Koliko još dugo moram ... ovako ...bez tebe...

Koliko još staze ,puta, moram prijeći ...da čujem ...kako ...dišeš u snu...

Da čujem tvoje «Dobro jutro»...i osjetim tvoje usne ...prije buđenja...

 

               

 

Da ... jesam ... čula sam te na trenutak ... kako slažeš snove ... kako toneš u onaj svijet gdje vrijeme ne postoji...

I ... ukrala sam malo tvoga sna...

Ukrala sam na trenutak tvoj usnuli osmjeh na usnama i...zauvijek ga ponijela sa sobom u svom sjećanju...

Onaj osmjeh ...u kutu tvojih usana...što se pojavi,nakon svih onih naših pomiješanih dodira...

Onaj trenutak sna...što se neprimjetno uvuće između ... nas...

A između nas...samo nit ...samo nit konca može proći...i ta mala nit nas uspava...

Uspava nas na trenutak...jer...mi nemamo vremena da se...budimo zajedno...

Mi nemamo vremena da jedno drugo ... jutrom mazimo ...

 

                   

 

I zbog toga me ova bol ... što je na koži...svake noći osjećam ...kad mi tijelo dodirne  plahtu ... u kojoj  nema tvoga...mirisa ...

Zbog toga me ...upravo ta bol  ... ubija ...

Ubija me i ona prva zraka Sunca ... što padne na moj krevet ...jer...jutrom tražim tvoje ruke da me privuku sebi ... a tvoje su ruke u tom trenu ... tako daleko od ...mene...

A tvoje me ruke ... samo tvoje me ruke ... čine sretnom ...

I samo onaj tvoj napitak nježnosti ...što ga...poput koktela izmješaš po meni ... samo on me može ... s osmjehom na usnama ... tiho i nečujno ... uspavati ...

I samo onaj tvoj ... savršeno usklađen poljubac ...savršeno usklađen s mojim disanjem ... samo on me može ... sretnom probuditi ...