SAMOOBMANA

 

Pišeš mi iskreno, poučno i toplo:

''Moderan je čovjek preumoran i tup

Da bi se zamarao s prirodnim pojavama“.

Hvala Ti. Upao sam u vlastito grotlo

Samoobmane. Moj je živo odviše skup

Da bih vjerovao lažnim zvonjavama.

 

Ali, gdje je istina? Nisam li drogiran, zaveden

Tupim spoznajama, tobožnjim znanjem?

Što više znanja više boli… poručuje Solomun.

Okrećem se životu: ispiranjem

Zabluda težim  za novim saznanjem.

 

Gdje je čvrsta točka samoodgovornosti?

Je li to samo tlapnja? Iluzija više?

Čitajuć' najbolje od najboljeg (ah ti kriteriji),

Gradim privremeno stavove i govorim sve tiše:

Zar dan ostavim  taj neponovljiv život kao bena?

Tragam za samopoštovanjem! Uzalud?

Zar život nema viši smisao od trivijalnih scena,

Mračnih dogmi, masovnog zaglupljivanja i opscena?

Jesam li zbog svojih stavova sumanut, lud?

 

Oko mene kolektivna ludost,

Urušava se sustav vrednota,

Na sve strane galopira bahatost.

Gdje je prirodna iskrenost,

Čarolija duha, dobrota?

 

Tiho nestaje smiješak. Kupujem jeftinu zabavu

Gutajući duhovno smeće s malih ekrana,

Imbecilnih novinskih bljuvotina

Bez ikakvog smisla. Gomilam hrpe knjiga

Po kutovima utočišta, malog stana.

(Ne samo) moj život,  postaje ozbiljna briga.

 

Ah, kako brzo zaboravljamo tuđe probleme,

Zlo se samo drugima događa.

Neosjetljivi za ranjive i bespomoćne,

Mi skupljamo lažna odličja,

Neiskrena priznanja i glupave ordene.

Halucinacija, tobože, modernog bića,

Zaglušen, ne čuje: zvoni zadnja ura.

Operemo li slijepca što vodi slijepog, (kuda?)

U slijepu ulicu tobožnje civilizacije.

Gle, nastaje prljava voda i čista kreatura;

Sve nas vodi nigdje neka – luda.