Uvod

 

Puno sam čitao ‘80–tih godina i divio se mnogim klasičnim i modernim majstorima pera, ali nitko od njih nije uspio zaista dotaći moje srce – sve do jednoga dana 1987. godine, kada sam počeo shvaćati uzvišenost i neprocjenjivu vrijednost drevne vedske filozofije i umjetnosti (sanskrt: veda znači znanje); nesumnjivo najstarije kulture poznate čovječanstvu. Vedska literatura je najstariji izvor znanja u svijetu, i zapisana je prije više od 5000 godina. Međutim, njena mudrost je još uvijek relativno nepoznata čitateljima sa Zapada. Ta riznica duhovne i svjetovne kulture tisućljećima se prenosila s koljena na koljeno usmenim putem sve dok je grupa mudraca predvođenih Šrila Vyasadevom nije zapisala na palmine listove u dijelu svijeta kojega danas nazivamo Indijom. Vede koje se sastoje od mnogo različitih grana znanosti, zapisane su na sanskrtskom jeziku i do današnjeg dana predstavljaju najobimniju zbirku tekstova duhovnog i svjetovnog sadržaja. Mnogi ljudi koji su čuli nešto o Vedama, pripisuju im uglavnom samo religijski karakter. Međutim, vedsko znanje ne obuhvaća samo filozofiju i duhovnu znanost, već i fiziku, psihologiju, medicinu, umjetnost, arhitekturu, astronomiju, astrologiju, povijest, sociologiju... pa čak i kulinarstvo i borilačke vještine.

Budući da je vedska mudrost tako duboko prodrla u moje srce, odlučio sam postati misionar i ostaviti pozitivan trag u životima mnogih ljudi. Ne želim da jednoga dana iza mene ostanu samo bijele kosti. Smisao ljudskog života nije u tome da proklija kao cvijet maslačka, pusti u svijet svoje leteće sjemenje, pa onda jednoga dana uvene i nestane kao da ga nikada nije bilo. Ljudi se dugo pamte uglavnom po svojim djelima i prilozima. Dobrobit od materijalnih priloga je privremena, dok je dobrobit od duhovnih priloga vječna.

Duhovnost o kojoj pišem, nije ona komercijalna duhovnost ograničena nazivima kršćanstvo, islam, hinduizam, budizam, itd. – već je to ona koja nadilazi sve zemljopisne granice, vrste i boje tijela, te sektaške podjele temeljene na pripadnosti određenoj religiji. Ljudi koji zaista razumiju istinsku duhovnost, ne prave u svijetu probleme temeljene na sektaškim podjelama, koji se kasnije obično manifestiraju u obliku religijske netrpeljivosti, terorizma, ratova, itd. Velika većina ljudi je uvjerena da je ‘njihova’ religija najbolja, a takav stav definitivno nema svoj korijen u istinskoj duhovnoj mudrosti. Najbolja je ona religija koja efikasno uspijeva u ljudima probuditi ljubav prema Bogu i razviti u njima profinjene duhovne odlike koje su u kontrastu s požudom, pohlepom, egoizmom, mržnjom, gnjevom, itd. Valja suditi po rezultatima. Ako se netko deklarira kao vjernik, sljedbenik dotične religije, a njegova/njezina ljubav prema novcu, neobuzdanom seksu ili alkoholu se povećava – ima li tu govora o religiji? Danas vidimo da je prosječni suvremeni čovjek ogrezao u materijalizam i da je stoga njegovo poistovjećivanje s izjavom “ja sam vjernik” – samo izgovor za spokojno i još veće osjetilno uživanje. Budući da je danas gotovo svaka velika religija posredno ili neposredno odgovorna za ratove, terorizam i općenito nasilje u svijetu – prirodno se nameće pitanje: Da li je nešto krivo s duhovnim načelima tih religija ili s njihovim sljedbenicima? Kroz svoju poeziju nudim odgovor na to pitanje, a vi sami prosudite koliko sam u pravu.

Primijetit ćete da u svojoj poeziji Boga oslovljavam imenom Krišna. To ime na sanskrtu znači sveprivlačan. Bog je jedan, ali ima mnogo različitih imena. U skladu s vedskom literaturom (koja konačno potječe od samoga Krišne), to ime mu je najdraže, i zato se najčešće spominje u drevnim vedskim spisima. Budući da je moja poezija temeljena na klasičnoj vaišnavskoj poeziji, koja se bavi tematikom duhovnosti (našeg odnosa s Bogom, prirodom i svim ostalim živim bićima), ona bi se zato mogla nazvati modernom vaišnavskom poezijom. Vedska književnost sadrži više tematskih oblasti, ali sve one na posljetku vode do konačnog cilja vedske kulture i filozofije – predanom služenju vrhovne apsolutne istine, Šri Krišne (ili Višnua). Zbog toga se poklonici Gospodina Višnua zovu Vaišnave, a proces predanog služenja – vaišnavizam, ili bhakti–yoga (yoga ljubavi prema Bogu).

Pisana klasična vaišnavska poezija datira u prošlost nekoliko tisućljeća prije nove ere. Ali su ipak najpoznatija i najpopularnija djela vaišnavskih pjesnika od šestog do devetnaestog stoljeća. Da spomenem imena samo nekoliko velikana koji su svoju devociju i mudrost pretočili u pisanu umjetnost: Kalidas, Jayadev Goswami, Candidas, Bilvamangala Thakura, Šri Rupa Goswami, Raghunath das Goswami, Narottama das Thakura, Bhaktivinoda Thakura i još mnogi drugi. Osim u akademskim krugovima ljudi koji se bave proučavanjem sanskrtskog jezika i vedske kulture – imena tih pjesnika–filozofa su gotovo nepoznata širokoj čitalačkoj publici izvan Indije. Razlozi tome su svećenička demagogija, te religijski dogmatizam i fanatizam koji u svjetskim religijama bude strah od rušenja njihovih vlastitih doktrina.

Paradoksalna je činjenica da za mnoge nedoumice i neriješena filozofska pitanja, svjetske religije često puta traže pomoć od moderne znanosti (koja je temeljena na grubom ateizmu), radije nego od vedske duhovne filozofije i znanosti koje su činile okosnicu prve visokorazvijene civilizacije i duhovne kulture u svijetu. Iako u svojoj suštini prilično jednostavna, vaišnavska filozofija je gotovo neshvatljiva za ljude ogrezle u grubom materijalizmu i hedonizmu. Budući da je vaišnavska filozofija osnovica moje poezije, ja sam radi lakšeg razumijevanja pjesama, napisao objašnjenje za skoro svaku od njih.

Čitanjem ove zbirke pjesama, vidjet ćete da se u nekima od mojih tekstova može vrlo teško staviti oštra granica između poezije u prozi i kratke priče. To je valjda zbog toga što sam u početku zamislio tekst kao poeziju u prozi, ali se tijekom pisanja nekako pretvorio u kratku priču. Nadalje, radi postizanja određenog intenziteta ili jednostavno rimovanja, iskoristio sam svoju pjesničku slobodu, pa sam u nekoliko navrata koristio riječi koje nisu hrvatskoga porijekla, kao npr. đavo umjesto vrag (u pjesmi Rapsodija u crnom). Eto dragi čitatelji, ako ću uspjeti svojom poezijom napraviti pozitivnu promjenu u životu makar jednog čovjeka – smatrati ću da su moji napori urodili vrijednim plodom. I sada na kraju uvoda, želim istaći da su sve filozofske i etičke izjave koje sam iznio u ovoj knjizi, temeljene na izvornom učenju Veda i zato nisu plod moje mašte i mentalne spekulacije.

 

Vladimir Pavić

 

Komentar na pjesmu 'Balada o paloj duši'

 

Vede opisuju jedan svijet potpuno drugačiji od ovoga. Svijet koji je van domašaja ograničenih, materijalnih osjetila, i koji se beskonačno rasprostire iza horizonta ljudske mašte. To je duhovni svijet u kojemu nitko i ništa nema svoj početak i kraj. U tome kraljevstvu vječne sreće, blaženstva i savršenog znanja – svatko nalazi svoju neprekidnu sreću služeći Šri Krišnu koji je otac, dobronamjernik i prijatelj svakog živog bića u sveukupnoj kreaciji, bilo duhovnoj ili materijalnoj. Pojam služenja u duhovnom svijetu, dijametralno je suprotan pojmu služenja u materijalnom svijetu gdje je manje–više sve temeljeno na nekoj vrsti eksploatacije i zadovoljenju vlastitih sebičnih motiva.

Apsolutno svako živo biće ima pravo na vječno blaženstvo koje proizlazi iz našeg odnosa s Krišnom. Taj vječni odnos blaženstva kroz služenje, na sanskrtu se naziva dharma. Riječ dharma nema svoj ekvivalent niti u jednom drugom jeziku, pa se zato prevodi opisno, kao vječna neodvojiva osobina. Npr. dharma vatre su toplina i svjetlost, dharma šećera je slatkoća, dharma vode je tekuće stanje, itd. Slično tome, dharma svakog živog bića u svekolikoj kreaciji je služenje Krišne s ljubavlju. Ta izvorna, duhovna ljubav prema Bogu naziva se bhakti, a oni koji je neprestano razmjenjuju s Krišnom, nazivaju se bhakte ili Vaišnave (kako sam već napomenuo u uvodu). Posebna draž duhovnog služenja Krišne, leži u tome što On nesebično uzvraća na ljubav svojih bhakta i takmiči se s njima tko će bolje služiti koga – oni Njega ili On njih.

Ali unatoč tome, ipak se dogodi da neka živa bića iz duhovnog svijeta, požele uživati neovisno od Njega i postati objektom svačije pažnje i služenja. Budući da svako živo biće ima svoju vječnu neovisnost – ono u svakom trenutku može napraviti svoj izbor. A budući da je ispunjenje želja svim živim bićima, jedna od velikih Krišninih zabava  – On takve tvrdoglave duše šalje u materijalni svijet. Ideja je da im On daje priliku da kroz niz bezuspješnih pokušaja uvide svoju grešku, dovedu svoju svjesnost s materijalne na duhovnu razinu, ponovno probude svoju uspavanu ljubav prema Njemu – i konačno se vrate u duhovni svijet. Eto, to je ukratko odgovor na pitanja: Što radimo ovdje u ovom svijetu rođenja, bolesti, starosti, smrti, pa onda ponovnog rođenja...? Ako je Bog tako dobrostiv, zašto onda dopušta da mi ovdje patimo?

Krišna nas ne želi prisiljavati da ga volimo. Zamislite kako bi bilo da nekoga lancima okujemo u svojoj sobi i naredimo mu/joj: ‘Moraš biti sa mnom i voljeti me!’ Kakva bi to ljubav bila? Ljubav može postojati samo kao dobrovoljni, spontani izbor, a ne kao prisila. Da bi nam pomogao da izađemo iz tamnice ovog materijalnog svijeta – Krišna nam je u obliku vedske književnosti dao smjernice kako trebamo djelovati da bismo živjeli sretno; kako izbjegavati grješne aktivnosti; kako izbaciti iz svoga srca pohlepu, požudu, zavist, gnjev... i konačno se predati Njemu. Pored toga, Krišna šalje u ovaj svijet svoje povjerljive izaslanike s ciljem da nam pomognu duhovnim vodstvom; i ne samo to, već se i On sam iz istoga razloga pojavljuje povremeno u obliku svojih avatara. Riječ avatar znači onaj koji silazi. Kada govorimo o Bogu ili Njegovim čistim predstavnicima iz duhovnog svijeta, riječ ‘avatar’ je puno primjerenija od uvriježene riječi ‘inkarnacija’. Značenje riječi ‘inkarnacija’, odnosi se na uvjetovanu dušu zarobljenu u tijelu od mesa (carna. Lat.), kostiju, krvi, itd.

Balada o paloj duši je pjesma o živom biću koje iz života u život luta po materijalnom svijetu, tražeći sreću neovisno od ispunjenja svoje vječne dharme.

U hrvatskome jeziku riječ ‘duša’ je ženskog roda, pa zato samo izgleda kao da sam se u ovoj pjesmi obraćao nekoj ženskoj osobi. Budući da se naravno, duša nalazi i u muškim tijelima – ova pjesma je upućena svima onima koji pokušavaju živjeti kao riba izvan vode. Zvuči paradoksalno, ali što smo više predani Krišni, slijedeći njegova uputstva – time smo manje podložni zakonitostima materijalne prirode, čiji je On tvorac i Gospodar.