Bila mi je prijateljica i pacijentica, bila je nesretna žena izgubljena u snu o apsolutnoj istini. Njena duševna bol se zrcalila u njenom tijelu. Pokušavala sam je naučiti osjećati tijelo u svoj njegovoj ljepoti. Onaj drugi dio nje, njenu dušu nisam željela niti smjela dirati jer za to su postojali stručnjaci, psihoanalitičari koji će pronaći ključ za otvaranje vrata u onaj tajnom obavijeni podsvjesni dio njenog postojanja. Nažalost Ana se odlučila za smrt i u noći ljetnog Solsticija je utonula u vječni san. Ostala su mi sjećanja na njenu vječnu tugu koju sam pretvorila u priču "Anatomija jednog samoubistva"

 

 

"U mojim mladalačkim snovima sam uvijek vidjela sliku prekrasne budućnosti. Sanjala sam o sreći i slavi jer sam bila uvjerena da sam rođena za velika djela. Željela sam ući u svijet onih kojima sam se divila čitajući njihova djela. Osjećala sam se sputana u malograđanskoj sredini u kojoj su se moji roditelji i moje sestre dobro osjećali." pisala je Ana o svojoj mladosti. Sve što je lijepo i povezano sa srećom je napisano u perfektu i ubačeno između bolnih istina koje je sada proganjaju.
Jesu li ti snovi još uvijek živi u njoj, skriveni u arhetipovima njene nesvjesti ili su se stvarno izgubili u ovoj trijeznoj stvarnosti koju je prividno počela živjeti. Čitajući počela sam se više koncentrirati na ono usput napisano, ono o ćemu nikada nismo razgovarale. Iako sam ju poznavala već petnaest godina nikada nisam upoznala njene roditelje niti njene sestre. Znala sam da je bila najmlađe dijete i da je imala jako dobar odnos sa majkom. O ocu nije govorila. Sestre su bile puno starije i s njima skoro pa nije imala kontakta.
Njen dnevnik je ostavljao dojam kao da je napisan od dvije različite osobe. Ana je već kao djete vodila dupli život. U siromašnom stanu na trećem katu ona je bila poslušna i nikada se nije suprostavljala volji roditelja. Želja njene majke je bila da ona završi trgovačku školu i da se uda za Rolanda, da imaju djecu i malo veći stan u novoj građevini koja se u blizini njihovog bloka počela graditi.

 

 

"A ja sam sanjala svijet koji je čekao na moj dolazak. U noćima sam s baterijom u ruci čitala, u biblioteci posuđene, knjige i ulazila u misaono bogatstvo velikana filozofije. U školi nisam imala prijateljicu s kojom bih mogla razgovarati o pročitanom. Roland je bio jedino biće s kojim sam djelila snove i ljepotu života izvan siromaštva u kojem smo odrastali. Još u vremenu dok smo gradili dvorce od pjeska nismo podnosili prisutnost druge djece. U školi smo sjedili u istoj klupi i rješavali iste zadatke. Poslije škole smo se zaobilaznim putevima vraćali kući i sve do ulaznih vrata stanova razmjenjivali misli. Tamo iza vrata nas je očekivala nemoć naših roditelja koji su skrivajući od nas istinu života vrlo rano gasili svjetla i odlazili na počinak. Noć je bila moja jedina prijateljica, njoj sam povjeravala moje tajne. Ogrljena njenom tamom mogla sam skinuti masku poslušne kćeri i biti ono što sam bila, lutalica za još nedokazanim istinama. Jutra sam zavoljela tek onda kada sam osjetila ljubav u sebi jer jutra su me nosila u Rolandovu blizinu. Poslije našeg prvog poljpca moj život je dobio novu energiju. Hrlila sam ka završnom ispitu koji je značio spas iz bjede očeve nesposobnosti. Kada sam majci opisala osjećaj koji se tim poljupcem probudio u meni, gledala me je svojim dobrim, uvijek nasmješenim, očima, ali ja sam shvatila da nije razumjela o čemu govorim. U njenom životu nije bilo te vrste ljubavnog žara.
Roland me je od tog trena obasipao pažnjama i sitnim iznenađenjima. Kupovao je na buvljoj pijaci jeftino knjige i poklanjao mi ih. Kako sam voljela vonj tih starih izdanja u kojima se krio svijet za kojim sam sve više žudila. adnji dan škole s diplomama završnog ispita smo proslavili na našoj klupi u parku i odlučili se za dan vjenčanja. Isprosio me je poklanjajući mi srebreni prsten koji je pronašao u jednoj staretinarnici. Ljubav nas je sve više sjedinjavala u želji za prvim ljubavnim činom u životu. Kako ga ostvariti kada nismo imali svoj prostor? Tamo iza pruge su vrtovi u kojima naši roditelji sade povrće da bi nas mogli hraniti vitaminima, tamo je i kućica koju su naši očevi zajedno sagradili od starih dasaka, prozora i vrata skupljenih na deponiji građevinskog materijala. Kao djeca smo često odlazili tamo i uživali u sumracima dok su odrasli na roštilju pekli kobasice i pili pivo. Više ne odlaze tamo u sumrak, izgubili su želju za izigravanjem lažne sreće. Kućica je sutonima pusta. Bio je zadnji dan proljeća i mi smo odlučili taj najdulji dan ovjekovječti potpunim pripadanjem u kućici iza pruge."

Zastadoh u čitanju. Misli me povedoše unazad u onu nedelju kada Ana nije htjela sa društvom krenuti na jezero, kada je zbog migrene ostala u krevetu i odbijala svaki razgovor sa mnom. To je bio dan njenog užasa, dan iz kojeg se više nikada nije probudila.

 

 

 

 

"Roland je donio već nagorenu svijeću i dvije male flašice šampanjca. Čaša u kućici nije bilo, bile su samo plastične posudice od jogurta. Zamišljali smo da su kristalne i postavili ih na drveni stol ispred ulaznih vrata. Večer je bila blaga i puna mirisa cvijeća koje je raslo u obližnjim vrtovima. Čuo se žamor, pred susjednim kućicama su sjedili isto tako ljudi i opraštali se od proljeća. Iz daleka se čula i muzika. Sunce se još uvijek naziralo na zapadnom nebu kada je Roland otvorio šampanjac i utočio ga u naše kristalne čaše. Gledali smo se u oči i ispijali prvi put u životu to skupocjeno piće. Čim je sunce zašlo, zapuhao je lagani vjetar i ja zadrhtah cijelim tijelom. Haljina koju sam odabrala za tu večer je bila bez rukava, a ja sam u žurbi zaboravila ponijeti vestu. Roland me zagrlio štiteći me od hladnoće. Sjedili smo i gledali u treperave oči neba. Tišina oko nas je bivala sve gušća, susjedi su polako odlazili. Roland je zapalio svijeću i pozvao me u sobu. U svjetlu svijeće vidjeh krevet pun poljskog cvijeća. Dok smo se spuštali na latice mislila sam da će mi srce od uzbuđenja iskočiti. Roland mi je nježnim pokretima skidao haljinu i ja prvi put osjetih njegove dlanove na mojim prsima. Srce mi je kucalo sve jače. Njegovo tijelo je ležalo na mome, ali ja nisam osjećala težinu nego lakoću njegovih pokreta. Disanje nam se uzburkavalo, srca kucala tako da sam osjećala udarce njegovog. Tonula sam u vječnost trenutka i ljepotu novog sna kada se Rolandovo tijelo svom težinom spustilo na moje. Umorna od ljepote mislila sam da je zaspao i ne želeći ga probuditi ležela sam nepokrećući se. Odjednom shvatih da ne osjećam njegov dah, da se toplina dodira pretvara u hladnoću smrti. Njegovo veliko dobro srce je u trenutku najveće sreće puklo."

Spustila sam tekst na stol, zapalila cigaretu i pokušala se smiriti. Pročitana, najtužnija istina o jednoj tihoj smrti, je u meni uzburkala osjećaje. Grliti mrtvo tijelo čovjeka koji ti je u trenu smrti poklonio najveću sreću je najveća nesreća koja se jednoj mladoj ženi može dogoditi.
Zašto je petnaest godina šutjela, zašto je mazohistički osamnaest godina živjela sama s tom tajnom? Zašto........................? Ne, nema odgovora na ta pitanja, danas je prekasno jer izgubljeno vrijeme je otišlo u nepovrat. Dok Ana luta svojim mladalačkim snovima vrijeme apsolutne istine joj još uvijek izmiče. Moram pokušati osmisliti trenutak njenog konačnog buđenja. Pokušati, samo pokušati jer se još jedno pitanje u ovom trenu samo od sebe postavlja. Hoću li u tome uspjeti?
Nastavila sam čitati njene zapise. Rudolfa je samo površno spomenula, njihovo vjenčanje je sličilo kratko napisanoj obavjesti u novinama.
Snove je opisivala do u detalje, uvijek istim žarom zaljubljene žene je opisivala svoje noćne susrete sa Rolandom ne spominjući njegovo ime. On je postao onaj drugi dio nje, onaj začahureni i nedoživljeni dio njenog mladalačkog sna. Poslije njegove smrti se zaposlila i otišla iz roditeljske kuće. Iznajmila je maleni stan koji sam poznavala, stan u kojem smo često dočekivale zoru pričajući o pročitanim knjigama.

Upoznala sam je u jednoj knjižari. Stajala je pred regalom u kojem su bile naslagane knjige iz fizike. U tom vremenu sam gutala popularistički napisane knjige o znanosti koja je još bila u povojima i pročitano povezivala sa znanjem iz filozofije. Ruke su nam krenule ka istoj knjizi, novom izdanju "Što je život." od Schroedingera. Ponovo smo se srele na kasi plaćajući iste knjige. Bilo je prekrasno proljetno subotnje jutro i mi smo izašle zajedno iz knjižare i otišle u obližnji kafić na kavu.

Mjeseci su prolazili, a mi smo se sve češće sretale, sve više slobodnog vremena provodile zajedno. Jedino su nedelje ostajale nedotaknute našim prijateljstvom. Annine nedeljne migrene su često bile i razlog njenih izostajanja s posla ponedeljkom. Odlazila je, nekom meni nepoznatom, lječniku, gutala tablete i podnosila te svoje muke.

Kako sam se već onda u mom poslu fizioterapeuta sretala s problemom glavobolja pokušavala sam je nagovoriti da dođe k Bobi na pregled. To je uvijek vješto odbila. Malo društvo u kojem smo se kretale su bili mladi ljudi raznih narodnosti, raznih zanimanja, ali istih interesa. Svi smo voljeli filozofirati o životu. Ana je dolazila u društvo petkom i subotom, smješila se primjedbama, sudjelovala u diskusijama, ali nedeljom se nije pojavljivala. Mi nismo komentirali njenu odsutnost iako smo na neki način suosjećali s njom i njenom utvarom, kako je ona nazivala migrenu. Opisom njenog sna u toj noći njihove sreće Ana je nadmašila sve do sada napisano o snovima. Čitajući taj dio njenog dnevnika osjetila sam uzbuđenje moje prve bračne noći. Roland je bio toliko prisutan u njenim mislima da su njene rečenice bile žive i kao meki dlanovi ljubljene osobe dodirivali tijelo.

 

 

 

"Ležim na krevetu punom latica proljetnog cvijeća u maloj sobi kućice iza pruge i on je tu. Ne vidim njegovo lice, ukrala ga je smrt, ali njegov dah je tu, njegov miris puni prostor, njegovi dodiri su stvarni. To nije ona noć prvog ljubavnog čina, ovo je naša prva bračna noć. Predveče sam na oltaru malene crkvice u četvrti naše mladosti ostavila buket žutih ruža i pošla s njim u ovu noć. Moja vjenčana haljina, satkana od materije sna, blješti zvjezdanim prahom. Njegove nježne ruke skidaju s moga tijela tugu rastanka. Osjećam kucanje njegovog srca, čujem njegovo "da želim" i ponavljam "da želim" dok nas smrt ponovo ne spoji. Budi uvijek tu, budi moj san, moja želja i moj život.
Zašto mu kriješ lice u ovom trenu mog potpunog opuštanja? Dozvoli mi da se vidim u njegovim očima. Dobro, dobro, pristajem na tvoje uvjete samo budi blaga njegovom vječnom snu budi mu blaga u svim noćima do one u kojoj ćeš mene odvesti k njemu."

Njen razgovor sa smrti je izazvao strah u meni. Sjetih se jedne večeri kada smo razgovarale o filozofskom samoubistvu i rasčlanjivale Camusove misli.
"Suditi o tome dali ima ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije." citirajući pisca je govorila Anna. "Ostalo, da li svijet ima tri dimenzije, da li duša ima devet ili dvanaest kategorija, to dolazi nakon toga."
Čitala sam dalje tražeći znak u njenim rečenicama, neku misao ili skrivenu želju da što prije krene na zadnje putovanje. Ana je tražila apsolutnu istinu u svojim snovima i postala njenom žrtvom. Samoubistvo, riječ koja ledi krvne žile nisam pronašla. 

 

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com