Misao, ta malena kapljica koja se slijeva u bujicu riječi, u ponornicu koja se onda izljeva iz vrulje i slijeva u prostor- vrijeme. Misao ima dušu. Izgovorena i napisana misao zrcali dušu onoga tko ju je izgovorio i napisao. Nježna misao, dobra misao, suosjećajna misao postaje dragocjen dragulj koji blješti u riznici sjećanja. Gruba misao, zla misao, zločesta misao se gubi u bezvremenu, ali ostaju ožiljci na srcu kao škrape na hridima uz ocean snova. Ostaju bezglasna svjedočanstva bijesa, ljutnje, mržnje, nemilosrdna sjećanja na trenutak u kojem su izgovorene, napisane, poslane u eter. Misli prosute kao jesenjska kiša, tmurne i sive postaju suze na licu vremena, znakovi tuge, bola, nemoći. Bezglasna misao, nemilosrdna misao, misao izgovorena i napisana bjesom, ljutnjom, mržnjom dotakne dušu kao oštrica svjetlosnog mača. Pročitah takvu misao i osjetih oluju u nutarnjem svemiru, uzburkavanje bjesa i ljutnje, ali par trenutaka kasnije osjetih sram, osjetih da sam izdala samu sebe, da sam samoj sebi ranila srce. A rijeka vremena teče u nepovrat, bez milosti mi promiću trenutci, gube se u maglovitom oblaku uzkovitlane savjesti izmješane sa taštinom.
Jedna nova misao me poziva da ispunim samoj sebi dano obećanje i ta misao vapi za ispunjenjem. Pretačem prošle trenutke kao vodu iz pune svijesti u praznu spoznaju, ponavljam misao do iznemoglosti, do umora, ubijam svijet, ubijam sjećanje, ubijam riječ po riječ, a one se opet kao kortljajuće staklene perle vraćaju u nisku koja mi se stisne oko srca i neda mu da zaboravi bol, uvredu, omalovažavanje. A onda se sjetih misli iz davno pročitane knjige "Iscjeljujući bjes" od Ruth King.
Naš se svijet umanjuje ignorancijom, naučenim neznanjem i krivim korištenjem bijesa. Rasna i klasna opsesija, konformizam, pohlepa, medijsko nasilje, politička korupcija, indiferentnost, rat, zlostavljanje siromašnih, zlostavljanje planeta, i zlostavljanje žena i djece su načini našeg društva da izrazi svoj bijes. Kada mrzimo, bez obzira na to mrzimo li nekoga ili nešto, zapravo ubadamo sami sebe u srce.
Sjetih se trenutaka provedenih u Asiziju u crkvi svetoga Damjana. Križ razapetog Isusa je šapnuo svetom Franji da krene među ljude i ublaži bijes, ljutnju, zlobu i mržnju, da propovjeda samo ljubav. Sveti Damjan krotitelj ljutnji i bijesa mi poručuje. Moramo postati svjesni da u svakom trenutku posjedujemo moć trenutka, moć koja nas oplemenjuje osjećanjem osjećaja, vodi nas putem na kojem učimo otpustiti, probraziti bjes u nešto lepršavo i sneno. Tada sigurno ne štetimo ni sebi ni drugima. To je bila čudesna spoznaja teško prihvatljiva, ali nužna. To je proces koji ne izrasta iz krpanja problema, nije pokušaj eliminacije bijesa iz života jer bijes pri tome ne odlazi i mi ćemo se dalje nalaziti u situacijama koje ga izazivaju jer bijes je u nama, on je produkt našega uma. Misao koja me je zaboljela zatitra ponovo u spoznaji, dozvolih joj da uroni u svaki djelić svijesti, da uđe u srce i da kao kapljica krvi poteče tijelom, da se zgusne u kristal kroz koji propustih svjetlost nuranjeg sunca. Svojim prelamanjem svjetlost je misao pretvorila u spektar boja. Osluhnuh titraje koji postadoše izlječujući zvuk, šapat sa križa iz crkve svetog Damjana. Dvanaest otkucaja sa tornja prepoloviše noć, a šaptava svjetlost sjećanja na legendu o svetom Franji potraja do trena u kojem novo proljeće zakuca na okna svijeta.
Osjetih buđenje u najdubljim slojevima svijesti, buđenje u dubokoj ljepoti i širokoj lakoći postojanja. Vidjeh bijelu golubicu sa maslinovom granćicom u kljunu. Doživjeh renesansu duše, bolna misao zatitra kao zaostali osušeni listić na brezi ispred prozora, vinu se u proljetno praskozorje i izgubi u rijeci zaborava.
http://sretan-trenutak.blogspot.com
bglavac
edin.kecanovic
