Tražila je sedefastu sreću,
vjerovala treperavom srcu,

drhtava i snena  u nesigunom biću
sa suzama na vječno tužnom licu.

Voljela je ljubav i svijet muza,

voljela je sutone i zalaze sunca,

kupala se u rijeci nebeskih suza,
ne dokučivši ljepotu vrhunca,

 

 
nije znala da ništa nije prljavije

od lažne, čiste ne življene ljubavi,

nije znala da ništa nije varljivije  
od sreće koju ne bude srca tonovi,

da je sve tada samo patvoreno
ta ljubav koja tijelo obuzdava,

koja tijelu nikad ne dozvoljava
ona uzbuđenja za koja je stvoreno.

Sanjala je oči njenih snoviđenja,
čekala neznanca iz doline nemira
nadala se trenu nježnog sjedinjenja
i beskraju ljepote sanjanih dodira.

Da osjeti na njegovim dlanovima
uzavreli, ritam svojih želja,
a tijelo se gušilo u strahovima,
venulo za treptajima veselja.

Sjećala se duše zaboravljenih dubina,
tih krhotina neživljene stvarnosti,
osjećajuć bezdan beskrajnih praznina,

olupina vremenom prohujale srca iskrenosti.

Mašinerija brisanja lažnih tragova je bjesomučno radila, nije ju mogla zaustaviti. Žena stoji i osluškuje nerazumljive tonove prošlih dana, muzika izgubljenog vremena joj para uši, a ona je željela čuti tonove suncem probuđenog dana, a kaos je bivao sve gušći, sve teži, sve veči, sve neiskreniji, sve pristraniji, sve ubitačniji......

Iznenada jedna bijela golubica poletje ka nebu!

Ona pruži ruke i
potpuno neočekivano,
na dlan joj sleti ptica čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog lažnog vremena.

Žena zatvori oči i
osjeti toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu sanjanih ljubavnih uzbuđenja.

Iza spuštenih trepavica
vidje rađanje sunca,
treperenje života,
hrabro zakorači pod koplja dnevne svjetlosti
i kao u nebeskom zrcalu
vidje svoju tugu,

svoje uplakano lice u očima boje sna.

Zaboravi lažnosti ljudskih nesigurnih duša, zaboravi osude i omalovavažavanja, zaboravi ljudsko ne znanje, zaboravi vrijeme ljudskog ne postojanja, živi ovaj trenutak, živi njegovu moć,

šapat je dolazio iz srca dječaka očiju boje sna,

živi sada jer sutra možda neće doći, živi sreću sjedinjenja jer te možda očekuje samoća, samoća u kojoj ne smiješ biti osamljena, samoća koja će biti bolna, ali vjeruj mi draga moja, u suzama neba, u osmijehu sutona, u ljepoti svitanja će moja duša bit vječna straža tvom postojanju.

Oprosti i zaboravi ljudsku zločestoću, zaboravi njihove male smicalice, zaboravi njihovu pristranost, zaboravi, da draga moja jednostavno zaboravi, tvoje trajanje u jednom svijetu koji te nije razumio.

Zaboravi sve svoje pokušaje da osvijetliš zatamljene putove ljudskoga uma, zapamti, oni ne vjeruju u tvoje riječi, oni ne vjeruju u snagu ljudskoga uma, oni ne vjeruju u snagu sjedinja ljubavi znanja i vjerovanja.

Zaboravi sve uvrede, zaboravi da su te proglasili ludom, nesposobnom, egoističnom, griješnicom, da draga moja, zaboravi i koračaj dalje svojim, tvojom dušom, davno osvijetljenim zvjezdanim stazama i uživaj u svjetlosnom zagrljaju vječne duše univerzuma. 

Zagrli me sada ljubavi moja, osjeti ovaj treptaj oka, jer sljedeći je možda samo dio vječnosti, dio svjetlosnog zagrljaja vječnog božjeg sna.