REQUIEM ZA TUŠKANAC

 

Nekad zeleni Tuškanac,

Danas "Počivao u miru",  in pace;

Drveće redom sijeku.

Danas obiđoh Dubravkin put

- posljednji put.

Ubiše prirodno plućno krilo

- sram ih bilo -

Nad Tuškancem se nešto pakleno svilo.

 

Šutnjom dajemo potporu tajfunu,

Nije zabuna, grabežljivom tajkunu.

Što rade gradski oci, onaj kojeg hvale?

Nisu važni samo novci, (čuvamo svaku kunu)

Poreznih obveznika, treba sačuvat

Građane od drveća, izvale.

 

U leđa sam sotona podmuklo puše

Motorne pile zlokobno zuje,

Tobože reže se trulo drveće,

Još više zdravog nestaje pluća,

Gledamo mirno bioskrvnuća.

 

Nije strašna prijetnja budala,

Šutnja mudrih je užasavajuća.

To znaju djeca mala.

 

Tek poneka skupina diže glas

U obranu zdravog razuma.

Što, rulja je protiv nas?

Mi imamo svoga kuma!

 

Sve u ime napretka

Vlast je drveće sasjekla.

Ima još drveća, sreće!

Tamo gdje erozije nove prijete

Dolaze betonske mreže,

A ne ptice i šumsko cvijeće!

 

Proricanje uz kavu,

Na redu je Ljetna kino pozornica.

Zašto da gazimo travu!

 

Projekti su gotovi.

Nečija savjest nije čista.

Što mari, imam deterdžente,

Sve će da zablista!

 

Na Dubravkinom putu tabla: „Obični grab“.

Radi se nova ploča: „Betonski grob“.

To je sudbina Kroacije;

Uništit zeleno (ionako je boja neke religije)

Sve u ime tobožnje rekreacije!