SAMORAZVOJ

I SNOVI

 

Anđa Jotanović

 

Vaš život je Vaša knjiga.

 

Suočite se s njegovim iskustvima:

 

Tko ste Vi?

Otkud dolazite?

Kuda idete?

Kako i zašto ga živite?

Samo Vi imate znanje o tome.

No, ako ipak ne znate kako početi s prisjećanjem:

u ovoj knjizi naći ćete podsjetnik

 

Autorica

 

 

Rijeka, ožujak 2011.

 

Ovu knjgu posvećujem svojoj predivnoj djeci:

            Neveni i Darku

 

S a d r ž a j

O knjizi……………………………………………..

Riječ autorice………………………………………….

 

I DIO: DOŽIVLJAVAM

Buđenje................................................................................

Snovi...............................................................................

Život i snovi Duše u obitelji.....................................…………

Prvi dan škole……………………………………………

Čežnja Duše………………………………………………

Kako religija poučava moju Dušu………………………………

 

II DIO: RAZMIŠLJAM

Pitanja mojoj Duši…………………………………………………

Svaki pojedinac je sustvaratelj i jednako je vrijedan…………..

Obiteljska i društvena ekonomija………………………………

Što ja znam o svojoj religiji?………………………………..

Putovanje moje Duše……………………………………………

Život žene u obitelji……………………………………………

Radno okruženje……………………………………………….

Društveno okruženje…………………………………………..

Duševno zdravlje………………………………………………

 

III  DIO: ŽIVIM

Liječenje moje Duše……………………………………………

Sjećanja i liječenje moje Duše kroz snove……………………………..

Kako iscijeliti okolinu, školstvo, zdravstvo, političke strukture?..

Školstvo……………………………………………………

Zdravstvo i ljudsko zdravlje……………………………………

Sudstvo……………………………………………………………

Političke strukture……………………………………………………

Okolina……………………………………………………

Pojedinac u obitelji…………………………………………….

Poruka pojedincu u društvu……………………………………

Zaključak…………………………………………………………..

 

 

 O  knjizi

 

U svakom životu dogodi se ona jedna ''točka''. Kasnije, u pravilu je nazivamo prijelomnim trenutkom u kojemu smo manje ili više svjesno ili, pak, podsvjesno donijeli odluku koja će na neki čudesan način obojiti cijeli naš život: sadašnjost, prošlost, budućnost. Iz perspektive sadašnje doživljene budućnosti ona je kristalno jasna, no u toj trunčici vremena ne mora obvezno biti dramatična, upečatljiva; ne mora biti niti velika. Često je to tek jedva zamjetan titraj svijesti negdje duboko u predjelu želuca (volimo reći: u duši), sitna odluka koja nas ili poput beskrajno teških utega odvuče i usidri u težini vlastitog postojanja bez nade, ili nas pokrene u smjeru stranom, iznenađujućem u okviru ustaljenih nam navika, i pokaže nam veličanstvenost – Boga, Stvoritelja, Svemir, Majku Prirodu… Pokaže nam ono što smo, ma kako mi to zvali iz percepcije vlastite svijesti i shvaćanja, oduvijek slutili da postoji. Pokaže nam da smo, ipak!, više od jutarnjeg prolaznog odraza u ogledalu.

 

Autorica takvih misli koje, ukoričene, držite u ruci donijela je svoju odluku, nesvjesna da za nju izbor između tihog nestajanja u gorčini prošlosti i buđenja u novu svijest osobne odgovornosti za vlastiti život zapravo nikada nije niti postojao. Nemojte zato misliti da joj nije trebalo hrabrosti (na statistički prijeđenoj polovici životnog vijeka, umornoj od bolesti i ozbiljne operacije i, još više, od loših životnih izbora) za iskorak u zastrašujući i najmanje poznat nam djelić svemira – u sebe.

 

Tko sam? Odakle dolazim i kamo idem? Općeljudska dilema postaje njezina žigica, tračak nade pred u tami skrivenim osobnim demonima tuge, povrijeđenosti, izdaje, promašaja, osujećenosti. Najteže: vidjeti sebe u novom svjetlu – nije ju uplašilo. Misteriji djetinjstva, želje Duše, odrastanje tijela, snoviđenja, promišljanje svijeta kakav jest i kakav bi možda mogao biti kad bi čovječnost bila ispred materije… Sve su to polaznice u koje je hrabro zavirila bez uljepšavanja, samo svojim snagama i braneći se jedino iskrenošću i istinom, i ne pokušavajući biti bolja u prošlosti, ostavljajući to za budućnost. Ne trudeći se impresionirati, ona možda prvi put u životu plete niti vlastitog toka svijesti samo svojih impresija i emotivnosti, progovarajući slengom svoga kraja i kulturne baštine sredina u kojima postoji. Jezikom Balkana, između ostalog, usudila se sebi i cijelome svijetu reći svoju istinu, onako kako je ona vidi, i tako subjektivno nesvjesno Balkan približiti onom univerzalnom kantovskom koje pita: Što sam ja, čemu se smijem nadati i kamo, u konačnici svoje egzistencije, idem?

Stranice koje slijede neobični su dnevnik jednog vrlo intimnog putovanja u vlastito postojanje, obračun s floskulama i prividima svega što je njenu Dušu dodirnulo na ovozemaljskom putovanju.

A snovi… Oni pravi, izronili iz nebudnog stanja, često su putokazi koje mi, stranci iz vanjskog svijeta, nećemo uvijek potpuno razumjeti. Oni drugi – sazdani od misli, emocija, nametnuti svakodnevicom, a čiji je cilj zaustaviti čisto postojanje i zadržati nas, poput robota, u funkcioniranju – postaju nepotrebni u buđenju nove svijesti.

 

Naredne stranice, stoga, nisu priručnik s opisom tehnike o poboljšanju ili korjenitom mijenjanju života. Ali jesu emocionalni poticaj, intimno tkanje s praktičnim smjernicama. One su subjektivno svjedočanstvo o samome mijenjanju, o tomu da je ono moguće. Autorica kaže: U mojoj priči to je bilo ovako…

Zahvaljujući njezinoj iskrenosti, mi danas kao čitatelji možemo odabrati nju prosuđivati. U tom slučaju dopustimo sebi na dar isječak vremena u kojem ćemo bez primisli i procjena osjetiti barem neupitnu pozitivnu energiju koju ona šalje svijetu oko sebe. Ili… možemo skupiti snage za prvo osobno pitanje kao iskorak u vlastiti unutarnji svijet koji bi nas mogao, u konačnici, doista iznenaditi.

 

                                                                  Jadranka Bota