"Per aspera ad astra", poručuje nam Seneka u svojoj tragediji "Podivljali Heraklo". 

"Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama" poručuje nam Immanuel Kant.

 

 

 

Kada čovjek dozvoli emocijama da pobjesne olujom nutrine, kada dozvoli nutarnjim uraganima da uskovitlaju oblake bijesa tada nestaju zvijezde na nutarnjem nebu i staze kojima kroči postaju tamni puti pomućene svjesti. Čovjek se tada izgubi u prašumi punoj tajanstvenih zvukova noći, njegove duševne noći, noći u kojoj svaka sjenka postaje urlajuća utvara koja budi usnulog Kerbera na vratima srca. Vječno bjesan čovjek osjeća mnogu izgovorenu ili napisanu riječ kao zavijanje beštije u sebi, kao vjenac od trnja stavljen na njegovu neosjećajnu dušu. Bjesan čovjek je nesretan čovjek, on ne zna uzrok svome bjesu, svome strahu, svojoj mržnji, jer u svojoj zloći ne osjeća sebe. On slijedi, neshvaćajući, nerazumijevajući u potpunosti, mudrosti filozofa koji je pokušavao prekinuti odnos sa tradicijama i genealogiju morala tumačiti filozofijom misaonog "čekića" kojim je nastojao probuditi ljudsku svijest, ukazati na prijeklo dobra i zla. 

 

"Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo tražili — pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe nađemo? S pravom je rečeno: "Gde je vaše blago, onde će biti i srce vaše."* Naše blago je tamo gde su košnice našeg saznanja. Stalno smo na putu ka njima; kao rođenim krilatim životinjama i skupljačima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da — nešto "donesemo kući". Inače, što se tiče života, takozvanih "doživljaja" — ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena za to? Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili "na pravom mestu": ni naše srce nije tamo — pa ni naše uho! Naprotiv, kao što se neki bogom zanesen i u sebe utonuo čovek, u čijim ušima tek što je odjeknulo zvono označujući podne sa svojih dvanaest teških udaraca, najednom budi i pita se "šta je to zapravo izbilo?" tako i mi ponekad naknadno trljamo uši i u čudu se, pometeni, pitamo "šta smo to zapravo doživeli? Još više: ko smo mi zapravo?" i naknadno, kako rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca našeg doživljaja, našeg života, našeg bića — i pri tom, avaj, grešimo u brojanju... Upravo nužno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti nekog drugog, za nas za večita vremena važi stav "Svako je sebi najudaljeniji"** — za sebe mi nismo nikakvi "saznavaoci"...

Friedrich Nietzsche

 

 

 

 

U vječno ljutom, bijesnom čovjeku ipak spava ono maleno nedužno dijete koje se prisjeća bajki. Dijete se budi glasom pratilice tajnovitog Petra Pana, u njenoj poruci čuje svoju vječno napadajuću, sumnjičavu dušu i onda šapne djetinjim glasom, hvala ti draga, hvala na spoznaji, hvala što si prosula svjetlost kojom mogu pronaći modus vivendi i izaći iz obruča vječnog bijesa i emotivnog nepostojanja. Tada čovjek u sebi otvori kapije samosvijesti i samokritike i njegov put postaje zvjezdana staza kojom sretan, miran, zadovoljan korača. Čovjek je dar neba ovozemaljskom svijetu, on je za sreću, ljubav i suživot stvoren, sretan čovjek umire na bodljici svoje ruže koju je cijeli život njegovao, mazio i pazio, darivao drugima, sretan čovjek u svom srcu skuplja sjemenke ljepote, kojima svoju i tuđe duše hrani, sretan čovjek nikada u duši ne pada na koljena i ne dozvoljava ljutnji, bjesu, mržnji i žudnji za osvetom da ga na odnese na puteve pomućenog uma.

 

 

 

 

U sretnom čovjeku cvijet mudrosti cvijeta, svjesnost svjetlošću tminu ljubi, šapuće duši jecajem tišine svaki puta kada griješi, zaustavlja zavist, ne dozvoljava mu da krene tamnim putevima vječne sumnje, zaustavlja njegovu misao kojom želi osuđivati, presuđivati, suditi i pretvara je osjećanje osjećaja spokoja. Sretan čovjek tada oprašta sebi jer zna da jedino sebi može i mora oprostiti, jer osjeća da se u njemu krije trn koji se kao oštrica noža zabada u srce koje onda prosikće bjesom. Sretan čovjek ne korača trnovitim putem ka zvjezdama, on lebdi na svilenkastim krilima svog svjetlosnog prabića, on u oluji svoga neba bodljike pretvara u nježne latice cvijeća ljubavi.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com