak, moram priznati da ste me ugodno iznenadili. Nisam vas očekivao.

-Morao sam doći. To je bilo jače od mene.

 

*

 

Već je bila noć kada sam izašao u grad, tjeran željom da obiđem mjesta kojima sam ne tako davno prolazio, lutajući ispočetka u potrazi za svojim mirom, a kasnije u potrazi za njom. Prošao sam s laganom sjetom u srcu nekima od njih, svjestan toga kako mi je ovaj grad prirastao srcu i postao važan dio mog života, pomalo se s tugom prisjećajući onih vremena kad sam i ja želio pripadati ovamo. Prošao sam dobro mi znanim ulicama i trgovima i osjetio ponovo ljepotu noći. Sjetio sam se jedne od posebno lijepih noći koje sam ovdje doživio, kad sam lutajući gradom u gluho doba noći doživio čudesnu predstavu koju su mi nebo, mjesečina i noć sama priredili, uvodeći me u jedan drugačiji svijet od meni dotad znanog. Bio je to jedan izlet u rajski svijet, a nešto slično tome doživio sam nekad davno, u drugačijim okolnostima i na drugom mjestu, daleko odavde. No taj je izlet bio popraćen sasvim drugačijim događajima, pa sam se potrudio sve to potisnuti u zaborav.

Sad, kako sam se toga prisjetio, pade mi na pamet da ipak nisam bio u pravu kad sam onu malu čarobnu predstavu koju mi je noć priredila u ovom gradu prije nekoliko mjeseci smatrao nečim najljepšim što sam do tada doživio. Već sam ranije doživio nešto jednako dojmljivo i lijepo, samo je taj događaj imao jednu sasvim drugačiju dimenziju.

Dok sam razmišljao o tome nešto mi je svrgnulo pozornost s mojih misli. Osjetio sam lagani povjetarac koji je puhnuo njišući granje, i do mojih je ušiju dopro šapat noći. Istovremeno s tim tihim šumom ponovo sam osjetio u sebi onaj zov od prije neki dan, i odlučih mu se odazvati.

Krenuh polako kroz noć, zvan nečujnim šaptom, i zatekoh se malo kas- nije na obali rijeke. Sjala je u mraku noći, veličanstvena kao u mojim sjećanjima. Opet sam osjetio koliko je moćna njena ljepota i kako snažno djeluje na moja čula, i srce mi se ispunilo srećom. Ona je bila ta koja me je zvala k sebi. Njoj sam trebao doći, i konačno, to sam i učinio.

Prođoh pogledom po blistavoj površini njene vode, zatim po suprotnoj obali koja se gubila u tami, pa se zagledah u šumu u daljini, jedva je nazirući. I dok sam pogledom pretraživao noć neočekivano je iz mraka izro- nio jedan lik. Netko je išao ka meni. Trenutak ili dva gledao sam u nevjerici, ne vjerujući svojim očima. Gledao sam u njen lik i njeno lice, a ona mi je prilazila. Srce mi je poskočilo od radosti. Bila je to Ona. Prilazila je poput gracije, bila je sve bliže. Na licu joj je blistao osmjeh, a u očima joj se vidio odraz zvjezdanog neba. Prišla je i rekla:

-Došao si? Ja sam te zvala.

-Došao sam.

U trenutku se svijet pretvorio u vrt iz najljepšeg sna, a noć je blistala poput noći iz najljepše bajke. Htjedoh joj tada reći sve što mi na srcu leži, sve ono što osjećam još od dana kada smo se prvi puta sreli, no ona me pre- duhitrila prije nego što sam stigao išta reći.

-Znam, sve znam. Ne govori ništa. Pođi sa mnom.

Uhvatila me za ruku i povela sa sobom. Vodila me ulicama usnuloga grada. Noćne sjene pratile su nas, mjesec je rasuo svoje zrake svud po Zemlji, a mi smo išli jedno uz drugo kao da smo uvijek bili skupa, kao da je vrijeme naše razdvojenosti bio samo san.

Negdje daleko u noći začuo se sovin krik. Drvoredi duž ulica kojima me vodila bili su poput golemih stražara noći koji čuvaju naš put. Ponekad bi ispred nas iz mraka izronila poneka sjena, išla pred nama neko vrijeme vodeći nas kroz tminu, zatim bi nestala, stapajući se ponovo sa mrakom noći.

Stigosmo na kraju tamo gdje smo trebali stići, jer prođosmo kroz park koji je vodio do vrta ispred njene kuće. Uvela me u vrt, a on je bio jedan sasvim drugi svijet, izdvojen iz ovog grada, izdvojen iz ove noći i iz ovog mrakom prekrivenog svijeta. Vrt je sa svih strana bio okružen zidom drveća, a iza njih pružala se visoka živica, izdvajajući u potpunosti ovaj unutrašnji prostor od vanjskog svijeta. Nasred vrta bila je fontana, a voda iz nje preli- jevala se u bazen koji ju je okruživao. Voda je blistala, u njoj se zrcalio mjesec, a oko nas je sjala plava svijetlost noći, kao da je mjesečina ostala zarobljena u ovom vrtu, čineći ga nestvarnim, kao u snu.

Vrt je bio jedan prekrasan, nestvaran svijet u kojem je vladao savršeni sklad. Ljepota je izvirala iz svakog njegovog kutka, i shvatih da je ovo mjesto moglo stvoriti samo srce puno ljubavi.

-Tu smo, -rekla je zvonkim glasom.

Zagledah joj se u lice i u očima joj vidjeh blistav sjaj. U njenim sam očima vidio svoju sreću, a na njenom licu svu ljepotu svijeta. Noć je njenom licu dala tamni odsjaj, i u svom sam srcu znao da sam oduvijek živio za ovaj čas. Moja je ljubav sad bila i njena. Našao sam sreću u ovaj kasni noćni sat, u ovom dalekom dijelu svijeta, kad sam već mislio da je nikad neću naći.

Gledao sam u svoga anđela. Lagani treptaj oka vječnost je pretvorio u jedan tren. Moj se san ostvario. Srebrnkasti snovi su oživjeli. Srce mi je preplavio ljubavni val i odnio nas daleko od ove noći, u srce života, gdje tuga gubi snagu i ukazuje se divota. Samo ona i ja, i jezera sna. U mome srcu više nije bilo straha, mom lutanju došao je kraj.

Srca punog ljubavi pružih ruku prema njoj, no njezin lik se pretvorio u sjenu. Odlebdio je daleko u noć i čarolije je nestalo. Do mene je tek kroz noć stizao njen glas, njen šapat koji se opraštao od mene;

-Zbogom, dragi, -to je bio njen pozdrav, jedino što je ostalo od ljubavnoga sna. I tada neutješan shvatih da sam zauvijek propustio priliku da s njom nađem sreću onog dana kad sam je pustio da prođe kraj mene, dok sam razmišljao što da joj kažem i kako da joj priđem, a ona je otišla i nestala bez traga. Otišla je iz mog života i vratiti je neće više ništa.

U tom trenutku shvatih da su se snovi opet poigrali mojim srcem i tek tren prije buđenja osjetih bol tako snažnu, jer nije mogla biti moja ni na javi ni u snu. Za mene je ona ostala tek tužna uspomena, daleko van mog do- mašaja, tek odbljesak mog sna.

*

 

Dani su tekli poput oblaka na nebu. Nisu nikud žurili, znali su svoj put. Jedan se pretvarao u drugi, i svaki bi se rasplinuo kad mu je došao čas. Tekli su polako, bez žurbe, ipak nisu donosili spokoj mome srcu. Često bih se zagledao u nebo pretražujući ga pogledom. Znao sam točno što tražim. Tražio sam oblak posebnoga oblika, čekao sam da se u oblacima pojavi jedan točno određeni lik. Čekao sam da se pojavi lik krilatog konja. No dani su tekli, a njega nije bilo.

*

 

Jednog dana u toku šetnje šumom tako sam intenzivno doživio ljepotu svijeta koji me okružuje da sam zastao i zadivljen pogledao oko sebe. Taj se utisak stalno pojačavao. U jednom trenu uspio sam potpuno utišati svoje misli i ono što sam vidio doživio sam na poseban, jedinstven način, kao nešto što se čini vječnim i bezvremenim. To se ponovilo nekoliko puta narednih dana.

Nakon povratka iz jedne takve šetnje upitao sam svog prijatelja;

-Ako smo već postojali i ranije na ovom svijetu, u svojim prethodnim životima, zašto se toga ne sjećamo?

-Znam što te muči, -odgovorio mi je na ovo jogi. -Ali naša je duša takva da smrću tijela ona ne nestaje. Ona tim činom ne prestaje postojati. Smrt je time spona između dva života, između odlaska iz jednog i početka narednog života jednog te istog bića.

-Ali kako se možemo nepobitno osvjedočiti o svemu tome? Kako mogu znati da to nije samo moja uobrazilja kad kažem da život nema kraja? -upitao sam. -Vjerovati u nešto nije isto što i znati.

-Postoje načini da se čovjek uvjeri, ali oni nisu dostupni svima.

-Ali ako su mnogima nedostupni, onda od njih nikakva korist, zar ne?

-Možda. Pa ipak, razmisli malo. Teško je prihvatiti ideju o ponovnom rađanju, jer navikao si razmišljati o životu kao o nečemu što nepovratno prolazi. I teško je zamisliti da se možeš ponovo roditi kao netko sasvim drugi, da možeš ponovo doći na svijet kao osoba s drugačijim navikama, drugačijim osjećajima i drugačijim načinom razmišljanja. Ali i u toku samo jednog života čovjek se toliko puta promijeni, i fizički, a i duhovno, da i u toku tog života postoji kao više različitih osoba, a ne kao samo jedna.

-Da, slažem se da je teško čak i zamisliti da se možemo roditi kao netko sasvim drugačiji nego što smo sada, -rekoh.

-Istina, no možeš li sebe promatrati kao nešto stalno i nepromjenjivo kad se gotovo svakog trenutka mijenjaš? U djetinjstvu si bio jedna osoba, u mladosti si bio već netko sasvim drugi, a u zrelom dobu i u starosti opet ćeš biti netko sasvim drugi, osoba koja drugačije izgleda, drugačije osjeća i drugačije razmišlja. To što od rođenja do smrti nosiš isto ime i prezime ne znači da si čitavo to vrijeme isti.

-Mogu to shvatiti, ali smrt je vječita zagonetka. Ako sam toliko puta umro i ponovo se rodio, zar se ne bih trebao sjećati bar nečega od svega toga? Zar ne bih trebao bar nešto pamtiti iz svojih ranijih života? Ako je smrt doista samo prijelazno razdoblje i ako iza umiranja slijedi ponovni povratak, ne bi li nam bilo puno lakše u životu kad bismo bili lišeni te ne- doumice, kad bismo bili svjesni svoje besmrtnosti, i kad bismo se rađali i živjeli s tom spoznajom tokom svih naših života? Zašto nam je uskraćena ta spoznaja, zašto su nam uskraćene uspomene na ranije živote?

-Te uspomene potisnute su duboko u tebi i žive u dubini tvog bića, iako se svijest toga ne sjeća.

Ovim što je rekao nije me baš u potpunosti uvjerio, pa sam nastavio in- sistirati na pitanju koje sam mu ranije postavio:

-Ako je tako, zašto se ne sjećamo da smo ranije postojali? Zašto nam je uskraćena ta spoznaja?

-S jedne strane možda bi nam bilo puno lakše znati to, ali s druge strane bilo bi puno teže. Reci mi, moj mladi prijatelju, koliko se teških i bolnih stvari sjećaš iz ovog života?

-Sjećam ih se toliko da bih sve to radije zaboravio, kad bih mogao.

-Nije li i to ponekad previše, i ujedno sasvim dovoljno da čovjeku dojadi sve i da izgubi volju za životom? Što bi tek bilo kad bi se sjećao svih onih stresnih i mučnih trenutaka iz svojih prethodnih života? Ne bi li to bilo pre- veliko breme za tebe? Misliš li da bi se mogao nositi sa tim uspomenama? Misliš li da bi se mogao othrvati tolikom teretu?

-Vjerojatno ne bih, -rekoh malodušno.

-Eto, vidiš. Zaborav nam omogućuje da dolazeći u novi život krenemo iz početka u novoj ulozi, neopterećeni uspomenama na prošlost. Taj zaborav skida sa nas, barem na razini svijesti, teret uspomena na ranije doživljene boli i tuge. Zahvaljujući njemu možemo na trenutak predahnuti i zaboraviti. Zahvaljujući njemu omogućeno nam je da ponovo budemo djeca, da se iznova radujemo životu i iznova kročimo u život nedužni i bezbrižni, gledajući svijet širom raširenih očiju. Zahvaljujući njemu omogućeno nam je da se iznova zaljubljujemo i volimo i da iznova otkrivamo čari svijeta.

-Ali kasnije se sve to izgubi, zar ne? -ustvrdih.

-U pravu si, -reče on na to. -Kasnije ćemo sve to izgubiti suočeni sa životom, ali uvijek iznova ćemo to stjecati u narednim životima. Da toga nema ne bi bilo te ljepote kretanja ispočetka, jer teret uspomena bio bi pretežak. Da, zaborav nam pruža mogućnost da krenemo iznova. Novo rađanje nije samo ponovno uranjanje u rijeku patnje i boli, već i ponovno djetinjstvo, ponovna djetinja naivnost i nedužnost i ponovna očaranost svijetom. A to je i osjećaj sreće koji kao mala bića izazivamo u onima starijima, pomalo zasićenima životom, i ljubav koju budimo u njima, ljubav bez koje bi njihov život bio puno siromašniji.

-Je li vrijeme tada samo zabluda? -upitah ga nakon svega ovoga.

-Zabluda je način na koji ga shvaćamo. Prošlost, sadašnjost i budućnost u našoj zamisli sasvim su nepovezane stvari, jer život shvaćamo kao niz slučajnih događaja. No događaji su ipak povezani. Svaki prošli trenutak i događaj žive u sadašnjem, jer su doveli do njega. Svaki se trenutak nečijeg života izrodio iz onog prethodnog i njegovo je dijete. Tako su stvari međusobno povezane, a i naši prošli i budući životi, i međusobno su uvjetovani. I svaki tvoj budući život na taj je način unaprijed određen već od samog početka vremena. Tvoj sadašnji život posljedica je toga kako si živio u svojem prethodnom životu, a to je opet posljedica njemu prethodećeg života. To je smisao reinkarnacije. I time je određena tvoja sudbina. A sada zamisli da ti se u šezdesetoj godini treba desiti nešto presudno, da se teško razboliš ili da se, ne daj bože, obogatiš na lotu. Ako se to mora desiti, jer ti je sudbinom tako određeno, tada su svi prethodeći događaji u ovom tvojem životu morali da se dese, jer su vodili upravo ka ovome što sam ti spomenuo. Zato su svi trenuci u životu podjednako važni. Ne postoje oni važniji i manje važni, i to stoga jer se svi trenuci u životu i svi doživljeni događaji u njemu izrađaju u one koji slijede iza njih, i svi su oni nezamjenjivi. Svako iskustvo nečemu vodi, svako iskustvo nečemu uči, svaka sekunda koju proživimo u životu ima svoj značaj. Izostaviti neki od doživljenih trenutaka značilo bi prekinuti lanac i onemogućiti daljnji razvoj događaja, i time prekinuti tok života.

-To zvuči malo zastrašujuće.

-Možda. Vrijeme i slijed događaja jedan su neraskidivi kontinuirani proces i barijere između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti samo su prividne. Knjiga života, koja u sebi sadrži sve od samog početka do samog kraja trajanja svijeta i vremena, odavno je u potpunosti ispisana.

-I još nešto, -nastavio je dodajući. -Vrijeme prolazi samo ako mislimo da nam život prolazi, ali mi smo vječni. Ne nestajemo, ne prolazimo, pa tako ni vrijeme ne prolazi. Naš je život beskrajan i u tom smislu vrijeme kao pojam prolaznosti ne postoji. Tako vrijeme nije nešto veće i trajnije od nas, već nešto što nam je potpuno istovjetno i jednako s nama u svom tra- janju, nešto što nikad ne prestaje postojati i što nema početak i kraj, baš kao ni naš život.

-A odlazak u nirvanu? Zar to nije kraj svega?

Pogledao me je nakon ovoga osmjehnuvši se. Taj mi je osmijeh govorio da sam se malo zaletio i da nisam dobro promislio o tome, a on me je gledao kao da očekuje od mene da se sam dosjetim odgovora, ali on mi nije dolazio.

-Probaj malo razmisliti, -reče mi na kraju. -Probaj dokučiti je li to doista tako.

Zamislio sam se i pokušao shvatiti, ali ako nirvana nije kraj, što je onda iza nje?

-Onda? -reče on. -Zar još nisi shvatio?

-Ne znam. Sad ste me pokolebali. Nisam više siguran.

-Reci mi, ne vraća li se dan uvijek nakon noći i ne izlazi li sunce uvijek nanovo nakon što mjesec zađe? Nije li svaki kraj ujedno i novi početak? Zar ono što stiže na kraj puta ne mora opet iznova krenuti na put, jer kraja ustvari nema, ni početka, već samo vječitog kruženja i ponavljanja?

-Ne znam. Možda je tako. Ali onda ne vidim koji je smisao...

-Ako je početak dolazak iz nirvane, a kraj odlazak u nirvanu, i ako je svaki kraj tek novi početak, jer tako nastaje vječnost, zar se svi tada ne moramo vratiti iz nirvane? Zašto onda toliko žuriti da tamo stignemo, kad ćemo se ionako vratiti? Zar je tada nirvana doista konačno izbavljenje?

-Ne razumijem, -rekoh.

Pogledao sam ga zbunjeno nakon ovih riječi. I opet je nastupila kraća tišina, kao da očekuje od mene da sam dokučim odgovor ili kao da mi daje vremena da sredim svoje misli i da mi ono što je rekao sjedne, da mogu razumjeti o čemu priča.

-Seoba kroz živote shvaća se kao put izgubljenog i nesavršenog bića ka savršenstvu, no to nije baš sasvim tako. I to je jedna od zabluda, jedan od velova Maje, jer nije čovjek taj koji se mijenja iz života u život, već se to sam život mijenja u njemu.

-Znači ni ta seoba kroz živote nije do kraja pravilno shvaćena? –rekoh, zaintrigiran njegovim riječima.

-Nije sasvim, jer svaki je čovjek ustvari odraz cjelokupnog života i u sebi nosi Tvorca tog života. A jedina razlika među ljudima je ta što se život i Tvorac u svakome zrcale na ponešto drugačiji, specifičan način.

-Tada je smisao svega toga nešto drugo?

-Da, jer ne mijenja se čovjek na svom putu, kao biće koje je izgubljeno i putujući traži put natrag ka izvoru, već se to Tvorac sam u njemu mijenja, uzimajući razne oblike i razna lica. A On ne može stići do kraja puta, jer Njemu nema kraja, niti životu ima kraja, životu koji se vječito obnavlja, idući putem promjene. Jer ne reinkarnira se čovjek u čovjeka u ovoj vječnoj mijeni, već se život reinkarnira u život, a skupa s njim i Onaj tko ispunjava duh čovjekov i njegovo tijelo, Onaj koji ispunjava prostor čitavog svemira i sve ono što u njemu obitava.

-Kako je moguće da nešto nema početak i kraj? -upitah. -Od nečega se mora početi, zar ne? I s nečim se mora završiti. Nije li trenutak rađanja svemira bio početak, i neće li trenutak nestanka svemira, kad nestane svega, biti kraj?

-Možda bi se to moglo tako shvatiti, ali svemir je iz nečega morao nastati. Samim tim trenutak rađanja svemira ne možemo smatrati početkom vremena i postojanja, jer nešto je postojalo i prije tog trenutka. S druge strane dođe li jednom do nestanka svemira onakvog kakvim ga znamo ili zamišljamo, to neće biti potpuni prestanak postojanja, jer ono što postoji ne može u potpunosti iščeznuti i pretvoriti se u ništa, već samo promijeniti oblik.

-Tada početak i kraj uopće ne postoje, jer je život u nekom obliku postojanja oduvijek bio prisutan, i neće se nikad poništiti?

-Točno. Početak i kraj postojanja svemira i početak i kraj vremena u stvari ne postoje, jer se princip vječitoga kretanja u krug i neprekidnog obnavljanja odnosi i na njih. U golemim vremenskim ciklusima, od tko zna koliko milijardi godina, sve se ponavlja, i nastanak i nestanak svemira, jer sve što postoji odlazi i vraća se, nestaje i ponovo nastaje. Tako nastaje beskonačnost bez kraja i početka.

-Teško je, -govorio je dalje, -gotovo nemoguće, zamisliti nešto što nema ni kraja ni početka, bilo vremenski bilo prostorno, jer navikli smo gledati na život iz vlastite perspektive, iz perspektive smrtnog bića koje se rodilo i koje će umrijeti. I navikli smo sve mjeriti i svemu određivati dimenzije, ali kako na primjer na jednoj kugli ili kružnici možemo odrediti gdje je njen početak, a gdje kraj?

-Zanimljivo pitanje. A oboje su mjerljivih dimenzija, pa ipak se ne može utvrditi gdje počinju, a gdje završavaju, -rekoh shvaćajući na što misli.

-Baš tako. Navikli smo razmišljati o svemu što postoji kao prolaznom, jer stvari mijenjaju oblik, razbiju se i raspadnu, a i mi prolazimo, ima nas pa nas nema. Ali nadilazeći zamisao o smrtnosti tijela, ako shvatimo da sve u stvari ostaje, i da i mi ostajemo, i da smo oduvijek tu, od pradavnih vre- mena, i da ćemo zauvijek biti tu, živeći u ovom ili onom obliku, u ovoj ili onoj stvari, u ovom ili nekom drugom tijelu, na ovom ili nekom drugom svijetu, tada beskonačnost možda postaje prihvatljivija.

Dok sam ovo slušao pred očima mi se pojavila slika ptice sklopljenih krila, a već idućeg trenutka vidio sam sliku svijeta i života kakvog sam ranije poznavao kako se razbija i razlijeće u komadiće.

Pred mojim očima počele su se pojavljivati slike iz daleke prošlosti, iz povijesti čovječanstva. Vidio sam drevne narode, prve piramide i drevne hramove, golema zdanja koja oduzimaju dah onom tko ih gleda. I vidio sam one koji su ih gradili. I one koji su ih rušili. I ratničke narode koji su se širili svijetom i porobljavali druge narode. Vidio sam odsjaje carstava koja su se prostirala preko polovine svijeta, i njihov uspon i pad. Vidio sam karavane koje su prolazile golemim užarenim pustinjama i tisuće onih koji su gradili jedan beskrajno dugi zid. Vidio sam lica onih koji su život posvetili razmišljanju, pisali knjige i oduševljavali svijet svojim znanjem ili epovima i pjesmama besmrtne ljepote. I vidio sam dim koji se uzdizao iz tisuća lomača, i one koji su zbrisali gotovo cijelu jednu rasu u svojoj nezasitnoj želji za osvajanjem. Vidio sam svijet od njegovih početaka do danas, sve one promjene koje su se desile, sva ona razdoblja mira i razdoblja rata, i nade i snove milijuna, njihove živote i njihovu smrt. I sve mi se to učinilo i previše poznatim, i previše bliskim, jer i ja sam bio tamo, u svakom od tih razdoblja, i na svakom od tih mjesta.

Sudjelovao sam u svim tim zbivanjima, od početka vremena do danas.

Bio sam suvremenik i Homeru, i Cezaru, i Napoleonu.

Divio sam se zalascima sunca nad Taj Mahalom i dalekim otočjem istoka, slušao sam pjev ptica u šumama drevne Afrike, i podizao gradove koji su se kasnije pretvorili u prah. Bio sam svugdje. I bio sam uvijek.

I tada su brojke koje označavaju godine daleke prošlosti i zauvijek iščezla razdoblja počele u mojim očima gubiti smisao. Postale su tek obična igra brojeva koji su nasumično poslagani različitim redom, brojeva koji ništa ne znače, jer svi ti ljudi još uvijek su živi. Svi oni još uvijek su tu, još uvijek hodaju, dišu i dive se svijetu, čude se, žive i umiru. I uvijek se iznova rađaju.

*

U mjesecima koji su bili iza mene prestao sam misliti na svoju prošlost i gotovo da sam zaboravio na sve ono što me je pritiskalo i zbog čega sam napustio svoj dom. Ovdje je život tekao drugačijim ritmom. Vrijeme je prolazilo bez žurbe i napetosti. Provodio sam dane u ugodnom društvu, u prirodi, na dalekom i izoliranom mjestu. Sve je bilo toliko drugačije od života u gradu, u kojem je čovjek i protiv svoje volje izložen pritiscima, gdje svi jure za nečim i nitko nije zadovoljan onim što ima. U mene se polako uvukao mir.

Ipak, nešto je taj mir narušilo i kao da me trgnulo iz nekog polusna u koji sam počeo tonuti. Jednog dana moj prijatelj mi je spomenuo kako sam bio pun gorčine kada sam došao ovamo.

-Nemojte me podsjećati na to, -rekoh. -Već sam polako počeo zaboravl- jati.

-Sjećaš li se kad si me jednom pitao zašto nas Bog stavlja pred toliko teška iskušenja u životu? Pitao si kakve Bog ima veze sa svim teškim stvarima koje se događaju na ovom svijetu.

-Sjećam se. I još uvijek mi sve to nije sasvim jasno.

-Ne znam jesi li razmišljao o tome, ali ako je On sve što postoji, a time smo svi mi dijelovi Božanskog bića, tada sebe ne možemo promatrati odvo- jenima od njega. Mi smo u Njemu i Njemu pripadamo. I On je u nama. To dvoje ne može se razdvojiti. A to znači da On pati u nama i proživljava sve ono što se događa u nama. On živi u nama, raduje se s nama i s nama tuguje. Sve što mi osjećamo osjeća i On, jer mi smo On.

-Svejedno, više bih volio da ni ja ni On ne patimo.

-Da, to bi bilo idealno, ali patnju nitko ne može izbjeći.

-Znam, -odvratio sam mu.

-Nemoj me krivo shvatiti zbog ovoga što ću ti reći, -nastavio je, -ali time što svoju bol potiskuješ u sebi i time što pokušavaš zaboraviti, nećeš ništa postići. Možda ćeš zaboraviti na trenutak, ali nikad nećeš uspjeti potpuno zaboraviti. Svoju prošlost ne možeš izbrisati kao da se nije desila. Prije ili kasnije morat ćeš se suočiti s njom.

-Morat ću. Kad budem spreman za to.

-Da, kad budeš spreman za to. Više o tome nismo razgovarali.

 

*

 

Prošlo je nekoliko tjedana od ovog razgovora. U mene se uvukla neka tjeskoba. Od toga dana naovamo sve sam se više počeo prisjećati, a upravo to je bilo ono što sam po svaku cijenu želio izbjeći. Sve ono što me je god- inama progonilo sad je ponovo osvanulo preda mnom. Iako sam navukao debeli zastor između sadašnjosti i prošlosti, onih nekoliko riječi koje su me opomenule da uzalud pokušavam zaboraviti kao da su bile dovoljne da razbiju onu iluziju mira u koju sam se počeo uljuljkivati. Čini se da je ponekad dovoljno svega nekoliko riječi da se otvori pandorina kutija i da iz čovjekove podsvijesti izleti jato nagomilanih uspomena, natrpanih tamo i sviješću osuđenih na zaborav, a jedino što se time uspjelo napraviti je da su one vremenom postale još gorče, još razornije snage. I sada su se prijeteći ponovo pojavile preda mnom i uputile mi najveći izazov, poziv na konačnu bitku. Nisam se u ovom trenutku osjećao dovoljno snažnim za takvo nešto, pa sam tu konačnu bitku sa samim sobom pokušavao odgoditi što je duže moguće, jer znao sam da je to moja posljednja bitka, i nisam bio siguran u njen konačni ishod.

Kako su dani tekli tjeskoba je u meni sve više rasla, a ja sam iz dana u dan sve češće gledao u daljinu. Pogledom sam pretraživao obzorje i pokušavao raspoznati konture onoga što me čeka u budućnosti. Činilo mi se da to željno očekivano sutra, u kojem ću moći slobodno disati, a ne samo uzdisati, nikad neće doći.

Ovo mjesto, koje je u meni i nakon svega ipak uspjelo probuditi ovu silnu tjeskobu, čini se da više nije pružalo željeno utočište i osjetio sam potrebu da nastavim svoj put. Ipak, svom prijatelju to nisam spominjao. No on kao da je primijetio što se u meni zbiva po promjeni mog raspoloženja.

 

*

 

Jednog dana, kad se Hakim vraćao sa tržnice u svoj pansion i kad je ušao unutra, dočekala su ga dva neznanca.

-Dobar dan, izvolite, -reče Hakim s osmjehom na licu. -Kako vam mogu pomoći?

-Dobar dan, gospodine. Mnogo ćete nam pomoći ako nam date jednu informaciju, -reče mu Tom. -Tražimo Johna Smitha. Mi smo mu prijatelji.

-Johna Smitha? Kakvog sad Johna Smitha? -reče iznenađeno Hakim - Na žalost, ne znam ni za koga s tim imenom. Izgleda da vam ne mogu pomoći.

U tom trenutku Dick ga snažno udari šakom u bradu i Hakim se zatetura i padne. A zatim ga udari nogom u stomak.

-Lažeš, đubre, -izdere se Dick na njega. -Raspitali smo se kod tvojih susjeda i oni su nam rekli da je bio ovdje.

Hakim se grčevito hvatao za svoj stomak, dok mu je iz nosa obilato kr- varilo.

-Ne, pogriješili ste. Rekao sam da nikakav John Smith... -i opet ga u pola riječi prekine Dickov udarac nogom u glavu.

Hakimu se počelo magliti pred očima i osjećao je da će izgubiti svijest.

-A sada govori, dok se nismo ozbiljno naljutili, -reče mu Tom. -Imaš samo jednu priliku, pa dobro razmisli što ćeš reći.

Hakim se pokuša osoviti na jednu ruku, ali pade natrag na pod. Počela ga je hvatati panika. Tko su ova dvojica, i što hoće od njega?

-Ali molim vas, ja zaista ne znam... -pokušao je reći.

-U redu, -reče Dick izgubivši strpljenje. -Ako tako želiš?

I obojica, i Tom i Dick, uhvatiše ga ispod ruku, podigoše ga i posjedoše na najbližu stolicu, a zatim su mu ljepljivom trakom zavezali prvo ruke iza leđa, a onda i noge.

-Govori, đubre. Kao što vidiš, gubimo strpljenje s tobom. Još jednom ponavljam. Smith, John Smith.

Hakima je u potpunosti obuzeo očaj.

-Ne znam, -zavapio je. -Ovdje takav nije bio nikada. Ne sjećam se nikakvog Johna Smitha. Da sam već ranije čuo to ime sjetio bih ga se sig- urno. Vjerujte mi, nemam vam što tajiti. Pustite me, molim vas. Nisam vam učinio nikakvo zlo.

-Ti nama nisi, ali mi tebi hoćemo, -reče Dick na svoj dobro poznati ciničan način. -A sad se odluči, hoćeš li govoriti ili...

-Ili, -ubaci se Tom u razgovor, -možeš birati, da li da ti odrežemo motkicu ili da ti izvadimo jedno oko, možeš sam izabrati koje.

Hakimu se na čelu pojaviše krupne graške znoja. Osjećao je da se iz ovoga neće izvući i da ga je sreća konačno napustila.

-Laži, Hakime, -pomisli. -Baš te briga. Radi ti se o glavi. Nikakvog ti Johna Smitha ne znaš, ali ipak laži.

-Dobro, dobro, bio je tu, -uzvikne preplašeno. -Ali je otišao. Otišao je odavde prije tri tjedna.

-Eto vidiš, lažljivi gade, kako ti se jezik odmah razvezao, -reče mu hladno Dick. -Sad već možemo malo i popričati. Za početak nam reci kuda je otišao.

-Laži, Hakim, laži, samo da spasiš živu glavu, -mislio je jadni Hakim, kojem su misli strahovitom brzinom prolijetale glavom.

-Otišao je u susjedni grad. Rekao je da za početak želi tamo provesti neko vrijeme, pa će nastaviti obilaziti regiju.

-Imaš li možda njegovu tamošnju adresu? -upita Tom.

-Nemam. Nije mi se više javljao. Nismo baš ostvarili neku prijateljsku vezu. Više mi se nije javljao, vjerujte mi. Da znam, rekao bih vam. Ne mislite valjda da bih vam lagao, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim.

-Nadam se da ne bi, -odvrati Tom hladnim tonom. -Za tvoje dobro nadam se da ne bi.

-U redu, sad sam vam rekao sve što znam i molim vas pustite me. Neću nikome reći za vas. Još mi se malo živi. Ne bih još na drugi svijet. Imate moju riječ da ću šutjeti kao zaliven. Obećavam vam to, samo me pustite, - stade ih preklinjati.

-U redu, -reče Tom. -Pustit ćemo te. Dick?

-Molim?

-Oslobodi čovjeka.

-U redu, -odgovori mu Dick, izvuče nož i počne se približavati vezanom Hakimu.

-Ne boj se, prerezati ću traku kojom si ulijepljen, -rekao je Hakimu, koji se strahovito prepao kad je vidio nož. -Ne boj se, neću ti ništa. Rekao si nam sve što nas zanima i pustit ćemo te.

Tada priđe njegovoj stolici s leđa, spusti nož do trake oko njegovih ruku, a onda naglim pokretom podigne nož i prevuče ga preko Hakimovog grkljana. Hakim vrisnu. Krv stade šikljati iz rane po njegovoj odjeći, a nakon nekih pola minute glava mu klonu na pleća. Dick uzme nož, izvadi iz džepa svog kaputa ubrus, obriše oštricu noža i vrati ga u futrolu na pojasu, smještenu iza njegovih leđa.

-Dobro, -reče Dick. -Sada znamo gdje da ga tražimo. Ali za svaki slučaj pogledajmo u knjigu gostiju, da se zaista uvjerimo je li onaj gad bio ovdje, da ne ispadne da smo sirotog čovjeka ubili ni krivog ni dužnog.

-Dobro, ja ću je pregledati, -reče Tom, -i krene prema pultu u predvorju. Tamo je pronašao knjigu, izvukao je ispod pulta i pregledao ju. Listao je neko vrijeme, a onda je iznenađeno rekao, -U zadnja tri mjeseca ovdje je na duže vrijeme bio samo jedan gost, ali ne John Smith, već neki James Jones. Tako ovdje piše. A bila su i dvojica drugih gostiju, ali oni su se zadržali samo par dana i onda su otišli.

-Kakav sad James Jones? Onda nam je gad lagao da spasi glavu.

-Možda su James Jones i John Smith ista osoba, jer susjedi su nam točno opisali čovjeka kojeg su ovdje svakodnevno viđali nekoliko tjedana u pan- sionu. A opis točno odgovara Smithu. Nego, sad se sjetih, -udari se Tom po glavi. -Ako se i vlasniku predstavio kao James Jones, onda on zaista nije imao pojma ni o kakvom Johnu Smithu.

-Onda smo ga ipak ubili ni krivog ni dužnog, -reče Dick bez ikakvog grizodušja.

-Eh, sad je kasno. Ali nekako mi ga nije žao. Bio mi je antipatičan već od trenutka kad sam ga ugledao. A glede toga što nije znao ništa o Smithu, što ćeš? Smrt ljudima dolazi u raznim oblicima. Nekad se najavi, a nekad ne. Nije mi žao što smo mu presudili. Na kraju krajeva, nismo mi krivi, zar ne? Nismo mogli znati da on nema pojma tko je John Smith.

-Da, što ćeš? Takav je život, -reče Dick. -C´est la vie, -što bi Francuzi rekli.

-A sada se odavde moramo izgubiti neprimijećeni, i to što prije, -reče Tom. -Zaveži mu krpu oko vrata, da ne ostavlja krvavi trag za sobom, i odnijet ćemo ga u jednu od soba, ili još bolje u podrum i tamo ga zaključati.

-U redu, -složi se s njim Dick.

 

*

 

Jednog poslijepodneva osvanuo je kod nas sasvim neočekivano jedan jogijev bivši učenik. Došao je izdaleka i prolazeći ovim krajem odlučio je navratiti u posjetu svom starom prijatelju i učitelju. Ovaj ga je primio vrlo srdačno. Obradovao mu se i ugostio ga na nekoliko dana, koliko se on nam- jeravao zadržati ovdje prije nego što nastavi svoj put. Upoznao je i mene s njim. Odmah kako je došao unio je živost u naše živote.

I tako smo sad sva trojica sjedili u kolibi, za stolom. On i jogi razgovarali su jedan sa drugim. Imali su mnogo toga za ispričati jedan drugome, a ja sam ih slušao.

-Dugo se nismo vidjeli -obrati se jogi Rami, tako mu je bilo ime. -Koliko je prošlo? Tri, četiri godine?

-Četiri, čini mi se, -odgovori mu ovaj. -Lijepo je ponovo vas vidjeti.

Kako ste vi proveli svo ovo vrijeme?

-Kao i uvijek. Ovdje se ne mijenja puno toga. Jedino što mi uvijek iznova dođe netko novi željan znanja, to je još jedino uzbuđenje u mom živ- otu. A ti? Gdje si bio i što si sve radio u ove četiri godine?

-Bio sam na mnogim mjestima. Obilazio sam sveta mjesta i hramove posvuda po zemlji, a zatim se povlačio u osamu i meditirao o životu. S vremena na vrijeme našao bih si suputnika i neko vrijeme bismo zajedno lutali. Zatim bih opet putovao sam, i tako... Bio sam na mnogim mjestima i vidio mnogo toga. Sretao sam zanimljive ljude i doživljavao zanimljive zgode. Sve u svemu, nisam se dosađivao.

Slušao sam njegovu priču. Bio je to čovjek vesele naravi, simpatičan i vedar. Govorio je sa zanosom o svojim putovanjima i prepričavao nam je događaje sa tog puta. Bio je pun nekog neobičnog poleta i životne radosti. Nalazio je zadovoljstvo u neobičnim stvarima. Putovanja su mu ispunjavala život, iako je putovao bez nekog osobitog cilja.

Ne znam je li imao neki poseban motiv i što je očekivao da će pronaći na tim svojim putovanjima. Je li težio nekom duhovnom zaokruživanju ili je putovao tek tako, da mu prođe vrijeme?

Ne znam doduše zašto sam ovo pomislio. Ipak ne znam ništa o njemu. Mogu stvoriti neku svoju predstavu o njemu tek na osnovu ovoga što sam čuo od njega samoga, a to nije bilo mnogo.

U jednom trenutku zapanjila me je spoznaja koliko sam u stanju nekoga procjenjivati na osnovu površnih uvida u njegov život i njegovu osobnost. A ta procjena ustvari nije bila ništa drugo do odjek mojih vlastitih sumnji. Dok sam pomislio da nema neki osobiti razlog da putuje i da nema neki određeni cilj, da spozna i shvati ono što ga okružuje i ono što ga pokreće, tada mi se poput odjeka vrati misao o tome kako putuje tek tako, da mu prođe vrijeme.

U tom odjeku prepoznah sumnju u smisao svog vlastitog puta, pa i svog vlastitog života, i skriveni strah da i moj život protječe tek tako, bez nekog određenog cilja. Prepoznao sam u tom odjeku i strah od toga da živim samo zato da mi prođe vrijeme, i da su sve one stvari koje me zaokupljaju na neko vrijeme samo izgovor, dok ustvari još uvijek ne znam što želim od života; kamo želim ići, što želim postići i kuda želim stići.

Ta moja neodlučnost vrlo me je uznemiravala, jer znao sam da me prati čitavog života, i bilo je teško rastati se s njom. Neće li mi jednog dana i ovo moje putovanje, na kojem se nadam svom duhovnom zaokruživanju, postati teretom? Neću li i od toga odustati, kao što sam toliko puta odustajao od drugih stvari ranije u životu?

-Tražim jedno posebno mjesto, jedan poseban hram, -do mene su ponovo doprle riječi ovog došljaka nakon što sam na neko vrijeme odlutao u mis- lima. -Čuo sam da postoji negdje u planinama, ali nitko ne zna gdje točno. Jedno sam vrijeme putovao naokolo i skupljao informacije, pokušavao utvrditi njihovu vjerodostojnost i ustanoviti da li taj hram zaista postoji ili je samo izmišljotina. Obilazio sam i samostane, ispitivao svećenike i pokušavao pronaći zapise u njihovim knjigama i spisima, ali jedino što sam nakon nekog vremena uspio ustanoviti je da je vjerojatnost da taj hram postoji jednaka onoj da ne postoji. Podaci o njegovoj eventualnoj lokaciji jednako su proturječni. Pokušao sam otići na neka od tih mjesta, ali tamo nisam uspio pronaći ništa. Čini se da je oko ovog hrama ispleten pravi veo misterije. Od nekih jogija uspio sam dobiti uvjeravanja da on postoji. Drugi su me odgovarali od mog nauma da ga nađem, smatrajući taj pokušaj suludim, jer ga još nitko nije uspio naći. Neki su mi opet govorili da je taj hram obična izmišljotina.

Uspio me je zainteresirati za svoju priču i počeo sam ga vrlo pozorno slušati.

-Navodno u tom hramu, -nastavio je, -ništa nije onakvo kao što je čovjek navikao. Tu prestaju važiti zemaljski zakoni. Nebo i zemlja ondje su jedno, susreću se na istom mjestu, kao i dan i noć, svijetlost i tama, i vječnost i beskraj. Svi su oni tu, na tom mjestu, i onom tko se nađe u tom hramu ukazuje se ljepota sama. Ukazuje mu se pravo lice stvarnosti i time se razbija iluzija onoga što je do tada smatrao pravom slikom svijeta i života. Onaj tko uspije doći na ovo mjesto ovdje stiče viziju vječnosti. Ipak, ono što zbunjuje je kako doći do ovog mjesta kad, čini se, to nitko ne zna.

-I ja sam jednom čuo za to mjesto, davno, dok sam još bio mlađi, - odgovorio mu je jogi. -Spominjali su ga dosta neodređeno. Ni ja nisam uspio shvatiti je li ono stvarno ili je samo mit. No čini se, ako i postoji, da ga je malo tko uspio pronaći. A ako ga je netko i pronašao, o tome se ništa ne zna. Odlučio si, dakle, i ti krenuti u potragu za njim?

-Da. Tražim ga već mjesecima, ali bez uspjeha. No za takvo nešto vjero- jatno je potrebno nekoliko godina, možda i desetljeća, pa se ne čudim što do sada nisam imao nikakvog uspjeha. Mislio sam da mi vi možete dati neke pouzdane informacije, zato sam došao k vama.

-Na žalost, o tome znam koliko i ti, pa i manje. Volio bih ti pomoći, ali ne znam kako.

-Dakle, ipak je imao neki cilj, -pomislih. -Ipak je i on težio nečemu određenom i imao je jasnu viziju onoga što želi pronaći. Kad bih bar i ja imao tako jasnu viziju.

U tom trenutku, dok sam ga slušao, pogledah ga u oči. Plamen svijeće plamteći je bacao svijetlost po kolibi i u jednom posebnom trenutku, dok mu se svjetlost na jednoj strani lica spajala sa sjenom na onoj drugoj, pren- eraženo ga pogledah.

U tom trenutku toliko mi je nalikovao na nekoga da sam se stresao. Bio je nalik mom starom prijatelju, osobi koja mi je značila tako mnogo, čovjeku koji je ušao u moj život onda kad mi je bio najpotrebniji, kao odgovor nebesa na moje molitve. Bio mi je to najbolji prijatelj. A vrijeme je pokazalo da mi je ostao i doživotni prijatelj, jer kako je došao u moj život tako je i otišao iz njega. Naglo i bez najave. Smrt ga je otela k sebi.

Zato sad, gledajući u ovoga čovjeka pred sobom nisam mogao doći sebi, jer u njemu sam vidio svog nekadašnjeg prijatelja. Sve je bilo isto na njemu, njegovo lice, njegov pogled, ton njegova glasa. Bilo je ovo kao da sam ugledao duha.

Trebalo mi je još dugo vremena nakon ovoga da se potpuno saberem. Kako je moguće da mu je toliko sličan? Ova misao počela me je proganjati i nije mi davala mira. Kad me je prošla ta prvobitna zapanjenost pokušah ustanoviti da li mi se samo u jednom osobitom trenutku učinio tako sličnim mom nekadašnjem prijatelju. Možda se taj trenutak samo poklopio s nekim mojim specifičnim stanjem duha u kojem sam bio podložan takvoj usporedbi.

Pogledah ponovo vrlo pomno njegovo lice. Bilo je mnogo sličnosti među njima. I previše da bih to mogao smatrati običnom slučajnošću. Ova zapanjujuća sličnost u potpunosti je zaokupila moje misli i ja više duhom nisam bio prisutan razgovoru. Povukao sam se u svoj svijet i počeo se prisjećati nekadašnjih vremena i jednog prijateljstva koje mi je promijenilo život.

 

*

 

Idući dan misli mi je ponovo zaokupio ovaj čudni došljak, ali sad sam više bio zaokupljen razmišljanjem o toj njegovoj neobičnoj potrazi za još neobičnijim hramom. Bilo je tu nečega...

No ta mi se njegova potraga učinila jednako uzaludnom kao i ne tako davno moja potraga za nekim tko je nestao na tako neobičan način. Što se tiče opsjednutosti bezizglednim stvarima čini se da nisam jedini u ovom di- jelu svijeta. Već i zbog toga osjećao sam neku bliskost sa ovim čovjekom. Čini se da nisam jedini očajnik na ovom svijetu, i ta misao mi je godila.

U jednom trenutku, ni sam ne znam kako, prestao sam razmišljati o tom njegovom poduhvatu kao uzaludnom i počeo sam ga smatrati izazovom. U tom trenutku počeo sam ozbiljno razmišljati o odlasku s ovog mjesta.

Moj prijatelj jogi, koji je primjećivao i ono što se zbivalo u meni, bez da sam mu o tome rekao i jednu riječ, shvatio je sve.

Kasnije tog dana rekao mi je;

-Vidim da se spremaš na odlazak, jer u mislima si već daleko odavde.

-Ja, mislio sam... Nemojte mi ovo uzeti za zlo, ali osjećam da moram ići dalje, -rekoh mu sa nelagodom u glasu.

-U redu je. I meni se čini da je vrijeme da nastaviš svoj put. Nemoj mi zamjeriti što ću ti ovo reći, ali pred tobom je još dug put.

-Toga sam svjestan, -rekoh.

-Prije rastanka ti još želim reći ovo. Sudbina te je dovela ovamo, k meni. Tvoja žeđ za spoznavanjem otvorila ti je nove putove. Počeo si gledati i počeo si primjećivati. Počeo si povezivati stvari i spoznavati sebe i svoju bit. Temelje za to postavio si mnogo ranije i razvijao ih kroz svoje prethodne živote. Bit svakog od njih prenosio si u idući život kao temelj na koji su se nadovezivale nove spoznaje. Počeo si nazirati skriveni smisao i do srca ti je počeo dopirati onaj tajanstveni sjaj koji blista u pozadini svih stvari. Sad mu tek nazireš nejasne odbljeske, ali ići ćeš dalje, vidjeti više i taj sjaj će postati oštriji.

Ove su riječi bile njegov oproštaj od mene.

-Prenio sam ti dio svog znanja, -nastavio je, -ali ja sam bio tek posrednik. To znanje te je čekalo, bilo ti je namijenjeno odavno. Ideš putem koji si samom sebi odredio, a odredio si ga jer tako treba biti. No pred tobom još stoji onaj najveći izazov, pred tobom još stoji najveće iskušenje, ali uopće ne sumnjam da ćeš ga savladati. Pred tobom još stoji put pomirenja.

-Pomirenja sa sobom?

-Da. Prihvaćanje, a ne odbijanje, i razumijevanje, a ne zaboravljanje, to je ono što još moraš pronaći u sebi. To je ono za što još moraš smoći snage. Želim ti uspjeh u tome. Idi za svojom sudbinom i pronađi svoju sreću.

-Nadam se da ću uspjeti u tome. Zahvaljujem na svemu.

 

*

 

Ostao sam još taj dan, a već idućeg prijepodneva krenuo sam na put. Još sam se jedanput zaputio u nepoznato, sa novim suputnikom, osjećajući strepnju u srcu i pitajući se hoću li ovaj puta pronaći ono što tražim, ili će to biti samo još jedan moj neostvareni san.

Oprostio sam se od svog domaćina. U srcu mi se miješao osjećaj zahvalnosti i dubokog poštovanja prema ovom čovjeku, koji je donio novo svijetlo u moj život, s osjećajem da sam ga svojim odlaskom na neki način iznevjerio.

Udaljavali smo se od njegove kolibe. On nas je ispratio. Često sam se okretao da vidim je li još tamo, a on je dugo, dugo stajao na istom mjestu, gledajući za nama, sve dok mu nismo iščezli iz vidokruga.