Misao je materijalizirani osjećaj. Dianoetikom, umijećem razmišljanja, si ucrtavamo put ka spoznaji univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

Ljubav je najplemenitiji osjećaj koji posjedujemo. To je osjećaj koji je Dantea vodio, kroz krugove Pakla, Čistilišta i Raja, do konačne spoznaje izvora iz kojeg je potekao ljudski život. To je energija o kojoj je pisao Goethe u Faustu, Bulgakov u "Majstor i Margarita", ljubav je doista Primum mobile, energija koja pokreće svijet, koja u nama sjedinjuje misli, osjetilnost i osjećajnost u dianoetiku, umijeće razmišljanja.
Dianoetikom ulazimo u svijet svog umijeća življenja i ono nam ne dozvoljava da prodamo dušu "vremenu" u kojem živimo, ono nas brani od ignorancije, naučenog neznanja koje moćnici svakog "vremena" pokušavaju proširiti svijetom.

Refleksija osjećaja, povezana sa svjesti o tijelu i osmišljenim univerzumom misaonog u nama zatvara čudesni krug našeg postojanja u svemiru. Tko uspije u sebi premostiti jaz između osjećaja i misli, taj je uspio estetske i etičke predrasude pretvoriti u emocionalne vrijednosti, koje u njemu bude novu snagu iz koje proizlazi samosjetilnost i samoosjećajnost.
Osjećaj tako postaje tajnim izvorom novih spoznaja i saznanja.

Moralni zakon u čovjeku je osnova na kojoj su nastajali svi drugi moralni zakoni. U davnom vremenu nastajanja specie čovjek, misaoni um je slijedio osjećaje, a njihovo zajedništvo je stvorilo civilizaciju. Civilizacija u kojoj je nadvladao kognitivni um, je stvorila obaveze koje mi ispunjavamo, često zaboravljajući osjećaje.

Moralni zakon u svakome od nas nije samo misao ili samo osjećaj nego metafizika našega uma iz koje izrasta univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. To je onaj još nepronađeni i nedovoljno objašnjeni izvor spoznaje u nama koji jednostavno prihvaća društvene imperative, pretvara ih u životna pravila koja pamtimo.

Trebali bi modificirati Kant-ovu maksimu "Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama" i pod zvjezdanim nebom naučiti djelovati po maksimi, čini samo ono što želiš da ti stvarno postane obaveza i zakon.
Tako bi preuzeli odgovornost za svoje čine, ali i za djelovanje novog društva u kojem čovjek postaje razlogom, a ne sredstvom djelovanja.

U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnoj strukturi kao uzroku našeg postojanja iako su osjećaji uvijek prisutni pri razvoju antropologije, znanosti o ljudskom ponašanju u svakodnevici.

Na samom početku stoljeća Sigmund Freud je uveo u dijagnostiku naziv sindrom nedostatka sreće i pokušao svojom psihoanalizom razbiti monopol čistog razuma. Samu pretpostavku da razum nije gospodar ljudskim djelima, nego da je manipuliran ljudskom potsvješću su mnogi odmah odbacili. To potisnuto podsvjesno u čovjeku je ostalo prisutno samo u području psihoterapije.

U psihoterapiji je teoretski postavljena razlika između svjesnoga "Ja" i podsvjesnog, koje je Freud nazvao "Ono" u čovjeku, dvije ljudske osobnosti koje je trebalo ciljanim tretmanom dovesti u ravnotežu. To čudesno treće lice jednine "Ono" je često nedodirljivo, nespoznatljivo i tako neprihvaćeno u svakodnevnom životu.
Nespoznavši "Ono" u sebi čovjek nije razmišljao, a još manje svjesno spoznavao univerzum osjetilno- osjećajnog u sebi, svoju cjelovitosi iz koje na koncu proizlazi mudrost, njegovo filozofsko "Ja".

To je bilo vrijeme kada je "ostatak svijeta", protiveći se Freudu, tvrdio da "Ono", podsvjesno, u čovjeku nemože biti nosiocem animalnog poriva koji ga vodi u destruktivno djelovanje. Čovjek tako za mnoge znanstvenike ostaje samo misaono biće koje, koristeći svoj misaoni um, čini greške, bježi od odgovornosti i skriva se iza svojih iracionalnih samopotvrda. Prihvaćena je tvrdnja da su sve misli, osjećaji i djelovanja čista racionalnost pod utjecajem čovjekove svjesne volje.

Krajem prošlog stoljeća se počeo tražiti ključ za skrivena vrata u ljudskoj svijesti iza kojih se krije čisti emocionalni um. Spoznato je da ga treba osloboditi iz okova neznanja i pronaći načine za njegovo umrežavanje s misaonim, razumskim u čovjeku.

Ako se osnova djelovanja ljudskog uma sastoji u pronalaženju osobnih simbola, kojima sam sebi obilježava apstraktnost misli i osjećaja, onda se u univerzumu uma uistinu događa puno više od jednostavnog razmišljanja.

Iz univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama proizlazi naša samoosjećajnost i suosjećajnost.

Ako to nigdje drugdje ne spoznajemo onda to osjećamo u umjetnosti. Umjetnička djela su osobni, ali i kolektivni izraz emotivnog doživljaja. Emotivni doživljaj nije sama spoznaja postojanja umjetničkog djela nego nastaje preobrazbom umjetnikovog izraza u osobne simbole koji tada postaju medij našeg sporazumjevanja s umjetnikom.
Svaki oblik umjetnosti, izraz kreativnosti pri glumi, u plesu, poeziji ili slikarstvu predstavlja artikulirane simbole, što znači transformiranje osobnih ili kolektivnih doživljaja u medij simboličnih oblika spoznaje.
Promatrajući i doživljvajući bilo koji oblik umjetnosti mi prelazimo granice jezične simbolike i ulazimo u svijet gdje simboli prestaju biti riječi. Oni postaju, iako mi toga često nismo svijesni, naše misaone slike koje pamtimo i slažemo u galeriji sjećanja.
Misaone slike, iako ih nosimo u sebi, često ne možemo opisati. One ostaju u našem umu, a naše misli onda više nisu ograničene jezikom, nego se proširuju u svijet našeg emocionalnog doživljaja.

Osjetilno- osjećajno u nama, naš emocionalni um nas obogaćuje osobnim izrazom. Stvarajući, slijedeći i doživljavajući ideokinetičke, misaone slike, mi pomičemo granice jezika kojim se služimo stvarajući metafore za ono do tog trena neopisivo.
Dok lutamo galerijama umjetničkih slika, čitamo poeziju ili sjedimo u teatru naš um prestaje biti samo instrument međusobne izmjene podataka i sredstvo izražavanja osobnih želja ili njihova odbijanja, on postaje naše duševno i fizičko stanje, postaje naš univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog, ono veliko, toliko diskutirano mudro "Ja" u nama.

U poeziji se susrećemo s jezikom metafore koji više nije samo sredstvo razumjevanja, nego uzrok i razlog pravog doživljaja. U maternjem jeziku postoji mnoštvo metaforičnih riječi koje kao slike bude pravi doživljaj u nama.
Mi smo intelektualizirali svakodnevni jezik i u njemu su izblijedile slike iz kojeg je nastao. Naš svakodnevni jezik je izgubio svoju osjetilnu i emocionalnu notu.
Svatko bi trebao, sebi i tijelu za ljubav, osmisliti svoje metafore koje vuku korijen iz iskustva jezika s kojim je odrastao. Tada bi znao svoj osjećaj sebi samome protumačiti, a onda ga stvarno i doživjeti, usmjeriti i oblikovati u osjećaj koji će pamtiti. To je proces samoosjećajnosti koji treba u sebi iz dana u dan ostvarivati i njegovati. Svjesno spoznatu i sebi definiranu emociju je onda lakše objasniti svakodnevim jezikom. To je ujedno i prvi korak ka spoznaji i aktualiziranju kreativnih mogućnosti u sebi.

Umjetnost, a time i kreativnost uopće, je zatvorena u Ghetto ljepote, pa nam se ponekad čini da je nepristupačna svakodnevnom životu. Trebalo bi je osloboditi iz okova neznanja i vratiti u svakodnevni život iz kojeg se i razvila.Tada će se samoosjećajnost i suosjećajnost same od sebe razvijati u nama.

O kazališnoj umjetnosti i njenom istinskom doživljaju odlično piše

istina o životu .