Neurologija svijesti kaže da je misao, svaki trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja, prema tome je svijest, sveukupno psihofizičko doživljavanje tijela.
Pamćenje je sposobnost dozivanja određene, već u mozgu pohranjene misli, u novu misao, dakle svijest.
Učenje je sposobnost trajnog pohranjivanja upamćenog, a te dvije radnje, učenje i pamćenje, događaju se paralelno.
Recimo odmah da na pitanje, što je svijest, ne postoji izravan odgovor.
Svijest je budno stanje u kojoj osoba percipira zbivanja u tijelu i oko njega te ih automatski povezuje sa ranijim iskustvima.
Svijest je, naime, prvotna datost, nesvodiva na bilo što drugo.
Tu datost je nemoguće odrediti, tumačiti ili opisivati jasnijim i poznatijim terminima. Tumačenje termina"svijest" sastoji se u tome da nekome svratimo pozornost na tu "datost" u njemu samome, sebi trajno nazočnoj, trajno živoj, datost koje je svatko trajno svjestan. S čovjekom koji ne posjeduje tu svijest nemoguća je bilo kakva komunikacija, pa takav ni ne pita o izvorima svjesnosti.
Možemo to, dakako, izraziti i nekim sličnim terminima.
Biti "svjestan" znači : biti
- "spoznat od samog sebe",
- "samom sebi shvatljiv",
- "samom sebi prisutan",
- "posjedovati samog sebe",
- "afirmirati samog sebe".
Teškoća u određivanju i tumačenju samosvijesti je u tome, što nas je evolucija podarila osjetilima koja su relevantna za naše preživljavanje u svijetu oko nas pa mi sami sebe nikad ne doživljavamo izravno tj. nikad ne gledamo sebe pred sobom kao "predmet", nego uvijek neizravno preko svojih svjesnih čina, koji se usmjeravaju na nešto što mi nismo, jer to što činimo je, obično, izvan nas.
No analiza tih čina, ukoliko su svjesni, pruža nam bolje razumijevanje i same samosvijesti.
Pokušat ću razumjevanje samosvijesti obajsniti kroz pokret ljudskoga tijela.
Mi svoje pokrete ne osjećamo kao samostalne, autonomne objekte, nego uvijek kao "svoje" djelovanje, dakle tu pokret, iako je naš, postaje nečiji pokret. Taj netko smo "mi", to je naše "ja", ono čudesno i mudro "ja".
To svoje "ja", isto tako ne osjećamo odijeljeno od pokreta i tjelesnog stanja pri kojem taj pokret izvodimo. Za to nam evolucija još nije podarila osjetila, ona nas je, jednostavno osudila na svjesnu spoznaju.
Jedno nam pri tome mora biti jasno, mi imamo samosvijest, a ona, iako bez direktnih osjetila, nam omogućava spoznaju zakona koja vladaju u unutar njenog nastajanja, ona nam omogućava učenje i pamćenje uvijek novih zakona.
Svijest, hipotetički gledano, je nastala prije svega drugoga što čovjeka čini čovjekom. Ona je u svom razvoju trebala osjetila preko kojih je mogla spoznavati svijet u kojem se razvija, ali je pri tome zaboravila stvarati osjetila za spozaju sebe same.
Počela je spoznavati domaćina u kojem se udomila, počela je usmjeravati njegovu spoznaju na svijet u kojem se razvija, te izradila povratnu vezu između sebe, tijela i njegovog djelovanja. Tako se negdje na rubu ljudskog postojanja stvarala i samosvjesnost uvijek u vezi sa djelovanjem, ali skoro nikada sama za sebe.
Da bi optimalno djelovala samosvijest nesmije djelovati samo unutar predviđenog i spoznatog, nego i unutar onog potencijalnog, mogućeg u nama. Zbog sebe samoga moramo naučiti unutar svojih svjesnih čina testirati i novo nastale hipoteze.
To je mogućnost apstrakcije, koju posjeduje naš mozak. Zahvaljujući njemu mi se snalazimo u "umjetno" stvorenim svjetovima kao:
-
svijet šaha,
-
sporta,
-
logike,
-
muzike,
-
literature,
-
matematike i
-
fizike.....
Unutar tih svjetova mi nesvjesno treniramo našu svjesnost i prihvaćamo zakone tih novo nastalih svjetova. Pri tome nam je čak i ugodno, a ono naše mudro "ja" se pri tome razvija i samostalno uči dalje.
To naše "ja" je tijesno spojeno s našim pokretima i fizičko- duševnim stanjima, koji su mjerljivi zakonima klasične fizike, za pokrete kao i za osjećanje osjećaja u tijelu, za spoznaju granica između našeg tijela i prostora oko nas imamo osjetila.
Izravno, dakle zahvaljujući osjetilima, doživljavamo svoje pokrete i svoja fizička i duševna stanja, ali uvijek, kao takve da se oni proizlaze uvijek iz prvog lica jednine, iz našeg "ja" i to naše " ja" je jedinstvena točka njihova odnosa, njihov jedinstven nositelj, i to uzvišeno " ja" čeka još uvijek na zakone njegove dokazljivosti.
Mi se poistovjećujemo s tim "ja" kroz naše tijelo, koristimo ga, slijedeći korektno gramatička pravila, u različitim oblicima prvog lica jednine, ali mi se koristimo tim čudesnim "ja" ne spoznavši ga.
Tog nositelja svojih čina, to mudro, misaono "ja", tumačimo jedino kao podlogu svojih čina.
"Ja" je subjekt, pa zato ne osjećajući što govorimo kažemo:
"ja" je subjekt !
Bez" njega" nijedan "naš" pokret ne bi bio ostvariv, pa onda ni čin njegovog spoznavanja
Zato s pravom kažemo da je samosvijest, samospoznaja tog mudrog "ja" u svijesti, osnovica svake druge spoznaje.
Ako samosvijest, kao osnovica, omogućuje svaki svjestan čovjekov čin, te ako čovjekova djelatnost svoj vrhunac doživljava u spoznaji, onda je očito da je samosvijest prvotna, jasna i apsolutno sigurna spoznaja.
Ako se pri tome oslonimo na najnovija istraživanja u području biofizike, tada bi mogli reći, to moje "ja", dakle moj um, moja tjelesnost, je kompleksni informacijski sustav treptaja, moje životne energije, dakle, opet pokret.
Kako spoznati tu energiju?
Spoznaja te energije leži u zakonima kvantne mehanike, koji našim osjetilima nisu direktno spoznatljivi, a u njima vladaju radikalno drugačiji principi nego oni u koje mi vjerujemo. No samo saznanje da ta energija postoji, te saznanje da ju mišlju svjesno pretvaramo u različite oblike djelovanja je ujedno i poziv na razmišljanje o njoj.
bglavac
irida
edin.kecanovic
