"Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.
Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!

Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom,
ako ti birani osjećaji duh i tijelo prožmu.

Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe. "

Constantinos p. Cavafy; Itaka

Simfonija univerzuma



Neka nevidljiva ruka dirigira nevidljivim nebeskim orkestrom. Čujem romore života u tonovima vječne simfonije beskraja koju su, u mitovima o postanku svijeta, svirale sirene. Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne.

LJUBAV je poput Itake, sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao žubor beskrajne rijeke koja prolazi i ostaje, zrcaljenje istog i treperavog Heraklita, uvijek istog i uvijek drugačijeg, Panta rei, šumovi naših nadanja, zvukovi naših želja. Sve teče i slijeva se u beskrajnu rijeku bez povratka, a ona žubori tonovima naših snova, romori našim životom.   Itaka zelena i smjerna, sjećanje na drevna putovanja koja su ostala zabilježena u vječnosti. Mi još uvijek učimo slijedeći putovanje ka Itaki drevnoj, učimo što je istinska LJUBAV, osjećamo njene treptaje u sebi i onda uistinu čujemo žubor života.

Postajem moderni Odisej i jezdim nebeskim vrancima beskrajem uma, prostranstvima misaono- osjetilno- osjećajnog univerzuma.

U galeriji pamćenja uranjam u carstvo stvarnog postojanja. Tu vjekuje kraljica ljepote, vladarica svjetla, carica naših sudbina, sutkinja našim dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja. Odvojivši se od svjetla nad svjetlima, ta čudesna ljepotica postade Pistis Sophia, sjedinjenje duše i njene sjenke, sjedinjenje vjerovanja i mudrosti, dvojstvo, korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim svjetlosnim zagrljajima, postade ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla, tihi žubor rijeke života, fontana svijesti, stvori ovaj svijet i nas u njemu.  

Kako nazvati sinesteziju ovih osjećaja koji danas tinjaju u meni?
Ljubav?

Kada u nama zatreperi tkivo svemira, kada začujemo žubor života tada svjetlost postaje ljubav i preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin, daruje mu osjetila nikada upisana u anatomskim atlasima, osjetila nebeske duše, osjetila kojima vidi ono očima ne viđeno i čuje ono ušima nečujno, kojima vidi mirise, čuje boje, a zvukove miriše.  

Prepoznavši u sebi snagu sjedinjenja vjerovanja i mudrosti, poželjeh putovati dalje Odisejevim stazama, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima, tamo gdje je vrelo rijeke života, tamo gdje izrastaju opojni mirisi snova, tamo gdje počinje i širi se nebo, taj čudesni žubor istinskog postojanja.

Tamo gore u širinama svemira je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, zrakom konkretizirani žubor života, tamo mirišu cvjetovi ljubavi, tamo me je dotaknulo sjeme moje probuđene svijesti i postalo ono veliko, jedino istinito, najvežanije, najsnenije stanje duše, svijesna spoznaja i ja šapunuh

"Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, ćudesnost uma u kojem je ova misao pretvorena u osjećaj, postaje dokaz njenog postojanja u meni.

A sjenka moje duše mi odgovara, "Ja sam svjetlost", proizašla sam iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja, Ja sam žubor sićušnih struna postojanja, ja sam romor tvoga života, ja sam jedna od miliardi blještećih kapljica iz rijeke života, kapljica u kojoj se zrcali cijeli svijet.

U trenu buđenja začuh svoju unutarnju tišinu, oslobođena strahova proizašlih iz neznanja, osjetih da život žubori lakoćom postojanja i shvatih da sam se vratila na željenu i daleku Itaku zelenu i smjernu, osjtih da sam uvijek bila u okrilju ljubavi.