Šamani vremena, nevidljivi stvaraoci prostora u kojem vjekujemo, svojim bubnjevima izazvaše eksploziju boja i najaviše rađanje savršene harmonije. Uokolo je tutnjao Kaos, branio se kovitlajući svoje raskomadano tijelo bespućem bezdana. Stvarnost je napukla u bezvremenost i beskonačnost trajanja, rodio se svemir. Velika kristalna kugla bez početka i kraja je dobila sadržaj, dobila je dušu i snove. Nedoglednim beskrajem su se jedno za drugim palila kandila i kao tiffanijeva stakalca  pozdravljala rađanje i umiranje života.  Mimohodom eona ucrtani tragovi postojanja blješte još uvijek na modrom nebu naših snova.  San u snu o postanku svijeta zrcali uvijek tvoju sliku likom vječnosti. Obznanjuješ mi se siluetama drevnih mislioca, mudraca, filozofa, rapsoda i pustolova zvjezdanim stazama sadašnjeg trenutka. Volim tvoj pogled koji klizi obrisima rodoslovlja i budi usnule leptrire u dubini svijesti. Ti nosiš u sebi znamenje rađanja i umiranja, sve inkarnacije ljubavi, sve simbole sreće. Samo ponekada izgubim vezu sa tvojim očima, nestane u trenucima kada si tužan. Tada zatvaraš vjeđe i nedozvoljavaš mi da uronim u onaj dio tebe koji od sreće tugu tka. Jutros pred buđenje vidjeh tamne kolobare oko tvojih očiju. Probdio si noć negdje u meni nedohvatnim daljinama tvoje nostalgije za neizrecivim žudnjama. Probudila me poezija kiše, nebo jutros plače nad ovom noći samovanja. Rapsodija boja se pretvorila u sivilo ljetnog jutra bez tvoga osmijeha. Heliodoro se sakrio iza tugaljive zavjese trenutka i čeka na tvoje buđenje iz odsutnosti. Vjetar s juga je donio miris vina koje smo ispijali u Arkadiji, na padinama kamenjara tvog djetinjstva. U tvojim šapatima čujem oživjelog Prousta i naslućujem njegovo traganje za prohujalim vremenom. Vidim te kako sanjaš siluete djetinjstva i kako se budiš slično njegovom sanjaču i ne snalaziš se u prostoru hotelske sobe. Na usnama još uvijek osjećam medovinu tvojih poljubaca, onaj slatki okus rastapanja Jakovljevih školjkica koji postaje qualija ovog trenutka.  Koridori naše stvarnosti su puni tvog mirisa i sjaja tvojih kao jantar blještećih očiju. Nastavljam sanjati, ne dozvoljavam sivilu ovog jutra da razbije zrcalo u kojem vidim kristalno jasnu sliku našeg ponovnog susreta.  Zvona najvaljuju jutrenje u novom snu i šapuću mi da i ti u ovom trenu misliš na mene. U Kohinoru svjesti se prelama svjetlost ucrtavajući tvoj put k meni. Osluškujem rapsodiju boja i čujem anđeoski glas vječnosti. Hvala ti lipi moj anđele!!!

http://umijece-vremena.blogspot.com