Svi znamo da um posjeduje  sposobnost samoobmane, sam stvara svijet koji ga obmanjuje, to vidimo i u stvarnom iskustvu. Ta sposobnost je uzrok snova. Svijet snova izgleda stvaran dok san traje. Ako u snu sanjač sumnja u stvarnost onoga što vidi i pokušava  otkriti istinu, on uvijek zaključuje da ne sanja, već da je sasvim budan. Zapravo, Priroda nikada ne dopušta nikome da nastavi san, a da u isto vrijeme zna da sanja.
Ali, ova sposobnost može se vidjeti na djelu i u budnom stanju. Svojom sposobnošću apstrakcije, um može svemu što zamisli da prida izgled stvarnosti, koji ga za to vrijeme obmanjuje, baš kao u snovima.

Predstava o stvarnosti razlikuje se u zavisnosti od koncentracije uma i toga koliko su jasne mentalne slike koje su stvorene. Dok promatramo predstavu na pozornici koja je dobro režirana i u kojoj se dobro glumi, varamo se ako vjerujemo, koliko god to kratko trajalo, da je ono što vidimo stvarno. Isto se događa dok čitamo roman nekog čuvenog književnika. U oba ova slučaja likovi i događaji zapravo ne postoje. Ipak, oni u nama pobuđuju snažna osjećanja, zbog iluzije stvarnosti koju je umjetnik stvorio, a koju potpiruje naša mašta. Ako je iluzija slaba - kada umjetnikov talent nije na visini - emocije koje se u nama pobuđuju - ako ih uopće i bude - također su slabe, i mi se ne zavaravamo.

Činjenica je da su, što se nenamjernog stvaranja tiče, sva bića obdarena većim stupnjem umjetničkog dara od bilo kog umjetnika koji je ikada postojao.  Mi mislimo da su djeca daleko obdarenija ovom sposobnošću od odraslih. Ne primjećujemo da i sami posjedujemo istu sposobnost, jer su naše mentalne tvorevine obukom u školi i napornim radom u životu usuglašene sa tvorevinama drugih umova, čije je samo postojanje tvorevina uma. Svjesni smo ove samoobmane u slučajevima kada se ona završi, kao kada se probudimo iz sna, kada odložimo knjigu, ili kada se spusti zavjesa na kraju predstave. Kada se, međutim, iluzija ne otklanja, normalno je da nismo u stanju  vidjeti kako se zavaravamo.

Jedini način da se prekine ova samoobmana je da se ostvari direktno iskustvo stvarnog Sebstva. Drugi način ne postoji.

Vidjet ćemo kasnije, razlika između tri stanja našeg života u neznanju i Stanja bez ega, da Iskustvo predstavlja buđenje iz ovog sna o realnosti i ropstvu.

Sveti spisi nam  pružaju više dokaza o neodrživosti vjerovanja u stvarnost svijeta samog po sebi. Različitosti i mnoštvo su sama duša pojavnog svijeta. Sve ovo je, kažu Mudraci, potomstvo prvobitnog neznanja. Među ovim različitostima nalaze se vrijeme i prostor.
Imamo li ikakav dokaz da su vrijeme i prostor objektivne stvarnosti? Ako o tome nema dokaza, bilo bi smiješno tvrditi da je svijet stvaran kao takav.

Filozofi Zapada od vremena Kanta upoznati su sa teorijom da su prostor, vrijeme i kauzalnost tvorevine uma. Nedavna otkrića u fizici, počevši sa teorijom relativnosti koju je postavio Ajnštajn, još više osnažuju tvrdnju. Ipak, najjače argumente protiv stvarnosti vremena i prostora daju nam Vedski spisi.  Prema Ajnštajnu, vrijeme i prostor nisu dvije odvojene stvarnosti. Može se reći da postoji samo jedno - prostor-vrijeme, a ne dvije stvari, prostor i vrijeme. Međutim, ovo je samo hipotetički entitet koji su fizičari usvojili da bi im pomogao  razumjeti - ili misle da razumiju - fizičku pojavu.

Nijedan laik - netko tko nije matematički fizičar - nikada ne može  razumjeti ovo "prostor-vrijeme". Ovako shvaćen svijet više nije objektivna stvarnost, već apstrakcija predstavljena matematičkom jednadžbom. Na taj način su nam fizičari pokazali da su vrijeme i prostor iluzije koje se rađaju u onome što zovemo prostor-vrijeme. Međutim, ovom novom entitetu ne koristi čak ni dokaz o čulnom iskustvu.

Mudraci naglašavaju da ni vrijeme ni prostor nisu stvarni. Kaže: "Postoje li vrijeme i prostor odvojeno od osjećaja 'ja'? Da smo isto što i tijelo, tada bi se moglo reći da se nalazimo u vremenu i prostoru. Ali, da li smo mi tijelo? Mi smo uvijek i svuda isti. Prema tome, mi smo ta Stvarnost koja transcendira vrijeme i prostor."  

Vrijeme i prostor su mentalne tvorevine koje se javljaju subjektivno, nakon što se pojavi ego-osjećaj. U snu ne postoje ni vrijeme ni prostor. Kada se probudimo, isklija ego, govoreći: "Ja sam tijelo". Na taj način stvara vrijeme i prostor, i u njih smješta tijelo i svijet. Kada ego nestane u snu, sve ovo također nestaje.

Zato se kaže da vrijeme i prostor ne postoje odvojeno od ega; a ego i um su praktično isto. Dakle, oni su mentalne prirode. Ako primijetimo da  imamo iskustvo da nas zarobljavaju i sputavaju vrijeme i prostor, tada smo u zabludi zbog pretpostavke "ja sam tijelo".

Jedino se tijelo nalazi u prostoru i vremenu. Što smo mi onda? Kakva je naša prava priroda? Mudrac nam kaže da nismo ni tijelo ni um, već vječno "Ja jesam", koje je nepromjenljivo, i koje se poput niti provlači kroz tok misli. Ovo "Ja jesam" postoji u svakoj misli. "Ja sam mlad", "Ja sam odrastao". "Ja sam star". "Ja sam muškarac", "Ja sam pravedan", "Ja sam grešan", "Ja jesam" je stalni činilac svih ovih misli. Ono nikada ne mijenja svoju prirodu. Može samo izgledati da tako čini, zamjenom stvarnog Sebstva - koje je ovo "Ja jesam" - za tijelo. Iz ove zabune se rađa ego-osjećaj. Ovo "Ja jesam" u sebi ispoljava vrijeme i prostor, ali oni ne utiču na Njega.

Ovo "Ja jesam" nije misao uma. To je stvarno Sebstvo koje transcendira vrijeme i prostor. Trebalo bi odbaciti prolazne misli i izdvojiti čisto "Ja jesam", koje je Sebstvo. Ako to učinimo, vidjet ćemo da je Ono bezvrjemeno i bezprostorno. A budući da ovo dvoje ne opstaje nakon uništenja ega, oni su nestvarni.

Ozbiljno shvatimo sljedeće: Stvarnost je to što postoji u Stanju bez ega.

Moguće je da mnoge pojedince iz svog nivoa svijesti ove činjenice prije zbune, nego uvjere. Ali ipak, samo oni najgluplji mogu  se opirati zaključku da ne postoji jasan dokaz da su vrijeme i prostor, zajedno sa svijetom koji ih naizgled ispunjava, objektivna stvarnost koja postoji nezavisno od uma koji ih zamišlja.
Sljedeće uvid bi moglo to pojasniti. Vrijeme i prostor se uvijek zamišljaju kao beskrajni. Ne možemo ih drugačije zamišljati. Ipak, ne postoji dokaz da oni jesu beskrajni. Dok sanjamo, vidimo i vrijeme i prostor, a kako naš san ima svoj početak, trebalo bi, ako uviđamo stvarnost,  biti u stanju spoznati taj početak na licu mjesta, u snu. Međutim, mi nismo u stanju  to učiniti. Tek kada se probudimo, otkrivamo da smo pogrešivi. U ovom pogledu ne postoji bitnija razlika između vremena u snu i vremena u takozvanom budnom stanju.

Budući da vrijeme ne postoji, ne postoje ni prošlost, ni budućnost, čak ni sadašnjost, niti je moglo  postojati nešto kao što je stvaranje svijeta. Nestvarne su i sve stvari koje podrazumijevaju vrijeme. Tako, nismo imali prošla rođenja, niti ćemo se rađati u budućnosti. Nismo ni sada u tijelima, niti smrt može biti  stvarna. Ne mogu  postojati ni dijela učinjena u prošlosti, čije bismo plodove ubirali. Nismo ni sada počinioci dijela čije ćemo plodove u budućnosti ubirati. Ovo je apsolutna, izvorna istina koju su doživjeli svi Mudraci, što, međutim, ne utječe na relativnu vrijednost vjerovanja neukih.
Kako je prostor iluzija, razlika između unutrašnjosti i vanjskog - bez koje svijet ne može  biti objektivna stvarnost - također postaje nestvarna. Na taj način se pokazuje da su sva mnogobrojna ograničenja koja izgledaju kao da se odnose na nas - iluzorna.  S obzirom da ne postoji vanjskost, ne samo da u njoj ne postoje beživotni objekti, već ne postoje ni živa bića. Već smo vidjeli da mnogi argumenti u korist stvarnosti svijeta uzimaju za dokaz da se mnoštvo bića nalazi u prostoru. Jasno je da je ova zamisao izdanak ego-osjećaja. Budući da je ja-osjećaj ograničen na tijelo onoga tko vidi, on mora  zamišljati kako u svakom tijelu koje vidi postoji neka osoba. Tako se iz neznanja rađaju predstave "ti" i "on".

Mudraci ovo izražavaju na sljedeći način: "Kada se pojavi osjećaj 'ja sam tijelo', pojavljuju se i predstave 'ti' i 'on'. Ali kada se traganjem za Istinom koja leži u osnovi tog 'ja', okonča 'ja' osjećaj, tada nestaju i pojmovi 'ti' i 'on'. To što tada zablista kao ono Jedino što preostaje, je istinsko Sebstvo."