Srce titra ustaljenim ritmom buđenja. Još je rano, prerano za sunčev sjaj. Na Levantu Danica objavljuje praskozorje, u krošnji starog kestena ševa cvrkuće zornicu, a zidna ura otkucava protočnost vremena. Čutim nagomilavanje misli pretočenih iz noćašnjeg sna u kalež budnosti. Vrije krv i proključale kapljice pretvara u riječi kojima ne znam porijeklo, ne osjećam im značenje. Slažem ovu rečenicu mirisom zalutalim u moje sjećanje, okusom izronjenim iz dubine pamćenja, opipom utkanim u uspomene, melodijom zatvorenom u onaj dio mene koji se šulja iza misli. Život tako jednostavan i lijep se slijeva u štivo, u ovaj tekst kojem pokušavam darovati rapsodiju boja iznjedrenu iz prelamanja nutarnje svjetlosti u prizmi svjesnosti. Promatram zaslon lampe na radnom stolu i vidim zalutalu noćnu leptiricu kako tone u san. Ona je noćas čuvala san, stražarila je nad tišinom odaje u kojoj se odigravala nenapisana bajka, slikopis otrgnut iz galerije osjećajnih slika. Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala nastajenjem budnosti. Zaustavljam misao, uranjam u ono veliko ništa, u konture koje u sebi kriju tkivo snoviđenja. Pitam se od čega su satkani snovi, koje niti tkaju mrežu čuvarice snova, čija ruka kukiča tu tajanstvenu čipku koja me omata u noćima kao što je bila ova. Kao da je osjetila moju znatiželju leptirica se budi slijeće na tipkovnicu. Leprša od slova do slova, vršcima prstiju slijedim njen let. Ispisala je riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, riječ koja zrcali mnogoprotežnost ljepote, riječ koja u svim jezicima znači isto, riječ koja je prožeta najtankoćutnijim misima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima. To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima. Osluškujem Ravelov Bolero i povljam riječ. Izgovaram slovo po slovo, slijevam ih cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja, razbijam u tonove sonate od snova i osjećam njenu snagu. Leptirica je ponovo sletila na zaslon lampe kao da mi želi šapnuti da ljubav u sebi krije  snagu svjetla nad svjetlima, da je ona aktus purus, praiskra koja se krije u svakom čovjeku. Slušam vječnu melodiju, promatram iz nje iznjedren ples, osjećam kako se osjetila sjedinjuju u titraje nutarnjeg orkestra i čujem sonatu od ljubavi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com