Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih.
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Lorca

Ćuvarica Lunina hrama se, kao avatar života,  spustila u jutrenje srca. Čarolija čulnosti ljubavi osmišljava ljepotu ovog trena budnosti i dokazuje mi da je vrijeme nastalo zagrljajem svjetla i tmine, groma i munje, plime i oseke, pjeska i pjene. Zvuci neba u ovom svitanju iznjedriše srcozorje lijepih  privida. Boginja ljubavi prosipa biserje po strunama nutarnje harfe i bijelim pticama pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote. U ružinom grmu miris sna, pitoma srna pije jutarnju rosu sa vlati tek probuđene trave i osluškuje šaputavi romor života. U srcu titra opsjenarka žudnje za ostvarenjem žuđenih sanja. Simfonija prskozorja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i u duši ostavlja tragove vilinskih koraka. Zamire elegija u predklijetki vječnosti, gubi se ona duboka bol traganja za izgubljenom srećom, nestaju bodeži iz srži vječnosti. Rađa se ljepota kojom skladam himnu ljubavi. Osjećam poljubac sa mirisom ruža koji ubrzava san, u duši ćutim tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca univerzuma. U pepelu zapretene vatre na ognjištu želja vidim iskrenje novog sna, a na strunama svitanja začuh odu radosti. Pišem pjesmu nad pjesmama, sjedinjujem sve misli u jednu jedinu, za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak pokore. Koračam trnovitom stazom prolivene svete krvi. Iza mene ostade oluja ruža, krabuljni ples utvara  i labirint varljivih zrcala.  Prođoh kraj čuvara vječnosti, vidjeh te shrvanog nepravdama, ponudih ti Veronikin rubac, obrisah kapljice bola sa tvoga lica da ubijem sve ljudske nesreće i u njinim dušama oživim sreću. U spiralnoj dinamici nebeskog vretena, u trenutku uskrsnuća na Maslinovoj gori vidim ljubav kako otvara kapije Raja i ubija tugu, gasi vatre noćnim morama i toplinom svojih dlanova topi santu leda, tu nemilosrdnu grobnicu sjećanjima. U Elizeju duše naslućujem nicanje pupoljaka neke nove sreće koja se pretače u jutrenje u srcu.

http://umijece-vremena.blogspot.com