Ljubavi s ljubavlju

 

ti si tu
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,

u vjetru predvečerja,

u purpuru sutona,

u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,

budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš  kao vino.

 

Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.

Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.

 

Estetika trenutka u kojem osjetismo  da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra  plamena,  vatra,  osjećaj nad osjećajima, život.

ti si tu
pratiš nas u stopu,

griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,

živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža

našoj snazi i
našim slabostima.

 

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.

Ljubav je proizašla iz treptaja božjeg oka, sjedinila se sa djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila  trenutak sreće.

A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne  gleda unazad  na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava  ljubav  i vrijeme  postaje rijeka  prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.

Ljubav  je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona  je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta  koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.

 

 

Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje  naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.

Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.

 

 

Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,

žamor svakdnevice i
simfonija sna.

ti si
sreća na izvoru

ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u

 

 

ovom čudesnom treptaju oka, u
trenutku koji nazivamo život.