REDOVNIK   UMJETNOSTI

Obljetnica, 17. ožujka  2014.... sto  je godina od smrti Antuna Gustava Matoša.

Redovnik umjetnosti, zaređen u hramu poezije, sa stigmama od slova, sa pjesmama, odkidcima bola. Licem cigana (Ujević), djetinje romantičan (Andrić), vesternski tip, na književnome divljem zapadu svoga vremena, sam protiv svih, između,  na štap oslonjenoga devetnaestoga i slinavoga što o rukav briše nadolazeće dane dvadesetoga stoljeća, rodni mu Tovarnik slini, viri, studi, podrhtava otkriven, teritorijalnim pokrivačem, jorganom, povučenim prema zapadu, otkrivena je noga dogorjela crnom pod noktima, Lijepe Naše... očajnička ljubav tek rođena, a već odbačena sina, otrovom u grudima, namjesto majčina mlijeka, Hrvatske, majke i maćehe... neučeni sin, oca učitelja... Zagrebčanac, dotepeljac, Jurjevska 10... Violončelist, za golu koru kruha...gimnazijska pobjegulja...ni  pasji dentist, ni pileći bakteriolog...ni završeni student veterine...Gustav u vojsku... Gustav iz vojske, skokom u olovni i teški, naplavinama grezim, pritujeni Dunav, s Petrovaradinske tvrđe, tamnice i tmice...iz potucanja tmasti, s kamenom u poderanim cipelama, izmigolji, Gradu Svjetlosti, guji u procjepu nalik, otimajući se u samačkim sobama s Crkvenim Mišom za kožicu slanine...na izvoru modernizma... poji se pet rodnih godina... Carev glasnik, izjaha iz proze Alexandrea Dumasa,u ... kada se pogled gasi, kao lampa u samačkoj sobi, s one strane ruba noći, s porukom oprosta, otklonu od soldatije, dezerterstva, dezerterstvo k nozi (Goran Bujić.)... bit će da su se toga dana na dvoru kralja Franje Josipa II. služila probrana hrvatska vina...udomljen krugom esteticizma, modernizma, golobradih autora, piskarala i drugorodnih sljedbenika pera, književno-kritički je guru, pismohrana milodara...duhovni ispravljač netočnih navoda...duhovno oblikujući cijeli niz pisaca...štitonoša istih, ušiljenih repova na uštrb pera, Galovića, Wiesnera i najtalentiranijega među njima Tina, međ prvima pljunu u tanjur iz kojega je do jučer jeo, potonji... Moć Svjetla, osvijetli književni put, Iverje , Novo Iverje, Umorne priče, pišući matematičkim obrascem, pišem a pamtim, Edgara Alena Poea...

 Ljubav i smrt, dotiču se kao korice knjiga u njegovome stvaralaštvu...hodoljubna putovanja, ljudoljublja na tom putu, kao sol morska prodiru pod kožu, na stranice knjiga, nisu samo niska koraka, zvon zvonkih koračaja, poetični akordi pejzaža, glazbenika riječi, do sonetnoga vijenca, tkanoga nitima od ljubavi, nitima od smrti, u osamdesetak tkanja, pjesnika... nisu štedjeli riječi, nagoneći ih, kao krvožedne pse goniče...neokrenu lice svoje od svih što ga zlo pljuvahu, gordo noseći usud svoj i trpljenje kao ptica jadovica... ni kritičkoga ogleda o njegovome stvaralaštvu...ni riječi... ni oslovljenoga slova...kažem Matoš, utješi me - Utjeha kose, Djevojčici umjesto igračke, Notturno, osjećajem - stvaranjem, umjetnik se javlja za riječ za sve predočeno, za Matoša to je borba prsa u prsa, na bajonet, na nož...kritičar trenutka, kritičar trenutnoga raspoloženja, to javljanje za riječ ocjenjivača... književna kritika..., a ako umjetničko djelo ne proizvede ni jedno ni drugo, kod čitatelja, zašto onda pokuda, na kraju spoznaje da vrijedan nije bio čitalačkoga odziva, bijesu za izgubljenim vremenom, baštenika lapidorne i koncizne rečenice... Matošev usud rađanjem nije išao za njim, kao što sudbina ide rođenjem za rođenim stvorom...on je bio pred njim, ogoljen do kosti, golinom  života, egzistencijonalnim upitom, a odazivao se na ime: Umjetnost! Zadnje dane podcrtava liječnički konzilij... 14 liječnika... s dvanaest apostola Isus je završio na križu, sa 14. Matoš pogreškom istih završi  kao bogalj i njemak...govori papirićima, čita sa usana, piše Napast, Prkos, Notturno, koji izlaze u proljeće koje Matoš ne doživi...odlazi u mukama, uz olovni zvon, teške nesnošljive kiše, 17.ožujka 1914. s one strane ruba noći, u predvečerje klaonice naroda, iza brda spavaju granate, bajunete, puščana zrna...ritam kiše po staklu, kao zlogluho eho... Matoševa noć odjekuje u psihi 17. ožujka 2014...

Danas, na Pet Bunara, iza kamenih zadarskih Vrata Od Grada...ne kiši, tek vjetar se poigrava naslovnicom Zadarskoga, krupnoga ispisa: Kolega, zastave na trg , Kolega zastave s trga....

Nikola Šimić Tonin