Rusalka, ljepotom opjevana, iz vode vodom u vodu pretvorena,
vodom božjega slapa okupana, dlanovima neba dotaknuta,
u kapljici rose na latici ruže, snena i laka san o umrloj ljubavi sniva.
U očima njenim iskri jedna drevna priča
o Parnasu i izvoru muza
o zrcalu zrcaljenja srca u toj svetoj vodi,
o dobroti neba kad se nekog voli
i kako je nježna poezija suza.
Na licu žene kristali se sjaje,
zbog ljepote drage što sa vjetrom ode
u očima njenim bolna tuga traje
ta nježna i snena poezija vode.
Od njega samo sjećanje joj osta
srce tužno što za srećom vapi
srcem srcu sreća izmrvljena
i tiha i snena poezija kapi.
Dlanovi neba miluju joj lice,
a njena mrtva ljubav na odru novog dana
u zagrljaju kiše
u sjećanju nježnom
u drevnoj pjesmi vječnog oceana
tugom u vrulji suza izranja.
Umrla je ljubav i više je nema
nad njenim grobom jeca smiraj dana
u njenoj kosi more pjesmom drijema
ta drevna i snena,
srcem napisana
poezija vječnog oceana.
irida
bglavac
