Moja velika učiteljica, Marguerite Yourcenar, je pisala poeziju u prozi i ostavila neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti. Njeno štivo  je inteligentno i čudesno jednostavno, jako dobro i beskrajno pravedno.

• Inteligentno pisana,
• jednostavne forme,
• pravedna prema čitatelju, kojem
• poklanja dobrotu svog velikog srca.

Bilo da je pisala o prekretničkim povijesnim figurama poput rimskog imperatora Hadrijana, ili epskim likovima kakav je bio Kraljević Marko, bilo da radnju smješta u vrijeme Prvog svjetskog rata "Oproštajni udarac" ili srednji vijek "Crna mijena"; bilo da govori o vlastitim snovima "Snovi i sudbine", homoseksualnosti "Alexis ili traktat o uzaludnoj borbi" ili incestu "Anna Soror",  Yourcenarova se uvijek držala osobnog poetičkog naputka:

"Moje pravilo igre je najprije naučiti sve, obavijestiti se o svemu, čitati sve…a onda to i razumjeti. To je metoda hinduskog askete koji se godinama iscrpljuje da bi točnije uočio sliku koju sam sebi stvara ispod spuštenih trepavica."

Čitajući njene knjige mi usput i učimo poniznost pravoga pisca, poniznost poete koji  je također i sjajan tumač i komentator svojih tekstova. U svakoj njenoj knjizi pronalazimo i  vlastite bilješke, predgovore i pogovore, i uvijek su poseban čitateljski užitak bilo da su dodatak pročitanom djelu ili općeniti esejistički zapis. Veliko književno djelo Marguerite Yourcenar jest riznica u kojoj se uvijek može naći nešto novo. Njezine se knjige, kao po pravilu, čitaju više puta.

Hadrijanovi memoari

Ako postoji knjiga koju bismo mogli nazvati knjigom života Marguerite Yourcenar, onda su to Hadrijanovi memoari. Sama je priznala, da ju je počela pisati još kao dvadesetogodišnjakinja i pisala ju je intenzivno punih pet godina, no sve je te rukopise uništila. S trideset godina slijedi povratak radu na zamišljenom romanu o imperatoru Hadrijanu. Pisala je tri godine, ali od svega  napisanog u objavljeni roman ući će tek jedna rečenica:

"Počinjem sagledavati profil svoje smrti."

Tek 1948. godine, međutim, Yourcenarova se definitivno vraća skoro zaboravljenom rukopisu. Kako je sama rekla, ima knjiga koje se ne mogu napisati prije četrdesete godina života.

Hadrijanovi memoari su veličanstven roman o sudbini i životu jednog velikog čovjeka, skoro mudraca, čovjeka iz epohe za koju je Marguerite Yourcenar smatrala da je doba posljednjih slobodnih ljudi. Fascinantna je ostvarenost ovog djela. S nepogrešivom sugestivnošću Yourcenarova iscrtava portret jednog glasa, glasom samog Hadrijana govori o Hadrijanu, književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, no još više vladaru, a ponajviše čovjeku, niže sekvence stavljene pred probni kamen činjenica te suvereno, studiozno i superiorno - priča priču. Rezultat je jedan od najboljih romana dvadesetog stoljeća.

 

 

Hadrijanovi memoari pravi su dokaz književne veličine Marguerite Yourcenar,  to je roman u kojem je njezina literarna genijalnost najsnažnije, najizrazitije i najjasnije vidljiva.

Priča o rimskom imperatoru koju njegovim glasom priča žena iz dvadesetog stoljeća nudi nam ono najljepše što književnost može dati, ono što zapravo samo književnost i može ponuditi:

• razmišljanje o avanturi života,
• sliku sna i sudbine,
• ono što Kundera zove istraživanje postojanja.

To perfektno umjetničko uživljavanje naročita je vrijednost ovog romana.

Čitajući njena djela pokušah razmišljati o pustolovini života, stvoriti si sliku sna i sudbine, te istraživati ljudsko postojanje.

 

San na oltaru života

 

Koračam tišinom nebeske rijeke, uzdižem se Jakobovim ljestvama i

tražim vrelo

tvog vječnog snivanja i

budim usnulo sunce

da odvojim dan i noć,

da bude svitanje,

da plavičasti san potraje,

da ljubavni zagrljaj ne prestane.

Ti si tu i kada te nema, čujem te vjetrom u strunama nebeske harfe,

vidim te u plesu sa oblakom, prepoznajem te

u tajni sljedećeg trenutka,

u treptaju božjeg oka.

Ti si tu i kada te nema, tu u plavićastom snu,

u plavom svitanju,

 

 

 

 

na

dlanu s kojeg se uzdignuh

na ovu putanju ka vječnosti i vječnom

sjedinjenju svitanja i sunoćavanja,

u ljubavi cvijetova i pčela,

vjetra i peluda,

lepršanja leptira i treperenju ružinih latica,

granama breza i suzama neba, u

vječnom nastajanju ljepote, u

neuništivoj snazi koja se

rađa proljećem,

živi ljetom i

vjetrovima uspavana

nestaje u jesenjim maglama,

da zimom dotaknuta prespava umiranje

i ponovo svane proljećem uvijek lijepa,

majka ljubavi,

energija buđenja i snivanja,

rađanja i umiranja,

tvojim svijetlom obasjana, tvojom toplinom ogrijana,

moja predivna odora, ta čudesna, ponekad svojeglava,

ali uvijek budna čuvarica ljepote postojanja.

 

 

Ti si tu i kada te nema, tajno  vremena i snago trajanja,

ti nevidljiva energijo,

izvoru sjaja i blještavila

ovog plavog oceana po kojem sretna jedrim i

sreću sa sretnicima djelim na 

oltaru života.