SAMO JEDNOM SE LJUBI

Hrvatski film Samo jednom se ljubi nastao je 1981 godine i mogli bismo reci da definira slijedecu deceniju u Hrvatskoj. Scenarij Rajka Grlica i Pere Kvesica trebao je vjerno docarati slom socijalistickih ideja i socijalistickoga poretka kod nas. I istina je da su slijedece godine u Hrvatskoj bile obiljezne napustanjem lijevih solucija mada nekako danas zacudno djeluje da je jedan od autora scenarija pisac Pero Kvesic istovremeno bio eksponent partijskih ideoloskih instituta koji su trebali "stvari dovest u red" u Hrvatskoj i na hrvatskoj ideoloskoj fronti. Taj je stari poredak u filmu trebao biti zamjenjen "internacionalnim programom" mada nam danas nije posve jasno sto taj program znaci. Jer su diskusije o prioritetu slobodnoga trzista kod nas postojale i ranije isto kao i jacanje individualne incijative, integracija u europske tokove...Sve su to zapravo takoder bili stari programi koji su u integraciji Hrvatske sa zapadnom Europom vidjeli spas hrvatske kulture. Tako se naspram boljsevizma Titove komandne ekonomije citava prica zavrsava u crvenome bordelu lokalnoga nocnoga kluba medu donjim rubljem i gacicama nocnih plesacica, francuskim parfemom i zrcalima osvijetljenim crvenom i blijedom bijelom svjetloscu. A sve je pocelo daleko ranije, pobjedom nad okupatorom i petom kolonom koja se u preostacima jos sakrivala po nasim sumama i gorskim vrletima. Medutim film Samo jednom se ljubi je prica o urusavanju realnoga socijalizma koji je vremenom pokazao slabosti jednom korumpiranog i dekadentnoga rezima koji je ideoloski bio posve istrosen a ekonomski porazen novonastalim liberalnim rjesenjima. Istina danas stvarima pristupamo daleko promisljenije i trazimo ona najbolja rjesenja koja nisu vezana striktno za bilo koji od navedenih socijalnih koncepata. Medutim gledajuci retrospektivno mozemo postaviti pitanje kako ta stvar stoji danas sa progresivom lijevom politikom i koliko ona danas ima sansi u Hrvatskoj i drugdje. Nema nikakove sumnje da je ova politika dozivjela katastrofalan poraz od 90tih godina nadalje tako da se cini da ona vise nema nikakovih realnih sansi u Hrvatskoj i drugdje i da je duh jednakosti i solidarnosti medu ljudima zamjenjen iskljucivo njihovom brigom oko zgrtanja novca i kupovinom. Ovaj koncept koji je poznat kao koncept homo oeconomicusa kojega zanima samo kupovina, cijene na trzistu i zgrtanje novca odgovara jednom slozenom konzervativnom programu jedinstva homo oeconomicusa, nacionalizma i rasistickih predstava. Dakle kod nas se nije desilo tocno onako kako je to Kardelj predvidao. Povijesno dogadanje doista je bilo drugacije od predvidanja i planova partijskih ideologa. Prema tome mogli bismo reci da je povijest izigrala planove revolucionarnih ucesnika . Ono sto su klasici marksizma predvidali nije se ostvarilo ali se zato prolongiralo ono sto je bilo predmetom analize a to je upravo povijest koja nadjacava svoje subjekte.

U tom smislu izgleda pomalo nejasno da je u procesu integracije sa zapadnom Europom potrazen spas hrvatske kulture ukoliko nam je dobro poznato da je svaka nasa takova integracija predstavljala zapravo postupno iscezavanje tradicionalnih vrijednosti i onih vrijednosti koje vezujemo za nase nacionalno bice u korist neke nadnacionalne idejne moci koja je u filmu Samo jednom se ljubi predstavljena madionicarem koji iz rukava izvlaci bijeloga goluba- simbola mira i slobode. Jer do sada smo taj spas hrvatske i europske kulture vidjeli u socijalistickom projektu vezanom za jedinu nasu majku Rusiju za koju danas takoder vrijedi da je ustuknula pred naletom radikalnoga liberalizma pa je i sama potrazila rjesenja unutar kapitalistickoga poretka naspram poretka realnoga socijalizma koji se pokazao tromim, inertnim, zastarjelim, rigidnim... I to novo sto je nastalo i sto nastaje izgleda da treba dovoljno prostora kao sto brod koji plovi prema nepoznatim kontinentima treba izaci na prostor otvorenog mora.

zlatan gavrilovic kovac